1

Poslovni broj: Gž-901/2023-2

 

 

Poslovni broj: Gž-901/2023-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Varaždinu po sutkinji Snježani Šaško kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice J. G., OIB:... Z., zastupane po punomoćniku S. B., odvjetniku u Z., protiv tuženice S. Đ. P., OIB:... B., zastupane po punomoćniku D. M., odvjetniku u O. društvu M. i suradnici d.o.o. Z., radi isplate po tužbi i protutužbi te povodom prigovora radi prijebijanja, odlučujući o žalbama parničnih stranaka izjavljenim protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu, poslovni broj: P-131/2021-13 od 5. travnja 2023., dana 25. srpnja 2024.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Odbijaju se kao neosnovane žalba tužiteljice i žalba tuženice, te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu, poslovni broj: P-131/2021-13 od 5. travnja 2023. u točkama I., II., III., IV., VI. i VII. izreke.

 

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka.

 

r i j e š i o   j e

 

Odbacuje se žalba tuženice izjavljena protiv točaka V. i VIII. izreke pobijane presude kao nedopuštena.

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjski sud je donio presudu čija izreka glasi:

„I. Utvrđuje se da postoji tražbina tužiteljice-protutuženice prema tuženici-protutužiteljici u iznosu od 345,08 eura/ 2.600,00 kn (slovima: tristo četrdeset pet eura i osam centi/dvije tisuće šesto kuna) zajedno da zakonskim zateznim kamatama koje teku od 21. rujna 2020. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

II. Utvrđuje se da postoji tražbina tuženice-protutužiteljice prema tužiteljici-protutuženici u iznosu od 80,66 eura/ 607,70 kn (slovima: osamdeset eura i šezdeset šest centi/šesto sedam kuna i sedamdeset lipa) zajedno da zakonskim zateznim kamatama koje teku od 20. rujna 2020. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

III. Tražbine utvrđene o točkama I. i II. izreke ove presude prebijaju se u iznosu od 80,66 eura/607,70 kn (slovima: osamdeset eura i šezdeset šest centi/šesto sedam kuna i sedamdeset lipa) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.

IV. Nalaže se tuženici-protutužiteljici u roku od 15 dana platiti tužiteljici-protutuženici iznos od 264,42 eura/1.992,30 kn (slovima: dvjesto šezdeset četiri eura i četrdeset dva centa/tisuću devetsto devedeset dvije kune i trideset lipa) zajedno da zakonskim zateznim kamatama koje teku od 21. rujna 2020. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

V. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice-protutuženice u dijelu kojim zahtjeva isplatu zakonskih zateznih kamata koje teku na iznos od 264,42 eura/ 1.992,30 kn (slovima: dvjesto šezdeset četiri eura i četrdeset dva centa/tisuću devetsto devedeset dvije kune i trideset lipa) od 21. rujna 2019. do 20. rujna 2020.

VI. Odbija se kao neosnovan protutužbeni zahtjev tuženice-protutužiteljice radi isplate iznosa od 3.012,82 kn zajedno da zakonskim zateznim kamatama koje teku od 20. rujna 2020. do isplate.

VII. Nalaže se tuženici-protutužiteljici u roku od 15 dana naknaditi tužiteljici-protutuženici troškove parničnog postupka u iznosu od 718,26 eura/5.411,72 kn (slovima: sedamsto osamnaest eura i dvadeset šest centi/pet tisuća četiristo jedanaest kuna i sedamdeset dvije lipe).

VIII. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice-protutuženice za naknadom troška parničnog postupka u iznosu od 276,74 eura/2.085,09 kn (slovima: dvjesto sedamdeset šest eura i sedamdeset četiri centa/dvije tisuće osamdeset pet kuna i devet lipa).“

 

2. Navedenu presudu u dijelu koji se odnosi na sudski prijeboj tražbina, pravovremeno izjavljenom žalbom, pobija tužiteljica-protutuženica (dalje: tužiteljica) zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primijene materijalnog prava. Predlaže da drugostupanjski sud usvoji žalbu i ukine pobijanu presudu u dijelu u kojem je izvršen sudski prijeboj tražbina te predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, a podredno da preinači pobijanu presudu i udovolji njezinom tužbenom zahtjevu u cijelosti. 

