Republika Hrvatska

Općinski sud u Makarskoj

Makarska

Kralja Petra Krešimira IV 2

P-1090/2021-14

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Makarskoj, po sucu Veroniki Aračić, u pravnoj stvari tužitelja NC, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Mate Glibota, odvjetnik u Splitu, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d. Zagreb, Jurišićeva ul. 4, OIB: 87939104217, kao pravni slijednik Nove Hrvatske banke d.d., koja je bila pravni slijednik Sberbank d.d. Zagreb, Varšavska 9, koja je bila pravni slijednik Volksbank d.d. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključenja glavne rasprave, održane dana 24.travnja 2025., u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja i tuženika osobno, dana 02.lipnja 2025., objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Prihvaća se uređeni i ispravljeni tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi: „1. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 1. Ugovora o kreditu br. 320207 od 25.05.2005. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je ugovoreno kako se odobrava kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 23.00,00 CHF po kupovnom tečaju za devize Kreditora važećem na dan isplate, članak 4. u dijelu u kojem je ugovoreno kako se Kredit ugovaran u valuti, , članak 9, u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kredit otplaćuje u anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 261,16 CHF, obračunatih po prodajnom tečaju Kreditora za devize važećem na dan dospijeća.

2. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužitelju iznos od 3.762,95 eura sa zateznom kamatom uvećan za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu, obračunatoj po stopi od 15% do 31. 12. 2007., a od 01. 01. 2008. do 31. 07. 2015., po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, a od 01. 08. 2015. godine do isplate, obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijski trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za tri postotna poena, te od 01.01.2023.g. sa zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do isplate, a koje zatezne kamate teku od dospijeća svake pojedine uplate do isplate i to na iznos od :

3,51 € od 20.06.05.

1,16 € od 20.07.05.

3,48 € od 20.08.05.

4,75 € od 20.09.05.

3,11 € od 20.10.05.

3,64 € od 21.11.05.

4,39 € od 20.12.05.

3,49 € od 20.01.06.

0,99 € od 20.02.06.

0,58 € od 20.03.06.

0,40 € od 20.04.06.

0,92 € od 20.05.06.

0,38 € od 20.06.06.

1,01 € od 20.09.06.

0,23 € od 20.10.06.

2,25 € od 20.10.08.

1,14 € od 20.11.08.

0,69 € od 20.12.08.

13,04 € od 20.01.09.

14,38 € od 20.02.09.

8,99 € od 20.03.09.

9,51 € od 20.04.09.

10,00 € od 20.05.09.

7,96 € od 20.06.09.

8,16 € od 20.07.09.

8,06 € od 20.08.09.

7,86 € od 21.09.09.

6,39 € od 20.10.09.

8,80 € od 20.11.09.

10,22 € od 21.12.09.

12,56 € od 20.01.10.

14,18 € od 20.02.10.

16,77 € od 20.03.10.

17,17 € od 20.04.10.

20,39 € od 20.05.10.

24,29 € od 21.06.10.

26,20 € od 20.07.10.

32,54 € od 20.08.10.

33,74 € od 20.09.10.

32,78 € od 20.10.10.

34,47 € od 20.11.10.

47,04 € od 20.12.10.

44,69 € od 20.01.11.

45,42 € od 21.02.11.

47,61 € od 21.03.11.

44,95 € od 20.04.11.

51,39 € od 20.05.11.

60,95 € od 20.06.11.

70,38 € od 20.07.11.

78,13 € od 20.08.11.

63,86 € od 20.09.11.

55,66 € od 20.10.11.

57,59 € od 21.11.11.

61,51 € od 20.12.11.

65,22 € od 20.01.12.

65,90 € od 20.02.12.

63,32 € od 20.03.12.

64,21 € od 20.04.12.

66,23 € od 21.05.12.

66,01 € od 20.06.12.

64,01 € od 20.07.12.

63,07 € od 20.08.12.

59,88 € od 20.09.12.

64,35 € od 20.10.12.

65,01 € od 20.11.12.

64,36 € od 20.12.12.

57,72 € od 21.01.13.

61,04 € od 20.02.13.

63,03 € od 20.03.13.

64,99 € od 20.04.13.

58,79 € od 20.05.13.

57,90 € od 20.06.13.

58,01 € od 20.07.13.

58,93 € od 20.08.13.

61,74 € od 20.09.13.

61,83 € od 21.10.13.

62,51 € od 20.11.13.

64,31 € od 20.12.13.

63,24 € od 20.01.14.

