REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg J. F. Kennedyja 11

Poslovni broj: P-3333/2023-44

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Trgovački sud u Zagrebu, po sutkinji Ivani Manestar, u pravnoj stvari tužitelja JUPITER EUROPA j.d.o.o., Zagreb, Šenoina ulica 3, OIB: 60790446339, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kojeg zastupa Hrvoje Matić, odvjetnik u Zagrebu, Maksimirska 81, radi utvrđenja ništetnosti ugovora i isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene 16. travnja 2025. u prisutnosti zastupnika po zakonu tužitelja CR i punomoćnika tuženika, dana 2. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita, broj 5140430447-61000066701/2006, sklopljenog 11. listopada 2006. između Slavonske banke d.d. kao kreditora i TR, nositeljice OPG-a TR Bošnjak, kao korisnice kredita.

II. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 1.911,73 EUR s zateznim kamatama na iznos od:

- 169,31 EUR od 22. studenog 2007. do isplate,

- 93,62 EUR od 30. studenog 2007. do isplate,

- 297,88 EUR od 24. prosinca 2008. do isplate,

- 3,98 EUR od 10. srpnja 2009. do isplate,

− 118,39 EUR od 19. veljače 2010. do isplate,

− 205,50 EUR od 23. veljače 2010. do isplate,

− 2,65 EUR od 18. ožujka 2010. do isplate,

− 106,18 EUR od 1. prosinca 2010. do isplate,

− 25,88 EUR od 4. prosinca 2010. do isplate,

− 21,37 EUR od 4. siječnja 2011. do isplate,

− 34,51 EUR od 2. veljače 2011. do isplate,

− 22,63 EUR od 17. veljače 2011. do isplate,

− 30,53 EUR od 25. veljače 2011. do isplate,

− 34,51 EUR od 2. ožujka 2011. do isplate,

− 52,71 EUR od 29. ožujka 2011. do isplate,

− 34,51 EUR od 16. travnja 2011. do isplate,

− 34,51 EUR od 13. svibnja 2011. do isplate,

− 34,51 EUR od 17. lipnja 2011. do isplate,

− 34,51 EUR od 2. srpnja 2011. do isplate,

− 0,59 EUR od 16. srpnja 2011. do isplate,

− 34,51 EUR od 24. kolovoza 2011. do isplate,

− 5,18 EUR od 27. kolovoza 2011. do isplate,

− 5,18 EUR od 2. rujna 2011. do isplate,

− 13,27 EUR od 22. listopada 2011. do isplate,

− 34,51 EUR od 25. listopada 2011. do isplate,

− 34,51 EUR od 1. prosinca 2011. do isplate,

− 34,51 EUR od 3. prosinca 2011. do isplate,

− 4,20 EUR od 28. prosinca 2011. do isplate,

− 43,27 EUR od 26. veljače 2012. do isplate,

− 34,51 EUR od 3. travnja 2012. do isplate,

− 44,72 EUR od 24. travnja 2012. do isplate,

− 26,54 EUR od 13. lipnja 2012. do isplate,

− 34,51 EUR od 4. srpnja 2012. do isplate,

− 29,20 EUR od 25. srpnja 2012. do isplate,

− 34,51 EUR od 3. kolovoza 2012. do isplate,

− 30,00 EUR od 22. studenog 2012. do isplate.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka.

IV. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 750,00 EUR, u roku od 15 dana.

r i j e š i o  j e

Utvrđuje se da je tužba povučena u dijelu u kojem se zahtijeva isplata iznosa od 252,97 EUR s zateznim kamatama od 22. studenog 2012. do isplate.

