REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U ZLATARU
STALNA SLUŽBA U PREGRADI
Pregrada, Stjepana Radića 6
Poslovni broj: P-151/2024-30
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Pregradi, po sutkinji tog suda Sanji Leskovar-Hostić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ZM iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Anti Grlić- Radmanu, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., sa sjedištem u [adresa], OIB 87939104217, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne i javne rasprave, zaključene 6. svibnja 2025., u nazočnosti tužitelja osobno i njegovog punomoćnika, a u odsutnosti tuženika, te presude javno objavljene 2. lipnja 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se kako je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 791642 zaključenog dana 23.05.2006. god. između tužitelja ZM, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i Volksbank d.d. Zagreb, pravnog prednika tuženika HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., [adresa], OIB: 87939104217, potvrđenog pod brojem Ou-478/06 dana 23.05.2006. god. kod javnog Milke Čergar, a koja u čl. 1. glasi: „...CHF… u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate.“; u čl. 2. st. 2.1. glasi: „...promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora.“; u čl. 2. st. 2.4. glasi: „Promjenljiva, po stopi utvrđenoj Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora.“; u čl. 4. glasi: „Valutna klauzula: Kredit se ugovara u valuti, a isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti.“; u čl. 8. glasi: „...u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju Kreditora za devize važećem na dan dospijeća.“; a u čl. 11. st. 11.4. glasi: „Ugovorne strane su suglasne da se na sve što nije regulirano odredbama ovog Ugovora, primjenjuje Odluka o kamatama i naknadama Kreditora, Opći uvjeti poslovanja Kreditora i ostali važeći akti Kreditora...Ukoliko se u razdoblju u kojem su međusobni odnosi strana regulirani u skladu s odredbama Ugovora, izmijene navedeni akti Kreditora... ugovorene strane se obvezuju postupaj po nastalim promjenama.“.
II. Nalaže se tuženiku HRVATSKOJ POŠTANSKOJ BANCI d.d., OIB: 87939104217, da tužitelju ZM, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] plati iznos od 3.278,14 EUR (tritisućedvjestosedamdesetosam- euračetrnaestcenti), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa za razdoblje do 1. siječnja 2008. prema stopi od 15% godišnje, a od 1. siječnja 2008. god. do 31. srpnja 2015. godine po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine pa do 31.12.2022. god. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, od 1.1.2023. god. po stopi koja se obračunava za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1.1.2024. god. po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a stopu koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, i to na:
- iznos od 10,84 EUR od 2.7.2006. god. pa sve do isplate;
- iznos od 0,31 EUR od 2.9.2006. god. pa sve do isplate;
- iznos od 0,13 EUR od 3.10.2006. god. pa sve do isplate;
- iznos od 2,55 EUR od 2.4.2008. god. pa sve do isplate;
- iznos od 2,48 EUR od 3.5.2008. god. pa sve do isplate;
- iznos od 2,45 EUR od 3.6.2008. god. pa sve do isplate;
- iznos od 2,48 EUR od 2.7.2008. god. pa sve do isplate;
- iznos od 2,43 EUR od 2.8.2008. god. pa sve do isplate;
- iznos od 2,44 EUR od 2.9.2008. god. pa sve do isplate;
- iznos od 2,48 EUR od 2.10.2008. god. pa sve do isplate;
- iznos od 13,81 EUR od 26.11.2008. god. pa sve do isplate;
- iznos od 2,54 EUR od 12.12.2008. god. pa sve do isplate;
- iznos od 20,06 EUR od 14.1.2009. god. pa sve do isplate;
- iznos od 22,08 EUR od 14.2.2009. god. pa sve do isplate;
- iznos od 23,56 EUR od 11.3.2009. god. pa sve do isplate;
- iznos od 20,91 EUR od 9.4.2009. god. pa sve do isplate;
- iznos od 20,32 EUR od 15.5.2009. god. pa sve do isplate;
- iznos od 17,21 EUR od 6.6.2009. god. pa sve do isplate;
- iznos od 13,19 EUR od 16.7.2009. god. pa sve do isplate;
- iznos od 14,58 EUR od 1.9.2009. god. pa sve do isplate;
- iznos od 16,61 EUR od 2.9.2009. god. pa sve do isplate;
- iznos od 17,21 EUR od 2.10.2009 god. pa sve do isplate;
- iznos od 16,73 EUR od 3.11.2009. god. pa sve do isplate;
- iznos od 20,38 EUR od 2.12.2009. god. pa sve do isplate;