66,25 € od 20.02.14.

66,82 € od 20.03.14.

65,35 € od 22.04.14.

63,90 € od 20.05.14.

64,08 € od 20.06.14.

66,28 € od 21.07.14.

66,92 € od 20.08.14.

68,03 € od 20.09.14.

69,15 € od 20.10.14.

70,69 € od 20.11.14.

70,05 € od 20.12.14.

63,18 € od 03.02.15.

63,18 € od 20.02.15.

63,18 € od 20.03.15.

63,26 € od 20.04.15.

63,26 € od 20.05.15.

3. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.668,16 eura sa zateznom kamatom koja teče od 02.lipnja 2025., kao dana presuđenja, a koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena do isplate.“

Obrazloženje

1. Tužitelj je protiv tuženika, podnio tužbu, u kojoj je naveo da su dana 25. svibnja 2005. tužitelj i tuženik, tada kao Volksbank d.d. (podaci dostupni u javnom registru Trgovačkog suda u Zagrebu) sklopili Ugovor o kreditu broj: 320207 (dalje: Ugovor), temeljem kojeg Ugovora je tuženik tužitelju na raspolaganje stavio kredit iskazan kao 23.000,00 CFH (dvadesetrtitisućešvicarskihfranaka), a koji je iznos isplaćen u protuvrijednosti kuna po kupovnom tečaju za devize tuženika važećem na dan isplate, da je tuženik u gore navedenom, unaprijed formuliranom, standardiziranom Ugovoru, i to u članku 1. ugovorio valutnu klauzulu u valuti švicarski franak, u članku 4. i 9. da je otplatu kredita vezao uz tu valutu, da je postupajući na takav način, tj. na način da je ugovorio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu, tako što je ugovorena valuta, uz koju je vezana glavnica švicarski franak, što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora nije s tužiteljem pojedinačno pregovarao, je tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP), Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO), kao i načelu savjesnosti i poštenja kao temeljnom načelu obveznog prava, te protivno zakonodavstvu Europske unije ugrađenom u ZZP, čime da je prouzročio neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu tužitelja, da je zbog takvog protupravnog postupanja tuženika protiv istog vođen sudski postupak kolektivne zaštite interesa potrošača, a time i zaštite interesa ovdašnjeg tužitelja, i to pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12, da je u navedenom postupku Visoki trgovački sud RH dana 13. 06. 2014., odlučujući po žalbi tuženika, Presudom pod poslovnim brojem Pž-7129/13-4, u točki II, potvrdio Presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12, kojom se utvrdilo da je tuženik u razdoblju od 10.09.2003. do 31. 12.2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, a time interese i prava tužitelja, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu, kojom je ugovorena redovna kamatna stopa i koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, da je isti sud svojom Presudom pod poslovnim brojem Pž-6632/2017-10 od 14. 06. 2018. potvrdio Presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12, kojom se utvrđuje da je tuženik u razdoblju od 01.06.2004. do 31.12.2008., povrijedio interese i prava potrošača korisnika kredita, a time i interese i prava tužitelja, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da je time tuženik postupao suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. tada važećeg ZZP (NN 96/13), a od 07. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008.. protivno odredbama čl. 96. i čl. 97. tada važećeg ZZP (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09), te suprotno odredbama ZOO-a, da tužitelj u ovom postupku predlaže utvrditi ništetnim dijelove ugovornih odredbi kojima se glavnica kredita i otplata anuiteta veže uz valutu CHF, pa od tuženika potražuje novčani iznos koji je po tim osnovama preplatio, uvećan za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu, da tužitelj potražuje od tuženika neosnovano naplaćene i stečene iznose s osnova ništetne odredbe o valuti švicarski franak i to iznos od 28.352,05 kn, da polazeći od nesporne činjenice - utvrđenja da je nepoštene odredbe o valuti švicarski franak ništetne od samog početka, tj. od kada su ugovorene, tužitelj ima zakonsko pravo pokrenuti ovaj postupak radi povrata sredstava što ih je tuženik neosnovano stekao temeljem ništetnih odredbi Ugovora sukladno odredbi čl. 1111. ZOO-a.

2. Predložio je donošenje presude kojom će se utvrditi da su ništetne i bez pravnog učinka nepoštene ugovorne odredbe Ugovora o kreditu br.320207 25.05.2005. zaključenog između stranaka u dijelu kojem je ugovoreno da se kredit odobrava u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 23.000,00 CHF pa da se tuženiku nalaže da tužitelju isplati iznos od 28.352,05 kn, sa zateznom kamatom od dana dospijeća svakog preplaćenog iznosa.