Obrazloženje

1. U tužbi se, u bitnom navodi, da su pravni prednik tuženika, Slavonska banka d.d., kao kreditor i TR, nositelica istoimenog obiteljskog poljoprivrednog gospodarstva, kao korisnica kredita sklopili 11. listopada 2006. Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita, broj 5140430447-61000066701/2006, kojim je korisnici kredita odobren kredit u iznosu od 35.000,00 CHF (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu). Odredbom čl. 4. Ugovora o kreditu da je ugovoreno da će se kamatna stopa ugovornih kamata biti promjenjiva prema izmjenama i dopunama Odluke o kamatnim stopama banke. Osim toga, da je odredbom čl. 2. Aneksa 1. Ugovora o kreditu od 26. studenog 2010. ugovoreno da je visina kreditnog anuiteta promjenjiva te da će Banka obavještavati korisnicu kredita o promjeni visine anuiteta. S obzirom da iz odredbe čl. 4. Ugovora o kreditu nije vidljiv način promjene visine kamatne stope ugovornih kamata, niti je iz odredbe čl. 2. Aneksa 1. Ugovora o kreditu vidljiv način određivanja visine anuiteta, to da su ''te činidbe'' neodređene i neodredive, protivno odredbama čl. 269. st. 2. i čl. 272. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj:

35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023., dalje u tekstu: ZOO/). Tužitelj smatra da su odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi i o visini anuiteta bile odlučujuća pobuda pravnog prednika tuženika, banke, za sklapanje Ugovora o kreditu, u smislu odredbe čl. 324. st. 1. ZOO- a, slijedom čega ništetnost tih odredaba povlači ništetnost cijelog Ugovora o kreditu. S obzirom da je ništetan cijeli Ugovor o kreditu, to da je svaka strana dužna vratiti onoj drugoj sve ono što je primila temeljem tog ugovora, a kako je korisnica kredita platila predniku tuženika i tuženiku kroz kreditne anuitete ukupno 157.385,53 kn, to da bi ista imala prema tuženiku tražbinu na isplatu tog iznosa (čl. 1111. st. 1. ZOO-a). S obzirom da su tužitelja kao cesionar i TR kao cedent sklopili Ugovor o cesiji HAAB 02 (bez naznake datuma sklapanja istog), kojim je TR ustupila tužitelju 1/10 svoje tražbine prema tuženiku po osnovi povrata stečenog bez pravne osnove temeljem ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu, to da je tužitelja ovlašten od tuženika zahtijevati isplatu u tom omjeru, konkretno u iznosu od 2.088,86 EUR. Točna iznos preplate predlaže utvrditi financijskim vještačenjem. Stoga tužbenim zahtjevom traži utvrđenje ništetnosti Ugovora o kreditu (stavak I.) i isplatu iznosa od 2.164,70 EUR s zateznim kamatama na pojedinačne iznose (stavak II.). Predlaže pokretanje oglednog spora pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske radi odgovora na pravno pitanje: ''je li određena ili odrediva činidba iz ugovora o kreditu kad je kamata promjenjiva a nije određen promjenjivi parametar i /ili nije određena struktura kamate te način usklađivanja s ugovorenim promjenjivim parametrom (trenutak kada se vrši usklađivanje, vrijednost promjenjivog parametra koja se uzima prilikom usklađivanja te referentna razdoblja na koja će se usklađivanje odnositi)''.

