REPUBLIKA HRVATSKA
Županijski sud u Puli - Pola
Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola
Poslovni broj: Gž-5/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Puli – Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to:
Brune Frankovića, predsjednika vijeća, Biljane Pamić, člana vijeća i suca izvjestitelja te Roberta Fabrisa, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja AĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Patricia Đurić, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva Leko i partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tužitelja i tuženika protiv presude i rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-3994/2021-35 od 26. kolovoza 2024., na sjednici vijeća održanoj dana 2. lipnja 2025.
p r e s u d i o j e
I. Žalba tužitelja i žalba tuženika djelomično se odbijaju kao neosnovane i djelomično uvažavaju kao osnovane te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-3994/2021-35 od 26. kolovoza 2024.
a) potvrđuje u točki I. izreke u dijelu kojim se utvrđuju ništetnim i bez pravnog učinka dijelovi odredaba kojima je ugovorena glavnica i plaćanje anuiteta vezano uz švicarski franak (valutna klauzula) sadržani u čl. 5., 6., 7. i 12.9 Ugovora o kreditu broj 9012296209 od 21. veljače 2007. potvrđenog od javnog bilježnika Zorke Čavajde iz Zagreba pod br. OUOV-3240/2007 dana 22. veljače 2007. godine;
b) potvrđuje u točkama II., III. i VIII. izreke;
c) potvrđuje u točki VI. izreke u dijelu u kojim je odbijen tužbeni zahtjev radi isplate 12.699,79 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedine iznose počev od 1. rujna 2007. do zaključno 1. svibnja 2016.;
d) preinačava u točki I. izreke presude u dijelu kojim je utvrđena ništetnom i bez pravnog učinka odredbe čl. 1. Ugovora o kreditu broj 9012296209 od 21. veljače 2007. potvrđenog od javnog bilježnika Zorke Čavajde iz Zagreba pod br. OUOV-3240/2007 dana 22. veljače 2007. godine na način da se u tom dijelu zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan;
f) preinačava u točki V. izreke i sudi:
„Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 2,31 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1.4.2007. do isplate, po stopi propisanoj sukladno Uredbi o visini stope zatezne kamate od 15% godišnje do 31.12.2007., po stopi propisanoj sukladno čl. 29. st. 2. ZOO za razdoblje od 1.1.2008. do 31.7.2015. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1.8.2015. do 31.12.2022. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. do 29.12.2023. u visini stope koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.“:
g) preinačava u točki VI. izreke i sudi:
„Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od ukupno 1.385,67 EUR sa zateznim kamatama koje teku od dana svake pojedine isplate tuženiku do isplate ukupnog iznosa po stopi propisanoj sukladno Uredbi o visini stope zatezne kamate od 15% godišnje do 31.12.2007., po stopi propisanoj sukladno čl. 29. st. 2. ZOO za razdoblje od 1.1.2008. do 31.7.2015. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1.8.2015. do 31.12.2022. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. do 29.12.2023. u visini stope koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke koje teku kako slijedi:
na iznos od 27,40 EUR od 01.06.2016. godine do isplate,
na iznos od 28,03 EUR od 01.07.2016. godine do isplate,
na iznos od 27,90 EUR od 01.08.2016. godine do isplate,
na iznos od 27,65 EUR od 01.09.2016. godine do isplate,
na iznos od 27,90 EUR od 01.10.2016. godine do isplate,
na iznos od 27,96 EUR od 01.11.2016. godine do isplate,
na iznos od 28,32 EUR od 01.12.2016. godine do isplate,
na iznos od 28,47 EUR od 01.01.2017. godine do isplate,
na iznos od 28,35 EUR od 01.02.2017. godine do isplate,
na iznos od 28,17 EUR od 01.03.2017. godine do isplate,
na iznos od 28,12 EUR od 01.04.2017. godine do isplate,
na iznos od 27,91 EUR od 01.05.2017. godine do isplate,
na iznos od 27,54 EUR od 01.06.2017. godine do isplate,
na iznos od 27,40 EUR od 01.07.2017. godine do isplate,
na iznos od 26,39 EUR od 01.08.2017. godine do isplate,
na iznos od 26,24 EUR od 01.09.2017. godine do isplate,
na iznos od 26,50 EUR od 01.10.2017. godine do isplate,
na iznos od 26,19 EUR od 01.11.2017. godine do isplate,
na iznos od 26,17 EUR od 01.12.2017. godine do isplate,
na iznos od 25,90 EUR od 01.01.2018. godine do isplate,
na iznos od 25,87 EUR od 01.02.2018. godine do isplate,
na iznos od 26,08 EUR od 01.03.2018. godine do isplate,
na iznos od 25,60 EUR od 01.04.2018. godine do isplate,
na iznos od 25,08 EUR od 01.05.2018. godine do isplate,
na iznos od 25,98 EUR od 01.06.2018. godine do isplate,
na iznos od 25,79 EUR od 01.07.2018. godine do isplate,
na iznos od 25,80 EUR od 01.08.2018. godine do isplate,
na iznos od 26,51 EUR od 01.09.2018. godine do isplate,
na iznos od 26,55 EUR od 01.10.2018. godine do isplate,
na iznos od 26,42 EUR od 01.11.2018. godine do isplate,
na iznos od 26,50 EUR od 01.12.2018. godine do isplate,
na iznos od 26,72 EUR od 01.01.2019. godine do isplate,
na iznos od 26,35 EUR od 01.02.2019. godine do isplate,
na iznos od 26,46 EUR od 01.03.2019. godine do isplate,
na iznos od 26,86 EUR od 01.04.2019. godine do isplate
na iznos od 26,35 EUR od 01.05.2019. godine do isplate,
na iznos od 26,73 EUR od 01.06.2019. godine do isplate,
na iznos od 26,94 EUR od 01.07.2019. godine do isplate,
na iznos od 27,03 EUR od 01.08.2019. godine do isplate,
na iznos od 27,43 EUR od 01.09.2019. godine do isplate,
na iznos od 27,58 EUR od 01.10.2019. godine do isplate,
na iznos od 27,33 EUR od 01.11.2019. godine do isplate,
na iznos od 27,39 EUR od 01.12.2019. godine do isplate,
na iznos od 27,70 EUR od 01.01.2020. godine do isplate,
na iznos od 28,15 EUR od 01.02.2020. godine do isplate,
na iznos od 28,45 EUR od 05.03.2020. godine do isplate,
na iznos od 28,87 EUR od 01.12.2020. godine do isplate,
na iznos od 28,73 EUR od 01.01.2021. godine do isplate,
na iznos od 28,99 EUR od 01.02.2021. godine do isplate,
na iznos od 28,55 EUR od 01.03.2021. godine do isplate,
na iznos od 28,37 EUR od 09.04.2021. godine do isplate, sve u roku 15 dana“
h) preinačava u odluci o trošku postupka sadržanog u točki IV. izreke i sudi:
„Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 5.500,78 EUR, zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dana 26. kolovoza 2024. godine pa do isplate po stopi prema čl. 29. st. 7. ZOO-a (NN 155/23), po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve to u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu troška u daljnjem iznosu od 4.661,39 EUR, odbija kao neosnovan.“
II. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati trošak žalbenog postupka u iznosu od 78,13 EUR u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka odbija kao neosnovan.
