REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

[adresa] A 5

Poslovni broj: Us I-1033/2024-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Danici Vučinić, dipl. iur., uz sudjelovanje zapisničarke Marlene Štimac, u upravnom sporu tužitelja Grada Vodnjana – Dignano, Vodnjan, Trgovačka 2, OIB: 15554218499, kojeg zastupa opunomoćenik Tiziano Sošić, odvjetnik u Puli, G. Tartini 15, protiv tuženika Ministarstva pravosuđa, uprave i digitalne transformacije, Zagreb, Ulica grada Vukovara 49, OIB: 72910430276, uz sudjelovanje zainteresirane osobe: 1. Republika Hrvatska, zastupane po Županijskom državnom odvjetništvu u Puli, Kranjčevićeva 8, OIB: 93993757343, i 2. AF, zastupan po privremenom zastupniku HF, dipl. iur. iz [adresa], radi utvrđivanja statusa nekretnina, 26. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Poništava se rješenje tuženika Ministarstva pravosuđa, uprave i digitalne transformacije, KLASA: UP/II-942-03/22-01/15, URBROJ: 514-04-02-01-01/08-24-02 od 22. ožujka 2024. i rješenje Istarske županije, Upravnog odjela za opću upravu i imovinsko-pravne poslove, Odsjeka za imovinsko pravne poslove i pravnu pomoć, KLASA: UP/I-942-03/21-01/54, URBROJ: 2163/1-24-02/11-21-19 od 2. prosinca 2021.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi trošak upravnoga spora u iznosu od 1.250,00 EUR (slovima: tisuću dvjesto i pedeset eura) u roku od 30 dana od dana dostave pravomoćne odluke o troškovima ovog upravnog spora, dok se u preostalom dijelu odbija za naknadu troškova upravnog spora.

Obrazloženje

1. Rješenjem Istarske županije, Upravnog odjela za opću upravu i imovinsko- pravne poslove, Odsjeka za imovinsko pravne poslove i pravnu pomoć, KLASA: UP/I- 942-03/21-01/54, URBROJ: 2163/1-24-02/11-21-19 od 2. prosinca 2021., točkom 1. izreke pobijanog rješenja utvrđeno je da su 18. prosinca 1954., nekretnine k. č. [katastarska čestica] voćnjak površine 133 m2 i k. č. [katastarska čestica] voćnjak površine 133 m2, upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], u suvlasništvu TF, u 1/42 dijela, na temelju članka 1. Sporazuma između SFRJ i Republike Italije od 3. srpnja 1965. o primjeni Sporazuma od 18. prosinca 1954., kao imovina optanta postala društveno vlasništvo, sada s pravom vlasništva Republike Hrvatske. Točkom 2. izreke naloženo je Zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog suda u Puli-Pola, da nakon pravomoćnosti provede to rješenje po službenoj dužnosti i to promjenu zemljišnoknjižnog stanja na nekretninama iz točke 1., brisanjem prava suvlasništva upisanog na ime TF, u 1/42 dijela, uz istovremenu uknjižbu prava vlasništva na ime Republike Hrvatske. Točkom 3. izreke je utvrđeno da u ovom postupku nije bilo troškova.

2. Protiv navedenog rješenja tužitelj je izjavio žalbu koju je tuženik rješenjem KLASA: UP/II-942-03/22-01/15, URBROJ: 514-04-02-01-01/08-24-02 od 22. ožujka 2024., odbio kao neosnovanu.