2. U odgovoru na tužbu tuženik ističe prigovor pravomoćno presuđene stvari, jer da je korisnica kredita TR već podnijela protiv njega tužbu radi utvrđenja ništetnosti predmetnog Ugovora o kreditu te da je njen tužbeni zahtjev pravomoćno odbijen presudom Općinskog suda u Đakovu, P-762/2019 od 15. travnja 2020., kao što je odbijen i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti pojedinačnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF te o promjenjivoj kamatnoj stopi. Stoga predlaže tužbu prije svega odbaciti kao nedopuštenu. Protivi se pokretanju oglednog spora, jer VSRH već izrazio stajalište da ništetnost pojedinih odredbi ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora o kreditu (VSRH, Rev 1172/2018 od 19. ožujka 2019.). Podredno, smatra da tužitelj nema aktivnu legitimaciju, budući da niti korisnica kredita nije imala nikakvu tražbinu prema tuženiku koju je mogla ustupiti tužitelju Ugovorom o cesiji. Uostalom da su potrošačka prava strogo osobne naravi pa su neprenosiva na druge osobe. Međutim, tvrdi da korisnica kredita niti nije imala status potrošača prilikom sklapanja Ugovora o kreditu, budući da je svrha kredita bila kupnja poljoprivrednog zemljišta, a korisnica kredita je bila nositeljica obiteljskog poljoprivrednog gospodarstva. Tuženik, dalje, navodi da je sva svoja potraživanja iz Ugovora o kreditu ustupio društvu Eos Matrix d.o.o., stoga predlaže da ga se obavijesti o postojanju predmetne parnice. Iz odredbe čl. 1021. ZOO-a, koja definira ugovor o kreditu, da je jasno koji su bitni elementi tog ugovora, a da to nisu niti valutna klauzula niti klauzula o promjenjivoj kamatnoj stopi. Osim toga da valja razlikovati ugovornu odredbu kojom se ugovara plaćanje kamata, kao cijene kredita, od odredbe kojom se ugovara promjene kamatne stope ugovornih kamata. Stoga sve i da su ništetne odredbe o promjenjivosti kamatne stope i o valutnoj klauzuli, da to ne bi činilo ništetnim i cijeli Ugovor o kreditu, budući da on može opstati bez tih odredbi (čl. 324. ZOO-a). Ističe prigovor zastare, osporava visinu tužbenog zahtjeva, osporava tijek zateznih kamata, jer se, sve i da ima mjesta ništetnosti i povratu stečenog bez pravne osnove, on ima smatrati poštenim posjednikom u smislu odredbe čl. 1115. ZOO-a.

3. Tijekom dokaznog postupka pročitani su Ugovor o kreditu (list 20. – 27. spisa), Aneks 1 Ugovora o kreditu (list 28. - 31. spisa), popis uplata po Ugovoru o kreditu (list 32. – 33. spisa), Ugovor o cesiji (lis 34. – 36. spisa), tužiteljev interni obračun izvršenih uplata po Ugovoru o kreditu (list 37. spisa), djelomični povijesni izvadak iz sudskog registra za tuženika (list 38. – 56. spisa), rješenje ovog suda Tt-09/1533-3 od 27. veljače 2009. (list 57.58. spisa), djelomični povijesni izvadak iz sudskog registra za Slavonsku banku d.d. (list 59. – 89. spisa), rješenje ovog suda Tt-09/183-2 od 4. veljače 2009. (list 90. – 91. spisa) i Ugovor o cesiji sklopljen 25. siječnja 2018. između tuženika kao cedenta i Eos Matrix d.o.o. kao cesionara (list 286. - 291. spisa).

4. Ocjenom izvedenih dokaza, sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 28/2013., 89/2014. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019., 80/2022., dalje u tekstu: ZPP), sud je zaključio da su tužbeni zahtjevi neosnovani.

5. Predmet spora jest utvrđenje da li je Ugovor o kreditu ništetan zbog navodne ništetnosti njegovih pojedinih odredaba te pripada li korisnici kredita, a time i tužitelju kao cesionaru, tražbina povrata onog što je tuženik stekao temeljem tog ništetnog ugovora.

6. Prije svega u ovom postupku nema mjesta odbačaju tužbe zbog pravomoćno presuđene stvari, budući da između ove parnice i parnice koja je vođena pred Općinskim sudom u Đakovu, pod brojem P-762/2019, nema subjektivnog identiteta spora, budući da je u ovoj parnici tužitelj Jupiter Europa j.d.o.o., a ovoj drugoj parnici je tužiteljica bila TR (čl. 333. st. 2. ZPP-a).

