REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg J. F. Kennedyja 11

Poslovni broj: P-465/2025-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sutkinji Ivani Manestar, u pravnoj stvari tužitelja Wiener osiguranje Vienna Insurance Group d.d., Zagreb, Slovenska ulica 24, OIB: 52848403362, kojeg zastupa Mario Puškar, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Kožul i Petrinović d.o.o., Zagreb, Bužanova 4, protiv tuženika Hrvatske autoceste d.o.o., Zagreb, Širolina ulica 4, OIB: 57500462912, radi isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene 16. travnja 2025. u prisutnosti odvjetničkog vježbenika ĆU, zamjenika punomoćnika tužitelja i NU, punomoćnice po zaposlenju tuženika, dana 2. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 179,26 EUR s zateznim kamatama od 8. kolovoza 2019. do isplate, po stopi koja se određuje za razdoblje do 31. prosinca 2022., za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 474,97 EUR, s zateznim kamatama od 2. lipnja 2025. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 44,52 EUR s zateznim kamatama od 2. lipnja 2025. do isplate, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da se je 7. svibnja 2019. dogodila prometna nezgoda na kolniku autoceste A6, vijadukt Kikovica, na 70 km + 90 m, na način da je teretno vozilo registarske oznake [registarska oznaka], kojim je upravljao TU, naletilo na udarnu rupu na kolniku autoceste, kojom prilikom je teretno vozilo oštećeno te je moralo biti uklonjeno s autoceste uz pomoć vučne službe. Tužitelj navodi da se je vozač teretnog vozila pridržavao svih prometnih propisa te da protiv istog u povodu predmetne prometne nezgode nije pokrenut nikakav prekršajni niti bilo kakav drugi postupak. Obvezu redovnog održavanja predmetne autoceste da je preuzeo tuženik temeljem Ugovora o pružanju usluga redovnog održavanja autoceste i naplate cestarina sklopljenog s društvom Autocesta Rijeka – Zagreb d.d., tužiteljevim osiguranikom. Navodi da iz očitovanja tuženika od 18. lipnja 2019. proizlazi da se je predmetna udarna jama na kolniku sanirala nekoliko puta te da je ophodnja u smjenama krpala udarnu jamu hladnom asfaltnom masom, ali da se je jama opet otvorila nakon prolaska ophodnje. Tužitelj smatra da je prema odredbama čl. 3. st. 2., čl. 12., 13. i 22. Pravilnika o cestama tuženik, kao upravitelj predmetne autoceste, bio dužan popraviti udarnu rupu na kolniku adekvatnim materijalom, u sklopu redovnog održavanja autoceste, a kako nije, to da je dužan oštećeniku naknaditi štetu koja mu je nastala tim propustom. Budući da je tužitelj, kao osiguratelj Autoceste Rijeka – Zagreb d.d., isplatio vlasniku oštećenog vozila naknadu štete u iznosu od 1.350,61 kn dana 7. kolovoza 2019., to da je tada stupio u pravnu poziciju svog osiguranika prema tuženiku, kao osobi koja je odgovorna za nastalu štetu, u smislu odredbe čl. 963. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., dalje u tekstu: ZOO), slijedom čega od tuženika u ovom postupku potražuje isplatu navedenog iznosa s zateznim kamatama od 8. kolovoza 2019. do isplate, po stopi koja se određuje sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a u dijelu koji se odnosi na potraživanja proizašla iz izvanugovornih odnosa te naknadu troškova parničnog postupka s zateznim kamatama od presuđenja do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da je u vrijeme štetnog događaja, 