Zakon.hr

Republika Hrvatska

Općinski sud u Pazinu

Stalna služba u Poreču-Parenzo

Turistička 2, 52440 Poreč-Parenzo

Poslovni broj: P-694/2022-45

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo, po sucu toga suda Vlatki Markuš, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice HB, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćnici Leani Modrušan, odvjetnici u Puli, protiv tuženika Addiko bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, zastupane po punomoćnicima iz Odvjetničkog društvo Kožul i Petrinović d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja i isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene dana 17. travnja 2025., u prisutnosti punomoćnice tužiteljice, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, dana 02. lipnja 2025.

p r e s u d i o j e

I Utvrđuje se ništetnom odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u odredbi čl.6.2. i čl.6.3. Ugovora o kreditu broj 316-64/2007 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 04.06.2007.god. a koje glase: čl.6.2. « … sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. » čl.6.3. « Korisnik kredita svojim potpisom na ovom ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest Banke o visini kamatne stope, visini anuiteta, te novi otplatni plan u skladu s promijenjenom kamatnom stopom. », pa stoga navedena odredba ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

II Utvrđuju se ništetnom odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u Ugovora o kreditu broj 316-64/2007 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 04.06.2007.god. kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, sadržane u odredbi čl.2. koja glasi: « … važećem na dan korištenja kredita ... »,

u odredbi čl.3. st.2. koja glasi: « Kamata se obračunava u CHF ... po važećem srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja. » u odredbi čl.4. st.3. koja glasi: « ...obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja. »

pa stoga navedene odredbe ugovora ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

III Utvrđuju se ništetnim odredbe sadržane u Anex br.1 uz Ugovor o kreditu broj: 316-64/2007 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 24.01.2011.god. koje glase:

u odredbi čl.3. « Ugovorne strane suglasno utvrđuju da stanje nedospjele glavnice po navedenom kreditu na dan 19.01.2011.god. iznosi 152.936,75 CHF. »

u odredbi čl.4. kojom se mijenja čl.3. i čl.4. Osnovnog ugovora « Na iznos kredita iz čl.2. ovog Ugovora obračunavaju se kamate od 5,70% ... » (čl.3.st.1.)

« Kamata se obračunava u CHF ... po važećem srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe- Adria-Bank d.d. na dan plaćanja. » (čl.3.st.2.)

« ...obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja. » (čl.4.st.3.),

pa stoga navedene odredbe ugovora ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

IV Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana, s osnova preplaćene kamate, isplati iznos od 6.545,70 eura (šest tisuća petsto četrdeset pet eura i sedamdeset centi) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče: na iznos od 23,83 eura od 1.10.2007. do isplate

na iznos od 23,76 eura od 2.11.2007. do isplate

na iznos od 23,92 eura od 3.12.2007. do isplate

na iznos od 24,01 eura od 2.1.2008. do isplate

na iznos od 24,46 eura od 1.2.2008. do isplate

na iznos od 24,63 eura od 29.2.2008. do isplate

na iznos od 85,24 eura od 31.3.2008. do isplate

na iznos od 83,14 eura od 30.4.2008. do isplate

na iznos od 82,31 eura od 2.6.2008. do isplate

na iznos od 83,34 eura od 30.6.2008. do isplate

na iznos od 81,83 eura od 31.7.2008. do isplate

na iznos od 81,91 eura od 1.9.2008. do isplate

na iznos od 83,03 eura od 1.10.2008. do isplate

na iznos od 89,54 eura od 31.10.2008. do isplate

na iznos od 86,14 eura od 2.12.2008. do isplate

na iznos od 103,94 eura od 14.1.2009. do isplate

na iznos od 104,57 eura od 2.2.2009. do isplate

na iznos od 105,03 eura od 2.3.2009. do isplate

na iznos od 103,78 eura od 31.3.2009. do isplate

na iznos od 104,01 eura od 30.4.2009. do isplate

na iznos od 101,75 eura od 10.6.2009. do isplate

na iznos od 100,69 eura od 30.6.2009. do isplate

na iznos od 100,44 eura od 11.8.2009. do isplate

na iznos od 101,81 eura od 31.8.2009. do isplate

na iznos od 101,74 eura od 30.9.2009. do isplate

na iznos od 100,99 eura od 2.11.2009. do isplate

na iznos od 102,40 eura od 30.11.2009. do isplate

na iznos od 103,53 eura od 31.12.2009. do isplate

na iznos od 105,14 eura od 1.2.2010. do isplate

na iznos od 104,77 eura od 1.3.2010. do isplate

na iznos od 106,96 eura od 31.3.2010. do isplate

na iznos od 106,57 eura od 3.5.2010. do isplate

na iznos od 107,35 eura od 31.5.2010. do isplate

na iznos od 113,66 eura od 9.7.2010. do isplate

na iznos od 112,90 eura od 2.8.2010. do isplate

na iznos od 118,91 eura od 10.9.2010. do isplate

na iznos od 115,79 eura od 5.10.2010. do isplate

na iznos od 112,71 eura od 3.11.2010. do isplate

na iznos od 118,49 eura od 30.11.2010. do isplate

na iznos od 110,78 eura od 11.1.2011. do isplate

na iznos od 98,73 eura od 31.1.2011. do isplate

na iznos od 100,19 eura od 28.2.2011. do isplate

na iznos od 98,49 eura od 31.3.2011. do isplate

na iznos od 98,80 eura od 30.4.2011. do isplate

na iznos od 105,99 eura od 31.5.2011. do isplate

na iznos od 106,69 eura od 30.6.2011. do isplate

na iznos od 112,71 eura od 1.8.2011. do isplate

na iznos od 109,62 eura od 31.8.2011. do isplate

na iznos od 106,25 eura od 30.9.2011. do isplate

na iznos od 74,55 eura od 31.10.2011. do isplate

na iznos od 74,36 eura od 30.11.2011. do isplate

na iznos od 75,50 eura od 31.12.2011. do isplate

na iznos od 76,49 eura od 31.1.2012. do isplate

na iznos od 76,62 eura od 29.2.2012. do isplate

na iznos od 75,95 eura od 31.3.2012. do isplate

na iznos od 76,40 eura od 30.4.2012. do isplate

na iznos od 76,72 eura od 31.5.2012. do isplate

na iznos od 76,18 eura od 30.6.2012. do isplate

na iznos od 76,32 eura od 31.7.2012. do isplate

na iznos od 75,93 eura od 31.8.2012. do isplate

na iznos od 75,07 eura od 1.10.2012. do isplate

na iznos od 75,99 eura od 31.10.2012. do isplate

na iznos od 76,44 eura od 30.11.2012. do isplate

na iznos od 76,11 eura od 31.12.2012. do isplate

na iznos od 74,38 eura od 31.1.2013. do isplate

na iznos od 75,85 eura od 28.2.2013. do isplate

na iznos od 75,98 eura od 2.4.2013. do isplate

na iznos od 75,41 eura od 30.4.2013. do isplate

na iznos od 73,61 eura od 31.5.2013. do isplate

na iznos od 73,56 eura od 1.7.2013. do isplate

na iznos od 74,00 eura od 31.7.2013. do isplate

na iznos od 74,65 eura od 11.9.2013. do isplate

na iznos od 75,69 eura od 30.9.2013. do isplate

na iznos od 75,18 eura od 31.10.2013. do isplate

na iznos od 75,54 eura od 30.11.2013. do isplate

na iznos od 75,95 eura od 31.12.2013. do isplate,

po stopi od 15% godišnje propisanoj Uredbom Vlade Republike Hrvatske o visini stope zatezne kamate za period do 31.12.2007.god. (NN 72/02), za period od 01.01.2008.god. do 31.07.2015.god. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena (NN 35/05), od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022.god. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023.god. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

V Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana, s osnova preplaćenog tečaja CHF valute, isplati iznos od 20.655,80 eura (dvadeset eura šesto pedeset pet eura i osamdeset centi) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče: na iznos od 2,81 eura od 31.8.2007. do isplate

na iznos od 16,43 eura od 1.2.2008. do isplate

na iznos od 25,70 eura od 29.2.2008. do isplate

na iznos od 47,89 eura od 31.3.2008. do isplate

na iznos od 14,51 eura od 30.4.2008. do isplate

na iznos od 1,32 eura od 2.6.2008. do isplate

na iznos od 17,58 od 30.6.2008. do isplate

na iznos od 12,76 eura od 1.10.2008. do isplate

na iznos od 116,25 eura od 31.10.2008. do isplate

na iznos od 62,20 eura od 2.12.2008. do isplate

na iznos od 140,83 eura od 14.1.2009. do isplate

na iznos od 149,73 eura od 2.2.2009. do isplate

na iznos od 156,07 eura od 2.3.2009. do isplate

na iznos od 138,59 eura od 31.3.2009. do isplate

na iznos od 141,94 eura od 30.4.2009. do isplate

na iznos od 110,32 eura od 10.6.2009. do isplate

na iznos od 95,55 eura od 30.6.2009. do isplate

na iznos od 92,13 eura od 11.8.2009. do isplate

na iznos od 111,14 eura od 31.8.2009. do isplate

na iznos od 110,24 eura od 30.9.2009. do isplate

na iznos od 99,76 eura od 2.11.2009. do isplate

na iznos od 119,43 eura od 30.11.2009. do isplate

na iznos od 135,21 eura od 31.12.2009. do isplate

na iznos od 157,64 eura od 1.2.2010. do isplate

na iznos od 152,49 eura od 1.3.2010. do isplate

na iznos od 182,95 eura od 31.3.2010. do isplate

na iznos od 177,51 eura od 3.5.2010. do isplate

na iznos od 188,42 eura od 31.5.2010. do isplate

na iznos od 276,39 eura od 9.7.2010. do isplate

na iznos od 265,81 eura od 2.8.2010. do isplate

na iznos od 349,45 eura od 10.9.2010. do isplate

na iznos od 306,02 eura od 5.10.2010. do isplate

na iznos od 263,18 eura od 3.11.2010. do isplate

na iznos od 343,73 eura od 30.11.2010. do isplate

na iznos od 438,05 eura od 11.1.2011. do isplate

na iznos od 194,97 eura od 31.1.2011. do isplate

na iznos od 208,08 eura od 28.2.2011. do isplate

na iznos od 192,86 eura od 31.3.2011. do isplate

na iznos od 195,63 eura od 30.4.2011. do isplate

na iznos od 260,03 eura od 31.5.2011. do isplate

na iznos od 266,30 eura od 30.6.2011. do isplate

na iznos od 320,10 eura od 1.8.2011. do isplate

na iznos od 292,47 eura od 31.8.2011. do isplate

na iznos od 262,21 eura od 30.9.2011. do isplate

na iznos od 258,97 eura od 31.10.2011. do isplate

na iznos od 256,64 eura od 30.11.2011. do isplate

na iznos od 271,07 eura od 31.12.2011. do isplate

na iznos od 283,65 eura od 31.1.2012. do isplate

na iznos od 285,33 eura od 29.2.2012. do isplate

na iznos od 276,63 eura od 31.3.2012. do isplate

na iznos od 282,50 eura od 30.4.2012. do isplate

na iznos od 286,52 eura od 31.5.2012. do isplate

na iznos od 279,76 eura od 30.6.2012. do isplate

na iznos od 281,54 eura od 31.7.2012. do isplate

na iznos od 276,47 eura od 31.8.2012. do isplate

na iznos od 265,67 eura od 1.10.2012. do isplate

na iznos od 277,35 eura od 31.10.2012. do isplate

na iznos od 282,95 eura od 30.11.2012. do isplate

na iznos od 278,87 eura od 31.12.2012. do isplate

na iznos od 256,83 eura od 31.1.2013. do isplate

na iznos od 275,56 eura od 28.2.2013. do isplate

na iznos od 277,19 eura od 2.4.2013. do isplate

na iznos od 269,85 eura od 30.4.2013. do isplate

na iznos od 247,03 eura od 31.5.2013. do isplate

na iznos od 246,45 eura od 1.7.2013. do isplate

na iznos od 252,06 eura od 31.7.2013. do isplate

na iznos od 260,23 eura od 11.9.2013. do isplate

na iznos od 273,49 eura od 30.9.2013. do isplate

na iznos od 267,07 eura od 31.10.2013. do isplate

na iznos od 271,61 eura od 30.11.2013. do isplate

na iznos od 276,77 eura od 31.12.2013. do isplate

na iznos od 279,97 eura od 31.1.2014. do isplate

na iznos od 286,75 eura od 28.2.2014. do isplate

na iznos od 284,53 eura od 31.3.2014. do isplate

na iznos od 277,03 eura od 30.4.2014. do isplate

na iznos od 274,63 eura od 31.5.2014. do isplate

na iznos od 275,71 eura od 30.6.2014. do isplate

na iznos od 284,22 eura od 31.7.2014. do isplate

na iznos od 291,39 eura od 1.9.2014. do isplate

na iznos od 289,90 eura od 30.9.2014. do isplate

na iznos od 296,10 eura od 31.10.2014. do isplate

na iznos od 300,32 eura od 1.12.2014. do isplate

na iznos od 297,83 eura od 31.12.2014. do isplate

na iznos od 298,52 eura od 31.1.2015. do isplate

na iznos od 298,52 eura od 28.2.2015. do isplate

na iznos od 298,52 eura od 31.3.2015. do isplate

na iznos od 298,52 eura od 30.4.2015. do isplate

na iznos od 298,52 eura od 1.6.2015. do isplate

na iznos od 298,52 eura od 30.6.2015. do isplate

na iznos od 298,52 eura od 31.7.2015. do isplate

na iznos od 298,52 eura od 31.8.2015. do isplate

na iznos od 298,52 eura od 30.9.2015. do isplate,

VI Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana isplati iznos od 7.876,68 eura (sedam tisuća osamsto sedamdeset šest eura i šezdeset osam centi) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 01.10.2015.god. pa do 31.12.2022.god. po stopi propisanoj čl.29. st.2. ZOO-a koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023.god. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

VII Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 4.035,09 eura (četiri tisuće trideset pet eura i devet centi) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, sve po stopi propisanoj čl.29. st.2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

VIII Odbija se preostali tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

"Utvrđuje se da je Anex uz Ugovor o kreditu broj: 316-64/2007 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 14.04.2016.god. nepostojeći, odnosno da nije nastao i da je bez pravnog učinka."

IX Odbija se i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi: "Utvrđuje se ništetnim Anex uz Ugovor o kreditu broj: 316-64/2007 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 14.04.2016.god."

Obrazloženje

1.Tužiteljica u tužbi navodi da je kao korisnica kredita dana 04. lipnja 2007. sklopila s prednikom tuženika Hypo Alpe Adria Bank d.d. kao bankom ugovor o kreditu broj 316-64/2007 temeljem kojeg joj je odobren kredit u iznosu od 214.800,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Zatim da je dana 24. siječnja 2011. sklopila aneks broj 1 uz ugovor o kreditu kojim je promijenjen rok otplate kredita sa 120 na 216 mjeseci, te je ugovoren novi mjesečni anuitet od 1.293,62 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Tvrdi da predmetni ugovor sadrži odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno odluci banke, ali da u vrijeme zaključenja toga ugovora nije s tuženikom pojedinačno pregovarala o pojedinačnoj kamatnoj stopi, te da ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku ugovorene kamatne stope. Navodi da se je od početka otplate kredita pa nadalje kamatna stopa u nekoliko navrata povećavala što da je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta. S tim u vezi navodi presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu, kojim je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorne kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana a sve na štetu potrošača. Shodno navedenim odlukama predložila je da se u predmetnom ugovoru o kreditu utvrde ništetnim odredbe temeljem kojih se promjena kamatne stope vršila jednostranom odlukom banke. Navodi da obzirom je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi temeljem jednostrane odluke banke s učinkom ex tunc, to da su i bez pravnog učinka odluke banke o promjeni kamatne stope donesene tijekom trajanja kredita s istim pravnim učinkom. Nadalje navodi da joj je temeljem predmetnog ugovora banka odobrila kredit u iznosu od 214.800,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe Adria Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita. Tvrdi da ju je banka u vrijeme zaključenja ugovora prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima propustila u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i informiranosti, kao i o mogućim posljedicama uslijed promjene tečaja valute za koju je ugovor o kreditu vezan, što da je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Navodi da je tečaj na dan sklapanja predmetnog ugovora iznosio 4,425, te da se je od početka otplate kredita pa nadalje taj tečaj stalno mijenjao na način da se je povećavao što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta. S tim u vezi spominje presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojom je pravomoćno utvrđeno da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirale o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača, pa su takve odredbe ugovora ništetne. S obzirom na navedeno predložila je da se u predmetnom ugovoru odredbe kojim se glavnica i anuiteti kredita vežu za tečaj valute švicarskog franka utvrdi ništetnima. Nadalje navodi da je sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koji je stupio na snagu 30. rujna 2015. s bankom sklopila aneks kojim je provedena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima. Navodi da ništetnost ugovornih odredbi djeluje ex tunc, od trenutka kada je ugovor sklopljen, te da se ima smatrati da te ništetne odredbe nisu niti sklopljene, da pravno uopće ne postoje što da znači da u trenutku sklapanja aneksa, u osnovnim ugovorima o kreditu valuta švicarskog franka više nije postojala, čime nestaje glavni razlog za sklapanje aneksa. S obzirom na to navodi da ništetnost odredbi osnovnog ugovora kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za tečaj CHF povlači za sobom i ništetnost cijelog aneksa. Nadalje navodi da je dana 14. travnja 2016. s tuženikom zaključila aneks uz ugovor o kreditu kojim je utvrđena konverzija i u kojemu je u članku 2. navedeno da preostali iznos glavnice na dan 30. rujna 2015. iznosi 72.409,82 eura ili 552.486,93 kune. Tvrdi da obzirom su ništetne ugovorne odredbe osnovnog ugovora o kreditu kojima se kamatna stopa mijenja jednostranom odlukom banke, te odredbe kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za tečaj valute švicarskog franka (a ništetnost djeluje ex tunc) na dan 30. rujna 2015. prema početnom otplatnom planu preostala neotplaćena glavnica kredita iznosila je 44.622,29 CHF ili 197.453,63 kune, što znači da je preostala neotplaćena glavnica kredita znatno manja nego što je prikazano u aneksu ugovora. Stoga smatra da je predmetni aneks u cijelosti ništetan te postavlja zahtjev za utvrđenje ništetnosti cijelog aneksa. Navodi da je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2868/2018 od 12. veljače 2019. utvrđeno da korisnici kredita koji su temeljem Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) zaključili dodatak ugovoru o kreditu, kojim dodatkom su obveze iz osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice, ne znači da su isti izgubili pravni interes za utvrđenje da su pojedine odrede ugovora o kreditu ništetne, već upravo suprotno da korisnici kredita imaju pravni interes i mogu tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvarili eventualna prava za koja smatraju da im pripadaju – pravo na povrat novčanog iznosa. Ističe da utvrđenja iz navedene presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 su obvezujuća u pojedinim sudskim postupcima koje svaki korisnik kredita pokrene protiv banke. Navodi da sve opisane odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli se protive kogentnim odredbama članka 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora s time da je posljedica nepoštenosti ugovornih odredbi njezina ništetnost. Sukladno odredbi članka 323. Zakona o obveznim odnosa ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila. Smatra da se radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa treba primijeniti početno ugovorena kamatna stopa te tečaj švicarskog franka koji je na dan sklapanja predmetnog ugovora bio važeći prema tečajnoj listi Hypo Adria Bank d.d. obzirom su joj jedino navedeni parametri bili poznati prilikom sklapanja ugovora. Obzirom da je zbog nepoštenog ugovaranja ništetna i ugovorna odredba kojom se glavnica kredita, te mjesečni anuiteti vežu za valutu CHF kao i način promjene kamatne stope, što povlači za sobom ništetnost cijelog aneksa tužiteljica smatra da je predmetni kredit do 31. ožujka 2016. preplatila za iznos od 179.763,21 kunu, te da joj na svaki pojedini utvrđeni iznos dugovanja pripada i zatezna kamata tekuća od dospijeća svakog pojedinog iznosa do konačne isplate. Radi svega navedenog predložila je da sud donese presudu kojom bi se utvrdilo ništetnim pojedine odredbe predmetnog ugovora o kreditu zatim aneksi kao i da se naloži tuženiku da joj isplati preplaćene iznose zajedno sa zateznim kamatama.

2.Tuženik u svom odgovoru na tužbu osporava osnov i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva. Ističe da tužba nije razumljiva, da nije razumljiv činjenični i pravni osnov, te predmet raspravljanja. Ističe da je tužiteljica pravo čije ostvarenje traži u ovom postupku već ranije u cijelosti ostvarila pa joj osporava i pravni interes. Ističe da je s tužiteljicom sklopio aneks uz ugovor o kreditu kojim su konvertirali kredit sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju za koji tvrdi da predstavlja snažnu i izvanrednu intervenciju države kojom je prije svega uspostavljen ravnopravan odnos korisnika kredita denominiranih u CHF s onima čiji krediti su bili denominirani u euro, te uspostavljena ravnoteža između ugovornih strana i kojom je zakonodavac cjelovito riješio pitanje restitucije potrošača. U tom smislu ističe kako se za nepoštenu odredbu mora smatrati načelno kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala, a što je ostvareno kroz primjenu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju i sklapanje aneksa. Ističe da joj je navedenim Zakonom naloženo ponuditi tužiteljici i ostalim potrošačima konvertiranje nepoštenih, ništetnih odredbi ugovora o kreditu u poštene i to s učinkom ex tunc. Stoga smatra da sve da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna, takva ništetnost djeluje ex tunc i smatra se da iste nije nikada bilo. Radi toga smatra da se ne može raspravljati o ništetnosti odredaba ugovora o kreditu za koje je prisilni propis presumirao ništetnost i naložio zamjenu istih dopuštenima kroz aneks uz ugovor o kreditu, a koje radi navedenog ne postoje. Naglašava da je aneksom uz ugovor o kreditu ugovorena i kamatna stopa na način da je definiran parametar kojeg tuženik prati u kontekstu donošenje odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, a koji da je jasan i poznat potrošačima. S obzirom na to predlaže da sud pozove tužiteljicu da odredi o kojim ugovornim odredbama se raspravlja o ništetnosti i u kojem dijelu kondemnatornog zahtjeva isti nije restituiran prihvaćanjem izračuna konverzije i sklapanjem aneksa uz ugovor o kreditu. Napominje da kada bi tužiteljica uspjela sa svojim tužbenim zahtjevom na isplatu, da bi za taj iznos nastao manjak kod konvertiranog kredita jer je za isti iznos umanjio obveze tužiteljici po konvertiranom kreditu, a pritom tuženik ne bi na raspolaganju imao sredstvo da ostvari povrat više priznatih uplata tužiteljici. Radi toga smatra da tužiteljica ne može tražiti povrat onoga što je uplatila do dana sklapanja aneksa uz ugovor o kreditu. U tom smislu smatra da je potrebno sagledati ne samo iznos preplate ili manjka na dan 30. rujna 2015., kao dan konverzije, nego i stanje glavnice izražene u HRK prije i poslije provedene konverzije. Napominje da je Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju bio predmetom ocjene ustavnosti pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske koji je rješenjem poslovnog broja U-I-3685/2015 i dr. od 04. travnja 2017. potvrdio sukladnost istog s Ustavnom Republike Hrvatske, a u kojem je navedeno kako se zakonodavac odlučio na ovakvu izvanrednu intervenciju s retroaktivnim učinkom i kako bi se smanjila opterećenost općinskih sudova radi postupaka koji su ili koje će pokrenuti potrošači. Smatra da bi ukoliko bi sud prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice trpio štetu jer pored toga što je tužiteljicu restituirao kroz konverziju to morao napraviti još jedanput. Radi navedenog smatra da predmetom postupka može biti samo ispravnost izračuna konverzije, odnosno, postupanje tuženika u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, te da li je za iznos kojeg tužiteljica potražuje u ovom postupku tuženik umanjio njenu obvezu po konvertiranom kreditu. Radi svega navedenog predložio je da sud odbaci tužbeni zahtjev zbog nedostatka pravnog interesa, te obveže tužiteljicu da mu naknadi prouzročene parnične troškove.

3.Nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja tužiteljica je podneskom od 11. studenog 2024. uskladila tužbeni zahtjev kako je to naznačeno u izreci ove presude.

4.Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u: ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine (8-12), otplatni plan (13-15), aneks broj 1 ugovoru o kreditu (16-17), aneks ugovoru o kreditu (18-20), obavijesti o promjenama kamatnih stopa (21-22), otplatni plan (23-26), pregled prometa za klijenta (27-33), specifikaciju uplata (34-36), obavijest o provedenoj konverziji, izračun konverzije sa uplatama (57-71), saslušao je tužiteljicu (324-325), te je proveo financijsko vještačenje po Centru za financijska vještačenja d.o.o. (340-352).

5.U vezi s ovako provedenim dokaznim postupkom sud je prema svojem uvjerenju, a na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka odlučio kao u izreci presude.

6.U ovom postupku nije sporno:

- da je pravni prednik tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.;

- da su stranke zaključile Ugovor o kreditu broj 316-64/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine (8-12) dana 04. lipnja 2007., kojim je tužiteljici odobren kredit u iznosu od 214.800,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita, u svrhu kupovine i adaptacije stana, s promjenjivom kamatnom stopom od 4,35% dekurzivno godišnje, na rok otplate od 10 godina, a koji je solemniziran po javnom bilježniku iz [adresa], Đordanu Pahoviću pod brojem OV-7458/07-1 dana 05. lipnja 2007.;

- da je u predmetnom ugovoru tužiteljica bila korisnik kredita, ĐB sudužnik a CB založni dužnik;

- da se je tužiteljica obvezala platiti banci kamatu koja je promjenjiva sukladno odluci banke o kamatnim stopama ili drugog akta banke;

- da je između stanaka zaključen Aneks broj 1 uz Ugovor o kreditu broj 316- 73/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine (16-17) dana 24. siječnja 2011., kojim je promijenjen rok otplate kredita sa 120 na 216 mjeseci;

- da je između stranaka zaključen Aneks uz Ugovor o kreditu broj 316-64/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine (18-20) dana 14. travnja 2016., koji je solemniziran po javnom bilježniku iz [adresa], Đordanu Pahoviću, dana 15. travnja 2016. pod poslovnim brojem OV-2640/16, kojim je učinjena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima na način i u rokovima propisanim Zakonom o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15).

7.Ono što je sporno i što je u ovom postupku bilo potrebno utvrditi pitanje je:

- da li su ništetni dijelovi predmetnog ugovora o kreditu, a koji se odnose na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu;

- da li tužiteljica ima pravni interes za pokretanje ovog parničnog postupka;

- da li tužiteljica ima pravo na povrat stečenog bez osnove temeljem eventualno ništetnih odredbi ugovora s obzirom da je između stranaka zaključen Aneks uz Ugovor o kreditu broj 316-64/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine dana 14. travnja 2016.

8.Što se tiče ništetnosti odnosno nedopuštenosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli vođen je sudski postupak zaštiti kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl. br. P- 1401/2012 u kojem je donesena presuda dana 04. srpnja 2013. u kojoj je utvrđeno da je tužena u razdoblju kada je sklopljen predmetni ugovor o kreditu povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, kao i povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tužene o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljeno na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 01. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. i to čl. 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Vrhovni sud Republike Hrvatske je dana 09. travnja 2015. donio presudu posl. br. Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog i revizija tužene protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva. Pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da su određene odredbe ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je određena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula vezana uz CHF, a isti stav potvrđuje i Sud Europske unije u predmetu C-186/16 Ruxandra Paula Andiciuc i dr. protiv Banca Romaneasca SA.

9. Tuženik je u razdoblju u kojem je sklopljen predmetni ugovor o kreditu povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita i tužiteljice na način da je sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženik, te je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita i tužiteljice sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa. Sukladno čl. 502.c Zakona o parničnom postupku i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba ugovora o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli. Odredbe Zakona o zaštiti potrošača o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima inplementirane su temeljem Direktive vijeća 93/13 EEZ od 05. travnja 1993., kao temeljnom aktu donesenom sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa država koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe i pružatelja usluge i potrošača. U odnosu na pravne odnose i sporove koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju u kojem se razdoblju neposredno nije primjenjivalo pravo Europske unije, postojala je obveza suda da tumači nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine tj. i praksu suda Europske unije, a na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. Tako sustav zaštite koji provodi Direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacije (presuda Europskog suda C194/14 DB i GB od 17. srpnja 2014.) prvi put unutar testa nepoštenosti pretpostavlja postojanje ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Odredbom čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača određeno je da kada trgovac tvrdi da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, da je dužan to dokazati.

Sud je saslušao tužiteljicu (324-325) koja je u svom iskazu izjavila da je planirala kupiti stan u [adresa] pa se je interesirala kod više banaka. Bilo joj je bitno da kredit otplati u nekom manjem vremenskom roku, a Hypo banka da je zadovoljavala te njene uvjete, te su joj ponudili predmetni ugovor. Izjavila je da nije bilo govora o nekoj drugoj vrsti kredita, vezano za drugu valutu. Razumjela je što znači promjenjiva kamatna stopa, da će se ona mijenjati, ali da nije bilo govora po kojim parametrima će to biti. Što se tiče valutne klauzule razumjela je da rata kredita ovisi o tečaju CHF, ali da nije bilo spomena da bi takva vrsta kredita bila rizičnija u odnosu na neki drugi. Kupila je stan, u njemu je živjela do 2020. kada ga je prodala. Kako je rata kredita narasla bila je u nezgodnoj situaciji, te je dvije ljetne sezone taj stan i iznajmljivala turistima i to 2011. i 2012. Sklopila je i dodatak ugovoru kojim je napravljena konverzija kojom si je olakšala financijsku situaciju tako da ju je prihvatila. Naglasila je da kod sklapanja tog dodatka nije bilo govora da bi pojedine odredbe glavnog ugovora bile ništetne, a niti je bilo govora o odricanju od eventualne preplate. Još je izjavila da je banka pripremila ugovor s kojim je otišla kod javnog bilježnika. Početna rata da joj je iznosila cca 9.000,00 kuna ali se je povećala do 13.000,00 kuna mjesečno, na što nije bila upozorena. Izjavila je da je pročitala ugovor o kreditu, a na pitanje da li joj je sve bilo jasno odgovorila je da je mislila da je i nije tražila dodatna pojašnjenja. Na pitanje da li je pregovarala i mogla utjecati na pojedine odredbe ugovora odgovorila je da je imala zahtjev da u okviru njenih mogućnosti kredit bude na kraći rok i to je jedino što da joj je bilo bitno. O drugim stvarima se nije pregovaralo. Banka je ispunila taj njen uvjet i sklopili su kredit na rok od 10 godina. Konverziju je prihvatila zato što joj je bilo preveliko opterećenje plaćati rate kredita, te da ju nitko nije prisilio da sklopi dodatak ugovora kojim je izvršena konverzija.

Na temelju iskaza tužiteljice sud zaključuje da se o spornim dijelovima ugovora (koji se odnose na promjenjivu kamatnu stopu, valutnu klauzulu) nije pojedinačno pregovaralo, te da se radi o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru o kreditu u kojem tužiteljica kao korisnik kredita nije mogla utjecati na sadržaj navedenih odredbi, iz kojeg razloga su po mišljenju ovoga suda sporne ugovorne odredba zaista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te su zbog toga dijelovi navedenih odredbi ništetni, u smislu odredbe čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03).

10. Navodi tuženika da su stranke u konkretnom slučaju provele konverziju kredita na koju je tužiteljica pristala i da zato nema pravni interes za ovu tužbu nisu osnovani iz razloga jer je provedenim vještačenjem utvrđeno da unatoč provedenoj konverziji nije postignuta ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Kako zaštita potrošača u odnosu na stupanj zaštite omogućava potrošaču ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, tužiteljica u slučaju provođenja konverzije ima pravo na utvrđenje same nepoštenosti početno ugovorenih odredbi pa tako i na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je u konkretnom postupku slučaj. Da je to doista tako proistječe iz presude suda Europske unije C-118/17 od 14. ožujka 2019. u predmetu EB protiv Erste Bank Hungary ZRT koja daje odgovor na pitanje o kreditima s ništetnim ugovornim odredbama, a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o ništetnim uvjetima u potrošačkim ugovorima u kojoj je utvrđeno da se čl. 6. st. 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio, da navedena odredba ne postoji. Činjenica da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Isto tako je odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-18/18 od 26. svibnja 2020. izneseno stajalište da Sporazum o konverziji kojim su odredbe osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne klauzule, kamatne stope i iznos preostale neplaćene glavnice, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes, jer ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kad uzrok ništetnosti naknadno nestane osim u izuzetnim slučajevima kada je zabrana manjeg značaja i kada je u cijelosti ispunjen ugovor. Nadalje u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 2868/2018 od 12. veljače 2019. zauzeto je stajalište da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu, tužitelj ima pravni interes i ovlašten je tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogao ostvariti neka eventualna prava koja mu pripadaju, a uglavnom je riječ o kondemnatornim zahtjevima. Kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog ugovornog odnosa koji sadrži nepoštenu odredbu, to tužiteljica u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je slučaj u konkretnoj pravnoj stvari. Radi navedenog prigovor tužene u odnosu na provođenje konverzije i njezin utjecaj na mogućnost kondemnatorne zaštite tužitelja kao potrošača nije osnovan.

11. Po mišljenju ovoga suda potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz čl. 19.c st. 1. t. 6. Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (ZID ZPK) nakon sklapanja tog sporazuma ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u slučaju ako bi postojala razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije (jednako kao i onim potrošačima i korisnicima kredita u CHF ili kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF koji nisu mogli ili nisu izvršili konverziju) i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s čl. 19.c ZID ZPK i to po pravilima o stjecanju bez osnove, a to sve za slučaj da to izrijekom nije između stranaka riješeno navedenim sporazumom. Ovo i iz razloga što odredbama ZID ZPK nije reguliran način rješavanja posljedica ništetnih ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, tim više što je ratio donošenja navedenog zakona sadržan u odredbi čl. 19.b, kojom je propisano da konverzija kredita denominiranom u CHF u kredit denominiran u eur i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eur, podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiran u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u euro, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima.

Sklapanjem aneksa ugovoru utemeljenom na odredbama čl. 19.c ZID ZPK mora imati za posljedicu stvaranje potpune zaštite potrošača kao korisnika kredita i prilikom njegova sklapanja mora biti u potpunosti uklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, koja je prethodno narušena ugovaranjem navedenih ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Odredba čl. 19.c st. 1.2. ZID ZPK kojom je propisano da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u koju je denominiran i izračunava se, između ostalog na način da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primjeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u eur i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eur na dan sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaju ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u eur i u kunama s valutnom klauzulom u eur na dan sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, pa bi posljedično tome je li sklapanjem navedenog aneksa otklonjena navedena neravnoteža trebalo voditi računa je li prilikom obračuna više preplaćeno banka uračunavala kamatnu stopu i tečaj valute za ugovore sklopljene u eurima koji su vrijedili na dan zaključenja osnovnog ugovora o kreditu ili uz promjene kamatne stope i tečaja eura kroz ugovoreno razdoblje do trenutka konverzije.

Nadalje, navedenim aneksom uređuju se pitanja kamatnih stopa nakon sklapanja istih, ali ne i onih, nepoštenim postupanjem banaka, prethodno ugovorenih te iz sadržaja navedenog aneksa ne proizlazi da se prilikom njegovog sklapanja tužiteljica odrekla svih svojih prava, koja u ovom postupku zahtjeva, a niti je takvo odricanje propisano odredbama ZID ZPK, već je suprotno tome odredbom čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača propisano da se potrošač ne može odreći svojih prava niti mu se ista mogu ograničiti. Dakle, u konkretnom slučaju sklapanjem navedenog aneksa ugovorne strane su trajno i konačno uredile svoj pravni odnos i to za razdoblje nakon njegova sklapanja, ali ne i za razdoblje koje je tome prethodilo. Nije sporno da je u smislu odredbi ZID ZPK korisnik kredita bio u mogućnosti i odbiti sklapanje ponuđenog mu sporazuma o konverziji, ali je u okolnostima navedenog obveznopravnog odnosa u kojem su bili potrošači, kao korisnici kredita sklopljenih uz navedene nepoštene odredbe i banaka kao njihovih davatelja, ova njihova zakonska dispozicija kao potrošača bila vrlo upitna i za takve potrošače u Republici Hrvatskoj samo prividna budući im je alternativa bila ostanak u ugovornom odnosu u kojem je tečaj CHF-a bio potpuno nepredvidiv i sklapanjem tih sporazuma potrošači su doslovno spašavali svoju egzistenciju.

Ovakvo pravo potrošača kao korisnika kredita koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz čl. 19.c st. 1. t. 6. ZID ZPK, da nakon sklapanja tog sporazuma ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u slučaju ako bi postojala razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita i to po pravilima o stjecanju bez osnova sukladno je pravnom shvaćanju Županijskog suda u Puli izraženo u presudi posl. br. Gž-942/2021-2 od 30. studenog 2021., pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici građanskog odjela Županijskog suda u Puli od 04. listopada 2021. u Puli, te Županijskog suda u Bjelovaru Gž-506/2021-3 od 04. svibnja 2022.

