Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Stalna služba u Ivancu

Akademika Mirka Maleza 3, Ivanec

Poslovni broj: P-500/2019-34

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Varaždinu, Stalna služba u Ivancu, po sutkinji Nataši Sever, kao sucu pojedincu, na temelju prijedloga sudske savjetnice Gordane Družinić, u pravnoj stvari tužitelja VK, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Bojana Marčelan, odvjetnica u Varaždinu, protiv tuženika HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., OIB: 87939104217, Zagreb, Jurišićeva ulica 4, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 24. travnja 2025. u prisutnosti punomoćnice tužitelja, 2. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je djelomično ništetan Ugovor o kreditu broj 706584 sklopljen dana 22.10.2004. godine između tužitelja VK, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i fiducijarnog dužnika i tužene Volksbank d.d. Zagreb, Varšavska 9 ( danas HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., Jurišićeva ulica 4, Zagreb OIB: 87939104217) kao kreditora, koji je solemniziran u javnobilježničkom uredu VKC iz [adresa] dana 22.10.2004. godine pod brojem OU-1187/2004-1, i to:

- dio t. 2. 1. koji glasi: ..." u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora. "

- dio t. 2. 4. koji glasi: ..." Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora. "

- t. 4. koja glasi: "VALUTNA KLAUZULA: Kredit se ugovara u valuti, a isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti.”

- dio t. 8. koji glasi: ..."u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju za devize

Kreditora važećem na dan dospijeća.”

- t. 6.1. koja glasi: "Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita:

Jednokratno 1,40% (jedan cijelih četiri posto), od iznosa kredita, minimalno kn 500,00 (kn petsto) naplaćuje se prilikom puštanja kredita u tečaj."

- t. 6.2. koja glasi:” Naknada za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva:

Jednokratna uplata premijske stope u visini 1,95% ( jedancjelidevedesetipet posto) sukladno ugovoru o osiguranju potraživanja sa osiguravajućom kućom u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan puštanja kredita u tečaj.”

II. Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., Jurišićeva ulica 4, Zagreb OIB: 87939104217 da tužitelju VK, [adresa], 42243 Maruševec, OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 1.504,94 EUR (tisućupetstočetiri eura i devedesetčetiri centa), zajedno sa zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, a koje od 1. prosinca 2004. do 31. prosinca 2007. teku po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine i to:

- na iznos 5,57 EUR od 1. prosinca 2004. do isplate,

- na iznos 4,90 EUR od 1. siječnja 2005. do isplate,

- na iznos 1,58 EUR od 1. ožujka 2005. do isplate,

- na iznos 12,20 EUR od 17. rujna 2007. do isplate,

- na iznos 5,82 EUR od 13. veljače 2008. do isplate,

- na iznos 2,71 EUR od 10. lipnja 2008. do isplate,

- na iznos 1,36 EUR od 10. srpnja 2008. do isplate,

- na iznos 1,36 EUR od 7. kolovoza 2008. do isplate,

- na iznos 1,36 EUR od 8. rujna 2008. do isplate,

- na iznos 1,36 EUR od 10. listopada 2008. do isplate,

- na iznos 1,36 EUR od 12. studenoga 2008. do isplate,

- na iznos 1,36 EUR od 8. prosinca 2008. do isplate,

- na iznos 1,36 EUR od 13. siječnja 2009. do isplate,

- na iznos 2,01 EUR od 10. veljače 2009. do isplate,

- na iznos 2,01 EUR od 10. ožujka 2009. do isplate,

- na iznos 2,01 EUR od 9. travnja 2009. do isplate,

- na iznos 2,01 EUR od 11. svibnja 2009. do isplate,

- na iznos 2,01 EUR od 9. lipnja 2009. do isplate,

- na iznos 2,01 EUR od 10. srpnja 2009. do isplate,

- na iznos 2,01 EUR od 11. kolovoza 2009. do isplate,

- na iznos 2,01 EUR od 14. rujna 2009. do isplate,

- na iznos 2,01 EUR od 13. listopada 2009. do isplate,

- na iznos 3,15 EUR od 10. studenoga 2009. do isplate,

- na iznos 63,53 EUR od 16. prosinca 2009. do isplate,

- na iznos 3,15 EUR od 14. siječnja 2010. do isplate,

- na iznos 91,02 EUR od 23. veljače 2010. do isplate,

- na iznos 3,15 EUR od 9. ožujka 2010. do isplate,

- na iznos 3,15 EUR od 13. travnja 2010. do isplate,

- na iznos 5,71 EUR od 9. rujna 2010. do isplate,

- na iznos 73,31 EUR od 29. rujna 2010. do isplate,

- na iznos 69,66 EUR od 11. listopada 2010. do isplate,

- na iznos 2,89 EUR od 9. studenoga 2010. do isplate,

- na iznos 13,81 EUR od 13. prosinca 2010. do isplate,

- na iznos 64,51 EUR od 29. prosinca 2010. do isplate,

- na iznos 82,47 EUR od 12. siječnja 2011. do isplate,

- na iznos 89,20 EUR od 9. veljače 2011. do isplate,

- na iznos 6,37 EUR od 8. ožujka 2011. do isplate,

- na iznos 238,90 EUR od 9. ožujka 2011. do isplate,

- na iznos 186,30 EUR od 14. ožujka 2011. do isplate,

- na iznos 89,36 EUR od 11. travnja 2011. do isplate,

- na iznos 89,72 EUR od 10. svibnja 2011. do isplate,

- na iznos 89,92 EUR od 8. lipnja 2011. do isplate,

- na iznos 89,98 EUR od 7. srpnja 2011. do isplate,

- na iznos 85,29 EUR od 8. kolovoza 2011. do isplate,

- na iznos 1.504,94 EUR od 1. rujna 2011. do isplate.

sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., Jurišićeva ulica 4, Zagreb OIB: 87939104217 da tužitelju VK, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 378,08 EUR (tristosedamdesetosam eura i osam centi) zajedno sa zateznim kamatama koje od 27. listopada 2004. godine do 31. prosinca 2007. teku po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu kojim tužitelj traži utvrđenje da je djelomično ništetan Ugovor o kreditu broj 706584 sklopljen dana 22.10.2004. godine između tužitelja VK, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i fiducijarnog dužnika i tužene Volksbank d.d. Zagreb, Varšavska 9 ( danas HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., Jurišićeva ulica 4, Zagreb OIB: 87939104217) kao kreditora, koji je solemniziran u javnobilježničkom uredu VKC iz [adresa] dana 22.10.2004. godine pod brojem OU-1187/2004-1, i to:

- t.11.5., u dijelu koji glasi: „Korisnik kredita obavezan je platiti sve javnobilježničke i sudske pristojbe i sve druge troškove vezane za zaključivanje ovog ugovora i za naplatu tražbine, te sve eventualne poreze utvrđenje posebnim propisom.”

V. Odbija se tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži isplatu iznosa preko 378,08 EUR do 485,40 EUR s osnova plaćene javnobilježničke nagrade i javnobilježničke pristojbe.

VI. Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., Jurišićeva ulica 4, Zagreb OIB: 87939104217, nadoknaditi tužitelju VK, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], parnični trošak u iznosu od 1.029,94 EUR (tisućudvadesetdevet eura i devedesetčetiri centa) sa zateznim kamatama tekućim od 2. lipnja 2025. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Varaždinu podnesen 12. veljače 2021., kao neosnovan.

II. Dopušta se preinaka tužbenog zahtjeva prema podnesku tužitelja od 28. siječnja 2025.

III. Utvrđuje se da je povučen tužbeni zahtjev u dijelu kojim se traži utvrđenje ništetnosti Ugovora o kreditu broj 706584 sklopljenog dana 22.10.2004. godine između tužitelja VK, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i fiducijarnog dužnika i tužene Volksbank d.d. Zagreb, Varšavska 9 ( danas HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., Jurišićeva ulica 4, Zagreb OIB: 87939104217) kao kreditora, koji je solemniziran u javnobilježničkom uredu VKC iz [adresa] dana 22.10.2004. godine pod brojem OU-1187/2004-1, i to:

- t. 7. 1. koja glasi: "Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita:

Jednokratno 2,00% (slovima: dva posto) od iznosa kredita, minimalno kn 200,00 (kn dvjesto) naplaćuje se prilikom puštanja kredita u tečaj."

