REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: P-750/2023-42
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu tog suda Vlatki Toplak, u pravnoj stvari tužiteljice ZO, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupane po punomoćnicima Filipu Gradišeku i Anti Omaziću, odvjetnicima u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB:14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, zastupanog po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 14. svibnja 2025. u prisutnosti zamjenica punomoćnika stranaka, dana 2. lipnja 2025.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuju se ništetnim i bez pravnog učinka odredbe Ugovora o kreditu broj: 5140060231-60010458083/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine sklopljen 13. travnja 2006. između tužiteljice ZO i Slavonske banke d.d. Osijek – pravnog prednika tuženika Addiko bank d.d., potvrđenom po javnom bilježniku Dragici Dumančić posl. br. OU-348/06, u dijelu u kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF,
u dijelu čl. 3. st. 1. koji glasi:
"…. u kunskoj protuvrijednosti iznosa 105.000,00 CHF (slovima: stopettisuća švicarskih franaka)"
u dijelu čl. 3. st. 2. koji glasi:
"…. a sve se podmiruje u kunama obračunatim po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja…" u dijelu čl. 3. st. 5. koji glasi:
"… CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za devize Hrvatske narodne banke važećem na dan uplate…"
II. Utvrđuje se ništetnim i bez pravnog učinka odredba Aneksa 1 uz Ugovor o kreditu broj: 5140060231-60010458083/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine, koji je sklopljen 20. siječnja 2021. potvrđen po javnom bilježniku Dragici Dumančić, posl. br. OV-300/2021, u dijelu čl. 1. st. 2. koji glasi:
"… CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem ugovorenom tečaju".
III. Nalaže s tuženiku Addiko Bank d.d. isplatiti tužiteljici ZO iznos
3.407,35 eur sa zateznom kamatom tekućom:
- na iznos 1,65 eur od 27.5.2006. do isplate,
- na iznos 1,19 eur od 8.6.2006. do isplate,
- na iznos 0,85 eur od 8.9.2006. do isplate,
- na iznos 0,90 eur od 6.10.2006. do isplate,
- na iznos 0,67 eur od 8.12.2006. do isplate,
- na iznos 0,67 eur od 11.3.2008. do isplate,
- na iznos 9,19 eur od 6.11.2008. do isplate,
- na iznos 3,76 eur od 5.12.2008. do isplate,
- na iznos 7,21 eur od 8.1.2009. do isplate,
- na iznos 6,51 eur od 8.1.2009. do isplate,
- na iznos 9,11 eur od 3.2.2009. do isplate,
- na iznos 8,33 eur od 3.3.2009. do isplate,
- na iznos 5,32 eur od 2.6.2009. do isplate,
- na iznos 3,53 eur od 2.7.2009. do isplate,
- na iznos 4,23 eur od 4.8.2009. do isplate,
- na iznos 5,47 eur od 2.9.2009. do isplate,
- na iznos 4,61 eur od 2.10.2009. do isplate,
- na iznos 4,07 eur od 3.11.2009. do isplate,
- na iznos 5,47 eur od 2.12.2009. do isplate,
- na iznos 7,16 eur od 5.1.2010. do isplate,
- na iznos 8,73 eur od 2.2.2010. do isplate,
- na iznos 7,51 eur od 2.3.2010. do isplate,
- na iznos 10,98 eur od 2.4.2010. do isplate,
- na iznos 8,72 eur od 4.5.2010. do isplate,
- na iznos 10,18 eur od 2.6.2010. do isplate,
- na iznos 16,23 eur od 2.7.2010. do isplate,
- na iznos 15,27 eur od 3.8.2010. do isplate,
- na iznos 20,89 eur od 2.9.2010. do isplate,
- na iznos 17,35 eur od 2.10.2010. do isplate,
- na iznos 15,69 eur od 3.11.2010. do isplate,
- na iznos 21,75 eur od 2.12.2010. do isplate,
- na iznos 26,67 eur od 4.1.2011. do isplate,
- na iznos 23,63 eur od 2.2.2011. do isplate,
- na iznos 21,75 eur od 2.3.2011. do isplate,
- na iznos 21,04 eur od 7.4.2011. do isplate,
- na iznos 23,26 eur od 7.5.2011. do isplate,
- na iznos 31,12 eur od 7.6.2011. do isplate,
- na iznos 28,74 eur od 7.7.2011. do isplate,
- na iznos 44,06 eur od 7.8.2011. do isplate,
- na iznos 43,44 eur od 7.9.2011. do isplate,
- na iznos 30,15 eur od 7.10.2011. do isplate,
- na iznos 31,54 eur od 8.11.2011. do isplate,
- na iznos 29,17 eur od 7.12.2011. do isplate,
- na iznos 32,55 eur od 8.1.2012. do isplate,
- na iznos 34,56 eur od 7.2.2012. do isplate,
- na iznos 32,01 eur od 7.3.2012. do isplate,
- na iznos 33,23 eur od 7.4.2012. do isplate,
- na iznos 32,53 eur od 8.5.2012. do isplate,
- na iznos 34,55 eur od 7.6.2012. do isplate,
- na iznos 32,31 eur od 7.7.2012. do isplate,
- na iznos 33,95 eur od 7.8.2012. do isplate,
- na iznos 33,07 eur od 7.9.2012. do isplate,
- na iznos 30,83 eur od 7.10.2012. do isplate,
- na iznos 33,34 eur od 7.11.2012. do isplate,
- na iznos 31,51 eur od 7.12.2012. do isplate,
- na iznos 33,75 eur od 8.1.2013. do isplate,
- na iznos 31,94 eur od 7.2.2013. do isplate,
- na iznos 29,33 eur od 7.3.2013. do isplate,
- na iznos 33,91 eur od 7.4.2013. do isplate,
- na iznos 31,65 eur od 7.5.2013. do isplate,
- na iznos 30,28 eur od 7.6.2013. do isplate,
- na iznos 28,86 eur od 7.7.2013. do isplate;
- na iznos 29,94 eur od 7.8.2013. do isplate;
- na iznos 31,11 eur od 7.9.2013. do isplate;
- na iznos 32,04 eur od 7.10.2013. do isplate;
- na iznos 32,60 eur od 7.11.2013. do isplate;
- na iznos 32,28 eur od 7.12.2013. do isplate;
- na iznos 32,88 eur od 8.1.2014. do isplate;
- na iznos 34,04 eur od 7.2.2014. do isplate;
- na iznos 31,08 eur od 7.3.2014. do isplate;
- na iznos 33,77 eur od 8.4.2014. do isplate;
- na iznos 32,53 eur od 7.5.2014. do isplate;
- na iznos 32,86 eur od 7.6.2014. do isplate;
- na iznos 32,42 eur od 8.7.2014. do isplate;
- na iznos 34,30 eur od 7.8.2014. do isplate;
- na iznos 35,24 eur od 7.9.2014. do isplate;
- na iznos 34,10 eur od 7.10.2014. do isplate;
- na iznos 36,17 eur od 7.11.2014. do isplate;
- na iznos 35,40 eur od 7.12.2014. do isplate;
- na iznos 36,42 eur od 8.1.2015. do isplate;
- na iznos 36,73 eur od 7.2.2015. do isplate;
- na iznos 28,43 eur od 7.3.2015. do isplate;
- na iznos 31,48 eur od 8.4.2015. do isplate;
- na iznos 30,47 eur od 7.5.2015. do isplate;
- na iznos 15,74 eur od 7.6.2015. do isplate;
- na iznos 15,23 eur od 7.7.2015. do isplate;
- na iznos 15,74 eur od 7.8.2015. do isplate;
- na iznos 14,90 eur od 8.9.2015. do isplate;
- na iznos 14,42 eur od 7.10.2015. do isplate;
- na iznos 14,90 eur od 7.11.2015. do isplate;
- na iznos 15,64 eur od 8.12.2015. do isplate;
- na iznos 16,16 eur od 8.1.2016. do isplate;
- na iznos 16,12 eur od 7.2.2016. do isplate;
- na iznos 14,49 eur od 8.3.2016. do isplate;
- na iznos 15,49 eur od 7.4.2016. do isplate;
- na iznos 14,99 eur od 7.5.2016. do isplate;
- na iznos 19,76 eur od 7.6.2016. do isplate;
- na iznos 20,39 eur od 7.7.2016. do isplate;
- na iznos 20,78 eur od 7.8.2016. do isplate;
- na iznos 18,85 eur od 7.9.2016. do isplate;
- na iznos 18,30 eur od 7.10.2016. do isplate;
- na iznos 19,83 eur od 8.11.2016. do isplate;
- na iznos 20,24 eur od 7.12.2016. do isplate;
- na iznos 21,67 eur od 8.1.2017. do isplate;
- na iznos 20,86 eur od 7.2.2017. do isplate;
- na iznos 19,30 eur od 7.3.2017. do isplate;
- na iznos 21,19 eur od 7.4.2017. do isplate;
- na iznos 19,91 eur od 7.5.2017. do isplate;
- na iznos 20,10 eur od 7.6.2017. do isplate;
- na iznos 18,96 eur od 7.7.2017. do isplate;
- na iznos 16,62 eur od 7.8.2017. do isplate;
- na iznos 17,16 eur od 7.9.2017. do isplate;
- na iznos 16,79 eur od 7.10.2017. do isplate;
- na iznos 16,84 eur od 7.11.2017. do isplate;
- na iznos 16,24 eur od 7.12.2017. do isplate;
- na iznos 15,50 eur od 7.1.2018. do isplate;
- na iznos 16,34 eur od 7.2.2018. do isplate;
- na iznos 14,74 eur od 7.3.2018. do isplate;
- na iznos 14,93 eur od 7.4.2018. do isplate;
- na iznos 13,64 eur od 7.5.2018. do isplate;
- na iznos 16,02 eur od 7.6.2018. do isplate;
- na iznos 15,23 eur od 7.7.2018. do isplate;
- na iznos 16,20 eur od 7.8.2018. do isplate;
- na iznos 17,91 eur od 7.9.2018. do isplate;
- na iznos 16,57 eur od 7.10.2018. do isplate;
- na iznos 17,16 eur od 7.11.2018. do isplate;
- na iznos 16,73 eur od 7.12.2018. do isplate;
- na iznos 17,79 eur od 7.1.2019. do isplate;
- na iznos 16,80 eur od 7.2.2019. do isplate;
- na iznos 16,34 eur od 7.3.2019. do isplate;
- na iznos 18,70 eur od 7.4.2019. do isplate;
- na iznos 17,07 eur od 7.5.2019. do isplate;
- na iznos 18,79 eur od 7.6.2019. do isplate;
- na iznos 18,40 eur od 7.7.2019. do isplate;
- na iznos 19,83 eur od 7.8.2019. do isplate;
- na iznos 20,03 eur od 7.9.2019. do isplate;
- na iznos 19,12 eur od 7.10.2019. do isplate;
- na iznos 19,52 eur od 7.11.2019. do isplate;
- na iznos 18,35 eur od 7.12.2019. do isplate;
- na iznos 19,69 eur od 7.1.2020. do isplate;
- na iznos 20,35 eur od 7.2.2020. do isplate;
- na iznos 21,58 eur od 7.3.2020. do isplate;
- na iznos 24,98 eur od 7.4.2020. do isplate;
- na iznos 23,84 eur od 7.5.2020. do isplate;
- na iznos 23,39 eur od 7.6.2020. do isplate;
- na iznos 23,96 eur od 7.7.2020. do isplate;
- na iznos 22,90 eur od 7.8.2020. do isplate;
- na iznos 22,85 eur od 7.9.2020. do isplate;
- na iznos 22,48 eur od 7.10.2020. do isplate;
- na iznos 23,57 eur od 7.11.2020. do isplate;
- na iznos 19,28 eur od 7.12.2020. do isplate;
- na iznos 20,01 eur od 5.1.2021. do isplate;
- na iznos 20,40 eur od 2.2.2021. do isplate;
- na iznos 18,15 eur od 2.3.2021. do isplate;
- na iznos 19,48 eur od 2.4.2021. do isplate;
- na iznos 19,12 eur od 2.5.2021. do isplate;
- na iznos 19,83 eur od 2.6.2021. do isplate;
- na iznos 19,01 eur od 2.7.2021. do isplate;
- na iznos 20,88 eur od 3.8.2021. do isplate;
- na iznos 20,53 eur od 2.9.2021. do isplate;
- na iznos 19,70 eur od 2.10.2021. do isplate;
- na iznos 21,81 eur od 2.11.2021. do isplate;
- na iznos 22,02 eur od 2.12.2021. do isplate;
te joj isplatiti i trošak parničnog postupka u iznosu 2.241,02 eur sa zateznom kamatom od 2. lipnja 2025. do isplate, u visini stope zatezne kamate koja se određuje, za razdoblje do 31. prosinca 2007. prema čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, u razdoblju do 31. srpnja 2015., za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, u razdoblju od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u razdoblju od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 30. prosinca 2023. do isplate, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.
IV. Odbija se, kao neosnovan, zahtjev u dijelu za utvrđenjem ništetnom i bez pravnog učinka odredbe Ugovora o kreditu broj: 5140060231-60010458083/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine sklopljenog 13. travnja 2006. u dijelu čl. 2. koji glasi:
"…. u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 105.000,00 CHF prema srednjem tečaju za devize Hrvatske narodne banke važećem na dan korištenja kredita….".