- iznos od 23,64 EUR od 29.1.2010 god. pa sve do isplate;
- iznos od 26,15 EUR od 25.2.2010. god. pa sve do isplate;
- iznos od 25,54 EUR od 30.3.2010. god. pa sve do isplate;
- iznos od 31,63 EUR od 28.4.2010. god. pa sve do isplate;
- iznos od 29,77 EUR od 28.5.2010. god. pa sve do isplate;
- iznos od 32,96 EUR od 2.6.2010. god. pa sve do isplate;
- iznos od 48,22 EUR od 2.7.2010. god. pa sve do isplate;
- iznos od 44,50 EUR od 3.8.2010. god. pa sve do isplate;
- iznos od 57,52 EUR od 2.9.2010. god. pa sve do isplate;
- iznos od 50,91 od 2.10.2010. god. pa sve do isplate;
- iznos od 44,99 EUR od 3.11.2010. god. pa sve do isplate;
- iznos od 62,01 EUR od 16.12.2010. god. pa sve do isplate;
- iznos od 71,19 EUR od 28.1.2011. god. pa sve do isplate;
- iznos od 62,78 EUR od 1.3.2011. god. pa sve do isplate;
- iznos od 63,81 EUR od 1.4.2011. god. pa sve do isplate;
- iznos od 60,12 EUR od 3.5.2011. god. pa sve do isplate;
- iznos od 64,35 EUR od 5.5.2011. god. pa sve do isplate,
- iznos od 77,75 EUR od 3.6.2011. god. pa sve do isplate;
- iznos od 81,31 EUR od 2.7.2011. god. pa sve do isplate;
- iznos od 103,43 EUR od 2.8.2011. god. pa sve do isplate;
- iznos od 96,44 EUR od 3.9.2011. god. pa sve do isplate;
- iznos od 82,67 EUR od 4.10.2011. god. pa sve do isplate;
- iznos od 82,96 EUR od 3.11.2011. god. pa sve do isplate;
- iznos od 81,79 EUR od 2.12.2011. god. pa sve do isplate;
- iznos od 88,04 EUR od 4.1.2012. god. pa sve do isplate;
- iznos od 89,43 EUR od 3.2.2012. god. pa sve do isplate;
- iznos od 89,56 EUR od 3.3.2012. god. pa sve do isplate;
- iznos od 89,78 EUR od 3.4.2012. god. pa sve do isplate;
- iznos od 90,90 EUR od 4.5.2012. god. pa sve do isplate;
- iznos od 92,53 EUR od 5.6.2012. god. pa sve do isplate;
- iznos od 90,77 EUR od 3.7.2012. god. pa sve do isplate;
- iznos od 90,92 EUR od 2.8.2012. god. pa sve do isplate;
- iznos od 89,30 EUR od 4.9.2012. god. pa sve do isplate;
- iznos od 86,29 EUR od 3.10.2012. god. pa sve do isplate;
- iznos od 89,95 EUR od 6.11.2012. god. pa sve do isplate;
- iznos od 91,28 EUR od 5.12.2012. god. pa sve do isplate;
- iznos od 90,75 EUR od 3.1.2013. god. pa sve do isplate;
- iznos od 85,40 EUR od 5.2.2013. god. pa sve do isplate;
- iznos od 89,11 EUR od 2.3.2013. god. pa sve do isplate;
- iznos od 89,96 EUR od 3.4.2013. god. pa sve do isplate;
- iznos od 88,29 EUR od 3.5.2013. god. pa sve do isplate;
- iznos od 81,66 EUR od 4.6.2013. god. pa sve do isplate, sve u roku 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku HRVATSKOJ POŠTANSKOJ BANCI d.d., OIB: 87939104217, da tužitelju ZM, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] nadoknadi parnični trošak u iznosu od 1.386,45 EUR
(tisućutristoosamdesetšesteuračetrdesetpetcenti), sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 2. lipnja 2025. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi koju je podnio 13. lipnja 2023., i to, protiv pravnog prednika sadašnjeg tuženika Nove hrvatske banke d.d., tvrdi da su dana 23.05.2006. tužitelj i Volksbank d.d. Zagreb, pravni prednik tuženika, zaključili su Ugovor o kreditu broj 791642 koji je potvrđen pod brojem Ou-478/06 dana 23.05.2006. god. kod javnog bilježnika Milke Čergar, a prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 23.381,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Navedenim Ugovorom da je ugovoren rok otplate kredita od 84 mjeseca, s time da je početno ugovoreni mjesečni anuitet iznosio 341,54 CHF u kunskoj protuvrijednosti tj. cca. 1.600,00 kn (čl. 8. Ugovora). Pored iznosa glavnice, tužitelj da je sukladno čl. 2. Ugovora bio dužan tuženiku platiti i redovnu kamatu koja se tijekom postojanja obveze po Ugovoru se mijenjala u skladu s Odlukama tuženika, a na dan zaključenja Ugovora ona je iznosila 5,99 % godišnje. Također, jednaki anuiteti u kunskoj protuvrijednosti da su se plaćali po prodajnom tečaju banke za devize na dan dospijeća. Za trajanja otplate kredita po Ugovoru, redovna kamatna stopa da je sa početnih 5,99 % godišnje mijenjana na štetu tužitelja, kao i tečaj, stoga su se tijekom otplate kredita radi dizanja kamatne stope i tečaja CHF naspram HRK anuiteti povećavali te su umjesto početnih cca. 1.600,00 kn iznosili i preko 2.300,00 kn. Predmetni kredit da je otplaćen u cijelosti.
