Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-5192/2024-52

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Tanji Hučera kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari I-tužiteljice NH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i II-tužiteljice ĐH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], obje zastupane po punomoćnici Sanji Barbarić, odvjetnici iz Oroslavja, protiv tuženika Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Kožul i Petrinović d.o.o. iz Zagreba, radi isplate – povrata, nakon glavne i javne rasprave zaključene dana 12. svibnja 2025., održane u nazočnosti I-tužiteljice osobno, uz punomoćnicu Sanju Barbarić, odvjetnicu iz Oroslavja kao punomoćnika obje tužiteljice, te u nazočnosti Marija Puškara, odvjetnika u Odvjetničkom društvu Kožul i Petrinović d.o.o. u Zagrebu, kao punomoćnika tuženika dana 02. lipnja 2025.

p r e s u d i o j e

I. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, da tužiteljicama NH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i ĐH, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] solidarno isplati iznos od 9.039,71 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim :

- na iznos od 3,51 EUR od 30.09.2007.g.do isplate,

- na iznos od 3,50 EUR od 02.11.2007.g.do isplate,

- na iznos od 3,54 EUR od 03.12.2007.g.do isplate,

- na iznos od 3,53 EUR od 31.12.2007.g.do isplate,

- na iznos od 3,59 EUR od 01.02.2008.g.do isplate,

- na iznos od 3,62 EUR od 27.03.2008.g.do isplate,

- na iznos od 13,48 EUR od 30.04.2008.g.do isplate,

- na iznos od 13,15 EUR od 30.04.2008.g.do isplate,

- na iznos od 13,01 EUR od 02.06.2008.g.do isplate,

- na iznos od 13,18 EUR od 30.06.2008.g.do isplate,

- na iznos od 12,94 EUR od 31.07.2008.g.do isplate,

- na iznos od 12,95 EUR od 01.09.2008.g.do isplate,

- na iznos od 13,08 EUR od 31.10.2008.g.do isplate,

- na iznos od 28,21 EUR od 31.10.2008.g.do isplate,

- na iznos od 20,64 EUR od 30.11.2008.g.do isplate,

- na iznos od 34,35 EUR od 31.12.2008.g.do isplate,

- na iznos od 38,79 EUR od 31.01.2009.g.do isplate,

- na iznos od 40,80 EUR od 05.03.2009.g.do isplate,

- na iznos od 35,27 EUR od 04.04.2009.g.do isplate,

- na iznos od 36,33 EUR od 02.05.2009.g.do isplate,

- na iznos od 27,88 EUR od 31.05.2009.g.do isplate,

- na iznos od 21,66 EUR od 03.07.2009.g.do isplate,

- na iznos od 23,31 EUR od 31.07.2009.g.do isplate,

- na iznos od 26,59 EUR od 31.08.2009.g.do isplate,

- na iznos od 26,31 EUR od 02.10.2009.g.do isplate,

- na iznos od 22,99 EUR od 04.11.2009.g.do isplate,

- na iznos od 29,21 EUR od 02.12.2009.g.do isplate,

- na iznos od 34,20 EUR od 15.02.2010.g.do isplate,

- na iznos od 41,29 EUR od 15.02.2010.g.do isplate,

- na iznos od 39,67 EUR od 12.04.2010.g.do isplate,

- na iznos od 49,29 EUR od 12.04.2010.g.do isplate,

- na iznos od 47,47 EUR od 13.05.2010.g.do isplate,

- na iznos od 51,01 EUR od 09.06.2010.g.do isplate,

- na iznos od 81,84 EUR od 08.07.2010.g.do isplate,

- na iznos od 75,49 EUR od 06.08.2010.g.do isplate,

- na iznos od 94,87 EUR od 07.09.2010.g.do isplate,

- na iznos od 88,18 EUR od 11.10.2010.g.do isplate,

- na iznos od 77,41 EUR od 09.11.2010.g.do isplate,

- na iznos od 100,13 EUR od 11.12.2010.g.do isplate,

- na iznos od 126,10 EUR od 14.01.2011.g.do isplate,

- na iznos od 105,74 EUR od 15.02.2011.g.do isplate,

- na iznos od 113,57 EUR od 13.04.2011.g.do isplate,

- na iznos od 104,48 EUR od 13.04.2011.g.do isplate,

- na iznos od 106,14 EUR od 12.05.2011.g.do isplate,

- na iznos od 144,61 EUR od 21.06.2011.g.do isplate,

- na iznos od 148,36 EUR od 18.07.2011.g.do isplate,

- na iznos od 180,51 EUR od 24.08.2011.g.do isplate,

- na iznos od 164,00 EUR od 28.09.2011.g.do isplate,

- na iznos od 145,92 EUR od 30.11.2011.g.do isplate,

- na iznos od 142,00 EUR od 15.12.2011.g.do isplate,

- na iznos od 140,62 EUR od 20.12.2011.g.do isplate,

- na iznos od 149,21 EUR od 25.02.2012.g.do isplate,

- na iznos od 156,70 EUR od 25.02.2012.g.do isplate,

- na iznos od 157,70 EUR od 29.06.2012.g.do isplate,

- na iznos od 152,52 EUR od 31.08.2012.g.do isplate,

- na iznos od 156,02 EUR od 20.11.2012.g.do isplate,

- na iznos od 158,41 EUR od 01.03.2013.g.do isplate,

- na iznos od 154,38 EUR od 29.05.2013.g.do isplate,

- na iznos od 155,43 EUR od 20.08.2013.g.do isplate,

- na iznos od 152,42 EUR od 26.09.2013.g.do isplate,

- na iznos od 145,99 EUR od 26.09.2013.g.do isplate,

- na iznos od 152,95 EUR od 26.09.2013.g.do isplate,

- na iznos od 156,29 EUR od 26.09.2013.g.do isplate,

- na iznos od 153,84 EUR od 30.10.2013.g.do isplate,

- na iznos od 140,73 EUR od 27.11.2013.g.do isplate,

- na iznos od 151,88 EUR od 27.11.2013.g.do isplate,

- na iznos od 152,85 EUR od 27.11.2013.g.do isplate,

- na iznos od 148,49 EUR od 27.11.2013.g.do isplate,

- na iznos od 134,90 EUR od 27.11.2013.g.do isplate,

- na iznos od 134,55 EUR od 27.11.2013.g.do isplate,

- na iznos od 137,89 EUR od 27.11.2013.g.do isplate,

- na iznos od 143,24 EUR od 27.11.2013.g.do isplate,

- na iznos od 150,65 EUR od 27.11.2013.g.do isplate,

- na iznos od 146,83 EUR od 27.11.2013.g.do isplate,

- na iznos od 149,53 EUR od 01.04.2014.g.do isplate,

- na iznos od 152,60 EUR od 02.05.2014.g.do isplate,

- na iznos od 142,26 EUR od 12.06.2014.g.do isplate,

- na iznos od 146,21 EUR od 10.12.2014.g.do isplate,

- na iznos od 144,92 EUR od 10.03.2015.g.do isplate,

- na iznos od 140,55 EUR od 04.05.2015.g.do isplate,

- na iznos od 139,15 EUR od 28.05.2015.g.do isplate,

- na iznos od 139,77 EUR od 28.05.2015.g.do isplate,

- na iznos od 144,74 EUR od 28.05.2015.g.do isplate,

- na iznos od 148,92 EUR od 28.05.2015.g.do isplate,

- na iznos od 148,05 EUR od 28.05.2015.g.do isplate,

- na iznos od 151,66 EUR od 28.05.2015.g.do isplate,

- na iznos od 154,11 EUR od 28.05.2015.g.do isplate,

- na iznos od 152,67 EUR od 28.05.2015.g.do isplate,

- na iznos od 153,07 EUR od 28.05.2015.g.do isplate,

- na iznos od 153,17 EUR kn od 28.05.2015.g.do isplate,

po stopi koja se do 31.12.2007. obračunava u visini određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, a od 01.01.2008. do 31.07.2015. godine u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima i to prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do 29.12.2023. godine po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) i prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima NN 155/23, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja teče od dospjelosti svakog pojedinog iznosa pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, da tužiteljicama NH, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i ĐH, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], solidarno plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 3.964,13 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 02. lipnja 2025. do isplate, po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) i prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima NN 155/23, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja teče od dospjelosti svakog pojedinog iznosa pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

O b r a z l o ž e n j e

1. Tužitelji su dana 12.06.2019. podnijeli tužbu protiv tuženika radi isplate. Tužitelji u tužbi navode da su tuženik (ranije Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.), kao kreditor i pravni prednik II tužiteljice ĐH, sada pokojni suprug SH kao korisnik kredita, te I tužiteljica NH kao sudužnik i II tužiteljica ĐH kao založni dužnik, zaključili dana 30.03.2005. Ugovor o kreditu broj 016-064/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, temeljem kojeg ugovora je korisniku kredita odobren i isplaćen kredit u iznosu od 62.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika za CHF (u daljnjem tekstu osnovni Ugovor), te da je isti Ugovor solemniziran kod javnog bilježnika IH, [adresa], pod brojem OU-385/2005 dana 01.04.2005.g. Korisnik kredita SH preminuo je dana 11.12.2009.g, a njegova nasljednica je ovdje II tužiteljica ĐH i sin VH, koji je svoju tražbinu ustupio majci ĐH, kao i zakonska nasljednica BH.

2. Nakon smrti SH, na mjesto korisnika kredita stupila je I-tužiteljica NH, o čemu su stranke sklopile Aneks br. 1 uz Ugovor o kreditu broj 116- 064/2005 dana 21.05.2015.g., iako je ona kredit otplaćivala cijelo vrijeme od smrti SH.

3. Aneksom br. 1. Odobren je i reprogram dospjele glavnice, te je prolongiran rok vraćanja kredita do 30.04.2024.g., otvorena je nova partija kredita sa stanjem kredita na dan 30.04.2015.g. u iznosu od 7.225,56 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika za CHF na dan dospijeća, odnosno na dan dospijeća ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća.

4. Tužitelji navode da je osnovnim Ugovorom ugovorena kamatna stopa od 5,25% godišnje, promjenjiva sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika. Za vrijeme trajanja otplate kredita kamatna stopa je mijenjana nekoliko puta, time da tužiteljice ne raspolažu obavijestima o promjeni kamatne stope. Kredit je u cijelosti otplaćen.

5. Odredba članka 2. (Odnos na temelju duga, Potraživanje i pravna osnova) predmetnog Ugovora kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, kao i odredba članka 3. (Ispunjenje, vraćanje kredita, rokovi plaćanja i dospijeće) istog Ugovora u dijelu u kojem je ugovoreno plaćanje mjesečnog anuiteta u kunskoj protuvrijednosti valute CHF i obračunavanje kamate u CHF, te odredba čl. 6. (promjenjivost kamatne stope) u dijelu u kojem je ugovorena redovna kamata koja je promjenjiva sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika - su ništetne.

6. Ništetne su i odredbe čl. 2. Aneksa br. 1. Uz ugovor o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te odredba članka 4. (otplata kredita) u dijelu u kojem je ugovoreno plaćanje mjesečnog anuiteta u kunskoj protuvrijednosti valute CHF.

7. Naime, u konkretnom slučaju tuženik i pravni prednik tužiteljica SH, kao korisnik kredita i I.- tužiteljica OH kao sudužnik, odnosno kao korisnik kredita prilikom stupanja na mjesto korisnika kredita, ugovorili su valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora tuženik kao trgovac nije tužiteljice, odnosno njihovog pravnog prednika kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, dakle postupao je protivno pozitivnim propisima RH i time ništetno.

8. Tužitelji navode da je i prilikom ugovaranja redovne kamatne stope koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora pravni prednik tužiteljica, odnosno tužiteljice i tuženi nisu pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračunati tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate – što je također postupanje protivno pozitivnim propisima RH i time ništetno.

9. Da je naprijed opisano ugovaranje valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak i ugovaranje redovne kamate stope ništetno utvrđeno je i pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. 26. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013.g. u kolektivnom sporu tužitelja POTROŠAČ-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv tuženih osam banaka, između kojih je i ovdje tužena Adiko Bank d.d. (ranije Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.).

10. U spomenutoj pravomoćnoj odluci Trgovačkog suda u Zagrebu utvrđeno je da je: „Petotužena Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. u razdoblju od 1.06. 2004. do 31.12.2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nje kao trgovac potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time petotužena Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03)u razdoblju od 01.06.2004.g. do 06.08.2007.g. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10.09.2003.g. do 31.12.2008.godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koje je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom petotužene Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora petotužena Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračunati tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time petotužena Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03) u razdoblju od 10.09.2003.g. do 06.08.2007.g. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7.08.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima".

11. Stoga se tužiteljice u ovom predmetu pozivaju na pravno utvrđenje iz spomenute pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, te je sud temeljem odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača i odredbe čl. 502c Zakona o parničnom posutpku, vezan pravnim utvrđenjem iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. 26. P- 1401/2012 od 04. srpnja 2013.g.

12. Tuženik je sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) ponudio I. tužiteljici NH mogućnost konverzije Ugovora iz valute CHF u valutu EUR, te tužitelji navode da je I-tužiteljica prihvatila takav prijedlog te je sklopljen Aneks uz Ugovor o kreditu broj 116-064/2005 kojime je izvršena konverzija kredita u valutu EUR, kao što tužiteljice navode da više ne raspolažu primjerkom Aneksa uz ugovor o kreditu kojim je izvršena konverzija, već samo nacrtom ugovora koji je tuženik poslao I tužiteljici prije sklapanja Aneksa.

13. Iz nacrta Aneksa ugovora o provedenoj konverziji proizlazi da je utvrđena nova nedospjela glavnica kredita u kunskoj protuvrijednosti 6.707,38 EUR, a kojim utvrđenjem je nedospjela glavnica svedena na približan iznos glavnice u kunama kakva bi bila da se nisu mijenjale kamatna stopa i tečaj CHF od početka ugovora. U provedenoj konverziji tuženik nije u cijelosti priznao tužiteljicama preplaćeni iznos nastao kao posljedica ugovaranja ništetnih odredbi promjenjive kamatne stope i valute CHF. Tužitelji navode da u vrijeme zaključenja Aneksa Ugovoru nije još bila donesena odluka VTS RH, broj: Pž-6632/2017-10 od dana 14.06.2018. godine, kojom je pravomoćno utvrđena ništetnost ugovaranja valutne klauzule vezivanjem glavnice kredita uz valutu CHF. Ova činjenica nije uzeta u obzir prilikom tuženikove izrade prijedloga konverzije, jer bi u suprotnom matematički rezultat preplate bio u bitnome drugačiji.

14. Posljedica koju na konkretan predmet imaju utvrđenja iz pravomoćnih odluka VTS RH u predmetu „Franak“, odnosno utvrđenje ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i odredbe o valutnoj klauzuli CHF, jest ta da se u konkretnom slučaju ima primijeniti početno ugovorena kamatna stopa kroz cijelo vrijeme otplate kredita i to na kunsku protuvrijednost kredita prema početnom tečaju CHF (kunski iznos koji je tužitelju stavljen na raspolaganje).

15. Zbog ugovaranja ništetnih odredbi u Ugovoru, a koje se odnose na način promjene kamatne stope, kao i na ugovaranje valutne klauzule prema kojoj se glavnica veže uz valutu CHF, pravni prednik tužiteljica SH, odnosno I tužiteljica NH su tuženiku preplatili određeni iznos, međutim ne raspolažu potrebnim ispravama iz kojih bi bilo moguće izračunati točnu preplatu, a tuženi je na traženje I tužiteljice iste odbio dostaviti.

