REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U PULI-POLA
Kranjčevićeva 8,52100 Pula-Pola
Poslovni broj Pr-122/2023-77
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Općinski sud u Puli-Pola, po sutkinji Izabeli Barbić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice Republike Hrvatske, Ministarstva pravosuđa, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Puli–Pola, Građansko – upravnom odjelu, protiv tuženice PO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Mariji Budimir, odvjetnici u Puli, radi isplate, nakon glavne rasprave zaključene 24. ožujka 2025. u prisutnosti zakonske zastupnice tužiteljice Jelene Skandel Davidović, zamjenice općinske državne odvjetnice te punomoćnice tuženice Marije Budimir, 2. lipnja 2025. objavio i
p r e s u d i o j e
Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:
"1. Nalaže se tuženici da tužiteljici Republici Hrvatskoj, OIB: 52634238587, na ime troškova specijalizacije isplati iznos od 47.438,92 eura, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na pojedine iznose teče sukladno čl. 29. Zakona o obveznim odnosima od 20. srpnja 2015., i to od 1.8.2015. do 31.12.2015. po stopi od 8,14% godišnje, a od 1.1.2016. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, pa do 30.6.2016. po stopi od 8,05 % godišnje, od 1. srpnja 2017. do 30. lipnja 2017. po stopi od 7,68 % godišnje, od 1. srpnja 2017. do 31.12.2017. po stopi od 7,41 % godišnje, od 1.1.2018. do 30.6.2018. po stopi od 7,09% godišnje, od 1.7.2018. do 31.12.2018. po stopi od 6,82 % godišnje, od 1.1.2019. pa nadalje po stopi od 6,54 % godišnje, od 1.7.2019. do 31.12.2019. po stopi od 6,30 % godišnje, od 1.1.2020. do 30.06.2020. po stopi od 6,11 % godišnje, od 1.7.2020. do 31.12.2020 po stopi od 5,89 % godišnje, od 1.1.2021. pa nadalje po stopi od 5,75% godišnje, pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope sa stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 30. lipnja 2022., po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope sa stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, prema članku 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima do naplate po kamatnoj stopi koja se 1. siječnja 2023. određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, pa do isplate, sve u roku od 15 dana.
2. Podredno, nalaže se tuženici da tužiteljici Republici Hrvatskoj, OIB: 52634238587, naknadi štetu u ukupnom iznos od 47.438,92 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na pojedine iznose teče sukladno čl. 29. Zakona o obveznim odnosima od 20. srpnja 2015., i to od 1.8.2015. do 31.12.2015. po stopi od 8,14% godišnje, a od 1.1.2016. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, pa do 30.6.2016. po stopi od 8,05 % godišnje, od 1. srpnja 2017. do 30. lipnja 2017. po stopi od 7,68 % godišnje, od 1. srpnja 2017. do 31.12.2017. po stopi od 7,41 % godišnje, od 01.01.2018. do 30.06.2018. po stopi od 7,09% godišnje, od 01.07.2018. do 31.12.2018. po stopi od 6,82 % godišnje, od 01.01.2019. pa nadalje po stopi od 6,54 % godišnje, od 01.07.2019. do 31.12.2019. po stopi od 6,30 % godišnje, od 1.1.2020. do 30.06.2020. po stopi od 6,11 % godišnje, od 1.7.2020. do 31.12.2020. po stopi od 5,89 % godišnje, od 1.1.2021. pa nadalje po stopi od 5,75% godišnje, pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope sa stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 30. lipnja 2022., po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope sa stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, prema članku 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima do naplate po kamatnoj stopi koja se 1. siječnja 2023. određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, pa do isplate, sve u roku od 15 dana.
r i j e š i o j e
I Utvrđuje se da je tužba povučena za iznos 71.973,85 eura s pripadajućim zateznim kamatama.
II Nalaže se tužiteljici naknaditi tuženici trošak parničnog postupka u iznosu od 34.043,75 eura, u roku od 15 dana.
III U preostalom dijelu, u iznosu od 13.613,75 eura, odbija se zahtjev tuženice za naknadu parničnog troška, kao neosnovan.
IV Odbija se u cijelosti zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška, kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Tužiteljica u tužbi navodi da je tuženica kao službenica Zatvora u Puli-Pola 14. travnja 2009. s tužiteljicom sklopila Ugovor o specijalizaciji broj Klase: 131-01/08- 01/05 (u daljnjem tekstu Ugovor), a 16. listopada 2012. Aneks ugovora broj Klase:
131-01/08-01/05 (u daljnjem tekstu Aneks). Navedenim Ugovorom i Aneksom utvrđena su prava i obveze među strankama glede specijalizacije tuženice za vrijeme radnog odnosa kod tužiteljice. Iz sadržaja Ugovora o specijalizaciji između tužiteljice (Središnji ured Uprave za zatvorski sustav) i tuženice proizlazi da je tužiteljica kao poslodavac svojim aktom Klase: 131-01/08-01/10 od 19. prosinca 2008. izdala suglasnost za upućivanje tuženice na specijalizaciju iz područja psihijatrije u vremenu od četiri godine, a temeljem koje je suglasnosti Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi donijelo rješenje broj Klase: UP/I-131-02/09-01/15 od 23. ožujka 2009. kojim se tuženici odobrava specijalizacija iz psihijatrije s početkom 15. travnja 2009. Tužiteljica se odredbom čl. 3. istog Ugovora obvezala da će za vrijeme specijalizacije snositi putne troškove sredstvima javnog prijevoza te omogućiti korištenje plaćenog dopusta sukladno odredbama Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike, koje obveze je i ispunila. Tužiteljica je tuženicu uputila na obavljanje specijalizacije i to, između ostalog, u Kliniku za psihološku medicinu u Zagrebu, Psihijatrijsku kliniku KBC Zagreb, Psihijatrijsku bolnicu Vrapče. Za vrijeme trajanja specijalizacije tužiteljica je tuženici redovito isplaćivala dohodak (bruto plaću), podmirila sve putne troškove nastale u vezi sa zaposlenjem i sa specijalizacijom, trošak završnog specijalističkog ispita te omogućila tuženici korištenje plaćenog dopusta. Tuženica je, sukladno preuzetoj obvezi iz čl. 4. Ugovora, najmanje osam sati tjedno u Zatvoru u Puli obavljala redovite poslove, a sukladno ugovornoj obvezi iz čl. 5. Ugovora pristupila je specijalističkom usavršavanju te je u propisanim rokovima završila specijalistički studij i položila specijalistički ispit iz psihijatrije pred ispitnom komisijom Ministarstva zdravlja (1. srpnja 2013.), čime je stekla naziv specijalist psihijatrije. Također, tuženica je time stekla Odobrenje za samostalni rad Hrvatske liječničke komore broj: 138/2013/32 od 8. kolovoza 2013. Međutim, odredbom čl. 1. Aneksa Ugovora o specijalizaciji tuženica se obvezala da će nakon završetka specijalizacije na koju je upućena u državnoj službi ostati u vremenu trajanja specijalizacije. Odredbom čl. 7. Ugovora određeno je da ukoliko službenica (tuženica) samovoljno napusti specijalizaciju ili je ne završi u rokovima iz čl. 5. Ugovora ili po završenog specijalizaciji ne ostane u državnoj službi vrijeme određeno u toč. 6. Ugovora (izmijenjen čl. 1. Aneksa Ugovoru), obvezuje se vratiti cjelokupni iznos sredstava utrošen u njezinu specijalizaciju. Rješenjem Ministarstva zdravstva kojim se odobrava specijalizacija utvrđeno je da će ista trajati 4 godine. Tuženici je Ministarstvo zdravstva odobrilo specijalizaciju rješenjem od 23. ožujka 2009., a Ugovorom je određeno da će ista započeti najkasnije s danom 15. travnja 2009. Tuženica je 1. srpnja 2013. položila specijalistički ispit, dok je odobrenje za samostalni rad Hrvatske liječničke komore Klase: 05-138/2013/32 od 8. kolovoza 2013. Stoga, formalno je dovršila specijalistički studij polaganjem specijalističkog ispita, stjecanjem naziva specijalist psihijatar 1. srpnja 2013. te odobrenjem za samostalni rad Hrvatske liječničke komore s danom 8. kolovoza 2013. Tuženica je nakon dovršetka specijalizacije nastavila obavljati državnu službu do 20. srpnja 2013., a tužiteljica je nakon povratka sa specijalizacije tuženicu rasporedila na radno mjesto Voditelja odjela zdravstvene zaštite zatvorenika u Zatvoru u Puli-Pola rješenjem Klase: UP/I-112-07/15-02/197 od 12. ožujka 2015. Međutim, tuženica je 29. svibnja 2015. podnijela zahtjev za sporazumni prestanak radnog odnosa u Zatvoru u Puli-Pola radi, prema vlastitim navodima, prelaska kod drugog poslodavca. Tužiteljica se nije suglasila sa sporazumnim prestankom državne službe zbog nemogućnosti brze organizacije poslova zdravstvene zaštite u Zatvoru u Puli-Pola te je tuženica 18. lipnja 2015. dala otkaz. U konačnici je radni odnos (državna služba) prestao rješenjem tužiteljice s danom 20. srpnja 2015., s time da je tuženica sva prava i obveze ostvarivala do 19. srpnja 2015. do kada joj je i tekao otkazni rok. Tuženica je, prema saznanjima tužiteljice, zatražila prestanak radnog odnosa radi zasnivanja istoga u Općoj bolnici u Puli čiji je osnivač Istarska županija i to s početkom 20. srpnja 2015. Dakle, s danom 20. srpnja 2015. tuženica odlazi iz državne službe, a Zatvor u Puli ostaje bez državnog službenika koji je u službi trebao ostati najmanje još dvije godine. Tuženica je zatražila prestanak službe bez da je ispunila očekivanu ugovornu obvezu prema tužiteljici iz Ugovora o specijalizaciji i Aneksa istome, odnosno nije u državnoj službi nakon dovršetka specijalizacije nastavila raditi najmanje 4 godine. Stoga je ugovorom preuzeta obveza tuženice tužiteljici vratiti cjelokupan iznos koji je utrošen za njezinu specijalizaciju. Tužiteljica je tijekom trajanja specijalizacije od 15. travnja 2009. do 1. kolovoza 2013. tuženici osiguravala redovitu mjesečnu plaću zajedno sa svim doprinosima na plaću, troškove prijevoza na posao i s posla u sveukupnom iznosu od 841.720,72 kuna, sve putne troškove u svezi s specijalizacijom na relaciji [adresa] u iznosu od 60.308,80 kuna te podmirila iznos specijalističkog ispita u iznosu od 2.000,00 kuna. Cjelokupan iznos troška koje je tužiteljica podmirila na ime specijalizacije tuženice iznosi 902.030,52 kuna. Navedeni trošak tuženica je dužna isplatiti tužiteljici s osnova povrede preuzete ugovorne obveze, a predstavlja ujedno i iznos koji tužiteljica potražuje od tuženice u vidu naknade štete. Naime, s danom prestanka državne službe 20. srpnja 2015. Ministarstvo pravosuđa, Zatvor u Puli, ostao je bez djelatnika – državnog službenika važnog za osiguranje zdravstvene zaštite u zatvoru, a s kojim je sklopio Ugovor o specijalizaciji i Aneks istome, čitavo vrijeme trajanja specijalističkog usavršavanja ispunjavao svoje ugovorom preuzete obveze te imao realna očekivanja da će imenovana državna službenica ostati u državnoj službi u vremenu nakon specijalizacije, na koje se obvezala Ugovorom i Aneksom. Upravo radi reguliranja prava i obveza za vrijeme i nakon dovršetka specijalizacije je i sklopljen predmetni Ugovor i Aneks istom ugovoru. Tužiteljica je 1. ožujka 2018. uputila tuženici Zahtjev za mirno rješenje spora uz nacrt tužbe koji je tuženica zaprimila 8. ožujka 2018. Dana 5. lipnja 2018. i 12. lipnja 2018. tuženica je dostavila odgovor na zahtjev za mirno rješenje spora kojim otklanja mogućnost povrata zatraženog novčanog iznosa iz zahtijeva na ime povrata sredstva utrošenih u specijalizaciju. Tužiteljica je i od Opće bolnice Pula zatražila cjelokupni iznos sredstava utrošenih u specijalizaciju, ali je isto odbijeno uz objašnjenje da zasnivanjem radnog odnosa u navedenoj ustanovi nisu preuzeli obvezu za naknadu sredstava utrošenih u specijalističko usavršavanje.