Obrazloženje
1.Tužiteljica u tužbi navodi da je, kao korisnik kredita, 13. travnja 2006. sklopila sa pravnim prednikom tuženika – Slavonskom bankom d.d. Osijek kao bankom Ugovor o kreditu broj: 5140060231-60010458083/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine, koji je potvrđen od strane javnog bilježnika Dragice Dumančić iz Osijeka pod brojem OU-348/06. Dana 20. siječnja 2021. tužiteljica navodi da je sklopljen Aneks 1 uz citirani Ugovor kojim je ugovorena promjena vrste bonusa na ugovorenu kamatnu stopu. Addiko bank d.d. (ranijeg naziva Hypo-Alpe- Adria Bank d.d.) je u cijelosti pripojio trgovačko društvo Slavonska banka d.d. Osijek, i stupio u njegovu pravnu poziciju, slijedom čega je ovdje tuženik univerzalni pravni slijednik Slavonske banke d.d. Osijek te je stoga pasivno legitimiran u ovoj parnici. Temeljem navedenog Ugovora, tuženik je odobrio i isplatio tužiteljici stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa 105.000,00 CHF prema srednjem tečaju za devize HNB-a važećem na dan korištenja kredita. Radi se o kreditu čija je svrha kupnja stana, što je vidljivo iz čl. 2 Ugovora. Riječ je o potrošačkom ugovoru. Kamatna stopa je određena čl. 3. Ugovora te je vezana uz tromjesečni LIBOR CHF s dodatkom marže 1,5%, dekurzivno godišnje. Člankom 3. st. 2 je ugovoreno da se glavnica kredita vraća istekom trajanja kredita, a kamate se obračunavaju i plaćaju mjesečno, a sve se podmiruje u kunama obračunatim po srednjem tečaju HNB-a za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja kako je to određeno važećom Odlukom o kamatnim stopama banke. Čl. 3. st. 4. je ugovoreno trajanje kredita do 1. lipnja 2031. Navedenim kreditom se tužiteljica obvezala u čl. 3 st. 5 ujedno uplaćivati iznos 161,48 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za devize HNB-a važećem na dan uplate, a koja sredstva će se koristiti za kupovinu udjela u investicijskom fondu – HI balanced fondu, tijekom cijelog razdoblja trajanja kredita. Ističe se kako je riječ o fondu u valuti eur, što je vidljivo iz potvrde o stanju udjela u fondu Intercapital balanced, klasa A4. Sve odredbe predmetnog ugovora o kreditu i Aneksa 1, kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF su nepoštene i ništetne te ne proizvode pravne učinke, pri čemu se ističe kako sud na ništetnost uvijek pazi i po službenoj dužnosti. Predmet ovog spora je utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi koje sadrže valutnu klauzulu u CHF te povrat iznosa kojeg je na ime porasta tečaja u odnosu na početni tečaj banka neosnovano stekla temeljem takvih ništetnih odredbi za razbolje obuhvaćeno tužbom. Tužiteljica se poziva na učinak kolektivne tužbe iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača te na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl. br. Pž - 6632/17 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. P - 1401/12 od 4. srpnja 2013. kojom je pravomoćno utvrđeno kako je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditu, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio protivno odredbi tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/13) i to odredbama članaka 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 133/09) i to odredbama članaka 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Tužiteljica ističe kako ju u odnosu na ovopredmetni Ugovor o kreditu te sklapanje istoga i razdoblje prije samog sklapanja, nitko nije cjelovito informirao i upozorio na posljedice ugovaranja valutne klauzule u CHF te na sve rizike koje iz iste mogu proizaći, a osobito na okolnosti da HNB ne štiti kunu u odnosu na CHF, na razliku u riziku između tečaja CHF i tečaja EUR te tužiteljica ni u kojem slučaju nije slutila da bi tečaj CHF-a mogao toliko rasti i da je riječ o rizičnoj valuti niti se o tome moglo pregovarati. Znači, tužiteljici kao potrošaču nisu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja švicarskog franka, kao i uvećanja mjesečnog anuiteta uslijed rasta tečaja. Predmetni ugovor je bio unaprijed sastavljen od strane tuženika. Tužiteljica tvrdi da je vjerovala da je riječ o ″sigurnom kreditu″ te nije imala mogućnost utjecati na sadržaj ugovora niti se o tome posebno prigovaralo, što da sve odredbe čini ništetnima. Uslijed vrlo velike aprecijacije tečaja CHF, tužiteljica tvrdi da se našla u vrlo nepovoljnom položaju budući da su joj znatno porasli iznosi koje mjesečno plaća na ime otplate kamate, dok prema će banka i kad dođe vrijeme za plaćanje glavnice zasigurno tražiti puno već iznos od onog kojeg je tužiteljica očekivala. Imajući u vidu da je tuženik univerzalni pravni slijednik Slavonska banka d.d. Osijek, sva utvrđenja u postupku kolektivne zaštite potrošača se imaju primijeniti i u ovom sporu. Tvrdi da je zbog ništetnosti valutne klauzule u CHF i enormnog porasta tečaja CHF spram HRK, u odnosu na početni tečaj na dan korištenja kredita, preplatila svaki mjesec kunske obveze na ime dužnih iznosa kamata koje plaća do zaključno 1. prosinca 2021. i to u ukupnom iznosu 26.813,63 kn sve uvećano za zatezne kamate koje teku od uplate svakog pojedinačnog mjesečnog plaćanja pa do isplate. Predmet spora obuhvaća razdoblje više plaćenih iznosa uslijed rasta tečaja, smatra da je do 1. prosinca 2021. preplatila anuitete zbog porasta tečaja u iznosu 26.813,63 kn/ 3.558,78 eur te zahtjevom iz tužbe predlaže obvezati tuženika na isplatu navedenog iznosa sa zateznom kamatom na svaki pojedini preplaćeni iznos od dana njegova plaćanja do isplate te predlaže obvezati tuženika na isplatu troškova parničnog postupka sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate.
2. U odgovoru na tužbu tuženik, ne sporeći da je njegov pravni prednik s tužiteljicom sklopio Ugovor o kreditu br. 5140060231- 60010458083/2006 dana 13. travnja 2006., u cijelosti se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu. Prvenstveno osporava tužiteljici svojstvo potrošača. Naime, ugovorom o kreditu tužiteljica se obvezala svaki mjesec uplaćivati iznos 161,48 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za devize HNB-a, a koja sredstva će se koristiti za kupovinu udjela u otvorenom investicijskom fondu HI – balanced fond, i to tijekom cijelog razdoblja otplate kredita. Navedeni špekulativni element ugovora o kreditu predstavlja okolnost zbog čega da se tužiteljicu ne može smatrati potrošačem koji je ugovor o kreditu sklopio radi zadovoljenja isključivo svojih privatnih potrošačkih potreba. Iz tog razloga da je neosnovano pozivanje tužiteljice na Zakon o zaštiti potrošača kao i na presude donesene u kolektivnom sporu. Ističe kako se tužiteljicu ne može smatrati prosječnim potrošačem kojem je zaista u presudama iz kolektivnog spora priznata određena pravna zaštita na općenitoj razini. Kako proizlazi iz kreditne dokumentacije, tužiteljica je ekonomske struke te je u vrijeme sklapanja ugovora bila upravo zaposlenik Slavonske banke d.d. Kao takva, zasigurno da je bila u mogućnosti pregovarati o sadržaju ugovora te razjasniti s tuženikom sve nedoumice koje je eventualno imala u pogledu sklapanja ugovora. Tuženik naglašava kako sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, ne mogu predstavljati odredbe ugovorene suprotno načelu savjesnosti i poštenja te odredbe kojima da bi se prouzrokovala značajna neravnoteža u ugovornom odnosu na štetu tužiteljice. Naime, tužiteljica je za cijelo vrijeme otplate kredita vraćala samo kamatu te u ovom postupku potražuje preplatu kao da valutna klauzula nije niti ugovorena, odnosno kao da je za cijelo vrijeme otplate dužnih iznosa kamata, tečaj CHF bio jednak početnom. S druge strane, tužiteljica je upravo zbog porasta tečaja CHF uplaćivala veći iznos na ime sredstava koja su korištena za kupovinu udjela u otvorenom investicijskom fondu te na taj način ostvarila veće prinose nego što bi ostvarila da je tečaj CHF ostao na razini početnog. Stoga da nije jasno u čemu bi se sastojalo nepošteno postupanje tuženika kada je valutna klauzula u CHF s jedne strane značila za tužiteljicu nešto veću mjesečnu obvezu na ime plaćanja redovne kamate, a s druge strane omogućila tužiteljici stjecanje većeg broja udjela u otvorenom investicijskom fondu. U konačnici, budući da tužiteljica traži utvrđenje ništetnosti čl. 3. st. 5. u dijelu u kojemu je ugovorena valutna klauzula; postavlja se pitanje: smatra li tužiteljica da joj ne pripada pravo na trenutni broj udjela u otvorenom investicijskom fondu budući da je trenutni broj udjela, između ostalog, rezultat i okolnosti da je tečaj CHF rastao u odnosu na početni. Tužiteljica je prilikom sklapanja ugovora o kreditu, ovisno jedino o svojoj slobodnoj volji, mogla izabrati između više opcija ugovora o kreditu i to ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u eurima, CHF ili ugovor o kreditu u hrvatskim kunama te također ugovor o kreditu s fiksnom kamatnom stopom i ugovor o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom. Tužiteljica je, samostalno procjenjujući rizike, odabrala sklopiti ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF s promjenjivom kamatnom stopom očito iz razloga jer je taj model u vrijeme sklapanja ugovora za tužitelja bio najpovoljniji. Odabir između više predloženih ugovora predstavlja pojedinačno pregovaranje o ugovornim odredbama budući da klijent banke može samostalno i neovisno odabrati one ugovorne odredbe za koje smatra da mu najviše odgovaraju. Životno je nelogično i u praksi neprovedivo da svaki klijent s djelatnikom banke osobno pregovara i raspravlja o svakoj pojedinačnoj klauzuli ugovora.. Nejasno je zbog čega tužiteljica smatra da bi ugovorena valutna klauzula bila nepoštena i nedopuštena te u čemu bi se sastojalo tuženikovo propuštanje da tužiteljicu u cijelosti informira o svim bitnim parametrima. Zakonom o obveznim odnosima dopuštena je odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Ističe da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije mogla biti predvidiva niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF. Stoga je nesporno da tuženik nije mogao predmetnu valutnu klauzulu koristiti radi stjecanja dobiti jer ni on sam nije znao kakve će okolnosti nastupiti u idućih 25 godina, a valutnu je klauzulu ponudio tužiteljici upravo kao zaštitnu vrijednosnu klauzulu za budući slučaj potrebe očuvanja kupovne moći kune. Tuženik tvrdi da je o svim relevantnim okolnostima obavijestio tužiteljicu pri sklapanju ugovora o kreditu, kao i upozorio je na eventualne rizike valutnih klauzula, pa tako i CHF valutne klauzule. Nadalje, tuženik je kod kredita s valutnom klauzulom proveo edukaciju djelatnika, kako u pogledu samih komercijalnih uvjeta, tako i u odnosu na prodaju tih proizvoda klijentima. Upravo je zbog navedenog vidljivo da je tuženik vodio računa o klijentima i načinu prezentacije uvjeta kredita klijentima. Nadalje, tuženik osporava da bi ugovor o kreditu bio protivan Ustavu, prisilnim propisima i moralu društva. Navedeno iz razloga jer je isti sklopljen u skladu sa Zakonom o obveznim odnosima i to člankom 1021. koji kao lex specialis, regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita. Navedenim člankom određeno je da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom. Također, tuženik još jednom napominje kako je predmetni ugovor tužitelj sklopio sa Slavonskom bankom d.d. Nesporna je činjenica da Slavonska banka d.d. nije obuhvaćena izrekom presude u kolektivnom sporu. To što je tuženik pravni slijednik Slavonske banke d.d. ne mijenja činjenicu da je u kolektivnom sporu utvrđivana (ne)zakonitost ugovornih odredbi šest taksativno navedenih banaka (među kojima nije Slavonska banka d.d.) i to za točno određeni period (10.09.2003.-31.12.2008. u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu, odnosno 01.06.2004.-31.12.2008. za valutu obveze). Nadalje, nesporno je i da je u navedenim periodima Slavonska banka d.d. bila samostalna pravna osoba, različita od ovdje tuženika te sklapala ugovore različite od onih tuženika. U presudi donesenoj u kolektivnom sporu se ne utvrđuju činjenice vezane uz ugovore koje je sklapala Slavonska banka d.d., niti se zaključuje da se odgovornost ovdje tuženika odnosi i na ugovore njegovih pravnih prednika. Pravnim sljedništvom je ovdje tuženik preuzeo sva, do tad nastala, prava i obveze Slavonske banke d.d. kao prednika. Međutim, budući da je prednik bio samostalna pravna osoba koja je sklapala ugovore različite od ugovora koje je sklapao tuženik te da kolektivnim sporom nije utvrđivana (ne)zakonitost odredbi ugovora o kreditu za Slavonsku banku d.d., tako ni tuženik kao slijednik ne može snositi odgovornost kao da je za prednika bila utvrđena ništetnost spornih odredbi. Odnosno, budući da se utvrđenja iz kolektivnog spora ne odnose na ugovore koje je sklapala Slavonska banka d.d. ni tuženik ne može pravnim sljedništvom preuzeti odgovornost koja za prednika nije niti bila nastala. Opreza radi, ističe prigovor zastare te osporava zatraženi tijek zatezne kamate. Predlaže zahtjev odbiti kao neosnovan uz naknadu troška postupka tuženiku.
3. Tijekom postupka sud je izveo dokaz uvidom u: djelomični povijesni izvadak iz sudskog registra (list 11-54 spisa), Ugovor o kreditu (list 55-64 spisa), Aneks 1 Ugovora o kreditu (list 65-68 spisa), Ugovor o obavljanju poslova skrbništva nad vrijednosnim papirima (list 69-75 spisa), potvrdu o stanju udjela u fondu (list 76-80 spisa), obavijest tuženika od 9. prosinca 2021. (list 81 i 106 spisa), obavijest o promjenama kamatnih stopa (list 82-83 spisa), otplatni plan (list 84-100 spisa), specifikaciju uplata (list 101-105 spisa), pisanu izjavu svjedoka ZOŽ (list 152-156 spisa), tablicu kamatnih stopa na kunske kredite (list 204-212 spisa), nalaz i mišljenje, pisanu dopunu i usmeno obrazloženje financijskog vještaka Darka Prpića (list 216-247, 300-309 i 320 spisa), iskaz tužiteljice (list 321 spisa).
4. Temeljem tako provedenog postupka, a cijeneći izvedene dokaze svaki za sebe i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, u skladu sa odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 u daljnjem tekstu: ZPP) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.