7. svibnja 2019., upravitelj predmetne autoceste A6 bilo društvo Autocesta Rijeka – Zagreb d.d., osiguranik tužitelja, koji je s danom 31. prosinca 2020. pripojen tuženiku. S obzirom da je nekadašnji osiguranik tužitelja, Autocesta Rijeka – Zagreb d.d., platio tužitelju premiju osiguranja od odgovornosti za štetu nastalu trećim osobama u obavljanju djelatnosti upravljanja predmetnom autocestom, to tuženik smatra da je tužitelj, kao osiguratelj tadašnjeg upravitelja ceste, dužan u konačnici snositi nastalu štetu, a da bi, s obzirom na činjenicu pripajanja osiguranika tužitelja tuženiku, isplatom utuženog iznosa tuženik u biti regresno odgovarao za štetu za koju se je osigurao. Podredno, navodi da osporava postojanje vlastite odgovornosti za nastalu štetu te postojanje uzročno posljedične veze između njegova postupanja i nastale štete, s obzirom da je on u cijelosti postupao u skladu s odredbama Pravilnika o održavanju cesta (narodne novine, broj: 90/2014.) i Pravilnika o ophodnji javnih cesta (Narodne novine, broj: 75/2014.) te Zakona o cestama (Narodne novine, broj: 84/2011., 18/2013., 22/2013., 54/2013., 148/2013., 92/2014., 110/2019., dalje u tekstu: ZC). Navodi da je njegova ophodarska služba neposredno prije predmetne prometne nezgode obišla predmetnu dionicu autoceste te da dežurni radnici nisu primijetili nikakvu rupu na kolniku autoceste, stoga da je očito rupa nastala nakon prolaska ophodnje, a neposredno prije nailaska oštećenog teretnog vozila. Ističe da je na predmetnoj dionici autoceste postojala rupa koja je 4. svibnja 2019. sanirana s 10 kg hladne mase i 3 l Recitola, što da je razvidno iz dnevnika rada od 4. svibnja 2019. i ista nije postojala u vrijeme ophodnje, već je nastala nakon prolaska izvanrednog prijevoza koji se je odvijao tijekom noći 7. svibnja 2019. u 2,16 sati, 2,17 sati, 4,15 sati i 4,16 sati. Nakon što je ophodarska služba zaprimila dojavu Centra za nadzor i upravljanje prometom o predmetnoj prometnoj nezgodu, da se je ista uputila na mjesto štetnog događaja i odmah sanirala predmetnu rupu, za što da je utrošeno 25 kg hladne mase i 40 l Recitola, što da je razvidno iz dnevnika rada od 7. svibnja 2019., a u tijeku dana da je predmetna rupa sanirana i od strane izvođača Swietlesky d.o.o., s kojim je tuženik sklopio ugovor za trajnije rješenje udarnih rupa. Tuženik ističe da po redovnom tijeku stvari postoji vremenski interval u kojem se potpuno isključuje odgovornost osobe koja upravlja ili održava javnu cestu, a to je vrijeme od nastanka određene opasnosti na kolniku do trenutka kada ophodarska služba može objektivno reagirati. Kako je u konkretnom slučaju udarna rupa i šteta nastala nailaskom osiguranog vozila na istu nastala upravo u tom vremenskom intervalu, to da ne može postojati njegova odgovornost za nastalu štetu. Osim toga, navodi da on nije bio upravitelj predmetne autoceste, već je upravitelj iste bilo društvo Autocesta Rijeka – Zagreb d.o.o., a da je on samo održavao predmetnu autocestu te naplaćivao cestarinu, temeljem Ugovora o pružanju usluga redovnog održavanja autoceste i naplate cestarine, stoga da odgovara za štetu ako bi ona bila posljedica neispunjenja preuzetih ugovornih obveza, što da u ovom predmetu nije slučaj. Slijedom navedenog, smatra da tužitelj nije dokazao postojanje osnovnih pretpostavki za naknadu štete pa da je tužbeni zahtjev potrebno u cijelosti odbiti kao neosnovan.