1.1. Sukladno čl. 9. Zakona o obveznim odnosima sudionik u obveznom odnosu dužan je ispuniti svoju obvezu i odgovoran je za njeno ispunjenje. Sukladno čl. 15. Zakona o obveznim odnosima, osoba koja smatra da je neko njezino pravo povrijeđeno, ovlaštena ga je štititi i ostvarivati sudskim putem, ako zakonom odlučivanje nije povjereno drugom nadležnom tijelu. Tuženica, za razliku od tužiteljice, nije ispunila obvezu preuzetu Ugovorom o specijalizaciji i Aneksom toga Ugovora te su se, u trenutku prestanka državne službe na traženje tuženice i njezinim odlaskom iz Zatvora u Puli-Pola, stekle pretpostavke prema kojima je tužiteljica ovlaštena zahtijevati isplatu cjelokupnog iznosa utrošenog u njezinu specijalizaciju od tuženice. Tužiteljica je opisanim postupanjem tuženice pretrpjela materijalnu štetu, s obzirom na to da je utrošila veliki novčani iznos u specijalizaciju svog državnog službenika radi čega je ugovoreno da ista ima ostati u državnoj službi najmanje onoliko vremena koliko je određeno Ugovorom o specijalizaciji i Aneksom Ugovora, odnosno četiri godine. Odlaskom tuženice kao liječnice, Zatvor u Puli-Pola naprasno je ostao bez liječnika. Odredbom čl. 132. Zakona o obveznim odnosima propisano je da ako je jedna strana izvršila ugovor potpuno ili djelomično, ima pravo da joj se vrati ono što je dala. S obzirom na to da je tuženica prekršila ugovorom preuzetu obvezu, a u obveznom odnosu stranke su dužne izvršavati svoju obvezu i odgovorne su za njeno ispunjenje, predlaže da sud, nakon provedenog postupka, tuženici naloži da tužiteljici isplati iznos od 902.030,52 kuna sa zateznim kamatama koje na pojedinačno određene dijelove toga iznosa (naznačene u tužbi) teku od njihova dospijeća do isplate. Podredno, predlaže da sud naloži tuženici da tužiteljici naknadi štetu u iznosu od 902.030,52 kuna s pripadajućim zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose. Potražuje i parnični trošak.
1.2. Nakon provedenog financijskog vještačenja tužiteljica je podneskom od 26. srpnja 2021. uredila tužbeni zahtjev na način da od tuženice potražuje isplatu iznosa (podredno naknadu štete) od 901.715,52 kuna sa zateznim kamatama koje na pojedinačno određene dijelove toga iznosa teku od njihova dospijeća do isplate.
2. U odgovoru na tužbu tuženica je navela da ne osporava sadržaj Ugovora o specijalizaciji, kao ni navode iz tužbe da je pristupila i u roku završila specijalizaciju te položila specijalistički ispit. Ne osporava ni da je 8. kolovoza 2013. dobila odobrenje za samostalan rad Hrvatske liječničke komore te po dovršetku specijalizacije nastavila obavljati državnu službu kao voditelj Odjela zdravstvene zaštite zatvorenika u Zatvoru u Puli-Pola prema rješenju Klase: UP/I-112-07/15-02/197 od 12. ožujka 2015. Rješenjem tužiteljice, a na osnovi zahtjeva tuženice, državna služba u Zatvoru u Puli-Pola je tuženici prestala 20. srpnja 2015., od kada je zaposlena na Odjelu psihijatrije Opće bolnice Pula kao specijalist psihijatar. Međutim, tužiteljica predstavlja radno mjesto tuženice kao voditelja Odjela zdravstvene zaštite zatvorenika u Zatvoru u Puli-Pola na neadekvatan način. Iz tužbe i historijata zbivanja stječe se dojam da je tuženica prvi put zaposlena na radnom mjestu voditeljica Odjela zdravstvene zaštite zatvorenika Zatvora u Puli-Pola od trenutka kada je dovršila specijalizaciju i položila specijalistički ispit, a što nije istina. Naime, tuženica je rješenjem Klase: UP/I-112- 02/06-01/12 od 9. listopada 2006. primljena u službu u Zatvor u Puli-Pola na radno mjesto liječnika, a rješenjem Klase: UP/I-112-02/06-01/15 od 27. listopada 2006. raspoređena je na radno mjesto liječnika u Zatvoru u Puli-Pola počevši od 30. listopada 2006. Rješenjem Klase: UP/I-112-07/08-01/0167 od 3. studenog 2008. tuženica je prvi put raspoređena na radno mjesto načelnice Odjela zdravstvene zaštite u Zatvoru u Puli, koju dužnost je obavljala sve do prestanka državne službe. Napominje se da su nazivi "načelnica" i "voditeljica" sinonimi za jedno te isto radno mjesto, koji su se mijenjali tijekom rada tuženice u Zatvoru u Puli. Naime, rješenjem Zatvora u Puli Klase: UP/I-112-07/12-02/201 od 29. kolovoza 2012. umjesto dotadašnjeg naziva radnom mjesta "načelnik Odjela zdravstvene zaštite" prvi put se za isto radno mjesto koristi naziv "voditelj Odjela zdravstvene zaštite". Nastavno, rješenjem Klase: UP/I-112-02/14-01/94 od 2. siječnja 2014., tuženica je i dalje raspoređena na radno mjesto voditelja Odjela zdravstvene zaštite u Zatvoru u Puli- Pola. Dakle, postavljanje tuženice na radno mjesto načelnice odnosno voditeljice Odjela zdravstvene zaštite u Zatvoru u Puli-Pola nema nikakve uzročno posljedične veze s njezinom specijalizacijom, jer je na istom radnom mjestu bila i prije nego li je zaključen Ugovor o specijalizaciji. Tužiteljica, nadalje, prešućuje okolnosti koje su prethodile i bile uzrokom odluke tuženice da zatraži raskid radnog odnosa u Zatvoru u Puli-Pola. Po završetku specijalizacije tuženica je u skladu sa stečenim specijalističkim znanjima usmeno višekratno tražila da se u skladu s izmjenama i dopunama Pravilnika o unutarnjem redu Ministarstva pravosuđa, koji se mijenjao u tri navrata po završenoj specijalizaciji, u Zatvoru u Puli-Pola ustanovi radno mjesto liječnika – specijaliste psihijatra. Zatvor u Puli-Pola se u skladu s njezinim usmenim zahtjevima obratio Ministarstvu pravosuđa, Upravi za zatvorski sustav kako bi se nju rasporedilo na radno mjesto liječnika – specijaliste psihijatra, međutim Središnji ured Uprave za zatvorski sustav dopisom i uputom od 29. kolovoza 2013. ustvrdio je da u Odjelu zdravstvene zaštite Zatvoru u Puli-Pola nije utvrđeno radno mjesto liječnika – specijaliste psihijatra, već samo radna mjesta: voditelj odjela, liječnik – 2 izvršitelja i medicinski tehničar – 4 izvršitelja te da se očekuje da će tuženica, s obzirom na to da je specijalizaciju iz psihijatrije završila za vrijeme rada u Zatvoru u Puli-Pola, nastaviti obavljati poslove voditelja Odjela, koristeći pri tom stečenu stručnu specijalizaciju za potrebe liječenja zatvorenika ne samo u Zatvoru u Puli-Pola, već i u Zatvoru u Rijeci i Kaznionici Valtura. U to vrijeme bili su spojeni Odjel zdravstvene zaštite Zatvora u Puli-Pola i Odjel zdravstvene zaštite Kaznionice u Valturi. Koeficijent liječnika – specijaliste psihijatra u zatvorskom sustavu bio je značajno veći od koeficijenta voditelja Odjela zdravstvene zaštite. Tuženica je uz poslove voditelja Odjela zdravstvene zaštite obavljala poslove liječnika – specijaliste psihijatra za Zatvor u Puli-Pola, Kaznionicu Valtura i Zatvor u Rijeci, poslove voditelja Odjela zdravstvene zaštite Zatvora u Puli-Pola (sve administrativne poslove iz te domene), a po potrebi i poslove liječnika opće prakse. Dakle, u odnosu na vrijeme prije specijalizacije, tuženica je s istom plaćom obavljala poslove namijenjene u drugim zatvorima za više radnih mjesta (psihijatar, voditelj Odjela zdravstvene zaštite te liječnik opće prakse). Obzirom na navedeno, tuženica je odlučila promijeniti radno mjesto, jer nije mogla podnijeti toliki opseg posla niti se mogla posvetiti razvoju i radu iz domene završene specijalizacije. U osvrtu na zahtjev tužiteljice, tuženica ističe da je po odlasku na drugo radno mjesto pokušala dogovorno sa Središnjim uredom Uprave za zatvorski sustav razriješiti svoju ugovornu obvezu prema Ugovoru o specijalizaciji, tako da im je ponudila rad jednom tjedno kao liječnik - specijalista psihijatar, uz suglasnost novog poslodavca. Međutim, njezina ponuda nije prihvaćena, a kao razlog za odbijanje navedeni su "organizacijski razlozi". U nastavnom razdoblju, Zatvor u Puli- Pola angažirao je liječnika – specijalistu psihijatra temeljem ugovora o djelu.
2.1. Tužiteljica od tuženice potražuje naknadu štete zbog neizvršene ugovorne obveze, odnosno prestanka rada u Zatvoru u Puli-Pola prije isteka roka od četiri godine, koliko je prema Ugovoru o specijalizaciji i njegovu Aneksu bila dužna raditi u Zatvoru u Puli-Pola. Tvrdi da u tu štetu ulaze sve bruto plaće koje su tuženici bile isplaćene tijekom trajanja specijalizacije, svi putni troškovi u vezi sa specijalizacijom na relaciji [adresa] – [adresa] – [adresa] i [adresa] – [adresa] – [adresa] te trošak specijalističkog ispita. Tuženica prvenstveno ističe da redovitu mjesečnu plaću nije ostvarivala na temelju Ugovora i Aneksa ugovora o specijalizaciji već na temelju uvodno citiranih rješenja temeljem kojih je bila primljena u državnu službu i raspoređena na odgovarajuća radna mjesta. Za rad koji je izvršavala u obavljanju državne službe na radnom mjestu liječnika u Zatvoru u Puli-Pola, radnom mjestu načelnice odnosno voditelja Odjela zdravstvene zaštite u Zatvoru u Puli-Pola, tuženica je primala odgovarajuću plaću visina i obračun koje je utvrđen pojedinačnim rješenjima Ministarstva pravosuđa Uprave za zatvorski sustav Središnjeg ureda od 27. listopada 2006., 12. ožujka 2015., 8. ožujka 2013., 2. siječnja 2014., 3. studenog 2008., 29. kolovoza 2012., 27. prosinca 2014. i 2. siječnja 2014. U ni jednom od navedenih rješenja nije ni na koji način bodovno uvrštena specijalizacija u smislu da bi ona na bilo koji način utjecala na obračun plaće koja je tuženici kao državnoj službenici pripadala. Dakle, tuženica je plaću koju je primala za vrijeme trajanja specijalizacije dobivala za izvršeni rad na temelju prethodno spomenutih rješenja, a ne na temelju činjenice da je bila na specijalizaciji. Nadalje, specijalizaciju na koju je upućena tuženica, između inog i na temelju Ugovora o specijalizaciji i njegova Aneksa, zatražio je od Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi Središnji ured Uprave za zatvorski sustav, odnosno Zatvor u Puli-Pola. Rješenjem Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi na njihov zahtjev i za potrebe Zatvora u Puli, specijalizacija je odobrena tuženici. Uputama Zatvora u Puli tuženica je upućivana na obavljanje specijalizacije u Kliničko bolnički centar Rijeka, Psihijatrijsku bolnicu Vrapče i Kliničko bolnički centar Rebro (Klinika za psihološku medicinu), potonja oba u Zagrebu, a sve na temelju činjenice da je Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi odobrilo specijalizaciju rješenjem Klase: UP/I-131-02/09- 01/5 od 23. ožujka 2009. Obvezu obavljanja specijalizacije na koju je upućena tuženica je izvršila te plaće koje su joj za njezin rad isplaćene tijekom trajanja specijalizacije ne mogu predstavljati trošak specijalizacije, već predstavljaju novčanu protuvrijednost rada koji je ona obavila za poslodavca i nju je poslodavac prema čl. 83. st. 1. Zakona o radu dužan platiti nakon obavljenog rada. S obzirom da je tuženica za tužiteljicu obavljala rad za vrijeme specijalizacije, to iznos isplaćene plaće za obavljeni rad ne može ulaziti u trošak specijalizacije koji bi teretio tuženicu. Opravdanost zahtjeva tužiteljice za isplatom bruto iznosa koji bi teretio tuženicu kao trošak specijalizacije ne proizlazi ni iz priloženog Ugovora o specijalizaciji i njegovog Aneksa. Iz njih proizlazi da će tužiteljica tuženici za vrijeme trajanja specijalizacije snositi putne troškove te joj omogućiti korištenje plaćenog dopusta sukladno odredbama Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenika. Spornim Ugovorom, a ni Aneksom nije određeno što predstavlja "cjelokupni iznos sredstava utrošen za specijalizaciju", odnosno koja to sredstva po svojoj vrsti ulaze u taj pojam. U troškove specijalizacije u ovom slučaju, po stajalištu tuženice, može ući samo trošak organizacije specijalističkog ispita u iznosu od 2.000,00 kuna.