 

3. Navedenu presudu pravovremeno izjavljenom žalbom pobija u cijelosti tuženica-protutužiteljica (dalje: tuženica) zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primijene materijalnog prava. Predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu te joj dosudi trošak sastava žalbe i sudske pristojbe na žalbu, a podredno da pobijanu presudu ukine.

 

4. Na žalbe nije odgovoreno.

 

5. Žalbe tužiteljice je neosnovana, dok je žalba tuženice djelomično neosnovana, a djelomično nedopuštena.

 

6. Prije upuštanja u ocjenu osnovanosti žalbenih navoda, ističe se da predmetni spor predstavlja spor male vrijednosti u smislu odredbe čl. 458. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14-Odluka USRH, 70/19, dalje: ZPP-a, koji se na ovaj predmet primjenjuje u skladu s čl. 107. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku NN 80/22, s izuzecima iz čl. 107. st. 2., 3., 4. i 5. tog Zakona), jer novčana potraživanja parničnih stranaka ne prelaze iznos od 10.000,00 kn (sada 1.320,00 EUR), pa se stoga, sukladno odredbi čl. 467. st. 1. ZPP-a, presuda može pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. tog Zakona, osim zbog povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 3. ZPP-a.

 

7. Predmet postupka je zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 2.600,00 kn, kojeg je tuženici uplatila na ime pologa, temeljem Ugovora o najmu stana od 20. rujna 2019. sa zateznom kamatom tekućom od 21. rujna 2019. do isplate. Predmet postupka je i protutužbeni zahtjev tuženice za isplatu iznosa od 3.012,82 kn na ime naknade imovinske štete s naslova oštećenja trosjeda i isplatu iznosa od 607,70 kn na ime neplaćenih režija za mjesec kolovoz 2020., te prigovori radi prijeboja istaknuti po tuženici. 

 

8. Polazeći od činjenica koje među strankama nisu sporne, te onih koje je utvrdio uvidom u priložene isprave, saslušanjem svjedoka D. P. i stranaka, prvostupanjski sud je svoju odluku utemeljio na sljedećem činjeničnom utvrđenju:

- da su stranke 20. rujna 2019. zaključile Ugovor o najmu stana, temeljem kojeg je tužiteljica bila najmoprimac stana na adresi Z., a koji ugovor je zaključen na rok od godinu dana počevši od 20. rujna 2019.

- da je visina najamnine ugovorena u iznosu od 2.600,00 kn (čl. 4. Ugovora), te se najmoprimac obvezao snositi sve troškove koji se odnose na korištenje stana do 20-tog u mjesecu, i to za struju, vodu, telepretplatu, komunalnu naknadu, naknadu za održavanje i čišćenje stubišta, toplinsko grijanje, pričuvu i ostalo (čl. 5. Ugovora), kao i kod uplate prve rate najma uplatiti polog u visini mjesečnog najma u iznosu od 350,00 EUR (čl. 6. Ugovora) za slučaj štete, time da prema čl. 13. st. 2. Ugovora najmodavac ima pravo zadržati polog koji je najmoprimac dao kod uplate prvog mjesečnog najma ukoliko postoji oštećenje stana

- da je iz tablice naslova „Režije i stanarina za stan Š.,“ u kojoj su taksativno navedeni mjeseci (počevši od listopada 2019. pa zaključno s kolovozom 2020., uz naznaku da je 20. rujna 2019. plaćena prva stanarina) i iznosi koji su plaćeni po osnovi najamnine i režijskih troškova, vidljivo da su plaćene sve najamnine i režijski troškovi za 11 mjeseci

- da fotografije priložene uz odgovor na tužbu prikazuju trosjed crvene boje koji u razvučenom stanju ima oštećenje u vidu opruge koja viri kroz razderanu tkaninu trosjeda

- da je iz priloženih računa vidljivo postojanje dospjele tražbine za režijske troškove struje, grijanja, komunalne naknade, HRT pristojbe i pričuve za kolovoz 2020., u visini koju tuženica potražuje protutužbenim zahtjevom, kao i da su svi računi plaćeni u rujnu 2020.