III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke presude utvrđeni su ništetnim i bez pravnog učinka dijelovi odredaba kojima je ugovorena glavnica i plaćanje anuiteta vezano uz švicarski franak (valutna klauzula) sadržani u čl. 1., 5., 6., 7. i 12.9 Ugovora o kreditu broj 9012296209 od 21. veljače 2007. potvrđenog od javnog bilježnika Zorke Čavajde iz Zagreba pod br. OUOV-3240/2007 dana 22. veljače 2007. godine, sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditorom, te PĆ, kao solidarnim dužnikom i PODGRAD d.o.o., Ksaver 11, Zagreb, MBS: [matični broj subjekta] kao založnim dužnikom. Pod točkom II. izreke presude naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 38.614,88 EUR sa zateznim kamatama koje teku na pojedinačno specificirane mjesečne iznose s dospijećem počevši od 1. ožujka 2008. do zaključno 9. travnja 2021. do isplate, u roku od 15 dana. Pod točkom III. izreke utvrđeni su ništetnim i bez pravnog učinka dijelovi odredaba kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja se mijenja prema jednostranoj odluci kreditora sadržana u čl. 4. Ugovora o kreditu broj 9012296209 od 21. veljače 2007. potvrđenog od javnog bilježnika Zorke Čavajde iz Zagreba pod br. OU-OV 3240/2007 dana 22. veljače 2007. godine, sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditorom, te PĆ, kao solidarnog dužnika i PODGRAD d.o.o., Ksaver 11, Zagreb, MBS: [matični broj subjekta] kao založnim dužnikom. Pod točkom IV. izreke presude naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 10.162,17 EUR, zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dana 26. kolovoza 2024. godine pa do isplate, sve u roku od 15 dana. Pod točkom V. odbijen je tužitelj s dijelom tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 2,31 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na isti iznos od 1.4.2007. do isplate koji iznos je zatražen s naslova više plaćenog zbog primjene ništetne odredbe o valutnoj klauzuli iskazanoj u CHF. Pod točkom VI. izreke odbijen je tužitelj s dijelom tužbenog zahtjeva da se tuženiku naloži isplatiti tužitelju iznos od ukupno 14.085,46 EUR sa zateznim kamatama koje teku na pojedinačno specificirane mjesečne iznose s dospijećem počevši od 1. rujna 2007. do zaključno 9. travnja 2021. do isplate, u roku od 15 dana. Pod točkom VII. izreke odbijen je tužitelj s dijelom tužbenom zahtjeva za isplatom zatraženog u tužbi u ukupnom iznosu od 6.712,89 EUR zajedno sa zateznim kamatama zatraženima na isti iznos kroz pojedinačne iznose postavljene u tužbenom zahtjevu u samoj tužbi tužitelja u ovoj pravnoj stvari. Pod točkom VIII. izreke odbijen je tužitelj s dijelom tužbenog zahtjeva kojim je zatražio da se tuženiku naloži da tužitelju u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude dostavi plan otplate kredita u mjesečnim anuitetima rukovodeći se da je na dan 31.3.2021. glavnica iznosila 109.745,32 EUR / 826.876,11 HRK, a mjesečni anuitet 734,48 EUR / 5.533,94 HRK, osim zadnjeg anuiteta koji bi iznosio 733,90 EUR / 5.529,54 HRK.
1.1.Rješenjem suda prvog stupnja odbijen je prijedlog tužitelja za izdavanje rješenja o privremenoj mjeri, zabranom protivniku osiguranja da poduzima bilo kakve radnje sa svrhom naplate potraživanja po Ugovoru o kreditu broj 9012296209 od 21. veljače 2007. u iznosu koji prelazi iznos od 5.950,85 kn, koliko je iznosio anuitet br. 1.
2. Protiv ove presude žalbu, pravovremeno, podnose tužitelj i tuženik.
2.1. Tužitelj žalbom pobija točke V. , VI. i VIII. prvostupanjske presude zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st.1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. – dalje: ZPP). Navodi da je stav prvostupanjskog suda da je za potraživanje tužitelja u iznosu od 2,31 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1. travnja 2007. nastupila zastara pogrešan i protivan pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske SU-IV-33/2022 od 31. siječnja 2022. donesenom povodom dvojbi i nedoumica o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF pa da je odbijajući zahtjev tužitelja u tom dijelu, sud pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Nadalje navodi da je pogrešna odluka prvostupanjskog suda iz toč. VI. izreke kojom je odbijen u cijelosti kondemnatorni zahtjev tužitelja za isplatom tzv. preplaćenih kamata iako je u okviru tužbenog zahtjeva obuhvaćen i period od posljednjih 5 godina prije podnošenja tužbe
– što predstavlja razdoblje u okviru općeg zastarnog roka, pa da u donošenju odluke suda iz točke VI. ostvaren žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava te bitne povrede odredaba parničnog postupka. Također pobija i točku VIII. izreke presude navodeći da sud odbijanjem tužiteljevog zahtjeva kao preuranjenog u naravi generira nove parnicu između istih strana jer će tužitelj biti prinuđen pokrenuti novu parnicu u kojoj će zahtijevati isplatu s osnove restitucije za razdoblje koje nije obuhvaćeno ovom tužbom. Predlaže preinačiti prvostupanjsku presudu u pobijanom na način da se usvoji tužiteljeve zahtjeve u cijelosti odnosno podredno da se u pobijanom dijelu ukine prvostupanjsku presudu i vrati predmet na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu.
