REPUBLIKA HRVATSKA
Županijski sud u Puli - Pola
Kranjčevićeva 8, 52100 Pula - Pola
Poslovni broj: Gž-1678/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to:
Brune Frankovića, predsjednika vijeća, Biljane Pamić, člana vijeća i suca izvjestitelja te Roberta Fabrisa, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice MD (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], koju zastupa pun. Sandra Wagner, odvjetnica iz Metkovića, protiv tuženika CD (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], kojeg zastupa pun. Julijano Dropulić, odvjetnik iz Ploča, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Makarskoj, Stalne služba u Imotskom, poslovni broj: P-1090/2024-3 od 8. listopada 2024., u sjednici vijeća održanoj 2. lipnja 2025.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Makarskoj, Stalne služba u Imotskom, poslovni broj: P-1090/2024-3 od 8. listopada 2024
II. Odbijaju se kao neosnovani zahtjevi stranaka za naknadu troškova žalbenog dijela postupka.
Obrazloženje
1.Pobijanom presudom suda prvog stupnja odlučeno je:
„I a) Nalaže se tuženiku CD (ostali važni osobni podaci u uvodu), u roku od 15 dana, isplatiti tužiteljici 12.993,56 EUR, zajedno sa zateznom kamatom koja je na taj iznos tekla i teče:
- kroz razdoblje od 15.11.2019. god. do 1.siječnja 2023. god., tekla po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem za tri postotna poena prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih nefinancijskim trgovačkim društvima za razdoblje dulje od godine dana, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu,
- od 1. siječnja 2023. god. pa do 30.12.2023. god., tekla po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećavanjem za tri postotna poena kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta,
- a od 30.12.2023. god. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećavanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.
I b) Za više traženo iz osnove sporednog potraživanja (potraživanja zakonske kamate kroz razdoblje 4.rujna 2015. do 14. studenog 2019. god.) odbija se tužiteljičin zahtjev.
II Nalaže se tuženiku CD (ostali važni podaci u uvodu ove odluke), u roku od 15 dana, na ime troškova postupka, isplatiti tužiteljici 866,88 eura, zajedno sa zateznom kamatom koja na taj iznos, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećavanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, teče, počev od dana presuđenja (8.listopada 2024. god.) pa do isplate.“
2.Tu presudu u točki I.a. i odluci o parničnom trošku sadržanoj u točki II. presude pravovremenom, potpunom i dopuštenom žalbom pobija tuženik zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11.
– pročišćeni tekst, 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22.,114/22. i 155/23. - dalje: ZPP) predlažući uvažiti žalbu i preinačiti prvostupanjsku presudu na način da se u cijelosti odbije tužbeni zahtjev tužiteljice uz naknadu troškova tuženiku, a podredno ukinuti pobijanu presudu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.
2.1. U sporenju pravilnosti navedene presude tuženik u žalbi u bitnom ističe; da je u donošenju pobijane presude počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč.11. ZPP; da je nepravilno rješenje suda kojim je dopušten povrat u prijašnje stanje jer je nakon donošenja rješenja dana 28. rujna 2023. kojim je utvrđeno povlačenje tužbe (budući uredno da pozvana punomoćnica tužiteljice nije pristupila na ročište niti je prethodno pokušala stupiti u kontakt sa sudom putem komunikacijskih sredstava), punomoćnica tužiteljice podnijela prijedlog za povrat u prijašnje stanje međutim ne i žalbu slijedom čega je rješenje suda o povlačenju tužbe postalo je pravomoćno; da povrat u prijašnje stanje u smislu odredbe članka 117. st. 2. ZPP nije dopušten ako se propuštanje stranke može pripisati bitnoj povredi odredaba parničnog postupka zbog koje se može izjaviti pravni lijek (u konkretnom slučaju mogućnost da raspravlja pred sudom) pa je takav prijedlog valjalo odbaciti kao nedopušten; da je konačno, prijedlog za povrat u prijašnje stanje i neosnovan. Nadalje, ističe da je tužiteljica bila dužna dokazati da je tuženik skriptor sporne isprave, a ne tuženik te da se okolnost da tužiteljica nije predložila grafološko vještačenje ne može se i ne smije staviti na teret tuženiku; da je za potraživanje tužiteljice nastupila zastara; da je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda o prekidu zastare uslijed izvršenih djelomičnih plaćanja 2018.; da tužiteljica nije dokazala visinu tražbine te da istu nije bilo moguće utvrditi bez financijskog vještačenja koje tužiteljica nije predložila; da je ugovaranje zajma u stranoj valuti u vrijeme od kada datira sporna potvrda bilo ništetno; da sud o ništetnosti odlučuje deklaratornom odlukom jer se za ništetan ugovor smatra da i nije nastao a da je u konkretnom slučaju deklaratorna odluka suda izostala; da u ovom postupku niti jedna od stranaka nije isticala zahtjev za povrat onoga što je dato drugoj strani pa je pobijanom odlukom osim povrede materijalnog prava učinjena i bitna povreda parničnog postupka na štetu tuženika; da sporna Potvrda sve kad bi i bila vjerodostojna sadrži i elemente nerazmjera davanja što opet ukazuje na zelenaštvo jer je u potvrdi naznačen iznos kamate od 400,00 EUR mjesečno na iznos glavnice od 23.000,00 EUR što znači da bi uglavljena godišnja kamata iznosila 21% godišnje, pa kako se radi o ništetnoj potvrdi u smislu odredbe čl. 322. Zakona o obveznim odnosima na istoj tužiteljica ne može temeljiti tužbeni zahtjev, posebice zahtjev za isplatu zelenaških kamata.
3. Sa žalbom je postupljeno u smislu odredbe čl. 359. ZPP.
3.1. U odgovoru na žabu tužiteljica je osporila žalbene navode tuženika te je predložila odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu.
4. Žalba nije osnovana.
5. Predmet spora u ovoj fazi postupka je zahtjev tužiteljice da joj tuženik isplati iznos od 12.993,56 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 15. studenog 2019. do isplate a koji zahtjev temelji na tvrdnji da je s tuženikom, u siječnju 2008., uz izdavanje potvrde o tome, usmeno sklopila ugovor o zajmu i na osnovi tog ugovaranja njemu predala 23.000 EUR koji je iznos tuženik imao vratiti do 1. rujna 2008. pri čemu tuženik, taj iznos po dospijeću tužiteljici nije isplatio, nego joj je, najprije naturalno i to na način da joj je uredio kupaonicu, a potom, mjesečno, plaćajući kroz određeno razdoblje po 2.500 kuna, vratio dio duga pa da joj tako, nakon što je prestao vraćati dug, sada duguje navedeni utuženi iznos.
6. Strankama je, i u ovoj fazi postupka, da li je među strankama sklopljen usmeno ugovor o zajmu 2008. te da li je tužiteljica tuženiku predala 23.000 EUR. Sporna je visina utuženog iznosa te da li je za potraživanje tužiteljice nastupila zastara.
7. Temeljem provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud je utvrdio i zaključio da su stranke i prije spornog pravnog posla iz 2008. bile u obveznopravnom odnosu zajmodavatelj – zajmoprimac; da je iz potvrde kojom tuženik potvrđuje dug od 23.000 EUR prema tužiteljici uz mjesečnu kamatu od 400 EUR i rok povrata do 1. rujna 2008. utvrđeno da je među strankama sklopljen pravni posao u onom sadržaju kakav je zabilježen u toj ispravi jer to proizlazi iz činjenice da je tuženik kroz sedam mjeseci nakon sklapanja ugovora plaćao tužiteljici iznose od po 400 EUR na ime kamate (ukupno 2.800 EUR) te da je tuženik o svom trošku tijekom 2011. uredio tužiteljici kupaonicu i na to utrošio 28.500 kuna za rad i materijal (prema računima u spisu) kao i iz činjenice što je kroz određeno razdoblje od studenog 2015. do lipnja 2018. na račun sina tužiteljice uplaćivao po 2.500 kuna mjesečno.
7.1. Pri tome, tvrdnje tuženika da je pristao tužiteljici o svom trošku urediti kupaonicu i plaćati joj kroz određeno razdoblje po 2.500 kuna navodeći da je to tužiteljica od njega tražila pravdajući se da nije na osnovi s njim sklopljenog pravnog posla 1995. kojim mu je pozajmila 7000 DEM i koji je ugovor on ispunio još 2003. ostvarila onoliku dobit koju bi ostvarila davanjem promatranih sredstava u zajam kome drugom te da je on pristao ispuniti takva tužiteljičina traženja isključivo primoran njenim stavljanjem njemu u izgled da će ga u sredini gdje radi i živi izvrći sramoćenju, kao prevaranta, sud je ocijenio neuvjerljivim i životno nelogičnim zaključujući kako niti jedna osoba racionalnog razmišljanja ne bi činila ona davanja i poduzimala one radnje koje je tuženik činio odnosno izvršavao zbog onog razloga koji je on iznio kao razlog njihovog poduzimanja, a da tuženik zasigurno nije u krugu osoba čija razmišljanja nisu racionalna.
7.2. Prigovor tuženika glede ne/istinitost navedene potvrde prvostupanjski sud je otklonio zaključujući kako, iako na tuženiku nije bio teret dokaza ne/istinitost navedene potvrde kojoj tužiteljica temelji tužbeni zahtjev i potpisa tuženika na istoj, time što je u prethodnom postupku predložio (na pripremnom ročištu 25.10.2021.), a potom u stadiju glavne rasprave odustao od predloženog grafološkog vještačenja njegovog potpisa na toj ispravi, tuženik ne samo da je prekludirao tužiteljicu u korištenju tog istog dokaznog sredstva, nego je i onemogućio objektivno utvrđenje promatrane relevantne okolnosti u ovoj parnici.
7.3. Nadalje, prvostupanjski sud zaključuje da je u vrijeme kada su stranke sklopile ugovor o zajmu 2008., na temelju kojeg je tužiteljica predala tuženiku 23.000 EUR, na snazi bio Zakon o deviznom poslovanju („Narodne Novine“ broj: 96/03. i 132/06) kojim je bilo propisano da, izuzev banaka, ostali rezidenti ne smiju međusobno odobravati kredite u stranim sredstvima plaćanja, što znači da pozajmljivanje stranog novca između domaćih fizičkih osoba u vrijeme sklapanja promatranog ugovora nije bilo dopušteno pa posljedično tome takvo ugovaranje, odnosno ugovor kao rezultat ugovaranja, sukladno odredbi čl.322. st.1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08. -dalje ZOO) predstavlja ništetan ugovor, da je prema odredbi čl. 323. st.1. ZOO posljedica utvrđenja ništetnosti ta da je svaka ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na osnovi takvog ugovora, pa kako je tuženik na osnovi, ništetnog ugovora o zajmu primio od tužiteljice 23.000,00 EUR kad se od tog iznosa oduzme ono što je tužiteljici vratio djelom u naturalnom, djelom u novčanom obliku, zaključuje kako je tuženik dužan tužiteljici vratiti utuženi iznos od 12.993,56 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od podnošenja tužbe 15. studenog 2019. do isplate. Pri tome je prvostupanjski sud kao neosnovan odbito tuženikov prigovor zastare utvrđujući kako je još 2018. tuženik vršio plaćanja na ime vraćanja pribavljenog na osnovi predmetnog ništetnog pravnog posla, da takva tuženikova ispunjenja, u skladu s odredbom čl. 240. st.1. i 2. ZOO (u točki 23.1.pogrešno navedeno čl.204.) valja tumačiti kao akte priznanja tužiteljičine tražbine pa je posljedično tome zastara tužiteljičinog potraživanja posljednji put prekinuta i ponovno otpočela teći 2018. te kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnijeta 15. studenog 2019. dakle unutar petogodišnjeg zastarnog roka (čl.225. ZOO) to zastara za potraživanje tužiteljice nije nastupila.
8. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda žalitelja, a pazeći pri tome
– dodatno po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka (čl. 365. ZPP), ocjena je ovog drugostupanjskog suda da u postupku nisu počinjene bitne povrede postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti kao ni bitna povreda postupka iz čl. 354. st.2. toč.11. ZPP na koju ukazuje žalitelj, obzirom da su u pobijanoj presudi navedeni dovoljno jasni razlozi o odlučnim činjenicama, a obrazloženje navedene presude nije proturječno niti nejasno, a niti o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, zbog čega pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njezina zakonitost i pravilnost.
9. Nije ostvaren ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je protivno žalbenoj tvrdnji tuženice sud prvog stupnja u provedenom postupku u potpunosti i pravilno raspravio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva (čl. 8. ZPP).
10. Prvostupanjski sud je pravilnom ocjenom provedenih dokaza sukladno čl. 8. ZPP i po ocjeni ovog suda drugog stupnja, pravilno zaključio da je među strankama sklopljen ugovor o zajmu 2008. na temelju koje je tužiteljica tuženiku predala 23.000,00 EUR. Suprotno žalbenim navodima žalitelja, prvostupanjski sud je pravilno s obzirom na sve okolnosti, po svom uvjerenju sukladno odredbi čl. 153. st.3. ZPP cijenio od kakvog je značaja okolnost da je tuženiku prethodnom postupku predložio a potom u stadiju glavne rasprave odustao od predloženog grafološkog vještačenja njegovog potpisa na toj ispravi te je svoje slobodno uvjerenje o toj okolnosti opravdao uvjerljivim i logičnim razlozima koje zbog toga podržava i ovaj sud.
11. Nadalje, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da je ugovor o zajmu kojeg su stranke sklopile 2008. protivan prisilnom propisu odnosno odredbama Zakonom o deviznom poslovanju koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja tog pravnog posla i kojom je bilo propisano da, izuzev banaka, ostali rezidenti ne smiju međusobno odobravati kredite u stranim sredstvima plaćanja. što znači da pozajmljivanje stranog novca između domaćih fizičkih osoba u vrijeme sklapanja promatranog ugovora nije bilo dopušteno te da je pa posljedično tome takvo ugovaranje, odnosno ugovor kao rezultat ugovaranja, sukladno odredbi čl.322. st.1. ZOO ništetan ugovor.
12. S obzirom da je sud vezan na činjeničnu osnovu navedenu u tužbi, a nije vezan za pravnu osnovu tužbenog zahtjeva te će po tužbi postupiti i kad tužitelj nije naveo pravnu osnovu tužbenog zahtjeva (čl. 186. st. 3. ZPP), postupajući sukladno navedenoj zakonskoj odredbi prvostupanjski sud je utvrdivši da je ugovor o zajmu kojeg su stranke sklopile 2008. ništetan pravni postao, o zahtjevu tužiteljice radi isplate pravilno odlučio primjenom odredbe čl. 323. st.1. ZOO. Pri tome, za odluku o tužbenim zahtjevu nije bilo potrebno da sud deklaratornom odlukom utvrđuje ništetnost ugovora s obzirom da sud odlučuje u granicama postavljenog zahtjeva sukladno čl. 2. st.1. ZPP a takav zahtjev tužiteljica nije postavila, stoga su neosnovani žalbeni navodi tuženika da je sud odlučujući o tužbenom zahtjevu tužiteljice prema odredbi čl. 323. st.1. ZOO pogrešno primijenio materijalno pravo.
13. Kraj činjenice da je sud utvrdio ništetnost ugovora o zajmu u cijelosti neodlučni su žalbeni prigovori tuženika da je i kamatna stopa navedena u potvrdi od 1. rujna 2009. zelenaška kamatna stopa i posljedično tome ništetna.
14. Nadalje, prvostupanjski sud je pravilno otklonio i tuženikov prigovor zastare utvrdivši da je tuženik još rijekom 2018. vršio plaćanja tužiteljici po osnovu predmetnog, ništetnog ugovora o zajmu iz 2008. čime je tuženik na posredan način sukladno odredbi čl. 240. ZOO priznao dug te je time u skladu sa st.1. istog zastara tužiteljičinog potraživanja posljednji put prekinuta i ponovno otpočela teći 2018. pa kako je tužba, u ovoj pravnoj stvari podnijeta je 15. studenog 2019. a onakva tražbina kakvu tužiteljica ima prema tuženiku, u smislu čl. 225. ZOO, zastarijeva u petogodišnjem zastarnom roku, to zastara za potraživanje tužiteljice nije nastupila, pa su posljedično tome žalbeni navodi tuženika kojima ustraje u prigovoru zastare potraživanja navodeći da tuženik nije dao pisano izričito i jasno priznanje da priznaje dug, u cijelosti neosnovani.
15. Prvostupanjski sud i po ocjeni ovog suda pravilno odlučio i o visini tužbenog zahtjeva utvrdivši da je od ukupnog iznosa od 23.000,00 EUR kojeg je tuženik primio od tužiteljice, istoj vratio dio primljenog iznosa u naturalnom obliku (popravkom kupaonice u vrijednosti 3.782,60 EUR), a dio u novčanom obliku (kroz uplate od po 400,00 EUR na ruke tužiteljici kroz nekoliko mjeseci nakon sklapanja ugovora te uplatama na račun sina tužiteljice mjesečnih iznosa od po 2.500,00 kuna u periodu od 2015. do 2018.) ukupno 10.006,44 EUR slijedom čega je tužiteljici dužan isplatiti daljnji iznos od 12.993,56 EUR. U konkretnom slučaju, obzirom na to da je Ugovor o zajmu ništetan, ne primjenjuju se odredbe o ispunjenju obveza, već o stjecanju bez osnove, slijedom čega je prvostupanjski sud pravilnom primjenom odredbe članka 1115. ZOO tuženiku naložio zateznu kamatu na dužni iznos platiti od 15. studenog 2019. kada je tužba podnesena.