3. Tužitelj je nakon uvođenja eura, kao službene valute u RH, uredio tužbeni zahtjev na način da je preplaćene iznose iskazao u valuti eur, te predložio donošenje presude kao u izreci.

4. U odgovoru na tužbu tuženik je najprije prigovorio mjesnoj nadležnosti ovog suda te je naveo da je člankom 12.3. Ugovora o kreditu br. 320207, sklopljenog 25.5.2005. (dalje u tekstu „Ugovor o kreditu“ ili „Ugovor“) ugovorena nadležnost suda u Zagrebu za sve sporove iz tog Ugovora, da Zakon o parničnom postupku (dalje ZPP) dozvoljava odredbom sadržanom u čl. 70., strankama prorogaciju mjesne nadležnosti, osim ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost, da u konkretnom slučaju nije propisana isključiva mjesna nadležnost, pa da je valjan sporazum o mjesnoj nadležnosti i da je jedino i isključivo, u ovoj pravnoj stvari mjesno nadležan Općinski građanski sud u Zagrebu, kao stvarno nadležan prvostupanjski sud,da tužitelj ničim nije potkrijepio svoje tvrdnje da je ugovor sklopljen na unaprijed formuliranom obrascu, te da se o mjesnoj nadležnosti nije pojedinačno pregovaralo, a s obzirom da tužitelj nije dokazao postojanje isključive mjesne nadležnosti drugog suda, tuženik predlaže ovom sudu da se oglasi mjesno nenadležnim za suđenje u ovom predmetu, te da dostavi predmet na postupanje stvarno nadležnom sudu u Zagrebu, da tuženik smatra kako je tužba u cijelosti neosnovana, zbog čega da je i osporava u cijelosti, da su tužba i tužbeni zahtjev neosnovani iz sljedećih razloga: a. da je potraživanje tužitelja u zastari; b. da utvrđenja iz Parnice Potrošač nisu primjenjiva na ugovorni odnos koji je predmet tužbe; c. da sve i kada bi ta utvrđenja iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, niti tada nema mjesta izravnoj primjeni Presude VTS-a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presude VTS-a; d. da sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, ugovorne odredbe ugovora o kreditu, koje su obuhvaćene tužbom za ništetnost, nisu utvrđene ništetnima u Parnici Potrošač; e. da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 81. ZZP); f. da ne prigovara visini tužbenog zahtjeva i da nema mjesta provođenju financijsko knjigovodstvenog vještačenja.

5. Tuženik je naveo da, prije upuštanja u raspravljanje o osnovi tužbenog zahtjeva, stavlja prigovor zastare, jer je tužitelj predmetni postupak pokrenuo tek 12.11.2021. i da stoga tuženik prigovara zastari utuženih iznosa i to s nekoliko različitih osnova, sukladno Zakonu o obveznim odnosima (dalje kao: „ZOO“), ovisno o pravnoj kvalifikaciji potraživanja tužitelja, da ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi naknade štete, treba primijeniti zastarni rok iz odredbe članka 230. ZOO-a, koji propisuje da tražbine za naknadu štete zastarijevaju za 3 godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju u roku od 5 godina od kada je šteta nastala, da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen 2005., pa da je za očekivati kako je i subjektivni i objektivni rok za veliku većinu pojedinačnih mjesečnih anuiteta protekao, da ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, treba primijeniti zastarni rok iz odredbe članka 226. ZOO-a koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za 3 godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja, da tuženik ističe da se i kod predmetnog ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su tuženiku plaćani kao anuiteti, pa da sukladno članku 226. ZOO-a, tražbine povremenih davanja (a u što se izričito uključene i tražbine anuiteta) zastarijevaju za tri godine, od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju u roku od 5 godina od kada je šteta nastala, da, iako tužitelj nije dokazao osnovu tužbenog zahtjeva, a uzevši u obzir činjenicu da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen 2005., je za očekivati da je i subjektivni i objektivni rok za veliku većinu pojedinačnih mjesečnih anuiteta protekao, pa da bi, slijedom navedenog, bilo nedopustivo da, takve tražbine tuženika prema tužitelju zastarijevaju za tri godine, ali da tražbina tužitelja za povrat istoga zastarijeva u duljem roku, da ako bi se zbog utvrđenja ništetnosti utvrdilo da se radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla, da obzirom je tužitelj tužbu podnio tek 2001. je osnovan prigovor zastare potraživanja i s osnova stečenog bez osnove, jer je protekao rok od pet godina u smislu odredbe čl. 371. ZOO od sklapanja spornog ugovora i kada se, u smislu odredbe čl. 361. st. 1 ZOO, uzima da je zastarijevanje počelo teći, da je, o kojoj god pravnoj kvalifikaciji bi se u predmetnom slučaju radilo, zastara svakako nastupila za većinu pojedinačnih potraživanja tužitelja, da se tuženik u nastavku, opreza radi, očituje i na ostale navode tužitelja.