2.2. Tuženik žalbom pobija točke I., II., III. i IV. prvostupanjske presude zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st.1. ZPP. U žalbi, u bitnome, navodi da je pobijana presuda donesena u odnosu na kredit koji je još uvijek u otplati po početno ugovorenim uvjetima, odnosno sukladno uvjetima iz Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, obzirom da tužitelj nije prihvatio konverziju u kredit s valutnom klauzulom u EUR, pa se stoga u navedenoj situaciji primjenjuje odredba čl. 19.e st.6. tog Zakona, radi čega tužitelj nema osnove ni za kakvu isplatu. Nadalje, navodi da presudom Pž-7129/13 Visokog trgovačkog suda RH na koju se prvostupanjski sud poziva nije utvrđeno da je povrijeđen i konkretan individualni interes ili pravo bilo kojeg konkretnog potrošača, budući da to očito ovisi o svakom pojedinom slučaju te da presuda na koju se tužitelj poziva ne može izravno primijeniti na konkretan slučaj, a da tužitelj u ovome postupku nije dokazao koji je to individualni interes tužitelja određenim postupanjem tuženika povrijeđen. Ukazuje da postoji pravna nedosljednost u odnosu između deklaratornog dijela usvojenog tužbenog zahtjeva i kondemnatornog dijela istog, obzirom da sud pod točkom I. izreke, između ostalog, ništetnom oglašava odredbu čl. 1. Ugovora o kreditu kojim se utvrđuje osnovni predmet ugovora, a to je isplata iznosa kredita tužitelju u iznosu koji ni u jednom trenutku nije bio sporan. Navodi da je promjenjiva kamatna stopa zakonom dozvoljena i uobičajena kod svih ugovora o kreditu koje plasira banka te da u vrijeme sklapanja spornog ugovora o kreditu nije postojala zakonska obveza banke da u ugovorima o kreditu ili u svojim Općim uvjetima poslovanja, definira parametre za promjenu kamatne stope. Ukazuje da je valutna klauzula izričito dopuštena i predviđena odredbom čl. 22. ZOO te da ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju jer valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima. Navodi da se tužitelj svjesno odlučio za predmetni ugovor sa svim njegovim uvjetima budući da je sam ocijenio kako mu, najviše odgovara te da prilikom razmatranja ponuđenog ugovora nije izdvojio niti jedno pitanje kao „sporno“ niti tražio razjašnjenja svojih ugovornih obveza te da ugovor u cijelosti prihvaća potvrdio je i prilikom solemnizacije kod javnog bilježnika,. Pobija i odluku o parničnom trošku navodeći da je sud pogrešno primijenio odredbu čl. 154. st. 5. ZPP a da je o trošku valjalo odlučiti na temelju čl. 154. st.2. ZPP. Navodi da je prvostupanjski sud počinio i bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. točke 11. ZPP jer su razlozi pobijane presude nejasni i proturječni. Predlaže preinačiti presudu u pobijanom dijelu na način da se odbije tužbeni zahtjev u cijelosti, a podredno, u pobijanom dijelu ukine te vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Potražuje i trošak žalbe.
3. Sa žalbama je postupljeno sukladno odredbi čl. 359. ZPP.
3.1. Tužitelj je u odgovoru na žalbu osporio žalbene navode tuženika, predložio je odbiti žalbu tuženika i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu.
4. Žalbe su djelomično osnovane.
5. Predmet postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim dijelova ugovornih odredbi kojima je ugovorena glavnica i plaćanje anuiteta vezano uz švicarski franak (valutna klauzula) sadržani u čl. 1., 5., 6., 7. i 12.9 Ugovora o kreditu te dijelovi odredaba kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja se mijenja prema jednostranoj odluci kreditora sadržana u čl. 4. Ugovora o kreditu te zahtjev za isplatu razlike preplaćenih iznosa zbog ništetnih ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF pri čemu se tužitelj poziva na utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., djelomično potvrđene presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kao i zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati iznos od 36.617,19 EUR s osnova preplaćenih iznosa anuiteta uslijed promjene tečaja u odnosu na tečaj u odnosu na tečaj na dan korištenja kredita te iznos od 14.085,46 EUR s osnova preplate zbog promjene kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu, sve uvećano za zakonske zatezne kamate smatrajući da je taj iznos tuženik stekao bez osnove budući je u utuženom razdoblju, ovaj iznos naplatio od tužitelja temeljem ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi. Pored toga, predmet postupka je i zahtjev tužitelja da mu tuženik u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude dostavi plan otplate kredita u mjesečnim anuitetima rukovodeći se da je na dan 31.3.2021. glavnica iznosila 109.745,32 EUR / 826.876,11 HRK, a mjesečni anuitet 734,48 EUR / 5.533,94 HRK, osim zadnjeg anuiteta koji bi iznosio 733,90 EUR / 5.529,54 HRK.“
6. U ovom postupku nije sporno da je između tuženika, kao davatelja kredita i tužitelja kao korisnika kredita 21. veljače 2007. sklopljen Ugovor o kreditu broj 9012296209 kojim je tužitelju odobren iznos kredita od 269.100,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita te uz primjenu promjenjive kamatne stope prema jednostranoj odluci kreditora, a koja je u trenutku sklapanja ugovora iznosila 4,15% godišnje, da je ugovorena otplata kredita u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke za CHF, važećim na dan plaćanja i da ugovoreni rok otplate iznosi 360 mjeseci. Također nije sporno da je ovaj kredit i dalje u redovitoj otplati s valutnom klauzulom u švicarskom franku s danom dospijeća zadnjeg anuiteta 31. kolovoza 2037. godine, s obzirom da tužitelj nije prihvatio konverziju u kredit s valutnom klauzulom u EUR.
