1

                            Poslovni broj Gž-809/2023-3

 

                                          Poslovni broj Gž-809/2023-3

 

 

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

                                                                      P R E S U D A

 

 

 

Županijski sud u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Renate Marić, kao predsjednice vijeća, Berislava Devčića, kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Branke Ribičić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice K. H. iz O., OIB: … zastupana po punomoćniku M. B., odvjetniku iz O., protiv tuženika A. B. d.d. Z., OIB:… zastupani po OD Š. i P. d.o.o. iz Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-255/2023-13 od 21. kolovoza 2023.,  dana 26. srpnja 2024.,

 

 

p r e s u d i o    j e

 

 

I. Odbija se kao djelomično neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-255/2023-13 od 21. kolovoza 2023., u pobijanim stavcima I. i II. izreke.

 

II. Žalba tuženika se djelomično uvažava te se preinačava presuda Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-255/2023-13 od 21. kolovoza 2023., u pobijanoj odluci o naknadi troškova postupka u stavku III. izreke i sudi:

 

" Nalaže se tuženiku da tužiteljici plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 9.721,26 eura/73.244,83 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 21. kolovoza 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

 

S preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška, kao neosnovanim tužiteljica se odbija."

 

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Prvostupanjskom presudom u točki I izreke utvrđeno je da su ništetne odredbe članka 3. i članka 4. Ugovora o kreditu sklopljenim između stranaka 12. svibnja 2005. a kojima se glavnica kredita veže uz korištenje valutne klauzule i to za švicarski franak i kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa. Po toj osnovi tužiteljici je priznato pravo na isplatu iznosa od 13.458,67 eur/101.404,38 kn sa zakonskim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate te je u točki III izreke naloženo tuženiku da tužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu od 10.343,40 eur sa zakonskom zateznom kamatom počev od 21. kolovoza 2023. kao dana donošenja presude pa do isplate.

 

2. Protiv citirane presude žalbu podnosi tuženik zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 80/22 – dalje ZPP) predlažući da se pobijana presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te da se tuženiku nadoknade troškovi parničnog postupka ili da drugostupanjski sud provede postupak propisan odredbom članka 366.a stavak 2. ZPP-a.

 

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

4. Žalba tuženika nije osnovana u dijelu kojim se pobija odluka o glavnoj stvari, dok je ista djelomično osnovana u odnosu na odluku o naknadi parničnih troškova.

 

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje djelomične ništavosti Ugovora o kreditu od 12. svibnja 2005. i to odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi te restitucijski zahtjev za povrat stečenog na temelju ništetnih ugovornih odredbi.

 

6. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da je sud prvog stupnja počinio apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a jer presuda nema nedostataka, ona se može ispitati jer sadrži razloge o odlučnim činjenicama, a izneseni razlozi nisu proturječni niti u suprotnosti sa ispravama u spisu i provedenim dokazima. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da sud prvog stupnja nije utvrdio da li tužiteljica ima status potrošača, jer prema članku 3. stavak 1. točka 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14, 110/15, 14/19 dalje ZZP), potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Predmetni ugovor tužiteljica je sklopila kao fizička osoba za kupnju i adaptaciju kuće, te iz stanja spisa ne proizlazi da bi kredit bio namijenjen bilo kakvoj poduzetničkoj djelatnosti, niti je tuženik pružio dokaze u tom pravcu.

 

7. Nadalje tuženik navodi i da je činjenično stanje nepotpuno utvrđeno jer da su izneseni prigovori koji ukazuju na niz okolnosti zbog kojih sporne odredbe nisu nepoštene i da se stoga ne mogu primijeniti utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite i da se u konkretnom slučaju odredbe čl. 131. st. 1. ZZP-a ne može primijeniti jer da je ugovor o kreditu zaključen prije stupanja na snagu tog zakona, jer je taj institut uređen Izmjenama ZZP-a iz 2009. ("Narodne novine" broj 79/09) koji je stupio na snagu 16. srpnja 2009. i da je u svakom slučaju trebalo utvrditi da li je valutna klauzula protivna načelu savjesnosti i poštenja.

 

8. Opisani žalbeni navodi nisu osnovani. Naime odredbom čl. 118.  ZZP-a propisano je da je odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavak 1. ovog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavak 1. ovog Zakona obavezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Također članak 502. c ZPP-a koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe propisuje učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz članka 502. a stavak 1. ovog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni i ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti, u kojem slučaju će sud biti vezan za takva utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle navedene odredbe ZZP-a i ZPP-a propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozivati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen postavljen zahtjev u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa. Stoga pravomoćna odluka suda donesena povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje sud u ovom parničnom postupku.

 

9. Stoga u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača a imajući u vidu sadržaj točke II izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja glasi: "Utvrđuje se da je ovdje tužena u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovor o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmet ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što ima za posljedicu neravnotežu u pravima i obavezama ugovornih strana pa je tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03) u razdoblju od 1. studenog 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90. a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i čl. 97., a što je sve imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obavezama ugovornih strana utemeljeno na jednostranoj volji i postupanju, jer nije potrošače informirala o svim parametrima bitnim za donošenje valjane obavijesti o promjeni valute u švicarskim francima i promjenama kamatne stope.

 

10. Nadalje tuženik u žalbi navodi da sud prvog stupnja nije ni utvrđivao da li je ta odredba o vezanosti glavnice uz valutu švicarski franak i o promjenjivosti kamatne stope tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva te da je sud prvog stupnja propustio utvrditi da su ugovorne strane pojedinačno pregovarale o valuti kredita i promjenjivoj kamatnoj stopi, a da je u tom smislu predloženo saslušanje djelatnice tuženika S. M. i javnog bilježnika.

 

11. Opisani žalbeni navodi nisu osnovani jer, iz stanja spisa je razvidno je da je tuženik predložio saslušanje svjedokinje S. M. na okolnosti da su ugovorne strane pojedinačno pregovarale o valuti kredita i promjenjivoj kamatnoj stopi ali iz podneska te svjedokinje proizlazi da ona ne želi pristupiti na sudsko ročište radi svjedočenja, nakon čega u vezi toga tuženik nije imao prijedloga u vezi daljnjeg postupanja suda, osim ponovljenog prijedloga za saslušanje te svjedokinje, dok se saslušanje javnog bilježnika ukazalo suvišnim, kako to pravilno utvrđuje sud prvog stupnja. U tim okolnostima nije primjenjiva odluka Ustavnog suda pod poslovnim brojem U-III-4372/2021 od 30. lipnja 2022., već odluka Ustavnog suda pod poslovnim brojem U-III-3423/2021 od 12. listopada 2022. Imajući u vidu odluku Ustavnog suda broj U-III-4372/21 od 30. lipnja 2022. u kojoj je Ustavni  sud zaključio da unatoč učinku presuda donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava propisanih odredbom čl. 502c ZPP-a u sporovima o individualnim restitucijskim zahtjevima treba omogućiti banci dokazivanje da bi određenom potrošaču u postupku sklapanju konkretnog ugovora o kreditu dala odgovarajuće obavijesti o spornim odredbama a o čemu nije pravomoćno odlučeno u kolektivnom sporu. U konkretnom slučaju navedeno bi predstavljalo obvezu suda na saslušanje predložene svjedokinje, ali prvostupanjski sud pravilno zaključuje da tuženik nije u svom prijedlogu naveo o kojim okolnostima zaključenja konkretnog ugovora bi ta svjedokinja trebala iskazivati, a koje se razlikuju od zaključenja ugovora s prosječnim potrošačem, o kakvim ugovorima je donesena presuda u kolektivnom sporu. 

 

11.1. Nadalje, prvostupanjski sud osnovano ističe da je praksa Europskog suda za ljudska prava u međuvremenu u odluci po Zahtjevu broj 38541/21, OTP BANKA d.d. protiv Hrvatske i 4 druga zahtjeva, zauzela stajalište da su neosnovane tvrdnje banaka da je došlo do povrede članka 6. stavak 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u smislu povrede prava na jednakost oružja zbog odluke sudova da se ne saslušavaju po tuženim bankama predloženi svjedoci zaposlenici banaka, ako su razlozi za takovo postupanje sudova obrazloženi. Iako je prvostupanjski sud propustio valjano obrazložiti svoje odbijanje tog dokaznog prijedloga, iz njegovog pozivanja na učinke pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu tzv. "Potrošač" proizlazi da smatra da su sve činjenice utvrđene u tom sporu, koje se odnose na prosječnog potrošača, identične činjenicama o zaključivanju konkretnog ugovora  o kreditu između tužiteljice i tuženika, a tuženik kod predlaganja dokaza saslušanjem svjedokinje nije ni naveo koje činjenice različite od onih utvrđenih u kolektivnom sporu bi se trebale utvrđivati iz njenog iskaza, posebno nije ni tvrdio da je ta svjedokinja bila ovlaštena u ime banke pregovarati o spornim ugovornim odredbama, dok samo upoznavanje tužiteljice sa sadržajem ugovora i promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom ne znači da je ista shvatila sve negativne posljedice koje primjenom tih odredbi mogu za nju nastupiti, a i nastupile su pogoršanjem njenog materijalnog položaja zbog povećanja njene ugovorne obveze prema tuženiku. Budući se konkretni ugovor ne razlikuje od svih drugih takvih ugovora iste banke, očigledno je tužiteljici ponuđen unaprijed sastavljeni ugovor zajedno sa spornim odredbama, koji ugovor je tužiteljica samo mogla prihvatiti ili joj kredit ne bi bio odobren, što predstavlja podređen i neravnopravan položaj tužiteljice kao ugovorne stranke prema drugoj ugovornoj strani, a time se i sporne ugovorne odredbe ukazuju nepoštenima i ništetnima. Tuženik u svojim dokaznim prijedlozima nije ni tvrdio da bi se saslušanjem svjedoka utvrdile drugačije okolnosti zaključenja ugovora, pa je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da nije potrebno saslušavanje javnog bilježnika kao svjedoka ili zaposlenice tuženika, a takav zaključak se nameće i jer je ista svjedokinja u drugim identičnim sudskim predmetima istog prvostupanjskog suda (npr. P-211/2022) iskazivala samo da se sjeća da su zaključivani krediti u švicarskim francima i eurima, bez iznošenja bilo kakvih detalja o postupku zaključivanja ugovora, jer je iskazala da se zbog proteka vremena detalja ne sjeća, te ista nije iskazala da je uopće davala bilo kakve informacije klijentima o pojedinim uglavcima tih ugovora o kreditima. Sudska praksa domaćih sudova je već zauzela identično pravno stajalište o istom pitanju potrebe saslušanja po tuženiku predloženih svjedoka kao npr. Županijski sud u Zagrebu u odluci broj Gž-2212/2024, smatrajući da je prvostupanjski sud pravilno odbio takove dokazne prijedloge, pa stoga ovaj sud također zaključuje da su ti žalbeni navodi tuženika neosnovani i da je prvostupanjski sud utvrdio sve potrebne činjenice na temelju kojih je odlučio da su sporne ugovorne odredbe ništetne.

 

12. Također pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da tužiteljici s obzirom na djelomičnu ništetnost predmetnog ugovora o kreditu pripada pravo na povrat onoga što je isplatila na temelju ništetne ugovorne odredbe, dakle, pravo na povrat razlike između plaćenih iznosa zbog promjene tečaja u CHF i promjenjive kamatne stope jer to pravo proizlazi iz članka 32. stavak 1. i članka 324 stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br., 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 45/21 dalje ZOO) jer u slučaju djelomične ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugom sve što je primila temeljem ništetne odredbe. Slijedom toga  prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je tuženika obvezao na isplatu utuženog iznosa tužiteljici sa zakonskim zateznim kamatama od dospijeća svake pojedine mjesečne razlike pa do isplate i to u ukupnom iznosu od 13.458,67 eur/ 101.404,38 kn. Visinu tužbenog zahtjeva je prvostupanjski sud pravilno provjerio provedenim knjigovodstvenim vještačenjem, u skladu s kojim je tužiteljica i specificirala isti, pa su i žalbeni navodi o opsegu obveze vraćanja stečenog bez osnove od strane tuženika prema tužiteljici, također utvrđeni neosnovanim.

 

13. Osim toga pravilno je prvostupanjski sud utvrdio i da nije zastarjela predmetna tražbina. Podnošenjem kolektivne tužbe u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., čiji učinak se proteže i na ovaj predmet, u smislu odredbe članka 241. ZOO-a, prekinuta je zastara predmetne tražbine i rokovi zastare ponovno počinju teći od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u tom predmetu (u pogledu ništavosti odredbe o promjenjivoj kamati od 13. lipnja 2014., odnosno ništavosti odredbe o valutnoj klauzuli od 14. lipnja 2018.) i do podnošenja tužbe u ovom predmetu (12. rujna 2018.) nije protekao opći zastarni rok od pet godina iz članka 225. ZOO-a u kojem roku zastarijevaju tražbine restitucijskog zahtjeva temeljene na odredbama o stjecanju bez osnove. Naime, u smislu odredbe članka 323. stavak 1. ZOO-a u vezi s člankom 324. ZOO-a u slučaju djelomične ništetnosti ugovora svaka je ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila po osnovi ništetne odredbe i obveza vraćanja imovine, odnosno naknade vrijednosti vrši se po odredbama o stjecanju bez osnove, a nastaje kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala (u konkretnom je slučaju osnova plaćanja otpala utvrđenjem ništetnim ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli presudom u kolektivnoj tužbi).

 

14. Nisu osnovani ni žalbeni navodi tuženika da sud prvog stupnja ne obrazlaže zašto tuženika smatra nesavjesnim stjecateljem u smislu čl. 1115. ZOO-a jer je sud prvog stupnja pravilno primijenio navedenu odredbu nakon što je utvrdio da je tuženik bio nepošten te da je obavezan platiti zateznu kamatu od dana stjecanja, identično pravno shvaćanje izneseno je u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Rev-2221/2018 od 3. rujna 2018. gdje se navodi da banke kao trgovci su bili svjesni rizika po korisniku kredita kao potrošača ugovarajući kredite u CHF te da o tome potrošače nisu upozorile o mogućnosti promjene vrijednosti te valute i promjenjive kamatne stope.

 

15. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da je sud prvog stupnja tuženiku trebao uzeti u obzir tzv. negativne razlike, odnosno razdoblje u kojima je tečaj švicarskog franka bio niži od početnog ugovorenog, jer tuženik takav zahtjev prema tužiteljici nije specificirano postavio do zaključenja prethodnog postupka, a niti kasnije  tijekom postupka, bilo kao prigovor prijeboja a niti u obliku protutužbe.

 

16.  Odluka o troškovima parničnog postupka, donesena je pravilnom primjenom odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a, ali je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu članka 155. ZPP-a i odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 - dalje Tarifa), u kojem dijelu sud drugog stupnja nalazi žalbu tuženika djelomično osnovanom. Naime osnovano tuženik iznosi u žalbi da je prvostupanjski sud priznao tužiteljici nagradu za rad odvjetnika za sastav ukupno pet obrazloženih podnesaka, iako odredba Tbr. 8. točka 1. Tarife propisuje najviše četiri takva podneska, zbog čega je drugostupanjski sud odlučio umanjiti dosuđeni trošak za jedan podnesak na iznos nagrade kao za ostale podneske iz Tbr. 8. točka 3. Tarife, te je prihvaćena žalba tuženika i zbog pogrešne primjene odredbe članka 155. ZPP-a zbog dosude tužiteljici nagrade za sastav podnesaka od 26. veljače 2019., 19. rujna 2019., 26 svibnja 2021. i 4. prosinca 2021. kao ostalih podnesaka po Tbr. 8. točka 3. Tarife, jer se radilo o požurnicama koje se ne mogu smatrati potrebnim za vođenje postupka u smislu da se mogu staviti na teret protivnoj parničnoj strani, pa je drugostupanjski sud umanjio dosuđeni iznos troška tužiteljici i za te podneske, odnosno ukupno za 622,14 eura/ 4.687,80 kn sa uključenim PDV-om, tako da je pobijana odluka o troškovima postupka preinačena i tužiteljici je dosuđen trošak u iznosu od 9.721,26 eura odnosno 73.244,83 kn, dok je preostali dio zahtjeva tužiteljice za naknadu parničnog troška odbijen kao neosnovan. U preostalom dijelu žalbeni navodi tuženika koji se odnose na odluku o naknadi troškova nisu utvrđeni osnovanima.

 

17. Tuženiku nisu priznati zatraženi troškovi žalbenog postupka jer je isti uspio u žalbenom postupku samo u manjem dijelu žalbe u odnosu na troškove postupka, pa je stoga primjenom odredbe članka 166. stavak 2. ZPP-a odlučeno kao u stavku III izreke ove presude.

 

18. Zbog svega naprijed iznesenog odlučeno je temeljem odredbi članka 368. stavak 1. ZPP-a i članka 380. točka 3. ZPP-a, kao u izreci ove presude.

 

Požega, 26. srpnja 2024.

 

                                                                                                                                                                                                Predsjednica vijeća

 

                                                                                                                              Renata Marić