Republika Hrvatska
Općinski sud u Osijeku
Europske avenije 7
31000 Osijek
Poslovni broj: P-195/2025-7
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Osijeku, po sutkinji Kameliji Matijašević, u pravnoj stvari tužiteljice OTC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćnici Željki Radoš Radičević, odvjetnici iz Osijeka, protiv tuženika Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB:92963223473, zastupana po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 23. svibnja 2025. u nazočnosti tužiteljice i zamjenice njene punomoćnice OT, odvjetničke vježbenice kod odvjetnice Željke Radoš Radičević iz Osijeka, te zamjenika punomoćnika tuženika Mateja Šokčevića, odvjetnika u Odvjetničkom društvu Ostović & Rakušić d.o.o. Osijeka, dana 02. lipnja 2025., objavio je i
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je ništetna i bez učinka odredba članka 6. Ugovora o kreditu bez depozita broj [broj depozita]/2007 sklopljenog dana 10. prosinca 2007. godine između tužitelja OTC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika ADDIKO BANK d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 (pravni sljednik Slavonske banke d.d. Osijek, Regionalni centar za Slavoniju i Baranju - Osijek, Kapucinska 29), a koja glasi:
"Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,00%, jednokratno, unaprijed".
II. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 (pravni sljednik Slavonske banke d.d. Osijek, Regionalni centar za Slavoniju i Baranju – Osijek, Kapucinska 29) da tužiteljici OTC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 636,77 EUR (šestotridesetšesteurasedamdesetsedamcenti) na ime naplaćene naknade za troškove obrade kredita s pripadajućim zateznim kamatama računajući od 21. prosinca 2007. godine do 30. lipnja 2011. godine po stopi od 14 % godišnje, od 01. srpnja 2011.g. do 31. srpnja 2015. godine po stopi od 12 % godišnje, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. godine pa do 31. prosinca 2023. godine prema stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za tri postotna poena, od 01. siječnja 2024. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a sve to u roku 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877(pravni sljednik Slavonske banke d.d. Osijek, Regionalni centar za Slavoniju i Baranju - Osijek, Kapucinska 29) da tužiteljici OTC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 464,04 eura (četristošezdesetčetirieuračetiricenta) sa zateznim kamatama počev od dana 02. lipnja 2025. po stopi u smislu čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a sve to u roku 15 dana.
IV. Odbija se preostali zahtjev tužiteljice za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 437,50 eura (četristotridesetsedameurapedesetcenti) s pripadajućim zateznim kamatama od 02. lipnja 2025. pa do isplate, kao neosnovan.
V. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova, kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Tužiteljica je protiv tuženika dana 17. veljače 2025. podnijela tužbu radi utvrđenja ništetnosti i isplate iznosa od 657,00 eura sa zateznom kamatom od 10. prosinca 2007. pa do isplate, koju obrazlaže navodeći da je tuženik pravni sljednik Slavonske banke d.d. Osijek / Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., te da je dana 10.12.2007. sa pravnim prednikom tuženice Slavonskom bankom d.d. Osijek, sklopila Ugovor o kreditu bez depozita broj [broj depozita]/2007, a prema kojem je prednik tuženice kao kreditor prema njoj kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 65.700 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan korištenja kredita. Predmetnim ugovorom ugovoren je rok otplate kredita koji iznosi 30 godina kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima. Tuženik je u članku 6. predmetnog ugovora o kreditu ugovorio odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o visini naknada za usluge kreditora te javnobilježničke troškove, troškove upisa u Upisnik sudskih i javnobilježničkih osiguranja tražbina vjerovnika na pokretnim stvarima i pravima ili troškove osiguranja fiducija, troškove obrade kredita, kao i sve ostale troškove u vezi sklapanja i ispunjenja obveza po ovom Ugovoru, snosi korisnik kredita. Ovakvu ugovornu odredbu smatra nepoštenom i ništetnom iz razloga što je takva odredba potpuno nejasna, općenita i uopće ne ukazuje na bilo kakvu potrebu plaćanja troškova obrade kredita, te niti danas ne zna koji su to točno troškovi plaćeni tim iznosom, jer sve troškove javnog bilježnika i ostale administrativne troškove i slično je snosila sama mimo toga. U nijednom dijelu predmetnog ugovora se ne spominje nijednom riječju bilo što o stvarnim troškovima zaključenja ugovora. Prema odredbi članka 96. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007.g. (dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Nadalje je propisano da se nepoštena ugovorna odredba posljedično smatra ništetnom. Nadalje, Vrhovni sud RH je u presudi poslovni broj Rev-673/2023-2 odbio reviziju tužene banke i po pitanju poštenosti ugovorne odredbe o naplati troškova obrade kredita zauzeo stav da je takva odredba nepoštena i ništetna, citirano: „to stoga jer se o odredbi o plaćanju naknade za obradu i odobravanje kredita nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade), posebice imajući u vidu da su i neke druge ugovorne odredbe nepoštene (o promjenjivoj kamatnoj stopi, o valutnoj klauzuli, te da tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita).“ Za istaknuti je da je Sud Europske Unije u svojim presudama broj C-84/19 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem tipskim ugovorom ugovarati na početku kredita nekakve ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni i konačno koji su neproporcionalni. Dakle kreditor svoje troškove obrade kredita namiruje kroz ugovorne kamate koje je ugovorio s njom i to je jedina realna cijena i činidba ovih ugovornih odnosa, dok ovi troškovi predstavljaju njoj samo dodatan namet kao potrošaču, oko kojeg nije mogla pregovarati, niti na isti utjecati. Nastavno na dopis upućen tuženiku od 08.05.2024., tuženik je dostavio isplatni nalog koji se prilaže uz tužbu iz kojega proizlazi da joj je tuženik dana 21.12.2007. naplatio navedenu naknadu, odnosno trošak obrade u visini od 657,00 EUR odnosno 4.797,72kn. Uzimajući u obzir odredbe čl. 96. i čl. 102. ZZP-a, te povrh svega odredbu čl. 3., 4. i 10. ZOO-a i tumačeći iste u duhu prava Europske unije, njene sveopće pravne stečevine i prakse suda Europske Unije, te u skladu s Direktivom 93/13 EEZ, te sukladno stavu Vrhovnog suda RH, jasno se da zaključiti da je tuženik ugovaranjem odredbe o naknadi za troškove obrade kredita postupao nepošteno i time nju kao sudionika u obveznom odnosu, doveo u neravnopravan položaj. Uvažavajući stav sudske prakse Vrhovnog suda RH, Ustavnog suda RH i VTSRH-a kao relevantnih i u ovom predmetu, a posebice pravno shvaćanje doneseno na sjednici Građanskog odjela VSRH dana 30. siječnja 2020. o zastarijevanju restitucijskih zahtjeva temeljem ništetnog ugovora, odnosno odredbi, smatra da joj je tuženik dužan vratiti sve što je temeljem takvog ugovora, odnosno dijela ugovora primio, a sve to sukladno odredbama čl. 1111. ZOO-a o stjecanju bez osnove, s time da zastara restitucije nije ni počela teći. Ističe da je prethodno od tuženika pribavila potrebnu kreditnu dokumentaciju iz koje se vidi iznos naplaćene naknade (isplatnog naloga), no ukoliko tuženik bude osporavao visinu tužbenog zahtjeva, pridržava pravo postavljanja točne visine tužbenog zahtjeva nakon izvođenja dokaza financijskim vještačenjem na okolnost koliko i s kojim datumom joj je naplaćena naknada za troškove obrade kredita, s tim da sud vještaka ovlasti da po potrebi pribavi dodatnu kreditnu dokumentaciju od tuženika.
1.1. Podneskom od dana 14. travnja 2025. tužiteljica ističe kako ostaje kod tužbe i tužbenog zahtjeva, ali navodi da je omaškom navela u petitu pod II. pogrešan izračun plaćene naknade od 657,00 eura, umjesto pravilno preračunatog iznosa od 4.797,72 kn u iznos od 636,77 eura (po fiksnom tečaju konverzije), kao i dan plaćanja te naknade 21. prosinca 2007., pa uslijed napravljene omaške, tužbeni zahtjev uređuje u točki II. petita, na način da isti sada glasi:
"II/ Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 (pravni sljednik Slavonske banke d.d. Osijek, Regionalni centar za Slavoniju i Baranju – Osijek,Kapucinska 29), da tužitelju OTC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 636,77 EUR na ime naplaćene naknade za troškove obrade kredita s pripadajućim zateznim kamatama računajući od 21. prosinca 2007. godine do 30. lipnja 2011. godine po stopi od 14 % godišnje, od 01. srpnja 2011.g. do 31. srpnja 2015. godine po stopi od 12 % godišnje, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. godine pa do 31. prosinca 2023. godine prema stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za tri postotna poena, od 01. siječnja 2024. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a sve to u roku 15 dana."
1.2. Nadalje navodi da u odnosu na naknadu za obradu kredita – (ne)transparentnost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi, nepoštenost i neravnotežu, s obzirom da se sustav zaštite uspostavljen Direktivom 93/13 temelji na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja robe ili pružatelja usluga (osobito u vidu razine obaviještenosti), po stavu Suda EU zahtjev jasnog i razumljivog teksta iz čl. 5 Direktive ne pretpostavlja samo gramatičku razumljivost ugovorne odredbe o naplati naknade za odobrenje kredita za potrošača, već i da: sukladno točki 67. Presude Suda EU u spojenim predmetima C-224/19 i C- 259/19 od 16.7.2020.g.:“ugovor transparentno opisuje konkretan način funkcioniranja mehanizma na koji se ista odnosi kao i odnos između tog mehanizma i onoga predviđenog drugim odredbama” i to tako da potrošač na temelju preciznih i razumljivih kriterija može procijeniti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze . Imajući u vidu navedeno, ukazuje se kako sukladno stajalištu Suda EU u svakom pojedinom postupku nacionalni Sud mora ispitati: jasnoću i razumljivost odredbe s obzirom na sve činjenične elemente i informacije koje je tuženik kao davatelj kredita pružio tužiteljici kao korisniku kredita prilikom pregovaranja o sklapanju predmetnog ugovora o kreditu, a iz čega je razvidna pogrešnost tuženikovog tumačenja članka 4. st. 2. & čl. 5. Direktive 93/13 po kojem bi predmetna ugovorna odredba i bez potrebe ispitivanja bila transparentna “sama po sebi”. Nastavno, ukazuje da se sukladno stajalištu Suda EU kao ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom “glavni predmet ugovora” trebaju shvatiti samo one koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora i koje ga kao takve određuju, dok se sve ostale odredbe imaju smatrati akcesornima pa stoga ni okolnost da je naknada za otvaranje kredita eventualno bila uključena u trošak istoga ne znači i da ista predstavlja njegovu bitnu činidbu, niti da ulazi u odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene pa posljedično ta odredba nije isključena, već podliježe provođenju testa (ne)poštenosti prilikom provođenja kojega se mora preispitati iznos naplaćene naknade i zauzvrat pružene usluge. U tom smislu, činjenica da je trošak tzv. ulazne naknade bio određen u postotku od odobrenog iznosa kredita, a ne u nominalnom iznosu, potvrđuje njene navode kako istom naknadom nisu bili “pokriveni” bilo kakvi eventualno nastali stvarni troškovi koje bi tuženik imao pri odobravanju odobravanju kredita, jer takovi ni u kojem slučaju nisu determinirani visinom odobrenih kredita. Podredno, drži i da troškovi tzv. ulazne naknade, ako su i postojali, nikako nisu smjeli pasti njoj na teret, jer je tuženik financijska institucija kojem odobravanje kredita predstavlja jednu od usluga koju isti redovito pruža te je navedeni stoga bio dužan organizirati svoje poslovanje na način da eventualno nastale troškove u postupku odobravanja kredita ukalkulira i podmiri iz kamate koju naplaćivao od tužitelja prilikom otplate kredita. Prema tome, a osobito imajući u vidu kako tuženik i nadalje drži da nije u obvezi bio potrošačima pojasniti odnos i strukturu naplaćenih naknada u ugovorima o kreditu kao niti svrhu istih te budući da kao strana koja je sastavljala predmetni ugovor u sadržaj istoga nije unio podatak o tome kakav je to valjani i ekonomsko opravdani razlog zbog kojega je tobože bilo neophodno ugovoriti plaćanje te naknade ili pak zašto visina naknade ovisi o iznosu odobrenog kredita, razvidno je da tužitelj prije sklapanja ugovora nije imao pristup ni hipotetskim razlozima koji bi eventualno opravdavali tako naplaćene naknade niti je imala saznanja o tome na što se konkretno odnose ti troškovi pa je stoga takova ugovorna odredba o kojoj ujedno nije mogla niti pregovarati sa tuženikom i koja je proizvela znatnu neravnotežu u pravima i obvezama između ugovornih strana, a na njenu štetu kao potrošača, nepoštena i posljedično ništetna. Dakle, odredba ugovora o kreditu sklopljenom između financijske institucije i potrošača kojom se potonjem nalaže plaćanje tzv. „ulazne naknade“ za otvaranje kredita, u situaciji u kojoj tuženik kao strana koja je sastavljala predmetni ugovor nije dokazao da takva naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i eventualnim troškovima, već radi potpunog odsutstva transparentnosti u pogledu protučinidbe koju je tuženik tobože pružio kao uslugu za naplaćenu naknadu, ima se smatrati nepoštenom, dok sama ujedno izražava i sumnju da joj je tuženik postupanjem na opisani način, suštinski, u dva navrata obračunao i naplatio jednu te istu “uslugu”, i to, prvo kroz naplatu ulazne naknade, a drugi puta, potom i kroz ugovorenu kamatu. Podsjeća kako ciljevi Direktive vijeća Europske zajednice 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima nisu implementirani isključivo u Zakon o zaštiti potrošača, već i u odredbe čl. 295. i 296. ZOO-a i to, radi ostvarenja zaštite jednakosti prava šireg kruga sudionika obveznopravnih odnosa (čl.16. ZOO-a) u ugovaranju općih uvjeta ugovora. Sukladno čl. 295. ZOO-a, Opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) obrascu ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva. Prema odredbi čl. 296. ZOO-a, ništetne su odredbe općih uvjeta ugovora koje protivno načelu savjesnosti i poštenja prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela. Imajući u vidu navedene odredbe zakona razvidno je kako je u svakom pojedinom slučaju potrebno utvrditi je li riječ o odredbama suprotnim načelu savjesnosti i poštenja te jesu li te odredbe prouzročile očitu neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana, odnosno ugrožavaju li navedene odredbe postizanje svrhe sklopljenog ugovora. Ukazuje kako je analizom predmetnog Ugovora o kreditu razvidno je da je tekst istoga sastavljen u banci (od strane tuženika), potpisan i predan klijentu (tužitelju) radi solemnizacije ugovora, kako je isti formularni, tipski ugovor koji sadrži skup ugovornih klauzula određenih kao model za sklapanje budućih ugovora, odnosno kako je istim bila isključena mogućnost pregovaranja o pojedinim elementima ugovora. U konkretnom slučaju, osim o odredbi ugovora koja regulira način promjene kamatne stope i vezivanje glavnice kredita uz valutu, također se nije pojedinačno pregovaralo niti o odredbi o troškovima tzv. ulazne naknade niti je tužitelj na bilo koji način uopće mogao individualno pregovarati o takovoj odredbi obzirom da je ista bila unaprijed formulirana od strane tuženika pa ona nije imala niti mogućnost utjecaja na njezin sadržaj. Prema tome, budući da je joj kao korisniku predmetnog kredita ostalo nepoznato koji su troškovi obuhvaćeni naplatom tzv. ulazne naknade za odobravanje kredita zajedno sa činjenicom nemogućnosti pregovaranja o navedenoj odredbi rezultiralo je dovođenjem tužitelja u neravnopravan položaj koji je za posljedicu imao znatnu neravnotežu u pravima i obvezama između strana zaključenog ugovora, a na njenu štetu. Dakle, budući da joj je protivno načelu savjesnosti i poštenja nametnuta obveza koju nije mogla objektivno sagledati kao cjelinu u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora, a koja je obveza uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama istoga kao jedne od ugovornih strana, a u odnosu na drugu ugovornu stranu (tuženika), a što je suprotno općim načelima građanskog prava kao i načelu ravnopravnosti sudionika u ugovornim odnosima i načelu dužnosti njihove suradnje te osobito načelu zabrane zlouporabe prava, odredba kojom se korisniku kredita nameće plaćanje ulazne naknade u konkretnom slučaju ima se smatrati nepošteno i posljedično ništetnom. Da je tome tako, odnosno da se takova odredba o ulaznoj naknadi za tzv. odobravanje kredita nepoštena i ništetna, potvrdio je u istovrsnom predmetu i Županijski sud u Zagrebu presudom Gž-3610/2022 od 25. travnja 2023. godine kao i recentne revizijske odluke VSRH-a: Rev 673/2023-2 od 13. veljače 2024. te Rev 715/2024-2 od 22.05.2024. Osim toga, ukazuje se da je od strane već trećega vijeća VSRH-a presudom Rev 1051/2023 od 3. travnja 2024. također potvrđeno stajalište da su ugovorene ulazne naknade u istovrsnim okolnostima nepoštene i moraju se vratiti potrošaču koji to tužbom zatraži, i to uz obračun zateznih kamata od dana kada su takove naknade bile naplaćene. U odnosu na istaknuti prigovor zastare tužiteljevog potraživanja Ukoliko tuženiku doista nije “dovoljno” što VSRH svojim pravnim shvaćanjem Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020.g. potvrđuje kako tužiteljevo potraživanje nije u zastari, istome se ukazuje i na priopćenje navedenoga objavljeno na web stranici VSRH dana 28. travnja 2021. u kojemu se obavještava da je SUD EU u presudi C-485/19 od 22. travnja 2021.g. zauzeo identično stajalište kao i VSRH, a prema kojemu se: zastara restitucijskog zahtjeva kod potrošačkih ugovora u slučaju ništetnosti računa od takovog utvrđenja, a ne od izvršnog plaćanja.
2. U odgovoru na tužbu tuženik se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, ne spori da je njegov pravni prednik dana 10. prosinca 2007. s tužiteljicom sklopio Ugovor o kreditu br. 514003029-60010475697/2007. (dalje: Ugovor), te da je prilikom isplate kredita tužiteljici naplaćena jednokratna naknada, međutim, osporava visinu i datum naplate sporne naknade za obradu kredita. Navodi da je tužiteljici naknada naplaćena dana 21. prosinca 2007. u iznosu 636,77 EUR (po fiksnom tečaju konverzije), a ne dana 10. prosinca 2007. u iznosu od 657,00 EUR, kako tužiteljica navodi u tužbi od 17. veljače 2025., a što je razvidno iz isplatnog naloga da je na dan 21. prosinca 2007. naplaćena naknada u iznosu od 4.797,72 HRK, a budući je fiksni tečaj konverzije u EUR 7.53450 radi se o iznosu od 636,77 EUR, pa stoga tužiteljica neopravdano zahtjeva i isplatu zateznih kamata od 10. prosinca 2007. godine. Nadalje, ističe da je u Ugovoru potpuno jasno, lako razumljivo i uočljivo navedeno kako se prije isplate kredita jednokratno odbijaju troškovi obrade u iznosu od 1,00% iznosa kredita, stoga sporna odredba članka 6. ne podliježe testu nepoštenosti iz članka 99. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07., 125/07., 79/09., 89/09., 75/09., 133/09., 78/12., 56/13., 41/14.- dalje: ZZP/07). Predmetna odredba ne samo da je gramatički razumljiva, već ispunjava i uvjet predvidljivosti i daje mogućnost tužiteljici da na temelju točnih i razumljivih kriterija utvrdi ekonomske posljedice koje za nju proizlaze iz sporne odredbe. Također, predmetnu ugovornu odredbu je sastavio u skladu sa zahtjevom tržišne transparentnosti koja omogućuje tužiteljici da na tržištu usporedi druge ponude za prodaju iste robe ili iste usluge. Nadalje, način na koji je predmetna odredba napisana nesporno daje mogućnost tužiteljici da sagleda sve učinke sklapanja Ugovora pa tako i činjenicu da će prilikom isplate biti naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu 1,00% (ugovorna transparentnost). Tuženik, kao i svaka druga kreditna institucija, prilikom odobravanja kredita ima troškove koji su određeni kroz paušalnu naknadu. Tuženik ističe kako troškovi obrade, zajedno s ugovorenom kamatom, predstavljaju cijenu predmetnog kredita, jer tuženik pruža uslugu kreditiranja (za koju je cijena određena ugovornom kamatom) te uslugu obrade tog kredita (za koju je cijena određena naknadom za obradu kredita). Stoga smatra kako ima pravo naplatiti usluge koje pruža, a činjenica što obrada kredita ulazi u redovni opis posla zaposlenika banke to pravo ne umanjuje niti spornu odredbu čini ništetnom. Tuženikova djelatnost je puno šira od samog kreditiranja i on bi svaki proizvod i uslugu koju pruži morao smjeti i naplatiti, te se financira upravo kroz naknade, a zbir svih naknada je izvor iz kojeg se, između ostalog, isplaćuju plaće radnicima čiji je onda opis poslova i obrada kreditnih zahtjeva. Stoga ukazuje kako kroz spornu naknadu on naplaćuje svoju uslugu, a o primjerenosti cijene se ne može raspravljati u kontekstu poštenosti. Također, iz sadržaja ugovora i načina na koji su njegove odredbe sistematizirane, nije vidljivo da bi se radilo o sporednoj odredbi, „drugim“ troškovima ili ičemu što bi ukazivalo na supsidijarnost same odredbe i naknade. Naprotiv, troškovi obrade kredita jasno su definirani i smatra da ne bi smjelo biti upitno da se radi o dijelu cijene kredita koji se odnosi na konkretnu uslugu – obradu i odobrenje kreditnog zahtjeva, što je sukladno stavu Županijskog suda u Splitu u t. 23. presude posl. broj Gž-230/2023 od dana 9. veljače 2023. koji prilikom odbijanja tužbenog zahtjeva ističe „radi se o ugovornim odredbama koje su jasne, lako razumljive i uočljive, zbog čega uopće nije dopušteno ispitivati njihovu poštenost sve sukladno odredbi članka ZZP/07.“ Također navodi da Visoki trgovački sud RH u presudi posl. broj Pž-2437/2022 od dana 24. svibnja 2023. potvrđuje prvostupanjsku presudu kojom je u t. III. zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita i isplatu odbijen, te u t. 29. obrazloženja utvrđuje „sama odredba Ugovora je jasna, nedvosmislena, u skladu sa zakonskim propisom i nije podložna jednostranim promjenama od strane tuženika.“ Nadalje, da bi se neka odredba u potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom potrebno je da su kumulativno ispunjeni uvjeti iz čl. 96. ZZP/07 i to: da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nesporno je da se u predmetnom slučaju radi o tipskom ugovoru (što samo po sebi ne dovodi do zaključka kako se u vezi s ugovornim odredbama nije moglo pregovarati kako tužiteljica pogrešno ističe u tužbi). Međutim, pregovaračka moć potrošača se ogleda u njegovom pravu da odabere između različitih ugovornih proizvoda tuženika, njihove cijene te usporedi ponudu na tržištu kako bi odabrao ekonomski i pravno za njega najprihvatljiviju ponudu. Tužiteljica je prilikom sklapanja Ugovora ovisila jedino o svojoj slobodnoj volji, te je mogla sama odlučiti odgovara li joj ta odredba. Riječ je o naknadi koja se naplaćuje odmah prilikom puštanja kredita u tečaj i tužiteljica je bila upoznata s tom odredbom od prvog trenutka pregovora o uvjetima kredita, te je samostalno procjenjujući rizike, odabrala sklopiti Ugovor s tako ugovorenim troškovima obrade očito iz razloga jer je taj model u vrijeme sklapanja Ugovora za nju bio najpovoljniji. Nadalje ističe da tužiteljica pogrešno ističe kako je ugovaranjem sporne naknade došlo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, jer takav stav nije utemeljen na zakonu, niti proizlazi iz okolnosti slučaja, a uz sve navedeno, nejasno je zbog čega tužiteljica smatra da bi ugovorena odredba bila nepoštena, već samo samo paušalno navodi da nije imala bilo kakvog utjecaja na sadržaj iste, stoga se smatra nepoštenom. Tuženik ističe kako je o svim relevantnim okolnostima obavijestio tužiteljicu pri sklapanju Ugovora, kao i upozorio na činjenicu da će se troškovi obrade odmah naplatiti. To je uostalom i potpuno životno logično, jer nije riječ o nekakvoj obvezi koja je nenadano iskrsnula nakon proteka nekoliko godina ispunjavanja Ugovora, nego je riječ o jednokratnoj obvezi koja je ispunjena odmah prilikom puštanja novaca, te je tužiteljica već u tom trenutku bila svjesna te obveze. U prilog navedenom, tuženik navodi sudsku praksu - presudu Županijskog suda u Splitu posl. br. Gž- 1215/2020 od dana 24. veljače 2021. Također, naglašava da ZZP propisuje značajnu neravnotežu kao pretpostavku nepoštenosti, odnosno ne bilo kakvu neravnotežu, nego veći stupanj neravnoteže. Ugovorom je odobren i isplaćen iznos od 65.700,00 CHF (u kunskoj protuvrijednosti), a sporna naknada je naplaćena u iznosu od 1,00 %. Iz navedenog je razvidno kako predmetna naknada ni po čemu ne uzrokuje značajnu neravnotežu. Ističe kako su navodi tužiteljice da ugovorna odredba ne sadrži jasne informacije o načinu određivanja predmetne naknade odnosno ne sadrži strukturu troškova, tj. od čega se isti sastoje, te da je stoga takva odredba nepoštena te u konačnici i ništetna, neosnovani. Naime, takva obveza za kreditne institucije nije postojala u vrijeme sklapanja Ugovora, a ne postoji niti danas, a osim toga i Sud Europske unije je u svojoj praksi zauzeo jasan stav da u ugovorima o kreditu nije potrebno navesti što čini trošak obrade kredita (predmet C-565/21, Ciaxabank SA protiv X (ECLI:EU:C:2023:212) u postupku donošenja odluke po prethodnom pitanju, a koje pitanje se odnosi na ocjenu poštenosti ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita u postupku donošenja odluke po prethodnom pitanju, a koje pitanje se odnosi na ocjenu poštenosti ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita, Sud Europske unije je utvrdio sljedeće: „32. Točno je da iz te sudske prakse ne proizlazi to da je davatelj zajma dužan u dotičnom ugovoru konkretno navesti prirodu svih usluga koje se pružaju u zamjenu za troškove predviđene u jednoj ili više ugovornih odredbi. Međutim, s obzirom na zaštitu koju Direktiva 93/13 nastoji pružiti potrošaču s obzirom na to da se on nalazi u podređenom položaju u odnosu na prodavatelja robe odnosno pružatelja usluga kad je riječ o mogućnosti pregovaranja i razini informacija, važno je da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora.“ U konačnici je Sud presudio kako ugovorna odredba, čiji je cilj naknada za usluge povezane s ispitivanjem, sastavljanjem i pojedinačnom obradom zahtjeva za kredit, može, ovisno o okolnostima slučaja, ne uzrokovati, na štetu potrošača, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama, pod uvjetom da postojanje takve neravnoteže bude predmet učinkovitog nadzora nadležnog suda, u skladu s kriterijima koji proizlaze iz sudske prakse Suda, te da je na istom tragu i presuda u predmetu C-621/17, Kiss protiv CIB Bank (ECLI:EU:C:2019:820). Slijedom navedenog, Sud EU je presudio da ugovorna odredba u ugovoru o kreditu u kojoj se utvrđuje iznos sporne naknade, metoda izračuna naknade i trenutak kada je istu potrebno platiti, ali koja i ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za tu naknadu – ne uzrokuje na štetu potrošača u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama strana proizišlima iz ugovora (toč. II. izreke, C-621/17). S obzirom da se tužiteljica poziva na utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita temeljem navoda kako u trenutku sklapanja ugovora korisnik kredita nije bio na jasan i nedvojben način upoznat sa strukturom navedenih troškova, odnosno od čega se isti sastoje, a da prema praksi Suda EU takve okolnosti ne znače ujedno da bi sporna odredba bila nepoštena, očito je kako je takav zahtjev tužiteljice neosnovan. Nesporno je da ne postoji niti jedan opravdani razlog na temelju kojeg bi odredba članka 6. Ugovora bila ništetna, niti tužiteljica ima pravo na isplatu predmetnog iznosa, a uz navedeno, prigovara i postavljenom zahtjevu za plaćanjem zatezne kamate od dana plaćanja predmetne naknade pa do isplate. Naime, sukladno čl. 1115. ZOO-a zatezne kamate vraćaju se od dana stjecanja samo ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva, u ovom slučaju tužbe. Sudska praksa nepoštenje (nesavjesnost) stjecatelja veže uz to je li neosnovano osiromašeni zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove prije podnošenja tužbe. S obzirom na to da u ovom postupku tužiteljica nije dokazala da je prije podnošenja tužbe zahtijevala vraćanje stečenog bez osnove, prema tome nije dokazala ni da je tuženik prije podnošenja tužbe postao nesavjestan stjecatelj, odnosno da nije postupao u dobroj vjeri prilikom sklapanja Ugovora. Ovdje ukazuje i na stav građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kojim je zauzeto shvaćanje da ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima, treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Iako predmetni slučajevi nisu identični, oni su svakako usporedivi budući da je ugovor o kreditu vrsta ugovora o zajmu (izvod iz zapisnika s prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/04) održane 5.3.2004.), pa stoga smatra kako nema osnove za tumačenje njegovog postupanja kao nepoštenog budući da Vrhovni sud RH u ranijim odlukama (iako se radilo o ugovoru o zajmu, a ne o kreditu), ponašanje ugovornih strana koje je bilo protivno izričitoj zakonskoj zabrani nije tumačio kao nepošteno. Ističe prigovor zastare jer se kod ništetnosti primjenjuju pravila o stjecanju bez osnove pa je zastarni rok pet godina od dana plaćanja. Tužiteljičino eventualno pozivanje na zaključak Građanskog odjela Vrhovnog suda RH donesen na sjednici održanoj dana 30. siječnja 2020., prema kojemu zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva za vraćanjem primljenog na temelju ništetne ugovorne odredbe počinje teći od dana pravomoćnosti odluke kojom je ta ništetnost utvrđena, je bespredmetno. Naime, osnovna zadaća suda je suditi na temelju Ustava, međunarodnih ugovora, zakona i drugih važećih izvora prava, pa je stoga sud ovlašten tumačiti zakonske odredbe kada iste postoje. Tumačenje zastare ovisno o subjektivnom stavu svakog pojedinog suda ili suca u ovom kontekstu dovodi u pitanje pravnu sigurnost i legitimna očekivanja tuženika kao elemenata vladavine prava, a što predstavlja jednu od najviših vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske. Ovakvim arbitrarnim mišljenjem ukinuo bi se institut zastare, odnosno stvorilo bi se novo pravno pravilo za koje ne postoji zakonska odredba.
2.1. Tuženik tijekom postupka na ročištu od dana 23. svibnja 2025., a nakon što je tužiteljica pravilno naznačila iznos plaćene naknade od 4.797,72 kn, preračunato u eure u iznosu 636,77 eura (prema fiksnom tečaju konverzije), ne spori dalje visinu plaćene naknade, ali prigovora naznačenoj vrijednosti predmeta spora, jer tužiteljica zahtijeva isplatu iznosa od 636,77 eura, a vrijednost predmeta spora je postavila u trostruko većem iznosu od 1.984,01 eura.
3. Sud je na pripremnom ročištu dana 23. svibnja 2025., a koje je održano isti dan kada i glavna rasprava, prihvatio prigovor tuženika u odnosu na vrijednost predmeta spora koju je tužiteljica naznačila u tužbi, te donio rješenje kojim je vrijednost predmeta spora odredio u iznosu od 636,77 eura, sukladno čl. 40. st. 3. Zakon o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023.). Naime, tužiteljica je u ovom sporu istaknula zahtjev za činidbu/isplatu, koji se sastoji od isplate utuženog iznosa i deklaratorni zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbe Ugovora, kojom je ugovorena isplata predmetnog iznosa. Dakle, deklaratorni zahtjev u konkretnom slučaju treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva za činidbu/isplatu. U takvim okolnostima, prema stavu ovog Suda, vrijednost predmeta spora određuje se samo prema vrijednosti predmeta spora za činidbu/isplatu, a što je u konkretnom slučaju isplata iznosa od 636,77 eura (tako u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr 475/2008-2 od 27.10.2008., Revr-31/2002-2 od 09.05.2002, Rev 688/00-2 od 07.01.2004.).
4. Radi utvrđenja spornih činjenica sud je u dokaznom postupku saslušao tužiteljicu na okolnosti da li je ista neposredno pregovarala s prednikom tuženika o spornoj odredbi Ugovora, te je li od tuženika dobila potpune informacije i obavijesti koje se odnose na spornu ugovornu odredbu, izvršio uvid i pročitao svu dokumentaciju koja prileži spisu i to Aneks br. 1 uz Ugovor o kreditu bez depozita broj: [broj depozita]/2007 sa sporazumom o osiguanju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama od 14.03.2013. (list 7. -10.), Ugovor o kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2007 sa Sporazumom o osiguanju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama od 10.12.2007. (list 11.-19.), preslike uplatnica (list 20.) i isplatni nalog (list 21.-22.).
5. Kako je na ročištu održanom dana 23. svibnja 2025. tuženik učinio nespornom visinu naplaćene naknade za obradu kredita od 636,77 eura, tužiteljica je odustala od prijedloga za provođenje knjigovodstveno-financijskog vještačenja na navedenu okolnost.
6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje da je ništetna odredba članka 6. Ugovora o kreditu bez depozita broj: [broj depozita]/2007 od 10. prosinca 2007., kojom je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,00%, jednokratno, unaprijed, te zahtjev za isplatu iznosa koji je po toj osnovi naplaćen od nje.
7. Među strankama nije sporno da je tužiteljica sklopila predmetni Ugovor o kreditu dana 10. prosinca 2007. s pravnim prednikom tuženika Slavonskom bankom d.d. Osijek, te da je platila predniku tuženika Slavonskoj banci d.d. Osijek, naknadu na ime obavljanja bankarskih usluga u iznosu od 636,77 eura dana 21. prosinca 2007.
8 . Među parničnim strankama je sporna osnovanost tužbenog zahtjeva, odnosno je li ništetna odredba članka 6. Ugovora o kreditu bez depozita broj: [broj depozita]/2007 o naknadi za obavljanje bankarskih usluga, te je li nastupila zastara potraživanja tužiteljice.
9. Iz iskaza tužiteljice sa ročišta za glavnu raspravu održanog dana 23. svibnja 2025. proizlazi da se sjeća da je predmetni Ugovor o kreditu sklopila sa Slavonskom bankom d.d. Osijek 2007. godine, a namjena kredita je bila kupovina stana za njene potrebe i obitelji, nije bila vlasnica obrta ili tvrtke, te je u kupljenom stanu živjela sa obitelji sve do unazad godinu dana. Nikakvih pregovora nije bilo s prednikom tuženika prilikom sklapanja tog Ugovora, te je ona u to vrijeme bila zaposlena kao znanstveni novak i sve išlo preko njenog poslodavca Sveučilišta u Osijeku i ne sjeća se da joj je netko u Banci uopće rekao da će morati platiti naknadu za obradu kredita, kao niti da li je uplatnicu dobila u Banci i na koji ju je način morala platiti, ali zna da joj kredit ne bi bio odobren da nije platila tu naknadu. Napominje da je u Banku došla potpisati unaprijed pripremljen obrazac Ugovora o kreditu, a poslije je sklopila Aneks tog Ugovora. Napominje da su joj u Banci prethodno objasnili u kojem iznosu će morati platiti taj trošak naknade, razmislila bi da li bi pristala zaključiti taj Ugovor. Navodi da je pročitala predmetni Ugovor, ali kako nije pravne struke, neke odredbe tog Ugovora joj nisu bile jasne, kao niti odredba čl. 6. Ugovora, ali od nikog u Banci nije tražila da joj pojasni te odredbe, nije prigovorila plaćanju naknade za obradu kredita i nije pitala da li se ta naknada može sniziti. Na upit tuženika odgovara da bi znala matematički izračunati visinu plaćene naknade.
9.1. Iskaz tužiteljice sud je ocijenio vjerodostojnim, jer je ista iskazivala okolnosno u skladu sa sjećanjem, a sadržaj iskaza je u skladu sa sadržajem predmetnog Ugovora o kreditu bez depozita i potvrdom o plaćenoj naknadi.
10. Iz samog sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu bez depozita sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama od dana 10. prosinca 2007., razvidno je da je isti sastavljen od strane prednika tuženika Slavonske banke d.d. Osijek, prema unificiranom obrascu uz upotrebu strogo formalnih, laiku teško razumljivih izraza, u kojem se mijenjaju samo osobni podaci korisnika kredita, te iznos kredita i rok otplate. U takvim okolnostima, životno je da tužiteljica u odnosu na spornu odredbu o naknadama nije imala mogućnost utjecati, kao niti na sadržaj pojedinih odredbi Ugovora.
10.1. Iz članka 6. Ugovora o kreditu bez depozita broj [broj depozita]/2007, proizlazi da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu Banci prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,00%, jednokratno i unaprijed.
11. Iz potvrde prednika tuženika Slavonske banke d.d. Osijek od 21.12.2007. proizlazi da je iznos od 4.797,72 kn / 636,77 eura, naplaćen od tužiteljice na ime naknade iz kredita dana 21. prosinca 2007..
12. Iz Isplatnog naloga Slavonske banke d.d. Osijek, proizlazi da je dana 30.11.2007. na 41. sjednici Kreditnog odjela za fizičke osobe odobren tužiteljici kredit u visini 65.700,00 eura, s rokom otplate na 30 godina i naknadom od 1,00%.
13. Iz Aneksa br. 1. Ugovora o kreditu bez depozita broj [broj depozita]/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, razvidno je da je zaključen dana 14.03.2013. između tužiteljice kao korisnika kredita i založnog dužnika i prednika tuženika, iz razloga prijenosa vlasništva nekretnine iz čl. 10. Ugovora sa ranijeg založnog dužnika na korisnika kredita, te da istupaju iz Ugovora dotadašnji prikriveni vlasnik i sudužnik, te da u ugovorni odnos stupa novi sudužnik.
14. Ocjenjujući svaki dokaz posebno, sve dokaze zajedno i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, temeljem odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku, ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023.), a prema svom uvjerenju, sud je zaključio da je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan u cijelosti.
15. Stranke su dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, te je svaka stranka dužna iznijeti činjenice u predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika, sukladno odredbi čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku.
16. U smislu odredbe čl. 220. st. 1. Zakona o parničnom postupku, dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su odlučne za donošenje odluke, a prema st. 2. citiranog propisa, sud je taj koji odlučuje o tome koji će od predloženih dokaza izvesti, radi utvrđenja odlučnih činjenica.
17. Prije svega, cijeneći izvedene dokaze, sud je utvrdio da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, dana 10. prosinca 2007. na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07., 125/07). Sukladno čl. 3. st. 1. točka 1. toga Zakona, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja. Iz čl. 96. st. 1., 2. i 4. toga Zakona, proizlazi da (1) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; (2) smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca; (4) ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Nadalje, sukladno odredbi čl. 99. toga Zakona, nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, s time da je odredbom 102. Zakona o zaštiti potrošača, propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.
18. Posljedice ništetnosti proizlaze iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023.) kojim je propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Odredbom članka 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, propisano je kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Zaključno treba naglasiti da iz čl. 324. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, proizlazi da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, s tim da identično proizlazi i iz čl. 102. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača. Štoviše iz čl. 324. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, proizlazi da će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje. Ovdje treba dodati i to da se odredbama Zakona o zaštiti potrošača uređuje zaštita osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga s posebnim osvrtom na djelotvorniju pravnu zaštitu potrošača, koji se u ugovorima s trgovcima posebice u tzv. tipskim, unaprijed formuliranim ugovorima, što je sukladno odredbi članka 295. Zakona o obveznim odnosima i predmetni Ugovor o kreditu, pojavljuju kao „slabija strana“, jer se u takvim ugovorima o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, što suprotno osnovnom načelu obveznog prava, načelu savjesnosti i poštenja, može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača.
19. Sukladno citiranoj odredbi čl. 96. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača, ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati, u konkretnom slučaju, na tuženiku je bio teret dokaza da se pojedinačno pregovaralo o spornoj ugovornoj odredbi o naknadi za obavljanje bankarskih usluga, a tuženik u provedenom postupku nije dokazao tu činjenicu. Štoviše, tuženik u tom smislu nije niti ponudio odgovarajuće dokaze, npr. saslušanje u svojstvu svjedoka osobnog bankara ili drugog djelatnika prednika tuženika, koji je sudjelovao u sklapanju predmetnog Ugovora, a iz kojih bi dokaza da su izvedeni, sudu bilo moguće zaključiti da su tužiteljici pri sklapanju Ugovora, zaposlenici prednika tuženika, suštinski protumačili i objasnili značaj i posljedice sporne ugovorne odredbe. Iz iskaza tužiteljice saslušane u dokaznom postupku, te iz samog Ugovora o kreditu bez depozita, proizlazi da je kredit odobren namjenski, isti je tužiteljica utrošila na kupnju stana, koji je koristila za vlastite (osobne) potrebe i njene obitelji, a iz čega proizlazi da ista ima svojstvo potrošača u konkretnom ugovornom odnosu. Dakle, tužiteljica je u smislu čl. 3. točka 1. Zakona o zaštiti potrošača, s tuženikom kao trgovcem sklopila predmetni Ugovor o kreditu, u svrhe koje nisu namijenjene tužiteljičinom zanimanju, niti njenoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.
19.1. Nastavno bitno je naglasiti da za pojam potrošača u smislu Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine nije odlučno znanje ili iskustvo pojedinog potrošača, što je razumljivo, jer je za zaštitu prava potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi odlučan samo podređeni položaj potrošača koji nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima banke, kreditora, koji se primjenjuju na kredite koje sklapaju, pa svi oni neovisno o pojedinačnim razlikama u znanju i iskustvu u odnosu na banku, kreditora, dijele jednaki, podređeni položaj.
20. Nadalje, tužiteljica je izjavila da se ne sjeća da bi joj netko od djelatnika prednika tuženika rekao da će od nje naplatiti bilo kakvu naknadu vezano za ishođenje kredita, a da su joj u Banci prethodno objasnili u kojem iznosu će morati platiti taj trošak naknade, razmislila bi da li bi pristala uopće zaključiti taj Ugovor. Također da ni o uvjetima kredita nije mogla pregovarati s prednikom tuženika, te je u to vrijeme bila zaposlena kao znanstveni novak na Sveučilištu u Osijeku i sve vezano za kredit je išlo preko njenog poslodavca, dok je ona samo u Banku došla potpisati unaprijed pripremljen obrazac Ugovora o kreditu. Iako se ne može sjetiti na koji je način naplaćena ta naknada, da li joj je prednik tuženika dao uplatnicu, jasno joj je da joj kredit ne bi bio odobren da nije podmirila tu naknadu. Iako je pročitala predmetni Ugovor, ona nije pravne struke, pa su joj neke odredbe Ugovora bile nejasne, kao i odredba čl. 6. Ugovora, ali od nikog u Banci nije tražila da joj pojasni te odredbe, niti prigovorila plaćanju naknade za obradu kredita i pitala da li se ta naknada može sniziti, a znala bi matematički izračunati visinu plaćene naknade. Dakle, iz navedenog proizlazi da se o sadržaju odredbe o plaćanju naknade za obavljanje bankarskih usluga nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužiteljica obaviještena na koje pružene usluge i koje nastale troškove se ta naknada koju je ona morala platiti odnosi, da ta odredba ne sadrži podatake o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se odnosi, odnosno da tužiteljica s prednikom tuženika nije posebno pojedinačno pregovarala o ugovornoj odredbi članka 6. Ugovora, da je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane prednika tuženika, te da tužiteljica kao korisnik kredita nije imala utjecaja na njezin sadržaj. Prednik tuženika je tužiteljici trebao pružiti potpune informacije temeljem kojih je tužiteljica suštinski mogla shvatiti značenje odredbe o naplati naknade za obavljanje bankarskih usluga i njezinoj visini, te kako bi na temelju toga nastavno mogla procijeniti ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogle imati za njene financijske obveze. To je prednik tuženika mogao samo da je tužiteljici omogućio aktivno pregovaranje i potpune obavijesti, kojim se sporna ugovorna odredba čini suštinski razumljivom, a isti očito to nije omogućio, jer je prema izjavi tužiteljice, istoj predao na potpis unaprijed sastavljen Ugovor, koji da je tužiteljica odbila potpisati, tada moguće ne bi realizirala kredit. Na taj način, tuženik je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzročio značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužiteljice kao potrošača, zbog čega je odredba o naplati naknade za obavljanje bankarskih usluga, nepoštena u smislu, u vrijeme sklapanja Ugovora o namjenskom kreditu, važeće odredbe čl. 96. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača. Nepoštenost predmetne odredbe temeljem čl. 102. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača, posljedično povlači za sobom ništetnost odredbe čl. 6. Ugovora, koji se odnosi na naplatu naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja iznosi 1,00% jednokratno i unaprijed. Također, u ovom slučaju ne može se zaključiti da je prednik tuženika mogao razumno očekivati da bi tužiteljica pristala na spornu odredbu u pojedinačnim pregovorima, pa značajna neravnoteža proizlazi iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze. Stoga ovaj sud zaključuje da Banka nije vodila računa o zakonitim interesima potrošača, te je time postupila suprotno zahtjevu dobre vjere. U odnosu na navode tuženika o transparentnosti ugovorne odredbe, ovdje treba napomenuti da zahtjev transparentnosti podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega, što ovdje nije slučaj. Name, iako je tužiteljica u odnosu na obvezu plaćanja predmetne naknade, mogla razumno izvesti zaključak o njenoj visini (jer je određena u postotku od iznosa kredita), nije imala informaciju i o njenoj krajnjoj svrsi (tako u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-818/2023-2 od 17.01.2024.).
21 . Nadalje, tuženik je u odgovoru na tužbu i na ročištu održanom dana 23. svibnja 2025. priznao da je naknada temeljem sporne ugovorne odredbe naplaćena u iznosu od 636,77 eura / 4.797,72 kn dana 21. prosinca 2007. Stoga je tuženik iznos od 636,77 eura dužan vratiti tužiteljici temeljem odredbe čl. 323. u vezi s odredbom čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, jer je predmetni iznos ujedno dio imovine tužiteljice, koji je bez valjane osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno odluci druge nadležne vlasti ili zakonu, prešao u imovinu prednika tuženika. Kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja (naplate naknade u konkretnom slučaju), a inače od dana podnošenja zahtjeva, kako je to propisano čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima.
22. Dakle, kako je prednik tuženika bio nepošten, jer je povrijedio interese i prava potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obavljanje bankarskih usluga o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kako Banka tužiteljici nije prezentirala o kakvim se točno stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, da se radi o tipskom ugovoru, okolnost da je naknada određena u postotku od iznosa kredita, a ne u nominalnom iznosu (pa time korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita, plaćaju i višu naknadu), te okolnost da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, sveukupno je očito prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama strana na štetu potrošača, pa je takva ugovorna odredba ništetna u smislu odredbi 96. st. 1. i čl. 102. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača. Nadalje, kako je sporna ugovorna odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, pa je nepoštena i time ništetna, te je temeljem te ništetne ugovorne odredbe, svojom jednostranom odlukom, naplatio više nego što bi mu pripadalo da takve odredbe nije bilo, to tužiteljici pripada pravo tražiti povrat više isplaćene naknade sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima, sa zateznim kamatama po stopi propisanoj Uredbom o visini stope zatezne kamate (''Narodne novine'' 153/04.) tekućim od dana stjecanja, sukladno čl. 1115. u vezi s čl. 29. Zakona o obveznim odnosima, jer se prednik tuženika, koji je navedeni novčani iznos stekao na temelju ništetne odredbe koju je unio u sadržaj Ugovora, mora smatrati nepoštenim stjecateljem.
23. Pored navedenog, vezano uz pitanje ništetnosti „ulazne naknade“ za obradu kredita, sud ukazuje da je odredbom čl. 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05.04.1993. godine, propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom, ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (st.1) i da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ona sastavljena unaprijed, pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (st. 2). Isti pravni stav zauzeo je i sud EU u presudama donesenih u predmetu C-26/13, a vezano za tumačenje odredbe čl. 4. Direktive 93/13/EEZ te spojenim predmetima C- 224/19 i C-259/19 koje se odnose na problematiku naplate naknade za obradu kredita. Inače, ugovorna odredba je jasna i razumljiva, ako je ta odredba, ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu.
24. Isto tako, presudom Suda Europske unije u presudi od 03. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C- 620/17, ECLI:EU:C:2019:820, prema kojoj čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.
25. Međutim, da bi bilo moguće provesti test poštenosti, mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga, a što u konkretnom slučaju nije moguće provjeriti, jer tuženik tijekom postupka samo navodi da kao kreditna institucija prilikom odobravanja kredita ima troškove, koji su određeni kroz paušalnu naknadu, a troškove obrade zajedno sa ugovorenom kamatom predstavljaju cijenu predmetnog kredita i da se financira upravo kroz te naknade koje zbirno su izvor iz kojeg se, između ostalog, isplaćuju plaće radnicima tuženika, čiji je onda opis poslova i obrada kreditnih zahtjeva, te smatra da je u Ugovoru potpuno jasno, lako razumljivo i uočljivo navedeno kako se prije isplate kredita jednokratno odbijaju troškovi obrade u iznosu od 1,00% iznosa kredita, pa stoga smatra da sporna odredba članka 6. ne podliježe testu nepoštenosti iz članka 99. Zakona o zaštiti potrošača. Dakle, tuženik je naveo da prilikom odobravanja kredita ima određene troškove i da se iz naplaćenih naknada isplaćuju plaće radnicima tuženika, ali nije naveo visinu tih troškova i na što se oni točno odnose. Osim toga, u navedenoj je presudi Suda Europske unije, izraženo pravno shvaćanje da je važno da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora, a iz sadržaja samog ugovora takvo što nije razvidno.
26. Također, sud je prilikom odlučivanja imao u vidu i mišljenje koje proizlazi iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-673/23-2 od 13. veljače 2024. u kojoj je navedeno da sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti) u smislu odredbe čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita, već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva, te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti), te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 96. st. 1. u vezi s čl. 98. i čl. 100. Zakona o zaštiti potrošača.
27. Pored navedenog, s obzirom na to da se u konkretnom slučaju radilo o tipskom ugovoru o kreditu, da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, može se zaključiti da banka-prednik tuženika nije vodio računa o zakonitim interesima potrošača, odnosno prednik tuženika nije pregovarao s tužiteljicom o spornoj odredbi, kako bi se uvjerio da bi tužiteljica pristala na navedenu odredbu i da je bilo pojedinačnih pregovora, stoga, ovaj sud zaključuje da je prednik tuženika prilikom ugovaranja sporne odredbe postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Isto tako, ovaj sud zaključuje da bi tužiteljica neprihvaćanjem navedene odredbe bila ograničena u ostvarenju svoga prava (zahtjeva za kredit, sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade), odnosno bez predmetne naknade za obavljanje bankarskih usluga, nije bilo moguće sklopiti ugovor, pa je predmetnom spornom odredbom ugovora o kreditu, prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu tužiteljice kao potrošača.
28. Prigovor zastare nije osnovan, budući zastara restitucijskog zahtjeva po osnovi nepoštene odredbe o tzv. ulaznoj naknadi teče od pravomoćnosti prvostupanjske presude u ovom postupku, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. poslovni broj: Su-IV-47/2020-2, te da se predmetni spor ne tiče kolektivne presude.
29 . Slijedom navedenog, kako je sud na temelju provedenih dokaza utvrdio da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi, jer stranke o toj odredbi nisu pojedinačno pregovarale, jer prednik tuženika nije postupao u dobroj vjeri, jer se radi o ugovornoj odredbi kojom je uzrokovana znatnija neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, jer tužiteljici nisu bile poznate ni usluge i troškovi na koje se odnosi tzv. ulazna naknada, niti njihova visina, a što je sve uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, to je sukladno citiranim zakonskim odredbama odlučeno kao pod I. i II. izreke presude.
30 . Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku, prema kojoj stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka.
30.1. Tužiteljica je podnijela zahtjev za naknadu parničnog troška od 875,00 eura uvećan za sudske pristojbe po određenju suda, dakle na tužbu i na presudu od po 13,27 eura, ukupno 901,54 eura.
30.2. Zahtjev tužiteljice za naknadom troška je osnovan do iznosa od 464,04 eura, koji se sastoji se od troška zastupanja po punomoćnici odvjetnici na ime sastava tužbe od 100,00 eura (Tbr. 7.t.1.), podneska od 14.04.2025. u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 8.t.1.), zastupanja na ročištu od 23.05.2025. u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 9.t.1.), te na ročištu za objavu presude od 02.06.2025. od 50,00 eura (Tbr. 9.t.3.), odnosno 350,00 eura i obračunatog PDV-a od 87,50 eura (Tbr. 46.), što ukupno iznosi 437,50 eura, te sa pravilno obračunatim troškom pristojbe na tužbu od 13,27 eura i na presudu u iznosu od 13,27 eura (u odnosu na vrijednost predmeta spora koji je sud sukladno čl. 40. st. 3. Zakona o parničnom postupku, odredio na pripremnom ročištu) ukupno iznosi 464,04 eura i u skladu je s navedenim tarifnim brojevima, u vezi s Tbr. 52. i Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023.), te čl. 151., čl. 155. i čl. 164. st. 1. – 4. Zakona o parničnom postupku, radi čega je odlučeno kao pod III. izreke.
30.3. Zahtjev tužiteljice za naknadu troška od 437,50 eura, nije osnovan, jer nije postavljen sukladno vrijednosti predmeta spora koju je sud odredio sukladno čl. 40. st. 3. Zakona o parničnom postupku, po prigovoru tuženika, dok je trošak pristojbe na tužbu i na presudu, tužiteljici također dosuđen prema pravilno naznačenoj vrijednosti predmeta spora u iznosu od po 13,27 eura, radi čega je odlučeno kao pod IV. izreke.
31. Kako tuženik u ovom sporu nije uspio, odlučeno je kao pod V. izreke.
U Osijeku, 02. lipnja 2025.
Sutkinja
Kamelija Matijašević
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude koja se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra izvršenom (čl. 335. st. 8. Zakona o parničnom postupku).
Za stranku koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište za objavu presude (čl. 335 st. 9. Zakona o parničnom postupku). Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi. U slučaju iz čl. 335. st. 9. Zakona o parničnom postupku, sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e-Oglasna ploča sudova, gdje presuda mora biti istaknuta 8 dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.
Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena, te joj rok za izjavljivanje žalbe teče od dana dostave presude (čl. 335. st. 11. Zakona o parničnom postupku). O žalbi odlučuje županijski sud.
Dostaviti:
1.Punomoćnici tužiteljice
2.Punomoćniku tuženice