3. Tužitelj je protiv rješenja tuženika pravodobno ovom Sudu podnio tužbu kojom osporava zakonitost navedenog drugostupanjskog rješenja, te u bitnome navodi da osporava navode tuženika da se u ovom slučaju ima primijeniti pravna predmnijeva iz članka 362. stavak 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. Nekretnine čiji se status utvrđivao pobijanim rješenjem, da su nesporno kao optantska imovina prešle u društveno vlasništvo na dan 18. prosinca 1954. U konkretnom da je slučaju sporno koga treba utvrditi kao vlasnika predmetnih nekretnina koje su se unutar granica građevinskog područja nalazile na dan stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o šumama (NN 41/90) – 16.10.1990. godine i Zakona o poljoprivrednom zemljištu (NN 34/91) – 24.07.1991., kojima je izvršena pretvorba šumskog i poljoprivrednog zemljišta u društvenom vlasništvu u vlasništvo države. Tužitelj smatra da je tuženik, a i prvostupanjsko upravno tijelo, pogrešno utvrdilo kako se u odnosu na predmetne nekretnine ustvari primjenjuje predmnijeva iz članka 362. stavak 3. ZV-a, koji propisuje da se smatra da su vlasništvo Republike Hrvatske sve stvari iz društvenoga vlasništva na području Republike Hrvatske glede kojih nije utvrđeno u čijem su vlasništvu niti djeluje predmnjeva vlasništva iz stavka 1. i 2. ovoga članka, a tko tvrdi suprotno, treba to dokazati. Naime, tužitelj također ističe da se predmnjevu iz članka 362. stavak 3. ZV-a treba dovesti u vezu s člankom 388. stavak 2. istoga Zakona, kojim je propisano da se stjecanje, promjena, pravni učinci i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu toga Zakona prosuđuju se prema pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih učinaka. Iz prethodno navedene odredbe da jasno proizlazi da će se smatrati vlasništvom Republike Hrvatske samo one nekretnine za koje se ne može utvrditi čije su vlasništvo, odnosno tko je bio nositelj prava korištenja na tim nekretninama po propisima koji su važili do stupanja na snagu ZV-a, odnosno po pravilima u trenutku stjecanja prava. Tužitelj ukazuje da je u vrijeme nacionalizacije nekretnina bila na snazi Uredba o uknjiženju prava vlasništva na državnoj nepokretnoj imovini (Sl. list FNRJ br. 58/1947), koja da je predviđala u članku 1. da je državnu nepokretnu imovinu trebalo uknjižiti u zemljišnim knjigama kao općenarodnu imovinu s oznakom organa kome je ova imovina predana na upravljanje (organ upravljanja). Stupanjem na snagu Zakona o uknjižbi nekretnina u društveno vlasništvo (Sl. list SFRJ 12/1965) da je prestala važiti navedena Uredba, te da je u članku 3. navedenoga Zakona bilo propisano da će se uknjižba nekretnina u društvenom vlasništvu izvršiti na osnovi pravomoćne odluke suda ili drugog nadležnog organa, kojom se utvrđuje da je nekretnina prešla u društveno vlasništvo, dok je člankom 4. stavak 2. istoga Zakona bilo propisano da ako se iz isprava na osnovi koje se uknjižuje nekretnina u društvenom vlasništvu ne može ustanoviti tko je nosilac prava korištenja, uknjižiti će se kao nosilac prava korištenja općina na čijem se teritoriju nalazi ta nekretnina. Polazeći od gore navedenih odredaba, u ovom da se slučaju ne može primijeniti predmnijeva iz članka 362. stavak 3. ZV-a, jer da je na dan kada je nekretnina prešla u društveno vlasništvo nositelj prava korištenja bio utvrđen temeljem samoga zakona koji je tada bio na snazi. Naime, da je kojim slučajem pobijano rješenje donijeto prije donošenja Ustava Republike Hrvatske, kojim je uvedena jednovrsnost vlasništva i ukinuto društveno vlasništvo te je započeo proces pretvorbe društvenog vlasništva, nekretnine da bi se također prenijele u društveno vlasništvo, ali da bi se tom prilikom, u skladu sa člankom 4. stavak 2. Zakona o uknjižbi