Obrazloženje

1. Tužitelj je 29. svibnja 2019. podnio ovome sudu tužbu radi utvrđenja ništetnosti i isplate, protiv tuženika Sberbank d.d. U tužbi u bitnome navodi da je 22. listopada 2004., s tuženikom kao kreditorom sklopio Ugovor o kreditu broj 706584 (dalje: Ugovor o kreditu) kojim mu je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje iznos od 15.516,00 CHF u protuvrijednosti kuna, po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate. Nadalje, naveo je da su mu kreditna sredstva isplaćena 26. listopada 2004. u kunskoj protuvrijednosti koja je na taj dan iznosila 76.168,48 kn (1 CHF=4,909028 kn), dok je iznos anuiteta prema prvom otplatnom planu iznosio 226,59 CHF. U Ugovoru o kreditu ugovoreno je da se korisnik kredita obvezuje iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu, te je ugovorena kamata od 5,99% godišnje, promjenjiva u skladu s važećim odlukama tuženika. Ističe da ugovor o kreditu predstavlja tipski obrazac tuženika, da se niti o jednoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo, te da ugovor nije konvertiran sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju, a otplaćen je u cijelosti 1. listopada 2011. Ujedno, navodi da je ugovor o kreditu sklopljen u filijali tuženika u [adresa], te da stoga postoji nadležnost Općinskog suda u Varaždinu, pri čemu se poziva i na sudsku praksu županijskih sudova. Navodi da je kredit otplaćivao redovito, te da se kreditna obveza, koja je u vrijeme ugovaranja kredita iznosila oko 1.060,00 kn, popela i na iznos od oko 1.600,00 kn te da je do znatnog povećanja iznosa kreditne obveze došlo zbog dva povezana faktora iz sklopljenog ugovora o kreditu — nepošteno ugovorenih odredaba o promjeni kamatne stope i nepošteno ugovorenih odredaba o valutnoj klauzuli.

1.1. U odnosu na ugovorne odredbe o promjeni kamatne stope navodi da je nepošten, a time i ništetan, dio ugovornih odredaba iz točke 2.1. i 2.4. Ugovora o kreditu i to dio u kojem se ugovara da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s Odlukama o kamatama i naknadama tuženika, pri čemu je tuženik u više navrata u toku otplate kredita jednostrano, bez ikakvih pregovora s tužiteljem, mijenjao kamatnu stopu po kreditu, te dio ugovornih odredaba točke 4. i 8. Ugovora o kreditu u kojima je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje vratiti iznos uz valutnu klauzulu. Pri tome se tužitelj poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. donesenu u kolektivnom pravnom sporu, koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., te na presudu Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., kao i na presudu Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015., kojima su takve ugovorne odredbe utvrđene nepoštenima i ništetnima. Tužitelj se poziva i na relevantne odredbe članka 81. stavak 1. do stavak 3. te članka 84. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03), kao i na odredbe članka 322. stavak 1., članka 270. stavak 1., članka 324. stavak 1., članka 323. stavak 1. te članka 1111. stavak 1. i stavak 3. Zakona o obveznim odnosima. Navodi kako mu je tuženik ponudio sklapanje ugovora koji sadrži ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju odluke banke što je ništavo, naime banka je potpuno izbjegla utjecaj jedne od ugovornih strana (korisnika kredita) na cijenu (kamatu) kao jedan od bitnih sastojaka ugovora o kreditu te nije utvrdila egzaktne parametre za promjenu kamatne stope ni metodu izračuna tih parametara, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja te uzrokuje znatnu neravnotežu na štetu potrošača te je rizik prebačen potpuno na teret tužitelja kao gospodarski slabije strane. Što se tiče ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, tužitelj navodi da u vrijeme ugovaranja kredita nije znao ništa o valutnom riziku koji za njega predstavlja konkretna ugovorena valutna klauzula u CHF iako mu je sam pojam valutne klauzule bio poznat. Stranke o ovim ugovornim odredbama nisu pojedinačno pregovarale, a tuženik je tužitelja propustio informirati i upozoriti na rizike ugovaranja ovakve valutne klauzule. Uslijed toga tužitelj je pristao sklopiti ugovor o kreditu na svoju štetu, budući da je početni iznos anuiteta tijekom otplate porastao i za 50%. U konkretnom pravnom poslu tuženik nije preuzeo nikakav rizik budući da je, osim ugovorenim sredstvima osiguranja, svoju tražbinu dodatno zaštitio i ugovornim odredbama o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, već je cijeli rizik od eventualnih promjena na tržištu prebačen na tužitelja, što jasno ukazuje na ugovoreni nerazmjer između prava i obveza stranaka koje nisu gospodarski jednako jake.

1.2. Tužitelj je uz tužbu dostavio nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje Natalije Jambrečić od 16. svibnja 2019. iz kojeg proizlazi da je tužitelj temeljem Ugovora o kreditu broj 706584 od 22. listopada 2004. tuženiku neosnovano preplatio iznos od 4.816,73 kn. Slijedom navedenog, tužitelj predlaže donošenje presude kojom se tuženiku nalaže isplatiti tužitelju iznos od 4.816,73 kn na ime preplate kreditne obveze s osnova razlike anuiteta radi promjene kamatne stope i razlike anuiteta radi promjene tečaja, sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose, da se naloži tuženiku da mu isplati iznos od 437,50 kn na ime troškova vještačenja, sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 23. svibnja 2019. do isplate, uz naknadu troškova postupka. U tužbi je postavljen i supsidijarni tužbeni zahtjev za slučaj da sud ocijeni da tužitelj ima pravo samo na preplatu s osnove razlike anuiteta radi promjene kamatne stope, koji je tijekom postupka povučen (na ročištu održanom 16. veljače 2024.).

2. U odgovoru na tužbu tuženik prije svega prigovara mjesnoj nadležnosti ovog suda zbog člankom 11.4. Ugovora o kreditu br. 706584 sklopljenog između tužitelja i prednika tuženika sporazumno ugovorene mjesne nadležnosti suda u Zagrebu. Navodi da je, obzirom da u konkretnom slučaju nije propisana isključiva mjesna nadležnost, valjan sporazum o mjesnoj nadležnosti te je jedino i isključivo mjesno nadležan Općinski građanski sud u Zagrebu kao stvarno nadležan prvostupanjski sud, pri čemu se poziva na sudsku praksu. Slijedom navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da se oglasi mjesno nenadležnim za suđenje u ovom predmetu te da dostavi predmet na postupanje stvarno nadležnom sudu u Zagrebu.