1.1. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018. da je u točki I. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013. god. u dijelu točke 8. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, VIII-tužena Sberbank d.d. (prijašnja Volksbank d.d., odnosno njen pravni sljednik), u razdoblju od 01. lipnja 2004. god. do 31. prosinca 2008. god. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te ZOO-a, kao i da je u razdoblju od 10. rujna 2003. god. do 31. prosinca 2008. god., a koje povrede traju i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internima aktima banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je time ništetna. Ista da je potvrđena revizijskom odlukom Vrhovnog suda br. Rev-2221/18-11 od 03.09.2019. S obzirom da su pravomoćnom presudom VTS-a utvrđene ništetnost ugovorene odredbe o promjenjivosti kamatne stope u skladu sa jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 10.09.2003. - 31.12.2008., kao i ništetnost ugovorene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 01.06.2004. -31.12.2008. god., to da je tuženik sukladno čl. 323. ZOO-a (NN 35/05, 41/08 i 125/11), dužan vratiti sve što primio na temelju takvih odredbi Ugovora, sve to u svezi i s čl. 1111., čl. 1115. te čl. 1046. ZOO-a. Također, člankom 502.c Zakona o parničnom postupku da je propisano : „Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.“ Slično da navodi i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07 i 79/09): „Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošač obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.” (sada čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača NN 41/14 i 110/15).
1.2. Tužitelj, nadalje, navodi da kao laik ne raspolaže dovoljnim ekonomskim znanjem da bi postavio točno specificirani tužbeni zahtjev s navođenjem svakog pojedinačnog iznosa razlike preplaćene kamate i tečajne razlike u pojedinom anuitetu na koji potražuje zakonsku zateznu kamatu, te da će tek nakon provođenja knjigovodstveno-financijskog vještačenja te drugih predloženih dokaza na okolnost visine dugovanja tuženika prema tužitelju, specificirati tužbeni zahtjev, sve to sukladno odredbi čl. 186.b st. 3. ZPP-a.
2. U podnesku od 20. veljače 2024., tužitelj je obavijestio sud da je Nova hrvatska banka d.d. je pripojena društvu Hrvatska poštanska banka d.d., te da je Trgovački sud u Zagrebu brisao navedeno društvo iz registra 10.10.2023., rješenjem broj Tt- 23/36488-1. U skladu s navedenim, ovaj sud je, pravomoćnim rješenjem od 23. veljače 2024., posl. broj P-1271/2023-5, prekinuo postupak u odnosu na tuženika Novu hrvatsku banku d.d., te nastavio postupak s pravnim slijednikom tog tuženika, Hrvatskom poštanskom bankom d.d., sadašnjim tuženikom.
3. Nakon provedenog knjigovodstveno-financijskog vještačenja, u podnesku od 19. ožujka 2025., tužitelj je precizirao visinu tužbenog zahtjeva na isplatu, prema kojem predlaže da sud donese presudu kao u izreci, pod točkom II.
4. Tuženik u odgovoru na tužbu ne osporava da su tužitelj i pravni prednik tuženika Volksbank d.o.o., dana 23.5.2006., zaključili Ugovor o kreditu broj 791642 kojim je tužitelju odobren tužitelju kredit u iznosu od 23.381,00 CHF isplativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita.
4.1. Tuženik tvrdi da je potraživanje tužitelja je u zastari jer da utvrđenja iz parnice Potrošač nisu primjenjiva na ugovorni odnos koji je predmet tužbe, a sve i kada bi utvrđenja iz parnice Potrošač bila primjenjiva, niti tada da nema mjesta izravnoj primjeni Presude VTS-a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presude VTS-a. Sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost da nisu utvrđene ništetnima u Parnici Potrošač. Što se tiče naknade za obradu i administraciju kredita, tvrdnje tužitelja da je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu da su neosnovane i neutemeljene. Tužitelj da nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli da ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 96. ZZP). Tuženik, nadalje, navodi da je nesporno da je temeljem odredbe članka 2.1. Ugovora kamatna stopa promjenjiva, sukladno odluci o kamatama i naknadama kreditora te da je na dan sklapanja Ugovora o kreditu ona iznosila 6,10 % godišnje, člankom 4. da je ugovorena valutna klauzula, kao i to da je člankom 8. uređen način otplate na način da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan dospijeća. Tvrdi da sve i kada bi presuda iz kolektivnog spora bila primjenjiva (a nije!), niti tada da nema mjesta izravnoj i analognoj primjeni Presuda Visokog trgovačkog suda RH i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presuda Visokog trgovačkog suda donesenima u kolektivnoj parnici, već da je sud dužan u svakom pojedinom slučaju ocijeniti sve relevantne okolnosti ugovornog odnosa. Također, a u osvrtu na navode tužitelja o vezanosti suda utvrđenjima iz Parnice Potrošač, čime se traži primjenjivanje odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/2014), članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/2007-56/2013) i članka 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 53/1991- 70/2019), tuženik smatra neophodnim istaknuti apsolutnu neosnovanost takvih tužiteljevih navoda kojima praktično poziva sud na nedopuštenu retroaktivnu primjenu propisa koji nije bio na snazi u vrijeme nastanka ugovornog odnosa koji je predmetom rubriciranog postupka. Naime, odredbe navedenih članaka da su stupile na snagu znatno kasnije od sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Tužbeni zahtjev da je postavljen na isplatu, a utemeljen na tvrdnji o ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu kojima je ugovorena vezanost glavnice uz valutu CHF, promjenjivost kamatne stope jednostranom odlukom tuženika te tzv. ulazna naknada. Osnovanost zahtjeva tužitelj opravdava utvrđenjima iz Parnice Potrošač, a pored toga svoje tvrdnje nije potkrijepio niti jednim dokazom. Prilikom iznošenja tvrdnji o ništetnosti spornih odredbi Ugovora o kreditu tužitelj da se uzgredno pozvao na odredbe materijalnog prava čiju primjenjivost na konkretan spor nije obrazložio, a kamoli dokazao, pri čemu tuženik smatra kako to nije niti mogao učiniti s obzirom na tužiteljevo evidentno zanemarivanje relevantnih činjeničnih okolnosti ovog ugovornog odnosa na koje se pravo ima primijeniti. Tako tužitelj da uopće ne obrazlaže zbog čega bi odredbe Ugovora o kreditu bile ništetne, već da svoj stav temelji isključivo na utvrđenjima koja proizlaze iz Parnice Potrošač, zanemarujući pritom pravnu prirodu kolektivnog spora u Parnici Potrošač. Naime, u kolektivnom sporu u da je pitanju pružanje apstraktne pravne zaštite potrošačima, koja se tek treba konkretizirati u individualnim slučajevima Osim toga, tuženik tvrdi da nema nikakvog zakonskog uporišta, a niti uporišta u sudskoj praksi, da ugovorna odredba prema kojoj tuženik ima pravo promijeniti visinu kamatne stope ovisno o npr. promjeni tržišnih uvjeta i/ili boniteta korisnika kredita i/ili uslijed nepoštivanja odredaba ugovora o kreditu, bude ništetna. Ovo osobito imajući u vidu da promjena visine kamatne stope može značiti i sniženje kamatne stope, a ne samo njen rast, što je evidentno i razumljivo značenje pojma promjenjiva kamatna stopa. Nadalje, tužitelj da je neosnovano proširio opseg utvrđenja Presude VTS-a i na odredbe o promjenjivosti kamatne stope, iako to uopće nije bilo predmetom utvrđenja u Parnici Potrošač. U kolektivnom sporu da je bila ispitivana metoda promjenjivosti kamatne stope (a ne i sama promjenjivost) u skladu sa jednostranom odlukom banke bez egzaktno utvrđenih parametara i metode izračuna parametara promjenjivosti. To znači, da kada bi utvrđenja iz presude u Parnici Potrošač i bila primjenjiva na ovaj spor (a nisu!), njima da nije utvrđena ništetnost promjenjivosti kamatne stope niti promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom banke. Nadalje, člankom 26. ZOO-a da se predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u kojem slučaju stopa takve promjenjive ugovorne kamate ne može biti viša od stope zakonskih zateznih kamata koja je vrijedila na dan sklapanja ugovora, odnosno na dan promjene ugovorne kamatne stope. Iako je kamatna stopa doista rasla, uslijed promjena na tržištu kapitala, ona da niti u jednom trenutku nije bila niti blizu najviše propisane stope zakonske zatezne kamate. Isto tako, materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, kao i materijalno pravo koje je do danas ostalo na snazi, izrijekom je predviđalo tek mogućnosti ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju. To se odnosi kako na Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/03, 79/07, 125/07, 79/09), tako i na Zakon o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15). Dakle, tuženik tvrdi da ne postoji uporište niti u jednom pravnom propisu iz kojeg bi proizlazila čak i najmanja sumnja da je tuženik u bilo kojem trenutku postupao nedopušteno, tj. protivno prisilnim propisima ili Ustavu Republike Hrvatske. Tuženik tvrdi da iz svega navedenog jasno proizlazi da nema mjesta pozivanju na presudu u Parnici Potrošač, a osobito ne na ovako paušalan i neobrazložen način kako je to učinio tužitelj, bez da je ponudio makar i jedan argument na koji bi se tuženik mogao očitovati, odnosno na koji bi mogao odgovoriti u ovom odgovoru na tužbu. Tužitelj da je tužbom jednostavno konstatirao kako su odredbe Ugovora o kreditu kojima je utvrđena promjenjivost kamatne stope i vezanost glavnice uz valutu CHF ništetne, cjelokupnu argumentaciju utemeljio na neprimjenjivim rješenjima iz Parnice Potrošač te postavio tužbeni zahtjev koji u preostalom sadržaju tužbe ne pronalazi potvrdu, a kamoli dokaz svoje osnovanosti.