nekretnine u društvenom vlasništvu, kao nosilac prava korištenja uknjižila općina. Navedeno da znači da bi se nekretnine u vrijeme kada su kao optantska imovina prešle u društveno vlasništvo uknjižile u zemljišnu knjigu kao društveno vlasništvo s upisanim nositeljem prava korištenja, i to općine na čijem se teritoriju nalaze, a sve na valjanom pravnom osnovu prema propisima koji su važili u vrijeme stjecanja vlasništva, te samim time da ne bi bila primjenjiva pravna predmnijeva iz članka 362. stavak 3. ZV-a da se nekretnine imaju smatrati vlasništvom Republike Hrvatske, obzirom da se temeljem odredbe iz članka 388. stavak 2. ZV-a i ranijih propisa može utvrditi nositelj prava korištenja. Imajući u vidu da je u upravnom postupku utvrđeno, sukladno uvjerenje o namjeni u spisu predmeta, da su se predmetne nekretnine nalazile unutar granica građevinskog područja na dan 16. listopada 1990. i na dan 23. srpnja 1991., da je sporna okolnost, koju je bilo potrebno utvrditi u upravnom postupku, da li iste predstavljaju izgrađeno odnosno neizgrađeno građevinsko zemljište. Člankom 9. Zakona o građevinskom zemljištu da je propisano da građevinskim zemljištem u društvenom vlasništvu upravlja općina na čijem se području nalazi zemljište, ako tim zemljištem na temelju ustava i zakona ne upravlja druga društveno politička zajednica ili druga društveno pravna osoba. Odredbom članka 25. stavak 3. Zakona o građevinskom zemljištu koji propisuje da se neizgrađenim građevinskim zemljištem u smislu toga zakona smatra ono zemljište na kojem nije izgrađen nikakav ili na kojem postoji privremeni ili sporedni objekt koji ne služi za redovnu upotrebu postojeće stambene ili poslovne zgrade i za čiju izgradnju nije potrebna građevinska dozvola. Tužitelj ovim putem ukazuje na Komentar Zakona o građevinskom zemljištu Jadranka Crnića, suca Ustavnog suda Hrvatske (Narodne novine Zagreb 1989) gdje se, u odnosu na citiranu odredbu članka 25., ukazuje na to što sudska praksa smatra izgrađenim građevinskim zemljištem u smislu Zakona o građevinskom zemljištu, te se navodi, između ostalog, da se izgrađenim građevinskim zemljištem smatra zemljište na kojem je izgrađen objekt za koji je potrebna građevinska dozvola bez obzira što je objekt izgrađen bez građevinske dozvole. Primjerice citirana je sudska praksa Upravnog suda Republike Hrvatske i to Odluka Us-1872/84 od 6.VI.1984. i Odluka Us-5647/23 od 14.XI.1984. Odredbom iz članka 8. Zakona o općem upravnom postupku (NN 47/09, 110/21, dalje: ZUP) da se daje definicija načela materijalne utvrđivanja materijalne istine, kao jednog od temeljnih načela upravnog postupka, te da se propisuje da u postupku treba utvrditi pravo stanje stvari i u tu se svrhu moraju utvrditi sve činjenice i okolnosti koje su bitne za zakonito i pravilno rješavanje upravne stvari. Svrha da je upravnog postupka utvrđivanja statusa imovine da se u svakom pojedinom slučaju, nakon što se utvrdi da je imovina prešla u društveno vlasništvo na dan 18. prosinca 1954. kao imovina optanta, utvrde sve činjenice i okolnosti koje su bitne za donošenje deklaratornog rješenja, odnosno da je potrebno utvrditi pravno sljedništvo imovine i to kako bi se pravilno odlučilo treba li imovina prijeći u vlasništvo Republike Hrvatske odnosno jedinice lokalne samouprave, temeljem odgovarajućih zakonskih propisa. Tužitelj ističe kako svrha upravnog postupka nije da se „automatizmom“ donose deklaratorna rješenja, nego da se u svakom pojedinom slučaju, nakon utvrđivanja svih relevantnih činjenica i provođenja potrebnih dokaza u okviru prvostupanjskog postupka, donese deklaratorno rješenje koje je zakonski osnovano, a što je u konkretnom slučaju izostalo. U obrazloženju drugostupanjskog rješenja tuženik da navodi da je u tijeku