16. Pri tome, protivno navodima žalitelja, time što u postupku nije provedeno financijsko vještačenje činjenično stanje nije pogrešno i nepotpuno utvrđeno buduću je visinu tužbenog zahtjeva bilo moguće utvrditi, te je prvostupanjski sud pravilno I utvrdio, na osnovu materijalnih dokaza u spisu (računi i izlist sa računa) te na osnovu iskaza stranaka. Konačno, a kako to pravilno zaključuje i prvostupanjski sud vještačenjem se ne bi mogli pribaviti egzaktni podatci o iznosu vraćenog i ostatnog duga tuženika prema tužiteljici, s obzirom da za dio vraćenog iznosa nedostaju materijalni dokazi jer je dio uplata izvršen na ruke tužiteljici a za trošak uređenja kupaonice nedostaje dio računa za rad i materijal.
17. U odnosu na žalbu tuženika protiv rješenja suda prvog stupnja kojim je dopušten povrat u prijašnje stanje tužiteljice zbog propuštenog ročišta od 28. rujna 2023. za odgovoriti je kako žalitelj u smislu odredbe čl. 122. ZPP nije ovlašten pobijati navedeno rješenje, osim ako je prijedlog prihvaćen protivno čl.117. st. 2. i čl. 119. istog Zakona ili ako je prijedlog nepravovremeno podnesen, a kako je to i propisano člankom 122. ZPP.
17.1. U postupku je utvrđeno da tužiteljica, iako uredno pozvana, nije pristupila na ročište 28. rujna 2023. te kako se tuženik nije upustio u raspravljanje doneseno je rješenje o presumiranom povlačenju tužbe. Tužiteljica je istog dana podnijela sudu prijedlog za povrat u prijašnje stanje putem e-komunikacije, u bitnom navodeći da je punomoćnica tužiteljice izostala sa zakazane rasprave zbog stomačnih tegoba radi čega je ujutro 28. rujna 2023. bila na liječničkom pregledu te je pristupila na sud sa zakašnjenjem od 20 minuta. Dakle, kako je do propuštene radnje došlo na ročištu 28. rujna 2023., a tužiteljica je isti dan podnijela prijedlog za povrat u prijašnje stanje te je razloge za propuštanje ročišta obrazložila zdravstvenim problemima to se u konkretnom slučaju propuštanje tužiteljice ne može pripisati bitnoj povredi postupka zbog koje se može izjaviti pravni lijek, a također iz stanja spisa je razvidno da tužiteljica nije propustila rok za stavljanje prijedloga da se dopusti povrat u prijašnje stanje pa posljedično tome žalba tuženika protiv rješenja kojim je prihvaćen prijedlog za povrat u prijašnje stanje nije dopuštena.
18. U odnosu na žalbene navode žalitelja da je rješenje o povlačenju postalo pravomoćno jer tužiteljica nikada nije izjavila žalbu protiv tog rješenja ukazati je žalitelju da rješenje kojim se dopušta povrat u prijašnje stanje ima konstitutivan značaj (i to ex tunc), a parnica se vraća u ono stanje u kojem se nalazila prije propuštanja i ukidaju se sve odluke koje je sud zbog propuštanja donio (čl.117. st.3. ZPP). Dakle, kako je prvostupanjski sud rješenjem od 3. srpnja 2024. dopustio povrat u prijašnje stanje, ukinuto je rješenje P-3678/2019 od 26. rujna 2023. (o presumiranom povlačenju tužbe) te je parnica vraćena u stanje prije donošenja tog rješenja, pa su stoga i ti žalbeni navodi tuženika neosnovani.
19. Nije osnovana žalba tuženika ni glede troškova parničnog postupka jer je odluka prvostupanjskog suda o trošku postupka pravilna i valjano obrazložena, sukladno čl. 154. st. 1. ZPP i čl. 156. st. 1. ZPP te odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23.).
20. Stoga, kako je prvostupanjski sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenio materijalno pravo i kako pri tome nije počinio one bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje je u žalbi ukazivao žalitelj, kao niti one na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i na temelju odredbe čl. 368. st.1. ZPP potvrditi prvostupanjsku presudu.
21. Zahtjev tuženika za naknadu troška žalbe odbijen je kao neosnovan na temelju odredbe čl. 166. st. 1. u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP budući da sa žalbom nije uspio. Ujedno je odbijen i zahtjev tužiteljice za naknadu troška odgovora na žalbu, budući da taj podnesak nije bio potreban za donošenje odluke, sve prema odredbi čl. 166. st.1. ZPP u vezi s čl. 155. ZPP.
Pula – Pola, 2. lipnja 2025.
Predsjednik vijeća
Bruno Franković