2.2. Nadalje, tuženica ističe da je tijekom trajanja specijalizacije prema čl. 4. Ugovora o specijalizaciji bila obvezna najmanje osam sati tjedno obavljati redovne poslove u ambulanti Zatvora u Puli, bilo u prijepodnevnim, bilo u poslijepodnevnim satima. Tu obvezu je tijekom trajanja specijalizacije u potpunosti izvršila na način da je taj rad predstavljao dodatni prekovremeni rad koji joj nikada nije isplaćen. Tuženica je u bolničkim centrima u kojima je obavljala specijalizaciju radila četrdeset sati tjedno, a potom bi u istom tjednu dolazila u [adresa] i radila u Zatvoru u Puli najmanje 8 (osam) radnih sati, a povremeno 16 (šesnaest) radnih sati, plus vikende po pozivu za hitna stanja. Jedino što je tužiteljica platila tuženici za ovaj dodatni rad jesu pozivi za rad vikendima. Zbog navedenog, tužiteljica nema pravo na povrat punih troškova za vrijeme trajanja specijalizacije koje je isplatila tuženici. Ovo stoga jer je tuženica svaki tjedan dolazila u [adresa] kako bi izvršila ugovornu obvezu iz Ugovora o specijalizaciji odnosno radila najmanje osam sati tjedno. Uz to, u te troškove ušli su i putni troškovi koji su tuženici isplaćeni na ime dolazaka u kaznionicu Valtura za vrijeme trajanja specijalizacije te iz Valture do adrese stanovanja. Prostom usporedbom putnih troškova, Evidencije ulazaka i izlazaka u Zatvor u Puli, Evidencije ulazaka i izlazaka u Kaznionicu Valtura te Knjige liječničkih pregleda, kalendarskom kontrolom lako je ustanoviti da su u putne troškove koji su tuženici isplaćeni za trajanja specijalizacije uključeni i putni troškovi proistekli iz odlazaka u Kaznionicu Valtura. Nadalje, tuženica ističe da sve kada bi nekim čudom bruto plaće koje su joj isplaćene za njezin rad u bolničkim ustanovama u koje je upućena od strane Zatvora u Puli radi obavljanja specijalizacije mogle predstavljati "trošak specijalizacije" koji bi ona bila dužna nadoknaditi, što odlučno osporava, tada bi ta obveza mogla biti samo razmjerna neizvršenom dijelu ugovorne obveze o radu u Zatvoru u Puli-Pola u trajanju od četiri godine. Pri tome, tuženica ističe da je po "završetku specijalizacije", koju treba razlikovati od trenutka stjecanja specijalističkog zvanja naziva specijalista psihijatar, nastavila redovito raditi svaki dan u Zatvoru u Puli-Pola počevši od 15. travnja 2013., kada je istekao plan i program specijalizacije. Ovo se ističe iz razloga jer je u tužbeni zahtjev tužiteljica uključila i bruto plaće te putne troškove tuženici isplaćene i u vremenu nakon završetka plana i programa specijalizacije tj. i u razdoblju od 15. travnja 2013. do 10. kolovoza 2013., kada je tuženica svaki dan redovito obavljala svoje radne dužnosti u Zatvoru Rijeka. Nadalje, kada bi bruto plaće mogle predstavljati trošak specijalizacije kako to tvrdi tužiteljica, što se osporava, tada bi se to moglo odnositi samo na razmjerni dio neizvršene obveze o radu u Zatvoru u Puli- Pola po završetku plana i programa specijalizacije. To praktično znači da je tuženica u vremenu od 15. travnja 2013., kada je završena specijalizacija, do trenutka prestanka državne službe 20. srpnja 2015., odradila 2 (dvije) godine, tri mjeseca i pet dana u Zatvoru u Puli-Pola. Ovom vremenu valjalo bi u tom slučaju pridodati i svako vrijeme (radne sate) koje je svakotjedno za izvršavanja plana i programa specijalizacije provela na radu u Zatvoru u Puli-Pola, na koji je bila obvezana čl. 4. Ugovora o specijalizaciji. Takvim izračunom došlo bi se do neizvršene obveze iz čl. 6. Ugovora o specijalizaciji i aneksa u trajanju od svega par mjeseci.
2.3. Naposljetku, tuženica ističe prigovor zastare te prigovor promašene pasivne legitimacije. Naime, tužiteljica se sa zahtjevom za povrat cjelokupnih sredstava utrošenih u specijalizaciju tuženice obratila njezinu novom poslodavcu - Općoj bolnici Pula, ali je taj zahtjev odbijen. Odredbom čl. 11. Pravilnika o specijalističkom usavršavanju doktora medicine ("Narodne novine", broj: 150/08, 71/10, 139/10, 22/11 i 84/11) određeno je da je pri sklapanju ugovora o specijalizaciji potrebno ugovoriti iznos naknade štete koju je doktor medicine, u slučaju kada otkazuje ugovor o radu prije isteka ugovorne obveze rada, obvezan isplatiti zdravstvenoj ustanovi, a koji ne može biti veći od 50% iznosa troškova specijalizacije iz čl. 12. st. 1. toga Pravilnika. Uz to, određeno je i da u slučaju zasnivanja uz suglasnost ministra radnog odnosa u drugoj ustanovi čiji je vlasnik Republika Hrvatska, županija ili grad ugovorna obveza rada nastavlja u toj zdravstvenoj ustanovi, te da naknadu štete proistekle iz osnivanja ugovora o radu prije isteka ugovorne obveze rada snosi pravna odnosno fizička osoba u kojoj se specijalizant odnosno specijalist zaposli za vrijeme trajanja ugovorne obveze rada. Tuženica je ugovornu obvezu rada nastavila izvršavati u Općoj bolnici Pula, osnivač koje je Istarska županija. Ukoliko je nastala ikakva šteta za tužiteljicu tada je ona, s obzirom da zasnivanje radnog odnosa tuženice u Općoj bolnici Pula nije bilo uz suglasnost ministra zdravstva, naknadu štete mogla zahtijevati jedino od Opće bolnice Pula.
2.4. Nadalje, u čl. 13. navedenog Pravilnika o specijalističkom usavršavanju određeno je da iznos troškova specijalizacije odlukom utvrđuje ministar te da te troškove snosi podnositelj prijedloga za odobrenje specijalizacije. U čl. 36. određeno je da doktori medicine koji su započeli specijalističko usavršavanje do dana stupanja na snagu tog Pravilnika nastavljaju obavljati specijalizaciju i polagati specijalistički ispit prema Pravilniku o specijalističkom usavršavanju zdravstvenih djelatnika ("Narodne novine", broj 33/94, 53/98, 64/98, 97/99, 84/01 i 43/03) odnosno Pravilniku o specijalističkom usavršavanju doktora medicine ("Narodne novine", broj 11/09). U čl. 37. st. 2. Pravilnika određeno je da su zdravstvene ustanove u roku od 30 dana obvezne ponuditi specijalizantu sklapanje izmijenjenog ugovora o radu sukladno čl. 11. tog Pravilnika, kojim će se ugovoriti određeni iznos naknade štete u slučaju da specijalizant otkaže ugovor o radu prije isteka ugovorne obveze, koji ne može biti veći od 50% iznosa troškova specijalizacije koje je svojom odlukom odredio ministar. Odlukom o iznosu troškova specijalizacije ("Narodne novine", broj 133/11) ministar zdravstva odredio je da se trošak specijalizacije po godini specijalističkog usavršavanja utvrđuje u iznosu od 100.000,00 kuna neto. U vrijeme kada je tuženica započela specijalizaciju bio je na snazi Pravilnik o specijalističkom usavršavanju doktora medicine ("Narodne novine", broj:121/03, 48/05 i 85/06) kojim je u čl. 12. bilo određeno da iznos troškova specijalizacije odlukom utvrđuje ministar, a da ih snosi podnositelj prijedloga za odobravanje specijalizacije. Iz sadržaja Ugovora o specijalizaciji te njegova Aneksa koje je tuženica potpisala razvidno je jedino to da je sukladno Pravilniku iz 2011. izmijenjena ugovorna obveza o duljini trajanja rada po završenoj specijalizaciji na način da je umjesto dotadašnjih osam godina, određeno da se tuženica obvezuje ostati u državnoj službi u vremenu trajanja specijalizacije, dakle 4 godine. Unatoč obvezi ustanovljenoj čl. 37. izmijenjenog Pravilnika, ostale odredbe Ugovora o specijalizaciji nisu izmijenjene u smislu da u ustanovljena međusobna prava i obveze sukladno citiranom čl. 11. Pravilnika tako da je vidljiv iznos naknade štete koju je tuženica dužna isplatiti u slučaju otkaza ugovora o radu prije isteka ugovorne obveze rada. Osim toga, u Ugovoru o specijalizaciji nisu navedene nikakve obveze tužiteljice spram tuženice u smislu raspoređivanja na radno mjesto liječnika – specijaliste psihijatra koje je odgovarajuće njezinu stečenom specijalističkom zvanju. Jedino na što se tužiteljica obvezala je snošenje putnih troškova sredstvima javnog prijevoza i korištenje plaćenog dopusta sukladno odredbama Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike. Sve druge obveze koje su Ugovorom i aneksom ustanovljene odnose se na obveze tuženice, a materijalne obveze tuženice u slučaju da po završetku specijalizacije ne ostane ugovoreno vrijeme u državnoj službi nisu točno određene izuzev na način da se "obvezuje vratiti cjelokupni iznos sredstava utrošen za njezinu specijalizaciju." Neprijeporno je da su Ugovor i njegov Aneks pisale odgovorne osobe zaposlene kod tužiteljice te da tuženica nije jednakopravno mogla utjecati na sadržaj ugovora u dijelu gdje su ugovarana međusobna prava i obveze. Njezina obveza nije poznata niti je odrediva, već je, kako se to vidi iz sadržaja tužbenog zahtjeva poznata tek sada, s obzirom na to da iz tužbenog zahtjeva proizlazi da bi trošak specijalizacije predstavljale njezine bruto plaće isplaćene tijekom specijalizacije sve do polaganja specijalističkog ispita, i troškovi prijevoza te troškovi organizacije specijalističkog ispita. Ovakvo ugovaranje nekog budućeg materijalnog davanja koje u trenutku njegova ugovaranja nije po svom sadržaju određeno niti odredivo nedopustivo je i predstavlja zlouporabu temeljem jače snage jedne ugovorne strane. Tuženica je u trenutku donošenja odluke da raskine radni odnos u Zatvoru u Puli-Pola morala znati i kakve eventualne materijalne obveze takva njezina odluka može prouzročiti s osnova neizvršenog rada u ugovorenom trajanju. Ugovaranje materijalne obveze tuženice na način da ista obveza nije točno određena niti odrediva takvu ugovornu obvezu čini i ništetnom. Naposljetku, tuženica ističe da je tijekom pokušaja mirnog rješenja spora ponudila tužiteljici da se vrati na posao i odradi neodrađeno vrijeme iz Ugovora i Aneksa, ali je i to tužiteljica odbila. Čini se da ipak tužiteljici nije važan rad tuženice i njezina stručna znanja već želi doći do novca koji nije uložila u stručno usavršavanje tuženice, jer se ovdje radi samo o iznosu od 2.000,00 kuna.