prvostupanjskog upravnog postupka održana jedna rasprava, na kojoj da se konstatiralo stanje spisa, međutim vidljivo da je ista održana isključivo iz formalnih razloga, odnosno radi zadovoljavanja propisanog zakonskog okvira, te da prvostupanjsko upravno tijelo očito smatra da za donošenje deklaratornih odluka nije potrebno ni utvrđivati činjenice a ni provoditi eventualne dokaze. Također, tuženik da u obrazloženju pobijanog rješenja ocjenjuje da je prvostupanjsko upravno tijelo pribavilo odlučne dokaze te da je nesporno utvrdilo činjenice radi kojih da je trebalo donijeti rješenje o utvrđivanju statusa nekretnine i prijenosa u društveno vlasništvo imovine MF od oca H, talijanskog državljanina po opciji, međutim navedeno da nije točno. U konkretnom slučaju, prvostupanjsko da je upravno tijelo propustilo utvrditi i obrazložiti odlučne činjenice, te je automatizmom zaključilo da se ima primijeniti pravna predmnijeva iz članka 362. stavak 3. ZV-a, te je donijelo deklaratorno rješenje kojim se utvrđuje da je predmetna imovina prešla u vlasništvo Republike Hrvatske, bez da je stvarno provodio dokazni postupak („posebni ispitni postupak“) te utvrdio stvarno stanje nekretnina temeljem dokaza u spisu predmeta, odnosno provođenjem dokaznog postupka kako bi se utvrdilo pravno sljedništvo imovine. Tužitelj ovim putem ističe da je u tijeku prvostupanjskog upravnog postupka, dakle prije donošenja prvostupanjskog rješenja, podneskom od 22. studenog 2021. dostavio u spis predmeta kopiju katastarskog plana odnosno orto-foto snimku, koja iako nije najbolje kvalitete, dokazuje ono što je tužitelj tvrdio u prvostupanjskom upravnom postupku, a to je da predmetne nekretnine, iako upisane u zemljišne knjige po kulturi kao „voćnjak“, u naravi predstavljaju uređeno i izgrađeno građevinsko zemljište u užem dijelu starogradske jezgre naselja Galižane, te ističe kako kopija katastarskog plana koju je dostavio kao dokaz u upravni spis jest javna isprava u smislu odredbe članka 60. stavak 2. ZUP-a, izdana od strane ovlaštenog tijela Državne geodetske uprave, a koja dokazuje ono što se njome utvrđuje, a to je stvarno stanje predmetnih nekretnina uvidom u grafički prikaz važećeg katastarskog plana. Prvostupanjsko upravno tijelo i tuženik da uopće nisu uzeli u obzir po tužitelju dostavljeni dokaz, niti su obrazložili iz kojeg razloga nisu uzeli u obzir navode tužitelja o tome da predmetne nekretnine predstavljaju uređeno i izgrađeno građevinsko zemljište, a što je po mišljenju tužitelja ključna sporna okolnost u upravnom postupku, koju je okolnost prvostupanjsko upravno tijelo bilo dužno preispitati te izvođenjem dokaza nedvojbeno utvrditi, a sve obzirom da o tome ovisi u konačnici i pravno sljedništvo predmetne imovine. Konačno, tužitelj ukazuje i na recentnu praksu tuženika Ministarstva pravosuđa i uprave, u cijelom nisu istovjetnih predmeta utvrđivanja statusa imovine, gdje u obrazloženju svojih odluka tuženik izričito navodi da prvostupanjsko upravno tijelo nije moglo odlučiti o pravnom sljedništvu imovine bez da je utvrdilo o kakvoj se imovini u naravi radi, pa da stoga u ponovljenom postupku se ima najprije utvrditi kroz dokazni postupak (očevidom i drugim dokazima) o kakvoj se imovini radi, da bi se potom moglo nedvojbeno utvrditi u stjecatelja imovine. Stav je tuženika da ako se u postupku utvrdi da se radi o izgrađenom građevinskom zemljištu, zgradama-kućama, a tu spada i zemljište koje je privedeno namjeni utvrđenoj prostorno-planskom dokumentacijom, koje i danas postoji u naravi, da se predmetna imovina ima u konačnici prenijeti na jedinicu lokalne samouprave odnosno u ovom slučaju na Grad Vodnjan – Dignano. Stoga predlaže da se poništi rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje.