3. Tijekom dokaznog postupka pročitani su polica osiguranja od odgovornosti 1307-00042796 izdana od strane tužitelja u korist osiguranika Autocesta Rijeka – Zagreb d.d. za razdoblje od 1. prosinca 2018. do 1. prosinca 2019. (list 7. spisa), Opći uvjeti tužitelja za osiguranje od odgovornosti u primjeni od 22. veljače 2017. (list 8. – 12. spisa), Potvrda Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave primorsko – goranske od 17. lipnja 2019. o nastanku prometne nezgode (list 13. – 14. spisa), ispis e-mail korespondencije od 14. lipnja 2019. (list 15. – 16. spisa), nalog tuženika za uklanjanje vozila od 7. svibnja 2019. (list 18. spisa), dopis HOK osiguranja d.d. od 11. lipnja 2019. (list 19. spisa), zapisnik MUP, PU primorsko – goranske o ispitivanju alkoholiziranosti od 7. svibnja 2019. (list 20. spisa), polica osiguranja od automobilske odgovornosti 058300736429 izdana od strane Jadransko osiguranja d.d. u korist TU (list 21. spisa), ispis e-mail korespondencije (list 25. – 26. spisa), zapisnik Autoceste Rijeka – Zagreb d.d. 36/19 od od 7. svibnja 2019. o nastanku prometne nezgode na autocesti A6 (list 27. – 29. spisa), dnevnik rada tužitelja 5/2019 od 7. svibnja 2019. (list 30. spisa), putni radni list tuženika A6-ČA-2019-1194 od 7. svibnja 2019. (list 31. – 32. spisa), procjena štete izrađena od strane tužitelja 21. lipnja 2019. (list 33. spisa), fotografije oštećenog vozila [registarska oznaka] (list 34. – 48. spisa), račun za popravak i odvoz oštećenog vozila (list 49. spisa), ispis e-mail korespondencije od 6. kolovoza 2019. (list 50. spisa), bankovni nalog za isplatu osigurnine (list 51. spisa), regresni zahtjev tužitelja od 30. prosinca 2020. upućen HOK osiguranju d.d. (list 52. spisa), ispis e-mail korespondencije od 10. i 11. lipnja 2021. (list 53. – 54. spisa), dopis HOK osiguranja d.d. od 15. ožujka 2021. upućen tužitelju (list 55. spisa), regresni zahtjev punomoćnika tužitelja od 29. lipnja 2021. upućen tuženiku (list 56. – 58. spisa), dio prijave štete iz osiguranja automobilske odgovornosti podnesene HOK osiguranju d.d. (list 62. spisa), ispis e-mail korespondencije od 9. srpnja 2021. (list 67. – 68. spisa), rješenje ovog suda Tt-20/20473-2 od 31. prosinca 2020. (list 78. – 81. spisa), rješenje ovog suda Tt-21/679-1 od 15. siječnja 2021. (list 82. – 88. spisa), dnevnik rada tužitelja 5/2019 od 4. svibnja 2019. (list 89. – 90. spisa), suglasnost tuženika od 30. travnja 2019. za obavljanje izvanrednog prijevoza (list 91. – 92. spisa), izvadak iz građevinske knjige za ''ARZ infra red'' izvođača Swietelsky d.o.o. od 7. svibnja 2019. (list 93. – 94. spisa), građevinski dnevnik za iste radove od 7. svibnja 2019. (list 95. spisa), dnevnik rada tuženika 5/2019 za 7. svibnja 2019. (list 96. – 97. spisa), Ugovor sklopljen 7. prosinca 2019. između tuženika kao naručitelja i Swietelsky d.o.o. kao izvođača (list 98. – 115. spisa), tuženikov izvještaj o putovanjima i vožnjama službenog vozila za 7. svibnja 2019. (list 116. – 117. spisa) i dnevnik rada referenta – operatera za praćenje prometa Rev 01/11/18 od 7. svibnja 2019. (list 118. – 119. spisa).

4. Ocjenom izvedenih dokaza, sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 28/2013., 89/2014. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019., dalje u tekstu: ZPP), sud je zaključio da je tužbeni zahtjev neosnovan.

5. Predmet spora jest subrogacijski zahtjev tužitelja za isplatu iznosa u visini osigurnine (naknade štete) koju je tužitelj isplatio oštećeniku GU za imovinsku štetu nastalu na njegovom vozilu u prometnoj nezgodi koja se je dogodila naletom vozila na udarnu rupu na autocesti A6, za koju odgovornim smatra tuženika, koji je u vrijeme predmetne nezgode održavao predmetnu autocestu temeljem ugovora sklopljenim s tužiteljevim osiguranikom Autocesta Rijeka – Zagreb d.d.

6. Među strankama je nesporno da se je 7. svibnja 2019. dogodila prometna nezgoda naletom vozila TU na udarnu rupu na autocesti A6 Rijeka - Zagreb, da je u toj nezgodi navedeno vozilo oštećeno te da je temeljem zahtjeva navedenog oštećenika tužitelj, kao osiguratelj od odgovornosti društva Autocesta Rijeka – Zagreb d.d. koje je u tom trenutku po zakonu bilo dužno održavati predmetnu autocestu, isplatio navedenom oštećeniku utuženi iznos.

7. Sporno je da li je tuženik pasivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari, a ako jest, da li postoje pretpostavke odgovornosti za štetu, konkretno propust tuženika u održavanju predmetne autoceste koji je doveo do oštećenja navedenog vozila.

8. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZC-a tuženik je osnovan da upravlja autocestama, gradi ih, rekonstruira i održava, osim onih autocesta kojima upravlja koncesionar sukladno odredbama ZC-a.

9. Pravni prednik tuženika, društvo Autocesta Rijeka – Zagreb d.d. bilo je trgovačko društvo posebno osnovano 1998. od strane Republike Hrvatske da kao koncesionar upravlja i održava autocestu Rijeka – Zagreb, sukladno odredbama čl. 42. i 43. tada važećeg Zakona o javnim cestama (Narodne novine, broj: 100/1996., 76/1998., 27/2001., 114/2001., 117/2001., 65/2002., dalje u tekstu: ZJC), koju bi inače po ZJC-u bilo dužno održavati društvo Hrvatske autoceste d.o.o., a prestalo je postojati pripajanjem tuženiku 31. prosinca 2020. (datum upisa pripajanja u sudski registar za tuženika).

10. Dakle, u vrijeme predmetne prometne nezgode, 7. svibnja 2019., koncesionar koji je upravljao i održavao predmetnu autocestu bilo je društvo Autocesta Rijeka – Zagreb d.d. koje je bilo osigurano od odgovornosti za štete nastale trećim osobama u obavljanju njegove javne djelatnosti kod tužitelja (polica osiguranja 1307-00042796 za razdoblje od 1. prosinca 2018. do 1. prosinca 2019.).

11. Stoga je tužitelj kao osiguratelj navedenog koncesionara bio dužan isplatiti naknadu za štetu koju je TU pretrpio na svom vozilu nailaskom na udarnu rupu na autocesti A6.

12. Nekadašnji koncesionar Autocesta Rijeka – Zagreb d.d. sklopio je s tuženikom Ugovor o pružanju usluga redovnog održavanja autoceste i naplate cestarina za autocestu A6 te bi, pod pretpostavkom da je tuženik u ispunjenju preuzete ugovorne obveze redovnog održavanja predmetne autoceste napravio propust koji je doveo do nastanka ili nepravovremenog otklanjanja udarne rupe na autocesti, koja je dovela do oštećenja vozila treće osobe koju je morao snositi koncesionar Autocesta Rijeka – Zagreb d.d., navedeni koncesionar imao tražbinu prema tuženiku radi naknade štete zbog neispunjenja preuzete ugovorne obveze.

13. Jednako kao i koncesionar Autocesta Rijeka – Zagreb d.d., takvu tražbinu prema tuženiku imao bi i tužitelj kao koncesionarov osiguratelj, u trenutku isplate naknade iz osiguranja, sukladno odredbi čl. 963. st. 1. ZOO-a.

14. S obzirom da je naknada iz osiguranja isplaćena oštećeniku CU **.**.2019. (list 51. spisa), dakle, prije nego li je tužiteljev osiguranik Autocesta Rijeka – Zagreb d.d. pripojen tuženiku 31. prosinca 2020., to činjenica pripajanja ne utječe na subrogacijski zahtjev tužitelja.

15. Dakle, nesporno je da je tuženik Ugovorom o pružanju usluga redovnog održavanja autoceste i naplate cestarina, sklopljenog s Autocestom Rijeka – Zagreb d.d. (kojeg niti jedna stranka nije dostavila u sudski spis), preuzeo obvezu redovnog održavanja autoceste Rijeka – Zagreb, na kojoj se je pojavila udarna rupa, nailaskom na koju je oštećeno vozilo CU.

16. Prema odredbi čl. 22. Pravilnika o održavanju cesta (Narodne novine, broj>: 90/2014., dalje u tekstu: Pravilnik o održavanju cesta) redovito održavanje prometnih površina koje čine sastavni dio ceste, podrazumijeva čišćenje i popravljanje lokalnih oštećenja ceste kao primjerice: krpanje udarnih rupa i mrežastih pukotina, odnosno presvlačenje asfaltom ako je to racionalnije, zalijevanje pojedinačnih pukotina, spojnica i reški, ohrapavljenje zaglađenih asfaltnih površina ili posipanje s pijeskom te druge slične popravke.

17. Nadalje, upravitelj ceste dužan je osigurati da izvođač radova održavanja ceste prometne površine održava tako da pritom osigura sigurno i nesmetano odvijanje prometa, kao i da oštećenja prometnih površina, u pravilu, popravlja jednakim materijalom od kojeg je i izrađena postojeća kolnička konstrukcija. Izuzetno, ako zbog izrazito nepovoljnih vremenskih prilika ili drugih okolnosti to nije moguće, dozvoljeno je oštećenja popraviti i s drugim primjerenim materijalima, ali samo privremeno.

18. Iz očitovanja tuženika i isprava dostavljenih uz odgovor na tužbu proizlazi da se je na predmetnoj dionici predmetne autoceste udarna rupa pojavila još 4. svibnja 2019. te da je ista tog dana privremeno sanirana od strane tuženikove ophodarske službe s 10 kg hladne mase i 3 litre Recitola.

19. Međutim, ista se je ponovno pojavila na istoj lokaciji 7. svibnja 2019., što je uočeno tek po dojavi da je na tu rupu naletilo oštećeno vozilo CU, nakon čega je tuženik angažirao svog podizvođača, Swietelsky d.o.o., koji je trajno sanirao predmetnu udarnu rupu primjenom 25 kg hladne mase i 40 litara Recitola.

20. Očito je da vrsta i/ili količina materijala koji su utrošeni za sanaciju predmetne udarne rupe 4. svibnja 2019., kada se je ista prvi puta pojavila, nisu bili primjereni za sanaciju te rupe, u protivnom se ista ne bi ponovno otvorila nakon 3 dana.

21. Dakle, očito je da je postojao propust u načinu redovitog održavanja predmetne autoceste, a kako je tuženik ugovorom preuzeo obvezu prema osiguraniku tužitelja, Autocesti Rijeka-Zagreb d.o.o., redovito održavati predmetnu autocestu, to mu je odgovoran za štetu koja mu je nastala propustom urednog izvršenja te ugovorne obveze.

22. Ovo stoga, što je vjerovnik u obveznom odnosu ovlašten od dužnika zahtijevati ispunjenje obveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi. Kad dužnik ne ispuni obvezu u svemu kako ona glasi ili zakasni s njezinim ispunjenjem, vjerovnik ima pravo zahtijevati i popravljanje štete koju je zbog toga pretrpio (čl. 342. st. 1. i 2. ZOO-a).

23. U konkretnom slučaju vjerovnik, Autocesta Rijeka – Zagreb d.d., je pretrpio običnu štetu u vidu naknade štete koju je morao isplatiti vlasniku oštećenog vozila CU, a s obzirom da je tu štetu za njega snosio tužitelj, kao njegov osiguratelj od odgovornosti, koji je isplatom navedene naknade, 7. kolovoza 2019., stupio u pravnu poziciju svog osiguranika, to osnovano tužitelj zahtijeva od tuženika isplatu iznosa od 1.350,61 kn/179,26 EUR s zateznim kamatama od 8. kolovoza 2019., kao prvog dana nakon izvršene isplate naknade štete oštećeniku.

24. S obzirom da se radi o naknadi štete nastale povredom ugovorne obveze koja proizlazi iz ugovora sklopljenog između dvoje trgovaca u djelatnosti koja je činila predmet poslovanja tuženika (održavanja autocesta – redovno i izvanredno), to bi tužitelju na navedeni iznos naknade štete pripadale zatezne kamate po višoj stopi, onoj propisa noj odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a za potraživanja proizašla iz trgovačkih ugovora, ali kako tužitelj zahtijeva plaćanje zateznih kamata po nižoj stopi, a sud odlučuje samo u granicama zahtjeva stavljenih u postupku, to su zatezne kamate dosuđene po zahtijevanoj nižoj stopi.

25. Budući da je tužitelj u cijelosti uspio u predmetnoj parnici, pripada mu naknada troškova parničnog postupka, dok je tuženim svoje troškove dužan sam snositi (čl. 154. st. 1. ZPP-a).

26. Prema vrijednosti predmeta spora u iznosu od 179,26 EUR i sadržaju postavljenog zahtjeva, tužitelju pripada naknada za tužbu u iznosu od 62,50 EUR (Tbr.

7/1 i Tbr. 46 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika /Narodne novine, broj: 138/2023., dalje u tekstu: OT/), za ročište od 25. siječnja 2022. u iznosu od 31,25 EUR (Tbr. 9/2 i Tbr. 46 OT-a), za žalbu protiv presude u iznosu od 78,13 EUR (Tbr. 10/1 i Tbr. 46 OT-a), za prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude drugostupanjskog suda u iznosu od 93,75 EUR (Tbr. 10/5 i Tbr. 46 OT-a), za reviziju protiv presude u iznosu od 93,75 EUR (Tbr. 10/5 i Tbr. 46 OT-a), za ročište od 16. travnja 2025. u iznosu od 62,50 EUR (Tbr. 9/1 i Tbr. 46 OT-a), za sudsku pristojbu za tužbu u plaćenom iznosu od 6,64 EUR (Tbr. 1/1 Uredbe o tarifi sudskih pristojbi /Narodne novine, broj: 53/2019., 92/2021, dalje u tekstu: Uredba/19./ u vezi čl. 7. st. 1. Zakona o sudskim pristojbama), za sudsku pristojbu za presudu u plaćenom iznosu od 13,27 EUR (Tbr. 2/1 Uredbe/19), za sudsku pristojbu za žalbu protiv presude u plaćenom iznosu od 13,27 EUR (Tbr. 3/1 Uredbe 19 u vezi čl. 7. st. 1. ZSP-a), za sudsku pristojbu za prijedlog za dopuštenje revizije u plaćenom iznosu od 13,27 EUR (Tbr. 3/2 Uredbe o tarifi sudskih pristojbi /Narodne novine, broj: 37/2023., dalje u tekstu: Uredba/23/) i za plaćenu sudsku pristojbu za odgovor na tužbu u iznosu od 6,64 EUR (Tbr. ½ Uredbe /23 u vezi čl. 4. t. 2. ZSP-a), dakle, ukupno mu pripada naknada iznosa od 474,97 EUR s zateznim kamatama od dana donošenja predmetne presude do isplate (čl. 151. st. 3. ZPP-a), dok je preko tog iznosa do zahtijevanog iznosa od 519,49 EUR, za iznos od 44,52 EUR s zateznim kamatama, zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka valjalo odbiti kao neosnovan.

27. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 2. lipnja 2025.

Sutkinja:

Ivana Manestar

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana kada se smatra da je dostava presude obavljena (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), odnosno u roku od 15 dana po primitku presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), koja se podnosi putem informacijskog sustava e-Komunikacija ovog suda.

U sporovima male vrijednosti presuda se može pobijati samo zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP-a, izuzev zbog povrede iz čl. 354. st. 2. t. 3. ZPP-a, i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

DNA:

- tužitelju po punomoćnici

- tuženiku po punomoćnici