7. Nadalje, među strankama je nesporno da je pravni prednik tuženika, Slavonska banka d.d., sklopio s TR kao korisnicom kredita predmetni Ugovor o kreditu, da TR prilikom sklapanja tog ugovora nije imala status potrošača, budući da je ista obavljala registriranu djelatnost (bila je registrirana nositeljica obiteljskog poljoprivrednog gospodarstva) koja je kredit ishodila u svrhu kupnje nekretnine – poljoprivrednog zemljišta potrebnog za obavljanje te registrirane djelatnosti te da je TR sklopila s tužiteljem nedatirani Ugovor o cesiji kojim mu, između ostalog, ustupa 1/10 svojih navodnih restitucijskih potraživanja prema tuženiku temeljem, između ostalog, ništetnih odredaba predmetnog Ugovora o kreditu.

8. Sporno je jesu li odredbe čl. 4. Ugovora o kreditu te čl. 2. Aneksa 1. Ugovora o kreditu ništetne, ako jesu, predstavljaju li iste odlučujuću pobudu zbog koje je kreditor pristupio njihovu sklapanju, a time i čine li iste ništetnim cijeli Ugovor o kreditu, a posljedično koliko iznosi tražbina povrata stečenog bez pravne osnove korisnice kredita TR prema tuženiku, a time i koliko iznosi 1/10 te tražbine koja je ustupljena ovdje tužitelju.

9. Sud ispituje ništetnost navedenih odredbi samo temeljem činjenica koje je tužitelj iznio u tužbu.

10. Odredbom čl. 269. ZOO-a određeno je da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju, pri čemu činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva.

11. Ako je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan (čl. 270. st. 1. ZOO-a).

12. Činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi, ali ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan (čl. 272. st. 1. i . 2. ZOO-a).

13. Ugovorom o kreditu banka se obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno (čl. 1021. ZOO-a).

14. Tako je i predmetnim Ugovorom o kreditu prednik tuženika stavio na raspolaganje korisnici kredita iznos od 35.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita za kupovinu privatnog poljoprivrednog zemljišta (čl. 2.), a korisnica kredita se je obvezala kredit vratiti kroz 10 godina, u jednakim godišnjim anuitetima, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan dospijeća ili na dan plaćanja, ako se ta dva datuma razlikuju, pri čemu prvi anuitet dospijeva 1. studenog 2007., a svaki anuitet sadrži u sebi određeni iznos ugovornih kamata, pri čemu stopa ugovornih kamata na dan sklapanja ugovora iznosi 4,50% godišnje (čl. 3.).

15. Odredbom čl. 4. Ugovora o kreditu ugovorena je promjenjivost kamatne stope ugovornih kamata na način da korisnik kredita prihvaća sve naknade izmjene visine kamatne stope sukladno izmjenama i dopunama Odluke o kamatnim stopama banke, koje se smatraju sastavnim dijelom ugovora, bez posebnog sklapanja aneksa tom ugovoru, pri čemu je korisniku kredita uručena otplatna tablica i upoznat je s efektivnom kamatnom stopom.

16. Dakle, korisnici kredita je kamatna stopa ugovornih kamata, kao sastavnog dijela njene činidbe anuitetne otplate kredita, bila poznata na dan sklapanja ugovora, ali joj nije moglo biti jasno na koji način će se ista mijenja, s obzirom da niti sudu to nije jasno iz navedene odredbe.

17. Sudu nije dostavljena niti jedna odluka kreditora o kamatnoj stopi koja se je primjenjivala na predmetni Ugovor o kreditu, tako da se ne može utvrditi za koje parametre je bila vezana promjena kamatne stope (očito ni za kakve objektivne, poput EURIBOR-a ili LIBOR-a, jer bi u protivnom to bilo naznačeno u samom tekstu Ugovora o kreditu), a niti postoji naznaka da su te odluke o kamatnim stopama ikada uručene korisnici kredita.

18. Stoga je ovako određena visina stope redovnih kamata, u dijelu koji se njenih budućih promjena, temeljem nejasnih parametara, neodređena i neodrediva, a što i samu činidbu povrata kredita kroz godišnje anuitete primjeno tako promijenjene kamatne stope čini neodređenom i neodredivom, slijedom čega je ništetna i sama odredba čl. 4. Ugovora o kreditu.

19. Ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen (čl. 324. st. 1. ZOO-a).

20. Odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije bila niti uvjet niti odlučujuća pobuda zbog koje je Ugovor o kreditu sklopljen (cijena kredita jest sama ugovorna kamata i to je odlučujuća pobuda zbog koje kreditor sklapa ugovor o kreditu, a ne promjenjivost te kamatne stope, što se vidi i iz činjenice da na tržištu postoje brojni krediti koji se nude uz fiksnu kamatnu stopu), slijedom čega isti može opstati bez te ništetne odredbe, ali sve i da se radi o odlučujućoj pobudi, ništetnost je u konkretnom slučaju ustanovljen upravo da bi Ugovor o kreditu bio oslobođen te odredbe i vrijedio i bez nje, u smislu odredbe čl. 324. st. 2. ZOO-a.

21. Stoga ništetnost odredbe čl. 4. Ugovora o kreditu ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora.

22. U odnosu na odredbu čl. 2. Aneksa 1. Ugovora o kreditu valja navesti da se istom mijenja odredba čl. 3. st. 1. t. 4. Ugovora o kreditu, dakle, dinamika otplate kredita, tako da se umjesto odredbe o otplati kredita u jednakim godišnjim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a na dan dospijeća ili na dan isplate, ako se ti datumi razlikuju, u ugovor unosi odredba da će se kredit otplatiti kroz 72 jednaka mjesečna anuiteta, da se visina mjesečnog anuiteta određuje planom otplate koji je sastavni dio tog ugovora i koji će banka dostaviti korisniku kredita po sklapanju tog Aneksa, da se anuiteti plaćaju u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a na dan dospijeća ili na dan isplate, ako se ti datumi razlikuju, s time da prvi anuitet dospijeva 1. prosinca 2010., a posljednji 1. studenog 2016., a dospijeće svih anuiteta između njih je svakog prvog z mjesecu za prethodni mjesec, pri čemu se promjena dinamike otplate kredita provodi temeljem stanja glavnice na dan 1. studeni 2010. u iznosu od 257.151,84 CHF. U posljednjoj rečenici se navodi da će banka o promjeni anuiteta pismeno obavijestiti korisnika kredita, koji svojim potpisom izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest banke o promjeni visine anuiteta.

23. Tužitelj smatra da je ta posljednja rečenica, dakle, taj zadnji dio odredbe čl. 2. Aneksa 1. Ugovora o kreditu, ništetan, jer visinu anuiteta čini neodređenom i neodredivom, međutim, to nije tako.

24. Iz sadržaja cjelokupnog Ugovora o kreditu jasno je da visina anuiteta ovisi o visini srednjeg tečaja Hrvatske narodne banke za valutu CHF na dan dospijeća anuiteta ili na dan njegova plaćanja, ako se anuitet plaća prije dospijeća (dakle, koji je odnos hrvatske kune, valute u kojoj se kredit vraća, naspram, švicarskog franka na navedene datume) te o visini primijenjene stope ugovornih kamata, koja je bila ugovorena kao promjenjiva te se posljednja rečenica odredbe čl. 2. Aneksa 1. Ugovora o kreditu referira upravo na te promjene.

25. Pri tome sama valutna klauzula činidbu povrata kredita ne može činiti neodredivom, budući da je jasno određeno primjenom kojeg tečaja i na koji dan će se utvrđivati vrijednost 1 CHF u HRK, već je ono što je u ugovoru neodređeno i neodredivo način promjene kamatne stope ugovornih kamata, dakle, odredba čl. 4. Ugovora o kreditu.

26. Dakle, nije posljednja rečenica odredbe čl. 2. Aneksa 1. Ugovora o kreditu ta koja definira visinu anuiteta, već ranije rečenice te odredbe u kojima je sadržana valutna klauzula te odredba čl. 4. Ugovora o kreditu.