4. Tuženik u odgovoru na tužbu ostaje kod navoda osporenog rješenja i predlaže odbiti tužbu.

5. Zainteresirana osoba Republika Hrvatska u odgovoru na tužbu, osporava tužbu u cijelosti i pridružuje se navodima i utvrđenjima iz pobijanog rješenja.

6. Zainteresirana osoba AF u odgovoru na tužbu navodi kako nema saznanja koja bi utjecala na utvrđivanje činjenica glede državljanstva i statusa nekretnina u (su)vlasništvu i njegovih eventualnih nasljednika.

7. U tijeku spora održana je rasprava na ročištu održanom 19. svibnja 2025. bez prisutnosti uredno pozvanih stranaka, čime se smatra da je strankama u smislu članka 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj 36/24, dalje: ZUS) dana mogućnost očitovanja o svim zahtjevima i navodima drugih stranaka, te o svim spornim činjeničnim i pravnim pitanjima odlučnima za rješavanje predmetnog upravnog spora.

8. U cilju ocjene zakonitosti osporavanog rješenja tuženika Sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka u kojem je doneseno osporavano drugostupanjsko rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje te uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu ovog upravnog spora.

9. Razmatrajući sva sporna činjenična i pravna pitanja, Sud smatra da je tužbeni zahtjev osnovan.

10. Iz spisa predmeta upravnog postupka proizlazi da je tužitelj 6. svibnja 2020. podnio zahtjev za pokretanje postupka utvrđivanja statusa imovine opisane pod točkom 1. obrazloženja ove presude. Prvostupanjsko tijelo je utvrdilo da je ĆF talijanski državljanin i to po opciji prema rješenju MUP-a NRH od 27. veljače 1951. U zemljišnim knjigama su na predmetni nekretninama kao suvlasnici upisani [adresa] i ŽF, za kojeg je upravno tijelo postavilo privremenog zastupnika HF, dipl. iur. iz [adresa]. Iz uvjerenja Istarske županije, Grada Vodnjana, Upravnog odjela za komunalni sustav, prostorno uređenje i imovinske poslove od 19. svibnja 2021., proizlazi da su se predmetne čestice na dan 16. listopada 1990. i na dan 23. srpnja 1991. nalazile unutar granica građevinskog područja. Prema važećem Prostornom planu Grad Vodnjana-Dignano, iste se nalaze unutar granica građevinskog naselja-izgrađeni dio, unutar granica zaštićenih kulturnih dobara.

11. Ovdje se upućuje na Sporazum između FNRJ i Republike Italije od 18. prosinca 1954. o definitivnom reguliranju svih uzajamnih obveza ekonomskog i financijskog karaktera koji proizlaze iz Ugovora o miru s Italijom, potpisanim u Parizu 10. veljače 1947. (Službeni list SFRJ, broj 8/65). Upućuje i na Ukaz o ratifikaciji Ugovora o miru s Italijom (Službeni list FNRJ, broj 74/47) i sukcesivne Sporazume (Službeni list FNRJ — Međunarodni ugovori, broj 2/56, Dodatak br. 2), kao i na Sporazum između SFRJ i Republike Italije od 3. srpnja 1965. o primjeni Sporazuma od 18. prosinca 1954. (Službeni list SFRJ, broj 8/65), te na Osimske sporazume, ratificirane 1977. i na Rimski ugovor iz 1983. godine. Navedenim međudržavnim sporazumima u cijelosti su riješena pitanja imovine oduzete talijanskim građanima, pa i pitanje slobodne optantske imovine, a bivša je Jugoslavija postala vlasnikom te imovine s danom 18. prosinca 1954.

12. Donošenjem Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine, broj 56/90) ukinuto je društveno vlasništvo, uvedena je jednovrsnost prava vlasništva i započeo je proces pretvorbe društvenog vlasništva.

13. U konkretnom slučaju je nedvojbeno da se radi o optantskoj imovini, imovina koja je na dan 15. rujna 1947. bila u vlasništvu optanta i sve su takve nekretnine tim trenutkom neposredno po sili samog propisa prelazile u državno vlasništvo, bez obzira kada je o tome doneseno rješenje, koje je imalo deklaratorni značaj. Ovdje je sporno koga treba utvrditi novina vlasnikom predmetnih nekretnina.

14. U postupku je trebalo utvrditi prostorno-plansku namjenu predmetnih nekretnina na dan pretvorbe društvenog vlasništva, pa utvrditi da li se čestice nalaze unutar ili izvan građevinskog područja, odnosno radi li se o primjeni Zakona o šumama, Zakona o poljoprivrednom zemljištu, ili pak Zakona o građevinskom zemljištu i dr. Stoga je za istaknuti da je tijekom postupka pribavljen takav dokaz odnosno pribavljeno je uvjerenje Istarske županije, Grada Vodnjana, Upravnog odjela za komunalni sustav, prostorno uređenje i imovinske poslove, od 6. svibnja 2019. iz kojeg proizlazi da su se na dan 16. listopada 1990. i na dan 23. srpnja 1991., predmetne čestice k. č. br. [katastarska čestica] nalaze unutar granica građevinskog područja.

15. Odredbom članka 9. Zakona o građevinskom zemljištu je nakon novele 1990. ( Narodne novine, broj 53/90) propisano da građevinskim zemljištem u društvenom vlasništvu upravlja općina na čijem se području nalazi zemljište, ako tim zemljištem na temelju ustava i zakona ne upravlja druga društveno politička zajednica ili druga društveno pravna osoba.

16. Zakon o građevinskom zemljištu je stavljen izvan snage stupanjem na snagu Zakona o vlasništvu, odnosno 1. siječnja 1997., a prema odredbama članaka 359. -365. potonjeg Zakona trebalo je izvršiti preostalu pretvorbu društvenog vlasništva jer je do 1. siječnja 1997. dio nekretnina prešao u status vlasništva na temelju posebnih propisa koji su regulirali pretvorbu određene vrste nekretnine.

17. Odredbom članka 362. Zakona o vlasništvu ("Narodne novine" broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 94/17, 152/14, 81/15, dalje: ZOV), smatra se da je vlasnik nekretnine u društvenom vlasništvu osoba koja je u zemljišnim knjigama upisana kao nositelj prava upravljanja, korištenja i raspolaganja tom nekretninom, a tko tvrdi suprotno, treba to dokazati (stavak 1.). Smatra se da je osoba koja je u zemljišnim knjigama upisana kao nositelj prava korištenja neizgrađenog građevinskog zemljišta u društvenom vlasništvu, odnosno nositelj prvenstvenog prava korištenja takva zemljišta, vlasnik toga zemljišta, a tko tvrdi suprotno, treba to dokazati (stavak 2.). Smatra se da su u vlasništvu Republike Hrvatske sve stvari iz društvenog vlasništva na području Republike Hrvatske glede kojih nije utvrđeno u čijem su vlasništvu niti djeluje predmnijeva vlasništva iz stavaka 1. i 2.ovog članka, a tko tvrdi suprotno, treba to dokazati (stavak 3.). Što je u stavku 1. do 3. toga članka određeno glede stvari, vrijedi na odgovarajući način i za prava koja su bila u društvenom vlasništvu (stavak 4.).

18. Kao što to navodi tužitelj predmnijevu iz članka 362. stavak 3. Zakona o vlasništvu treba dovesti u vezu s člankom 388. stavak 2. Zakona kojim je propisano da se stjecanje, promjena, pravni učinci i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu toga Zakona presuđuju prema pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih učinaka. To znači da će se smatrati vlasništvom Republike Hrvatske samo one nekretnine za koje se ne može utvrditi čije su vlasništvo (odnosno tko je bio nositelj prava korištenja na tim nekretninama) niti po propisima koji su važili do stupanja na snagu Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, odnosno po pravilima u trenutku stjecanja prava.

19. Slijedom navedenog, može se zaključiti da se u vrijeme oduzimanja radilo o izgrađenom građevinskom zemljištu i takva imovina koja je kao optantska imovina prešla u društveno vlasništvo sa danom 18. prosinca 1954. na temelju Sporazuma zaključenog između bivše SFRJ i Republike Italije, prenosila se u korištenje tadašnjim općinama. Dakle, treba utvrditi stvarno stanje predmetnih nekretnina, i tek potom utvrditi stjecatelja.

20. Tužitelj je također dostavio u spis i kopiju katastarskog plana, odnosno orto-foto snimku, što po njemu predstavlja dokaz da predmetne nekretnine, iako upisano u zemljišne knjige kao "voćnjak", u naravi predstavljaju uređeno i izgrađeno građevinsko zemljište u užem dijelu starogradske jezgre naselja Galižane. Stoga, ovaj Sud smatra da je prvostupanjsko tijelo trebalo utvrditi o kakvoj se imovini radi, a da ne utvrdi stvarno stanje predmetnih nekretnina, nakon čega je utvrditi i samog stjecatelja.