2.1. Nadalje valja reći da je tuženik u odgovoru na tužbu naveo da su tužba i tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovani. Tuženik u bitnome navodi da je potraživanje tužitelja u zastari te ističe prigovor zastare. Tvrdi da je zastara nastupila svakako za većinu pojedinačnih potraživanja, odnosno za cjelokupno potraživanje tužitelja. Nadalje, navodi da utvrđenja iz parnice potrošač nisu primjenjiva na ugovorni odnos koji je predmet tužbe. Potonje iz razloga što je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita čiji se učinci ne mogu primijeniti na pojedini ugovorni odnos nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje jesu li utvrđenja iz parnice Potrošač primjenjiva u pojedinom slučaju. Naveo je da je tužitelj dužan dokazati zbog čega drži da je predmetna ugovorna odredba kojom je kamatna stopa uređena kao promjenjiva ništetna, odnosno zbog čega drži da uslijed takve odredbe ima pravo potraživati povrat iznosa navodno stečenih bez osnove. Ne osporava činjenicu da su tužitelj i pravni prednik tuženika 22. listopada 2004. sklopili Ugovor o kreditu broj 706584, na razdoblje od 84 mjeseci i iznos od 15.516,00 CHF. Ne spori i da je temeljem odredbe članka 2.1. Ugovora o kreditu kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva, sukladno odluci o kamatama i naknadama kreditora te da je na dan sklapanja Ugovora o kreditu ona iznosila 5,99 % godišnje. Tuženik tvrdi i da je tužba nepodobna za raspravljanje i ispitivanje. Ističe da čl. 26. ZOO-a predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u kojem slučaju stopa takve promjenjive ugovorne kamate ne može biti viša od stope zakonskih zateznih kamata koja je vrijedila na dan sklapanja ugovora, odnosno na dan promjene ugovorne kamatne stope. Iako je kamatna stopa doista rasla, uslijed promjena na tržištu kapitala, ona niti u jednom trenutku nije bila niti blizu najviše propisane stope zakonske zatezne kamate. Naveo je da tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama, te da je dužan dokazati kako osnovu tako i visinu svog tužbenog zahtjeva. Nadalje, da osnova za stjecanje utuženih anuiteta nije otpala pa nema mjesta primjeni odredbe članka 1111. stavka 3. ZOO-a. Naveo je da je odredba o promjenjivosti kamatne stope iz Ugovora jasna, uočljiva i lako razumljiva, budući da je ista sastavni dio Ugovora i u njemu je izričito navedena. Nadalje, da je način na koji je kamatna stopa mijenjana ovisio isključivo o tržišnim uvjetima te da nije donosio jednostrane odluke na štetu tužitelja bez valjanog ugovorom predviđenog razloga. Tvrdi da odredbe Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi nisu protivne načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da nisu ni uzrokovale znatnu neravnotežu ugovornih strana, te da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 81. ZZP). Navodi da su sve ugovorne odredbe tuženika razumljive dobro obaviještenoj, razumno pažljivoj i opreznoj osobi kojoj iz takvih odredbi mora biti vidljivo što je njezina obveza i što, ugovarajući takvu odredbu, može objektivno očekivati. Što se tiče razumljivosti valutne klauzule, ukazuje da se tužitelj prethodno sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati se o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obaveze iz Ugovora te da potpisivanjem ugovora koji sadrži izjavu o upoznatosti sa pravima i obvezama te pravnim posljedicama koje iz Ugovora proizlaze, tužiteljevo eventualno propuštanje primjene dužne pažnje ili korištenja prava na informiranje nema nikakvog utjecaja na obvezu koju je potpisivanjem predmetnog Ugovora preuzeo. Naveo je da je sporna odredba Ugovora o kreditu jasna, lako uočljiva i razumljiva, te da sukladno odredbama članka 84. ZZP-a ocjena poštenosti ove odredbe prema kriterijima iz članka 81. ZZP-a nije dopuštena. U pogledu ocjene je li u ugovornom odnosu stranaka postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, upućuje na stajalište koje je VSRH zauzeo u parnici Potrošač u njegovom rješenju broj Revt 575/16 od 3. listopada 2017. Napominje da u vrijeme sklapanja osporavanih ugovornih odredaba nije postojao niti jedan zakonski i podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, odnosno da nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu te da je kao i tužitelj, bio izložen riziku valutne klauzule, odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF te da okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani nikako ne može predstavljati razlog ništavosti takve odredbe, već okolnost koja hipotetski može dovesti do primjene drugih pravnih instituta, ako su ispunjene sve zakonske pretpostavke (npr. clausula rebus sic stantibus). Tvrdi da pretpostavka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja nije ispunjena u ovom slučaju. Prigovara i visini postavljenog tužbenog zahtjeva. Predložio je odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti i obvezati tužitelja da mu naknadi troškove parničnog postupka.

3. Tužitelj u podnesku kojim se očituje na odgovor na tužbu prije svega navodi kako je odredba čl. 11. st. 4. Ugovora o kreditu, kojim je ugovorena nadležnost suda u Zagrebu, nepoštena i ništava u smislu čl. 81. st. 1. i 2., čl. 83. i čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača. Navodi da je u konkretnom slučaju ugovor o kreditu sklopljen na unaprijed formuliranom obrascu, pa se temeljem zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranke nisu pregovarale, te tužitelj nije imao nikakvog utjecaja na njihov sadržaj. Navedena ugovorna odredba je bila ugovorena isključivo u interesu tuženika, s obzirom da se istom postiže da se nadležnost za sve sporove iz ugovora povjeri sudu u sjedištu tužene kako bi si tužena, kao gospodarski jača strana smanjila troškove suđenja, a nije se vodilo računa o tome da je sjedište suda u Zagrebu udaljeno 90 km od prebivališta tužitelja. Navedena ugovorna odredba izaziva znatnu neravnotežu u procesnopravnom položaju stranaka. Navodi kako među strankama nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu čl. 70. st. 1. - 4. ZPP-a te se tuženik stoga na istu ne može valjano pozivati. Poziva se na noviju sudsku praksu koja govori u prilog gore opisanog stajališta tužitelja o nepoštenosti ugovornih odredaba o ugovaranju mjesne nadležnosti sudova u unaprijed pripremljenim obrascima ugovora, kao i na presudu Europskog suda u spojenim predmetima C-240/98 do C- 244/98 od 27. lipnja 2000. kojom odlukom je sud zaključio da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluge, treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive ako su ispunjene temeljne pretpostavke: da nije bilo posebnog pregovaranja te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

3.1. U odnosu na istaknuti prigovor zastare tužitelj skreće pažnju na presudu VSRH broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. prema kojoj pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, tj. 13. lipnja 2014., a kako je tužba u ovom predmetu podnesena 29. svibnja 2019., dakle prije proteka zastarnog roka od 5 godina, prigovor zastare nije osnovan. Ukazuje i na pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

3.2. Tužitelj navodi da je u tužbi naveo sve zakonske odredbe na kojima zasniva tužbu i tužbeni zahtjev, a osim toga poziva se i na utvrđenja iz presuda u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača kao legitimno pravno sredstvo koje mu stoji na raspolaganju te ukazuje na obveznu primjenu tih utvrđenja i u postupcima koje pokrenu individualni potrošači. U odnosu na tuženikove prigovore vezane uz valutnu klauzulu ukazuje na odluku Vrhovnog suda RH broj Rev- 2221/18 od 3. rujna 2019. kao i na presudu Suda EU C 186/16, V, u kojoj se zauzima stav da su nacionalni sudovi obvezni provesti dvostruki test poštenosti odredbi ugovora o kreditu, a to kako Sud EU takav test postavlja te razrađuje od t. 45. presude pa dalje.

4. Na pripremnom ročištu održanom 16. veljače 2024. doneseno je rješenje o prekidu postupka uslijed brisanja iz sudskog registra tuženika Nova hrvatska banka d.d., te je postupak nastavljen s pravnim slijednikom Hrvatska poštanska banka d.d.

4.1. Na istom ročištu tužitelj je povukao u tužbi postavljeni supsidijarni tužbeni zahtjev, te dopunio tužbeni zahtjev na način da traži da se utvrdi djelomična ništetnost Ugovora o kreditu broj 706584 od 22. listopada 2004. u dijelu točke 2.1. i točke 2.4. (koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu), točke 4. i točke 8. (koje se odnose na valutnu klauzulu), točke 7.1. (koja se odnosi na naknadu za obradu zahtjeva i administraciju kredita), točke 6.1. (koja se odnosi na naknadu za obradu zahtjeva i administraciju kredita), točke 6.2. (koja se odnosi na naknadu za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva) i točke 11.5. (koja se odnosi na obvezu plaćanja javnobilježničke i sudske pristojbe i svih drugih troškova), te da se naloži tuženiku isplatiti tužitelju dodatni iznos od 485,40 EUR sa zateznim kamatama (na ime naknade za obradu i osiguranje kredita i javnobilježničke nagrade).

5. Na istom ročištu sud je donio rješenje kojim dopušta preinaku tužbe i tužbenog zahtjeva.

6. Sud je u dokaznom postupku pročitao Ugovor o kreditu broj 706584 od 22. listopada 2004., Informativni otplatni plan po kreditu, Prometnu karticu po kreditu, Izračun efektivne kamatne stope, Nalaz i mišljenje Centra poslovnih analiza d.o.o., Račun broj 183/1/2019 i uplatnicu od 22.5.2019. na iznos od 437,50 kn (sve u omotnici na listu 12 spisa), provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje po vještaku Vlasti Santo Olđa i pročitan je Nalaz i mišljenje od 20. prosinca 2024. (list 140-157 spisa) kao i Dopuna nalaza od 27. siječnja 2025. (list 168-172 spisa), te je saslušan tužitelj.

7. Na temelju članka 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP), nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog provedenog dokaznog postupka, sud je odlučio kao u izreci presude i rješenja.

8. Predmet spora je utvrđivanje ništetnosti i potraživanje preplaćenih iznosa po osnovi ništetnosti dijela odredbi Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka i to odredbi o ugovorenoj kamatnoj stopi, promjenjivoj u skladu s jednostranom odlukom tuženika, odredbi o ugovorenoj valutnoj klauzuli, odredbi o naknadi za obradu i administraciju kredita, naknadi za osiguranje kredita te odredbi o obvezi plaćanja javnobilježničkih troškova.

9. Između stranaka nije sporna činjenica sklapanja Ugovora o kreditu između tužitelja kao korisnika kredita i pravnog prednika tuženika, Volksbank d.d. 22. listopada 2004. godine, broj Ugovora 706584 kojim je tužitelju odobren i isplaćen kredit od 15.516,00 CHF u svrhu kupnje vozila, da je Ugovor solemniziran kod javnog bilježnika, da je u cijelosti isplaćen te da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, kao i kamatna stopa koja je promjenjiva i u trenutku sklapanja Ugovora iznosila je 5,99% godišnje, dok je tijekom otplatnog razdoblja tuženik povećavao kamatnu stopu i to jednostranim odlukama te da je i tečaj CHF u istom periodu otplate kredita povećan, posljedično čemu su se zbog oba dva elementa Ugovora o kreditu, povećali i anuiteti kredita.

10. Sporno je pravno pitanje zastare tražbine te da li je ovaj sud mjesno nenadležan. Nadalje, sporno je i to da li se spomenuta presuda Visokog trgovačkog suda RH u parnici Potrošač poslovni broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. može primijeniti na konkretni slučaj. Sporno je i to da li su ništetne i odredbe Ugovora o kreditu vezane uz naknadu za obradu zahtjeva i administraciju kredita, naknadu za osiguranje kredita te obvezu korisnika kredita na plaćanje javnobilježničkih troškova, te da li je tuženik dužan vratiti tužitelju iznose plaćene na ime tih naknada i troškova.

11. Što se tiče tuženikovog prigovora mjesne nenadležnosti ovoga suda, valja reći da je sud u smislu čl. 301. st. 1. ZPP-a odlučio da o tom prigovoru odluku donese zajedno s odlukom o glavnoj stvari, a to nakon što saslušanjem tužitelja utvrdi okolnosti vezane uz ugovaranje mjesne nadležnosti suda. Odredbom čl. 70. st. 1. ZPP-a propisano da se stranke, ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost suda, mogu sporazumjeti da im u prvom stupnju sudi sud koji nije mjesno nadležan, uz uvjet da je taj sud stvarno nadležan, te je u čl. 11. toč. 4. Ugovora o kreditu broj 706584 od 22. listopada 2004. između stranaka ugovorena mjesna nadležnost suda u Zagrebu za sve sporove iz tog ugovora.

11.1. Međutim, prema odredbi čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine”, broj 96/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, dalje: ZZP) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, posebno ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st. 2.).

11.2. Odredbom čl. 82. ZZP-a propisano je da ugovorne odredbe koje bi se, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 81. toga zakona, mogle smatrati nepoštenima jesu, između ostalih, odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, a posebno odredba kojom se obvezuje potrošača na rješavanje spora pred arbitražom koja nije predviđena mjerodavnim pravom, odredba koja onemogućava izvođenje dokaza koji idu u prilog potrošaču ili odredba kojom se teret dokaza prebacuje na potrošača kada bi, prema mjerodavnom pravu, teret dokaza ležao na trgovcu, dok odredba čl. 87. ZZP-a propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

11.3. Identične odredbe sadrži i čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine”, broj 41/2014, 110/2015 i 14/2019), koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, a koji je usklađen s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva).

11.4. Prema čl. 3. Direktive ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (st. 1.), time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (st. 2.). Iz daljnje odredbe čl. 6. Direktive proizlazi da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba (st. 1.), kao i da države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi onemogućile da potrošač ne izgubi zaštitu koju mu se pruža Direktivom, na temelju odabira prava države koja nije članica kao prava primjenjivog na taj ugovor ako je taj ugovor usko povezan s državnim područjem države članice (st. 2.).

11.5. U presudi od 27. lipnja 2000. u spojenim predmetima C-240/98 do C- 244/98 (Océano Grupo Editorial SA protiv Rocío Murciano Quintero te Salvat Editores SA protiv OKC i dr.) Sud Europske unije zaključio je da se ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog mjesta poslovanja prodavatelja ili dobavljača treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive ako se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, tom odlukom Sud Europske unije presudio je da zaštita potrošača propisana Direktivom uključuje mogućnost da nacionalni sud prilikom odlučivanja jesu li nacionalni sudovi nadležni za raspravljanje određenog tužbenog zahtjeva ocijeni odredbu ugovora kojeg razmatra nepoštenom, a presudio je i da obveza tumačenja nacionalnih odredbi u skladu s Direktivom zahtijeva da nacionalni sud prednost da tumačenju koje omogućuje da se sud, čija je nadležnost prorogirana nepoštenom ugovornom odredbom, po službenoj dužnosti oglasi nenadležnim.

11.6. O odredbi čl. 11. toč. 4. predmetnog Ugovora, kao unaprijed formuliranog ugovora, nije se posebno pregovaralo (kako to ističe tužitelj, a tuženik niti ne pokušava tvrditi suprotno), pa stoga tužitelj sasvim očigledno nije mogao utjecati na njezin sadržaj. Tužitelj je, saslušan na okolnost prigovora mjesne nenadležnosti, naveo kako je Ugovor o kreditu sklopio u banci u [adresa], kada je došao dali su mu papire, to su već bili gotovi papiri. Nije o sadržaju teksta posebno razgovarao sa službenicima banke, navodi da je to bilo „uzmi ili ostavi“. Nije mu spominjana nikakva nadležnost suda niti je upozoren gdje ga banka može tužiti za slučaj eventualnog spora. Navodi da bi mu bilo teško odnosno otežano da mora ići na ročišta u Zagreb. Koristi se automobilom, a godišnji prihodi su mu oko 10.000,00 EUR.

11.7. Po ocjeni ovoga suda odredba čl. 11. toč. 4. Ugovora o kreditu uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača jer bi tužitelj, koji ima prebivalište u [adresa], radi zaštite svojih prava, u slučaju vođenja parničnog postupka pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu, bio izvrgnut dodatnim troškovima. Stoga sud utvrđuje da se radi o nepoštenoj, a time i ništetnoj ugovornoj odredbi, pa se na istoj ne može temeljiti nadležnost suda u Zagrebu kako to smatra tuženik.