7. Sporno je, i u ovoj fazi postupka, da li su odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s odlukom o kamatnim stopama tuženika te otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF ništetne i posljedično tome ima li tužitelj osnovano pravo zahtijevati isplatu novčanih iznosa koje je tuženik od njega naplatio temeljem takvih ništetnih odredbi po pravilima o stjecanju bez osnove (čl. 1111. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima - „Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 156/22. - dalje: ZOO) s obzirom na činjenicu da nije prihvatio konverziju ugovora o kreditu. Osim toga, sporna je osnovanost tuženikova prigovora zastare.
8. Prvostupanjski sud je odlučujući o ovim spornim pitanjima i posljedično tome osnovanosti zahtjeva tužitelja, kao osnovan prihvatio tužbeni zahtjev radi utvrđenja ništetnosti dijelova odredbi ugovora o kreditu kojima je ugovorena glavnica i plaćanje anuiteta vezano uz švicarski franak sadržani u čl. 1., 5., 6., 7. i 12.9 Ugovora o kreditu te dio odredbe kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja se mijenja prema jednostranoj odluci kreditora sadržana u čl. 4. Ugovora o kreditu zaključivši, u bitnom, da su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli sadržane u odredbama navedenog Ugovora o kreditu nepoštene i posljedično tome ništetne budući takvo pravno shvaćanje jasno proizlazi iz pravnih shvaćanja izraženih u pravomoćnoj presudi Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., kojom je utvrđeno je kako je, između ostalih i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom Odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, te u presudi Visokog trgovačkog suda broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime su banke, pa tako i ovdje tuženik, postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i odredbama Zakona o obveznim odnosima pa je posljedično tome učinak tih pravnih shvaćanja, na temelju odredbe čl. 502.c ZPP, valjalo primijeniti i u konkretnom slučaju s obzirom na razdoblje u kojem je ugovor o kreditu sklopljen te činjenicu da tuženik nije dokazao da bi predmetne ugovorne odredbe a vezano uz ugovaranje valutne klauzule u CHF, kao i promjenjive kamatne stope jednostranim odlukama tuženika, bile različite u bitnome od sadržaja, značenja i učinka ugovornih odredbi koje su utvrđene ništetnim u pravomoćno okončanom postupku kolektivne zaštite potrošača, jer je iz dokaza provedenih u ovome postupku utvrđeno da tužitelj prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije od banke, a očito niti od bilo koga drugoga (npr. javnog bilježnika) dobio potpunu i pravu informaciju o svim rizicima predmetne ugovorne odredbe o vezanju kredita uz valutu CHF, kao niti o ugovaranju promjenjive kamatne stope jednostranim odlukama tuženika, te da se nisu vodili pojedinačni pregovori o dijelovima ugovornih odredbi na čiju ništetnost se tužitelj poziva u ovoj parnici, a u smislu kakav je stav zauzela sudska praksa vezano uz to što znači pojedinačno pregovaranje, jer odabir između valute EUR i valute CHF ne znači pojedinačno pregovaranje, kao i vezano uz ugovaranje promjenjive kamatne stope jednostranim odlukama tuženika, bez da bi tužitelju bili poznati bilo koji parametri i uvjeti pod kojima će se promjena vršiti, niti kada, niti kako, a što je tužitelja dovelo u neravnopravan položaj u odnosu na banku te je takvim postupanjem tuženik povrijedio i odredbe čl. 3., čl. 4., čl. 5., čl. 6., čl. 7., čl. 8., čl. 10. sve ZOO, pa posljedično tome prvostupanjski sud, nadalje, zaključuje da tužitelju pripada pravo zahtijevati isplatu onoga što je od njega tuženik naplatio temeljem takvih ništetnih ugovornih odredbi po pravilima o stjecanju bez osnove pozivom na odredbe čl. 323. ZOO u vezi s čl. 1111, te čl. 1115. ZOO.
8.1. Odlučujući o visini tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud je na temelju provedenog financijskog vještačenja po vještaku DARFIN d.o.o. utvrdio da je tužitelj temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF preplatio iznos od ukupno 38.617,19 EUR kn, ali je prihvaćajući djelomično osnovanim tuženikov prigovor zastare odbio dio tužbenog zahtjeva radi isplate 2,31 EUR sa zakonskim kamatama od 1. travnja 2007. zaključujući da je za ovo potraživanje nastupila zastara jer je do prekida zastare došlo podnošenjem kolektivne tužbe pred Trgovačkim sudom u Zagrebu 4. travnja 2012., a prekid zastare može nastupiti samo za ona potraživanja koja na taj dan nisu bila već u zastari, tj. samo za ona koja su dospjela nakon 04. travnja 2007. dok je preostali dio tog tužbenog zahtjeva dosudio tužitelju kao pod toč. II. izreke, u ukupnom iznosu od 38.614,88 EUR zajedno sa zatraženim zateznim kamatama, zaključivši da su ta potraživanja dospjela nakon 4. travnja 2007., za njih je nastupio prekid zastare dana 04. travnja 2012. i utužena su u ovoj parnici pravovremeno 13. svibnja 2021. dakle, prije nastupanja zastare koja je iznova počela teći prema općem zastarnom roku od pet godina, počev od dana 14. lipnja 2018. godine.