27. Stoga dio odredbe čl. 2. Aneksa 1. Ugovora o kreditu koji govori o tome da će banka obavijestiti korisnika kredita o promjeni visine anuiteta (do koje promjene će doći temeljem parametara koji su definirani drugim odredbama) ne može biti i nije ništetan, a time ne može prouzrokovati niti ništetnost cijelog Ugovora o kreditu, u smislu odredbe čl. 270., 272. i 324. ZOO-a.

28. Stoga je tužbeni zahtjev pod I. za utvrđenje ništetnosti Ugovora o kreditu valjalo odbiti kao neosnovan.

29. S obzirom da sud odlučuje isključivo u granicama tužbenog zahtjeva (čl. 2. st. 1. ZPP-a), sud nije mogao izrekom utvrditi ništetnost odredbe čl. 4. Ugovora o kreditu, budući da to nije ono što tužitelj zahtijeva u ovoj parnici, s obzirom da je ništetnost pojedinačne odredbe ugovora sadržajno različita od ništetnosti cijelog ugovora te budući da takav tužbeni zahtjev naprosto u ovoj parnici ne postoji (dakle, suditi ništetnost pojedine ugovorne odredbe u situaciji kada se tužbenim zahtjevom traži utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora, ne bi imalo značaj dosuđivanja manjeg od onoga što je traženo, već dosuđivanje nečeg što je sadržajno potpuno različito od onog što je traženo).

30. Međutim, povrat onoga što je plaćeno tuženiku temeljem ništetne odredbe čl. 4. Ugovora o kreditu može se tražiti bez obzira je li ta odredba prethodno izrekom presudom utvrđena ništetnom, budući da se o ništetnosti može odlučivati kao o prethodnom pravnom pitanju u parnici povodom restitucijskog zahtjeva.

31. S obzirom da je posljedica ništetnosti ta da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora odnosno ugovorne odredbe, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke (čl. 323. st. 1. ZOO-a), to korisnica kredita, TR, ima prema tuženiku tražbinu po osnovi iznosa kojeg je platila tuženiku primjenom odredbe čl. 4. Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi, a koju je, u omjeru od 1/10, ustupila ovdje tužitelju.

32. Stoga je sud, radi utvrđenja iznosa te tražbine, odredio izvođenje dokaza financijskim vještačenjem i zadao vještaku zadatak utvrditi:

- koji iznos je TR platila tuženiku (ili njegovom pravnom predniku Slavonska banka d.d.) po osnovi Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita 514030447-61000066701/2006. od 11. listopada 2006. (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) i Aneksa 1. istog od 25. studenog 2010., uzimajući u obzir klauzulu o promjenjivoj kamatnoj stopi iz čl. 4. Ugovora o kreditu, dakle, koji iznos je korisnica kredita stvarno platila primjenom promjenjive kamatne stope,

- koji iznos bi korisnica kredita platila da se je cijelo vrijeme otplate kredita primjenjivala (kao fiksna) kamatna stopa iz čl. 3. st. 1. t. 2. Ugovora o kreditu (4,50% godišnje dekurzivno odnosno RGKS od 4,81%),

- koliko, uzimajući u obzir na taj način utvrđenu razliku, iznosi mjesečna anuitetna preplata korisnika kredita po predmetnom Ugovoru o kreditu, kao i datume na koje je ta preplata izvršena te

- koliko iznosi 1/10 tako utvrđene preplate, ukupno i po pojedinim mjesecima.

33. Međutim, tužitelj nije nikada uplatio predujam za izvođenje dokaza financijskim vještačenjem (tužitelj je podnio žalbu protiv navedenog rješenja te je isto u dijelu u kojem se određuje plaćane predujma u iznosu od 400,00 EUR potvrđeno od strane drugostupanjskog suda, dok je u dijelu određivanja zadatka vještaku potvrđeno rješenje ovog suda kojim se odbacuje žalba tužitelja budući da e radi o rješenju o upravljanju postupkom protiv kojeg žalba nije dopuštena), iako je u tom rješenju bio upozoren da će u tom slučaju sud odustati od izvođenja dokaza financijskim vještačenjem.