11.8. Nadalje, iako bi prema čl. 46. st. 1. i 48. st. 1. ZPP-a koje propisuju općemjesnu nadležnost suda prema sjedištu tuženika, za postupanje u ovom postupku mjesno bio nadležan Općinski građanski sud u Zagrebu jer tuženik ima sjedište u [adresa], valja istaknuti kako iz Ugovora o kreditu broj 706584 od 22. listopada 2004.. proizlazi da je sklopljen u Poslovnoj jedinici u [adresa] (vidljivo iz završenog dijela Ugovora – mjesto sastavljanja i datum), to se tužitelj očito opredijelio za izberivu općemjesnu nadležnost prema mjestu u kome se nalazila poslovna jedinica tuženika obzirom da se radi o sporu u povodu djelatnosti te jedinice sukladno čl. 59. ZPP-a (predmetno je izraženo primjerice i u odluci Županijskog suda u Varaždinu broj Gž- 56/20, Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-2625/20, Županijskog suda u Puli-Pola broj Gž-1338/20).

11.9. Konačno, Općinski sud u Varaždinu nadležan je i kao sud mjesta gdje tužitelj kao potrošač ima prebivalište ([adresa]), prema odredbi čl. 19.l st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 75/09, 112/13, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15 i 52/16). Radi se o odredbi koja uređuje nadležnost sudova pa njezina primjena po prirodi stvari ne ovisi o tome kada je nastao ugovor o kreditu u vezi s kojim nastane spor, već o tome kada je postupak pred sudom pokrenut, a ovaj postupak pokrenut je 29. svibnja 2019., dakle nakon stupanja na snagu navedene odredbe (30. rujna 2015.).

11.10. Iz stanja spisa je razvidno da je u konkretnom slučaju ugovor o kreditu sklopljen na unaprijed formuliranom obrascu, pa se na temelju zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranke nisu pregovarale te da tužitelj nije imao nikakvog utjecaja na njihov sadržaj. Sud u mjestu sjedišta kreditora, čija je mjesna nadležnost određena ugovorom, od prebivališta tužitelja, [adresa] – [adresa], udaljen je više od 82,01 km, a za punom. tužitelja [adresa], udaljen više od 82,3 km, što bi za tužitelja, koji ostvaruje minimalna primanja (10.000,00 EUR godišnje), odnosno za punom. tužitelja izazvalo značajan gubitak vremena i visoke troškove dolaska na sud, te bi tužitelju značajno otežavalo dolazak na sudska ročišta, stoga bi ugovorena mjesna nadležnost mogla odvratiti tužitelja od ostvarivanja njegovih prava pred sudom. Uzimajući u obzir sve okolnosti prilikom sklapanja ugovora u konkretnoj situaciji, stav je ovog suda da odredba o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu s obzirom na to da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je sročena od strane tuženika sa svrhom da se nadležnost za sve sporove iz ugovora povjeri sudu svog sjedišta te si time ostvari pogodnost i bitno manje troškove. S obzirom na to da je udaljenost mjesta prebivališta tužitelja od suda čija je nadležnost ugovorena takva da bi ugovorna odredba za tužitelja izazvala značajan gubitak vremena i visoke troškove dolaska na sud, a time i znatnu neravnotežu u procesno pravnom položaju ugovornih stranaka, ovaj sud, kao i Županijski sud u Rijeci u svojoj odluci broj: Gž -2066/17- 2, Županijski sud u Varaždinu u svojoj odluci broj: Gž- 859/2019-2 od 10. svibnja 2019., te Županijski sud u Vukovaru u svojoj odluci broj: Gž -284/2020-2 od 28. svibnja 2020. kojima se odlučivalo o istom pitanju, smatra da je u konkretnom predmetu mjesno nadležan sud opće mjesne nadležnosti, a to je prema čl. 59. st. 1. Zakona o parničnom postupku Općinski sud u Varaždinu s obzirom na to da tužena banka u Gradu Varaždinu ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta u kojoj je i zaključen predmetni ugovor o kreditu.

12. Stoga je sud ocijenio tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda neosnovanim te je isti odbio.

13. Iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. proizlazi da je tužitelj - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ishodio protiv osam tuženih banaka, između ostalih i pravnog prednika tuženika (pravni sljednik Volksbank d.d. bila Sberbank d.d.,), donio presudu kojom se i u odnosu na tuženika utvrđuje da je u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003.) u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 6. kolovoza 2007., i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009., 133/2009.) i člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora sa korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

13.1. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13- 4 od 13. lipnja 2014., presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. je potvrđena u odnosu na tuženika u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna.

13.2. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva.

13.3. Nadalje, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio je presudu poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su osam banaka, između kojih je i tuženik, koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu.

13.4. Naposljetku, Vrhovni sud Republike Hrvatske po podnesenim revizijama donio je odluku broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

14. Dakle, u konkretnom slučaju radi se o parnici koja tematski pripada većem broju u bitnome istovjetnih parnica o kojima je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo relevantno pravno stajalište koje je primjenjivo i na ovaj parnični predmet. U konkretnom slučaju, polazeći od nespornih utvrđenja navedenih sudova, da su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu kao i odredbe koje su se odnosile na valutnu klauzulu bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od banke, da se o tim odredbama sa potrošačem nije pojedinačno pregovaralo, da potrošač na njihov sadržaj nije imao utjecaja, te je takvim ugovornim odredbama potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora, a takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku - trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je sve suprotno temeljnim načelima obveznog prava, prije svega ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, na čelu dužnosti njihove suradnje i na čelu zabrane zlouporabe prava.

15. U odnosu na tvrdnju tuženika da se navedene presude ne mogu primjenjivati u konkretnom predmetu, tuženiku kratko treba reći da je odredbom članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/2014., 110/2015. i 14/2019., koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, dalje: ZZP/14) propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. tog zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. istog zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a odredbom članka 502.c Zakona o parničnom postupku (koja je na snazi u vrijeme podnošenja predmetne tužbe) propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. istog zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

15.1. Polazeći od čl. 502.c ZPP-a sud je prvenstveno uvidom u predmetni Ugovor o kreditu utvrdio da je tužitelj isti sklopio u svojstvu potrošača u smislu čl. 3. st. 1. ZZP, a koje svojstvo tuženik tijekom postupka nije ničime osporio, niti iz dostavljene dokumentacije proizlazi da bi tužitelj Ugovor o kreditu sklopio u svrhe koje su namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti ili obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja, a da je tuženik predmetni Ugovor sklopio u svojstvu trgovca u smislu čl. 3. st. 1. ZZP sklapajući predmetni Ugovor u okviru svoje poslovne djelatnosti, da je predmetni Ugovor sklopljen 22. listopada 2004., dakle unutar razdoblja obuhvaćenog presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., kao i da je spornim ugovornim odredbama ugovorena otplata u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti tečaju valute CHF prema HRK, te je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a na koje se ugovorne odredbe odnosi utvrđenje presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.

16. Isto tako, u odluci broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. Ustavni sud RH obrazložio je razloge obvezujuće primjene tj. direktni učinak presuda donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava (potrošača) propisan u članku 502.c ZPP- a (posebno u točki 19.2. i 19.3. obrazloženja navedene odluke), pri čemu se ističe da su odluke Ustavnog suda obvezatne za sve (članak 31. stavak 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, "Narodne novine" broj 99/1999., 29/2002. i 49/2002.) te se upućuje i na obrazloženje te (javno objavljene) odluke.

17. Točno je da sve naprijed izloženo nikako ne znači automatsku primjenu pravnih stavova iz kolektivnog spora i u konkretnoj parnici već je na tuženiku, kao trgovcu u odnosu na kojeg je kao tuženika vođen navedeni kolektivni spor i u odnosu na kojeg je donesena pravomoćna presuda u tom sporu, teret dokazivanja da se odluke donesene u tom sporu ne mogu primijeniti i na konkretni ugovor. Dakle, tuženik je trebao dokazati činjenice iz kojih bi proizlazilo da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz citiranih presuda donesenih u kolektivnom sporu, odnosno da ugovorne odredbe o načinu promjene stope ugovorne kamate odlukom kreditora te odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nisu identične onima koje je razmatrao sud u kolektivnom sporu. Tuženik je morao dokazati da su sporne odredbe ugovora bile razumljive za tužitelja kao potrošača i da je s njim pregovarao o tim odredbama, a zbog čega se one ne bi mogle smatrati nepoštenima. Na tu okolnost tuženik nije predložio nikakve dokaze.