Po mišljenju ovoga suda potrošač koji je sklopio Sporazum o konverziji kredita iz čl. 19.c st. 1. t. 6. ZID ZPK ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u slučaju ako bi postojala razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s čl. 19.c ZID ZPK i to po pravilima o stjecanju bez osnove, a sve za slučaj da to izrijekom između stranaka nije riješeno navedenim sporazumom. Ovo i iz razloga što odredbama ZID ZPK/15 nije reguliran način rješavanja posljedica ništetnih ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, tim više što je ratio donošenja navedenog Zakona sadržana u odredbi čl. 19.b ZID ZPK kojom je propisano da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u euro i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eur podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u euro, a položaj potrošača kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima.

Sklapanjem aneksa ugovoru utemeljenom na odredbama čl. 19.c ZID ZPK mora imati za posljedicu stvaranje potpune zaštite potrošača kao korisnika kredita i prilikom njegova sklapanja mora u potpunosti biti uklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, koja je prethodno narušena ugovaranjem navedenih ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Odredba čl. 19.c st. 1.2. ZID ZPK kojom je propisano da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se između ostalog na način da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primjeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u euro i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima na dan sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenje kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjena kredita, iste vrste i trajanja u eurima i kunama s valutnom klauzulom u eurima na dan sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, pa bi posljedično tome prilikom zaključka da li je sklapanjem navedenog aneksa otklonjena navedena neravnoteža trebalo voditi računa da li je prilikom obračuna više preplaćenog banka uračunavala kamatnu stopu i tečaj valute za ugovore sklopljene u eurima koji su vrijedili na dan zaključenja osnovnog ugovora o kreditu ili uz promjene kamatne stope i tečaja kroz ugovoreno razdoblje do trenutka konverzije.

Nadalje, navedenim aneksom ugovora o kreditu uređuju se pitanja kamatnih stopa nakon sklapanja istih, ali ne i onih nepoštenim postupanjem banaka prethodno ugovorenih te iz sadržaja navedenog aneksa ne proizlazi da se prilikom njegovog sklapanja tužiteljica odrekla svojih prava, koja u ovom postupku zahtjeva, a niti je takvo odricanje propisano odredbama ZID ZPK, već je suprotno tome odredbom čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača propisano da se potrošač ne može odreći svojih prava niti mu se ista mogu ograničiti. Dakle, u konkretnom slučaju, sklapanjem navedenog aneksa tužitelji i tužena su u skladu s odredbama ZID ZPK trajno i konačno uredili svoj pravni odnos, ali za razdoblje nakon njegova sklapanja, ali ne i za razdoblje koje je tome prethodilo. Nije sporno da je u smislu odredbi ZID ZPK korisnik kredita bio u mogućnosti i odbiti sklapanje ponuđenom mu sporazuma o konverziji, ali je u okolnostima navedenog obvezno pravnog odnosa u kojem su bili potrošači kao korisnici kredita sklopljenih uz navedene nepoštene ugovorne odredbe i banka kao njegov davatelj, ta njihova zakonska dispozicija kao potrošača bila vrlo upitna i za takve potrošače u Republici Hrvatskoj samo prividna budući im je alternativa bila ostanak u ugovornom odnosu u kojem je tečaj CHF-a bio potpuno nepredvidiv i sklapanjem tih sporazuma utemeljenih na odredbama ZID ZPK potrošači su doslovno spašavali svoju egzistenciju.

Odluka Europskog suda u predmetu broj C-19/2020 iz koje proizlazi da sustav predviđen Direktivom 93/13 ne može spriječiti stranke ugovora da otklone nepoštenost odredbe koju on sadržava na način da je ugovorno izmjene, pod uvjetom da s jedne strane, potrošačevo odricanje od pozivanja nepoštenost proizlazi iz njegova slobodnog i informiranog pristanka i, s druge strane, nova odredba o izmjeni sama nije nepoštena, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri da li je u potpunosti zadovoljeno ciljevima Direktive 93/13 kada se ponovno uspostavi pravna i činjenična situacija u kojoj bi se potrošač nalazio da nema nepoštene odredbe i ako su stranke sklapanjem aneksa uklonile nedostatak koji bi utjecao na ugovor, pod uvjetom da je prilikom tog sklapanja taj potrošač bio svjestan neobvezujuće naravi te odredbe i posljedica koje iz nje proizlaze.

Stajalište suda EU u tumačenju i primjeni Direktive 93/13/EEZ jasno naglašavaju važnost informiranog, upućenog obavještavanja potrošača prije sklapanja ugovora o ugovornim uvjetima i njihovim posljedicama. To obavještavanje od bitne je važnosti za potrošača jer će samo na temelju prethodne potpune i razumljive obavijesti potrošač biti u situaciji razumno shvatiti i predvidjeti posljedice i ekonomske učinke koje za njega može imati sklapanje ugovora s takvim ugovornim odredbama.

Praksa suda EU iz predmeta C-26/13 od 30. travnja 2014. odraz je ustaljenog stajališta da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na banku, kako u pogledu pregovaračke snage tako i u pogledu razine obaviještenosti odnosno položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poslovni subjekt prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.

12. Nije sporno da tužiteljica ima status potrošača. Naime, predmetnim ugovorom kupila je stan u kojem je živjela.

13. Neosnovan je zahtjev tužiteljice kojim traži da je aneks uz ugovor o predmetnom kreditu od 14. travnja 2016. nepostojeći, da nije nastao i da je bez pravnog učinka odnosno da je ništetan budući je predmetnim aneksom provedena konverzija sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koji zakon je prošao test ustavnosti. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u rješenju poslovnog broja Gos-1/2019 od 04. ožujka 2020. utvrdio da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. U istom rješenju se navodi "razlozi za preuzimanje obveze u vidu sklapanja sporazuma o konverziji na strani potrošača nisu otpali naknadnim utvrđenjem ništetnosti valutne klauzule u subjektivnom smislu, a niti u objektivnom smislu – cilju u vidu izjednačavanja njihovog položaja s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore uz valutu euro." Tužiteljica nije dokazala da bi aneks ugovora o kreditu od 14. travnja 2016. u vrijeme sklapanja bio sklopljen bez prave volje stranaka odnosno da bi bio ništetan. I rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovnog broja Gos-1/2019 od 04. ožujka 2020. između ostalog navodi da "ne može se podredno govoriti i o nepostojećem ugovoru npr. zbog tzv. nesporazuma na strani potrošača jer bi zbog nesporazuma došlo do nesvjesnog nesklada u očitovanju volje obiju strana, mora biti riječ o tome da su stranke pregovarale, a da se jednostavno nisu razumjele (npr. tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-1049/06 od 08. studenog 2006.) što ovdje nije slučaj.