 

9. Na temelju navedenih činjenica prvostupanjski sud je utvrdio da je predmetni Ugovor o najmu stana od 20. rujna 2019. zaključen na određeno vrijeme od godinu dana i da je prestao istekom tog vremena u smislu odredbe čl. 574. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje: ZOO-a), zatim da je tužiteljica ispunila ugovornu obvezu plaćanja najamnina u cijelosti te plaćanja režijskih troškova, osim za mjesec kolovoz 2020., kao i da je ispunila obvezu iz čl. 6. Ugovora uplatom pologa u iznosu od 350,00 EUR, kojeg najmodavac ima pravo zadržati samo u slučaju nastanka štete, međutim u konkretnom slučaju tuženica nije dokazala da bi tužiteljica počinila štetu na trosjedu, slijedom čega je tuženica dužna ispuniti svoju ugovornu obvezu vraćanja pologa i odgovorna je za njezino ispunjenje u smislu čl. 9. ZOO-a, sukladno kojoj odredbi je i tužiteljica dužna ispuniti svoju ugovornu obvezu podmirivanjem svih režijskih troškova koji su nastali za vrijeme dok je koristila stan. Stoga utvrdivši osnovanost i postojanje tražbine tužiteljice u iznosu od 2.600,00 kn (sa zateznom kamatom sukladno čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a tekućom od trenutka prestanka ugovora), te djelomično osnovanost i postojanje tražbine tuženice (s osnova neplaćenih režija), i to u iznosu od 607,70 kn, uvažavajući procesnopravni prigovor radi prebijanja utvrđenih tražbina primjenom čl. 338. st. 3. u vezi čl. 189. st. 1. ZPP-a prvostupanjski sud je obvezao tuženicu da tužiteljici isplati razliku nekompenziranog viška u iznosu od 264,42 EUR/1.992,30 kn, dok je protutužbeni zahtjev radi isplate iznosa od 3.012,82 kn (s osnova naknade imovinske štete) odbio kao neosnovan.

 

10. U žalbi tužiteljica navodi da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno odnosno da nije dokazana osnovanost i postojanje tražbine tuženice u iznosu od 80,66 EUR, time da ako je tuženica smatrala da je moguć prijeboj tražbina, ista je mogla iskazati da vrši prijeboj i uobičajenim institutom prijeboja prije sudskog spora, dok u konkretnom slučaju isticanje tog prigovora predstavlja samo opravdanje za nezakonito zadržavanje pologa u iznosu od 345,08 EUR, kao i podnošenje protutužbe za navodno uništenje kauča. Ističe i da je obrazloženje presude nejasno i proturječno pa se ne može analizirati.

 

11. Tuženica osim što u žalbi ističe bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a navodeći da presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, ističe i da je prvostupanjski sud propustio primijeniti odredbu čl. 8. ZPP-a te savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze u korelaciji, zbog čega je i pogrešno primijenio materijalno pravo, donoseći pobijanu presudu na njezinu štetu. Ukazuje na odredbu čl. 7. Ugovora o najmu stana od 20. rujna 2019., kojom je konstatirano da najmoprimac preuzima kompletno namješten stan u ispravnom i funkcionalnom stanju te ga je dužan po prestanku najma u istom stanju predati najmodavcu, što da upućuje na okolnost da je predmetni kauč oštećen za vrijeme najma, te da je prvostupanjski sud konkretne iskaze stranaka i svjedoka tumačio potpuno selektivno i na njezinu štetu, čime joj je povrijeđeno pravo na pošteno suđenje.