8.2. Nadalje, prvostupanjski sud je utvrdio da je tužitelj po osnovi promjene kamatne stope tuženiku preplatio 14.085,46 EUR međutim njegov je zahtjev radi isplate tako stečenog bez osnove odbio uz obrazloženje da je za to potraživanje nastupila zastara jer je tužitelj tužbu podnio dana 13. svibnja 2021., dakle, nakon proteka petogodišnjeg zastarnog roka računajući od pravomoćnosti odluke u kolektivnom sporu kojom je utvrđena ništetnost načina ugovaranja promjenjive kamatne stope jednostranom odlukom banke odnosno od 13. lipnja 2014. kada je zastara koja je bila prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe 4. travnja 2012. ponovno počela teći. Pri tome, prvostupanjski sud smatra kako okolnost da je kredit iz predmetnog ugovora još uvijek u otplati, tj. aktivan, nije ni od kakvog utjecaja na nastup zastare jer pozivanje na direktnu primjenu utvrđenja iz parnice radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u kreditima s valutnom klauzulom u CHF ima određene privilegije za tužitelja, ali i obveze, a obveza je da utuži u roku, tj. prije nastupanja zastare za isto utuženje, a što je unutar pet godina od presuđenja u kolektivnom sporu.
8.3. Prvostupanjski sud je nadalje odbio zahtjev tužitelja da mu tuženik u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude dostavi plan otplate kredita u mjesečnim anuitetima rukovodeći se da je na dan 31.3.2021. glavnica iznosila 109.745,32 EUR / 826.876,11 HRK, a mjesečni anuitet 734,48 EUR / 5.533,94 HRK, osim zadnjeg anuiteta koji bi iznosio 733,90 EUR / 5.529,54 HRK kao neosnovan i preuranjen zaključujući kako tužitelj nije dokazao da mu takva sudska zaštita treba već traži intervenciju suda u slobodan ugovorni odnos stranaka prije nego što bi dokazao da mu je to nemoguće ili znatno otežano ishoditi isto izvansudski, od druge ugovorne strane tj. tuženika.
9. Ispitavši pobijanu presudu u granicama razloga određenih u žalbama, pazeći pri tome po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka (članak 365. ZPP), utvrđeno je da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl.365. st. 2. ZPP. Osim toga, nije počinjena biti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju tuženik ukazuje u žalbi, jer su u pobijanoj presudi navedeni jasni razlozi o odlučnim činjenicama, obrazloženje presude nije proturječno niti nejasno, a niti o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.
10. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio činjenično stanje, te je pravilno primijenio materijalno pravo u odnosu na utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o načinu promjene kamatne stope iz čl.4. Ugovora i odredbe o valutnoj klauzuli sadržanoj u čl. 5., 6., 7. i 12.9 Ugovora.
11. U odnosu, na žalbene razloge tuženika, kao žalitelja u dijelu u kojima ukazuje na zaključak sud prvog stupnja o ništenosti navedenih ugovornih odredbi utemeljenog, između ostalog, i na pravnim shvaćanjima izraženima u prethodno navedenim odlukama sudova donesenih u postupku tzv. „kolektivne zaštite potrošača“ i u vezi sa time neposredne primjene odredbe čl. 502.c ZPP, valja istaknuti da je sud prvog stupnja pravilnom ocjenom svih provedenih dokaza pravilno zaključio da su te ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ništetne u smislu odredbe čl. 81. st. 2. i 3. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne Novine“ broj: 96/03- dalje:ZZP/03) obzirom da se radi o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su od strane tuženika unesene u navedeni ugovor o kreditu, a na sadržaj kojih tužitelj nije mogao utjecati, pa se one imaju smatrati nepoštenima jer suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju značajnu neravnotežu o pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, u konkretnom slučaju tužitelja. Pri tome u odnosu na ove žalbene navode žalitelja valja istaknuti i da je prema odredbi čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
11.1. Osim te odredbe na koju se pozvao prvostupanjski sud, i odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br.: 41/14., 110/15., 14/19.) koja je bila na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a isto tako je i odredba čl. 138.a ranije važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br.: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) koji se primjenjivao u vrijeme pokretanja postupka radi zaštitne kolektivnih prava i interesa potrošača u predmetu Trgovačkog suda posl.br. P-1401/112, propisivala da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz odredbe čl. 131. st. 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, pa je posljedično tome prvostupanjski sud, suprotno žalbenim navodima tuženika, a imajući na umu i pravna shvaćanja iz navedenih postupka radi kolektivne zaštite potrošača, uz pravilnu primjenu ovih zakonskih odredbi, pravilno zaključio i o ništetnosti ovih ugovornih odredbi.
11.2. Pri tome, u odnosu na pravilno pravno shvaćanje prvostupanjskog suda o razlozima ništetnosti navedenih ugovornih odredbi kojima je između stranaka u postupku ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, valja istaknuti da je takvo pravno shvaćanje prvostupanjskog suda u cijelosti podudarno sa pravnim shvaćanjima Vrhovnog suda Republike Hrvatske, izraženima u svojim odlukama poslovni broj Revt-249/2014 od 9. travnja 2015. kojim je odbijena revizija i potvrđena presuda Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., kojom je pravomoćno utvrđena povreda interesa i prava potrošača i ništetnost odredbe o ugovorenoj redovnoj kamatnoj stopi koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo te u odluci poslovni broj: Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019., kojom je odbijena revizija protiv drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u dijelu kojim je utvrđeno da su banke, pa tako i tuženik, u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81, čl. 82. i čl. 90. ZZP/03 u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. ZZP/07. Iz toga razloga je i postupanje tuženika po pitanju ugovaranja jednostrano promjenjive kamatne stope i valutne klauzule unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite riješeno na način da je utvrđeno kako tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, te da tuženik nije na transparentan način informirao potrošače o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za EUR.