18. Tuženik, dakle, nije dokazao niti ponudio dokaze kojima bi se moglo utvrditi kako su tužitelju pri sklapanju ugovora kreditorovi zaposlenici protumačili i objasnili značaj i posljedice spornih ugovornih odredbi i da su mu te odredbe učinili razumljivima, ne samo formalno i gramatički, već i suštinski, a kako to razmatra i sud u sporu za zaštitu kolektivnih interesa, a jednako tako i Sud Europske unije u predmetu C-186/16, prema kojem razumljivost odredbe podrazumijeva da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke na temelju kojih može procijeniti ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze.

19. U konkretnom slučaju, imajući u vidu da se radi o kreditu za kupnju vozila pri čemu je tužitelj kao potrošač bio ograničen uvjetima iz tuženikove ponude, ali i sagledavajući ostale ugovorne odredbe, za zaključiti je da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj nije imao objektivnu mogućnost za pregovaranje oko spornih odredaba ugovora, što je skupno prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, slijedom čega tužitelj ima pravo tražiti da mu tuženik vrati što je temeljem takvih ništetnih odredaba naplatio. Tuženik dakle nije dokazao, niti je na tu okolnost predložio dokaze, da je tužitelj bio u mogućnosti pregovarati o ugovornim odredbama, da je ugovor o kreditu rezultat prethodnog pregovaranja stranaka gdje je tužitelj mogao utjecati na sporne ugovorne odredbe, a teret tog dokaza upravo je na tuženiku, a ne na tužitelju. Tužitelj tako u stranačkom iskazu navodi da mu je namjera bila kupnja automobila, u banci su ga dočekali pripremljeni papiri, pri čemu ga je autokuća uputila na banku. Uzeo je kredit na sedam godina koliko je bilo najviše moguće, što mu je također ponudila banka koja mu je predložila valutu švicarski franak. U banci su mu objasnili da mu je to najpovoljnije, nisu mu spominjali niti euro niti kune, a on ih nije pitao jer su mu rekli da je franak najpovoljniji. Što se tiče kamate, rekli su mu da je promjenjiva i da može biti manja ili veća, ali mu nisu napomenuli tko o njoj odlučuje, niti koliki udio u mjesečnoj rati ima glavnica, a koliki kamata. Banka ga nije upozorila na to da rata ovisi o tečaju franka i da postoji mogućnost rasta rate ukoliko dođe do porasta tečaja. Ne sjeća se da bi od banke dobivao nekakvu obavijest o porastu tečaja ili porastu kamata, već je to osvijestio na platnoj listi. Sjeća se da je razgovor u banci trajao oko pola sata te da nije dobio nikakve brošure ili letke. Kupljeni automobil koristio je za privatne svrhe. O niti jednoj odredbi o kreditu nije se pojedinačno pregovaralo i nije mogao pregovarati, a u banci ga nisu informirali koji parametri se trebaju dogoditi za rast kamate. Da ga je banka informirala da postoji mogućnost da tečaj franka tako drastično poraste tužitelj navodi kako ne bi uzeo kredit. Nitko ga nije obavijestio da mora platiti naknadu za obradu kredita niti na što se ta naknada odnosi, a nije mu poznato ni zašto je platio naknadu za osiguranje kredita, pri čemu mu nije predočen ugovor o osiguranju potraživanja sa osiguravajućom kućom. Za vrijeme trajanja kredita vlasništvo vozila morao je prenijeti na banku, dao je i administrativnu zabranu na plaću zbog čega mu se rata skidala s plaće. Nije bio informiran po kojem tečaju će se ustegnuti naknada za obradu kredita i osiguranje kredita. Što se tiče troška javnog bilježnika, tek je kod njega saznao da ga mora platiti i koliko mora platiti, pri čemu je taj trošak platio u kunama. Kod javnog bilježnika upućen je iz banke. Javni bilježnik mu je samo na brzinu pročitao ugovor o kreditu. U banci su mu ugovor pročitali djelatnici, on ga sam nije čitao, a nije ni razumio sve odredbe, pri čemu ih nije dodatno pitao da mu pojašnjavaju, bilo mu je to u redu, pri čemu su mu prezentirali samo iznos početne rate, a ne kroz svih sedam godina. Bio je svjestan mogućnosti rasta kamatne stope, ali nije očekivao da će toliko rasti. Nije dobivao nikakve obavijesti od banke, da je rata rasla vidio je preko platnih lista i onda se raspitivao u svom računovodstvu. Nije posebno raspravljao s bankom o naknadi za obradu i osiguranje kredita. Kada je vidio da mu je banka isplatila manji iznos od ugovorenog s obzirom da mu je ustegnula naknade, nije se išao raspitivati u banku zašto je tome tako.

20. Iskaz tužitelja sud je ocijenio vjerodostojnim, budući da je isti iskazivao realno i uvjerljivo. Kod toga sud smatra da iz opisanog postupanja tužitelja ne proizlazi da isti nije postupao s dužnom pažnjom, naime kako proizlazi iz iskaza tužitelja, kredit mu je bio potreban za kupnju vozila, pri čemu nije dobio nikakva upozorenja o mogućim rizicima ugovaranja valutne klauzule niti promjenjive kamatne stope koja bi upućivala na to da njegova obveza može biti znatno veća nego što je to u trenutku sklapanja ugovora o kreditu.

21. Slijedom navedenog, sud utvrđuje kako niti u konkretnom slučaju tužitelj, kojeg sud smatra "prosječnim potrošačem", s obzirom da na svoju struku i posao kojim se bavi (ing. elektrotehnike) očigledno nema potrebna stručna znanja, od strane tuženika uopće nije bio informiran o rizicima vezanim uz valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu koji nisu navedeni u konkretnom ugovoru o kreditu koji je, kao što je to među strankama nesporno, standardni ugovor o kreditu, unaprijed pripremljen od strane banke, a niti iz iskaza tužitelja ne proizlazi da bi o spornim ugovornim odredbama stranke pojedinačno pregovarale odnosno da bi uopće postojala mogućnost da tužitelj utječe na sporne odredbe. Ovaj sud tako zaključuje da sporne ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi jesu jasne i lako uočljive, ali nisu razumljive jer u njima nisu precizno određeni mogući rizici valutne klauzule niti je tužitelj kao prosječni potrošač prilikom sklapanja ugovora od strane tuženika na njemu razumljiv i transparentan način bio informiran o spornim ugovornim odredbama kako bi na temelju jasnih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje bi iz tih odredbi za njega mogle proizaći, što je prouzročilo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama jedne (i to sasvim očigledno slabije) ugovorne strane (tužitelja kao korisnika kredita i potrošača) u odnosu na drugu ugovornu stranu (tuženika kao davatelja kredita i trgovca), i to suprotno načelu savjesnosti i poštenja budući da je sav rizik ovakvog ugovaranja prebačen upravo na potrošača kao slabiju ugovornu stranu (koji toga uslijed nedovoljne informiranosti nije bio niti svjestan, dok je banka kao specijalizirana institucija za takve rizike sasvim sigurno znala), slijedom čega su sporne ugovorne odredbe nepoštene, a time i ništetne.

22. Stoga sud ocjenjuje kako su i u ovdje konkretnom slučaju sporne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ništetne upravo iz razloga kako je to utvrđeno u presudama donesenima u postupku kolektivne zaštite interesa i prava potrošača, budući da ni u konkretnom slučaju nije utvrdio bilo kakve drugačije okolnosti koje bi isključile primjenu navedenih presuda.

