Republika Hrvatska

Općinski sud u Kutini

Hrvatskih branitelja 1

44320 Kutina

Poslovni broj: P-689/2024-12.

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Kutini, po sucu tog suda Lovorki Grahek, u parničnom predmetu tužitelja IT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kojeg zastupa punomoćnik Zoran Kosanović, odvjetnik iz [adresa], protiv tuženika HRVATSKA POŠTANSKA BANKA, dioničko društvo, Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB:87939104217, kojeg zastupa punomoćnik Jurica Barbarić, odvjetnik iz Vinkovca, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne rasprave održane i zaključene 19. svibnja 2025. u prisutnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja i punomoćnice tuženika, 2. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 6.toč.1 Ugovora o kreditu broj 757154 koji su dana 17.11.2005. sklopili tužitelj IT, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kao korisnik kredita i VOLKSBANK d.d., kao kreditor i pravni prednik tuženika HRVATSKA POŠTANSKA BANKA, dioničko društvo, OIB: 87939104217, Zagreb, Jurišićeva 4, u dijelu kojim se Korisnik kredita obvezuje prilikom puštanja kredita u tečaj platiti Banci jednokratnu naknadu u visini od 1,00% (slovima: jedan posto) od iznosa kredita.

II. Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA, dioničko društvo, isplatiti tužitelju AT iznos od 117,33 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 22. studenog 2005. do isplate, po stopi koja se do 31. prosinca 2007. određuje prema članku 1. Uredbe o visini stope zateznih kamata, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri

- 2

postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA, dioničko društvo, naknaditi tužitelju AT troškove postupka u iznosu od 1.231,18 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 2. lipnja 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio ovom sudu tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate u kojoj je naveo da je kao korisnik kredita sa VOLKSBANK d.d. kao kreditorom i pravnim prednikom tuženika sklopio u Zagrebu dana 17. studenog 2005. Ugovor o kreditu broj: 757154, da mu je tim ugovorom odobren kredit u iznosu od 18.607,00 CHF kojim mu se tuženik obvezao staviti na raspolaganje u kunama u protuvrijednosti navedenog iznosa po srednjem tečaju za CHF tečajne liste HNB važeće na dan isplate, da je ugovoren rok otplate kredita od 60 mjeseci te da je dana 1. prosinca 2010. u cijelosti podmirio dugovanje po predmetnom kreditu, koji je kredit i zatvoren. Naveo je da je odredbom članka 6. toč. 1. predmetnog ugovora propisano da se korisnik kredita obvezuje prilikom puštanja kredita u tečaj platiti banci jednokratnu naknadu u visini od 1,00% od iznosa kredita, bez da mu je prethodno i naknadno jasno i nedvosmisleno predočena struktura navedenih troškova, tj. od čega se isti sastoje, u kojem konačnom iznosu, zašto je baš određena naknada u visini od 1,00% od iznosa kredita, što navedenu obvezu njega kao potrošača čini u potpunosti neodređenom i neodredivom, posljedično i nepoštenom i ništetnom, sukladno odredbi članka 270. Zakona o obveznim odnosima. Smatra da sporna odredba članka 6. toč. 1. ugovora u potpunosti odgovara i pojmu nepoštene ugovorne odredbe kako ju definiraju odredbe članka 81. stavka 1. i stavka 2. Zakona o zaštiti potrošača, obzirom da se radi o odredbi koja je unaprijed formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika kao jače ugovorne strane, a u kojem se položaju tuženik nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija i profesionalno trgovačko društvo. Smatra da je tuženik nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva na koji način ga je doveo u neravnopravan položaj u kojem nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo sa njim. Smatra da mu je suprotno načelu savjesnosti i poštenja nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza, koja kao takva uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane, u odnosu na banku – trgovca kao druge ugovorne strane, a navedeno je suprotno temeljnim načelima obveznog prava: načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zlouporabe prava. Naveo je da u ugovoru nije bilo navedeno po kojem tečaju će se obračunati sporna naknada (hoće

- 3

li biti po kupovnom, srednjem ili prodajnom tečaju), a dodatno nije precizirano hoće li biti relevantan tečaj na dan sklapanja ugovora, na dan isplate kredita ili neki treći dan. Tuženik mu je odobrio jedan iznos kredita, a isplatio mu drugi iznos, umanjen za navodne troškove obrade kredita, teretivši ga prilikom korištenja kredita dana 21. studenog 2005. za iznos od 884,03 HRK, odnosno današnjih 117,33 EUR s troškovima za obradu kredita, koja obrada ulazi u opis radnog mjesta kreditnog referenta, zaposlenika banke. Nakon isplate i terećenja po osnovi ulazne naknade koju je tuženik naplatio iz kreditnog iznosa, isti je obračunavao i tužitelju zaračunavao kamatu na cjelokupan iznos kredita, dakle sa uračunatom ulaznom naknadom, iako mu je isplatio drugi, manji iznos kredita. Tužitelj smatra da je odredba članka 6. toč. 1 predmetnog ugovora ništetna, što za posljedicu ima povrat svega što se po osnovi istih odredaba primilo. Predložio je utvrditi ništetnom odredbu članka 6. toč. 1. ugovora o kreditu u dijelu kojim se korisnik kredita obvezuje prilikom prvog korištenja kredita platiti banci jednokratnu naknadu u visini od 1,00% od iznosa kredita kao i naložiti tuženiku isplatu iznosa od 117,33 EUR s osnove naplaćene naknade zajedno s pripadajućim zateznim kamatama i troškovima postupka.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio osnov i visinu tužbenog zahtjeva. Istaknuo je prigovor zastare. Naveo je da odredba o ulaznoj naknadi propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, odnosno da je ulazna naknada izražena u točno naznačenom postotku od 1,00% na iznos kredita što čini tu odredbu lako uočljivom i razumljivom pa je utoliko i bespredmetno utvrđivati i eventualnu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene odredbe. Postojanje i naplaćivanje naknade za obradu i administraciju kredita u vrijeme sklapanja Ugovora bila je uvriježena u praksi banaka te je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan pregovarati s tuženikom oko plaćanje spomenute naknade. Glede tvrdnje tužitelja da se o predmetnim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo smatra da tužitelj ovu tvrdnju nije potkrijepio niti jednim dokazom, da tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radilo o formularnom ili tipskom ugovoru na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaja. Svaki ugovor o potrošačkom kreditu što ga tuženik sklapa ili je sklapao s potrošačem prilagođen je potrošača s kojim se ugovor sklapa. Pa se tako ugovori o kreditu između više potrošača razlikuju u bitnim sastojcima ugovora kao što su kamatna stopa, iznos glavnice, vrijeme otplate i drugim. Iz navedenog proizlazi ono što je već više puta navedeno, a to je da je tužitelj samo paušalno naveo svoje tvrdnje bez ikakvih dokaza. Naveo je i da nema nikakvog zakonskog uporišta u tada primjenjivim propisima, a niti uporišta u sudskoj praksi, da je nedopuštena ugovorna odredba prema kojoj tuženik ima pravo na naknadu za obradu ugovora o kreditu. Predložio je odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti.

3. Sud je u postupku izvršio uvid u potvrdu tuženika od 12. prosinca 2024. (str. 5 spisa), Ugovor o kreditu broj 757154 od 17. prosinca 2005. (str. 6-11 spisa) i prometnu karticu (str. 12-18 spisa) te je proveo saslušanje tužitelja.

4. Tužbeni zahtjev je osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredbe članka 6. toč. 1. Ugovor o kreditu broj 757154 od 17. prosinca 2005. u dijelu kojim se tužitelj obvezao prilikom puštanja kredita u tečaj platiti predniku tuženika jednokratnu naknadu u visini od 1,00% od iznosa kredita te zahtjev za isplatu iznosa od 117,33 EUR s osnova naplaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva s pripadajućim zateznim kamatama.

6. Nesporno je da su tužitelj i prednik tuženika Volksbank d.d. sklopile Ugovor o kreditu broj 757154 od 17. prosinca 2005. i to tužitelj kao korisnik kredita, a prednik

- 4

tuženika kao kreditor. Čitanjem predmetnog ugovora utvrđeno je da je njime ugovoren kredit u iznosu od 18.607,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate (članak 1. ugovora), da je namjena kredita kupnja vozila (članak 3. ugovora) te da je ugovorena obveza korisnika kredita na plaćanje jednokratne naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita i to 1,00 % od iznosa kredita koja se naplaćuje prilikom puštanja kredita u tečaj (članak 6.1. ugovora).

7. Među strankama je sporno da li je sporna odredba predmetnog ugovora o kreditu ništetna te da li je tuženik dužan vratiti ono što je po predmetnoj odredbi ugovora primio na ime naknade za obradu kredita, kao i da li je nastupila zastara takvog potraživanja tužitelja.

8. Na pravni odnos stranaka koji je proizašao iz predmetnog ugovora o kreditu primjenjuju se odredbe Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03., dalje: ZZP/03). Odredbama članka 87. stavak 1., 2., 3. i 4. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom članka 87. stavak 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Nadalje, odredbom članka 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., dalje: ZOO) propisano je kako su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, dok je odredbom članka 4. ZOO propisano kao su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Prema odredbi članka 7. ZOO sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja, dok je odredbom članka 8. stavak 1. ZOO propisano da se je svatko dužan suzdržavati od postupaka kojim se može drugome prouzročiti šteta.

9. Na okolnost pregovaranja prilikom sklapanja predmetnog ugovora i davanja bitnih informacija vezanih za spornu odredbu iz tog ugovora te samog svojstva potrošača u postupku provedeno je saslušanje tužitelja koji je u iskazu naveo da je predmetni ugovor o kreditu sklopio 2005. sa Volksbank radi kupnje automobila za osobne potrebe, da je u to vrijeme bio vlasnik obrta, ali da to vozilo nije koristio za potrebe obrta. Automobil je kupio u autokući Zubak u Sisku i u autokući je rješavao sve vezano za kupnju automobila i sam kredit. Nije bio u banci vezano za ugovor o kreditu. U autokući su mu ponudili ugovor o kreditu samo sa Volksbank i razgovarali su o ratama i roku otplate. Ne sjeća se da li su mu govorili što o naknadi za obradu kredita, da je bilo to davno. Nije mogao pregovarati o odredbama ugovora o kreditu. Gotov ugovor dobio je e-mailom i odnio ga je javnom bilježniku koji je ovjerio njegov potpis. Javni bilježnik mu ništa nije govorio o ugovoru. Ne sjeća se da li je platio kakvu naknadu. Odgovarajući na posebno pitanje punomoćnice tuženika da li je pročitao ugovor, tužitelj je naveo da je ugovor vjerojatno "proletio", da mu je bilo najbitnije da li u njemu stoje rate i rokovi otplate kako su dogovorili.

- 5

10. Iz iskaza tužitelja koji je ovaj sud u cijelosti prihvatio kao istinit jer je u skladu s drugim provedenim dokazima u postupku (ugovorom o kreditu i potvrdom tuženika o plaćanju naknade), a tuženik nije dokazao suprotno, sud je utvrdio da je tužitelj potrošač u smislu odredbe članka 3. t. 1. ZZP/03 jer je ugovor o kreditu sklopio radi kupnje osobnog vozila i to isključivo kao fizička osoba (a ne u svrhu poslovne djelatnosti), dok je tuženik trgovac u smislu odredbe članka 3. t. 2 ZZP/03 budući je kao bankarska institucija nudio kredite koja je jedna od njegovih osnovnih djelatnosti.

11. Iz navoda tužitelja da nije bio u banci vezano za ugovor o kreditu, da je sa djelatnicima autokuće razgovarao o ratama i roku otplate, da nije mogao pregovarati o odredbama ugovora o kreditu, da je gotov ugovor dobio e-mailom i da ga je odnio javnom bilježniku koji je ovjerio njegov potpis, proizlazi da tužitelj nije mogao pregovarati o odredbama ugovora te da nije bio od strane prednika tuženika informiran o visini naknade vezane uz sklapanje ugovora niti na što se ta naknada točno odnosi, a tuženik nije predložio niti jedan dokaz kojim bi dokazao suprotno.

12. Sud je utvrdio da je stavljanjem ugovornih odredbe o naknadi za obradu kredita prednik tuženika koristio nepoštenu poslovnu praksu pri čemu je tužitelj doveden u neravnopravni položaj jer nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora (tipski ugovor). Naime, prednik tuženika prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora sa tužiteljem nije pojedinačno pregovarao o odredbama ugovora, pa tako niti o odredbi o naknadi iz čl. 6.1. ugovora, već je tužitelj bio stavljen u poziciju „uzmi ili ostavi”. Prednik tuženika nije tužitelju prezentirao koje on to točno ima troškove u vezi postupka odobravanja kredita, pa da bi tužitelj iste morao naknaditi, niti mu je objasnio strukturu tih troškova i zašto je iznos te naknade u izravnoj korelaciji sa iznosom kredita koji se traži (1,00 % od iznosa kredita).

13. Slijedom navedenog, a imajući u vidu da se o spornoj odredbi ugovora o kreditu o naplati naknade nije unaprijed pregovaralo, da tužitelj kao korisnik kredita nije imao mogućnost utjecati na sadržaj te ugovorne odredbe, kao i da je ugovor o kreditu bio unaprijed pripremljen od strane prednika tuženika te da tužitelj nije mogao unaprijed znati na koji će se način formirati visina naknade, a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, sud je utvrdio da je sporna odredba predmetnog ugovora o kreditu koja se odnosi na naplatu naknade za obradu kredita (članak 6.1. ugovora) nepoštena, a posljedično i ništetna u smislu odredbe članka 87. stavak 1. ZZP/03.

14. Odredbama članka 323. stavak 1. i 2. ZOO propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj strani sve ono što je primila na temelju takva ugovora.

15. Iz potvrde tuženika od 12. prosinca 2024. proizlazi da je tuženik naplatio tužitelju administrativnu naknadu za obradu kredita na dan 21. studenog 2005. u iznosu od 884,03 kn. Valja dodati da je na pripremnom ročištu održanom 22. travnja 2025. tuženik naveo da ne osporava visinu tužbenog zahtjeva.

16. Stoga je tužitelju dosuđen traženi iznos naplaćene naknade za obradu kredita u iznosu od 117,33 EUR (iznos u eurima izračunat je uz primjenu fiksnog tečaja konverzije od 7,53450 sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj, "Narodne novine", broj 57/2022.) sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana koji slijedi danu naplate naknade (22. studenog 2025.) do isplate primjenom odredbe članka 1115. ZOO kojom je propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od

- 6

dana podnošenja zahtjeva. Prema ocjeni ovog suda tuženik, odnosno njegov prednik bio je nepošten jer je već prilikom sklapanja samoga ugovora kao osoba koja sklapa takav ugovor u okviru svoje djelatnosti morao znati da je sporna odredba ugovora o kreditu protivna prisilnim propisima i to s obzirom na način njezinog ugovaranja (izostanak mogućnosti pregovaranja od strane potrošača o pojedinačnim odredbama) te s obzirom na moguće posljedice (znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja) te da je time ta odredba ugovora i ništetna zbog čega je tuženik dužan platiti zatezne kamate od dana stjecanja predmetne naknade.

17. Neosnovan je tuženikov prigovor zastare s obzirom da se radi o restitucijskom zahtjevu, a na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto je pravno shvaćanje broj: Su-IV-47/2020 prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, odnosno u konkretnom slučaju u odnosu na spornu odredbu o naknadi za obradu kredita donošenjem ove presude.

18. Odredbom članka 37. stavak 1. ZPP ako jedna tužba protiv istog tuženika obuhvaća više zahtjeva koji se temelje na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, vrijednost predmeta spora se određuje prema zbroju vrijednosti svih zahtjeva. Odredbom članka 40. stavak 2. ZZP propisano je da kad se zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, mjerodavna je vrijednost predmeta spora koju je tužitelj u tužbi naznačio. Tužitelj je u tužbi, pored zahtjeva za isplatu iznosa od 117,33 EUR (točka II. zahtjeva) postavio i zahtjev za utvrđenje ništetnosti (točka I. zahtjeva), dakle nenovčani zahtjev te je kao vrijednost predmeta spora naznačio vrijednost zahtjeva za isplatu (117,33 EUR) dok je kao vrijednost zahtjeva za utvrđenje ništetnosti naznačio iznos od 1.327,36 EUR. Sud je povodom prigovora tuženika postupio sukladno odredbi članka 40. stavak 3. ZPP te je temeljem odredbe članka 37. stavak 1. i 40. stavak 2. ZPP odredio na pripremnom ročištu održanom 22. travnja 2025. vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.444,69 EUR.

19. O troškovima postupka sud je odlučio temeljem odredbe članka 154. stavak 1. ZPP i odredbi članka 155. ZPP-a te je tužitelju na ime zastupanja po punomoćniku odvjetniku sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23., dalje: Tarifa) priznao troškove i to: za sastav tužbe 100 bodova (Tbr. 7. t. 1. Tarife), za sastav podneska od 4. veljače 2025. 100 bodova (Tbr. 8. t. 1. Tarife), za zastupanje na ročištima održanim 22. travnja 2025. i 19. svibnja 2025. 100 bodova za svako (Tbr. 9. t. 1. Tarife) i za zastupanje na ročište za objavu 50 bodova (Tbr. 9. t. 3. Tarife), odnosno ukupno 450 bodova, što pomnoženo sa vrijednošću boda od 2 EUR iznosi 900,00 EUR, koji iznos uvećan za PDV od 25% ukupno iznosi 1.125,00 EUR. Tužitelju je priznat i trošak pristojbe na tužbu u iznosu od 53,09 EUR i pristojbe na presudu u iznosu od 53,09 EUR, odnosno u konačnici ukupan trošak u iznosu od 1.231,18 EUR zajedno sa zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude koja je tužitelju priznata sukladno odredbi članka 151. stavak 3. ZPP.

U Kutini 2. lipnja 2025.

S u d a c:

Lovorka Grahek

- 7

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku 15 dana od dana primitka prijepisa ove presude, a o istoj odlučuje nadležni županijski sud.

DNA:

1. Tužitelj po punomoćniku

2. Tuženik po punomoćniku