12. U odnosu na žalbene navode tuženika da u kolektivnom sporu na koji se tužitelj i sud poziva nije utvrđeno da je povrijeđen i konkretan individualni interes navesti je da je prvostupanjski sud iz predmetnog Ugovora o kreditu i provedenih dokaza pravilno zaključio da je i u ovom konkretnom slučaju riječ upravo o ugovoru čiji je sadržaj tuženik unaprijed formulirao, na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati, svakako ne na sporne odredbe, te da je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tužitelju kao potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora, slijedom čega, postoji objektivni identitet ugovornih odredbi o kojima je suđeno u postupku kolektivne zaštite i ovdje spornih ugovornih odredbi.
12.1. Naime, tuženik je u ovom sporu mogao (tvrditi i) dokazivati da je tužitelju kao potrošaču u postupku sklapanja ugovora o kreditu dao odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredbi na određivanje njegove novčane obveze, a što je temeljni preduvjet da bi potrošač uopće mogao informirano pregovarati s bankom o sadržaju ugovora, i da je tužitelja kao potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, pristao na sklapanje takvog ugovora u kojem bi se slučaju radilo o informiranom pristanku. Međutim, tuženik tijekom postupka to nije dokazao kako je pravilno zaključio i prvostupanjski sud.
12.2. Dakle, tuženik kao profesionalac – banka nije dao tužitelju kao korisniku kredita sve potrebne informacije, temeljem kojih tužitelj može procijeniti ekonomske posljedice koje određene ugovorne odredbe mogu imati na njegove financijske obveze, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja, kao potrošača, pa se radi o ništetnim odredbama, kako to pravilno zaključuje i prvostupanjski sud.
13. Na zaključak o ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nisu od utjecaja žalbeni navodi tuženika da je promjenjiva kamatna stopa zakonom dozvoljen i uobičajeno primjenjiv institut kod svih ugovora o kreditu. To iz razloga jer za razrješenje konkretnog spora nije odlučno to što je načelno ugovaranje promjenjive kamatne stope zakonito te da banke imaju legitimno pravo da u ugovorima o kreditu ugovaraju promjenljivu kamatnu stopu, koja je sa aspekta isplativosti njihovog poslovanja nužnost (posebno kada se radi o ugovorima o kreditu koji se sklapaju na duže vremensko razdoblje), a sve s obzirom na brojne ekonomske čimbenike koji izravno ili neizravno utječu na određivanje njezine visine, već je odlučno da je tužitelj trebao biti upoznat s parametrima na temelju kojih će se tako ugovorena kamatna stopa mijenjati, odnosno sa naravi, rizicima i posljedicama ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na određivanje njegove novčane obveze, a u ovom postupku nedvojbeno je utvrđeno da tužitelj s time nije bio upoznat.
14. Neosnovano tuženik navodi da sve do stupanja na snagu izmjena i dopuna Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2013. nije bio u obvezi u postojećim ugovorima o kreditima definirati parametre promjenjivosti kamatne stope, jer je i prije stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (''Narodne novine'' broj 143/2013.) postojala zakonska obveza preciznijeg definiranja parametara o promjenjivoj kamatnoj stopi neovisno o tome što do stupanja na snagu tog Zakona nije postojala zakonska obveza izmjene ili usklađivanja odredaba u postojećim ugovorima o kreditu na način da se definiraju parametri promjenjivosti. Navedeno je sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u više odluka, primjerice Rev-396/2021-3 od 24. siječnja 2023., Rev-1379/2021-2 od 27. rujna 2023., Rev-647/2021-2 od 5. rujna 2023.
15. Nadalje, nije od utjecaja na pravilnost odluke ni pozivanje tuženika na odredbu iz članka 22. ZOO prema kojoj je dopuštena valutna klauzula. Naime, ugovorna odredba o valutnoj klauzuli nije ništetna zato što bi bila protivna prisilnom propisu, već zato što je nepoštena iz razloga jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo odnosno tuženik nije informirao tužitelja da je uz valutnu klauzulu u CHF vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u EUR, a o tome je trebao biti obaviješten jer je to bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju predmetnog Ugovora stoga tužitelj nije bio svjestan rizika kojeg preuzima, a navedena je odredba u konačnici uzrokovala znatnu neravnotežu između ugovornih strana na štetu tužitelja, pa su i u tom dijelu žalbeni navodi tuženika neosnovani.
16. Tuženik međutim osnovano ukazuje da je prvostupanjski sud utvrdio ništetnim odredbu čl. 1. Ugovora o kreditu u dijelu kojim je iznos kredita kunska protuvrijednost iznosa 269.100,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke na dan korištenja, a čime je u tom dijelu ostvaren žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava.
16.1. Naime, iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača proizlazi da ugovorna odredba kojom je ugovorena obveza banke, a ne potrošača, nije u kolektivnom sporu utvrđena ništetnom, pa zbog toga na utvrđenje ništetnosti tog dijela Ugovora o kreditu utvrđenja iz te presude nemaju obvezujući učinak. Prema ocjeni ovog suda, riječ je o transparentnoj ugovornoj odredbi kojom je definirana glavna obveza kreditora (predmet ugovora) i ona kao takva ne podliježe testu poštenosti (čl.84. ZZP/03) jer se radi o jasnoj odredbi kojom je definirana bitna obveza tuženika na isplatu kredita, zbog čega nije riječ o obvezi koja u smislu čl. 81. st. 1. ZZP-a može stvoriti znatniju neravnotežu u pravima ili obvezama stranaka na štetu potrošača. Slijedom čega je u tom dijelu prihvaćanjem žalbe tuženika valjalo preinačiti prvostupanjsku presudu u točki I. izreke u dijelu u kojem je utvrđena ništetnom i bez pravnog učinka odredba kojim je ugovorena glavnica vezano u švicarski franak sadržana u toki 1. Ugovora o kreditu broj 9012296209 od 21. veljače 2007. te u tom dijelu zahtjev tužitelja odbiti kao neosnovan (čl.373.toč.3. ZPP).