14. U ovom postupku provedeno je financijsko vještačenje po ovlaštenom sudskom vještaku Centru za financijska vještačenja d.o.o., Zagreb koji je u svom nalazu i mišljenju (340-352) utvrdio da ukupan iznos preplate, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta kamatne stope te rast tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita do izračuna konverzije kredita iznose 27.201,50 eura od kojeg iznosa je tužiteljica preplatila na ime promjene kamatne stope iznos od 6.545,70 eura, a zbog rasta tečaja iznad tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita iznos od 20.655,80 eura. Nadalje je utvrđeno da je izračunom konverzije utvrđena glavnica u iznosu od 72.409,82 eura odnosno 553.126,45 kn. Pod pretpostavkom da se tužiteljici za vrijeme otplate kredita u CHF nije mogla mijenjati kamatna stopa ni tečaj u odnosu na početni tečaj i ugovorenu kamatnu stopu preostala nedospjela glavnica tužiteljice prema prilagođenom početnom otplatnom planu bi na dan 30. rujna 2015. bila manja za 7.876,86 eura. Ustvrdio je da je prilikom obračuna konverzije tuženik uzeo u obzir sve uplate tužiteljice te da je postupio u skladu sa Zakonom o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju čl.19.c.

Tužiteljica je u cijelosti prihvatila nalaz i mišljenje vještaka slijedom čega je i uskladili svoj tužbeni zahtjev na način kako je navedeno u izreci.

Tuženik je prigovorio nalazu i mišljenju na način da je iznio samo prigovore pravne prirode.

Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka jer je razumljiv, potpun i u skladu s pravilima struke na koji nalaz i mišljenje ni tuženik nije imao primjedbi financijske prirode.

15. Sukladno odredbi čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 – u nastavku ZOO), u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Sukladno odredbi čl. 323. st. 2. ZOO-a ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

16. U konkretnom slučaju tuženik je na temelju ništetnih ugovornih odredbi ostvario korist u vidu naplate veće kamate stope i većeg tečaja nego što bi ostvario da je ostala na snazi kamatna stopa koja je bila na snazi u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu odnosno tečaj koji je bio važeći u trenutku sklapanja ugovora o kreditu.

Obzirom da su ništetne odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa na temelju jednostrane odluke tužene i dijelu kojim je ugovorena valuta u CHF odnosno kojim je vezana glavnica za valutu CHF, tuženik je u smislu čl. 1111. st. 1. ZOO-a dužan vratiti tužiteljici iznose koje je primio na temelju takvih ništetnih ugovornih odredbi. Sukladno čl. 1115. ZOO-a kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi, isplatiti kamate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. S obzirom na to tuženik treba vratiti tužiteljici iznose kako je to utvrdio vještak u svom nalazu i mišljenju zajedno sa zateznom kamatom od dana uplate svakog pojedinog iznosa pa do konačne isplate, iznos od 6.545,70 eura s osnove preplate na ime promjene kamatne stope, iznos od 20.655,80 eura s osnova preplate zbog rasta tečaja i iznos od 7.876,68 eura s osnove manje nedospjele glavnice konvertiranog kredita. Visina stope zatezne kamate određena je Zakonom o kamatama, Uredbom o visini stope zatezne kamate i čl. 29. ZOO-a.

S tim u vezi valja istači da tužena nije istaknula prigovor radi prebijanja kao ni protutužbeni zahtjev iz kojeg razloga sud nije bio niti ovlašten umanjiti tražbinu s tzv. negativnim razlikama.

17. Tuženik je istaknuo prigovor zastare.

Podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog zavoda udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka, od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe, dakle od 13. lipnja 2014., u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu, a od 14. lipnja 2018. u odnosu na valutnu klauzulu. Tužba je u ovoj pravnoj stvari podnijeta dana 30. svibnja 2019. iz kojeg razloga nije osnovan prigovor zastare. Isto vrijedi i za zatezne kamate koje su akcesorno potraživanje, odnosno sukladno odredbi čl. 223. ZOO-a tek kad zastari glavna tražbina, zastarjele su i sporedne tražbine, kao što su kamate. Radi navedenog prigovor zastare nije osnovan.

18. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku s obzirom na vrijednost predmeta spora od 35.078,18 eura, te s obzirom da tužiteljicu zastupa punomoćnica koji je odvjetnica, sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

Sud je tužiteljici priznao trošak sastava tužbe od 30. svibnja 2019., trošak zastupanja na ročištima dana 21. studeni 2023., 18. travnja 2024. i 17. travnja 2025., trošak sastava podnesaka od 11. studenog 2024. u iznosima od po 500,00 eura, trošak PDV-a od po 25% na te iznose tj. od po 125,00 eura, trošak vještačenja u iznosu od 625,00 eura, te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 285,09 eura, ukupno 4.035,09 eura.

Sud tužiteljici nije priznao trošak sastava podnesaka od 12. rujna 2019., 18. rujna 2020., 24. svibnja 2023., 20. kolovoza 2024. i 28. studenog 2024. s obzirom da je njihove navode mogla usmeno iznijeti na ročištima. Nije joj priznao ni trošak njenog odvjetnika zbog izbivanja iz pisarnice kao ni njegovog putnom troška iz Pule do Poreča i nazad s obzirom da je mogla izabrati odvjetnika s područja ovoga suda.

19. Radi svega navedenog sud je presudio kao u izreci.

U Poreču-Parenzo 02. lipnja 2025.

S u d a c:

Vlatka Markuš

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, a rok za žalbu je 15 dana i počinje teći danom dostave presude. Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, kao i stranci koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a bila je uredno pozvana, smatrat će se da je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, rok za žalbu teče od dana dostave prema odredbama Zakona o dostavi pismena.

U Poreču-Parenzo, dana 02. lipnja 2025.

S u d a c:

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte