Poslovni broj: UsI-501/25-5

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Avenija Dubrovnik 6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sucu tog suda Bojanu Bugarinu i uz sudjelovanje Ivane Petrović kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja: KŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po opunomoćeniku Juri Martinoviću, odvjetniku iz Zagreba, Držićeva 6B, protiv tuženika: Ministarstvo obrane, Zagreb, Trg kralja Petra Krešimira IV. br. 1, OIB: 66486182714, radi poništavanja rješenja, 02. lipnja 2025. godine

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva obrane, Samostalne službe za drugostupanjski upravni postupak i upravne sporove, KLASA: UP/II-560-01/24-01/400, URBROJ: 512-25-24-2 od 13. prosinca 2024. godine, kao i zahtjev tužitelja za naknadu troška.

Obrazloženje

Tužitelj tužbom osporava drugostupanjsko rješenje od 13. prosinca 2024. godine, kojim je odbijena njegova žalba protiv prvostupanjskog rješenja od 24. listopada 2024. godine. Tim prvostupanjskim rješenjem je odbijen tužiteljev zahtjev za priznavanje statusa hrvatskog branitelja na temelju pripadnosti naoružanom odredu Narodne zaštite (NZ) Sloboština (Zagreb).

Tužitelj u tužbi ukazuje na dokaze o svojoj pripadnosti NZ Sloboština te na intervenciju u kojoj je sudjelovao kao pripadnik odreda NZ Sloboština 18. rujna 1991. godine.

Tuženik je u odgovoru na tužbu u cijelosti osporio i tužbu i tužbeni zahtjev. Sud je održao raspravu, kojoj se nije odazvao uredno pozvan tuženik. U dokaznom je postupku pročitana dokumentacija u sudskom spisu i u spisu upravnog tijela.

Tužbeni zahtjev je neosnovan.

Tužitelj je u upravnom postupku podnio zahtjev za priznavanje statusa hrvatskog branitelja na temelju pripadnosti NZ Sloboština od srpnja 1991. godine do 31. prosinca 1991. godine.

U zahtjevu je naveo da je sudjelovao u preuzimanju vojarne u Varaždinu, da je sudjelovao u blokadi Velikogoričke ceste (od Zagreba prema aerodromu) i da je 18. rujna 1991. godine sudjelovao u oduzimanju oružja u jednom stanu u [adresa]. Nesporno je da tužitelj od ranije nema priznat status hrvatskog branitelja. Upravna tijela su u svojim rješenjima utvrdila da tužitelj nije na popisu pripadnika NZ Sloboština te su navela da osim toga nije ispunjen uvjet pružanja oružanog otpora agresoru.

U čl. 3. st. 1. Zakona o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji (NN 121/17, 98/19, 84/21 i 156/23 - ZHB) je kao temeljna pretpostavka za mogućnost priznavanja statusa hrvatskog branitelja propisano sudjelovanje u obrani suvereniteta Republike Hrvatske u vidu pripadnosti Oružanim snagama Republike Hrvatske, u što su uključeni i naoružani odredi Narodne zaštite. U dostupnoj materijalnoj dokumentaciji se nalaze dva popisa pripadnika NZ Sloboština; u jednom (nedatiranom) popisu tužitelja nema, ali ga ima u popisu od 30. siječnja 1998. godine, koji je pečatirao i potpisao MŠ u svojstvu predsjednika Kriznog štaba Mjesne zajednice Sloboština.

Tužitelj je na okolnost pripadnosti odredu NZ Sloboština u upravnom sporu predlagao saslušanje nekoliko svjedoka koji su s njim bili pripadnici tog naoružanog odreda.

Sud je na raspravnom ročištu odbio dokazne prijedloge za saslušanje tih svjedoka (kao i za saslušanje samog tužitelja), jer na temelju potpisanog i ovjerenog popisa članova NZ Sloboština od 30. siječnja 1998. godine utvrdio da je tužitelj bio pripadnik tog sastavnog dijela Oružanih snaga Republike Hrvatske.

Međutim, u konkretnom slučaju nije ispunjen uvjet pružanja oružanog otpora agresoru u smislu čl. 3. st. 2. ZHB-a, pa zbog toga tužitelju doista nije bilo moguće priznati status hrvatskog branitelja.

Tužitelj je u svom zahtjevu u upravnom postupku ukazivao na sudjelovanje u preuzimanju vojarne u Varaždinu te na sudjelovanje u blokadi Velikogoričke ceste (od Zagreba prema aerodromu).

Međutim, tužitelj ni u svom zahtjevu ni u toku upravnog postupka ili upravnog spora nije ukazao na činjenice iz kojih bi proizlazilo da se u tim događajima radilo o neposrednom pružanju oružanog otpora. Preuzimanje vojarne u Varaždinu je nakon prethodnog sukoba ipak obavljeno dogovorno i mirnim putem, a ni puko sudjelovanje u blokadi ceste od Zagreba prema aerodromu sâmo po sebi ne predstavlja neposredno pružanje oružanog otpora agresoru.

Uostalom, tužitelj na ova dva događaja više ni ne ukazuje u svojoj tužbi, odnosno u ovom upravnom sporu.

Tužitelj u upravnom sporu izričito ukazuje još samo na intervenciju u jednom stanu u [adresa] 18. rujna 1991. godine, nakon dojave o mogućem snajperistu, kada je pronađeno i oduzeto skriveno naoružanje. Tužitelj u tom smislu ukazuje i na materijalne dokaze o vlastitom sudjelovanju u navedenoj akciji.

Imajući u vidu te dokaze sud ne smatra spornim tužiteljevo sudjelovanje u navedenoj akciji oduzimanja oružja u jednom stanu u [adresa], ali smatra da se suštinski radilo o policijskom poslu oduzimanja skrivenog naoružanja, što se također po ocjeni ovog suda ne može smatrati neposrednim pružanjem oružanog otpora agresoru.

Akcije koje tužitelj spominje u svom zahtjevu za priznanje statusa hrvatskog branitelja se ne mogu smatrati ni djelovanjem u izravnoj vezi s pružanjem oružanog otpora u smislu čl. 3. st. 2. ZHB-a, jer se takvo djelovanje može razmatrati samo instrumentalno, odnosno samo ako je posljedično neposredno i dovelo do pružanja oružanog otpora.

S obzirom na to da po ocjeni ovog suda u konkretnom slučaju tužitelj kao pripadnik NZ Sloboština nije sudjelovao u neposrednom pružanju oružanog otpora agresoru, upravna tijela su u izrekama svojih rješenja pravilno i zakonito odbila tužiteljev zahtjev za priznavanje statusa hrvatskog branitelja, bez obzira na činjenicu da drugostupanjsko upravno tijelo pritom nije ocijenilo sve žalbene navode tužitelja niti je ocijenilo provedene dokaze u upravnom postupku.

Naime, sud je u upravnom sporu kao sporu pune jurisdikcije ovlašten preispitivati sva činjenična i pravna pitanja koja se pred njega postave pa je tako u konkretnom slučaju meritorno ispitao sve činjenice na koje je tužitelj ukazao i ocijenio sve materijalne dokaze koje je tužitelj priložio.

Zbog svega navedenog je tužbeni zahtjev za poništavanje osporavanog drugostupanjskog rješenja kao neosnovan odbijen, na temelju čl. 116. st. 2. Zakona o upravnim sporovima (ZUS), jer je izreka tog rješenja pravilna i zakonita, bez obzira na nedostatno obrazloženje.

Tužitelj eventualno na temelju čl. 15. st. 1. ZHB-a može u posebnom upravnom postupku pokušati ostvariti priznanje statusa sudionika Domovinskog rata. Tužitelj je izgubio ovaj upravni spor pa je na temelju čl. 147. st. 1. ZUS-a odbijen i njegov zahtjev za naknadu troška.

U Zagrebu, 02. lipnja 2025. godine.

Sudac:

Bojan Bugarin

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se izjavljuje putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude.

DNA:

1. odvj. Juro Martinović

2. Ministarstvo obrane, Zagreb, Trg kralja Petra Krešimira IV. br. 1