4.2. Tuženik, nadalje, ističe da odredba o ulaznoj naknadi propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, odnosno drugim riječima ulazna naknada da je izražena u točno naznačenom postotku na iznos kredita što čini tu odredbu lako uočljivom i razumljivom pa je utoliko i bespredmetno utvrđivati i eventualnu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene odredbe. Za utvrđivanje nepoštenosti pojedine odredbe sukladno čl. 96. ZZP-a tužitelj da je dužan dokazati kako osnovu tako i visinu svog tužbenog zahtjeva. Da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom, potrebno je da se kumulativno ispune sljedeći uvjeti:
- da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo;
- da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva; te naposljetku,
- da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja) Člankom 6. Ugovora da je jasno propisano da se tužitelj tuženiku obvezuje platiti temeljem Ugovora naknadu za administraciju i obradu kredita (čl. 6.1.) uz pri čemu je iznos te naknade jasno i razumljivo izražen u postotku od 1.10% od iznosa kredita. Apsurdno je tvrditi da bi ovakva odredba, naznačena na prvoj stranici ugovora o kreditu bila nerazumljiva ili teško uočljiva tužitelju. Očito je stoga da se o naknadi za administraciju i obradu kredita pregovaralo, prvenstveno s obzirom na to da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu Tarife te da je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu. Nadalje, odredbe o naknadi za administraciju i obradu kredita iz Ugovora da su jasne, uočljive i lako razumljive. Da su odredbe jasne i uočljive nije i ne može biti dvojbeno, budući da su iste sastavni dio Ugovora i u njemu su izričito navedene. Postojanje i naplaćivanje naknade za obradu i administraciju kredita u vrijeme sklapanja Ugovora bila je uvriježena u praksi banaka te je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan pregovarati s tuženikom oko plaćanje spomenute naknade.
4.3. Glede tvrdnje tužitelja da se o predmetnim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, tuženik smatra da tužitelj ovu tvrdnju nije potkrijepio niti jednim dokazom. Tužitelj da nije niti pokušao dokazati da se radilo o formularnom ili tipskom ugovoru na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaja. Svaki ugovor o potrošačkom kreditu što ga tuženik sklapa ili je sklapao s potrošačem da je prilagođen potrošaču s kojim se ugovor sklapa pa se tako ugovori o kreditu između više potrošača razlikuju u bitnim sastojcima ugovora kao što su kamatna stopa, iznos glavnice, vrijeme otplate i drugim. Iz navedenog da proizlazi da je tužitelj samo paušalno naveo svoje tvrdnje bez ikakvih dokaza. Nadalje, Direktivom Vijeća Europske unije 93/13/EEZ čiji tekst je inkorporiran spomenutim Zakonom o zaštiti potrošača u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo je odredbom čl. 4. st. 2. Direktive da je propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene, dok je odredbom čl. 5. propisano da u slučaju ugovora u kojima se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Dakle, Direktiva da propisuje tzv. načelo transparentnosti koje je razvijeno u praksi Suda EU kao načelo temeljem kojega u trenutku ugovaranja određenog pravnog posla potrošaču odredbe ugovora moraju biti razumljive ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, nego i na način da mu je pruženo dovoljno informacije temeljem kojih može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određene odredbe. Osim toga, tuženik ukazuje i na odredbu čl. 83. Zakona o zaštiti potrošača, a kojom odredbom je propisano da će sud prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzeti u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Dakle, i Direktiva i ZZP da propisuju kriterije temeljem kojih se ocjenjuje da li je određena ugovorna odredba poštena, što znači da je i u ovom konkretnom slučaju potrebno ispitati informacije koje su se pružile tužitelju kao potrošaču, ali i okolnosti koje su vrijedile prije i za vrijeme sklapanja ovog ugovora o kreditu. Prvenstveno što se tiče informacija koje je tuženik pružio tužitelju, tuženik ističe da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita. Nadalje, tuženik tvrdi da tvrdnje tužitelja da je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu su neosnovane i neutemeljene. Tuženik prije svega ističe kako nema nikakvog zakonskog uporišta u tada primjenjivim propisima, a niti uporišta u sudskoj praksi, da je nedopuštena ugovorna odredba prema kojoj tuženik ima pravo na naknadu za obradu ugovora o kreditu. Tuženik još tvrdi da tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama.
4.4. Što se tiče visine tužbenog zahtjeva, tuženik osporava metodu kojom tužitelj postavlja zahtjev na isplatu. Naime, tužitelj da potražuje razliku između početno ugovorenih mjesečnih obroka i kasnije naplaćenih anuiteta. Međutim, tuženik smatra da sama činjenica eventualne ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, nipošto ne znači da bi se trebala primijeniti fiksna kamatna stopa tijekom cijelog razdoblja otplate kredita. Dapače, da je tužitelj htio ugovoriti fiksnu kamatnu stopu, to bi učinio već prilikom sklapanja Ugovora.. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, tuženik također napominje da tužitelj nije dokazao niti osnovu svog tužbenog zahtjeva pa uopće nema mjesta raspravljanju o visini, te stoga protivi i dokaznom prijedlogu tužitelja za provođenjem financijskog vještačenja.
4.5. Slijedom navedenog, tuženik predlaže tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti odbiti kao neosnovanog.
5. Tijekom postupka, po prijedlogu stranaka, sud je proveo dokaze uvidom u presliku Ugovora o kreditu broj 791642 od 23.5.2006., u početni Otplatni plan, u Specifikaciju uplata po predmetnom kreditu, Obavijesti o promjeni kamatne stope, saslušao je tužitelja kao stranku, te je proveo knjigovodstveno – financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku dipl. oec. Darku Prpiću iz trgovačkog društva Darfin d.o.o. iz Zagreba.