21. Stoga će prvostupanjsko tijelo u ponovnom postupku utvrditi i ostale odlučne činjenice odnosno o kakvoj se imovini u naravi radilo (očevid i dr.), nakon čega će održati novu usmenu raspravu na koju će se pozvati stranke u postupku kako bi im se omogućilo upoznavanje sa činjenicama i dokazima na kojima će se temeljiti nova odluka i kako bi se oni o utvrđenom mogli izjasniti, a kako to propisuje članak 54. ZUP-a i postupajući u smislu odredaba toga Zakona. Nakon toga će se donijeti novo rješenje o postavljenom zahtjevu, pa utvrditi koje su nekretnine prešle u društveno vlasništvo sa danom zaključenja Sporazuma od 18. prosinca 1954., te utvrditi i stjecatelje imajući u vidu stajalište ovoga Suda, kao i stajališta tuženika izražena u prethodno donesenim istovjetnim predmetima, koje je tužitelj i priložio uz tužbu.

22. Slijedom navedenog i obzirom da se rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje ne mogu smatrati zakonitima, to je na temelju odredbe članka 117. stavak 1. ZUS-a, Sud usvojio tužbeni zahtjev tužitelja te je predmet trebalo vratiti prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak, kao što je to opisano u točki I. izreke presude.

23. U ponovnom postupku nakon ove presude prvostupanjsko tijelo će imajući u vidu naprijed navedeno ponovo odlučiti o zahtjevu tužitelja, te je vezano pravnim shvaćanjem i primjedbama ovog Suda u pogledu postupka i dužno je donijeti novu odluku u roku od 60 dana od dana dostave presude, sukladno odredbi članak 151. stavak 2. ZUS-a.

24. U odnosu na troškove spora odlučeno je primjenom odredbe članka 147. stavak 1. ZUS kojom je propisano da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drugačije propisano. Budući da je zainteresirana osoba u ovom upravnom sporu zatražila troškove upravnog spora te cijeneći da je tužiteljica uspjela u sporu, to je odlučeno kao u točki II. izreke presude.

25. S obzirom da je tužitelj uspio u ovom sporu, to ima pravo na naknadu opravdanih troškova spora, sukladno članku 144. stavku 1. ZUS-a. Prema ocjeni Suda, opravdani trošak sastoji se od zastupanja tužitelja u ovom sporu putem opunomoćenika, a taj trošak sukladno odredbi članka 147. stavka 1. ZUS-a, u svezi s Tbr. 23. i Tbr. 50. Tarife obuhvaća naknadu za sastav tužbe, u pojedinačnom iznosu od 1.000,00 eura, uvećano za iznos PDV-a od 25%, što ukupno iznosi 1.250,00 eura. Kako se radi o opravdanoj radnji poduzetoj u ovom sporu, to je Sud sukladno članku 147. stavku 1. ZUS-a priznao i dosudio naknadu tog troška tužitelju u zatraženoj visini. Tužitelj je odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova koji se odnose na sudske pristojbe, budući da iste nisu niti plaćene.

26. Kako tužba nije odbačena, niti je tužbeni zahtjev odbijen, za tužitelja nije nastala obveza plaćanja sudskih pristojbi sukladno odredbi članka 22. stavak 1. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj 118/18, 51/23).

U Rijeci 26. svibnja 2025.

S u t k i nj a

Danica Vučinić, dipl. iur.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv točke I. ove presude nije dopuštena žalba

Protiv točke II. izreke ove presude dopuštena je žalba Visokome upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 126. stavak. 6. ZUS-a).

DNA:

- opunomoćeniku tužitelja Tizianu Sošiću, odvjetniku u Puli, G. Tartini 15,

- tuženiku Ministarstvu pravosuđa, uprave i digitalne transformacije, Zagreb, Ulica grada Vukovara 49,

- zainteresiranoj osobi Republici Hrvatskoj, zastupanoj po Županijskom državnom odvjetništvu u Puli, Kranjčevićeva 8,

- zainteresiranoj osobi MF, zastupan po privremenom zastupniku HF, dipl. iur. iz [adresa]