5. Predmet spora je zahtjev za utvrđenjem ništetnosti dijelovi odredbi sadržanim u čl. 2. i čl. 3. Ugovora o kreditu te u čl. 1. Aneksa 1, kojima da je ugovorena valutna klauzula te posljedično navedenom, zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa anuiteta s osnove razlike u tečaju, u odnosu na tečaj kakav je bio u trenutku isplate kredita, a koje zahtjeve tužiteljica temelji na činjeničnim tvrdnjama o nepoštenim ugovornim odredbama kojom da je povrijeđeno njeno potrošačko pravo.
6. Među strankama nije sporno:
- da su tužiteljica, kao korisnik kredita i pravni prednik tuženika (Slavonska banka d.d. Osijek), 13. travnja 2006. zaključili Ugovor o kreditu broj 5140060231- 60010458083/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine za iznos 105.000,00 CHF po srednjem tečaju kreditora za devize Hrvatske narodne banke važećem na dan korištenja (čl. 2. Ugovora);
- da je čl. 2. Ugovora kredita ugovoreno da je kredit odobren za svrhu kupnje stana;
- da je toč. II čl. 3. Ugovora o kreditu ugovoreno da se glavnica kredita vraća istekom trajanja kredita i podmiruje se u kunama obračunatim po srednjem tečaju HNB za devize na dan plaćanja, odnosno na dan plaćanja;
- da je toč. V. čl. 3. Ugovora o kreditu ugovorena obveza korisnika kredita mjesečno uplaćivati iznos 161,48 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za devize HNB važećem na dan uplate, a koja sredstva će se koristiti za kupovinu udjela u otvorenom invensticijskom fondu HI-balanced fondu tokom cijelog razdoblja trajanja kredita počev od 1. svibnja 2006.;
- da su stranke 20. siječnja 2021. sklopile Aneks 1 Ugovoru o kreditu kojim aneksom je ugovorena promjena vrste bonusa na ugovorenu kamatnu stopu;
- da je čl. 1. st. 2. Aneksa 1 Ugovoru o kreditu ugovoreno da su stranke suglasne da nedospjela glavnica na dan 23. studenog 2020. iznosi 104.999,99 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema ugovorenom tečaju;
- da je tuženik pravni slijednik kreditora Slavonske banke d.d. Osijek.
7. Među strankama je sporna valjanost odredbi Ugovora o kreditu i Aneksa 1 istom, u dijelu u kojem su glavnica kredita te mjesečni anuitet vezani uz valutu CHF, a posljedično tome i osnovanost zahtjeva za isplatu, a koji se odnosi na, prema tvrdnji tužiteljice, preplaćeni iznos anuiteta zbog rasta valute švicarskog franka u odnosu na kunu. Sporno je i je li utuženo potraživanje u zastari. U vezi s tim sporno je i je li ovaj sud vezan utvrđenjima iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.
8. Tužiteljica je podneskom od 27. siječnja 2025. (list 312-317 spisa), a po provedenom financijskom vještačenju i nakon prigovora tuženika, kondemnatorni dio zahtjeva postavila u visini 3.407,35 eur sa zateznom kamatom na pojedine iznose od dana plaćanja do isplate.
9. U odnosu na navod tuženika kako se presude po tzv. kolektivnim tužbama ne odnose na tuženika jer da je Ugovor o kreditu zaključila Slavonska banka d.d., a ne tuženik, valja reći kako iz stanja spisa proizlazi suprotno. Naime, iz priloženih izvadaka iz sudskog registra za pravnu osobu kreditora Slavonska banka d.d. i pravnu osobu tuženika (list 11-54 spisa), jasno slijedi da je 2009. došlo do pripajanja Slavonske banke d.d. društvu Hvpo Alpe -Adria-bank d.d., a koji je 2016. izmijenio tvrtku u Addiko Bank d.d. Ujedno iz dokumentacije koja prileži spisu proizlazi da je upravo tuženik sačinio i izdao svu dokumentaciju vezanu za predmetni Ugovor o kreditu. Tzv. kolektivnom presudom obuhvaćeno je razdoblje u kojem je zaista Slavonska banka d.d. postojala kao pravni subjekt, no u vrijeme podnošenja tzv. kolektivne tužbe (i kasnije, u vrijeme presuđenja), Slavonska banka d.d ne postoji, jer se fuzirala s tuženikom te je tuženik u predmetu po kolektivnoj tužbi mogao isticati da ugovori koje je zaključila Slavonska banka nisu ništetni no prema presudama po kolektivnoj tužbi to nije tako. Stoga se zaista učinak citiranih presuda proteže na tuženika neovisno je li ugovor zaključila Slavonska banka ili Hypo Alpe-Adria-Bank s obzirom na pravnu osobnost koja je postojala u vrijeme vođenja postupka po kolektivnoj tužbi.
10. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu valutne klauzule vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je tuženik (kao V. tuženik) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03.) u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
11. U pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula):
- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. preinačio prvostupanjsku presudu i odbio ovaj dio tužbenog zahtjeva,
- Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom i rješenjem poslovni broj Revt-249/14- 2 od 9. travnja 2015. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o odbijanju ovog dijela tužbenog zahtjeva,
- Ustavni sud Republike Hrvatske je odlukom broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. ukinuo presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojom je odbijen zahtjev upravljen na utvrđenje da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu,
- Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu,
- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.,
- Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica CHF.
12. Dakle, pravomoćnim presudama u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i Ugovor koji je predmet ove pravne stvari), povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužiteljicu) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula.
13. U odnosu na navode tuženika da, u konkretnom slučaju, nije primjenjivo pravno shvaćanje iz presude Visokog trgovačkog suda broj: Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., zbog čega bi u svakom sporu o individualnom restitucijskom zahtjevu potrošača, pokrenutom nakon donošenja pravomoćne presude u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava, trebalo iznova preispitivati poštenost spornih odredaba potrošačkog ugovora, ističe se da je, sukladno čl. 502.c ZPP i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača, ovaj sud vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o valutnoj klauzuli. Naime, čl. 502.c ZPP propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
14. Ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. uz obrazloženje da sudovi nisu dužni u navedenom pravcu provoditi dokazni postupak neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. st. Zakona o zaštiti potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je to propisano člankom 118. Zakona o zaštiti potrošača.
15. Citirana odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske bila je predmet ustavnosudskog ispitivanja i Ustavni sud Republike Hrvatske ju je u cijelosti potvrdio odlukom U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020. u kojoj je obrazložio da je Vrhovni sud detaljno obrazložio zašto o pravnom pitanju o kojem je već jednom pravomoćno odlučeno u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava nije potrebno izvoditi dokaze u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, pri čemu je Vrhovni sud imao u vidu narav i svrhu pravnih sredstava kolektivne zaštite potrošača.
16. Neosnovano tuženik ističe nepostojanje pravnog interesa za utvrđenje ništetnosti sporne odredbe Ugovora o kreditu, a to stoga što se u postupcima kolektivne zaštite dakle, pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, a čime dakle, svaki pojedini korisnik kredita ima pravo zahtijevati utvrđenje ništetnosti pojedine odredbe konkretnog Ugovora o kreditu, a što je i ovdje slučaj.
17. U odnosu na direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača valja istaknuti i to da je tuženiku dopušteno dokazivati suprotno, ali samo u slučaju kada bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužiteljica nije potrošač nego trgovac) onda je teret dokaza takve činjenice na tuženiku i dopušteno je tuženiku to dokazivati (ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.). Naime, ocjenom iskaza tužiteljice kojeg sud prihvaća kao životnog i uvjerljivog te u skladu sa činjeničnim navodima tužbe i sadržajem Ugovora o kreditu, sud je utvrdio da tužiteljica ima status potrošača u vezi sklopljenog Ugovora jer je predmetni kredit podigla radi kupnje stana te je otišla u banku tuženika gdje joj je rečeno da je, obzirom na njezina primanja, za nju najpovoljniji kredit u CHF valuti te joj je tom prilikom rečeno da se radi o sigurnoj i stabilnoj valuti. Tužiteljica je razumjela pojam valutne klauzule, ali joj nitko od djelatnika banke nije objasnio rizike koje ta valuta nosi. Nije imala prilike pregovarati o odredbama ugovora jer joj je isti dan sastavljen kojeg je prije potpisa pročitala. U trenutku sklapanja ugovora nije bila vlasnik obrta niti član trgovačkog društva, a kupljeni stan koristila je za osobne potrebe. Navodi da je mjesečno i to putem trajnog naloga zapravo uplaćivala dva iznosa od kojih se jedan koristio za podmirenje redovne ugovorene kamate, a drugi dio se uplaćivao u investicijski fond banke. To iz razloga što, kada njoj dospije glavnica u lipnju 2031., banka će povući sva uplaćena sredstva iz investicijskog fonda, a ukoliko to neće biti dostatno za podmirenje iznosa glavnice tada će se morati dodatno zadužiti. U trenutku sklapanja ugovora tužiteljica je bila djelatnik banke tuženika. Navodi da ju prilikom sklapanja ugovora djelatnik banke nije upozorio da HNB ne štiti tečaj kune u odnosu na CHF. Isto tako nije upozorena da je valuta CHF – valuta utočišta za slučaj krize. U trenutku sklapanja ugovora obavljala je poslove blagajnika – likvidatora – to je podrazumijevalo najjednostavnije poslove u vezi uplata i isplata. Nikakve poslove uz odobravanje kredita nije radila, a niti poslove vezane uz tržište valuta i tečaja. Po stručnoj spremi je inače srednja stručna sprema - ekonomski tehničar. Navodi da je banka svim djelatnicima banke u to vrijeme nudila kredite pod uvjetima kao i što su njezini kreditni uvjeti. To joj je bio prvi ugovor o kreditu uopće. U njezinom slučaju glavnica kredita dospijeva jednokratno i to u lipnju 2031. dok ona mjesečno otplaćuje kamatu na cjelokupni iznos kredita. Kada se tužiteljicu pita da li je svjesna da je čl. 6 Ugovora mogla promijeniti kredit u neku drugu valutu – valutu eur, navodi da to nije mogla, a obzirom na njezina primanja jer je i samohrani roditelj. Tužiteljica se raspitivala o eventualnoj konverziji kredita u eur tijekom otplate, međutim nije joj to odgovaralo budući da bi joj rata po eurskom kreditu bila veća nego po postojećoj valuti. Pri tom joj je rečeno da bi trebala nadoplatiti još 6.600,00 eura, a što joj nikako nije odgovaralo.
18. Prema čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhu koja nije namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetništvu, što znači da svojstvo potrošača ima svaka fizička osoba u svakom ugovoru koji je sa trgovcem sklopljen izvan njezine profesionalne djelatnosti ili poslovne aktivnosti. Ocjenom iskaza tužiteljice i sadržaja ugovora, u ukupnosti, sud utvrđuje da se tužiteljici, kao korisniku kredita, ne može odreći pravo potrošača jer se pojam potrošača tumači u skladu sa položajem fizičke osobe u ugovoru, u skladu s prirodom i svrhom ugovora i vidljivo je prema vrsti ugovorne transakcije, kako je to obrazložio sud Europske unije u svojoj odluci broj C-774/2019 od 22. listopada 2020. Iz Ugovora o kreditu ne proizlazi da bi tužiteljica Ugovor o kreditu sklopila u vezi sa svojom profesionalnom djelatnosti ili gospodarskom aktivnosti. Osim toga, na tuženiku, kao kreditoru, je teret dokaza činjenice da tužiteljica nema svojstvo potrošača i da se radi o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu, a sud smatra da takve posebne okolnosti tuženik nije dokazao (ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.). Dakle, ovaj sud zaključuje da je tužiteljica potrošač i da je predmetni Ugovor o namjenskom kreditu potrošački ugovor zbog čega je sud vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača te da u tom pravcu nije potrebno provoditi dokazni postupak neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. Zakona o zaštiti potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete ili isplate.
19. Ovdje valja reći da iz iskaza tužiteljice dakle, ne proizlazi da ju je tuženik informirao o specifičnim rizicima koje nosi valuta CHF, a to su rizik "valute utočišta" (siguran za tuženika kao ulagača, jer nema rizika bitnog smanjenja njegove vrijednosti, a rizičan je za potrošača, jer postoji mogućnost povećanja njegove vrijednosti), kao i rizik zbog činjenice da HNB ne provodi politiku stabilnog tečaja kune prema valuti CHF, dok provodi politiku stabilnog tečaja kune prema valuti EUR, pri čemu valja kazati da tuženik nije ni iznosio tvrdnje da je informirao tužiteljicu o spomenutim specifičnim rizicima.
20. Nadalje, Ustavni sud Republike Hrvatske je u odluci broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. iznio pravno shvaćanje da su "…u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. U slučaju postojanja takvog informiranog pristanka, na redovnim je sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora.".
21. U odnosu na sredstva dokazivanja (dokaze) o punoj obaviještenosti konkretnog potrošača Ustavni sud je istaknuo "…da postoji već stabilna praksa redovnih sudova i Ustavnog suda o tome da se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti…".
22. Također je stanovište Ustavnog suda da saslušanje zaposlenika banaka koji nisu sudjelovali u sklapanju konkretnog ugovora (već mogu iskazivati o općim procedurama banke pri sklapanju ugovora) po svojoj dokaznoj vrijednosti nisu prikladni za utvrđivanje obavijesti koje su dane konkretnom potrošaču i da ne saslušavanje takvog predloženog zaposlenika banke ne može povrijediti načelo jednakosti oružja i utjecati na ishod i pravičnost postupka.
23. Dakle, iz citiranih odluka Vrhovnog suda i Ustavnog suda slijedi da je ovaj sud vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, ali da banka može dokazivati postojanje posebnih okolnosti zbog kojih se na konkretnog potrošača ne bi primjenjivao direktan učinak odluke iz kolektivnog spora. U tom smislu banka može predložiti da se na okolnost obavijesti koje su dane određenom potrošaču prije sklapanja konkretnog ugovora sasluša njezin zaposlenik koji je sudjelovao u sklapanju tog ugovora i to na okolnost pune obaviještenosti potrošača o rizicima fluktuacije tečaja CHF.
24. U ovom postupku tuženik je predložio saslušanje svojeg djelatnika FO od saslušanja koje je odustao podneskom od 7. travnja 2025. (list 331 spisa).
25. Iz pisane izjave ZOŽ od 24. kolovoza 2020. proizlazi da je ona bila zaposlena na radnom mjestu Regionalni menager za poslovanje s građanstvom od 1. siječnja 2004. do 1. siječnja 2008., a od 1. siječnja 2008. do 1. siječnja 2012. je radila na radnom mjestu Voditelj tima za razvoj kreditnih transakcija i štednih proizvoda. U razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. je 97% štednje građana i pravnih osoba u RH bilo u EUR te je u istom razdoblju imala u ponudi ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Ugovori s valutnom klauzulom u CHF i ugovori s valutnom klauzulom u EUR nisu bili istovjetni proizvodi. Za ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u CHF je bila niža kamatna stopa iz razloga što su bili različiti uvjeti financiranja banke, tj. banka je plaćala manju kamatu svojim izvorima financiranja za pozajmljivanje CHF. Nitko nije mogao očekivati, a kamoli predvidjeti rast tečaja CHF u razdoblju nakon 2009. Povijesno gledano od 1978. do 2008. je CHF bila stabilna valuta te nije bilo većih oscilacija tečaja od onih uobičajenih na deviznom tržištu. U trenutku kada se određena osoba odlučila sklopiti Ugovor o kreditu, kreditni je referent prezentirao oba proizvoda banke (kredit u CHF i kredit u EUR) te nije postojala uputa kreditnim referentima da prvenstveno nude ugovaranje kredita s valutnom klauzulom u CHF, niti da tu valutu prezentiraju kao sigurnu ili stabilnu, nego je klijent u skladu sa svojim potrebama i mogućnostima utvrdio koji je proizvod za njega prikladniji. Korisnici kredita su imali mogućnost iskoristiti svoje pravo na konverziju kojom je omogućeno da u svakom trenutku traže promjenu valute. Upravo je u tome ležala ravnoteža ugovornih odnosa između banke i potrošača. U trenutku kada je tečaj CHF počeo drastično rasti prednik 1-tuženika je aktivno omogućavao konverziju kredita u drugu valutu i za konverziju nije naplaćivana naknada sukladno preporuci Vlade RH. U razdoblju od 2004. do 2008. educirala je zaposlenike banke koji su neposredno sudjelovali kod pregovaranja i sklapanja ugovora o kreditu s CHF valutnom klauzulom na način da im je objašnjavala način funkcioniranja valutne klauzule, rizike koji proizlaze iz takvog ugovaranja u smislu mogućnosti rasta, ali i pada tečaja te utjecaja na visinu mjesečnih anuiteta u kunama. Naglašavala je svim zaposlenicima da isto moraju pojasniti i klijentima prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno tijekom prodajnih razgovora.
26. Iz predmetne pisane izjave ZOŽ proizlazi da ona nije osobno sudjelovala u razgovoru s tužiteljicom oko sklapanja ugovora i uvjeta kreditnog odnosa.
27. Kako dakle, tuženik nije učinio vjerojatnim da je u slučaju tužiteljice i ugovaranja predmetnog Ugovora o kreditu, postupio drugačije nego što je to bilo predmet dokazivanja i raspravljanja u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, odnosno da je tužiteljicu u potpunosti obavijestio o naravi, rizicima i posljedicama spornih odredbi, tada je za zaključiti da se u ovom individualnom sporu primjenjuje pravno utvrđenje presude Trgovačkog suda u Zagrebu donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača. Stoga se zaključuje da je ništetna odredba o valutnoj klauzuli sadržana u predmetnom Ugovoru o kreditu u stavcima 1., 2. i 5. čl. 3. Ugovora o kreditu te u čl. 1. st.2. Aneksa 1 Ugovoru o kreditu te je odlučeno kao u toč. I. i II. izreke.
28. Nasuprot tome, odbijen je zahtjev u dijelu kojim tužiteljica traži utvrđenje ništetnim čl. 2. Ugovora o kreditu u dijelu kojom se tužiteljici odobrava kredit u kunskoj protuvrijednosti CHF jer se odluka Trgovačkog suda u Zagrebu u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača ne odnosi na odredbu ugovora prema kojoj se kredit ugovara u valuti CHF i isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti. Naime, sporni dio čl. 2. Ugovora o kreditu glasi: " u kunskoj protuvrijednosti iznosa 105.000,00 CHF po srednjem tečaju za devize Hrvatske narodne banke važećem na dan korištenja kredita…".
29. Ovim člankom dakle, nije ugovorena otplata kredita vezana za tečaj CHF, već je ugovoren iznos kredita iz čega, onda, slijedi da neosnovano tužiteljica tvrdi da je u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno o ništetnosti ovakve odredbe i da bi se radilo o direktnom učinku. Tim člankom je samo naznačen iznos kredita u CHF, a što nije nezakonito. Nadalje, sud nije našao niti jedan razlog zbog kojeg bi navedeni stavak članka 2. Ugovora o kreditu bio ništetan pa je taj dio zahtjeva odbijen kao u toč. IV. izreke presude.
30. Kako su odredbe Ugovora o kreditu i Aneksu 1 istog – ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula (kako je prethodno navedeno), to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Odnosno, u skladu sa čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje u tekstu ZOO), tuženik je dužan vratiti tužiteljici sve što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom. Dakle, tužiteljica ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je platio na temelju obračuna tuženika prema promjeni valute po tečaju te iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF.
31.Neosnovan je prigovor zastare, jer zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u postupku kolektivne zaštite potrošača (od 14. lipnja 2018. za valutnu klauzulu). Potraživanje iz ove parnice zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina iz članka 225. ZOO, a koji rok nije protekao budući je tužba podnesena 6. prosinca 2022.
32. Povodom dvojbi i nedoumica o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. zauzeto je pravno shvaćanje da, ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača.
33. Dakle, zastara počinje teći od pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost u kolektivnom sporu, jer VSRH u izraženom pravnom stavu izričito navodi "počinje teći", a ne "ponovno počinje teći". Da je korišten izričaj "ponovno počinje teći" tada bi to upućivalo na shvaćanje da je podnošenjem tužbe u kolektivnom sporu (tužba u kolektivnom sporu je podnesena 4. travnja 2012.) prekinuta zastara i da se računa vrijeme prije podnošenja te tužbe, te bi u tom slučaju zastarjeli svi anuiteti plaćeni prije 3. travnja 2007. Kako je, međutim, na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. zauzeto pravno shvaćanje da zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada to znači da se za sve anuitete zastara računa od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 i to od 14. lipnja 2018. za valutnu klauzulu.
34. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva sud je proveo financijsko vještačenje po vještaku Darku Prpiću iz Darfin d.o.o. Vještak je u zaključku nalaza i mišljenja naveo da ukupna razlika, s osnove valutne klauzule, prema obračunu banke po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan dospijeća, odnosno plaćanja, u odnosu na anuitete prema obračunu banke po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan isplate kredita, za sve anuitete za koje je nalazom i mišljenjem utvrđen više plaćeni iznos, iznosi 25.788,65 kn odnosno eurska protuvrijednost 3.422,71 eur. Vješaj ujedno utvrđuje i postojanje tzv. negativne razlike u iznosu -148,03 eur, 35. Tuženik je prigovorio nalazu i mišljenju navodeći da je vještak koristio pogrešni tečaj, osporava metodologiju jer da je izračun sačinjen kao da su stranke ugovorile fiksnu kamatnu stopu i tečaj te smatra da se u obzir mora uzeti i tzv. negativne razlike.
36. U pisanoj dopuni nalaza i mišljenja vještak je izvršio matematičku korekciju iznosa na ime razlike anuiteta s osnove valutne klauzule za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos, tako da isti iznosi 25.672,45 kn odnosno eurska protuvrijednost 3.407,35 eur.
37. U usmenom obrazloženju pisanog nalaza i mišljenja te njegove pisane dopune, na ročištu 14. veljače 2025. (list 320 spisa) vještak je naveo kako u cijelosti ostaje kod nalaza i mišljenja kao i pisane dopune, ističući da je upravo pisanom dopunom odgovorio na prigovore tuženika na nalaz i mišljenje.
38. Sud je prihvatio u cijelosti nalaz i mišljenje vještaka, kako pisano tako i usmeno obrazloženje jer je dan stručno, jasno i obrazloženo te sukladno članku 258. ZPP, a niti su stranke nakon usmenog obrazloženja, nalazu i mišljenju prigovarale. Prigovor tuženika da ovakav izračun nema smisla je pravne naravi i o njemu je sud iznio svoj stav u prethodnom dijelu obrazloženja ove presude. Stoga takvi prigovori tuženika ne dovode u sumnju vjerodostojnost nalaza i mišljenja budući je vještak nalaz i mišljenje izradio u skladu sa zadatkom suda, a ostalo su prigovori pravne naravi o kojima ocjenu daje sud te vještak na takve prigovore nije usmeno saslušavan. Naime, postavljen zadatak financijskom vještaku dan je s obzirom na činjenicu da, u situaciji kada je iz ranije navedenih razloga naznačena ugovorna odredba ništetna, valja primijeniti iznos kredita, odnosno svakog mjesečnog anuiteta, bez vezanja za kretanje valute CHF, s obzirom da je odredba Ugovora kojom se otplata veže uz valutu CHF ništetna, a u slučaju ništetnosti pojedine odredbe uzima se da nije ni napisana (pro non scripto), tako da je za ocjenu osnovanosti tako postavljenog tužbenog zahtjeva sud dao zadatak vještaku da utvrdi visinu razlike između onoga što je tužitelj platio na temelju Ugovora o kreditu i onoga što bi platio da se odredba koja je utvrđena ništetnom ne uzima u obzir, gledano za svaki mjesec plaćanja. Iz navedenog razloga sud nije prihvatio prijedlog tuženika za dopunom nalaza i mišljenja u smislu računanja razlike u odnosu na "kamatu primjenjivu na kunske kredite u predmetnom razdoblju" ,a niti je razlika po osnovi preplaćene kamate predmet spora. Stoga nije posebno cijenjen pregled kamatnih stopa banaka na kunske kredite (list 204-212 spisa) jer dakle, razlika po osnovi preplaćene kamate nije predmet spora, a osim toga, sve da i je relevantna, ta dokumentacija je priložena u spis nakon zaključenja prethodnog postupka. Pritom tuženiku valja odgovoriti da isti, u odnosu na iznos tzv. negativne razlike nije do zaključenja prethodnog postupka eventualno istaknuo niti prigovor radi prebijanja niti protutužbu niti do zaključenja glavne rasprave eventualno prigovor prijeboja, a u kojim slučajevima bi sud jedino bio ovlašten i dužan odlučivati o eventualnom umanjenju tražbine tužitelja sa potplaćenim iznosima odnosno tzv. negativnom razlikom (tako i VSRH u presudi poslovni broj Rev-549/23 od 18. prosinca 2023.)
39. Slijedom navedenog, sud je tužiteljici dosudio preplaćeni tečaj po kreditu u iznosu 3.407,35 eur (pozitivna razlika), a kako je to tužiteljica precizirala u skladu sa dopunom nalaza i mišljenja vještaka te je odlučeno kao u toč. II. izreke.
40. Na svaki preplaćeni mjesečni iznos tužiteljici pripada zatezna kamata u skladu sa čl.1115. ZOO i to od dana kada su izvršene uplate, a kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka. Naime, tuženik je nesavjestan od trenutka kada je primio uplate od strane tužiteljice jer je već prilikom sklapanja samoga ugovora bio nepošten, budući da je kao osoba koja sklapa takav ugovor u okviru svoje djelatnosti, morao znati da su predmetne sporne odredbe Ugovora o kreditu protivne prisilnim propisima i time ništave.
41. Visina stope zatezne kamate temelji se na odredbi čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne novine 72/02, 153/04) i čl. 29. st. 2. i 8. ZOO.
42. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 5. u vezi čl. 151. i čl. 155. ZPP i isti je suđen tužiteljici u cijelosti. Trošak tužiteljice sastoji se od zastupanja po punomoćniku odvjetniku, odmjeren je prema vrijednosti zahtjeva, u skladu sa odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23 - dalje u tekstu Tarifa) i priloženom troškovniku. Tužiteljici je trošak postupka suđen u cijelosti budući da nije uspjela sa razmjerno neznatnim dijelom deklaratornog zahtjeva u pogledu kojeg nije nastao poseban trošak.
42.1.Tužiteljici je priznat trošak za: sastav tužbe 100 bodova (tbr. 7/1 Tarife), sastav žalbe od 11. siječnja 2023. 50 bodova (tbr. 10/4 Tarife), sastav podnesaka od 19. travnja 2023., 10. lipnja 2024. i 27. siječnja 2025., svaki po 100 bodova (tbr. 8/1 Tarife) i za zastupanje na ročištima 10. travnja 2024., 14. veljače 2025. i 14. svibnja 2025., svako po 100 bodova (tbr. 9/1 Tarife), ukupno 750 bodova, što primjenom tbr. 54 Tarife iznosi 1.500,00 eur i uz uvećanje za 25% PDV (350,00 eur) te uz zatraženi trošak uplaćenog predujma za vještačenje 350,00 eur te trošak uplaćene pristojbe na tužbu 41,02 eur, sveukupno iznosi 2.241,02 eur.
42.2. Iako je ovome sudu životno da je tužiteljica zbog iskazivanja pred ovim sudom, a obzirom na adresu prebivališta ([adresa]) imala troškove dolaska na sud pa i u vidu zatražene autobusne karte na relaciji Osijek- Zagreb-Osijek, ali kako ničime nije dokazala visinu tog troška, to joj isti nije priznat.
43. Odluka o zateznoj kamati na trošak postupka temelji se na odredbi čl. 151. st. 3. ZPP.
U Zagrebu 2. lipnja 2025.
Sudac
Vlatka Toplak
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU :
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana, a koji rok se računa od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda Županijskom sudu.
DNA:
- punom. tužiteljice
- punom. tuženika