34. Naime, kad stranka predloži izvođenje dokaza, dužna je po nalogu suda unaprijed položiti iznos potreban za podmirenje troškova koji će nastati u povodu izvođenja dokaza (čl. 153. st. 1. ZPP-a).

35. Sud će odustati od izvođenja dokaza ako iznos potreban za podmirenje troškova ne bude položen u roku što ga sud odredi. U tom će slučaju sud, s obzirom na sve okolnosti, po svojem uvjerenju cijeniti od kakve je važnosti što stranka nije u roku položila iznos potreban za podmirenje troškova (čl. 153. st. 3. ZPP-a).

36. Stoga je sud odustao od izvođenja dokaza financijskim vještačenjem u ovom predmetu te zaključio da tužitelj nije dokazao od tuženika osporenu visinu novčanog tužbenog zahtjeva, slijedom čega je isti valjalo odbiti kao neosnovan.

37. Napominje se da je podneskom od 16. travnja 2025., na sam održavana posljednjeg ročišta u ovom predmetu, tužitelj izjavio da se odriče dijela novčanog tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 252,97 EUR te da uređuje novčani tužbeni zahtjev tako da istim potražuje isplatu iznosa od 1.911,73 EUR (dakle, ne više 2.164,70 EUR) s zateznim kamatama.

38. S obzirom da je tim podneskom tužitelj istovremeno izjavio da se odriče dijela tužbenog zahtjeva te faktično djelomično povukao tužbu, koje procesne dispozicije su potpuno različite i imaju različite procesne učinke (temeljem odricanja od tužbenog zahtjeva se donosi presuda temeljem odricanja, s učinkom da se po pravomoćnosti takav tužbeni zahtjev više neće moći istaknuti, s time da se odricanje od tužbenog zahtjeva može opozvati do donošenja presude temeljem odricanja, dok se povlačenje tužbe ne može opozvati, temeljem povlačenja se donosi rješenje da je tužba povučena, a povučena tužba se može ponovno podnijeti), sud je na ročištu od 16. travnja 2025. izričito upitao tužitelja koju od te dvije procesne dispozicije poduzima u konkretnom slučaju, na što je tužitelj ponovno odgovorio da se djelomično odriče tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 252,97 EUR, ali da konačno uređenim tužbenim zahtjevom potražuje isplatu iznosa od 1.911,73 EUR, a ne više isplatu iznosa od 2.164,70 EUR.

39. Iz toga proizlazi da je tužitelj sadržajno djelomično povukao tužbu, iako tvrdi da se radi o djelomičnom odricanju od tužbenog zahtjeva, a kako pravne radnje stranaka proizvode onakve učinke koji su u skladu s njihovim sadržajem, a ne s pogrešnim nazivom, to je sud postupao s navedenom dispozicijom kao da se radi o djelomičnom povlačenju tužbe pa kako je tuženik na tom ročištu na takvu dispoziciju pristao, valjalo je rješenjem utvrditi da je tužba u tom dijelu za isplatu iznosa od 252,97 EUR povučena (čl. 193. st. 2. ZPP-a), dok je presudom valjalo odbiti tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 1.911,73 EUR s zateznim kamatama.

40. S obzirom da je tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen, bespredmetno je odlučivati o istaknutom prigovoru zastare, mada se u konkretnom slučaju na tražbinu povrata stečenog bez pravne osnove primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina koji načelno počinje teći prvog dana nakon dana kada je stjecatelj nešto stekao (čl. 215. st. 1. i čl. 225. ZOO-a).