 

12. Ispitujući pobijanu presudu u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da prvostupanjski sud nije počinio niti jednu bitnu povredu odredaba parničnog postupka na koje u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti, a zbog kojih se može pobijati presuda u sporu male vrijednosti. Prvostupanjski sud, protivno žalbenim navodima parničnih stranaka, nije počinio niti bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer presuda nema nedostataka zbog kojih se bi mogla ispitati, sadrži jasne i određene razlog o odlučnim činjenicama koji imaju uporište u stanju spisa, te nije proturječna.

 

12.1. Također, neosnovano tuženica u žalbi tvrdi da joj je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer iz stanja spisa proizlazi da je ostvarila pravo na pristup sudu, procesnu ravnopravnost i kontradiktorno suđenje, da je saslušana u svojstvu stranke i da su izvedeni dokazi koje je predložila (osim vještačenja „po vještaku odgovarajuće struke“, koji dokazni prijedlog je odbijen iz razloga navedenih u točki 6. obrazloženja pobijane presude), kao i da je prvostupanjski sud jasno i valjano obrazložio razloge neprihvaćanja njezinog protutužbenog zahtjeva s naslova naknade štete, pri čemu po ocjeni ovog suda nije na utvrđene pravnoodlučne činjenice primijenio arbitrarnost i samovolju u tumačenju i primijeni mjerodavnog materijalnog i postupovnog prava.

 

13. Daljnji žalbeni navodi, kako tužiteljice tako i tuženice, sadržajno predstavljaju osporavanje pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja, koje se temelji na slobodnoj ocjeni dokaza sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a, pa u odnosu na te navode parničnim strankama valja ponoviti da u sporu male vrijednosti nije dopušteno osporavati pravilnosti i potpunost utvrđenja činjeničnog stanja, što znači da ovaj sud nema pravne ovlasti intervenirati u utvrđeno činjenično stanje po prvostupanjskom sudu (koji je u obrazloženju pobijane presude naveo jasne, logične i dostatne razloge za svoja činjenična utvrđenja, a u konačnici i za primjenu materijalnog prava), nego samo ispituje je li na isto pravilno primijenjeno materijalno pravo te je li počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka zbog kojih je dopušteno izjaviti žalbu u sporu male vrijednosti. Naime, u sporu male vrijednosti žalba nije dopuštena niti zbog relativno bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a, pa imajući u vidu sadržaj žalbe tuženice, valja navesti da ovaj sud nije ovlašten ispitivati je li prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a, vezano za pravilnu primjenu odredbe čl. 8. ZPP-a.

 

14. Dakle, uzimajući u obzir po prvostupanjskom sudu utvrđeno činjenično stanje (kojim je ovaj sud vezan), a iz kojeg proizlazi da su stranke bile u ugovornom odnosu temeljem Ugovora o najmu stana od 20. rujna 2019., zaključenom na rok od godinu dana, sukladno kojem je tužiteljica uplatila polog u visini jednomjesečne najamnine, kojeg tuženica nema pravo zadržati jer nije dokazala da bi tužiteljica počinila štetu na trosjedu, već je dužna istog isplatiti tužiteljici, koja pak s druge strane nije ispunila svoju ugovornu obvezu plaćanja režijskih troškova za mjesec kolovoz 2020. u iznosu od 80,66 EUR/607,70 kn, glede kojeg potraživanja je tuženica istaknula prigovor radi prebijanja, ovaj sud cijeni da je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo utvrdivši postojanje navedenih istovrsnih i dospjelih tražbina parničnih stranaka, koja je prebio te tužiteljici dosudio preostali nekompenzirani iznos od 264,42 EUR/1.992,30 kn, a tuženicu odbio sa protutužbenim zahtjevom za isplatu s naslova štete u iznosu od 3.012,82 kn.

 

15. Odluku o troškovima postupka tužiteljica pobija samo u dijelu u kojem je prvostupanjski sud odbio njezin zahtjev za naknadu troška razmatranja spisa s obrazloženjem da nije dokazala nastanak tog troška. Takva odluka prvostupanjskog suda pravilna je i zakonita jer stranka nema pravo na trošak za pregled i razmatranje spisa o kojem se vodi postupak, a u konkretnom slučaju očigledno je da punomoćnik tužiteljice nije razmatrao neki drugi spis.

 

16. Tuženica pobijajući odluku o troškovima navodi da prvostupanjski sud nije pravilno primijenio odredbe o utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, kao ni odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, te je posljedično tužiteljici dosudio veći iznos od onog što joj pripada. Takvi žalbeni navodi nisu osnovani jer je kod donošenja odluke o troškovima postupka u slučaju zajedničkog raspravljanja o tužbi i protutužbi vrijednost predmeta spora za odmjeravanje visine nagrade za odvjetnički rad zbroj vrijednosti predmeta spora tužbe i protutužbe. Troškovi zajedničkog postupka se dijele na oba postupka, tj. na postupak u povodu tužbe i postupak u povodu protutužbe prema razmjeru vrijednosti predmeta spora iz tužbe i protutužbe. Uspjeh stranaka u sporu se posebno utvrđuje u odnosu na zahtjev iz tužbe, a posebno na zahtjev iz protutužbe.

 

16.1. Tužiteljica je u cijelosti uspjela u pogledu glavnog zahtjeva iz tužbe, pa joj je tuženica u skladu s odredbom čl. 154. st. 1. ZPP-a dužna naknaditi troškove koje je imala u vezi sa zahtjevom iz tužbe. U pogledu protutužbenog zahtjeva, stranke su djelomično uspjele u sporu (tuženica u omjeru od 17%, a tužiteljica u omjeru od 83%), pa kada se navedeni postoci oduzmu, sukladno odredbi čl. 154. st. 2. ZPP-a, tužiteljici pripada pravo na troškove koje je imala u vezi sa protutužbom u omjeru od 66%.

 

16.2. U konkretnom slučaju vrijednost predmeta spora za odmjeravanje visine nagrade za odvjetnički rad iznosi 6.220,52 kn, sukladno čemu je prvostupanjski sud pravilno tužiteljici priznao troškove sastava tužbe i odgovora na protutužbu, te zastupanja na tri ročišta, sve uvećano za PDV od 25%, u iznosu od ukupno 932,81 EUR, a od čega na troškove zahtjeva iz tužbe otpada 42%, a na troškove zahtjeva iz protutužbe 58%. Obzirom na uspjeh u pogledu tužbe tužiteljici pripada iznos od 391,78 EUR, te od iznosa koji otpada na troškove zahtjeva iz protutužbe (541,03 EUR) obzirom na uspjeh od 66% pravo na iznos od 357,08 EUR, dakle ukupno 748,86 EUR. Međutim, kako se u tom pogledu žalila samo tuženica, ovaj sud (koji sukladno odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a u žalbenom postupku ne pazi na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka) ne može preinačiti odluku o troškovima na njezinu štetu (čl. 374. ZPP-a).

 

17. Stoga je primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a valjalo žalbe parničnih stranaka odbiti kao neosnovane i potvrditi prvostupanjsku presudu u točkama I., II., III., IV., VI. i VII. izreke.

 

18. Žalba tuženice izjavljena protiv točaka V. i VIII. izreke pobijane presude je nedopuštena sukladno odredbi čl. 358. st. 3. ZPP-a, obzirom da je u tom dijelu odbijen dio zahtjeva tužiteljice za plaćanje zatezne kamate i troškova postupka, pa tuženica nema pravni interes za podnošenje žalbe u tom dijelu, slijedom čega ju je sukladno odredbi čl. 367. st. 1. ZPP-a valjalo odbaciti.

 

19. Tuženici nije dosuđen trošak žalbenog postupka jer nije uspjela sa žalbom (čl. 154. st. 1. ZPP-a).

 

 

Varaždin, 25. srpnja 2024.