2.5. Zbog svega navedenog, tuženica predlaže da se tužbeni zahtjev tužiteljice odbije u dijelu zahtjeva za isplatu bruto plaća i putnih troškova, a da se eventualno isti usvoji u pogledu plaćanja troškove organizacije specijalističkog ispita u iznosu od 2.000,00 kuna, i to samo u razmjernom dijelu ugovorenog, a neizvršenog rada. Potražuje i parnični trošak.
3. Presudom i rješenjem ovoga suda poslovni broj Pr-160/2018-42 od 29. prosinca 2022. (u točki I) naloženo je tuženici isplatiti tužiteljici iznos od 2.000,00 kuna / 265,45 eura sa zateznim kamatama od 20. srpnja 2015. do isplate, dok je (u točki II) u preostalom dijelu, iznad dosuđenog, do zatraženog iznosa od 901.715,52 kuna s pripadajućim zateznim kamatama, kao i u dijelu isplate zateznih kamata koje na dosuđeni iznos od 2.000,00 kuna teku od 21. lipnja 2013.do 19. srpnja 2015. tužbeni zahtjev tužiteljice odbijen kao neosnovan. Rješenjem sadržanim u presudi (u točki I) utvrđeno je da je tužba povučena za iznos od 315,00 kuna sa zateznim kamatama od 10. travnja 2019. do ispate, zatim je (u točki II) naloženo tužiteljici naknaditi tuženici trošak parničnog postupka u iznosu od 73.912,50 kuna / 9.809,87 eura, dok je (u točki III) u preostalom dijelu, iznad dosuđenog, odbijen zahtjev tuženice za naknadu parničnog troška, kao i (u točki IV) zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška u cijelosti.
4. Rješenjem Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R-239/2023-3 od 12. prosinca 2023. ukinuta je presuda poslovni broj Pr-160/2018-42 od 29. prosinca 2022. u točki II izreke te rješenje sadržano u presudi u točkama II, III i IV te je predmet u tom ukinutom dijelu vraćen na ponovno suđenje.
4.1. Iz upute drugostupanjskog suda proizlazi da je ovaj sud nepotpuno utvrdio činjenično stanje, jer je u postupku utvrđivanja činjeničnog stanja potrebnog za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva trebao primijeniti korektivi faktor za vrijeme koje je tuženica provela na radu kod tužiteljice nakon završene specijalizacije.
5. U ponovljenom postupku, nakon što je sud izveo dokaz dopunom vještačenja, tužiteljica je konačno uredila tužbeni zahtjev, potražujući od tuženice isplatu iznosa od 47.438,92 eura sa zateznim kamatama od 20. srpnja 2015. do isplate. Podredno potražuje naknadu štete u istom iznosu.
6. Opisano uređenje tužbenog zahtjeva predstavlja djelomično povlačene tužbe (za iznos od 71.973,85 eura s pripadajućim zateznim kamatama). Naime, u ponovljenom postupku predmet spora bila je isplata iznosa od 119.412,77 eura (901.715,52 kuna / 119.678,22 eura prema prvotno postavljenom tužbenom zahtjevu umanjeno za iznos od 2.000,00 kuna / 265,45 eura o kojem je pravomoćno odlučeno). Kako je tužiteljica podneskom od 6. ožujka 2025. konačno uredila tužbeni zahtjev, potražujući od tuženice isplatu iznosa od 47.438,92 eura, smatra se da je za iznos od 71.973,85 eura s pripadajućim zateznim kamatama djelomično povukla tužbu. Tuženica se takvom povlačenju tužbe nije protivila, pa je u skladu s čl. 193. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP) utvrđeno da je tužba djelomično povučena. Stoga je odlučeno kao u točki I izreke rješenja.
7. U ponovljenom postupku izvršen je uvid u rješenje od 9. listopada 2006. (list 9 i 10), Ugovor o specijalizaciji i Aneks ugovora o specijalizaciji (list 11-14), uputnice za obavljanje specijalizacije (lis 15-17), otkaz državne služe i ostale dopise (list 18-21), rješenje Ministarstva pravosuđa od 19. lipnja 2015. (list 22), zahtjev za naknadu štete (list 23), Odobrenje za samostalan rad od 16. veljače 2009., Uvjerenje od 1. srpnja 2013., Rješenje o rasporedu na radno mjesto od 12. ožujka 2015. (list 26 i 27), Zahtjev za sporazumni prestanak radnog odnosa (list 28), evidencije i obračunske liste te svu ostalu medicinsku dokumentaciju (list 29-218), dopise, uputnice za obavljanje specijalizacije (list 226-230), presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 27. rujna 2017. (list 231-235), suske odluke (list 236-238), podnesak tuženice (list 239-242), dopise (list 243-245), Izjavu od 7. siječnja 2009., rješenja o rasporedu na radno mjesto (list 246-262), dopise (lis 263-267), dokumentaciju na listovima 285-287 te 292 do 293 spisa, proveden je dokaz saslušanjem svjedoka ČO, SO, ZO, POM te tuženice kao stranke, izvršen je uvid u dopis Ministarstva pravosuđa od 29. kolovoza 2013. te je provedeno vještačenje po stalnom sudskom vještaku Marinu Rameši, odnosno usmena i pisana dopuna nalaza i mišljenja.
8. Zahtjev tužiteljice nije osnovan.
9. Predmet spora je (još) zahtjev tužiteljice kojim od tuženice potražuje isplatu iznosa od 47.438,92 eura s pripadajućim zateznim kamatama, na ime troškova utrošenih na tuženičinu specijalizaciju, a koji se sastoje od bruto plaća i putnih troškova isplaćenih tuženici u razdoblju od travnja 2009. do kolovoza 2013. umanjenih za korektivni faktor, sve iz razloga što tuženica nije ispunila svoju ugovornu obvezu da po završetku specijalizacije ostane u državnoj službi najmanje četiri godine.
10. Pritom, među strankama nisu sporne odlučne činjenice, i to:
- da je tuženica rješenjem Ministarstva pravosuđa, Uprave za zatvorski sustav, Zatvora u Puli od 9. listopada 2006. (list 10 spisa) primljena u državnu službu na radno mjesto liječnika u Zatvoru u Puli na neodređeno vrijeme;
- da je za vrijeme trajanja državne službe Ministarstvo pravosuđa, Uprava za zatvorski sustav, Zatvor u Puli donijelo nekoliko rješenja o rasporedu tuženice na radno mjesto, pa je tako tuženica rješenjem od 27. listopada 2006. (list 249 spisa) raspoređena na radno mjesto liječnika u Zatvoru u Puli, rješenjem od 3. studenog 2008. (list 250 spisa) raspoređena na radno mjesto načelnice Odjela zdravstvene zaštite u Zatvoru u Puli, a rješenjima od 29. kolovoza 2012. (list 252 spisa), 30. prosinca 2013. (list 254 spisa), 2. siječnja 2014. (list 257 spisa) i 12. ožujka 2015. (list 259 spisa) raspoređena na radno mjesto voditelja Odjela zdravstvene zaštite u Zatvoru u Puli;
- da je rješenjem Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi od 23. ožujka 2009. (list 262 spisa) tuženici kao zdravstvenoj radnici u Ministarstvu pravosuđa, Upravi za zatvorski sustav, Zatvoru u Puli, odobrena specijalizacija iz psihijatrije;
- da je 14. travnja 2009. između Zatvora u Puli, zastupanog po upravitelju ČO, te tuženice kao službenice toga Zatvora, sklopljen Ugovor o specijalizaciji klase: 131-01/08-01/05 (list 11 i 12 spisa) u kojem je utvrđeno da će specijalizacija trajati četiri godine, da se Zatvor obvezuje tuženici za vrijeme trajanja specijalizacije snositi putne troškove sredstvima javnog prijevoza te joj omogućiti korištenje plaćenog dopusta sukladno odredbama Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike (čl. 3. Ugovora), da se službenica (tuženica) obvezuje tijekom specijalizacije najmanje osam sati tjedno obavljati redovne poslove u ambulanti Zatvora (čl. 4. Ugovora), redovito pohađati nastavu i položiti sve propisane ispite sukladno Pravilniku o specijalističkom usavršavanju zdravstvenih djelatnika te prema propisanom planu i programu, a specijalistički ispit položiti najkasnije u roku od šest mjeseci od uspješno završene specijalizacije (čl. 5. Ugovora), da se službenica (tuženica) obvezuje po završetku specijalizacije na koju je upućena ostati u državnoj službi najmanje osam godina (čl. 6. Ugovora), a u slučaju da samovoljno napusti specijalizaciju ili ju ne završi u danom roku ili po završetku specijalizacije ne ostane u državnoj službi u vrijeme utvrđeno ugovorom, obvezuje se vratiti cjelokupni iznos sredstava utrošen na njenu specijalizaciju (čl. 7. Ugovora);
- da je Aneksom Ugovora o specijalizaciji od 16. listopada 2012. (list 13 spisa) izmijenjen čl. 6. Ugovora o specijalizaciji na način da je određeno da se službenica (tuženica) obvezuje po završetku specijalističkog usavršavanja i položenog specijalističkog ispita ostati u državnoj službi u vremenu trajanja specijalizacije (dakle, četiri godine);
- da je tuženica ispunila ugovorne obveze iz čl. 4. i 5. Ugovora o specijalizaciji, u propisanim rokovima završila specijalistički studij te 1. srpnja 2013. položila specijalistički ispit i stekla naziv specijalista psihijatrije, a u državnoj službi ostala raditi do 19. srpnja 2015.;
- da je tuženica 29. svibnja 2015. podnijela Zahtjev za sporazumni prestanak radnog odnosa (list 28 spisa) zbog prelaska kod novog poslodavca, kojem zahtjevu tužiteljica (odnosno Ministarstvo pravosuđa) nije udovoljila (list 20 spisa), slijedom čega je tuženica 18. lipnja 2015. otkazala državnu službu (list 19 spisa);
- da je rješenjem Ministarstva pravosuđa od 19. lipnja 2015. (list 22 spisa) određeno da tuženici prestaje državna služba s danom 20. srpnja 2015.
- da je tuženica ispunila svoju obvezu određenu presudom ovoga suda poslovni broj Pr-160/2018-42 od 29. prosinca 2022. (u dijelu u kojem presuda nije pobijana žalbom) te uplatila dosuđeni iznos od 2.000,00 kuna / 265,45 eura sa zateznim kamatama od 20. srpnja 2015. do isplate, a koji iznos predstavlja trošak polaganja specijalističkog ispita.
11. U ponovljenom postupku i dalje je sporno, je li tuženica, s obzirom na okolnost da nakon završetka specijalizacije i položenog specijalističkog ispita (1. srpnja 2013.) nije ostala u državnoj službi četiri godine, obvezna tužiteljici isplatiti sredstva utrošena za njenu specijalizaciju, po kojoj osnovi i u kojem iznosu. Sporno je i što ulazi u troškove specijalizacije, odnosno ulaze li u te troškove bruto plaće i putni trošak isplaćen tuženici za vrijeme trajanja specijalizacije, kao i što je u pogledu povrata troškova specijalizacije među parničnim strankama dogovoreno. S obzirom na navode tuženice, sporan je i prigovor zastare te prigovor pasivne legitimacije.