23. Kako je sud utvrdio da su ništetne spomenute odredbe Ugovora o kreditu, to takvo utvrđenje ništetnosti mora ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takvih odredaba nije bilo. Provedenim vještačenjem po vještaku Vlasti Santo Olđa, a na koji nalaz stranke nisu imale primjedbi, tužitelj je tuženiku zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita (4,8901 HRK za 1 CHF) i zbog promjene kamatne stope u odnosu na kamatnu stopu koja je vrijedila na dan sklapanja Ugovora više platio 1.504,94 EUR.

23.1. Tužitelj na nalaz i mišljenje vještaka nije imao primjedbe već je podneskom od 28. siječnja 2025. uskladio svoj tužbeni zahtjev s nalazom i mišljenjem vještakinje tako da točkom III. tužbenog zahtjeva potražuje iznos od 1.504,94 EUR zajedno sa zateznim kamatama, čime je tužitelj povisio prvobitno postavljeni tužbeni zahtjev.

23.2. Budući da je, po stavu ovoga suda, vještakinja izradila svoj nalaz i mišljenje stručno i u skladu sa zadatkom koji joj je dan od strane suda, te da tuženik nije iznio prigovore na nalaz i mišljenje vještaka, sud njezin nalaz i mišljenje u cijelosti prihvaća.

23.3. Nadalje, sud je dopustio preinaku tužbenog zahtjeva izvršenu podneskom tužitelja od 28. siječnja 2025. Naime, ista je izvršena nakon pribavljenog Nalaza i mišljenja vještaka te sud istu ocjenjuje svrsishodnom za konačno rješenje odnosa među strankama. Ujedno, tuženik se o navedenoj preinaci nije očitovao, odnosno istoj se nije protivio.

24. U odnosu na preinaku tužbenog zahtjeva koja je dopuštena rješenjem donesenim na ročištu održanom 16. veljače 2024. ističe se kako je ista dopuštena na temelju odredbe čl. 190. st. 2. i st. 3. ZPP-a unatoč protivljenju tuženika iz razloga što sud smatra da je navedena preinaka svrsishodna za konačno rješenje odnosa među strankama.

25. Sukladno čl. 29. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 - dalje: ZOO) dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, pored glavnice, i zatezne kamate, dok visina zateznih kamata proizlazi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a. Sukladno čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se platiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako se tuženik kao sastavljač ništetnih odredbi smatra nepoštenim stjecateljem, to mu je naloženo isplatiti zakonske zatezne kamate na pojedine preplaćene iznose od datuma njihove uplate.

26. U odnosu na nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi, valja reći da je Sud Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 odgovorio na prethodno pitanje koje glasi: "3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanja naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri". Primjenjujući ovu odluku na konkretan slučaj u kojem tuženik nije dokazao koji su troškovi/usluge obuhvaćeni ugovorenom naknadnom za obradu zahtjeva i administraciju kredita, to je ovaj sud utvrdio ništetnom i tu ugovornu odredbu i obvezao tuženika vratiti tužitelju plaćeni iznos po tom osnovu od 1.066,34 HRK[1] / 141,53 EUR, temeljem čl. 323. st. 1. u vezi s čl. 1111. st. 1. ZOO- a sa zateznom kamatom primjenom čl. 1115. ZOO-a, jer je tuženik nepošteni stjecatelj novčanog iznosa koji je primio temeljem nepoštene odredbe koju je u svoju korist uvrstio u Ugovor o kreditu.

27. Također se napominje i to kako se pravno shvaćanje sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 5. studenog 2020. (zaključak pod točkom 8.), da ugovorna odredba iz Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita, može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, može analogno primijeniti i na naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita i naknadu za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva koje su predmetom ovog tužbenog zahtjeva.

28. Sud smatra nepoštenom, a time i ništetnom u bitnome iz istovjetnih razloga kao što je to navedeno u pogledu naknade za obradu i administraciju kredita i ugovornu odredbu naknade za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva. To iz razloga što se radi o ugovornoj odredbi standardnog, unaprijed od strane tuženika formuliranog Ugovora o kreditu za koju se stoga smatra da se nije pojedinačno pregovaralo, a tuženik, na kojem je teret dokaza, nije dokazao suprotno budući da iz iskaza tužitelja proizlazi da je ugovor bio unaprijed pripremljen od strane tuženika, odnosno njegovog pravnog prednika. I ova ugovorna odredba uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača budući da je također, kao i naknada za obradu kredita i njegovu administraciju, tužitelju ustegnuta od ukupno ugovorenog iznosa kredita prilikom njegove isplate. Navedeno je suprotno načelu savjesnosti i poštenja jer se radi o jednom od načina osiguranja tuženikove tražbine, a spomenuta ugovorna odredba u isključivom je interesu tuženika kao vjerovnika u slučaju ne plaćanja kredita. Pri tome treba uzeti u obzir da je istim Ugovorom o kreditu ugovoren i niz drugih instrumenata osiguranja kredit pa se tako konkretno korisnik kredita obvezuje dostaviti kreditoru izvornik knjižice vozila i ona ostaje kod kreditora do otplate kredita, te da se radi osiguranja novčanih tražbina iz predmetnog ugovora o kreditu prenosi vlasništvo vozila na ime i korist kreditora. Konačno, tužitelj je radi naplate tražbina iz Ugovora dostavio tuženiku zadužnicu sukladno čl. 183. Ovršnog zakona te je tužitelj bio u obvezi ugovoriti policu obveznog osiguranja od auto odgovornosti na puni iznos kredita za cijelo vrijeme postojanja bilo koje dospjele ili nedospjele tražbine kreditora iz ovog ugovora. Slijedom navedenog ovaj je sud stava kako, uz sve navedene instrumente osiguranja, i daljnje ugovaranje osiguranja kredita pri čemu puni trošak snosi tužitelj kao potrošač, predstavlja pretjerani teret potrošača, a što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja te je i navedena ugovorna odredba utvrđena ništetnom i obvezan je tuženik na vraćanje tog iznosa od 1.782,32 HRK / 236,55 EUR.

1 Fiksni tečaj konverzije: 1 EUR= 7.53450 HRK

29. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj traži isplatu troškova solemnizacije kredita i to javnobilježničke nagrade plaćene 768,60 HRK i javnobilježničke pristojbe 40,00 HRK, taj dio tuženog zahtjeva nije osnovan, a to iz razloga što taj trošak nije plaćen tuženiku nego javnom bilježniku, i iz razloga što je tužitelj kao potrošač tražio kreditnu uslugu od banke pa je za tu uslugu dužan podmiriti i troškove koji su povezani s njome. Radi se o uobičajenom trošku naplate na kojeg ima pravo javni bilježnik, prema javnobilježničkoj tarifi, pa je njezina visina sasvim određena i ne ovisi o volji bilo koje ugovorne strane. Taj trošak tužitelju nije ustegnut od odobrenog iznosa kredita kao što je to bio slučaj naknade za obradu kredita i osiguranje kredita, već ga je tužitelj podmirio neposredno javnom bilježniku. Prema tome ova ugovorna odredba nije nepoštena, a time niti ništetna pa je odbijen tužbeni zahtjev za utvrđenje njezine ništetnosti kao i tužbeni zahtjev za isplatu tog iznosa.

30. Obzirom da je tužitelj na ročištu 24. travnja 2025. povukao tužbeni zahtjev iz podneska od 28. siječnja 2025. na način da u točci I. povlači 5. alineju odnosno točku 7.1. Ugovora o kreditu, o kojem povlačenju se tuženik nije očitovao, valjalo je izrekom rješenja utvrditi kako je tužba u navedenom dijelu povučena.