17. Odlučujući o zahtjevu tužitelja za isplatu preplaćenih iznosa s osnova ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, prvostupanjski sud se pravilno pozvao na odredbu čl. 323. st. 1. ZOO, prema kojoj u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe, pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO. Stoga, kako se radi o ništetnosti spornih odredbi navedeno mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takvih odredbi nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom, potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da su ugovorne odredbe ništetne.
17.1. Međutim, osnovano tužitelj ukazuje da je prvostupanjski sud djelomično pogrešno primijenio materijalno pravo odlučujući o tuženikovom prigovoru zastare.
17.2. Naime, sada već ustaljena sudska praksa, a polazeći od Objedinjenog pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske donesenog dana 1. ožujka 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, zauzela je stav kako zastara restitucijskih zahtjeva koji se temelje na utvrđenjima iz presuda donesenih u postupku kolektivne zaštite prava i interesa potrošača teče od pravomoćnosti odluka kojima je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, odnosno zastara u odnosu na utvrđenje ništetnosti odredbe o načinu promjene kamatne stope počela je teći od 13. lipnja 2014. kada je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013-4 u tom dijelu potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012, a u odnosu na utvrđenje ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF počela je teći od 14. lipnja 2018. kada je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 u tom dijelu.
17.3. Dakle, kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 u dijelu kojom je utvrđena ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli u CHF pravomoćna s danom 14. lipnja 2018.. a tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena je 13. svibnja 2021. to za potraživanje tužitelja s osnova preplate zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli nije protekao zastarni rok propisan odredbom čl. 225. ZOO, pa tako ni za potraživanje u iznosu od 2,31 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 1. travnja 2007. jer se, suprotno shvaćanju prvostupanjskog suda, za sve anuitete zastara računa od pravomoćnosti od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P 1401/12 i to od 13. lipnja 2014. za odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i od 14. lipnja 2018. za valutnu klauzulu. Stoga, kako je vještačenjem utvrđeno da je tužitelj temeljem ništavih odredbi o valutnoj klauzuli preplatio tuženiku 38.617,19 EUR zbog promjene tečaja CHF u odnosu na početno ugovoreni tečaj u vrijeme isplate kredita, a koju visinu tužitelj u žalbi ne osporava, to je pravilnom primjenom materijalnog prava iz odredbe čl. 323. st.1. i čl. 1111. ZOO valjalo tuženiku naložiti da tužitelju isplati u cijelosti utuženi iznos 38.617,19 EUR.
18. Imajući u vidu nespornu činjenicu da je tuženik sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu, proizlazi da je tuženik nesavjestan stjecatelj zbog čega mora platiti i zateznu kamatu sukladno čl. 1115. ZOO po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO od dana stjecanja jer je već u trenutku sklapanja navedenog ugovora o kreditu mogao znati da su navedene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nepoštene i posljedično tome ništetne i da mu sve ono što temeljem tako ugovorenih odredbi bude primio ne pripada.
19. Žalba tužitelja protiv točke VI. izreke prvostupanjske presude djelomično je osnovana jer je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da je cjelokupno tužiteljevo potraživanje s osnova ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi zastarjelo jer da je zastara za potraživanja u odnosu na utvrđenje ništetnosti odredbe o načinu promjene kamatne stope počela teći od 13. lipnja 2014. a tužba da je podnesena 13. svibnja 2021. dakle izvan zastarnog roka te da okolnost da je kredit još uvijek u otplati nije od značaja.
19.1. Naime, suprotno shvaćanju prvostupanjskog suda okolnost da je kredit još uvijek u otplati odlučna je za ocjenu prigovora zastare jer zastara za utužene preplaćene iznose od 14. lipnja 2018. do 9. travnja 2021. nije niti mogla početi teći prije nego li je uplata svakog pojedinog anuiteta izvršena, te zastaru u konkretnom slučaju valja računati s obzirom na datum podnošenja tužbe. Prema tome, kako je tužba podnesena 13. svibnja 2021. zastarom nisu obuhvaćeni utuženi iznosi od 1. lipnja 2016. do 9. travnja 2021, kao zadnjeg datuma specificiranog u tužbenom zahtjevu za isplatom preplaćenih kamata. U preostalom dijelu za potraživanje tužitelja po osnovi preplaćenih kamata za razdoblje od 1. rujna 2007. do zaključno 1. svibnja 2016. nastupila je zastara kako to pravilno zaključuje i prvostupanjski sud, budući su navedeni iznosi utuženi izvan zastarnog roka propisanog odredbom čl. 225. ZOO.
19.2. Posljedično tome, valjalo je u tom dijelu uvažiti žalbu tužitelja te na temelju prethodno navedenih utvrđenja o ništetnosti ugovorne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi te odredbe čl. 1111., 1115., 225. i čl. 29. ZOO prvostupanjsku presudu u točki VI. preinačiti (čl. 373. toč.3. ZPP) te tuženika obvezati da tužitelju isplati iznos od 1.385,67 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od svake pojedine uplate do isplate počev od 1. lipnja 2016. do zaključno 9. travnja 2021. kao u točki I. izreke ove presude, a u preostalom dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev radi isplate 12.699,79 EUR sa zakonskim zateznim kamatama žalbu tužitelja odbiti i u tom dijelu potvrditi prvostupanjsku presudu.
20. Žalbeni navodi tuženika da tužitelj nema osnove ni za kakvu isplatu jer nije prihvatio konverziju koju mu je tuženik ponudio u skladu s odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, nisu osnovani. Konverzija kredita sklopljenih u CHF valuti u kredite s valutnom klauzulom u EUR valuti, sukladno Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne Novine“ broj:102/15.-dalje: ZID ZPK) bila je dobrovoljna u odnosu na potrošače pa tako i tužitelja, dok su banke, ovdje tuženik bile obvezne ponuditi konverziju svim korisnicima kredita u određenim kategorijama Naime, upravo iz razloga što tužitelj nije prihvatio ponuđenu konverziju, jer je ocijenio da mu nije prihvatljiva, otplata kredita nastavljena je prema važećim ugovorenim uvjetima sukladno čl.19.c st.1. toč.6. ZID ZPK što znači da je tužitelj nastavio otplatu kredita prema ništetnim ugovornim odredbama o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi pa mu stoga pripada pravo na isplatu preplaćenih iznosa koje je tuženik stekao bez osnove na temelju takvih ništenih ugovornih odredbi. Pri tome, pozivanje tuženika na rješenje u oglednom postupku posl. br. Gos-1/2019 u ovoj parnici nije osnovano jer je u potonjem postupku Vrhovni sud RH odgovorio na pravno pitanje je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK 15 nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a što u konkretnom nije slučaj, s obzirom da tužitelj nije prihvatio konverziju..