12. Prigovor zastare nije osnovan.
12.1. Naime, Ugovorom o specijalizaciji tuženica se u čl. 7. obvezala vratiti cjelokupni iznos sredstava utrošen na njenu specijalizaciju u slučaju da po završetku specijalizacije ne ostane u državnoj službi u vrijeme utvrđeno ugovorom. Tuženica je specijalistički ispit položila 1. srpnja 2013. te je na radu u državnoj službi, sukladno čl. 6. Ugovora o specijalizaciji i čl. 1. Aneksa tome ugovoru, trebala ostati još četiri godine, dakle do 1. srpnja 2017. Tuženici je državna služba, uslijed njenog pisanog otkaza, prestala s danom 20. srpnja 2015. i tada je dospjela tražbina tužiteljice za isplatu sredstava uloženih u specijalizaciju tuženice (koja tražbina po svojoj naravi predstavlja zahtjev za naknadu štete zbog neispunjenja ugovorne obveze). Tužiteljica je tužbu podnijela 18. srpnja 2018. pa ovaj sud utvrđuje da je tužba podnesena unutar trogodišnjeg zastarnog roka predviđenog odredbom čl. 230. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23, dalje: ZOO/05).
13. Nije osnovan ni prigovor promašene pasivne legitimacije jer se upravo tuženica, a ne njen novi poslodavac (Opća bolnica Pula), ugovorom o specijalizaciji obvezala vratiti sredstva utrošena za njenu specijalizaciju u slučaju da po završetku specijalizacije ne ostane u državnoj službi u vrijeme utvrđeno ugovorom. Pritom, u ovoj pravnoj stvari nije primjenjiva odredba čl. 11. st. 5. Pravilnika o specijalističkom usavršavanju doktora medicine („Narodne novine“ broj: 100/11, 133/11, 54/12, 49/13, 139/14) na koju se poziva tuženica i koja je bila na snazi u vrijeme prestanka državne službe, jer radni odnos u drugoj zdravstvenoj ustanovi (Općoj bolnici Pula) nije zasnovan uz pribavljenu suglasnost ministra.
14. Vezano za visinu tužbenog zahtjeva, u tijeku postupka provedeno je vještačenje po stalnom sudskom vještaku financijske struke Marinu Rameši, iz čijeg nalaza i mišljenja proizlazi da je tuženici u utuženom razdoblju na ime bruto plaće isplaćen iznos od 841.405,72 kuna, na ime troškova prijevoza iznos od 60.309,80 kuna, te da je tužiteljica snosila trošak polaganja specijalističkog ispita tuženice u iznosu od 2.000,00 kuna. Takvom izračunu vještaka (matematičkom obračunu) stranke nisu prigovorile, a kako upravo navedeni iznos proizlazi i iz dostavljene dokumentacije (listovi 57 - 200 spisa), sud je osnovni nalaz i mišljenje vještaka prihvatio u cijelosti.
14.1. U ponovljenom postupku, u usmenom izlaganju nalaza i mišljenja, vještak je naveo da je u nalazu i mišljenju obračunao troškove bruto plaće te putne troškove koje je tužiteljica isplatila tuženici u razdoblju od početka do kraja specijalizacije. Također, prema podacima u spisu utvrdio je da je tuženica odradila 51,3 % obveze iz Ugovora, odnosno da je neodrađeni dio ugovorne obveze 48,7 % pa je u tom smislu utvrdio razmjerni iznos od 48,7 % koji bi tuženica trebala vratiti tužiteljici, a što iznosi 439.135,46 kuna / 58.283,29 eura (bruto II), odnosno 350.403,54 kuna / sada 46.506,54 eura (bruto I), odnosno 260.930,59 kuna / 34.631,44 eura neto. Na upit tužiteljice pojasnio je da se da se bruto II iznos odnosi na ukupan trošak poslodavca koji uključuje i doprinose na plaću i to doprinose za zdravstveno, invaliditet, kao i sve poreze, riječ je o ukupnom trošku poslodavca. Bruto I iznos predstavlja trošak poslodavca bez doprinosa na plaću, dakle uključuje sve poreze i prireze te doprinose za mirovinsko.
15. Uvažavajući stav drugostupanjskog suda te primjedbe stranaka, vještaku je raspravnim rješenjem od 9. srpnja 2024. naloženo dopuniti nalaz i mišljenje, na način da tražbinu tužiteljice prikaže pojedinačno u mjesecima u omjeru od 48,7 %, uz napomenu da posebno naznači bruto i neto iznos isplaćene plaće. Također mu je naloženo da se u nalazu i mišljenju očituje o tome koja putovanja obuhvaća isplaćeni putni trošak, kao i da po mogućnosti utvrdi (u vremenskom trajanju i iznosu) koji dio plaće se odnosi na rad obavljen u Zatvoru u Puli odnosno Kaznionici Valtura te Zatvoru u Rijeci, a koji dio se odnosi na rad obavljen u bolnici u Rijeci i Zagrebu, gdje je tuženica obavljala specijalizaciju.
15.1. Postupajući po nalogu suda vještak je sačinio dopunu nalaza i mišljenja u tri varijante.
15.2. U prvoj varijanti (list 491-494 spisa) vještak je prikazao isplaćeni iznos plaća i putnih troškova pojedinačno po mjesecima, pomnoženih s koeficijentom od 48,7%, što iznosi 58.283,29 eura prikazano u bruto II iznosu, odnosno 46.506,55 eura prikazano u bruto I iznosu, odnosno 34.631,48 eura neto (sve prikazano u Tablici 2 na listovima 4-5 nalaza i mišljenja, odnosno listovima 493-494 spisa). Prva varijanta istovjetna je osnovnom nalazu i mišljenju.
15.3. U drugoj varijanti, koristeći evidenciju prisutnosti u Kaznionici dostavljenu od tužiteljice (u spisu 272-275), vještak je prikazao isplaćeni iznos mjesečnih plaća i putnih troškova u razdoblju od travnja 2009. do kolovoza 2013., umanjeno za razdoblje koje je tuženica odradila u kaznionici. Primjerice, u lipnju 2011. tužiteljica je odradila 161 sat, od čega je 32 sata, odnosno 20 % radnog vremena odradila u Kaznionici, a 80 % u drugim ustanovama (bolnicama). Navedeno je prikazano u Tablicama 3-5 na listovima 6-11 Nalaza i mišljenja, odnosno listovima 495-500 spisa. Proizlazi da je tuženici u utuženom razdoblju za rad u drugim ustanovama (dakle rad koji nije obavila u kaznionici) na ime plaće i putnog troška isplaćeno 97.410,57 eura bruto II, odnosno 78.047,39 eura bruto I, odnosno 57.783,99 eura neto (sve prikazano u Tablici 5 na listovima 499-500 spisa).
15.4. U Tablici 6 Nalaza i mišljenja vještak je prikazao koliko dana u pojedinom mjesecu je tuženica putovala iz [adresa] u mjesto specijalizacije (Rijeku i Zagreb) i iznos putnog troška koji joj je po toj osnovi isplaćen.
15.5. U trećoj varijanti vještak je izračunao pretpostavljeni dio troškova specijalizacije u troškovima plaće, na način da se za vrijeme provedeno izvan Kaznionice uzeo dane provedene na putu (prema podacima u spisu, odnosno korištenjem priloženih putnih naloga) i pomnožio ih s 8 (osam) sati, pretpostavljajući da je tuženica za dane za koje joj nije izdan putni nalog radila kod svog poslodavca (odnosno u kaznionici). Po toj varijanti proizlazi da je tuženici u utuženom razdoblju za rad u drugim ustanovama (dakle rad koji nije obavila u kaznionici) na ime plaće i putnog troška isplaćeno 41.731,62 eura bruto II, odnosno 34.427,19 eura bruto I, odnosno 26.361,64 eura neto (sve prikazano u Tablici 8 na listovima 505-506 spisa). Navedenu, treću varijantu, sud nije prihvatio, jer je vještak tom varijantom prekoračio danu mu zadaću, samostalno određujući što bi bili "pretpostavljeni troškovi specijalizacije", pogrešno smatrajući da je tuženica radila u kaznionici u svim danim za koje joj nije izdan putni nalog. Navedeno sud ne prihvaća jer je tuženica točno vodila evidenciju tuženičinog rada u kaznionici i istu dostavila u spis.
15.6. Po prijedlogu tužiteljice, vještak je ponovno sačinio dopunu nalaza i mišljenja (list 541-544 spisa) na način da je dopunio drugu varijantu, u kojoj je obračunao plaću i putni trošak koji su isplaćeni tuženici, primijenivši korektivni faktor od 48,7 %, u kojem dijelu tuženica nije ispunila svoju ugovornu obvezu. Prema navedenom, tuženica bi bila dužna tužitelju isplatiti iznos od 47.438,92 eura bruto II, odnosno 38.009,05 eura bruto I, odnosno 28.140,85 eura neto (sve prikazano u Tablici na listovima 542-543 spisa).
15.7. Sve navedeno vještak je ponovio u usmenom izlaganju nalaza i mišljenja na ročištu glavne rasprave održanom 28. veljače 2025., nakon čega stranke više nisu prigovarale matematičkom izračunu vještaka.
16. Međutim, dok tuženica i dalje smatra da isplaćene plaće i putni troškovi ne ulaze u trošak specijalizacije te da ih tužiteljica neosnovano potražuje, tužiteljica smatra da je tuženica, koja nije ispunila svoju obvezu, dužna vratiti razmjerni dio troškova specijalizacije, u dijelu u kojem nije ispunila svoju obvezu (48,7 %), i to razmjerni dio plaća i putnog troška koji joj je isplaćen za rad izvan ustanove.
16.1. Slijedom navedenog, tužiteljica je podneskom od 6. ožujka 2025. konačno uredila tužbeni zahtjev, potražujući od tuženice isplatu iznosa (podredno naknadu štete) od 47.438,92 eura sa zateznim kamatama od 20. srpnja 2015. do isplate, prihvativši drugu varijantu dopune nalaza i mišljenja, umanjenu za korektivni faktor.
17. Sud je nalaz i mišljenje vještaka prihvatio u cijelosti, cijeneći ga jasnim, stručnim, izrađenim prema pravilima struke i sukladno zadatku suda (osim treće varijante što je obrazloženo u točki 15.5.).
17.1. Međutim, unatoč tome, smatra da tuženica nije tužiteljici obvezna vratiti utuženi iznos, koji predstavlja 48,7 % bruto plaća i putnog troška isplaćenih tužiteljici za rad izvan ustanove.
18. Pritom, vezano za osnovanost osnove tužbenog zahtjeva, u konkretnom slučaju valja pojasniti da nije sporno da je Zatvor u Puli ispunio svoje obveze preuzete Ugovorom o specijalizaciji (čl. 3. Ugovora), dok tuženica nije u cijelosti ispunila svoje ugovorne obveze, jer iako je tijekom specijalizacije obavljala poslove u ambulanti Zatvora u Puli te u roku položila specijalistički ispit, nije ostala u državnoj službi četiri godine nakon završetka specijalizacije. Tuženica je svoju ugovornu obvezu ispunila u omjeru od 51,3 % (što proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka), s obzirom na to da je na radu ostala do 20. srpnja 2015., a njena ugovorna obveza trajala je do 1. srpnja 2017.
18.1. S obzirom na navedeno, tuženica je u skladu s čl. 7. Ugovora o specijalizaciji te čl. 9. ZOO/05 dužna tužiteljici vratiti cjelokupni iznos sredstava utrošen na njenu specijalizaciju u omjeru u kojem nije ispunila svoju obvezu.
19. Međutim, ovaj sud ne može prihvatiti stav tužiteljice da joj je tuženica dužna vratiti razmjerni dio isplaćenih joj bruto plaća i putnih troškova, niti smatra da navedeno proizlazi iz odredbe čl. 7. Ugovora o specijalizaciji, odnosno da bruto plaće ulaze u trošak specijalizacije.
20. Naime, u vrijeme sklapanja Ugovora o specijalizaciji (14. travnja 2009.) bio je na snazi Pravilnik o specijalističkom usavršavanju doktora medicine ("Narodne novine" broj 73/08, 150/08, 154/08 i 111/09), kojim nije bilo propisano što ulazi u troškove specijalizacije, a to pitanje nije bilo posebno uređeno ni tada važećim Zakonom o zdravstvenoj zaštiti ("Narodne novine" broj 150/08).
20.1. Stoga, pitanje povrata troškova utrošenih na specijalizaciju tuženice valja razmatrati prema odredbama Ugovora o specijalizaciji, točnije čl. 7. Ugovora, kojim je određeno da se službenica (ovdje tuženica) obvezuje vratiti cjelokupni iznos sredstava utrošen za njenu specijalizaciju, u slučaju da po završetku specijalizacije ne ostane u državnoj službi četiri godine (prema čl. 6. Ugovora o specijalizaciji, koji je izmijenjen čl. 1. Aneksa Ugovora o specijalizaciji).
20.2. Međutim, kako ni citiranom odredbom čl. 7. Ugovora o specijalizaciji nije točno određeno što čini troškove specijalizacije, to u smislu čl. 319. st. 2. ZOO/05 valja istražiti zajedničku namjeru ugovaratelja, odnosno što je u pogledu povrata troškova specijalizacije među parničnim strankama ugovoreno. Pritom valja imati na umu i odredbu čl. 320. st. 1. ZOO/05 kojom je određeno da, u slučaju kad je ugovor sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju, ili kad je ugovor na drugi način pripremila i predložila jedna ugovorna strana (a predmetni ugovor je nesporno pripremio i sastavio tuženičin poslodavac), nejasne odredbe tumačit će se u korist druge strane.
21. Radi utvrđenja navedenih spornih činjenica proveden je dokaz saslušanjem svjedoka ČO, SO, ZO, POM te tuženice kao stranke.
21.1. Svjedok ČO bio je upravitelj Zatvora u Puli u vrijeme sklapanja Ugovora o specijalizaciji. Poznato mu je da je tuženica bila zaposlena u Zatvoru u Puli kao liječnica, da je sa Zatvorom sklopila Ugovor o specijalizaciji, da je u Zatvoru radila i kao liječnica i kao voditeljica odjela za zdravstvo, moguće da je istovremeno obavljala oba posla. Specijalizaciju je obavljala dijelom u Rijeci, a dijelom u Zagrebu, u trajanju od četiri ili pet godina. Ne sjeća se tko je sastavio tekst Ugovora o specijalizaciji, odnosno jesu li dobili šprancu od nadležnog ureda ili je to sastavila njihova pravna služba. Ne sjeća se ni sadržaja tog ugovora, iako mu je poznato da su se navodili uvjeti u smislu plaćanja troškova specijalizacije i obveze tuženice da nastavi raditi u službi, ali više ne zna je li trebala nastaviti raditi kao liječnik specijalist ili na drugom radnom mjestu. Ugovor o specijalizaciji potpisao je on kao upravitelj, sjeća se da su prije potpisivanja razgovarali o tome ugovoru, da je bila prisutna i voditeljica pravne službe, ali se ne sjeća o čemu su konkretno razgovarali, je li tuženica postavljala ikakva pitanja i što joj je odgovoreno. Sjeća se da sklopljen Aneks Ugovora o specijalizaciji i misli da je smisao Aneksa bilo ugovaranje roka kojeg je tuženica trebala odraditi u zatvoru, ali se ne sjeća detalja. Ne zna do kada je tuženica radila u Zatvoru u Puli, a nije mu poznato ni da se obraćala sa zahtjevom za sporazumnim raskidom ugovora ili radnog odnosa. On je u Zatvoru u Puli radio do kraja 2012., u siječnju 2013. premješten je u Kaznionicu u Valturi gdje je nastavio raditi još oko godinu i pol, nakon čega je umirovljen. O događajima nakon 2013. nema neposrednih saznanja. Dok je tuženica bila na specijalizaciji u Rijeci i Zagrebu posao koji je trebalo odraditi odrađivao bi dr. P, koji je poslove za Zatvor u Puli odrađivao i prije odlaska tuženice na specijalizaciju. Točno je da je tuženica i za vrijeme specijalizacije dolazila odrađivati posao u Zatvoru u Puli, čak bi mogao reći da je odrađivala više nego što je trebala. Nakon odlaska tuženice na specijalizaciju Zatvor u Puli nije zaposlio novog liječnika psihijatra, već je to odrađivao putem zamjenskog liječnika dr. P. Misli da Ugovor o specijalizaciji nije sadržavao nikakvu odredbu kojom bi se tuženicu po završetku specijalizacije trebalo rasporediti na neko posebno radno mjesto. Sjeća se da su predlagali da se u Pravilnik o sistematizaciji radnih mjesta uvrsti stalno radno mjesto liječnika psihijatra, ali ne zna kako je to u konačnici završilo.
21.2. Svjedok SO u svom je iskazu naveo da je bio upravitelj Zatvora u Puli od 1. siječnja 2013. pa negdje do kolovoza 2014. U vrijeme kada je preuzeo dužnost upravitelja, tuženica je bila zaposlena u Zatvoru u Puli na radnom mjestu voditeljice zdravstvene zaštite. Ne sjeća se da bi tuženica, u vrijeme dok je on bio upravitelj, ustala sa zahtjevom za raskidom radnog odnosa, odnosno da je bilo nezadovoljstva s njezine strane jer je smatrala da bi trebala biti više plaćena. Inače je tuženica odrađivala poslove voditeljice zdravstvenog odjela, liječnika specijalista psihijatra te liječnika opće prakse, a navedene usluge pružala je u Zatvoru u Puli i Kaznionici u Valturi. Poznato mu je da su predlagali izmjenu Pravilnika o sistematizaciji na način da se sistematizacijom predvidi radno mjesto liječnika psihijatra, jer je za tim radnim mjestom postojala potreba, ali ne zna je li taj prijedlog u konačnici usvojen. Misli da je koeficijent složenosti poslova nešto veći kod liječnika psihijatra u odnosu na voditelja odjela zdravstvene zaštite i da su upravo o tome razgovarali s tuženicom. U vrijeme njegovog mandata zatvor je surađivao s jednom liječnicom psihijatricom iz Ližnjana, odnosno s njom je imao potpisan ugovor, ali koliko se sjeća, taj ugovor nije konzumiran, jer je tuženica odrađivala i taj dio posla. On nije bio prisutan prilikom sklapanja Ugovora o specijalizaciji i Aneksa tome ugovoru, niti je prisustvovao pregovorima. Nije mu poznato ni je li tuženica odrađivala poslove psihijatra za Zatvor u Rijeci, ali je siguran je da je zamjenjivala liječnika opće prakse u tom zatvoru. Za vrijeme dok je on bio upravitelj zatvora Pravilnikom o unutarnjem redu nije bilo sistematizirano radno mjesto liječnika psihijatra, a ne zna kakvo je stanje bilo u vrijeme sklapanja Ugovora o specijalizaciji. Nije mu poznato o čemu se s tuženicom razgovaralo u vrijeme sklapanja Ugovora o specijalizaciji.
21.3. Iz iskaza svjedoka ZO proizlazi da je postao upravitelj Zatvora u Puli u prosincu 2014., a tuženica je tada bila zaposlena na radnom mjestu voditelja odjela zdravstvene zaštite i već je bila položila specijalistički ispit. Pored poslova voditelja odjela zdravstvene zaštite, obavljala je i poslove specijaliste psihijatra. Te poslove tuženica je obavljala za Zatvor u Puli i Zatvor u Rijeci, a nije siguran je li ih obavljala i za Kaznionicu Valtura. Nije mu poznato što je tuženica dogovarala prilikom sklapanja Ugovora o specijalizaciji, odnosno je li joj obećano da će po specijalizaciji nastaviti raditi na radnom mjestu voditeljice odjela ili na nekom drugom radnom mjestu. Za vrijeme dok je tuženica bila zaposlena u Zatvoru u Puli, zatvor nije angažirao drugog liječnika specijalista psihijatra, a nakon što je tuženici prestala služba, zatvor je sklopio Ugovor o djelu s dr. UO koja je dva puta tjedno dolazila u obilazak. Nakon što je tuženica prošla na jednom natječaju, podnijela je zahtjev za sporazumnim raskidom ugovora koji nije odobren od Ureda državne uprave, zbog čega je dala otkaz. Smatra da je u konkretnom slučaju riječ o pravnom pitanju te ističe da je on tuženici, kada su razgovarali o prestanku radnog odnosa, napomenuo da bi moglo biti problema vezano za ugovorenu obvezu ostanka u državnoj službi. U vrijeme kada je on postao upravitelj zatvora sistematizacijom nije bilo predviđeno radno mjesto specijaliste psihijatra, a danas poslove specijaliste psihijatra obavlja jedan liječnik na temelju ugovora o djelu, i to dva puta tjedno po dva sata. Poslove voditelja zdravstvene zaštite ne obavlja nitko, mjesto je upražnjeno, dok poslove liječnika opće prakse obavlja dr. P. Poznato mu je da je tuženica, dok je bila zaposlena, izražavala nezadovoljstvo smatrajući da bi u zatvoru trebalo predvidjeti radno mjesto specijalista psihijatra i da bi ona trebala biti zaposlena na tom radnom mjestu, ali on kao upravitelj zatvora nije bio ovlašten tražiti izmjenu Pravilnika o unutarnjem redu, već to radi Ministarstvo pravosuđa. Kao čelnik tijela smatra da Zatvor u Puli nema potrebe za stalno zaposlenim specijalistom psihijatrom, jer je potrebu za istim moguće osigurati na način kako to rade i danas, dva puta tjedno po dva sata, što je po njegovom mišljenju za Zatvor u Puli financijski i organizacijski isplativije. Nije mu poznato zašto je Zatvor u Puli tražio odobrenje za specijalizaciju iz psihijatrije, jer po njemu za tim nema potrebe. Poznato mu je da je tuženica odlazila jednom, moguće i dva puta tjedno, u Rijeku, poznato mu je da je obavljala posao liječnika opće prakse, kao i liječnika psihijatra za zatvorenike koji su imali obvezno psihijatrijsko liječenje. Nakon što je tuženica dala otkaz, od strane Zatvora u Puli upućen je dopis Općoj bolnici Pula s upitom jesu li voljni preuzeti troškove specijalizacije tuženice, ali su od bolnice dobili negativan odgovor. Točno je da je s tuženicom vodio razgovor da bi ista bez naknade, ukoliko postoje neke financijske obveze prema zatvoru, odrađivala poslove specijalista psihijatra dva puta tjedno po dva sata, međutim on tu ponudu u konačnici nije prihvatio jer mu je tuženica, nakon što joj je rekao da će predmet proslijediti državnom odvjetništvu, uputila dosta ružnih riječi. Ne zna jesu li plaćeni troškovi mentora za tuženicu, ukoliko jesu o tome postoji evidencija.