6. U ovom postupku je nesporno:
- da su tužitelj i pravni prednik tuženika Volksbank d.d., dana od 23.5.2006., zaključili Ugovor o kreditu broj 791642 kojim je tužitelju odobren kredit u iznosu od 23.381,00 CHF isplativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita, te kojim je ugovorena redovna promjenjiva kamatna stopa po Odluci pravnog prednika tuženika, Volksbank d.d.
7. Sporno je:
- jesu li odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena ugovorena redovna promjenjiva kamatna stopa po Odluci Banke i valutna klauzula vezana uz CHF, ništetne
- ima li tužitelj, posljedično ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovoren redovna promjenjiva kamatna stopa po Odluci Banke i valutna klauzula vezana uz CHF, pravo na isplatu razlike u visini anuiteta do koje je došlo tijekom otplate kredita zbog rasta kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu i tečaja CHF u odnosu na HRK u odnosu na tečaj na dan isplate kredita
- je li je nastupila zastara utuženih potraživanja
- tijek zakonskih zateznih kamata na utužene novčane iznose.
8. U odnosu na utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula vezana uz tečaj CHF-a, valja navesti da je o tom predmetu spora vođen sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013., koji je donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je, između ostalih, i ovdje tuženik, u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt- 249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017 od 14.06.2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl.br. P-1401/12 od 04.07.2013. godine u dijelu izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, i ovdje tuženik, u razdoblju od 1.01.2004. godine do 31.12.2008. godine, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovora o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, odlučeno je da su odredbe ugovora o kreditu ništene u dijelu kojem je odrediva kamatna stopa i valutna klauzula vezana uz CHF, a isti stav potvrđuje i sud Europske unije u predmetu C-186/16 Ruxandra Paula Z i dr. protiv Banca Romaneasca SA.
9. Nadalje, valja navesti da je, sukladno odredbama čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19 i 155/23, dalje –ZPP) i čl. 126. Zakona o zaštiti potrošača (NN 19/22), važećih u vrijeme podnošenja ove tužbe, sud u ovom sporu vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da su ništetne odredba ugovora o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli. Nadalje, odredbe Zakona o zaštiti potrošača o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima implementirane su temeljem Direktive vijeća 93/13 EEZ od 5. 4. 1993., kao temeljnom aktu donesenom sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa država koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe i pružatelja usluge i potrošača. U odnosu na pravne odnose i sporove koji su nastali prije ulaska RH u Europsku uniju u kojem se razdoblju neposredno nije primjenjivalo pravo Europske unije, postojala je obveza suda da tumači nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine ( što uključuje i praksu suda EU), a na što se RH obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. Tako sustav zaštite koji provodi direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacije ( presuda Europskog suda C194/14 ĐM i FM od 17.7.2014.) prvi put unutar testa nepoštenosti pretpostavlja postojanje ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Nadalje, st. 4. čl. 81. ZZP-a, određeno je da kada trgovac tvrdi da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, da je dužan to dokazati, što tuženik u ovom postupku nije uspio dokazati. Stoga su, i po shvaćanju ovog suda, sporne ugovorne odredbe zaista prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te su zbog toga ove odredbe ništetne, u smislu odredbe čl. 87. ZZP/03.
10. Na okolnost načina sklapanja predmetnog Ugovora, sud je, po prijedlogu stranaka, proveo i dokaz saslušanjem tužitelja. Iz njegovog iskaza proizlazi da mu je u to vrijeme trebao novac za kupnju osobnog automobila za osobne potrebe, a kojeg je kupio u jednoj Auto-kući. Tamo mu je od strane djelatnika te Auto-kuće saopćeno da kredit za kupnju automobila može podići kod Volksbank banke jer oni s njom posluju. Sukladno njihovoj uputi obratio se u poslovnicu te banke te kada im je saopćio koliki iznos novca i za što mu je potreban djelatnici banke su mu rekli da mora donijeti svoje osobne podatke i posljednje tri platne liste od svojeg poslodavca, te kada im je to donio, oni su mu ponudili kredit vezan uz valutnu klauzulu u CHF pri čemu su mu još rekli da je takva vrsta kredita najpovoljnija i da prema svojim primanjima niti nema uvjete za neku drugu vrstu kredita. Pristao je na takav kredit, te ubrzo mu je kredit bio odobren i nakon toga predan u pisanom obliku na unaprijed formuliranom obrascu. Tom prilikom od strane djelatnika banke nisu u objašnjavani nikakvi parametri mijenjanja kamatne stope već su mu samo spomenuli da se radi o ugovoru s promjenjivom kamatnom stopom pri čemu on niti nije razumio o čemu se to točno radi, a niti je bio upozoren na mogućnost oscilacije tj. rasta tečaja CHF prilikom otplate kredita. Ubrzo nakon zaključenja kredita rate su mu svaki mjesec počele rasti tako da je od prvobitnih 1.400,00 kuna tijekom otplate rata porasla do 2.400,00 kuna. On je taj kredit pod tako ugovorenim uvjetima uspio otplatiti u cijelosti.
11. Iskaz tužitelja sud je ocijenio istinitim i uvjerljivim jer je u skladu s činjenicama utvrđenima i u naprijed navedenom kolektivnom sporu, tj. da su sporni ugovori korisnicima kredita bili ponuđeni na standardnom, unaprijed formuliranom obrascu, na čije odredbe klijenti više nisu mogli utjecati, te da se o pojedinačnim odredbama tih ugovora s klijentima nije pregovaralo, niti su bili upozoreni na mogućnost značajnog rasta tečaja CHF, već im je kredit vezan uz valutnu klauzulu u CHF i s promjenjivom kamatnom stopom od strane djelatnika Banke bio preporučen kao najpovoljniji. Nadalje, iz iskaza tužitelja kao stranke proizlazi i da je predmetni kredit podigao kao namjenski kredit za kupnju osobnog automobila za osobne potrebe, te kako takva namjena kredita proizlazi i iz samog Ugovora, sud je i u tom dijelu povjerovao iskazu tužitelja.
12. Prije svega, iskazom tužitelja, sud je utvrdio da je tužitelj, prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, imao status potrošača kako je definiran odredbom čl. 3. st. 1. ZZP/03. Naime, na tuženiku teret dokaza činjenice da tužiteljica nije potrošač, a tuženik, u tom pravcu, ni jednim dokazom nije doveo u sumnju tvrdnju tužitelja da je zaključio predmetni Ugovor o kreditu kao fizička osoba koja je djelovala izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, odnosno da tužitelj ima status potrošača kako je definiran naprijed citiranom zakonskom odredbom.
13. Isto tako, tuženik u ovom sporu nije uspio dokazati da se prilikom zaključivanja predmetnog Ugovora o kreditu, u konkretnom slučaju, postupalo drugačije nego što je to utvrđeno u naprijed navedenom kolektivnom sporu čija odluka obvezuje ovaj sud tj. da se o spornim ugovornim odredbama s tužiteljem pojedinačno pregovaralo. Naime, u konkretnom slučaju, na tuženiku je teret dokaza o postojanju posebnih okolnosti koje isključuju vezanost uz pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (tako i VS RH Rev 18/2018-2 od 26. svibnja 2020.), a tuženik na tu okolnost nije predložio nikakve dokaze, a kao što nije predložio niti dokaze na okolnost da je tužiteljem pojedinačno pregovarao u vezi odredbi predmetnog Ugovora o kreditu.
14. Slijedom navedenog, utvrđeno je da je postupanje tuženika prilikom zaključivanja predmetnog Ugovora o kreditu bilo u suprotnosti s odredbama čl. 81. i 82. tada važećeg ZZP/03, pa su, u smislu odredbe čl. 90. tog Zakona, utvrđene ništetnima odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu u kojima je ugovorena otplata kredita uz valutnu klauzulu vezanu uz švicarski franak, te promjenjiva kamatna stopa po Odluci Banke.
15. Na osnovu navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude pod točkom I.
16. U odnosu na tužbeni zahtjev tužitelja kojim zahtijeva isplatu s osnove ništetnih odredbi predmetnog Ugovora kojima je ugovorena otplata kredita uz valutnu klauzulu vezanu uz švicarski franak, promjenjiva kamatna stopa po Odluci Banke,valja primijeniti odredbu čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ( NN 36/2005 ) kojom je propisano da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Također, u smislu odredbe čl. 1111. ZOO-a, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, nadoknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. U konkretnom slučaju, s obzirom da su naprijed navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu ništetne, to tužitelju pripada pravo na povrat onoga što je na temelju takve ništetne odredbe tuženik naplatio i primio od nje, budući da je ništetnim odredbama tuženik tako naplaćeni novčani iznos stekao bez osnove, u smislu naprijed citirane odredbe čl. 1111. ZOO- a. Nadalje, u smislu odredbe čl. 1115. ZOO-a, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.
17. Prigovor zastare tuženika u odnosu na potraživanje po osnovi ništetnih odredbi predmetnog Ugovora kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF te promjenjiva kamatna stopa po Odluci Banke, nije osnovan. Naime, podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv kreditnih institucija, između ostalih, i protiv ovdje tuženika, došlo je do prekida zastare predmetnog potraživanja, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Povodom te tužbe, dana 13. lipnja 2014. donesena je presuda Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-7129/13 kojom je odbijen zahtjev u odnosu na Sberbank d.d. ( pravnog prednika ovdje tuženika) na utvrđenje ništetnosti promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž- 6632/17 od 14.6.2018. utvrđena je u odnosu na pravnog prednika tuženika ništetnost valutne klauzule, te je utvrđena i ništetnost promjenjive kamatne stope tako da zastara za promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu za tuženika teče od 14.6.2018. Kako je predmetna tužba podnijeta 13. lipnja 2023., to je ista podnijeta unutar zastarnog roka od 5 godina. Isto vrijedi i za zakonske zatezne kamate koje su akcesorno potraživanje, odnosno sukladno odredbi čl. 223. ZOO-a, tek kad zastari glavna tražbina, zastarjele su i sporedne tražbine, kao što su tražbine kamata, plodova, troškova i ugovorne kazne.
18. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu po osnovi ništetnih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz tečaj CHF, te naknade za obradu kredita, sud je proveo knjigovodstveno – financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću iz Darfin d.o.o. iz Zagreba.
19. Iz pisanog nalaza i mišljenja navedenog vještaka od 17. veljače 2025. da ukupna razlika između anuiteta sa osnove kamatne stope za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 692,38 CHF, odnosno kunska protuvrijednost iznosi 3.993,68 kn, odnosno po fiksnom tečaju eura (1 EUR =7,53450 HRK) iznosi 530,07 EUR.
19.1. Ukupna razlika između anuiteta sa osnove kamatne stope za koje je Nalazom utvrđen manje plaćeni iznos iznosi -28,79 CHF, odnosno kunska protuvrijednost iznosi
-180,84 kn, odnosno po fiksnom tečaju eura (1 EUR =7,53450 HRK) iznosi -24,00 EUR.
19.2. Ukupna razlika s osnove valutne klauzule za sve anuitete za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos, iznosi 20.705,13 kn, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 2.748,07 EUR.
19.3. Ukupna razlika s osnove valutne klauzule za sve anuitete za koje je Nalazom utvrđen manje plaćeni iznos, iznosi -1.257,50 kn, odnosno eurska protuvrijednost iznosi -166,93 EUR.
19.4.. Ukupna preplata s osnove promjene kamatne stope i s osnove valutne klauzule (toč.1. i toč.3. Zaključka) iznosi 3.278,14 EUR.
20. Tužitelj niti tuženik nisu imali primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka, a tužitelj je, u skladu s istim, u podnesku od 19.3.2025., konačno postavio tužbeni zahtjev.
21. Sud je nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenog vještaka u cijelosti ocijenio stručnim, objektivnim, valjano obrazloženim i danim u skladu sa zadatkom suda, te ga je u cijelosti prihvatio.
22. Prema tome, tuženik je, s osnove ništetnih odredbi predmetnog Ugovora kojima je ugovorena redovna promjenjiva kamatna stopa po Odluci Banke i valutna klauzula vezan uz CHF, u obvezi vratiti tužitelju iznos glavnice od 3.278,14 EUR.
23. Nadalje, sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi, isplatiti kamate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako je tuženik utuženi iznos primio s obzirom na ugovorne odredbe koje su utvrđena ništetnima iz razloga što je tuženik postupao nepošteno prilikom ugovaranja istih, to je tuženik bio nepošteni stjecatelj, pa je u obvezi tužitelju zatezne kamate od dana stjecanja svakog pojedinog iznosa. Datumi dospijeća svakog pojedinog preplaćenog iznosa zbog promjene tečaja CHF utvrđeni su uvidom u Prometnu karticu po predmetnom kreditu i nalazom i mišljenjem vještaka. Visina stope zatezne kamate određena je Zakonom o kamata, Uredbom i visini stope zatezne kamate i čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 126/21, 114/2022, 156/2022, 145/2023 i 155/2023, dalje – ZOO).
24. Na osnovu navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude pod točkama I. i II.
25. Odluka o naknadi parničnog troška temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a i čl. 155. ZPP-a jer je tužitelj u cijelosti uspio u sporu. S obzirom da je tužitelja u ovom sporu zastupao punomoćnik koji je odvjetnik, prilikom izračuna njegovog troška primijenjena je važeća Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023, dalje: Tarifa). Sud je tužitelju, kao potrebne za vođenje postupka, priznao sljedeće zatražene troškove: za sastav tužbe, po Tbr. 7. t. 1. Tarife, iznos od 100 bodova, odnosno 200,00 EUR, za sastav podnesaka od 20.2.2024. i 20.3.2025. , po Tbr. 8. t. 1. Tarife iznos od 100 bodova, odnosno 200,00 EUR, za svaki, za zastupanje na ročištima od 14.1.2025. i 6.5.2025., po Tbr. 9. t.1. Tarife, iznos od 100 bodova, odnosno 200,00 EUR, za svako, što iznosi ukupno 1.000,00 EUR. Tužitelju je, nadalje, priznat i trošak knjigovodstveno-financijskog vještačenja u iznosu od 300,00 EUR, te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 86,45 EUR, tako da mu je dosuđen ukupan trošak u iznosu od 1.386,45 EUR. Tužitelju su na parnični trošak, na temelju odredbe čl. 151. ZPP-a, dosuđene i zatražene zakonske zatezne kamate, a koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.
26. Na osnovu navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude pod točkom III.
U Pregradi, 2. lipnja 2025.
S u t k i n j a :
Sanja Leskovar – Hostić
POUKA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude može se izjaviti žalba, u roku od 15 dana od dana primitka presude. Žalba se podnosi ovome sudu, pisano, a o njoj odlučuje županijski sud.
Dostaviti:
1. pun. tužitelja
2. tuženik