6. Dalje je tuženik naveo da u ovom sporu nema mjesta „preslikavanju“ utvrđenja iz parnice „Potrošač“ , jer da je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, već da se o tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje, jesu li utvrđenja iz parnice „Potrošač“ i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju, da je u individualnom sporu zadatak suda utvrditi da li se i u kojoj mjeri načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici, primjenjuje i na konkretnog potrošača u pojedinačnoj parnici, jer, da presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenut pojedinačnom tužbom, slijedom čega da je neosnovano pozivanje tužitelja na mogućnost automatske primjene utvrđenja iz Parnice Potrošač i Presude VTS-a, da nije pravno osnovano, niti životno logično da se, primjera radi, osoba sa visokom stručnom, npr. diplomirani ekonomist ili pravnik, odnosno pojedinac koji je prethodno koristio usluge i proizvode iz bankarskog ili financijskog sektora kao što su štednja, drugi krediti, ulaganja i slično, a koji bi bili korisnici kredita koji po svojim osnovnim obilježjima odgovaraju kreditima koji su bili predmet Parnice Potrošač (CHF valutna klauzula i jednostrano promjenjiva kamatna stopa), poziva na utvrđenja iz Presude VTS-a, tvrdeći da mu odredbe o valutnoj klauzuli ili promjenjivoj kamatnoj stopi nisu bile razumljive, da takav hipotetski potrošač, iako sklapa ugovor za svrhu, koja je izvan njegove profesionalne djelatnosti (potrošački ugovor), nije zato lišen životnog znanja i iskustva, koje je on stekao radeći u svojoj struci, da je načelo zaštite potrošača i njenih dosega potrebno promotriti kritički, i da je dakle, u svakom pojedinom sporu, potrebno dokazati postojanje svih onih pretpostavki na kojima je zasnovana Presuda VTS-a, da je nesporno i da je temeljem odredbe članka 2.1. Ugovora kamatna stopa promjenjiva, sukladno odluci o kamatama i naknadama kreditora, te da je na dan sklapanja Ugovora o kreditu ona iznosila 6,50 % godišnje, da je člankom 4 ugovorena valutna klauzula, kao i to da je člankom 9. uređen način otplate na način da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF, u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju tuženika za devize važećem na dan dospijeća, da sve i kada bi presuda iz kolektivnog spora bila primjenjiva (a nije!), niti tada nema mjesta izravnoj i analognoj primjeni Presuda VTS RH i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presuda VTS donesenima u kolektivnoj parnici, već da je sud dužan u svakom pojedinom slučaju ocijeniti sve relevantne okolnosti ugovornog odnosa, da tuženik, s obzirom na navedeno, opravdano tvrdi kako je tužba nepodobna za raspravljanje i ispitivanje, budući da ne sadrži određen tužbeni zahtjev, te da se u tužbi cjelokupna argumentacija temelji na isključivo neprimjenjivim utvrđenjima iz parnice potrošač, da je od ključne je važnosti razlikovati (i) pravni odnos podnositelja kolektivne tužbe i tuženika (banke) u toj parnici; od (ii) pravnog odnosa tuženika (banke) iz tog kolektivnog spora i svake pojedinačne, fizičke ili pravne osobe koja se s tuženikom nalazi u određenom ugovornom odnosu, a da se u ovom slučaju radi o konkretnom pravnom odnosu, sa konkretnom osobom, te konkretnim i specifičnim okolnostima, koje variraju od slučaja do slučaja, da tuženik smatra neophodnim istaknuti apsolutnu neosnovanost tužiteljevih navoda, kojima praktično poziva sud na nedopuštenu retroaktivnu primjenu propisa koji nije bio na snazi u vrijeme nastanka ugovornog odnosa koji je predmet postupka, da su odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/2014), čl. 138. a. Zakona o zaštiti potrošača (NN 2007-56/2013) i čl. 502. b. ZPP-a stupile na snagu znatno kasnije od sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, pa da je slijedom navedenog, neosnovano i neobrazloženo pozivanje tužitelja na utvrđenja iz Parnice Potrošač, kao jedinog temelja njegovog postavljenog tužbenog zahtjeva, da ugovorne odredbe ugovora o kreditu, koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnima u Parnici Potrošač, da je tužbeni zahtjev postavljen na isplatu, a utemeljen na tvrdnji o ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu kojima je ugovorena vezanost glavnice uz valutu CHF, da osnovanost zahtjeva tužitelj opravdava samo utvrđenjima iz Parnice Potrošač, a da pored toga svoje tvrdnje nije potkrijepio niti jednim dokazom, da tužitelj uopće ne obrazlaže zbog čega bi odredbe Ugovora o kreditu bile ništetne, već da svoj stav temelji isključivo na utvrđenjima koja proizlaze iz Parnice Potrošač, da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 81. ZZP),da je samim pregledom Ugovora moguće zaključiti kako su ispunjene dvije pretpostavke – jasna i lako uočljiva odredba, da je člankom 1. Ugovora jasno propisano da se kredit odobrava u valuti CHF te da će isti biti plasiran tužitelju u kunskoj protuvrijednosti, da je odredbama članka 4. ugovorena valutna klauzula, a člankom 9. da je predviđeno je da će se mjesečni anuiteti plaćati uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti, prema prodajnom tečaju tuženika za devize važećem na dan dospijeća pojedinog anuiteta, da su navedene odredbe jasno koncipirane Ugovorom te unesene u Ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta, predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora, da što se tiče razumljivosti valutne klauzule, tuženik ukazuje da se tužitelj prethodno sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati na njegova prava i obaveze iz Ugovora, da je prethodno sklapanju Ugovora tužitelj od strane raspoloživih službenika tuženika u svakom momentu mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana, da je VTS presudom obuhvatio samo jednu fazu predugovornog stadija, u kojem je pojedina banka komunicirala sa svim potencijalnim potrošačima, odnosno fazu reklamiranja i oglašavanja, da izreka presude kao relevantno navodi i vrijeme pregovora i vrijeme zaključenja, ali bez obrazloženja na kojim činjenicama se potonje temelji, da informacije koje je tuženik objavljivao u marketinške svrhe prije ili prilikom sklapanja ugovora (reklamni katalozi, oglasi u tiskanim medijima, radio i televizijsko oglašavanje), a koje nisu sadržane u ugovoru, ne mogu utjecati na jasnoću ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, već da, eventualno, mogu za posljedicu imati mane volje, pa da slijedom navedenog, budući je sporna odredba Ugovora o kreditu za tužitelja jasna, lako uočljiva i razumljiva, sukladno odredbama članka 84. ZZP-a, ocjena poštenosti te odredbe, prema kriterijima iz članka 81. ZZP-a, nije dopuštena, da tuženik ukazuje na okolnosti iz kojih proizlazi da ni tuženik, unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao, niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF, da je od 1999. do 2010. tečaj CHF-a u odnosu na EUR i rastao i padao i to bez značajnijih oscilacija, a da su značajnije promjene počele tek 2010., dakle, znatno nakon predmetnog razdoblja do 31.12.2008., na koje se tužitelj poziva u tužbi, kada se poziva na utvrđenja iz u Parnice Potrošač, da daljnje kretanje tečaja CHF-a nakon 2010., nitko nije mogao predvidjeti, pa niti tuženik, pa da je očigledno kako tuženik u ugovornom odnosu s tužiteljem nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, te time prouzročio neravnotežu na štetu potrošača, da bi se određena ugovorna odredba mogla kvalificirati nepoštenom, takva odredba mora prouzročiti: - nominalnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; - a koja neravnoteža mora biti značajna, pa da je stoga za ocjenu je li osporavana valutna klauzula prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača bitno odnos konkretnih ugovornih strana promatrati s razine nominalnih pozicija (vezanost valutne klauzule za tečaj CHF s jednakim rizikom promjene tečaja na štetu / u korist bilo koje od dvije ugovorne strane), a ne naknadno povećanih obveza jedne strane (ovdje tužitelja - potrošača), uslijed nepredvidivih i naglih promjena tečaja CHF, da činjenica što se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača, ne može biti relevantna za ocjenu nepoštenosti (a time i ništetnosti) primarno ugovorene valutne klauzule prema kojoj su, kako tužitelj, tako i tuženik, imali jednake i ravnopravne startne (nominalne) pozicije, da je nepobitna činjenica da je i tuženik, kao i sam tužitelj, bio izložen riziku valutne klauzule, odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF, pa da pretpostavka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja nije ispunjena u ovom slučaju.

7. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, tuženik je naveo da, iako osporava osnovu tužbenog zahtjeva i iako nije suglasan s anticipiranom metodom izračunavanja visine tužbenog zahtjeva, samu visinu tužbenog zahtjeva ne osporava, pa da je, iz razloga procesne ekonomičnosti i efikasnosti, u predmetnom postupku nesvrsishodno izvođenje dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem, koje predlaže tužitelj, da je razlog, zbog kojeg tuženik nije suglasan s anticipiranom metodom izračunavanja visine tužbenog zahtjeva, jer tužitelj potražuje razliku između početno ugovorenih mjesečnih obroka i kasnije naplaćenih anuiteta, da sama činjenica eventualne ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, nipošto ne znači da bi se trebala primijeniti fiksna kamatna stopa tijekom cijelog razdoblja otplate kredita, da je tužitelj htio ugovoriti fiksnu kamatnu stopu, to bi učinio već prilikom sklapanja Ugovora, da, ukoliko bi ovaj sud zaključio da su utužene odredbe Ugovora o kreditu bez pravnog učinka, nastaje pravna praznina unutar samog ugovora, s obzirom da u Ugovoru uopće ne bi bilo određeno na koji način se kamatna stopa mijenja, pa da ne bi bilo mjesta tužiteljevoj tvrdnji da ima pravo na razliku između početnog anuiteta i naplaćenih anuiteta, ali da bez obzira na navedeno, tuženik ne prigovara visini istaknutog tužbenog zahtjev, a da u skladu s prethodnim navodima predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obveže tužitelja da naknadi tuženiku troškove parničnog postupka.

8. Nakon što mu je dostavljan uređeni tužbeni zahtjev tužitelja, zbog uvođenja valute euro, tuženik se po istom nije očitovao.

9. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u: Ugovor o kreditu sklopljen između pravnog prednika tuženika kao kreditora i ovdašnjeg tužitelja kao korisnika kredita br.320207 od 25.svibnja 2005., iskaz tužitelja kao parnične stranke, otplatnu tablicu po navedenom kreditu i promet po računu tužitelja kod prednika tuženika, pa je cijeneći rezultate provedenog dokaznog postupka odlučio kao u izreci iz sljedećih razloga: 10. Uvidom u Ugovor o kreditu br. 320207 (dalje Ugovor) od 25.svibnja 2005., utvrđeno je da je sklopljen između pravnog prednika tuženika, kao kreditora, ovdašnjeg tuženika kao korisnika kredita i ĐC, kao jamca. U čl. 1. je navedeno da kreditor stavlja korisniku kredita na raspolaganje kredit u iznosu 23.000,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju za devize kreditora važećem na dan isplate. U čl. 4. je navedeno da se kredit ugovara u valuti (CHF), a isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti i da je rok otplate 120 mjeseci. U čl. 9. je navedeno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od 261,16 CHF u kunskoj protuvrijednosti, po prodajnom tečaju za devize kreditora važeće na dan dospijeća. U čl. 12. t.3. je navedeno da stranke ugovaraju mjesnu nadležnost suda u Zagrebu. Ugovor su potpisali korisnik kredita i jamac platac, te odgovorna osoba kreditora, te je stavljen i pečat kreditora.

11. Uvidom u Otplatnu tablicu, ovdašnjeg tuženika, po navedenom kreditu, utvrđeno je da je kredit redovno otplaćivan i da je zadnja rata uplaćena 20.svibnja 2015.

12. Uvidom u promet po računu tužitelja, a vezano za otplatu predmetnog kredita, utvrđeno je da su mjesečni anuiteti tijekom otplate više puta mijenjani, zbog izmjene tečaja CHF u odnosu na HRK

13. Dana 23.travnja 2025. proveden je dokazni postupak saslušanjem tužitelja NC, kao parnične stranke.

14. Tužitelj NC, sin N, rođen 1959. je u svom iskazu naveo da se sjeća vremena kada je podizao kredit kod tadašnje Volksbanke u poslovnici u [adresa], da je njegova namjera bila da podigne kredit u eurima ali da su mu u banci rekli da je povoljniji kredit u CHF i da im je povjerovao, jer je htio da rata kredita bude što manje, budući je u to vrijeme, bio jedini zaposlen i uzdržavao suprugu i dvoje djece, pa da je stoga pristao da kredit bude vezan za CHF, da nisu razgovarali ni o kamatama, da je mislio da je fiksna, a tek poslije, kada su se mijenjale i podizale da je vidio da se radi o promjenjivoj kamati, da on na to nije imao utjecaja, da je dobio samo već popunjen obrazac i da mu je rečeno gdje da ga potpiše, da mu nije objašnjeno ni koji bi sud bio nadležan ako dođe do spora između njega i banke, da njemu koji živi u [adresa], ne odgovara ići na rasprave na sud u Zagrebu, kako je to banka u ovom ugovoru navela, da je novac iz kredita je podignut i potrošen u svrhu kupnje stana [adresa], ranije [adresa], da u tom stanu i danas živi sa obitelji, te da u vrijeme podizanja tog kredita nije bio član uprave nekog društva, već da je cijeli život radio u HEP-u kao električar, te da je od nedavno u mirovini.

15. Iskazu tužitelja sud je poklonio vjeru, jer je, po mišljenju suda, taj iskaz istinit, a to proizlazi i iz samog Ugovora o kreditu, iz kojeg je razvidno da je tipski i da ga je u cijelosti sastavio kreditor-prednik tuženika, a da tuženik o bitnim stavkama tog Ugovora nije bio u mogućnosti pregovarati i da sa svim odredbama, kao što je i sam rekao, s obzirom na broj odredbi ugovora, nije bio ni upoznat.

16. Iz iskaza tužitelja proizlazi da isti nije stručna osoba koja bi mogla razumjeti sve odredbe ugovora i posljedice istih, a iz tog iskaza proizlazi da se o pojedinim odredbama ugovora između tužitelja i banke nije pojedinačno pregovaralo.

17. Iz tuženikovog odgovora na tužbu proizlazi da isti osporava osnov tužbenog zahtjeva a da ne prigovara visini tužbenog zahtjeva.

18. Tuženik je prije svega istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda, navodeći da je ugovorom o kreditu broj 320207 od 25. svibnja 2005 (dalje Ugovor) ugovorena nadležnost suda u Zagrebu, za sve sporove iz tog Ugovora.

19. Po mišljenju ovog suda taj prigovor nije osnovan.

20. Prema odredbi čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 113/09, 78/12, 56/13, 41/14 i 14/19 dalje ZZP) ugovorna odredba, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, te koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, je nepoštena ugovorna odredba, te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, a osobito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog ugovora trgovca. U konkretnom slučaju je Ugovor sklopljen na unaprijed formuliranom obrascu, na čiji sadržaj tužitelj nije imao nikakvog utjecaja.

21. Odredba o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti u sjedištu tuženika -Zagrebu, s obzirom da je prebivalište tužitelja u [adresa] uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, s obzirom na udaljenost mjesta prebivališta tužitelja od suda čija je nadležnost ugovorena. Dolazak na sud u Zagrebu bi tužitelju izazvao visoke troškove dolaska na sud, pa time i neravnotežu u procesno pravnom položaju ugovornih stranaka.

22. I u Presudi Suda Europske unije u predmetu Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editors SA v Rocio Murciano Quintero i dr. je utvrđena obveza nacionalnih sudova da ex offo ispituju nepoštenost spornih odredbi, bez obzira radi li se o materijalnim ili po - stupovnim odredbama, te je taj sud zaključio da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru, kojim je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu središta prodavatelja ili pružatelja usluga, treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive 93/13 EEZ od 05.travnja 1993. ako su ispunjene temeljne pretpostavke, tj. da nije bilo posebnog pregovaranja i da odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

23. U ovoj pravnoj stvari je, po mišljenju suda, tužitelj dokazao da je odredba iz Ugovora o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti suda u Zagrebu nepoštena i ništetna ugovorna odredba, jer je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

24. Tuženik je istaknuo i prigovor zastare. Prema pravnom shvaćanju VS RH u odluci Rev-2245/2017 od 20.ožujka 2018. je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 241.Zakona o obveznim odnosima ( Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 dalje ZOO) pa zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći iz početka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, tj. od 13.lipnja 2014., kada je Presuda TS u Zagrebu broj P- 1401/2012 od 04.srpnja 2013. (dalje predmet „Potrošač“) postala pravomoćna temeljem Presude VTS RH broj Pž-7129/2013-4. U tom predmetu se radilo o tužbi Udruge Potrošač, protiv osam tuženika, u kojima je kao tuženik pod 8/ bio naveden pravni prednik sadašnjeg tuženika Sberbank (ranije : Volksbank d.d.).

25. Vrhovni sud RH (dalje VS RH) je na sjednici Građanskog odjela tog suda 30.siječnja 2020. donio Zaključak u kojem je naveo da zastarni rok, u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323 st. 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Prema tom Zaključku VS RH utužena tražbina tužitelja nije mogla zastarjeti, jer zastarijevanje počinje teći tek pravomoćnošću odluke u ovom postupku i to u dijelu pod točkom 1. u kojem će se utvrditi ništetnim predmetne odredbe Ugovora. Stoga, po mišljenju suda, prigovor zastare koji je tuženik istaknuo nije osnovan.

26. Nije osnovan ni prigovor tuženika da se u ovom postupku ne mogu primijeniti utvrđenja iz parnice „Potrošač“. Takav navod tuženika je u suprotnosti s odredbama čl. 502.c. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08 ,57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 u daljnjem tekstu ZPP) i čl. 118. ZZP-a, koje potpisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i zaštitu potrošača, te određuju da se sudovi u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu štete ili isplatu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev postavljen u skladu s odredbom čl. 502.a.st.1.ZPP-a te da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja, u parnici u kojoj se osoba na njih poziva.

27. U ovoj pravnoj stvari tužitelj se pozvao na pravomoćnu Presudu TS u Zagrebu P-1401/2012 od 04.srpnja 2013. koja je, u odnosu na valutnu klauzulu potvrđena Presudom VTS RH Pž-6632/2017-10, od 14.lipnja 2018.,te Presudom i Rješenjem VTS RH Rev-2221/2018-11 od 03.rujna 2019.a u odnosu na ugovaranje promjenjive kamatne stope Presudom VTS RH Pž-7129/2013 od 13.lipnja 2014.

28. Sud je, osim toga saslušao i tužitelja kao parničnu stranku, te utvrdio da isti nema stručnih znanja bog kojih bi, u vrijeme sklapanja ugovora, mogao znati posljedice ugovornih odredbi, koji se odnose na valutnu klauzulu, ugovaranje promjenjive kamatne stope i mjesne nadležnosti suda, jer tužitelj po struci nije ni ekonomist ni pravnik, već je električar. Iz svega navedenog razvidno je da su sporne odredbe tužitelju bile nerazumljive, o njima se nije pojedinačno pregovaralo, te su uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovaratelja, na štetu tužitelja kao potrošača. Stoga je, po mišljenju suda tužitelj dokazao osnovanost svog tužbenog zahtjeva, te je stoga odlučeno kao u točki I.1. izreke ove Presude.

29. Tuženik nije osporavao visinu tužbenog zahtjeva, pa stoga, u tom dijelu sud, primjenjujući načelo ekonomičnosti postupka, nije ni provodio dokazni postupak financijsko knjigovodstvenim vještačenjem, već je prihvatio i tužbeni zahtjev u toj točki, te je donio odluku kao u točki I. 2. izreke ove Presude.

30. Odluku o troškovima parničnog postupka sud je donio temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a, te je tužitelju priznao troškove sastava tužbe u visini od 100 bodova ili 200,00 eura, temeljem Tbr.7. t.1., Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023 – dalje OT), sastava tri obrazložena podneska od 07.04.22., 06.03.25. i 13.03.25. u visini od po 100 bodova ili po 200,000 eura, temeljem Tbr. 8.t.1. OT-a, troškove pristupa na ročišta od 11.03.25. i 23.04.25. u visini od po 100 bodova ili po 200,00 eura temeljem Tbr.9.t.5., OT-a, ukupno 1.200,00 eura. Na taj iznos sud je tužitelju priznao trošak PDV-a po stopi od 25%, ili 300,00 eura, troškove pristojbe na tužbu i presudu u iznosu od po 84,08 eura što zajedno daje iznos od 1.668,16 eura, koliko troškova je i obistinjeno tužitelju u točki I. 3. izreke ove Presude.

U Makarskoj, dana 02.lipnja  2025.

SUDAC:

Veronika Aračić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe Županijskom sudu.

Žalba se podnosi putem ovog suda u tri primjerka u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude ( članak 348. ZPP-a)

Stranci koja je uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud neće dostavljati presudu prema odredbama ZPP-a o dostavi pismena.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP-a o dostavi pismena (članak 335. ZPP- a).

Dna:

1. Pun. tužitelja

2. Tuženiku

3. U spis