21.4. Svjedokinja POM u svom je iskazu navela da je u Zatvoru u Puli bila zaposlena od 2006. kao načelnica pravnih, kadrovskih i općih poslova i na tim poslovima je radila do listopada 2012., nakon čega je premještana u Kaznionicu Valtura, ali je i dalje obavljala određene poslove za Zatvor u Puli nekoliko puta tjedno. Tuženica joj je poznata jer je bila voditeljica odjela zdravstvene zaštite, a sjeća se i sklapanja Ugovora o specijalizaciji kojim su definirane obveze Zatvora i tuženice. Poznato joj je da je Zatvor trebao snositi troškove specijalizacije, a tuženica se obvezala ostati raditi u Zatvoru 4 godine po dovršetku specijalizacije. Tuženica je uredno odradila specijalizaciju te je nastavila raditi na poslovima voditelja odjela zdravstvene zaštite. Ne sjeća se je li zahtijevala da se s njom sklopi ugovor za radno mjesto specijalista psihijatra, ali se sjeća da to radno mjesto nije bilo predviđeno Pravilnikom o sistematizaciji. Pritom napominje da je tuženica i za vrijeme trajanja specijalizacije odrađivala posao za Zatvor u Puli, čak i za Zatvor u Rijeci nekoliko puta tjedno te da je bila dosta opterećena svojim zaduženjima. Svjedokinja je bila prisutna kada se razgovaralo o sklapanju Ugovora o specijalizaciji, smatra da je tuženica shvaćala što potpisuje i koje su njezine obaveze, ali misli da tim ugovorom nije sve konkretno definirano. Sigurna je da se prilikom sklapanja ugovora nije razgovaralo o obvezi vraćanja bruto ili neto plaća, spominjali su se samo troškovi mentorstva i samog specijalističkog ispita. Nije upoznata s detaljima prestanka Ugovora o specijalizaciji tuženice, jedino može reći da je tuženica bila jako opterećena svojim zaduženjima, jer je pokrivala posao za područje Zatvora u Puli i Kaznionice u Valturi, a ne isključuje mogućnost da je radila i za Zatvor u Rijeci. Odrađivala je posao liječnika opće medicine, po potrebi je pokrivala i područje specijaliste psihijatra, a s obzirom na sva ta zaduženja i opterećenost, ne čudi je što je tuženica odlučila otkazati ugovor o radu. U izradi Ugovora o specijalizaciji sudjelovala je ona (svjedokinja) i tadašnji upravitelj ČO, a taj ugovor rađen je uz nadzor Ministarstva. Svjedokinja je čak tražila primjerak iz Rijeke, međutim oni to nisu imali jer od liječnika poput tuženice nisu tražili obveze kao u konkretnom slučaju, odnosno nisu zaključivali Ugovor o specijalizaciji. Nije joj poznato na koji način je tuženica odrađivala poslove za Zatvor u Rijeci, misli da je doktorica u Rijeci napustila službu pa je tuženica morala pokrivati i to područje. Također, nije joj poznato je li Zatvor u Puli plaćao troškove mentorstva za tuženicu, ali bi se mogli zatražiti podaci o tome.
21.5. Iz iskaza tuženice kao stranke proizlazi da je u Zatvoru u Puli počela raditi 2006., i to najprije na radnom mjestu liječnika opće prakse gdje je radila do 2008., zatim na radnom mjestu načelnice, a potom na mjestu voditeljice odjela zdravstvene zaštite. Međutim, i nakon postavljanja na mjesto voditeljice odjela, uz poslove tog radnog mjesta, obavljala je posao liječnika opće prakse. Po povratku sa specijalizacije njen se posao utrostručio tako da je, osim posla voditeljice odjela koji je oduzimao barem 50 % radnog vremena, obavljala i poslove specijalista psihijatra i to kako za Zatvor u Puli, tako i za Zatvor u Rijeci dva puta mjesečno te za Kaznionicu u Valturi jednom tjedno. Osim obima posla i različitih lokacija na kojem je posao obavljala, napomenula je i da je tu bio uključen veliki broj zatvorenika s obveznim psihijatrijskim liječenjem pa je odrađivala i taj dio posla. Ona je ukazivala na obim posla i na to da jedna osoba ne može pokrivati sve te poslove, međutim, iako se Pravilnik o unutarnjem redu mijenjao tri puta, nije uvažen njen prijedlog da se u sistematizaciju uvrsti radno mjesto specijaliste psihijatra. Što se tiče plaće, koeficijent za radno mjesto voditelja odjela bio je manji nakon specijalizacije u odnosu na razdoblje prije specijalizacije, a bio je i manji u odnosu na radno mjesto specijalista psihijatra. Što se tiče sklapanja Ugovora o specijalizaciji, navela je da je do toga došlo po zahtjevu Zatvora u Puli. Prije sklapanja ugovora vodila je razgovore s tadašnjim upraviteljem ČO i POM. Tada je bilo govora da će zatvor snositi troškove specijalističkog ispita i mentorstva, a postavilo se i pitanje putnih troškova, koje se zatvor obvezao snositi nakon što je ona pristala najmanje jednom tjedno dolaziti odrađivati posao u Zatvor u Puli, odnosno ugovorom se na to obvezala. S obzirom na tu ugovornu obvezu, napomenula je da je u bolnicama gdje je obavljala specijalizaciju u četiri dana odradila 40 sati, što je bilo neophodno kako bi prošla tjedni program, a zatim je još 8 sati tjedno odrađivala u Puli. Dakle, tjedno je radila minimalno 48 sati, a primala plaću za 40 sati, dakle sati koje je odrađivala u Puli joj nisu bili plaćeni. Kod sklapanja prvog Ugovora o specijalizaciji rečeno joj je da će ostati u službi osam godina, a kasnije je to izmijenjeno na četiri godine. Ona je iz razgovora shvatila da Zatvor u Puli ima potrebu za specijalistom psihijatrom i da bi trebala raditi na tim poslovima po završenoj specijalizaciji, jer u protivnom ne bi ni pristala na specijalizaciju. U slučaju da ne ostane ugovoreno vrijeme u službi, bilo je govora da bi trebala vratiti troškove specijalizacije, i to trošak specijalističkog ispita, mentorstva i dodatno psihoterapijske škole, ali ona to nije imala. Izričito tvrdi da nije bilo govora o vraćanju bruto plaća, nije se o tome govorilo niti bi ona na to pristala i dovela u pitanje egzistenciju svoje obitelji. Napomenula je da je za potrebe Zatvora u Puli za vrijeme specijalizacije radila i vikendom, ali to joj je kroz plaću bilo prikazano i isplaćeno. Ugovor o specijalizaciji sastavila je pravna služba po modelu Središnje uprave zatvorske bolnice, u vezi čega se sjeća da je Zatvor u Puli tražio primjer ugovora iz Rijeke, ali Rijeka nije imala nikakav primjerak jer je njena kolegica otišla na specijalizaciju bez ugovora, a isto tako bez ugovora otišla iz službe. Kada je odlučila otići iz Zatvora u Puli, ona je doista predložila upravitelju da bi, ukoliko nešto duguje, isto kompenzirala svojim radom bez naknade i uputila je dopis o tome Središnjem uredu, ali je dobila odgovor da nisu u mogućnosti pristati na to zbog administrativnih razloga. Kad je Zatvoru u Puli ponudila spomenutu kompenzaciju, smatrala je da bi eventualno trebala kompenzirati trošak mentorstva i ispita, a ne i trošak bruto plaća, jer bi joj za to trebalo tisuću godina. Svjesna je da je potpisujući Ugovor o specijalizaciji preuzela obvezu ostati u službi osam godina nakon završene specijalizacije, što je kasnije smanjeno na četiri godine, ali u slučaju da je njena obveza bila vratiti i bruto plaće, ona takav ugovor sigurno ne bi potpisala. U Općoj bolnici Pula zaposlena je na radnom mjestu psihijatra u dnevnoj bolnici za ovisnosti i za to joj je bio potreban specijalistički ispit. Prilikom odlaska iz zatvora bila je svjesna da joj nedostaje još šest mjeseci kako bi u cijelosti ispunila svoju ugovornu obvezu, ali je unatoč tome otišla jer je bio raspisan natječaj u Općoj bolnici Pula, iz razloga koje je već navela.
22. Cijeneći iskaze navedenih svjedoka i tuženice kao stranke ovaj sud smatra da su svi saslušani svjedoci iskazivali istinito o onome što im je o predmetu spora poznato, jer su njihovi iskazi uvjerljivi, međusobno podudarni i sukladni ostalim provedenim dokazima, posebno u dijelu u kojem su iskazivali o tuženičinom radu, vrsti poslova koje je obavljala u službi te mjestu i načinu obavljanja rada prije, za vrijeme i nakon završene specijalizacije.
22.1. Međutim, iz iskaza svjedoka SO i ZO sud nije utvrdio relevantne činjenice o sklapanju Ugovora o specijalizaciji, razgovorima koji su se vodili prije sklapanja ugovora te rezultatima pregovora, posebno u pogledu samih troškova specijalizacije i obveze povrata tih troškova u slučaju neispunjenja ugovorne obveze, jer navedeni svjedoci o tome nemaju neposrednih saznanja.
22.2. Neposredna saznanja o navedenim spornim činjenicama, osim same tuženice, imaju još svjedok ČO, koji je kao upravitelj zatvora s tuženicom potpisao Ugovor o specijalizaciji te svjedokinja POM, koja je kao načelnica pravnih i kadrovskih poslova u Zatvoru u Puli sudjelovala u sklapanju toga ugovora. Svjedok ČO je, međutim, u svom iskazu naveo da se ne sjeća tko je sastavio tekst ugovora, kao ni sadržaja ugovora, a iako mu je poznato da su se prije potpisivanja ugovora s tuženicom vodili razgovori u nazočnosti voditeljice pravne službe, ne sjeća se prirode tih razgovora, je li među strankama nešto bilo sporno, je li tuženica postavljala ikakva pitanja, kao ni što joj je odgovoreno. Stoga, ni iz njegovog iskaza sud nije mogao utvrditi pravno relevantne činjenice koje odgovaraju na pitanje kakav je bio dogovor ugovaratelja vezano za povrat troškova specijalizacije.
22.3. S druge strane, svjedokinja POM u svom je iskazu navela da je bila prisutna kad se razgovaralo o sklapanju Ugovora o specijalizaciji, ističući da su se u pogledu vraćanja troškova specijalizacije spominjali samo troškovi mentorstva i specijalističkog ispita, no ne i troškovi bruto ili neto plaća isplaćenih tuženici. Istovjetno o navedenom iskazuje i sama tuženica, pojašnjavajući da je bilo govora da će, u slučaju da ne ostane ugovoreno vrijeme u službi, biti obvezna vratiti troškove specijalizacije, i to trošak specijalističkog ispita, mentorstva i psihoterapijske škole, koju ona nastavno nije pohađala. Istaknula je da nije bilo govora o vraćanju bruto plaća niti bi ona na to pristala i time dovela u pitanje egzistenciju svoje obitelji. Sud je u cijelosti prihvatio iskaze imenovane svjedokinje NO i tuženice kao stranke, jer su međusobno suglasni, smatrajući da svjedokinja NO nema razloga lažno iskazivati jer ni po čemu nije zainteresirana za ishod ovog postupka.
23. Iz svega navedenog proizlazi da prilikom sklapanja Ugovora o specijalizaciji, odnosno prilikom ugovaranja obveze vraćanja iznosa utrošenog na specijalizaciju tuženice, ako ona ne ostane u državnoj službi određeno vrijeme nakon završene specijalizacije, stranke nisu imale na umu povrat isplaćenih bruto plaća i putnih troškova, niti su bruto plaće ili putni troškovi bili spominjani u kontekstu troškova specijalizacije, već su pod troškovima specijalizacije stranke podrazumijevale isključivo trošak mentorstva i specijalističkog ispita.
23.1. Navedeno je i logično s obzirom na to da je tuženica za vrijeme pa i nakon završene specijalizacije u Zatvoru u Puli obavljala poslove koji nemaju izravne veze sa samom specijalizacijom, i to posao voditelja odjela zdravstvene zaštite te liječnika opće prakse, koje je obavljala i prije sklapanja Ugovora o specijalizaciji te za taj svoj rad primala plaću.
23.2. Naime, tuženica je u Zatvoru u Puli bila neprekidno zaposlena od 9. listopada 2006., najprije kao liječnik, potom kao načelnik odnosno voditelj Odjela zdravstvene zaštite, na kojem radnom mjestu je radila sve do prestanka državne službe 2015. (dakle i nakon položenog specijalističkog ispita). Iz rezultata dokaznog postupka proizlazi da je tuženica za vrijeme specijalizacije (od travnja 2009. pa do srpnja 2013.) u Zatvoru u Puli obavljala poslove voditelja Odjela zdravstvene zaštite i liječnika opće prakse (list 239 do 242 spisa te list 272 do 275 spisa), da je navedene poslove nastavila obavljati i nakon završene specijalizacije te da je, pored tih poslova, obavljala i poslove specijaliste psihijatra (specijalističke preglede), unatoč tome što po položenom specijalističkom ispitu nije raspoređena na radno mjesto specijaliste psihijatra (jer takvo radno mjesto sistematizacijom nije bilo predviđeno u Zatvoru u Puli), niti je primala plaću koja bi odgovarala koeficijentu tog radnog mjesta. Dakle, za vrijeme i nakon završene specijalizacije tuženica je, iako zaposlena na radnom mjestu voditelja Odjela zdravstvene zaštite, pored poslova tog radnog mjesta obavljala poslove liječnika opće prakse te specijaliste psihijatra i to, kako u Zatvoru u Puli, tako i u Kaznionici Valtura te Zatvoru u Rijeci (list 226 spisa). Sve navedeno dodatno potkrjepljuje zaključak da bruto plaće i troškovi prijevoza ne ulaze u troškove specijalizacije. Naime, riječ je o novčanoj protuvrijednosti rada koji je tuženica obavila za vrijeme i nakon specijalističkog staža, obavljajući poslove prvenstveno u skladu s radnim mjestom na koje je bila raspoređena rješenjima Ministarstva pravosuđa, Uprave za zatvorski sustav (list 252 do 261 spisa), a uz koje je obavljala i poslove koji odgovaraju završenoj specijalizaciji (za koje nije ni bila plaćena), sve u funkciji rada i liječenja pacijenata. Navedene su plaće tuženici isplaćene na temelju njenog rada, a nalaganjem vraćanja tog iznosa bilo bi ozbiljno dovedeno u pitanje ustavom zajamčeno pravo na zaradu, a posljedično tome ugroženo pravo na egzistenciju tuženice, s obzirom na iznos koji se od nje zahtijeva i isplatom kojeg bi se, zapravo, anulirao njen višegodišnji rad u državnoj službi. S obzirom na sve navedeno, ovom je sudu uvjerljiv i logičan navod tuženice (potkrijepljen navodom svjedokinje NO) da prilikom ugovaranja obveze vraćanja troškova specijalizacije nije bilo govora o vraćanju bruto plaća, niti bi ona na takvu ugovornu odredbu bila pristala. Da su stranke pod vraćanjem troškova specijalizacije imale na umu vraćanje isplaćenih bruto plaća i putnog troška, tada su to po stavu ovoga suda trebale izričito ugovoriti, a stranke navedeno nisu ugovorom utanačile, niti su mogućnost povrata bruto plaća spominjale u pregovorima prije sklapanja Ugovora o specijalizaciji.
24. Tužiteljica se u tijeku postupka pozivala na pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-168/16-11 od 28. studenog 2016., prema kojem je liječnik specijalist koji je raskinuo ugovor o radu prije isteka roka iz ugovora o specijalizaciji obvezan vratiti isplaćene mu bruto plaće (kao dio troškova specijalizacije) zdravstvenoj ustanovi s kojom je sklopio ugovor o specijalizaciji, kad je ugovorom o specijalizaciji tako ugovoreno, neovisno o tome gdje je obavljao specijalizaciju.
24.1. Iz spomenutog pravnog shvaćanja proizlazi obveza vraćanja isplaćenih bruto plaća kao dijela troškova specijalizacije isključivo u situaciji kada je to među strankama ugovoreno, a što ovdje nije slučaj, s obzirom na utvrđenje ovoga suda da, ugovarajući obvezu povrata troškova specijalizacije, stranke nisu imale na umu povrat bruto plaća, već isključivo trošak mentorstva i specijalističkog ispita.
25. Zaključno, s obzirom na to da tuženica nije u cijelosti ispunila svoje obveze preuzete Ugovorom o specijalizaciji, jer nije ostala u državnoj službi četiri godine nakon završetka specijalizacije, dužna je u skladu s čl. 7. Ugovora tužiteljici vratiti cjelokupni iznos sredstava utrošen na njenu specijalizaciju, koja sredstva, kako je već obrazloženo, obuhvaćaju trošak polaganja specijalističkog ispita i trošak mentorstva.
25.1. Glede povrata troška polaganja specijalističkog ispita u iznosu od 2.000,00 kuna / sada 265,45 eura, o tome je već odlučeno pravomoćnom presudom ovoga suda poslovni broj Pr-160/2018-42 od 29. prosinca 2022. (točka I.) pa navedeno više nije predmet spora. Osim toga, tuženica je navedeni iznos zajedno sa zateznim kamatama platila i o tome dostavila dokaz u spis (list 537 spisa).
25.2. Nadalje, iako iz stanja spisa proizlazi da su tuženici za vrijeme specijalizacije bili određeni mentor i komentor (list 245 do 247 spisa), tužiteljica (na kojoj je teret dokaza) u tijeku postupka nije dokazala da je upravo ona snosila troškove mentora i komentora i u kojem iznosu. Isto tako, tužiteljica nije dokazala plaćanje nekih drugih troškova vezanih uz samu specijalizaciju tuženice.
25.3. Kako je utvrđeno da bruto plaće kao ni isplaćeni troškovi prijevoza ne ulaze u trošak specijalizacije, jer navedeno među strankama nije ugovoreno, to je tužbeni zahtjev (bio) osnovan samo u dijelu u kojem tužiteljica potražuje isplatu iznosa od 2.000,00 kuna / sada 265,45 eura s pripadajućim zateznim kamatama na ime troškova plaćenog specijalističkog ispita. O tom dijelu tužbenog zahtjeva je već pravomoćno odučeno.
25.4. U ponovljenom postupku predmet spora je isplata iznosa od 47.438,92 eura, koje tužiteljica potražuje na ime bruto plaća i putnog troška isplaćenog tuženici, u dijelu u kojem ona nije ispunila svoju ugovornu obvezu (u dijelu od 48,7 %). S obzirom da je stav ovoga suda da među strankama nije ugovoren povrat bruto plaća i putnog troška, niti je navedeno ulazilo u trošak specijalizacije, tužbeni zahtjev tužiteljice je i u tom dijelu odbijen kao neosnovan.
25.5. Ponavlja se da nije sporno da je tuženica, s obzirom na to da nije u cijelosti ispunila svoju ugovornu obvezu, dužna vratiti troškove utrošene na njenu specijalizaciju, a koji su joj i dosuđeni, u dijelu u kojem ih je tužiteljica dokazala. U preostalom dijelu, a što potvrđuje i brojna praksa Ustavnog suda Republike Hrvatske, obveza isplate plaća i drugih davana iz radnog odnosa, ne može predstavljati trošak specijalizacije niti ulaziti u doseg bilo kakvog vida naknade štete tužiteljici u slučaju otkaza ugovora o radu prije isteka ugovorne obveze, posebno u situaciji kada navedeno između radnika i poslodavca nije ugovoreno.
26. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci presude.
27. Obje stranka zatražile su naknadu parničnog troška.
27.1. U prvotnom postupku (do ukidanje prvostupanjske presude poslovni broj Pr- 160/2018-42 od 29. prosinca 2022.), tužiteljica je uspjela u sporu u razmjerno neznatnom dijelu svoga zahtjeva (2.000,00 kuna / sada 265,45 eura u odnosu na zatraženih 901.715,52 kuna / sada 119.678,22 eura) pa je u smislu čl. 154. st. 5. ZPP, unatoč djelomičnom (neznatnom) uspjehu u sporu, dužna nadoknaditi trošak tuženici u cijelosti. Pritom, sud nije posebno vrednovao okolnost da je tužiteljica uspjela u pogledu osnove tužbenog zahtjeva, jer tuženica u tijeku postupka nije negirala sadržaj ugovornih odredbi prema kojima je obvezna tužiteljici vratiti troškove specijalizacije, priznajući pritom svoju obvezu plaćanja upravo spomenutih 2.000,00 kuna / sada 265,45 eura, koji su tužiteljici i dosuđeni. Međutim, u ovoj pravnoj stvari sporno je bilo pitanje je li tuženica dužna tužiteljici vratiti iznose isplaćenih bruto plaća i putnih troškova u kojem dijelu tužiteljica nije uspjela u sporu, kako u pogledu osnovanosti, tako ni u pogledu visine.
27.2. U ponovljenom postupku, tužiteljica nije uspjela u sporu pa je tuženici dužna na temelju čl. 154. st. 1. ZPP naknaditi trošak postupka.
27.3. Primijenjena je Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 138/23, dalje - Tarifa) koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke, a prema vrijednosti predmeta spora koja je bila aktualna u vrijeme poduzimanja radnje.
27.4. Tuženici pripada zatraženi iznos od po 899 bodova za sastav odgovora na tužbu (Tbr. 8.1. Tarife), sastav obrazloženih podnesaka od 25. srpnja 2019., 29. travnja 2021. i 7. rujna 2021. (Tbr. 8.1. Tarife), kao i obrazloženih podnesaka u ponovljenom postupku od 16. siječnja 2024., 9. siječnja 2025. i 19. ožujka 2023. (Tbr. 8.1. u vezi s Tbr. 8.6. Tarife) te za zastupanje na ročištima 13. siječnja 2020., 17. veljače 2020., 10. rujna 2020., 28. ožujka 2022., 14. ožujka 2024., 9. srpnja 2024. te 28. veljače 2025. (Tbr. 9.1. Tarife), iznos od 449,50 bodova za zastupanje na ročištu 10. srpnja 2019. (Tbr. 9.2. Tarife), iznos od 500 bodova za zastupanje na ročištu 24. ožujka 2025. (Tbr. 9.1. Tarife prema vrijednosti predmeta spora od 47.438,92 eura) te 50 bodova za sastav žalbe protiv rješenja od 24. siječnja 2023. (Tbr. 10.4. u vezi s Tbr. 7.1. Tarife, uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora pobijanog dijela rješenja o trošku u iznosu od 50.250,00 kuna / 6.669,32 eura), ukupno 13.585,50 bodova, što uzimajući u obzir vrijednost boda od 2,00 eura (Tbr. 54. Tarife) iznosi 27.171,00 eura, a uvećano za pripadajući PDV u iznosu od 6.792,75 eura (Tbr. 46. Tarife), ukupno iznosi 33.963,75 eura. Tuženici pripada i iznos od 80,00 eura na ime uplaćenog predujma za saslušanje vještaka pa ukupni trošak priznat tuženici iznosi 34.043,75 eura.
27.5. U preostalom dijelu, u iznosu od 13.613,75 eura, zahtjev tuženice za naknadu parničnog troška je odbijen kao previsoko postavljen i neosnovan. Tuženici ne pripada trošak sastava odgovora na zahtjev za mirno rješenje spora ni trošak sastava obrazloženog podneska upućenog tužiteljici prije podnošenja tužbe, jer prema stavu ovog suda, navedeni troškovi u smislu čl. 155. ZPP nisu bili potrebni za vođenje parnice. Ne pripada joj ni trošak sastava podneska od 9. srpnja 2019. jer je navedeni podnesak dostavljen u spis na samom ročištu, na kojem je tuženica mogla izložiti i njegov sadržaj. Po stavu suda ni sastav odgovora na žalbu, s smislu čl. 155. ZPP nije bio potreban za vođenje parnice, pa ni taj trošak tuženici nije priznat. Podneskom od 7. studenog 2024. tuženica je zahtijevala produljenje roka za očitovanje na nalaz i mišljenje vještaka, pa navedeni trošak ne može ići na štetu tužiteljice, stoga tuženici nije priznat. Isto tako, podneskom od 15. siječnja 2025. tuženica je predložila odgodu ročišta pa se u smislu čl. 155. ZPP ne radi o trošku potrebnom za vođenje parnice koji bi pao na teret tužiteljice.
27.6. Tužiteljici, s obzirom na neznatan uspjeh u sporu, ne pripada pravo na trošak (čl. 154. st. 5. ZPP).
27.7. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točkama II do IV izreke rješenja.
U Puli 2. lipnja 2025.
Sutkinja
Izabela Barbić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu, u tri istovjetna primjera, u roku od petnaest (15) dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.
DNA:
1. Tužiteljici putem ODO Pula-Pola
2. Tuženici po punomoćnici