21. Suprotno žalbenim navodima tužitelja prvostupanjski sud je pravilno odlučio kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu da mu tuženik u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude dostavi tužitelju plan otplate kredita u mjesečnim anuitetima rukovodeći se da je na dan 31.3.2021. glavnica iznosila 109.745,32 EUR / 826.876,11 HRK, a mjesečni anuitet 734,48 EUR / 5.533,94 HRK, osim zadnjeg anuiteta koji bi iznosio 733,90 EUR / 5.529,54 HRK. To stoga što za takvo potraživanje tužitelja ne postoji pravni osnov. Naime, sud odlučuje o zakonitosti postojećeg pravnog odnosa odnosno ugovora koji su stranke same sklopile. Nalaganjem tuženiku da dostavi novi plan otplate kredita kako to predlaže tužitelj po pravnom shvaćanju ovog suda drugog stupnja, značilo bi miješanje u slobodu ugovaranja i bilo bi protivno načelima ugovorne autonomije iz čl.2. ZOO, jer se ugovor može sklopiti samo na temelju zajedničke volje stranaka tog ugovora, slijedom čega je i po pravnom shvaćanju ovog suda drugog stupnja tužbeni zahtjev tužitelja u tom dijelu neosnovan.
22. Suprotno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom odredbe čl. 155. st. 1. ZPP i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne Novine“ broj:138/2023. -dalje: Tarifa) pravilno tužitelju priznao zatraženi trošak za sastav tužbe i četiri obrazložena podneska te za zastupanje na dva ročišta za svaku radnju po 500 bodova prema Tbr.8.1. i Tbr.9.1. u vezi s Tbr. 7.1. Tarife, što čini ukupno 3500 bodova, uvećano za vrijednost boda 2,00 EUR po bodu te PDV što zbirno daje 8.750,00 EUR uvećano za trošak sudske pristojbe 960,91 EUR ukupno iznosi 9.710,61 EUR.
22.1. Međutim, u pravu je tuženik da je odluku o trošku valjalo donijeti primjenom odredbe čl. 154. st.2. ZPP vodeći računa o uspjehu u sporu, budući da je veći dio tužbenog zahtjeva koji je odbijen, odbijen zbog zastare a ne zbog činjenice tužitelju u trenutku podnošenja tužbe, do provedenog vještačenja, nije bila poznata visina potraživanja. Pri tome navesti je da se deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu odnosno isplatu ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora već se vrijednost predmeta spora računa prema vrijednosti zahtjeva na činidbu odnosno isplatu (tako i Vrhovni sud u odlukama poslovni broj Rev 1811/2016 od 29. rujna 2020., Rev 1605/2017 od 2. veljače 2021. te Rev 1927/2017 od 18. siječnja 2022.).
22.2. Dakle, kako je tužitelj zatražio isplatu 52.702,65 EUR a dosuđeno mu je 40.002,86 EUR, tužitelj je uspio u postupku sa 76% svog zahtjeva što znači da je uspjeh tuženika 24%, slijedom čega je tuženika na temelju odredbe čl. 154. st.2. ZPP valjalo obvezati da tužitelju naknadi parnični trošak u omjeru od 52%. Razmjerno uspjehu u sporu tužitelju pripada 5.049,52 EUR kojem iznosu valja pribrojiti trošak vještačenja u iznosu od 451,26 EUR, jer je taj trošak bio neophodan za odluku o tužbenom zahtjevu, slijedom čega je tuženika valjalo obvezati da tužitelju naknadi trošak u iznosu od 5.500,78 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate (čl. 131. st.3. ZPP) prema čl. 29. st. 2. ZOO („Narodne Novine“ broj: 155/23.) dok je u preostalom dijelu za iznos od 4.661,39 EUR, zahtjev tužitelja za naknadu troška odbijen kao neosnovan.
23. Slijedom svega navedenog je djelomičnim odbijanjem i djelomičnim prihvaćanjem žalbi tužitelja i tuženika valjalo na temelju odredbe čl. 368. st.1. ZPP pobijanu djelomično potvrditi i djelomično preinačiti na temelju čl. 373. toč. 3. ZPP i odlučiti kao u točki I. izreke ove presude.
24. Tužitelj je sa žalbom uspio sa 10% pa mu je u tom omjeru dosuđen trošak žalbenog postupka u iznosu 78,13 EUR (312,5 bodova x 2,00 EUR uvećano za PDV u iznosu od 156,25 EUR-ukupno 781,25 EUR) prema Tbr. 10.toč.1. u vezi s Tbr.46. i Tbr.54. Tarife, dok je za više zatraženi iznos od 1.171,87 EUR zahtjev tužitelja odbijen kao neosnovan (čl.166. st.1. u vezi s čl. 154. st.2. ZPP).
25. Tuženiku nije priznat trošak žalbe jer je uspio samo u neznatnom dijelu glede utvrđenja ništenosti odredbe čl. 1. Ugovora o kreditu pri čemu se deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu odnosno isplatu ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora te djelomično glede sporednog zahtjeva o trošku (čl. 154. st.5. u vezi s čl. 166. st.1. ZPP).
26. Tužitelju nije priznat trošak sastava odgovora na žalbu jer isti nije bio potreban za vođenje parnice (čl. 155. st. 1. ZPP).
Pula - Pola, 2. lipnja 2025.
Predsjednik vijeća:
Bruno Franković