31. Što se tiče tuženikovog prigovora zastare u pogledu zahtjeva za isplatu preplaćenih iznosa s osnova razlike anuiteta zbog promjene kamatne stope i tečaja CHF, valja primijeniti opći zastarni rok od 5 godina propisan člankom 225. ZOO-a, s time da prema pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 31. siječnja 2022. ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojima se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Navedeno pravno shvaćanje u potpunosti je sukladno i s najnovijim pravnim shvaćanjima izraženim u odlukama Suda EU donesenim u spojenim predmetima C-776/19 do C-782/19 prema kojima potrošač koji je sklopio zajam izražen u stranoj valuti i nije bio svjestan nepoštenosti ugovorne odredbe uključene u taj ugovor o zajmu ne može biti izložen roku zastare za povrat iznosa plaćenih na temelju te ugovorne odredbe. Drugim riječima, zastara je počela teći od pravomoćnosti odluke donesene u postupku kolektivne zaštite prava i interesa potrošača na čija se utvrđenja poziva tužitelj (tj. od 13. lipnja 2014. u pogledu tražbine preplate s osnova ništetne ugovorne odredbe o promjenjivosti stope ugovorne kamate, a od 14. lipnja 2018. u pogledu tražbine preplate s osnova ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli). Budući da je predmetna tužba podnesena 29. svibnja 2019., to do trenutka podnošenja tužbe nije protekao zastarni rok od 5 godina za tražbinu s osnova preplate kako zbog ništetnosti promjenjive kamatne stope, tako ni zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, zbog čega je tuženikov prigovor zastare neosnovan.

31.1. Što se tiče prigovora zastare u pogledu potraživanja preplate s osnova naknade za obradu i naknade za osiguranje kredita, i u tom dijelu upućuje se na navedeno pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 31. siječnja 2022., kojim su objedinjena i ranije zauzeta pravna shvaćanja o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi, pa tako i pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora (zahtjev iz čl. 323. st. 1. ZOO) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je tek ovom presudom utvrđena ništetnost ovdje sporne ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita i odredbe o naknadi za osiguranje kredita, to, prema iznesenom pravnom shvaćanju, zastara za restitucijski zahtjev iz čl. 323. st. 1. ZOO po toj osnovi tek počinje teći od dana pravomoćnosti ove sudske odluke, pa je i u tom pogledu neosnovan tuženikov prigovor zastare.

32. Prilikom odlučivanja o naknadi troškova postupka sud je primijenio odredbu čl. 154. st. 2. ZPP-a kojom je propisano da će, ako su stranke djelomično uspjele u parnici, sud najprije utvrditi postotak u kojemu je svaka od njih uspjela, zatim će od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga će utvrditi iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka te će toj stranci odmjeriti naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici, pri čemu se omjer uspjeha u parnici ocjenjuje prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove iz zahtjeva.

32.1. U pogledu osnove zahtjeva valja reći da je tužitelj tužbenim zahtjevom zatražio utvrđenje ništetnosti po pet osnova:

- utvrđenje ništetnosti ugovornih odredaba (toč. 2.1. i 2.4.) koje se tiču ugovorene kamatne stope promjenjive po odluci tuženika (s kojim je dijelom uspio),

- utvrđenje ništetnosti ugovornih odredaba (toč. 4 i 8.) koje se tiču valutne klauzule u CHF (s kojim je dijelom uspio),

- utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe (toč. 7.1.) koja se tiču naknade za obradu i administraciju kredita (s kojim dijelom je uspio),

- utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe (toč. 6.2.) koja se tiču naknade za osiguranje kredita (s kojim dijelom je uspio),

- utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe (toč. 11.5.) koja se tiču obveze plaćanja javnobilježničkih troškova (s kojim dijelom nije uspio),

pa imajući u vidu da je uspio u četiri od ovdje navedenih pet osnova, sud ocjenjuje da je u pogledu osnove zahtjeva tužitelj uspio sa 80%.

32.2. Što se tiče zahtjeva za isplatu, kad se stavi u omjer ukupni potraživani iznos od 1.990,34 EUR prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu (1.504,94 EUR + 485,40 EUR) i iznos od 1.883,02 EUR s kojim je tužitelj ukupno uspio u parnici (1.504,94 EUR + 378,08 EUR) proizlazi da je tužitelj uspio sa 94,61% svog zahtjeva za isplatu. Gledajući, dakle, i osnov i visinu cjelokupnog tužbenog zahtjeva, tužitelj je u sporu ukupno uspio sa 87,31 % svog zahtjeva (80,00% uspjeha u pogledu osnove tužbenog zahtjeva + 94,61% uspjeha u pogledu visine tužbenog zahtjeva = 174,61 : 2), dok preostalih 12,69% predstavlja uspjeh tuženika u parnici, a razlika ovih postotaka uspjeha stranaka iznosi 74,62% u korist tužitelja. Kako je, dakle, tužitelj u većoj mjeri uspio u parnici, valjalo je odmjeriti njegove troškove koji su bili potrebni za vođenje parnice u smislu čl. 155. st. 1. ZPP.

32.3. Odluka o parničnom trošku u skladu je sa stanjem spisa i Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023; dalje: Tarifa). Kao troškove potrebne za vođenje parnice sud je, sukladno vrijednosti predmeta spora prije provedenog vještačenja (4.816,73 HRK/639,28 EUR) te vrijednosti boda (2,00 EUR) propisanoj u Tbr. 54. Tarife, tužitelju priznao trošak sastava tužbe u iznosu od 100,00 EUR, sukladno Tbr. 7. toč. 1 Tarife, trošak sastava podneska od 18. veljače 2021. u iznosu od 100,00 EUR sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife, zastupanja na ročištu 2. ožujka 2021. u iznosu od 100,00 EUR prema Tbr. 9. toč. 1. Tarife, te trošak sastava podneska od 8. prosinca 2022. u iznosu od 25,00 EUR prema Tbr. 8. toč. 4. Tarife. Nadalje, kao troškove potrebne za vođenje parnice sud je, sukladno vrijednosti predmeta spora nakon preinake povećanjem tužbenog zahtjeva (1.124,68 EUR), priznao trošak zastupanja na ročištu 16. veljače 2024. i 24. travnja 2025. u iznosima od po 150,00 EUR prema Tbr. 9. toč. 1 . Tarife, trošak sastava podneska od 23. prosinca 2024. u iznosu od 37,50 EUR prema Tbr. 8. toč. 4. Tarife, te trošak sastava podneska od 28. siječnja 2025. u iznosu od 150,00 EUR prema Tbr. 8. toč. 1. Tarife. Tužitelju je dakle, na ime odvjetničkih troškova, priznat iznos od 812,50 EUR. Na navedene iznose je, sukladno Tbr. 46. Tarife, priznat i pripadajući PDV u ukupnom iznosu od 203,13 EUR.

32.4. Nadalje, priznat je zatraženi trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,54 EUR i trošak financijsko-knjigovodstvenog vještačenja Vlaste Santo Olđa u iznosu od 280,00 EUR kao i trošak vještačenja Natalije Jambrečić u iznosu od 58,07 EUR. Pri tome se napominje kako je odredbom čl. 151. st. 1. ZPP-a propisano kako troškove postupka čine svi izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka, pa kako se u konkretnom slučaju radi o izdatku koji je učinjen u povodu postupka i koji je po ocjeni suda bio potreban kako bi tužitelj postavio određeni tužbeni zahtjev, a za isti izdatak uz tužbu dostavlja dokaz o plaćanju, valjalo je priznati tužitelju i taj trošak.

33. Na taj način tužitelju su priznati ukupni troškovi postupka u iznosu od 1.380,24 EUR, a kad se isti obračunaju u omjeru od 74,62%, dolazi se do iznosa od 1.029,94 EUR koji je iznos sukladno čl. 154. st. 2. ZPP-a tužitelju dužan naknaditi tuženik, sa zatraženim zateznim kamatama koje, sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a, teku od dana donošenja ove presude do isplate, i to po stopi koja je određena odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a.

U Ivancu 2. lipnja 2025.

Sutkinja

Nataša Sever

Uputa u pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta za objavu ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda i rješenje objavljuje, bez obzira je li na isto pristupila, odnosno u roku od 15 dana od dana primitka presude i rješenja ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu.

Žalba se podnosi putem ovog suda u tri istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1) Tužitelju, po punomoćnici Bojani Marčelan, odvjetnici iz Varaždina

2) Tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d. - putem e-Komunikacije