41. Međutim, prema pravnom shvaćanju kojeg je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo u zauzeo na sjednici Građanskog odjela održanoj 30. siječnja 2020., a kojeg prihvaća i ovaj sud, zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

42. S obzirom da pobijana odredba čl. 4. Ugovora o kreditu još uvijek nije utvrđena ništetnom pravomoćnom sudskom odlukom, to zastara u konkretnom slučaju nije niti počela teći.

43. Tužitelj je na pripremnom ročištu izjavio da tuženik nije istaknuo da je korisnici kredita isplatio kredit. Prije svega, takva izjava ne sadrži u sebi tvrdnju da korisnici kredita nije isplaćen kredit, dakle, s obzirom da tužitelj tu činjenicu nije niti osporavao, tuženik ju nije bio potreban niti posebno isticati te dokazivati. Osim toga, krajnje je nevjerojatno da bi korisnica kredita otplaćivala kredit, što tvrdi i sam tužitelj, da joj tuženik nije na raspolaganje stavio ugovoreni kreditni iznos. Naposljetku, sve i da korisnici kredita nije nikada isplaćen predmetni kredit, to predmetni Ugovor o kreditu ne bi činilo ništetnim, već bi korisnici kredita davalo mogućnosti korištenja pravima koja pripadaju jednoj ugovornoj strani u slučaju neispunjenja obveze druge ugovorne strane.

44. Iako je tužitelj predložio sudu pokretanje oglednog spora sukladno odredbi čl. 502. k) ZPP-a, sud o tom prijedlogu nije bio dužan donijeti, a niti je donosio posebno rješenje.

45. Naime, uređujući sudac je taj koji odlučuje postoje li u konkretnom slučaju uvjeti iz čl. 502.k st. 1. ZPP-a za pokretanje oglednog postupka pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske za rješenje pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava, u kojemu slučaju, po službenoj dužnosti ili na prijedlog stranke/umješača, predlaže predsjedniku suda zakazivanje sjednice sudskog odjela kako bi se raspravilo o pretpostavkama za podnošenje tog prijedloga.

46. S obzirom da uređujuća sutkinja nije smatrala da su konkretnom slučaju ti uvjeti bili ispunjeni, to nije bilo osnove za postupanje sukladno odredbi čl. 502.k st. 1. ZPP- a.

47. Uostalom, iz rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Gop-4/2024-25 od 18. veljače 2025., proizlazi da je Trgovački sud u Varaždinu pokrenuo pred tim sudom ogledni spor radi dobivanja odgovora na određena pravna pitanja, među kojima se navodi i pitanje koje je tužitelj istaknuo u ovom postupku te da je takav prijedlog odbijen

48. Budući da je tužitelj u cijelosti izgubio predmetnu parnicu, nema pravo na naknadu troškova parničnog postupka, a dužan je iste naknaditi tuženiku (čl. 154. st. 1. ZPP-a).

49. Prema vrijednosti predmeta spora u ovom predmetu i sadržaju postavljenog zahtjeva, tuženiku pripada naknada za odgovor na tužbu u iznosu od 250,00 EUR (Tbr.

8/1 i Tbr. 46 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika /Narodne novine, broj: 138/2023., dalje u tekstu: OT/), za ročište od 11. travnja 2024. u iznosu od 250,00 OT-a (Tbr. 9/1 i Tbr. 46 OT-a) i za ročište od 16. travnja 2025. u iznosu od 250,00 EUR (Tbr. 9/1 i Tbr. 46 OT-a), dakle, ukupno mu pripada 750,00 EUR.

50. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 27. svibnja 2025.

Sutkinja:

Ivana Manestar

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv presude dopuštena je žalba Viskom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana dostave presude, koja se podnosi putem informacijskog sustava e-Komunikacija ovog suda (kada je stranka ili njen punomoćnik obveznik korištenja elektroničke komunikacije), odnosno u pisanom obliku putem pisarnice ovog suda (poštom ili neposrednom predajom) u tri primjerka (kada stranka nije obveznik korištenja elektroničke komunikacije).

DNA:

- tužitelju po zastupniku po zakonu

- tuženiku po punomoćniku