16. Na temelju svega navedenog tužiteljice sukladno odredbama članka 186. b stavak 3. ZPP-a predlaže da sud donese sljedeće rješenje:

"Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, da za sud i tužiteljice NH, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i ĐH, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana dostavi svu dokumentaciju vezanu uz Ugovor o kreditu broj broj 016-064/2005 od 30.03.2005., potvrđenog kod javnog bilježnika IH, [adresa], pod brojem OU-385/2005 dana 01.04.2005.g., a posebice sljedeću dokumentaciju: početni otplatni plan (u kojem su svi anuiteti jednaki) i cjelokupni otplatni plan podatak o visini kamatne stope od početka otplate kredita pa do isplate ugovora o kreditu, te podatak o visini mjesečnog anuiteta u odnosu na kamatnu stopu, plan otplate kredita od početka otplate pa do isplate ugovora o kreditu koji će sadržavati svaku promjenu visine mjesečnog anuiteta naznačeno u CHF valuti i u kunama, specifikaciju uplata po kreditu, s time da iznosi budu navedeni u kunama, svi uplaćeni anuiteti u CHF i kunskim iznosima, promet po kreditu s uplatama u valuti i u kunama (obavezno se mora vidjeti iznos kamate i iznos glavnice), obavijesti o svim promjenama kamate, knjigovodstvenu karticu, specifikaciju uplata, primjerak Aneksa uz Ugovor o kreditu kojim je izvršena konverzija te drugu dokumentaciju koja je vještaku potrebna za izradu nalaza i mišljenja."

17. Nakon dostave zatražene dokumentacije i nakon provedenog knjigovodstvenog- financijskog vještačenja, tužitelji predlažu da Naslovljeni sud po provedenom postupku donese sljedeću presudu: "I. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, da tužiteljicama NH, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i ĐH, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] solidarno isplati iznos, čija će se visina odrediti tek nakon što tuženik dade potrebne podatke, odnosno tek nakon što se provede odgovarajuće vještačenje ili izvedu drugi dokazi, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od uplate pojedinog anuiteta do isplate, sve po stopi koja se do 31.07.2015.g. utvrđuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećana za 5 postotnih poena, a od 01.08.2015.g. koja se utvrđuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku 15 dana, te da se naloži tuženiku Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, da tužiteljicama NH, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i ĐH, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], plati prouzročeni parnični trošak sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate po stopi koja se utvrđuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku 15 dana."

18. Tužiteljice će određeni tužbeni zahtjev postaviti u roku koji im za to tijekom postupka odredi nadležni sud, u kojem je slučaju, sukladno odredbama članka 186. b. stavak 4. i .5 ZPP-a ovlašten iznova naznačiti vrijednost predmeta spora.

19. Obzirom na istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije, te da ustup na mjesto vjerovnika po predmetnom ugovoru o kreditu, tj. pravnima i potraživanjima u ovom postupku spram tuženika, nije učinjen u pisanoj formi, te da se solidarnost vjerovnika mora pisanom ugovoriti, tužitelji dostavljaju u spis na ročištu kod ovog suda dana 13. veljače 2020. godine Ugovor o ustupu tražbine od 03. lipnja 2019. godine sklopljen s jedne strane ĐH kao primateljice tražbine, a s druge strane s VH ĐH i HH kao ustupiteljima tražbine, kao i Ugovor od 08. siječnja 2020. godine, sklopljen između NH i ĐH kojim ugovaraju aktivnu solidarnost kao vjerovnici tražbine prema tuženiku u ovoj parnici.

20. Tužitelji navode da je neosnovano osporavanje tuženika postojanja pravnog interesa za podnošenje ove tužbe, a posebno da niti predniku tužiteljica, a niti I- tužiteljici nisu po tuženiku predočeni rizici vezani uz CHF, kao i da nisu upozoreni da dizanje kredita s valutnom kaluzulom u CHF, te korištenje takvog kredita nije isto kao dizanje i korištenje kredita vezanog uz valutnu klauzulu u EUR.

21. Po dostavi po tuženiku tražene dokumentacije u tijeku ove parnice s time da tuženik osporava da bi u ovoj pravnoj stvari i ugovoru došlo do konverzije predmetnog kredita, jer isti ugovor o konverziji nije nikada sklopljen, tužiteljice ustraju kod tužbe i tužbenog zahtjeva te isti preciziraju podneskom od 02.07.2020. godine tužbeni zahtjev na iznos visine potraživanja od 82.483,13 kn, da bi u tijeku postupka, do zaključenja glavne rasprave, postavile konačno specificiran tužbeni zahtjev nakon provođenja financijskog vještačenja, podneskom od 12.03.2021. godine, kod kojeg ustraju u cijelosti do zaključenja glavne rasprave, potražujući od tuženika platež iznosa od 68.109,73 kn s naslova neosnovano stečenog po tuženiku zbog ništetnih odredbi o načinu promjene kamatne stope jednostranom Odlukom tuženika, kao i zbog ugovaranja kredita vezanjem istog uz valutnu klauzulu u CHF, te na taj iznos potražuju zatezne kamate na mjesečne iznose preplate počev od dana plaćanja tih preplata pa do isplate, kao i troškove ovog postupka zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od dana presuđenja pa do isplate, a sve to u roku od 15 dana.

22. Tužitelji smatraju da su u predmetnom ugovoru i njegovu Aneksu br. 1. korištene nepoštene ugovorne odredbe i pozivajući se na presudu Visokog trgovačkog suda Pž-7129/13. Uz tvrdnju da su u ugovoru korištene ništetne odredbe o samostalnoj promjeni kamatne stope po tuženiku, tužitelji tvrde da je ništetan dio odredbe iz čl. 6 Ugovora o tome da je kamatna stopa promjenjiva temeljem Odluke o kamatnim stopama tuženika, kao i svim njezinim kasnijim izmjenama i dopunama.

23. Tužitelji nadalje ističu da je u pokrenutom kolektivnom sporu utvrđeno također i da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Stoga tužitelji u tužbi ističu da su ništetni i dijelovi odredbi čl. 2. gdje je ugovoreno da je tuženik tužiteljima (predniku sadašnjeg tužitelja) isplatio iznos od 62.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za devize tuženika važećem na dan korištenja kredita u svrhu adaptacije kuće, kao i dio čl. 3. gdje je obveza vraćanja glavnice i kamata, te visina mjesečnih anuiteta vezana uz valutu CHF u kunama obračunatim po srednjem tečaju tuženika za devize na dan dospijeća, odnosno, na dan plaćanja, kako je to određeno važećom Odlukom o kamatnim stopama Banke. Temeljem stečenog po tuženiku s osnova načina promjene kamatne stope kao i valute CHF uz koji je vezan isti ugovor, tužitelji predlažu da sud naloži tuženiku isplatu preplaćenog iznosa redovnih kamata i razlike u valutnom tečaju u ukupnom iznosu kao u izreci, sve sa zakonskim zateznim kamatama koje na mjesečne iznose preplaćenih iznosa teku od dana uplata pojedinih anuiteta, sve to uz naknadu parničnog troška.

24. U odgovoru na tužbu tuženik prvenstveno osporava da bi predmetni ugovor o kreditu bio konvertiran, jer su dostavili nacrt ugovora o konverziji koji nije bio sklopljen, te osporava u cijelosti osnov i visinu tužbe. Nadalje, tuženik ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije za podnošenje tužbe u ovoj pravnoj stvari kao i nedostatak pravnog interesa za vođenje iste, jer je od 01.01.2014. godine bila kamatna stopa od 3,23% godišnje sukladno noveli Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN br. 142/2013), s kojim odredbama Zakona je tuženik uskladio visinu kamatne stope. Nadalje, da tužiteljice nisu dokazale da su samo one vršile uplate po predmetnom kreditu, kao i što tuženik osporava da bi tuženice imale pravo na solidarnu isplatu eventualno preplaćenog iznosa obzirom da se aktivna solidarnost vjerovnika nikada ne predmnijeva, već ista mora biti ugovorena u pisanoj formi ili zakonom određena. Tuženik osporava da bi se na predmetni slučaj primjenjivati direktan učinak pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu, na koje se poziva tužitelj primjenom odredbe čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača i čl. 502.c Zakona o parničnom postupku. Ovaj svoj stav tuženik obrazlaže u odgovoru na tužbu navodeći da se direktni učinak odnosi na naknade štete u pojedinačnim sporovima potrošača Posebno tuženik ističe da se o spornim odredbama Ugovora pregovaralo, da iste nisu nepoštene, te da time nisu niti ništetne, kako u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu, smatrajući da su iste bile ugovorene u skladu sa Zakonom o bankama, Zakonom o kreditnim institucijama (Metodologija promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d. kojom su jasno definirani parametri koji utječu na promjenjivost kamatnih stopa na kreditne proizvode tuženike), Zakonom o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim o odnosima (čl. 22., čl. 269. st. 2. i čl. 272.), te da je sve te propise tuženik poštivao. Nadalje, tuženik ističe da je predmetni ugovor volja tužitelja, tj. njihova prednika i njegov izbor, da je bio pravilno i potpuno informiran, a da je isti ugovor i solemnziran po javnom bilježniku koji javnobilježnički akt ima snagu javnih isprava i ovršnog javnobilježničkog akta, zbog čega je protivno samom smislu solemnizacije utvrđivati ništetnost takvog solemniziranog Ugovora, kao i što tuženik navodi da je prava volja stranaka ugovora jasno izražena vezano uz ugovaranje promjenjive kamatne stope u skladu s Odlukama o kamatnim stopama tuženika, te da je tužitelj konkludentno prihvaćao izmjene kamatne stope tijekom ugovornog razdoblja plaćanjem mjesečnih anuiteta bez ikakvih prigovora, zbog svega navedenog tuženik osporava da bi odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora bila ništetna.

25. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava ništetnost i odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, da niti Hrvatska narodna banka niti tuženik nisu mogli predvidjeti kretanje tečaja CHF, iz čega proizlazi da je tuženik postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, kao i da porast tečaja CHF nakon sklapanja Ugovora o kreditu ne može biti od utjecaja na ocjenu valjanosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, jer je za ocjenu savjesnosti stranke mjerodavan trenutak sklapanja Ugovora o kreditu, te da ta odredba ne uzrokuje znatnu neravnotežu, te da takva ugovorna odredba nije nepoštena, da je jasna, razumljiva i uočljiva, da je valutna klauzula zakonom dopuštena, te da slijedom navedenog Ugovor o kreditu ne sadržava odredbu o valutnoj klauzuli koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a time da ista odredba nije nepoštene niti ništetna, a da se i ovdje radilo o odluci korisnika kredita vezano uz odabir valutne klauzule vezane uz CHF. U konačnici, tuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovor zastare potraživanja tužitelja u odnosu na zatraženu isplatu utuženog iznosa po osnovi za tuženika sporne ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u Ugovoru o kreditu, obzirom da ništetnost nastaje od trenutka sklapanja ugovora, kao i da podnošenjem kolektivne tužbe nije mogao nastati prekid zastarnog roka od pet godina, jer se podnošenje tužbe u kolektivnom sporu ne može smatrati radnjom vjerovnika usmjerenom na ostvarivanje, utvrđivanje ili osiguranje tražbine prema dužniku. Tuženik navodi da je raniji korisnik kredita svojom slobodnom voljom odabrao upravo kredit s promjenjivom kamatnom stopom kako je ista ugovorena u predmetnom kreditu, te da je upravo tužitelj odabrao kredit vezan uz valutnu klauzulu u CHF, te da cjelokupni rizik ne može biti samo na tuženiku.

26. Tuženik navodi da je tužitelj podneskom od 12.03.2021. godine djelomično smanjio tužbeni zahtjev za isplatu oko 14.350,00 kn, pa da slijedom navedenog tuženik predlaže da sud donese rješenje o djelomičnom povlačenju i obveže tužitelja da naknadi tuženiku razmjerno dosadašnji trošak postupka, a kako je specificiran troškovnikom koji tuženik do zaključenja glavne rasprave dostavlja u spis. Slijedom navedenog tuženik predlaže tužbeni zahtjev odbiti uz naknadu troška.

27. Sud je u tijeku postupka proveo dokaze: uvidom u cjelokupnu dokumentaciju dostavljenu po strankama u tijeku postupka u spis, provedeno je financijsko vještačenje po financijskom vještaku DARFIN d.o.o., te na prigovore i prijedlog tuženika i dopunsko vještačenje po DARFIN d.o.o., dok tužitelj nakon tako provedenog dokaznog postupka nema daljnjih dokazanih prijedloga, a tuženik predlaže da sud provede dokaze saslušanjem svjedoka MH i IH na ranije predložene okolnosti po tuženiku, te kada je sud odustao od izvođenja personalnih dokaza saslušanjem svjedoka MH i IH na ranije po tuženiku predložene okolnosti, te je sud odbio tuženika s dokaznim prijedlogom za izvođenjem ovih personalnih dokaza, stranke su istakle da nemaju daljnjih i drugih dokaznih prijedloga, pa je sud riješio da se daljnji dokazi neće provoditi.

28. Nakon ovako provedenog postupka cijeneći sve izvedene dokaze u smislu propisa članka 8 i čl. 221a Zakona o parničnom postupku (ZPP-a) sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan kao pod toč. I. i II. izreke presude poslovni broj 7 P-10101/19-35 od dana 04. svibnja 2022. i presudio kako slijedi:

„I. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, da tužiteljicama NH, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i ĐH, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] solidarno isplati iznos od 68.109,73 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim:

- na iznos od 26,42 kn od 30.09.2007.g.do isplate,

- na iznos od 26,37 kn od 02.11.2007.g.do isplate,

- na iznos od 26,70 kn od 03.12.2007.g.do isplate,

- na iznos od 26,56 kn od 31.12.2007.g.do isplate,

- na iznos od 27,05 kn od 01.02.2008.g.do isplate,

- na iznos od 27,31 kn od 27.03.2008.g.do isplate,

- na iznos od 101,55 kn od 30.04.2008.g.do isplate,

- na iznos od 99,05 kn od 30.04.2008.g.do isplate,

- na iznos od 98,06 kn od 02.06.2008.g.do isplate,

- na iznos od 99,28 kn od 30.06.2008.g.do isplate,

- na iznos od 97,49 kn od 31.07.2008.g.do isplate,

- na iznos od 97,58 kn od 01.09.2008.g.do isplate,

- na iznos od 98,64 kn od 31.10.2008.g.do isplate,

- na iznos od 212,51 kn od 31.10.2008.g.do isplate,

- na iznos od 155,49 kn od 30.11.2008.g.do isplate,

- na iznos od 258,84 kn od 31.12.2008.g.do isplate,

- na iznos od 292,27 kn od 31.01.2009.g.do isplate,

- na iznos od 307,38 kn od 05.03.2009.g.do isplate,

- na iznos od 265,74 kn od 04.04.2009.g.do isplate,

- na iznos od 273,70 kn od 02.05.2009.g.do isplate,

- na iznos od 210,06 kn od 31.05.2009.g.do isplate,

- na iznos od 163,20 kn od 03.07.2009.g.do isplate,

- na iznos od 175,64 kn od 31.07.2009.g.do isplate,

- na iznos od 200,34 kn od 31.08.2009.g.do isplate,

- na iznos od 198,21 kn od 02.10.2009.g.do isplate,

- na iznos od 173,22 kn od 04.11.2009.g.do isplate,

- na iznos od 220,08 kn od 02.12.2009.g.do isplate,

- na iznos od 257,67 kn od 15.02.2010.g.do isplate,

- na iznos od 311,11 kn od 15.02.2010.g.do isplate,

- na iznos od 298,86 kn od 12.04.2010.g.do isplate,

- na iznos od 371,41 kn od 12.04.2010.g.do isplate,

- na iznos od 357,63 kn od 13.05.2010.g.do isplate,

- na iznos od 384,44 kn od 09.06.2010.g.do isplate,

- na iznos od 616,59 kn od 08.07.2010.g.do isplate,

- na iznos od 568,80 kn od 06.08.2010.g.do isplate,

- na iznos od 714,80 kn od 07.09.2010.g.do isplate,

- na iznos od 664,36 kn od 11.10.2010.g.do isplate,

- na iznos od 583,22 kn od 09.11.2010.g.do isplate,

- na iznos od 754,42 kn od 11.12.2010.g.do isplate,

- na iznos od 950,10 kn od 14.01.2011.g.do isplate,

- na iznos od 796,72 kn od 15.02.2011.g.do isplate,

- na iznos od 855,73 kn od 13.04.2011.g.do isplate,

- na iznos od 787,23 kn od 13.04.2011.g.do isplate,

- na iznos od 799,71 kn od 12.05.2011.g.do isplate,

- na iznos od 1.089,60 kn od 21.06.2011.g.do isplate,

- na iznos od 1.117,85 kn od 18.07.2011.g.do isplate,

- na iznos od 1.360,04 kn od 24.08.2011.g.do isplate,

- na iznos od 1.235,63 kn od 28.09.2011.g.do isplate,

- na iznos od 1.099,43 kn od 30.11.2011.g.do isplate,

- na iznos od 1.069,91 kn od 15.12.2011.g.do isplate,

- na iznos od 1.059,47 kn od 20.12.2011.g.do isplate,

- na iznos od 1.124,20 kn od 25.02.2012.g.do isplate,

- na iznos od 1.180,63 kn od 25.02.2012.g.do isplate,

- na iznos od 1.188,19 kn od 29.06.2012.g.do isplate,

- na iznos od 1.149,16 kn od 31.08.2012.g.do isplate,

- na iznos od 1.175,52 kn od 20.11.2012.g.do isplate,

- na iznos od 1.193,55 kn od 01.03.2013.g.do isplate,

- na iznos od 1.163,21 kn od 29.05.2013.g.do isplate,

- na iznos od 1.171,19 kn od 20.08.2013.g.do isplate,

- na iznos od 1.148,44 kn od 26.09.2013.g.do isplate,

- na iznos od 1.099,97 kn od 26.09.2013.g.do isplate,

- na iznos od 1.152,38 kn od 26.09.2013.g.do isplate,

- na iznos od 1.177,53 kn od 26.09.2013.g.do isplate,

- na iznos od 1.159,20 kn od 30.10.2013.g.do isplate,

- na iznos od 1.060,35 kn od 27.11.2013.g.do isplate,

- na iznos od 1.144,34 kn od 27.11.2013.g.do isplate,

- na iznos od 1.151,67 kn od 27.11.2013.g.do isplate,

- na iznos od 1.118,76 kn od 27.11.2013.g.do isplate,

- na iznos od 1.016,38 kn od 27.11.2013.g.do isplate,

- na iznos od 1.013,78 kn od 27.11.2013.g.do isplate,

- na iznos od 1.038,92 kn od 27.11.2013.g.do isplate,

- na iznos od 1.079,23 kn od 27.11.2013.g.do isplate,

- na iznos od 1.135,07 kn od 27.11.2013.g.do isplate,

- na iznos od 1.106,26 kn od 27.11.2013.g.do isplate,

- na iznos od 1.126,66 kn od 01.04.2014.g.do isplate,

- na iznos od 1.149,79 kn od 02.05.2014.g.do isplate,

- na iznos od 1.071,86 kn od 12.06.2014.g.do isplate,

- na iznos od 1.101,61 kn od 10.12.2014.g.do isplate,

- na iznos od 1.091,87 kn od 10.03.2015.g.do isplate,

- na iznos od 1.058,96 kn od 04.05.2015.g.do isplate,

- na iznos od 1.048,40 kn od 28.05.2015.g.do isplate,

- na iznos od 1.053,17 kn od 28.05.2015.g.do isplate,

- na iznos od 1.090,53 kn od 28.05.2015.g.do isplate,

- na iznos od 1.122,00 kn od 28.05.2015.g.do isplate,

- na iznos od 1.115,47 kn od 28.05.2015.g.do isplate,

- na iznos od 1.142,67 kn od 28.05.2015.g.do isplate,

- na iznos od 1.161,15 kn od 28.05.2015.g.do isplate,

- na iznos od 1.150,26 kn od 28.05.2015.g.do isplate,

- na iznos od 1.153,29 kn od 28.05.2015.g.do isplate,

- na iznos od 1.154,06 kn od 28.05.2015.g.do isplate,

po stopi koja je do 31. prosinca 2007. godine bila određena prema čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01. siječnja 2008. godine pa do 31. srpnja 2015.g. utvrđuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećana za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015.g. po stopi koja se utvrđuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve to u roku 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, da tužiteljicama NH, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i ĐH, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], solidarno plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 16.681,00 kn, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana 04. svibnja 2022. godine do isplate po stopi koja se utvrđuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve to u roku 15 dana.

III. Odbijaju se tužiteljice NH, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i ĐH, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], s dijelom zahtjeva s naslova zatezne kamate zatražene na dosuđene iznose pod toč. I. izreke ove presude koji su dospjeli do 31. prosinca 2007. godine, a koje kamate su na te iznose zatražene za period do zaključno s danom 31. prosinca 2007. godine po stopi koja se utvrđuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećana za pet postotnih poena.“

29. Protiv citirane presude žalbu je izjavio tuženik iz svih žalbenih razloga, a o toj žalbi je odlučivao Županijski sud u Sisku, koji je svojim rješenjem poslovni broj Gž- 926/2022-6 od dana 22. kolovoza 2024. godine ukinu presudu Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-10101/2019-35 pod toč. I. i II. izreke, u kojem dijelu se predmet vraća prvostupanjskom sud na ponovno suđenje, uz odluku da će se o troškovima žalbenog postupka odlučiti konačnom odlukom.

30. Sud je iz II-stupanjske odluke utvrdio da Županijski sud u Sisku navodi kako je presudom prvostupanjskog suda naloženo je tuženiku solidarno isplatiti tužiteljicama 68.109,73 kn s pripadajućim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa pobliže određenog izrekom presude pa do isplate (točka I. izreke) te je naloženo tuženiku solidarno naknaditi tužiteljicama troškove parničnog postupka u iznosu od 16.681,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama od 4. svibnja 2022. do isplate (točka II. izreke). Zahtjev tužiteljica za isplatom zateznih kamata na iznose dosuđene pod točkom I. izreke koji su dospjeli do 31. prosinca 2007., a koje kamate su na te iznose zatražene zaključno do 31. prosinca 2007. po stopi koja se utvrđuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, odbijen je kao neosnovan (točka III. izreke). Protiv navedene presude u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev i tuženiku naloženo naknaditi tužiteljicama parnične troškove (točka I. i II. izreke) žalbu je podnio tuženik zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11.

- pročišćeni tekst, 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. - dalje: ZPP), te tuženik u žalbenim navodima ukazuje da mu je pobijanom presudom povrijeđeno pra na raspravljanje pred sudom, jer mu je onemogućeno dokazivanje navoda o tome da nije nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljica. Smatra da u konkretnom slučaju postoji niz okolnosti zbog kojih sporne ugovorne odredbe nisu nepoštene, zbog čega se na konkretan pravni odnos ne mogu primijeniti utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite. Tuženik smatra da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je, utvrdivši ništetnima odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, prihvatio restitucijski zahtjev u visini utvrđenoj kao da se ugovor ispunjava kao kunski, pri čemu se primjenjuje fiksna kamata (koja među strankama nije ugovorena), a koja vrijedi za ugovor o kreditu u CHF. Ustraje u tvrdnji da je nastupila zastara tražbine te da se njega ne može smatrati nesavjesnim stjecateljem, slijedom čega tužiteljicama pravo na zatezne kamate nikako ne pripada prije podnošenja zahtjeva, odnosno tužbe.

31. Tuženik je u žalbi predložio da drugostupanjski sud prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu preinači, a podredno da istu u tom dijelu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Potražuje naknadu troškova žalbenog postupka, a žalbu nije odgovoreno.

32. Drugostupanjski sud je utvrdio da je žalba tuženika osnovana, navodeći da je predmet spora je zahtjev tužiteljica za isplatu iznosa koji je tuženik primio po osnovi ništetnih odredbi Ugovora o kreditu broj 016-064/2005 od 30. ožujka 2005. sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini 2. tužiteljice, koji je nakon smrti korisnika kredita (pok. SH) u tom svojstvu, Aneksom br. 1. od 21. svibnja 2015., preuzela 1. tužiteljica (dotadašnja sudužnica). Predmetnim je ugovorom (koji je u pogledu dospjele glavnice reprogramiran Aneksom br. 1., kada je istovremeno prolongiran i rok vraćanja kredita), iznos kredita vezan za valutu švicarski franak te je ugovorena otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora (tuženika) za CHF, važećem na dan dospijeća. Ujedno je ugovorena kamatna stopa od 5,25% godišnje, promjenjiva, sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika. Drugostupanjski sud je naveo kako je prvostupanjski je sud tužbeni zahtjev prihvatio polazeći od utvrđenja iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača koji se pred Trgovačkim sudom vodio pod poslovnim brojem P-1401/2012 i u kojem postupku je pravomoćno utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača sklapajući ugovore o kreditu u kojima su korištene ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako što je glavnica kredita vezana uz valutu franak (CHF) bez da su potrošači prethodno informirani o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezano za švicarski franak, odnosno tako što je ugovorena promjenjivost kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom tuženika bez da se s potrošačima pregovaralo utvrđivanjem egzaktnih parametara i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni kamatne stope, što je sve za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Tako u svojoj odluci drugostupanjski sud navodi da je zaključak prvostupanjskog suda da je tuženik na opisani način postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03. – dalje: ZZP) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/17., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to člancima 96. i 97., kao i suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05.), te se prvostupanjski sud pritom pozvao na direktan učinak presude donijete po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i svoju vezanost za utvrđenja u toj parnici (članak 502.c ZPP u vezi članka 118. i 106. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača), odbivši prijedlog tuženika da se na okolnost obaviještenosti korisnika kredita o svim parametrima bitnim za sklapanje spornog ugovora kao svjedok sasluša djelatnica tuženika, kao osoba koja je neposredno sudjelovala u njegovom sklapanju i javni bilježnik koji je solemnizirao sporni ugovor.

33. Drugostupanjski sud navodi da iako je pravomoćnom presudom u kolektivnom sporu utvrđeno da se o spornim ugovornim odredbama (tečaju i promjenjivosti kamatne stope) nije pojedinačno pregovaralo i da se radilo o nerazumljivim odredbama za prosječnog potrošača, jer da potrošači nisu na odgovarajući način obaviješteni o svim parametrima bitnim za donošenje odluke, pa da su te odredbe uzrokovale neravnotežu u međusobnim pravima i obvezama, u kolektivnom sporu nije utvrđivano kakve su informacije pojedini potrošači dobili tijekom pojedinačnog pregovora o sklapanju ugovora, te nastavno navodi da pozivajući se na raniju odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-3142/2018, prvostupanjski je sud zanemario da je taj sud kasnijom presudom poslovni broj Rev 81/2023-2 od 21. veljače 2023., u odnosu na postavljeno pitanje - može li sud inzistirati na primjeni utvrđenja iz kolektivnog spora na postupak i donijeti presudu bez provođenja sveobuhvatnog dokaznog postupka, u situaciji kada je tuženik predložio provođenje dokaza upravo na okolnost različitih ključnih činjenica – zauzeo shvaćanje da se odredbi članka 81. stavak 4. Zakona o zaštiti potrošača te članku 502.c ZPP i procesnoj ravnopravnosti stranaka, protivi zaključak suda da se o spornim odredbama potrošačkog ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, kada je tuženik predložio da se na okolnost obavijesti koje su dane određenom potrošaču prije sklapanja ugovora o kreditu sasluša djelatnik banke koji je sudjelovao u sklapanju ugovora o kreditu, a sud je taj dokazni prijedlog odbio uz obrazloženje da se u smislu odredbe članka 502.c ZPP potrošači (tužitelji) u pojedinačnim parnicama mogu pozivati na pravno utvrđenje iz postupka kolektivne zaštite. Navedeno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske nadovezuje se na shvaćanje Ustavnog suda Republike Hrvatske koje je izneseno u odluci tog suda broj U-III- 5458/21 od 30. lipnja 2022., prema kojem u pojedinačnom potrošačkom sporu nije moguće odbiti dokazni prijedlog za saslušanje zaposlenika banke na okolnost obaviještenosti određenog potrošača u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora (a koja nije bila predmet utvrđivanja u kolektivnom sporu), a potom utvrditi da banka, na kojoj je teret dokazivanja, tu okolnost nije dokazala i zaključiti da nije dala odgovarajuće obavijesti potrošaču prije sklapanja ugovora, jer bi takvim tumačenjem nastala situacija u kojoj se odluka o tužbenom zahtjevu temelji na okolnosti koja zapravo nikad nije bila utvrđena, niti ju je banka mogla dokazivati u kolektivnom, a ni u pojedinačnom potrošačkom sporu, što je suprotno zahtjevima jednakosti oružja i prava na pristup sudu.

34. Imajući u vidu po tuženiku predložene personalne dokaze u vidu saslušanja javnog bilježnika kao svjedoka, te djelatnice tuženika, drugostupanjski sud navodi da obzirom da javni bilježnik prema mjerodavnom zakonodavnom okviru nije imao ovlasti pri solemnizaciji ugovora o kreditu potrošaču objašnjavati parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja, saslušanjem javnog bilježnika nije moguće utvrditi obaviještenost potrošača prije sklapanja ugovora o kreditu (tako i Ustavni sud Republike Hrvatske u odlukama broj U-III-4223/2021 od 1. prosinca 2021., U-III- 3540/20212 od 30. lipnja 2022. i dr.), ali da odbijanjem dokaznog prijedloga tuženika da se na te okolnosti sasluša djelatnica tuženika pozivom na učinke iz presude donesene u kolektivnom sporu, povrijeđeno je tuženikovo pravo na procesnu ravnopravnost i primjenu odredbe članka 81. stavak 4. Zakona o zaštiti potrošača, čime je i činjenično stanje odlučno za pravilnu primjenu materijalnog prava ostalo nepotpuno utvrđeno.

35. Stoga je na temelju odredbe članka 370. ZPP, u dijelu kojim je tužbeni zahtjev prihvaćen (točka I. izreke) ukinuti presudu suda prvog stupnja i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, uz uputu prvostupanjskom sudu da je ponovljenom postupku i novoj glavnoj raspravi prvostupanjski sud, radi pravilnog i potpunog utvrđenja činjenice pojedinačnog pregovaranja, treba saslušati svjedokinju MH, predloženu po tuženiku, nakon čega će donijeti novu i zakonitu odluku o tužbenom zahtjevu.

36. Županijski sud u Sisku navodi da radi bržeg i učinkovitijeg razrješenja spornog pravnog odnosa u ponovljenom postupku, valja reći da se po pitanju promjenjivosti, odnosno nepromjenjivosti (i visine) stope kamate nakon utvrđene ništetetnosti Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio u odluci broj Rev-308/2022-2 od 19. travnja 2022. izrazivši shvaćanje da potrošaču pripada pravo na povrat plaćenog po osnovi nepoštene odredbe kojom je ugovorena promjenjivost kamatne stope prema odluci kreditora u visini utvrđene razlike između plaćenih kamata i kamata obračunatih na temelju kamatne stope utvrđene ugovorom u dijelu koji je utvrđen ništetnim, bez da se dio ugovorne odredbe koji je utvrđen ništetnim supstituira primjenom nekog parametra ili referentne stope koje bi određivao sud u okolnostima svakog pojedinog slučaja, pa kako je pravna posljedica ništetnosti ugovorne odredbe jednaka kao da takve ugovorne odredbe odnosno njezinog dijela nije bilo, potrošač ima pravo na povrat plaćenog po osnovi nepoštene ugovorne odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula u visini utvrđene razlike između iznosa kojeg je kreditoru platio primjenom tečaja na dan dospijeća pojedinih anuiteta u odnosu na anuitete primjenom tečaja na dan isplate kredita.

37. Ovaj drugostupanjski sud navodi da u odnosu na istaknuti prigovor zastare valja imati na umu objedinjeno pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. - da ako je ništetnost ustanovljena već u postupku zaštite potrošača, da tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku zaštite potrošača. Pritom se u slučaju preinake tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) zastara prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg zahtjeva (pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske 27. svibnja 2024.).

38. Ukoliko se u ponovljenom postupku utvrdi da tuženik ni tijekom pregovaranja o ponudi kredita nije korisniku kredita obrazložio posljedice i rizike vezanja kredita uz valutu CHF, odnosno ugovaranja promjenjive kamatne stope, tuženik se, kao stjecatelj preplaćenih iznosa, ne može s uspjehom pozivati na svoju savjesnost, već bi isti bio nepošteni stjecatelj samom činjenicom da je sklopio ugovor s ugovornim odredbama koje su već tada bile protivne prethodno citiranim odredbama Zakona o zaštiti potrošača i kao takve ništetne, pa bi tužiteljicama, u smislu odredbe članka 1115. ZOO, zatezne kamate na pojedinačne preplaćene iznose pripadale od dana njihova plaćanja, a ne tek od podnošenja zahtjeva (tužbe).

39. Kako je zbog ukidanja odluke o glavnoj stvari još uvijek neizvjestan uspjeh stranaka u sporu, valjalo je ukinuti i odluku o troškovima postupka sadržanu pod točkom II. prvostupanjske presude, s time da je i odluka o troškovima žalbenog postupka ostavljena za konačnu odluku (članak 166. stavak 3. ZPP), te napominje da prvostupanjska presuda u nepobijanom dijelu (točka III. izreke) nije bila predmet žalbenog ispitivanja.

40. U ponovnom suđenju, tužitelji ostaju kod tužbe i tužbenog zahtjeva, a koji konačno specificiraju podneskom od 05.03.2025. godine iskazujući svoje ranije potraživanje u kunama sada u EUR kao službenoj valuti Republike Hrvatske, te predlaže da sud donese slijedeću presudu:

„I. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, da tužiteljicama NH, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i ĐH, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] solidarno isplati iznos od 9.039,71 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim:

- na iznos od 3,51 EUR od 30.09.2007.g.do isplate,

- na iznos od 3,50 EUR od 02.11.2007.g.do isplate,

- na iznos od 3,54 EUR od 03.12.2007.g.do isplate,

- na iznos od 3,53 EUR od 31.12.2007.g.do isplate,

- na iznos od 3,59 EUR od 01.02.2008.g.do isplate,

- na iznos od 3,62 EUR od 27.03.2008.g.do isplate,

- na iznos od 13,48 EUR od 30.04.2008.g.do isplate,

- na iznos od 13,15 EUR od 30.04.2008.g.do isplate,

- na iznos od 13,01 EUR od 02.06.2008.g.do isplate,

- na iznos od 13,18 EUR od 30.06.2008.g.do isplate,

- na iznos od 12,94 EUR od 31.07.2008.g.do isplate,

- na iznos od 12,95 EUR od 01.09.2008.g.do isplate,

- na iznos od 13,08 EUR od 31.10.2008.g.do isplate,

- na iznos od 28,21 EUR od 31.10.2008.g.do isplate,

- na iznos od 20,64 EUR od 30.11.2008.g.do isplate,

- na iznos od 34,35 EUR od 31.12.2008.g.do isplate,

- na iznos od 38,79 EUR od 31.01.2009.g.do isplate,

- na iznos od 40,80 EUR od 05.03.2009.g.do isplate,

- na iznos od 35,27 EUR od 04.04.2009.g.do isplate,

- na iznos od 36,33 EUR od 02.05.2009.g.do isplate,

- na iznos od 27,88 EUR od 31.05.2009.g.do isplate,

- na iznos od 21,66 EUR od 03.07.2009.g.do isplate,

- na iznos od 23,31 EUR od 31.07.2009.g.do isplate,

- na iznos od 26,59 EUR od 31.08.2009.g.do isplate,

- na iznos od 26,31 EUR od 02.10.2009.g.do isplate,

- na iznos od 22,99 EUR od 04.11.2009.g.do isplate,

- na iznos od 29,21 EUR od 02.12.2009.g.do isplate,

- na iznos od 34,20 EUR od 15.02.2010.g.do isplate,

- na iznos od 41,29 EUR od 15.02.2010.g.do isplate,

- na iznos od 39,67 EUR od 12.04.2010.g.do isplate,

- na iznos od 49,29 EUR od 12.04.2010.g.do isplate,

- na iznos od 47,47 EUR od 13.05.2010.g.do isplate,

- na iznos od 51,01 EUR od 09.06.2010.g.do isplate,

- na iznos od 81,84 EUR od 08.07.2010.g.do isplate,

- na iznos od 75,49 EUR od 06.08.2010.g.do isplate,

- na iznos od 94,87 EUR od 07.09.2010.g.do isplate,

- na iznos od 88,18 EUR od 11.10.2010.g.do isplate,

- na iznos od 77,41 EUR od 09.11.2010.g.do isplate,

- na iznos od 100,13 EUR od 11.12.2010.g.do isplate,

- na iznos od 126,10 EUR od 14.01.2011.g.do isplate,

- na iznos od 105,74 EUR od 15.02.2011.g.do isplate,

- na iznos od 113,57 EUR od 13.04.2011.g.do isplate,

- na iznos od 104,48 EUR od 13.04.2011.g.do isplate,

- na iznos od 106,14 EUR od 12.05.2011.g.do isplate,

- na iznos od 144,61 EUR od 21.06.2011.g.do isplate,

- na iznos od 148,36 EUR od 18.07.2011.g.do isplate,

- na iznos od 180,51 EUR od 24.08.2011.g.do isplate,

- na iznos od 164,00 EUR od 28.09.2011.g.do isplate,

- na iznos od 145,92 EUR od 30.11.2011.g.do isplate,

- na iznos od 142,00 EUR od 15.12.2011.g.do isplate,

- na iznos od 140,62 EUR od 20.12.2011.g.do isplate,

- na iznos od 149,21 EUR od 25.02.2012.g.do isplate,

- na iznos od 156,70 EUR od 25.02.2012.g.do isplate,

- na iznos od 157,70 EUR od 29.06.2012.g.do isplate,

- na iznos od 152,52 EUR od 31.08.2012.g.do isplate,

- na iznos od 156,02 EUR od 20.11.2012.g.do isplate,

- na iznos od 158,41 EUR od 01.03.2013.g.do isplate,

- na iznos od 154,38 EUR od 29.05.2013.g.do isplate,

- na iznos od 155,43 EUR od 20.08.2013.g.do isplate,

- na iznos od 152,42 EUR od 26.09.2013.g.do isplate,

- na iznos od 145,99 EUR od 26.09.2013.g.do isplate,

- na iznos od 152,95 EUR od 26.09.2013.g.do isplate,

- na iznos od 156,29 EUR od 26.09.2013.g.do isplate,

- na iznos od 153,84 EUR od 30.10.2013.g.do isplate,

- na iznos od 140,73 EUR od 27.11.2013.g.do isplate,

- na iznos od 151,88 EUR od 27.11.2013.g.do isplate,

- na iznos od 152,85 EUR od 27.11.2013.g.do isplate,

- na iznos od 148,49 EUR od 27.11.2013.g.do isplate,

- na iznos od 134,90 EUR od 27.11.2013.g.do isplate,

- na iznos od 134,55 EUR od 27.11.2013.g.do isplate,

- na iznos od 137,89 EUR od 27.11.2013.g.do isplate,

- na iznos od 143,24 EUR od 27.11.2013.g.do isplate,

- na iznos od 150,65 EUR od 27.11.2013.g.do isplate,

- na iznos od 146,83 EUR od 27.11.2013.g.do isplate,

- na iznos od 149,53 EUR od 01.04.2014.g.do isplate,

- na iznos od 152,60 EUR od 02.05.2014.g.do isplate,

- na iznos od 142,26 EUR od 12.06.2014.g.do isplate,

- na iznos od 146,21 EUR od 10.12.2014.g.do isplate,

- na iznos od 144,92 EUR od 10.03.2015.g.do isplate,

- na iznos od 140,55 EUR od 04.05.2015.g.do isplate,

- na iznos od 139,15 EUR od 28.05.2015.g.do isplate,

- na iznos od 139,77 EUR od 28.05.2015.g.do isplate,

- na iznos od 144,74 EUR od 28.05.2015.g.do isplate,

- na iznos od 148,92 EUR od 28.05.2015.g.do isplate,

- na iznos od 148,05 EUR od 28.05.2015.g.do isplate,

- na iznos od 151,66 EUR od 28.05.2015.g.do isplate,

- na iznos od 154,11 EUR od 28.05.2015.g.do isplate,

- na iznos od 152,67 EUR od 28.05.2015.g.do isplate,

- na iznos od 153,07 EUR od 28.05.2015.g.do isplate,

- na iznos od 153,17 EUR kn od 28.05.2015.g.do isplate,

sve po stopi koja se do 31.07.2015.g. utvrđuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećana za 5 postotnih poena, a od 01.08.2015.g. koja se utvrđuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te od 01.01.2023.g. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primjenjivala na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku 15 dana.

41. Kod ovako konačno specificiranog tužbenog zahtjeva tužiteljice ustraju do zaključenja glavne rasprave, te predlažu da sud njihov tužbeni zahtjev usvoji u cijelosti, te naknadi tužiteljicama i parnični trošak zajedno sa zateznom kamatom tekućom od presuđenja pa do isplate.

42. Tuženik u ponovnom suđenju svojim podneskom od 09.09.2024. godine odustaje od svog dokaznog prijedloga saslušanjem svjedokinje TH (dokazni prijedlog zbog kojeg je po žalbi tuženika ukinuta ranija prvostupanjska presuda), te nadalje, svojim podneskom od 07.03.2025. godine tuženik se očituje na način da ukazuje da je tužbeni zahtjev tužitelja kako je postavljen u podnesku od 5. ožujka 2025.g. neuredan i to iz razloga što tužitelj nije razdvojio potraživanja s osnove načina promjene kamatne stope i valutne klauzule u CHF, a iz kojeg razloga takav, neuredan, tužbeni zahtjev nije moguće prihvatiti, pa predlaže da sud sukladno čl. 109. Zakona o parničnom postupku pod prijetnjom odbačaja odnosno povlačenja tužbe pozove tužitelja na ispravak odnosno uređenje tužbenog zahtjeva.

43. Tuženik neovisno o navedenom svakako ustraje u prigovoru zastare na sva potraživanja, te dodatno ukazuje kako s obzirom da je tužitelj tijekom postupka izvršio preinaku tužbe podneskom od 16. travnja 2021.g., a u kojem je trenutku nesporno zastario zahtjev na isplatu s osnove odredbe o načinu promjene kamatne stope, to je tužbeni zahtjev (s obzirom da tužitelj nije razdvojio potraživanja sa svake odredbe) u cijelosti zastario, te da navedeno proizlazi iz recentne sudske prakse Županijskog suda u Šibeniku, Gž-625/2022 od 14. veljače 2023.g.

44. Do zaključenja glavne rasprave u ponovnom suđenju tuženik ustraje u cijelosti kod navoda iz odgovora na tužbu i svih svojih ranijih navoda i istaknutih prigovora, te naglašava da ostaje kod odustanka od izvođenja personalnih dokaza ranije predloženih po tuženiku. Tuženik do zaključenja glavne rasprave navodi da su prigovori na financijski nalaz i mišljenje pravne naravi, da ustraje kod njih, ali ne stavlja drugih dokaznih prijedloga. Potražuje troškove postupka prema troškovniku i na troškove potražuje zateznu kamatu od presuđenja pa do isplate.

45. Sud je u tijeku postupka proveo dokaze: uvidom u cjelokupnu dokumentaciju dostavljenu po strankama u tijeku postupka u spis, provedeno je financijsko vještačenje po financijskom vještaku DARFIN d.o.o., te na prigovore i prijedlog tuženika i dopunsko vještačenje po DARFIN d.o.o., saslušao obje tužiteljice osobno kao stranke, a kako je tuženik u ponovnom suđenju odustao i povukao svoje ranije istaknute personalne dokaze, to je sud riješio da se daljnji dokazi neće provoditi.

46. Nakon ovako provedenog postupka cijeneći sve izvedene dokaze u smislu propisa članka 8 i čl. 221a Zakona o parničnom postupku (ZPP-a) sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan kao pod toč. I. i II. izreke ove presude, cijeneći upute i stav iskazan u rješenju Županijskog suda u Sisku poslovni broj Gž-926/2022- 6 od dana 22. kolovoza 2024.

47. Nesporna je činjenica da je dana 30.03.2005. godine sklopljen Ugovor o kreditu broj: 016-064/2005, koji je solemniziran pod brojem Ou-385/2005 dana 01.04.2005. godine, a ugovor je sklopljen između tuženika kao kreditora i pravnog prednika II- tužiteljice ĐH, sada pokojnim suprugom CH kao korisnikom kredita, u kojem je I-tužiteljica NH sudužnik, a II-tužiteljica ĐH založni dužnik, koji ugovor je sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, te da je temeljem tog kredita u valuti švicarskog franka u iznosu od 62.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika za CHF u kojem iznosu je isplaćen (osnovni ugovor), te da se radilo o kreditu s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom u skladu s Odlukom tuženika o kamatnim stopama kreditora, s time da je početna kamatna stopa ugovorena u visini 5,25 % godišnje. Isto tako nije sporno da je tijekom otplate kredita početno ugovorena kamatna stopa mijenjana u više navrata, o kojim povećanjima je tuženik obavještavao tužiteljima, kao i to da je za vrijeme otplate kredita tečaj švicarskog franka rastao.

48. Nije sporno da je u tijeku ugovornog odnosa korisnik kredita SH umro dana **.**.2009. godine, te da je njegova nasljednica ovdje II-tužiteljica ĐH i sin VH, kao i da je zakonska nasljednica BH, dok su naslijedili ga supruga i sin, a temeljem pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju. Nakon smrti ranijeg korisnika, na njegovo mjesto je kao korisnik kredita stupila je I-tužiteljica NH, o čemu su stranke sklopile Aneks br. 1. uz Ugovor o kreditu broj 016-064/2005 dana 21.05.2015., te da je Aneksom br 1. odobren reprogram dospjele glavnice, te prolongiran rok vraćanja kredita do 30.04.2024. godine, otvorena nova partija kredita sa stanjem kredita na dan 30.04.2015. godine u iznosu od 7.225,56 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika za CHF na dan dospijeća, odnosno, na dan plaćanja ukoliko je se plaćanje vrši prije dospijeća.

49. Sporno je da li su ove promjene kamatne stope jednostranom odlukom banke bile u skladu sa odredbama zakona koji su uređivali pitanje zaštite potrošača odnosno potrošačkog kreditiranja, te da li su kao takve bile u skladu sa općim odredbama i načelima obveznog prava koje se tiče zasnivanja ovakve vrste obveza, odnosno posljedično tome da li se radi o ništavim odredbama. Nadalje je sporna i visina zahtjeva, odnosno razlika između više naplaćene kamate u odnosu na kamatu utvrđenu predmetnim ugovorom i otplatnim planom, kao i razlike između tečaja CHF na dan isplate ugovora u odnosu na tečaj na dan pojedinog plaćanja, te sporno da li su predmetni dijelovi ugovora i Aneksa br. (vezano uz valutu u CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan isplate kredita, te dospjelosti, odnosno, plaćanja utvrđenih anuiteta). Sporno je da li su predmetne odredbe navedene u tužbi ništetne, da li se direktno može primijeniti pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu „Potrošač“ na predmetni spor, kao i da li tužiteljice imaju aktivnu legitimaciju i pravni interes za vođenje ove parnice, sporan je osnov i visina tužbenog zahtjeva, savjesnost tuženika, kao i zatraženi tijek zatezne kamate na potraživanja tužiteljica, te da li je nastupila zastara, kao i da li se radi o konvertiranom kreditu, da li su tužitelji i njihov pravni prednik bili upoznati s rizicima spornih ugovornih odredbi, da li su iste i konkludentno (plaćanjem anuiteta) i prešutno prihvaćena i priznate, te da li je solemnizacija ugovora od značaja za odluku suda o ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi, te je sporna i aktivna legitimacija tužiteljica.

50. Temeljem stanja spisa, spisu priležeće dokumentacije, kao i provedenog financijskog vještačenja sud je utvrdio da u predmetnom ugovornom odnosu nije došlo do konverzije kredita vezanog uz CHF u EUR-ski kredit.

51. Sud je u ponovnom suđenju saslušao obje tužiteljice osobno kao stranke, pa je tako iz iskaza II-tužiteljice ĐH iz kojeg je sud utvrdio da je ova tužiteljica rođena 1957. godine, domaćica koja je završila tekstilnu školu, iskazala da je njezin suprug digao ovaj kredit, a ona mu je bila sudužnik po kreditu. ĐH navodi da je ona sa suprugom išla u banku kad se i potpisala kao sudužnik kredita. Navodi da su oni dobili isplatu ovog kredita, a pomogli su i kćeri da isplati njihova bivšeg zeta od kojeg se kćer razvela, pa su im i zbog toga trebala sredstva kako bi riješili sve te probleme.

52. Tužiteljica ĐH ne zna odgovoriti sudu što znači valutna klauzula, jer to baš ne razumije, jer je to razumio i znao njezin pokojni suprug kojem je ova tužiteljica bila sudužnik. Tužiteljica navodi da se ona više ne sjeća detalja predmetnog ugovora, jer je to bilo davno pa predlaže da sud cijeni ono što piše u Ugovoru i ostalim dokumentima koji su dostavljeni u spis.

53. Sud je utvrdio da II-tužiteljica u svom iskazu navodi da ona ne zna što znači promjenjiva kamatna stopa, ali zna da im o tome ništa nisu rekli, jer je to sve vodio njezin pokojni suprug. Ova tužiteljica navodi da ona ne zna da bi njezina kćer bila bolje upoznata s ovim kreditom, jer je to vodio sada pokojni suprug II-tužiteljice, koji je bio korisnik kredita. Kredit je vraćen na način da je kćer II-tužiteljice vratila taj kredit obzirom da ima veća primanja od II-tužiteljice. Na poseban upit punomoćnika tužitelja odgovara da su njima u banci rekli da je dobro uzeti kredit u CHF, ali se ne sjeća zašto su im preporučili CHF i rekli da je CHF dobar. Za vrijeme otplate kredita strašno je rastao tečaj CHF i iznos njihovih mjesečnih obveza. Njezina su djeca otišla van raditi, pa tako i I-tužiteljica i ostavili su svoju djecu kako bi se otplatio ovaj kredit. Na poseban upit raspravnog suca II-tužiteljica odgovara da je sve vodio njezin suprug i da se ona toga više ne sjeća, te da je njezin suprug čitao ugovor prije sklapanja, a je ona potpisala gdje su joj rekli. Na poseban upit punomoćnika tužitelja odgovara II-tužiteljica da su došli potpisati gotov ugovor.

54. Sud je u tijeku postupka saslušao i I-tužiteljicu, kćerku II-tužiteljice, te utvrdio da je I-tužiteljica rođena 1980.u Zagrebu, po zanimanju medicinska sestra, te da je iskazala da kada je njezin tata podizao kredit da je ona bila sudužnik, kao i njezina mama (II-tužiteljica), a nakon tatine smrti sam postala nasljednik. Sve je bilo pripremljeno kada je I-tužiteljica samo trebala sudjelovati kod solemnizacije ugovora, a sve je dogovarao njezin tata koji je bio nositelj, odnosno korisnik kredita.

55. Iskazuje da je namjena kredita bila izgradnja stambenog prostora koji je I- tužiteljica trebala koristiti zajedno sa suprugom i njezinom mladom obitelji, a tata joj je dao dio zemljišta na kojem je bila njihova obiteljska kuća, na kojem su započeli novu kuću za mladu obitelj I-tužiteljice.

56. I-tužiteljica navodi da je bila upoznata da je tata digao kredit u CHF, jer je taj kredit bio povoljniji nego onaj koji je bio vezan uz EUR. U vrijeme dizanja tog kredita nitko od njih nije znao da bi postojala neka razlika između statusa EUR i CHF. I- tužiteljica navodi da je ona na sebe preuzela taj kredit nakon tatine smrti, zbog toga je i otišla raditi prvo u Njemačku, a sada radi u Austriji. Otplaćivala ga je I-tužiteljica do 2018.godine i do tada nije više ništa mogla uložiti u tu kuću, te zbog tog kredita nije mogla samostalno živjeti u toj novoj kući, jer nije bila dovršena, a I-tužiteljica se rastala od muža, ali se posvetila otplati kredita. Stalno su ih iz banke upozoravali na to što će im se desiti ako ne nastave otplaćivati kredit.

57. I-tužiteljica navodi da je ona u jednom trenutku kasnila 4 mjeseca s otplatom kredita, a bankarica joj nije znala odgovoriti na pitanje koliko će za to kašnjenje morati platiti zateznih kamata. Koliko pamti, I-tužiteljica iskazuje kako misli da je prije vremena zatvorila kredit. U vrijeme sklapanja kredita I-tužitlejica nije znala što znači promjenjiva kamatna stopa jednostranom odlukom banke, ali sada zna. Kredit je bio utrošen namjenski za gradnju njezine nove nekretnine, koja nije imala niti je trebala imati bilo kakvu poslovnu namjenu. Jedno vrijeme su mjesečne obveze bile u redu, a onda su počele rasti skoro duplo.

58. Na poseban upit punomoćnika tuženika odgovara da su cjelokupna sredstva kredita utrošena u gradnju nove kuće za njezino stanovanje, a mužu je dala dio koji je on uložio u novu kuću. Na poseban upit punomoćnika tuženika odgovara da joj je poznato da je kredit bio vezan uz CHF, da je imao promjenjivu kamatnu stopu odlukom banke, da je od nje gospođa N u poslovnici tuženika tražila da na svakoj stranici potpiše ugovor kao i njezina mama, i da im je tada rekla da je kredit u CHF najbolji, a I-tužiteljici nije poznato što je točno govorila njezinom ocu kada nije bila tamo. Cijela obitelj je vršila uplate za otplatu kredita, držali su se zajedno i cilj je bio da se riješi stambeno pitanje obitelji. I-tužiteljica navodi da su ju roditelji jako podržavali da riješi svoje stambeno pitanje.

59. Na poseban upit punomoćnika tuženika odgovara da se ne sjeća obavijesti banke o promjenama kamatne stope koje su bile prije nego što je preuzela kredit, a od kada je I-tužiteljica preuzela kredit, ona je dobivala te obavijesti, a nije joj palo ni na pamet da od banke traži drugu kamatnu stopu, već je plaćala ono što su joj slali.

60. Sud na osnovi ovih iskaza tužiteljica, a posebno I-tužiteljice koja se preciznije i bolje sjeća događanja vezano uz kredit, te koja je preuzela obvezu po kreditu kao korisnik istog nakon smrti ranijeg korisnika, njezina oca, a sve prema Anesku br. 1. , utvrdio da su iste po ranijem kreditu gdje je JH bilo korisnik kredita, bile NH sudužnik, kao i ĐH, a da su nakon smrti DH prema Aneksu br. 1. uz Ugovor o kreditu broj 116-064/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, NH postala korisnik, a ĐH založni dužnik.

61. Sud je utvrdio da su tužiteljice dokazale namjenu kredita, tj. da je to bio potrošački stambeni kredit radi osiguranja stambene situacije njihove obitelji, tj. obitelji NH i njezine mlade obitelji, da se ista rastala od supruga, te isplatila mu njegova ulaganja u njihovu kuću koja se gradila sredstvima od tog kredita. Kuća je služila isključivo u svrhu obiteljskog stanovanja, tj. u osobnu svrhu, bez ikakve poslovne namjene i svrhe te nekretnine, te da je obitelj otplaćivala obveze po kreditu, a da su te da su te otplate vršene u ime i u korist korisnika kredita, kako ranijeg, tako i I-tužiteljice nakon sklapanja Aneksa br. 1. Sud je utvrdio da su tužiteljice svojim iskazima koji su dani životno, detaljno obrazloženo, uvjerljivo i u skladu sa spisu priležećom dokumentacijom, a koje iskaze je sud prihvatio u cijelosti kao istinite, dokazale svoje svojstvo potrošača, tj. isto svojstvo svojeg pravnog prednika, korisnika kredita, a time i svoju aktivnu legitimaciju, koju je tuženik osporio, ali nije dao sudu dokaz o osnovanosti tog prigovora, dok su tužiteljice istu aktivnu legitimaciju sudu dokazale, kako dokumentacijom tako i svojim iskazima koje sud prihvaća kao istinite, a i u bitnome međusobno podudarne.

62. Sud je utvrdio da je tuženik po svom zaposleniku uvjeravao tužiteljice, da je CHF valutna klauzula najbolja za njih, a da ih nije upozorio na posebnu rizičnost te valute, kao niti da su bile upoznate s načinom promjene kamatne stope kroz razdoblje otplate kredita, kako onog u kojem su bile sudužnici, tako i prema Aneksu br. 1. gdje je I-tužiteljica bila korisnik, a II-tužiteljica založni dužnik.

63. Tuženik nije dokazao u tijeku postupka, a teret dokaza tih činjenica, upravo na njemu, da bi prednik tužiteljica ili tužiteljice dobile dostatnu informaciju o posebnoj rizičnosti valute CHF koju je bio vezan osnovni kredit kao i Aneks br. 1, te da im nije objašnjeno niti dani osnovni parametri o tome kako će se, kada i pod kojim uvjetima mijenjati redovna kamatna stope jednostranim Odlukama tuženika.

64. Sud je utvrdio da u odnosu na nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012. Istom je utvrđeno da je tuženik (kao jedna od banaka) u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita koristeći u ugovorima o kreditu ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, koristeći u ugovorima o kreditu ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača. Presudom je utvrđeno da je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03.) u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

65. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14- 2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske.

66. Sud je utvrdio da u odnosu na povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezano za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula) utvrđeno je sljedeće:

- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. preinačio prvostupanjsku presudu i odbio ovaj dio tužbenog zahtjeva;

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom i rješenjem poslovni broj Revt-249/14- 2 od 9. travnja 2015. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o odbijanju ovog dijela tužbenog zahtjeva;

- Ustavni sud Republike Hrvatske je odlukom broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. ukinuo presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojom je odbijen zahtjev upravljen na utvrđenje da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu;

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu;

- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.;

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica CHF.

67. Nadalje, sud je utvrdio da prema odredbi čl. 502c Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. navedenog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Riječ je u konkretnom slučaju dakle o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava i to samo u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni.

68. Sud je utvrdio da i prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. navedenog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštitite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Kako se u konkretnom slučaju tužitelji pozivaju upravo na pravno utvrđenje iz rečene presude kojom je utvrđeno da je tuženik povrijedio prava tužitelja, tj. pravnog prednika tužitelja kao korisnika kredita i potrošača, kao i I-tužiteljice koja je Aneksom br. 1. stupila na mjesto korisnika po istom kreditu, sve dakle, kao potrošača i ujedno korisnika kredita, a u kojima je koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovarao promjenjivost kamatne stope, a da nije tužitelje, tj. prednika tužitelja kao korisnika, te sada I-tužiteljicu, kao sudužnicu po osnovnom kreditu, te korisnicu kredita po Aneksu br. 1. Ugovora, te da tuženik nije u cijelosti informirao o parametrima bitnim za donošenje takve odluke o promjeni kamatne stope, kao i da su ništetne i nepoštene odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, to je nepotrebno posebno analizirati tvrdnje tuženika o razlozima promjene kamatne stope, odnosno o kriterijima i parametrima koji su utjecali na takvu promjenu, kao niti tvrdnje vezane za rizik rasta valute CHF, uz okolnost da je Trgovački sud u Zagrebu u navedenoj odluci upravo takve odredbe ugovora, odnosno takvu praksu u ugovorima o kreditu, pravomoćno već utvrdio ništetnim. Naime, odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, te je sud utvrdio da je sudska praksa demantirala tvrdnje i prigovore tuženika da bi se direktni učinak presuda iz kolektivnog spora mogao koristiti samo u postupcima naknade štete, a ne i potraživanja temeljem sticanja bez pravne osnove, kao što je ovdje slučaj.

69. Treba napomenuti da je Ustavni sud Republike Hrvatske 10. lipnja 2020. donio odluku broj U-III-2233/19 kojom je odbio tužbu RBA banke vezano za reviziju Vrhovnoga suda Republike Hrvatske, broj Rev-3142/18. Naime, RBA banka tražila je da se ukine odluka Vrhovnoga suda po reviziji Rev-3142/18 kojom revizijom je Vrhovni sud RH je odlučio: 1. Da se kod utvrđivanja prava potrošača koji potpadaju pod kolektivnu presudu u slučaju franak ne moraju izvoditi dokazi, nego je kolektivna presuda direktno primjenjiva na pojedinačni privatni sudski postupak, 2. Da nema zastare potraživanja za preplaćene anuitete u pojedinačnim postupcima koji su pokrenuti na temelju kolektivne sudske presude u slučaju franak. Ustavni sud je u citiranoj Odluci naveo: „Ako se vodi privatni postupak na temelju kolektivne sudske presude, i ako se kredit s valutnom klauzulom CHF potrošača koji je tužio banku odnosi na jednu od osam tuženih banaka, onda nije potrebno provoditi dokaze radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredaba koje su kolektivnom presudom utvrđene ništetnima, nego je kolektivna presuda direktno primjenjiva, i jedino što je potrebno jest vještačenjem utvrditi visinu iznosa koji banka mora vratiti potrošaču.“ Ustavni sud je tom presudom dakle dodatno potvrdio raniji stav Vrhovnoga suda Republike Hrvatske da nije potrebno provoditi dokazni postupak, nego se uvidom u konkretni ugovor s ništetnim ugovornim odredbama utvrđuje odnosi li se taj ugovor na utvrđenja iz kolektivne presude.

70. Slijedom navedenog, spomenutom kolektivnom tužbom, za koju odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske je ovaj sud vezan, kao što je to ranije obrazloženo, sud nalazi utvrđenim osnov tužbenog zahtjeva, koji se ogleda u činjenici da je tuženik, iskoristivši činjenicu da nije bilo propisa koji mu je to nalagao, kao banka predniku tužitelja, kao i I-tužiteljici kao korisnici kredita po Aneksu br. 1. te ranije kao sudužniku po osnovnom Ugovoru, kao potrošaču nametnuo ugovorne odredbe koje potrošača stavljaju u neravnopravni položaj, pa su te odredbe uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu prednika tužitelja te sada I-tužiteljice, a što je u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja, zbog čega je valjalo utvrditi ništetnim način promjene kamatne stope odnosno obvezu da se ova promjena vrši ovisno o Odluci banke o kamatnim stopama tuženika, kao i svim njezinim kasnijim izmjenama i dopunama (čl. 6. osnovnog Ugovora), kao i one odredbe koje se odnose, na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF (čl. 2., čl. 3. osnovnog Ugovora, te čl. 2. Aneksa br. 1. kojim je izmijenjen čl. 4. Osnovnog Ugovora o kreditu). Sud je osnovanost tvrdnji tužiteljica o ništetnosti navedenih dijelova ugovornih odredbi utvrdio ne samo na osnovi direktne primjene utvrđenja iz pravomoćnih presuda iz spora kolektivne zaštite potrošača, već i iz iskaza tužiteljica danih u tijeku ovog pojedinačnog postupka, kao dokumentacije dostavljene u spis i ostalih dokaza provedenih u tijeku ovog postupka.

71. Iz navedenog i utvrđenog proizlazi utvrđenje suda da je tuženik u obvezi vratiti tužiteljima onaj novčani iznos koji je primio povrh promijenjene kamatne stope tijekom otplate kredita, u odnosu na onu prvotno ugovorenu, jer su promjene koje su u utuženom razdoblju obavljane bile protivne naprijed zakonskim odredbama te općim načelima obveznog prava u zasnivanju obveza. Nadalje, tužitelji imaju pravo i na povrat preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa koji su plaćeni na temelju obračuna promjene valute i iznosa obračunatog prema tečaju CHF na dan isplate ugovora.

72. Također treba navesti, da je sud temeljem spisu priležećeg Ugovora o kreditu, te Aneksa br. 1. tom Ugovoru, rješenja o nasljeđivanju iza pok. SH, kao i iz Ugovora o ustupu tražbine od 03. lipnja 2019. godine sklopljenog s jedne strane ĐH kao primateljice tražbine, a s druge strane s VH ĐH i HH kao ustupiteljima tražbine, kao i iz Ugovora od 08. siječnja 2020. godine, sklopljenog između NH i ĐH kojim ugovaraju aktivnu solidarnost kao vjerovnici tražbine prema tuženiku u ovoj parnici, utvrdio da su neosnovan i u cijelosti i formalno otklonjeni prigovori tuženika o nedostatku aktivne legitimacije i postojanja solidarnosti na strani vjerovnika u ovoj pravnoj stvari, kao i da je prigovora da korisnik kredita nije izvršio sve uplate, već da su neke vršene po HZMO u cijelosti neosnovan, jer tuženik mora dokazati da bi tužitelji ugovorili da netko drugi umjesto njih otplaćuje kredit, te da su prenijeli tu svoju ugovornu obvezu, s čime se morao suglasiti i tuženik kao vjerovnik iz ugovornog odnosa, što u tijeku ovog postupka tuženik nije dokazao. Nadalje, nedostatak pravnog interesa zbog zakonskog reguliranja visine ugovorne kamate počev od 01.01.2014. godine je potpuno promašen i neosnovan prigovor tuženika, a to iz razloga što je financijsko vještačenja pravni interes tužitelja dokazao visinom utvrđenog njihovog potraživanja temeljem ništetnosti dijelova ugovora o ugovaranju kredita vezanjem uz valutnu klauzulu u CHF, kao ugovaranjem promjenljive kamate stope jednostranim Odlukama tuženika, za koje tuženik nije dokazao da bi u ovom konkretnom Ugovoru i Aneksu br. 1. bile različite od onih o kojima se odlučivalo, te o kojima je kao ništetnima odluka donesena u kolektivnom sporu „Potrošač“, tj. „Franak“. Dakle, temeljem ovih i ranije obrazloženih utvrđenja suda o neodređenosti visine obveze tužitelja temeljem dijela ugovora o promjeni kamatne stope jednostranim odlukama tuženika bez jasno određenih kriterija za promjenu iste, kao i da bez obzira na Odluke i Metodologiju, koje su sastavni dio Ugovora prema čl. 295. ZOO-a, isto nije bilo niti određeno niti odredivo, te je time i nepošteno, kao što je sud utvrdio nepoštene ugovorne odredbe koje sadrže vezanje ugovorne obveze tužitelja uz tečaj CHF prema srednjem tečaju tuženika za CHF u odnosu na kunu, obzirom da tuženik nije dokazao da bi jasno i nedvosmisleno upozorio prednika tužitelja na rizik sklapanja kredita vezanjem istog uz valutnu klauzulu u CHF, te da je to bitno različito od vezanje kredita uz EUR, obzirom da je Narodna banka Hrvatske štitila tečaj EUR u odnosu na kunu, a za CHF takve zaštite nije bilo, što predniku tužitelja i I-tužiteljici nije bilo poznato u vrijeme sklapanja osnovnog Ugovora kao i Aneksa br. 1. Ugovora, a tuženiku je bilo poznato, obzirom da se poziva na stručne članke i druge publikacije vezano uz rizičnost CHF, što nije bilo niti trebalo niti moglo biti poznato prosječnom potrošaču, čija odluka o sklapanju predmetnog ugovora i aneksa nije bila zasnovana na punoj informaciji o rizicima predmetne valute. Nadalje, bitno je za napomenuti da je ugovor tipski, da ga je sastavi tuženik, te da odluka prednika tužitelja za jedan između više kreditnih proizvoda tuženika ne znači da je to bilo pregovaranje i informiranje prednika tužitelja o ništetnim odredbama koje je tuženik ugradio u predmetni ugovor, a koje idu značajno u korist tuženika, ali ne i tužitelja.

73. Sud je proveo financijsko vještačenje po financijskom vještaku DARFIN d.o.o., te je na temelju spisu priležeće dokumentacije kao i ovog financijskog vještačenja, sud utvrdio da je vještak naveo da je njegov zadatak utvrditi: razlike nastale promjenom kamatne stope kroz utuženo razdoblje u odnosu na početku kamatnu stopu odlukama tuženika, te na utvrđenje razlike nastale promjenom tečaja CHF u kunama kroz utuženo razdoblje u odnosu na početni tečaj u vrijeme realizacije kredita, prikazom pojedinačnih mjesečnih iznosa svake od ovih razlika, zbirom po pojedinom osnovu te zbirom mjesečnih iznosa razlike s osnova promjene kamatne stope i tečaja valute te prikazom zbira tako nastale razlike te na okolnosti predložene po tuženiku na način da vještak prilikom izračuna primjeni kamatnu stopa koja je prema službenim evidencijama HNB-a vrijedila za kredite bez valutne klauzule u utuženom razdoblju, a koja je u trenutku isplate kredita iznosila 11,33%.

74. Sud je iz nalaza financijskog vještaka utvrdio da on navodi da u odnosu na kredite i otplatne planove se radi o Ugovoru o kreditu koji su sklopili Hypo-Alpe-Adria- bank d.d. (Addiko bank d.d.) kao kreditor i SH kao korisnik kredita (NH i ĐH kao sudužnici) koji su zaključili dana 30.03.2005. godine (list: 6-9), što je Ugovor o kreditu broj: 116-064/2005 (u daljnjem tekstu: Ugovor) na iznos od 62.000,00 CHF. Nadalje, člankom 3. Ugovora ugovorena je redovna kamatna stopa u visini 5,25%, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora, a ugovorni rok otplate iznosi 120 mjeseci. Člankom 3. Ugovora ugovoreno je da će se kredit otplaćivati u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu 665,21 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća.

75. U odnosu na otplatni plan u CHF prema obračunu tuženika sud je utvrdio da je vještak isti sačinio i utvrdio u svom nalazu prema otplatnom planu (list spisa 143- 146), a kao u Tablici na listovima spisa 206-208, te da sveukupno iznos mjesečnih anuiteta prema obračunu tuženika iznosi 82.143,38 CHF od čega je otplata glavnice 62.000,00 CHF i kamata 20.143,38 CHF.

76. U odnosu na otplatni plan u CHF prema ugovoru o kreditu vještak je isti prikazao kao u Tablici na listovima spisa 208-209 spisa, te navodi da sveukupno iznos mjesečnih anuiteta prema obračunu tuženika iznosi 79.825,00 CHF od čega je otplata glavnice 62.000,00 CHF i kamata 17.825,00 CHF.

77. Nadalje, vještak je prikazao i kunski otplatni plan po kamatnoj stopi od 11,33% navodeći da je otplatni plan u HRK po prosječnoj kamatnoj stopi na kunske kredite za mjesec ožujak 2005. godinu – 11,33% (list spisa 184), a prikazuje ga u Tablici na listu spisa 210-211, te navodi da sveukupno iznos mjesečnih anuiteta prema obračunu tuženika iznosi 496.540,16 HRK od čega je otplata glavnice 296.654,11 HRK i kamata 200.186,05 HRK.

78. Razlika između iznosa stvarno plaćenih anuiteta prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na iznose anuiteta prema početnom otplatnom planu prikazana je u Tablici na listovima spisa 211-213, te ukupna razlika između iznosa stvarno plaćenih anuiteta prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na iznose anuiteta prema početnom otplatnom planu iznosi 2.318,38 CHF, odnosno kunska protuvrijednost primjenom srednjeg tečaja Banke na dan dospijeća anuiteta iznosi 13.012,64 HRK.

79. U svom nalazu financijski vještak navodi da iz pregleda prometa za klijenta (list spisa 156) te iz otplatnog plana (list spisa 143) je razvidno da se na uplate tužitelja primjenjuje srednji tečaj Banke na dan dospijeća anuiteta.

80. Razlika između iznosa stvarno plaćenih anuiteta prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na iznose anuiteta prema otplatnom planu u HRK po kamatnoj stopi na kunske kredite od 11,33%, te je isto prikazano u Tablici na listovima spisa 214-215, a ukupna razlika između iznosa stvarno plaćenih anuiteta prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na iznose anuiteta prema otplatnom planu u HRK po kamatnoj stopi na kunske kredite od 11,33% iznosi -52.408,49 HRK.

81. Vezano uz razliku u iznosu anuiteta s osnove valutne klauzule vještak se u nalazu očituje na način da navodi da prema otplatnom planu (list 143 spisa) kredit je isplaćen 26.04.2005.g.. Srednji tečaj Kreditora na dan isplate kredita je iznosio 1 CHF= 4,779905 kn.

82. Razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan dospijeća u odnosu na anuitete primjenom tečaja na dan isplate kredita je prikazana kao u Tablici na listovima spisa 216-217, pa tako da ukupno razlika u iznosu anuiteta po tečaju na dan dospijeća u odnosu na anuitete primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 49.563,20 HRK.

83. Iz pregleda prometa za klijenta (list spisa 156) te iz otplatnog plana (list spisa 143) je razvidno da se na uplate tužitelja primjenjuje srednji tečaj Banke na dan dospijeća anuiteta.

84. Razlika s osnove valutne klauzule između iznosa stvarno plaćenih anuiteta prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na iznose anuiteta prema otplatnom planu u HRK po kamatnoj stopi na kunske kredite od 11,33% nije izražena zbog toga što je u tom slučaju u otplati kunski kredit bez valutne klauzule.

85. Sud je utvrdio da je temeljem provedenog vještačenja financijski vještak DARFIN d.o.o. donio zaključak, tj. da je mišljenja da:

- Razlika između anuiteta prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na anuitete prema početnom otplatnom planu za anuitete za koje je Nalazom utvrđen više uplaćen iznos, a što prikazuje u Tablici na listovima spisa 219- 220, pa da ukupna razlika između iznosa mjesečnih anuiteta prema ugovoru o kreditu, da se kamatna stopa nije mijenjala sukladno odlukama o kamatnim stopama tuženika, i iznosa mjesečnih anuiteta prema obračunu tuženika iznosi 2.318,38 CHF odnosno kunska protuvrijednost iznosi 13.012,64 kn primjenom srednjeg tečaja Kreditora na dan dospijeća.

86. Iz pregleda prometa za klijenta (list spisa 156) te iz otplatnog plana (list spisa 143) je razvidno da se na uplate tužitelja primjenjuje srednji tečaj Banke na dan dospijeća anuiteta.

87. Razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan dospijeća u odnosu na anuitete primjenom tečaja na dan isplate kredita, za anuitete za koje je Nalazom utvrđen više uplaćen iznos je kao što je po vještaku prikazan u Tablici na listovima spisa 220-221, te ukupno razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan dospijeća u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 55.099,53 kn, za anuitete koje je Nalazom utvrđen više uplaćen iznos.

88. Iz pregleda prometa za klijenta (list spisa 156) te iz otplatnog plana (list spisa 143) je razvidno da se na uplate tužitelja primjenjuje srednji tečaj Banke na dan dospijeća anuiteta.

89. Razlika između iznosa stvarno plaćenih anuiteta prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na iznose anuiteta prema otplatnom planu u HRK po kamatnoj stopi na kunske kredite od 11,33% za anuitete koje je Nalazom utvrđen više uplaćen iznos, a kao što je vještak prikazao u Tablici na listovima spisa 222, te ukupna razlika između iznosa stvarno plaćenih anuiteta prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na iznose anuiteta prema otplatnom planu u HRK po kamatnoj stopi na kunske kredite od 11,33% iznosi 8.083,56 HRK za anuitete koje je Nalazom utvrđen više uplaćen iznos.

90. Razlika s osnove valutne klauzule između iznosa stvarno plaćenih anuiteta prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na iznose anuiteta prema otplatnom planu u HRK po kamatnoj stopi na kunske kredite od 11,33% nije izražena zbog toga što je u tom slučaju u otplati kunski kredit bez valutne klauzule.

91. Razlika između anuiteta zbog promjene kamatne stope i tečaja (točka 1. i 2. Zaključka Nalaza), a kao u Tablici na listovima spisa 223-224, te ukupno razlika između anuiteta zbog promjene kamatne stope i tečaja (točka 1. i 2. Zaključka Nalaza) iznosi 68.112,17 HRK.

92. Tužitelj ovom nalazu i mišljenju financijskog vještaka nije prigovorio, već je s istim uskladio svoj tužbeni zahtjev kao u podnesku od 12.03.2021. godine, a tuženik je istom prigovorio kao u podnesku od 13.04.2021. godine, zbog čega je sud na prijedlog i po prigovoru tuženika odredio provođenje dopunskog financijskog vještačenja po financijskom vještaku DARFIN d.o.o. iz kojeg je sud utvrdio da 93. Sud je iz spisu priležeće dokumentacije te iz dopunskog nalaza i mišljenje financijskog vještaka DARFIN d.o.o. sačinjenog na prigovore i po prijedlogu tuženika, utvrdio da mu je zadatak dopunsko očitovanje na prigovore i prijedloge tuženika iz podneska od 13.04.2021.

94. Sud je utvrdio da u svom dopunskom očitovanju, financijski vještak navodi da se tuženik svojim podneskom od 13.04.2021. godine tuženik očitovao da iako vještak u tablici pod točkom 5. u dijelu Nalaza (str. 12.) ispravno računa matematičku razliku, on u svome Mišljenju daje izračun samo „više plaćenih iznosa“, te da je vještak koristio samo stopu 11,33% koja je vrijedila u trenutku odobravanja, međutim da se kamata se svaki mjesec mijenjala sukladno podacima HNB-a. Sud je utvrdio da se u dopunskom nalazu vještak očituje na podnesak od 13.04.2021. godine na način da navodi da prijeboj potraživanja tužitelja s manje plaćenim iznosima predstavlja pravno pitanje. Vještak ističe da su u točki 4. - „4. Razlika između iznosa stvarno plaćenih anuiteta u odnosu na otplatni plan u HRK po kamatnoj stopi na kunske kredite od 11,33%“ te u točki 5. - „5. Razlika u iznosu anuiteta s osnove valutne klauzule“ prikazani svi anuiteti. U nastavku Vještak iskazuje izračun manje plaćenih iznosa:

95. Razlika između iznosa stvarno plaćenih anuiteta u odnosu na početni otplatni plan primjenom kamatne stope od 5,25%.

96. Razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan dospijeća u odnosu na anuitete primjenom tečaja na dan isplate kredita, za anuitete za koje je Nalazom utvrđen manje uplaćen iznos, te vještak isto prikazuje u Tablici na listu spisa 242, te navodi da ukupno razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan dospijeća u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi -5.536,33 kn, za anuitete koje je Nalazom utvrđen manje uplaćen iznos.

97. Razlika između iznosa stvarno plaćenih anuiteta prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na iznose anuiteta prema otplatnom planu u HRK po kamatnoj stopi na kunske kredite od 11,33% za anuitete koje je Nalazom utvrđen manje uplaćen iznos, kako financijski vještak prikazuje u Tablici na listu spisa 243-244, te navodi da ukupna razlika između iznosa stvarno plaćenih anuiteta prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na iznose anuiteta prema otplatnom planu u HRK po kamatnoj stopi na kunske kredite od 11,33% iznosi -60.492,05 HRK za anuitete koje je Nalazom utvrđen manje uplaćen iznos.

98. Vještak je napravio izračun primjenom kamatne stope od 11,33% koja je kamatna stopa na kunske kredite za mjesec ožujak 2005. godine. Naknadne promjene kamatne stope predstavljaju pravno pitanje.

99. Na ovu dopunu nalaza tužitelj se očituje u odnosu na navode tuženika, te smatra da su prigovori i viđenje pravne i činjenične situacije od strane tuženika neosnovani, dok tuženik i nadalje ustraje kod svojih prigovora, koji su u biti pravne prirode, te za vještaka ne stavlja daljnjih pitanja i zadataka, već ustraje kod svih svojih ranije iznesenih prigovora vezano uz osnovanost, visinu kao i dospjelost tužbenog zahtjeva.

100. Sud je financijski nalaz i mišljenje financijskog vještaka DARFIN d.o.o. i njegovu pisanu dopunu po prigovorima i na prijedlog tuženika, sud usvojio u cijelosti, jer su dani objektivno, detaljno obrazloženo, te na osnovi spisu priležeće dokumentacije, a dodatno obrazloženo i u samoj dopuni nalaza, a u cijelosti je cijeli nalaz i mišljenje, kao i njegova dopuna, sačinjeno u skladu s pravilima znanosti i struke.

101. Iz nalaza proizlazi da razlika u preplaćenim anuitetima iznosi 68.112,17 kn s iznosima i datumima dospijeća upravo kako su to tužitelji i precizirali u svom konačno postavljenim zahtjevu, umanjivši tako financijskim nalazom i mišljenjem utvrđen iznos za iznos od 2,44 kn koji je u zastari.

102. Dakle, slijedom navedenog, a kako je tužbeni zahtjev na isplatu bio po visini identičan nalazu vještaka za utvrđena potraživanja tužitelja za koje nije nastupila zastara (tužitelji su konačnom specifikacijom umanjili visinu izračuna vještaka za potraživanje koje je bilo dospjelo do 04.04.2007. godine, tj. za potraživanje koje je bilo dio vještakova izračuna, a dospjela s danom 30.12.2005. godine i u zastari je, a odnosi se na iznos od 2,44 kn), to sud isti konačno specificiran tužbeni zahtjev tužitelja prihvatio i presudio kao pod toč. I. izreke dosudivši tužiteljima iznos od ukupno 68.109,73 kn zajedno sa zatraženim zateznim kamatama tekućima na svaki pojedini iznos kako je to tužitelj zatražio, a sud presudio pod toč. I. izreke ove presude.

103. Sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev kako je konačno postavljen u podnesku tužitelja od 05.03.2025. uredan i podoban za raspravljanje iz razloga što je tužitelj dokazao osnovanost svog potraživanja i s naslova primjene ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, kao i s naslova ništene odredbe o promjenjivoj zateznoj kamati jednostranom odlukom tuženika, kao i da niti jedna njegov konačno postavljeni zahtjev potraživanja stečenog po tuženiku bez pravne osnove nije u zastari, tj. da dospijeva nakon 04.04.2007. godine, zbog čega nije bilo razloga razdvajati pojedina potraživanja tužitelja, tj. samo s naslova ništetnosti valutne klauzule u CHF a posebno s naslova ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranim odlukama suda. Iz upravo navedenih razloga, sud je utvrdio neosnovanim i ovaj prigovor tuženika o navodnoj neurednosti tužbenog zahtjeva, uz napomenu da se pojedini iznosi po dva različita osnova ništetnosti jasno vide iz financijskog nalaza i mišljenja, kao i njihova dospjelost.

104. U odnosu na tijek zatezne kamate, kojem prigovora tuženik navodeći svoju savjesnost, sud je utvrdio da su tužitelj dokazali osnovanost tužbenog zahtjeva koji se temelji na ništetnosti načina promjene redovne kamatne stope jednostranim odlukama tuženika, kao i korištenjem valutne klauzule u CHF uz predmetnom potrošačkom ugovoru, te je sud direktnim učinkom iz kolektivnog spora, kao i primjenom odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 270, kao i čl. 271. – sve ZOO-a utvrdio kao prethodno pravno pitanje, da je ugovaranje načina promjene redovne kamatne stope kao u čl. 6. predmetnog potrošačkog ugovora, kao i ugovaranje visine kredita i načina povrata istog vezanjem uz srednji tečaj CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za devize tuženika važećem na dan korištenja kredita (čl. 2.), kao važećem na dan dospjelosti, odnosno, na dan plaćanja (čl. 3.), te u Aneksu br. 1. korištenjem istih odredbi o valutnoj klauzuli kao u čl. 2. istog, ništetno, te da sud i po službenoj dužnosti pazi na ništetnost, kao i da zahtjev za isticanje ništetnosti ne zastarijeva, a sve u smislu i odredbi čl. 327. i 328. ZOO-a.

105. Obzirom da su ove ugovorne odredbe ništetne, to tužitelji u smislu odredbe čl. 323 st. 1. i čl. 1111, kao o odredbe čl. 1115 ZOO-a, imaju pravo tražiti od tuženika povrat onoga što je tuženik od tužitelja stekao bez pravnog osnova, tj. primjenom ništetnih ugovornih odredbi, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od svake pojedine uplate tužitelja takvih iznosa, pa do isplate, a to iz razloga što je iz ranije navedenih i obrazloženih utvrđenja ovog suda, sud utvrdio da je tuženik bio nesavjestan u vrijeme stjecanja svake ove uplate, obzirom da je tuženik sam sastavio u tipskom ugovoru iste odredbe i dao ih na potpis i sklapanje tužitelju. Nesavjesnost tuženika u vrijeme svakog pojedinog stjecanja bez osnove, za sud je u ovoj pravnoj stvari neupitna. Slijedom iznesenog, a primjenom odredbe čl. 1115. i čl. 29. st. 1. ZOO-a, sud je tužiteljima dosudio zateznu kamatu na dosuđene iznose od uplate svakog pojedinog iznosa, kao pod toč. I. izreke ove presude, a sve kako je to sud utvrdio iz nalaza financijskog vještaka.

106. Nadalje, potrebno je naglasiti da solemnizacija predmetnog ugovora nije od značaja za utvrđenje suda ništetnosti pojedinih dijelova istog ugovora i Anksa br. 1., što je već utvrđeno i kroz brojnu raniju sudsku praksu, kako je već obrazloženo, te je taj prigovor, kao i ostali prigovori tuženika izneseni u tijeku ovog postupka, prema utvrđenju ovog suda, neosnovani u cijelosti.

107. Sud je utvrdio da upravo argumenti koje navodi tuženik u ovoj parnici o osnovanosti i opravdanosti svog postupanja kod ugovaranja spornih dijelova ugovornih odredbi na koje tužitelji upiru kao na nepoštene i time ništetne, idu u prilog tvrdnji tužiteljica da su te ugovorne odredbe stavljene u tipski ugovor i Aneks br. 1, jer je jasno da tuženik nije želio ništa riskirati, već se unaprijed osigurao ništetnim dijelovima ugovornih odredbi da ne bi bio na gubitku, te svalio teret takvog svog postupanja u cijelosti na tužitelje i njihovog prednika kao potrošača, sve suprotno odredbama čl. 3., čl. 4., čl. 5., čl. 6., čl. 7., čl. 8., čl. 10., - sve ZOO-a, što ponašanje tuženika u ovoj pravnoj stvari, da nema niti jednog drugog posebnog propisa koji bi isti ugovorni odnos regulirao, čine protuzakonitim, a po svojoj prirodi i nemoralnim, jer je tuženik tužiteljicu doveo u nepovoljnu poziciju, a time su predmetne odredbe ugovora ništetne, sve u smislu odredbe čl. 322. st. 1. ZOO-a, o čemu je sud raspravljao u ovoj pravnoj stvari kao o prethodnom pravnom pitanju, utvrdivši ih ništetnima. Obzirom da je sud utvrdio odredbe ugovora obuhvaćene historijatom ove tužbe vezano uz ugovaranje valutne klauzule u CHF, kao i promjenjive kamatne stope jednostranim odlukama tuženika, bez da bi bilo poznato temeljem kojih parametara će se i kada ta izmjena dešavati, ništetnima, to se ima primijeniti i odredbe čl. 323. ZOO-a, kao i odredba čl. 1111., te odredbe čl. 1115. – sve ZOO-a. 108. Ništetne odredbe uzrokovale su znatnu neravnotežu u odnosu ugovornih stranaka na štetu tužiteljice, tj. njihovog prednika, a koja ne samo da se ogleda u izračunu iz financijskog nalaza i mišljenja, već i u činjenici da je potrošač doveden u znatno nepovoljan pravni položaj spram tuženika.

109. Što se tiče istaknutog prigovora zastare, među strankama je bilo prijeporno je li postupak koji se vodio kod Trgovačkog suda u Zagrebu u tzv. kolektivnoj parnici potrošača doveo do prekida zastare tj. do primjene odredbe čl. 241. ZOO-a prema kojem se zastara prekida podnošenjem tužbe odnosno do primjene odredbe čl. 245. st. 1 ZOO-a, a koji propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je preteklo prije prekida se ne računa u zakonom određeni rok za zastaru. Prema shvaćanju Vrhovnog suda RH iz presude Rev-2245/17 od 20.03.2018. pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe što je za kamate 13. lipnja 2014., dok je sud utvrdio da je to za ugovaranje valutne klauzule u CHF dan 14.06.2018. godine, zbog čega zastara nije nastupila. Prilikom donošenja takvog shvaćanja posebice se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO/05). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredaba koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći i računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, revizijski sud nalazi da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO/05, jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Pri tome valja posebno istaći da je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora bio na snazi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03 – dalje: ZZP/03) koji je također sadržavao odredbe o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima. Tako je odredbom čl. 81. st. 2. i 3. ZZP/03 bilo propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u odnosima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebice ako potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj. Nastavno, i odredba čl. 96. st. 1. ZZP/07 i dalje uređuje pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Prilikom donošenja navedenog shvaćanja sud je imao na umu i odredbu čl. 502.c ZPP o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude, prema kojem propisu se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U takvom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati (čl. 502.c ZPP). Slijedom navedenog pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, što je bio dan 04.04.2012. godine dolazi do prekida zastare te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, pa je prigovor tuženika u tom smislu neosnovan, dok je tužiteljima valjalo dosuditi pune iznose preplaćenih anuiteta, kao je presuđeno pod toč. I. izreke kojim se usvaja tužbeni zahtjev kako je isti konačno specificiran u podnesku od 12.03.2021. godine u odnosu na zatražene iznose, kao i tijek zatezne kamate.

110. Sud je utvrdio da je najstarije glavno i sporedno zatraženo potraživanje tužitelja prema konačnoj specifikaciji tužbenog zahtjeva koju je izvršio podneskom od 12.03.2021. godine, te u ponovnom suđenju podneskom od 05.03.2025. godine prikazom potraživanja tužiteljica u EUR kao službenoj valuti Republike Hrvatske, a prema službenom fiksnom tečaju konverzije kune u EUR, gdje je najstarije potraživanje tužitelja dospjelo s danom 30.09.2007. godine, a najmlađe s danom 28.05.2015. godine, dok je tužba bila stupnjevita i podnesena dana 12.06.2019. godine, s naslova razlike anuiteta primjenom srednjeg tečaja Banke (tj. tuženika) za CHF na dan plaćanja u odnosu na anuitete primjenom srednjeg tečaja Banke CHF na dan isplate kredita, kao i s naslova razlike plaćene redovne kamate zbog jednostrane promjena kamatne stope u tijeku utuženog razdoblja.

111. Sud je tako, utvrdio da je za tužitelja, zastara za njegova potraživanja dospjela od 04.04.2007. godine pa nadalje, prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu dana 04.04.2012. godine u odnosu na valutnu klauzulu ugovorenu na način da je vezana uz tečaj CHF u kunama na dan plaćanja, prema srednjem tečaju tuženika, utvrđena kao ništetna, te od pravomoćnosti takve sudske odluke u kolektivnom sporu „Franak“, tj. od dana 14.06.2018. godine za tužitelja su počeli teći ranije prekinuti rokovi zastare, te time tužitelj, čije prvo potraživanje dospijeva s ovog osnova, kao i s osnova razlike u preplaćenom iznosu zbog promjenjive kamatne stope, kolektivna tužba je podnesena 04.04.2012. dakle, unutar općeg zastarnog roka od pet godina, te je i najstarije i glavno i sporedno potraživanje tužitelja (zatezna kamata na preplatu) obuhvaćeno tužbenim zahtjevom obuhvaćeno tužbom, kao i obuhvaćeno konačnom specifikacijom tužbenog zahtjeva od dana 12.03.2021. godine, bilo unutar zastarnog roka od pet godina, u vrijeme prekida zastare, a prekid je trajao do pravomoćnog okončanja i vezano uz taj dio tužbe i tužbenog zahtjeva u kolektivnom sporu, tj. do 14.06.2018. godine, kada je u skladu s više puta citiranom odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, započeo ponovo teći zastrani rok za potrošače iz kolektivnog spora pravomoćna odluka donesena u kojem se prema odredbama ZPP-a 502.c obvezujuće primjenjuje na pojedinačne sudske postupke pojedinih potrošača spram banaka, tj. ovdje tuženika. 112. Nadalje, pravomoćna presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13.06.2014. godine, potvrđena pravomoćno odluka Trgovačkog suda u Zagrebu u kolektivnom sporu Potrošač, vezano uz ništetnost odredbi o promjeni kamatnih stopa isključivo odlukom tuženika, tj. banaka, među kojima je bio i tuženik u ovoj parnici, koja je presuda od 13.06.2014. godine značila početak tijeka novog zastarnog roka za potraživanja tužitelja s naslova potraživanja povrata preplaćenog tuženiku zbog ništetne odredbe o načinu mijenjanja kamatne stope, a također primjenom ranije citiranih odredbi, te da je za ovu vrstu potraživanja tužitelja prekinuta zastara za potraživanja dospjela do 04.04.2007. godine, a zastrani rok za isto počeo iznova teći od dana 13.06.2014. godine.

113. Kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena dana 12.06.2019.godine, isto podnošenje tužbe je prekinulo taj novi tijek zastare za obje vrste novčanog potraživanja tužitelja, kako glavnog, tako i sporednog, i to podnošenjem tužbe u ovoj pravnoj stvari unutar općeg zastarnog roka od pet godina od ponovnog tijeka zastare (13.06.2014. kao i 14.06.2018. godine). Sud je utvrdio da su i sve preinake tužbenog zahtjeva u specifikaciji od 12.03.2021. godine, kao i od 05.03.2024. godine vezane uz tužiteljevo potraživanje s naslova vezivanja glavnice uz CHF u cijelosti izvan zastare i to za potraživanja dospjela od 04.04.2007.godine, pa nadalje, primjenom pravila o direktnoj primjeni presude donesene u kolektivnom sporu, i prekidu i ponovnom tijeku zastare za na isto počev od 14.06.2018. godine, dok je za ranija potraživanja tužitelja s tog istog osnova za glavna i sporedna potraživanja, kao i za izmjene i korekcije tužbenog zahtjeva tužitelja s naslova potraživanja povrata preplaćenih iznosa zbog tuženikove samostalne promjene kamatne stope za glavna i sporedna potraživanja tužitelja, te je sud primijenio pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/20) održane dana 30. siječnja 2020. godine u kojem je zauzet slijedeći stav: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323 st. 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91), kao posljedice utvrđenja nišetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora“. Slijedom iznesenog, sud utvrdio neosnovanim prigovor zastare cijelog konačno postavljenog tužbenog zahtjeva, tj. potraživanja tužitelja na isplatu glavnog i sporednog potraživanja. Tužitelji se pozivaju na ništetnost dijelova ugovornih odredbi, kako je to sud već obrazložio, vezano uz način promjene kamatne stope i vezanje obveze tužitelja uz valutu CHF, te je sud utvrdio u ovom postupku kao prethodno pravno pitanje da su iste odredbe ništetne na način kako to tvrde tužitelji, a da tuženik nije dokazao da bi iste bile različite od onih ugovornih odredbi o čijoj ništetnosti je odlučeno u kolektivnom sporu.

114. Imajući u vidu pravni stav Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 27. svibnja 2024. godine do prekida zastare dolazi samim podnošenjem tužbe, a ne preinakom zahtjeva u tijeku parnice preinačenjem tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva.

115. Sud je utvrdio da je cijeli tužbeni zahtjev tužitelja u ovoj pravnoj stvari podnesen unutar općeg zastarnog roka od pet godina, koji se promjenom odredbe čl. 1111- Zakona o obveznim odnosima, te slijedom svega iznesenog, a primjenom ranije citiranih zakonskih odredbi, kao i odredbe čl. 225. ZOO-a, u vezi odredbe čl. 215. st. 1. ZOO-a, takav tuženikov prigovor zastare sud je utvrdio neosnovanim u cijelosti u odnosu na potraživanja tužitelja koja su bila obuhvaćena već samom tužbom, kao i u specifikaciji tužbenog zahtjeva.

116. Potrebno je naglasiti da prema odredbi članka 2. stavak 2. ZZP 03 i prema odredbi iste brojčane oznake ZZP 09, ako tim Zakonima nije drugačije određeno, na obvezno pravne odnose između potrošača i trgovca primijenit će se odredbe Zakona o obveznim odnosima, a prema odredbama Zakona o obveznim odnosima (članak 110. starog ZOO-a, člana 328.ZOO/05) pravo na isticanje ništetnosti ne gasi se, odnosno ne podliježe nikakvim zastarnim rokovima, te na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba (članak 327. stavak 1. ZOO 05). Slijedom svega navedenog, valjalo je utvrditi da je prigovor tuženika vezano uz navodnu zastaru potraživanja tužitelja, neosnovano u cijelosti, a kako je to sud i presudio pod toč. I. izreke ove presude.

117. Treba naglasiti da tuženik nije stavio prigovor prijeboja, da o takvom prigovoru sud nije slijedom iznesenog niti odlučivao, kao i da sam sud nije ovlašten vršiti prijeboj manje plaćenog iznosa s više plaćenim iznosima koje tužitelji potražuju, a posebno imajući u vidu da tužitelji nisu dobili od tuženika nikakvu isplatu, dok su tuženiku isplatu vršili uvećanih iznosa zbog postojanja ugovorenih ništetnih dijelova ugovora, a kako je to sud već naveo i obrazložio u ovoj presudi.

118. Valja još napomenuti da nije sporno da ZOO dopušta i ugovaranje valutne klauzule (čl. 22. st. 1.), kao i promjenjive kamatne stope (čl. 26.), te da primjenom odredbe čl. 295. Odluka tuženika o kamatnoj stopi, kao i drugi podzakonski akti čine sastavni dio predmetnog ugovora o kreditu. Kako je sud u ovom postupku utvrdio da je ništetan način kako je tuženik odredio način promjene kamatne stope jednostranim odlukama tuženika, te ugovaranjem valute CHF, sastavljajući tipski ugovor, pri tome ne odredivši način i uvjete pod kojima će se mijenjati kamatna stopa, te u tipski ugovor ugradio odredbu da će upravo tuženik sam mijenjati istu u skladu sa svojom Odlukom, a na način da tužitelj nije mogao znati niti u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, kao niti za trajanja istog, kako će se, kada i pod kojim uvjetima kamatna stopa mijenjati, čime je obveza tužitelja ostala neodređena i neodrediva, te time i ništetan dio tih tipskih ugovornih odredbi o promjeni kamatne stope jednostranim odlukama tuženika, kao i što je nesporno utvrđeno da je ništetno vezanje obveze iz ugovora i samog ugovora uz valutu CHF, bez da je tuženik tužitelju pravilno i potpuno rastumačio visinu rizika takve odredbe za tužitelja, to je sud utvrdio da način određivanja promjene kamatne stope i valutne klauzule u CHF u ovom konkretnom slučaju nije zakonit, već ništetan.

119. Treba napomenuti da je sud dopustio preinačenje, tj. specifikaciju tužbenog zahtjeva tužitelja kao u podnesku tužitelja od 12.03.2021. godine, kao i podneskom tužiteljica od 05.03.2025. godine, jer ista čini usklađenje s provedenim financijskim vještačenjem, na što tužitelj ima pravo u smislu odredbe čl. 190. st. 2. ZPP-a, te u vezi odrede čl. 191 st. 3. ZPP-a, kao i usklađenje s promjenom valute Republike Hrvatske.

120. U ovoj pravnoj stvari tužitelji su smanjili tužbeni zahtjev u tijeku ranijeg postupka do donošenja prve prvostupanjske presude, a kako su istim smanjenjem ostale i dalje u istom razredu vezano uz visinu odvjetničke tarife vezano uz nagradu odvjetniku, a tuženik je cijelo vrijeme osporavao osnov, a ne samo visinu tužbenog zahtjeva, kako se tuženik nije žalio što sud nije donio rješenje o povlačenju, već samo odlučivao o konačno postavljenom tužbenom zahtjevu u ranijem tijeku postupka, to sud niti sada ne donosi rješenje o povlačenju dijela tužbe, tj. smanjenja tužbenog zahtjeva i cijeni da tužiteljima pripada trošak postupka u cijelosti prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, jer smanjenje istog u potrošačkom sporu gdje je tuženik osporavao i osnov i visinu, kao i aktivnu legitimaciju tužiteljica, prema postojećoj sudskoj praksi kao Suda EU, tako i domaćih sudova, bilo bi nepravično tuženik u ovakvoj činjeničnoj i pravnoj situaciji dosuditi tuženiku bilo kakav trošak postupka, jer sud smatra da isti nije niti nastao iz svih ranije obrazloženih razloga. 121. Sud je utvrdio da se u konkretnom slučaju smanjenjem novčanog potraživanja tužitelja ne radi o povlačenju tužbe, već o usklađenju tužbenog zahtjeva, te kako se prema utvrđenju suda radi o zahtjevu tužitelja kojem se od podnošenja tužbe, pa do zaključenja glavne rasprave tuženik protivi u cijelosti, kako osnovi, tako i visini i dospjelosti, to je sud o troškovima postupka cjelokupnog parničnog postupka, ranijeg i u ponovljenom suđenju, odlučio primjenom odredbe čl. 154. u vezi odredbe čl. 155, sve iz razloga što za umanji dio tužbenog zahtjeva podneskom od 12.03.2021. godine, spram onog kako su ga tužitelji bili postavili ranije u tijeku postupka, svojim podneskom od 02.07.2020. godine, prema utvrđenju suda, nije nastao nikakav poseban parnični trošak obzirom na vrijednost predmeta spora i odvjetničku tarifu, koja je za puni iznos oba postavljena tužbena zahtjeva ostala ista (100 bodova) čime tuženiku nisu nastali nikakvi troškovi postupka). Sud je stava da bi bilo kakvo dosuđenje troškova tuženiku u konkretnom slučaju za umanjeni i usklađeni dio tužbenog zahtjeva u skladu s provedenim financijskim vještačenjem kojem bi se obvezivanjem tužitelja na naknadu troška tuženiku nametnulo tužitelju znatno financijsko opterećenje koje bi moglo predstavljati ograničenje prava na pristup sudu zajamčeno odredbom čl. 6. st. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda te bilo suprotno odlukama Europskog suda za ljudska prava.

122. Dakle, vezano uz tvrdnju tuženika da bi se radilo o povlačenju dijela tužbenog zahtjeva u konačnoj specifikaciji istog, sud je utvrdio da se u ovoj pravnoj situaciji radi o usklađenju tužbenog zahtjeva tužitelja nakon provedenog financijskog vještačenja na što tužitelj ima pravo u smislu odredbe čl. 190. st. 2. ZPP-a, a u vezi odredbe čl. 191. st. 3. ZPP-a, te je sud stava da tužitelj nije povukao tužbu u smanjenom dijelu, već je smanjio iznos koji potražuje po jednom osnovu dok povlačenje tužbenog zahtjeva ili tužbe predstavlja povlačenje jednog cijelog tužbenog zahtjeva od njih dva ili više odnosno povlačenje jednog postojećeg tužbenog zahtjeva u kojem slučaju se tek radi o povlačenju tužbe. Prema utvrđenju ovog suda, u konkretnom slučaju se radi o smanjenju jednog dijela novčanog zahtjeva nakon provedenog financijskog vještačenja, gdje sud cijeni da ne donosi nikakvo rješenje o djelomičnom povlačenju, već sud cijeni navedeno smanjenje u vidu ocijene uspjeha stranaka u sporu pri konačnom odlučivanju o takvom konačnom tužbenom zahtjevu. Slijedom iznesenog, sud je utvrdio da nije potrebno donositi rješenje o povlačenju tužbe, kao niti za smanjeni dio tužbenog zahtjeva tuženiku dosuditi bilo kakve troškove postupka. Treba napomenuti da je konačno postavljeni tužbeni zahtjev usvojen u cijelosti, te da kako se tuženik u tijeku cijelog postupka protivio i osnovanosti i visini tužbenog zahtjeva, pa imajući u vidu protivljenje upravo osnovanosti tužbenog zahtjeva sud smatra, da tuženiku niti u slučaju da se radilo o povlačenju dijela tužbe tj. tužbenog zahtjeva, tuženiku ne bi pripadao parnični trošak niti za taj navodno povučeni dio. Ponovo treba napomenuti da i u slučaju da se radilo o povlačenju, u odnosu na prvotno i konačno postavljeni tužbeni zahtjev tuženik je osporavao osnov svih zatraženih isplate, a VPS prema tužbi i konačnoj specifikaciji tužbenog zahtjeva ulazi u istu visinu odvjetničke tarife, pa time zaista nije nastao nikakav poseban trošak za tuženika u ovoj parnici. Slijedom iznesenog, sud je o troškovima postupka odlučio primjenom odredbe čl. 154. i čl. 155. ZPP-a, te iste dosudio tužiteljima u cijelosti, cijeneći njegov uspjeh prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu.

123. Odluka suda o stopi zateznih kamata donesena je za period do 31. prosinca 2007. godine donesena je primjenom odredbe čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a za period od 01. siječnja 2008. godine pa do 31. srpnja 2015. godine prema odredbi čl. 29 st. 2-6 i st. 8 ZOO-a (NN 35/05), za period od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine prema odredbi čl. 29 st. 2-6 i st. 8-9 ZOO-a (NN 78/15), a za period od 01. siječnja 2023. godine pa do 29. prosinca 2023. godine, prema čl. 29. st. 2. ZOO-a (NN 114/22) i Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima NN 156/22, a za period od 30. prosinca 2023. godine, pa nadalje, po stopi prema čl. 29. st. 7. ZOO-a (NN 155/23), a kao u izreci ove presude, pod toč. I. i II. izreke ove presude.

124. Odluka suda o parničnim troškovima ovog postupka donesena je primjenom propisa članka 154 st. 5. i čl. 155. ZPP-a, cijeneći cjelokupni tijek postupka, a isti se sastoji od troška zastupanja obje tužiteljice po istom punomoćniku koji je odvjetnik, troška financijskog vještačenja, te troška plaćenih sudskih pristojbi na tužbu i na presudu, s time da je sud kao gornjom granicom odlučivanja vezan specifikacijom zatraženog troška u troškovniku.

125. Trošak je određen na slijedeći način: sastav tužbe, podnesak 09.12.2019., ročište 13.02.2020., podnesak 02.07.2020., ročište 22.10.2020., podnesak 11.03.2021., podnesak 13.10.2021., ročište 24.03.2022., ročište 03.03.2025., ročište 19.03.2025., ročište 12.05.2025. - svaka od ovih parničnih radnji po 100 bodova; podnesak 06.08.2025., podnesak 02.08.2021., podnesak 21.01.2022., podnesak 05.03.2025. – svaki od tih podnesaka po 50 bodova, što čini ukupno 1300 bodova, što je valjalo uvećati za 10% zbog zastupanja dvije tužiteljice po istom punomoćniku odvjetniku, što je 130 bodova, te čini ukupno 1430 bodova, a vrijednost jednog boda zajedno s paušalom je 2,00 EUR, što čini 2.860,00 EUR, koji iznos je valjalo uvećati za 25% PDV-a, što čini iznos 715,00 EUR, te čini zbir od 3.575,00 EUR, čemu je valjalo dodati trošak financijskog vještačenja u iznosu od 199,08 EUR trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 53,08 EUR te sudske pristojbe na presudu u iznosu od 136,97 EUR, pa je tako ukupan trošak utvrđen u iznosu 3.964,13 EUR i dosuđen tužiteljicama u cijelosti, a kao pod toč. II. izreke ove presude iz svih već ranije obrazloženih razloga.

126. Odluka suda o zateznim kamatama na dosuđeni parnični trošak, koje teku od dana donošenja presude prvog stupnja, što je dan 02. lipnja 2025. godine, pa do isplate, zasniva se na propisu članka 30. st. 3 Ovršnog zakona.

127. Slijedom svega iznesenog, a slijedeći upute iz rješenja Županijskog suda u Sisku broj Gž-926/2022-6 od dana 22. kolovoza 2024. godine, valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 02. lipnja 2025.

Sudac:

Tanja Hučera

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dozvoljena je žalba koja se podnosi pismeno u četiri istovjetna primjerka u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka, a preko ovog suda na Županijski sud u Sisku.

DNA:

1. tužitelju po pun.

2. tuženiku po pun.

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte