1

                                                                                                  Poslovni broj: Gž R-78/2024-3

 

 

 

                                                

 

 

             REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

         Tome Skalice 2, Slavonski Brod             

 

                                                                

                                                                            Poslovni broj: Gž R-78/2024-3

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A  

 

             

Županijski sud u Slavonskom Brodu, u vijeću sastavljenom od sudaca Irene Dikanović-Terzić, predsjednice vijeća, Lidije Klašnja-Petrović, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Draženke Ilak, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja K. S. iz S., OIB: …, zastupanog po punomoćniku D. V., odvjetniku u K. K. protiv tuženice H. P. d.d. Z., OIB: …, radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Splitu, od 9. svibnja 2024., poslovni broj: Pr-256/2023-11, u sjednici vijeća održanoj 24. srpnja 2024.,

 

 

p r e s u d i o j e  

 

 

I Žalba tužitelja K. S. iz S. odbija se kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, od 9. svibnja 2024., poslovni broj: Pr-256/2023-11.

 

II Tužitelj se odbija sa zahtjevom za naknadu troškova žalbe.

 

 

Obrazloženje

 

             

1. Presudom suda prvog stupnja od 9. svibnja 2024., poslovni broj: Pr-256/2023-11 presuđeno je:

 

"Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

 

Utvrđuje se nedopuštenim prestanak radnog odnosa između tužitelja i tuženika utemeljen na Odluci o izvanrednom otkazu ugovora o radu kojom je HP Z., OIB:…, otkazao radni odnos tužitelju K. S. OIB.: …, S., te slijedom istoga radni odnos tužitelju nije ni prestao.

Nalaže se tuženiku HP d.d., Z., OIB:…, vratiti na posao tužitelja K. S. OIB: …, S., na radno mjesto na kojem je radio prije nedopuštenosti otkaza u roku od 8 dana.

 

Nalaže se tuženiku da u roku od 8 dana tužitelju podmiri troškove parničnog postupka u iznosu od 2.500,00 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana presuđenja pa do isplate po stopi propisanoj člankom 29.Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena".

 

2. Protiv prvostupanjske presude tužitelj je podnio pravodobnu žalbu zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19;  dalje ZPP). Predlaže da drugostupanjski sud pobijanu presudu preinači na način da usvoji tužbeni zahtjev u cijelosti, uz naknadu parničnog troška, a podredno da pobijanu odluku ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno raspravljanje. Traži trošak sastava žalbe.

 

2.1. U žalbi navodi da je prvostupanjski sud nepotpuno utvrdio činjenično stanje u pogledu neopravdanog izbivanja tužitelja s radnog mjesta, zatim da prvostupanjski sud nigdje ne navodi kada je točno tužitelj neopravdano izbivao s radnog mjesta i na temelju kojih dokaza je to utvrdio, a uvažavajući liječničku dokumentaciju u sudskom spisu, te da je svjedokinja A. G. jasno i nedvojbeno izjavila da je odbila primiti dokumentaciju koju joj je tužitelj pokušao predati, a radi se o dokumentaciji kojom tužitelj opravdava svoj izostanak s radnog mjesta pa da je stoga prvostupanjski sud bio dužan točno i nesporno utvrditi koje dane je tužitelj opravdano izostao s radnog mjesta, a koje je dane tuženik tretirao kao neopravdane izostanke i to zbog krivnje svjedokinje koja je odbila primiti medicinsku dokumentaciju. Ističe da se radi o odlučnim činjenicama jer ovisno o saznanju tih činjenica teče prekluzivni rok za davanje izvanrednog otkaza.

 

2.2. Dalje tužitelj osporava stav prvostupanjskog suda o sigurnosti testiranja, s obzirom na opće poznatu aferu „Lažni covid testovi“ te citira članak „24sata“, a u daljnjem dijelu žalbe navodi da je pogrešan i zaključak suda da datum odluke upozorenja tuženika nije od utjecaja na početak roka za izvanredni otkaz jer se izvanredni otkaz može dati samo u roku od 15 dana od dana saznanja za razloge upozorenja te da je tuženik morao odmah nakon prvog upozorenja, čim je saznao za novi razlog za otkaz, tužitelju dati izvanredni otkaz ugovora o radu, dakle početkom siječnja 2022., međutim da je otkaz donesena tek u veljači 2022., dakle izvan prekluzivnog zakonskog roka.

 

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

4. Žalba nije osnovana.

 

5. Prema odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a, drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio neku od navedenih povreda. U odnosu na žalbeni navod da je prvostupanjski sud počinio apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka jer je tuženiku (za pretpostaviti je da ispravni žalbeni navod treba glasiti: tužitelju) onemogućio dokazivanje njegovih tvrdnji i navoda za navesti je da žalitelj nije konkretizirao navedenu povredu i da je prvostupanjski sud proveo sve relevantne dokaze u postupku te potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje, koje nije dovedeno u sumnju navodima žalbe pa je neosnovan i žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Sud prvoga stupnja raspravio je sve okolnosti bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju ukupnosti izvedenih dokaza koji potvrđuju zaključke prvostupanjskog suda, pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje te pravilno primijenio materijalno pravo kad je odbio tužbeni zahtjev tužitelja.

 

6. Predmet spora je utvrđenje nedopuštenosti Odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu i vraćanje tužitelja na radno mjesto na kojem je radio prije otkaza ugovora o radu.  

 

7. U prvostupanjskom postupku utvrđeno je:

 

- da je tužitelj bio zaposlen kod tuženika na neodređeno vrijeme na radnom mjestu poštar za opću dostavu u organizacijsko jedinici D. P., S. D. G. P. 3  na području S.-D. županije,

 

- da je na temelju Odluke stožera civilne zaštite Republike Hrvatske od 12. studenog 2021. o uvođenju posebne sigurnosne mjere obveznog testiranja službenika, državnih službenika i namještenika u javnim službama, službenika i namještenika u lokalnoj područnoj i regionalnoj samoupravi te zaposlenika trgovačkih društava i ustanova, tuženica donijela odluku da su svi radnici prilikom ulaska u službene prostorije poslodavca, dužni osobi koju za to poslodavac ovlasti, predočiti EU digitalnu Covid potvrdu ili drugu odgovarajući dokaz o cijepljenju, odnosno preboljenju virusa Sars-Cov-19 te da je radnik koji nema navedenu dokumentaciju dužan prilikom ulaska u prostorije tuženika uručiti osobi ovlaštenoj od poslodavca potvrdu o testiranju na virus Sars-Cov-19 i da u protivnom ne može boraviti u poslovnim prostorijama poslodavca,

 

- da je tužitelj odbio postupiti po Odluci stožera civilne zaštite Republike Hrvatske i Odluci poslodavca zbog čega nije mogao pristupiti na radno mjesto u razdoblju od 14. prosinca 2021. do 22. prosinca 2021., zatim da za navedeno razdoblje nije dostavio liječničku dokumentaciju o privremenoj nesposobnosti za rada niti je izostanak opravdao valjanim razlozima zbog čega je poslodavac 27. prosinca 2021. donio pisano upozorenje o povredi radne obveze, koje je tužitelju uručeno 4. siječnja 2022.,

 

- da je tužitelj nakon pisanog upozorenja ponovno odbio postupiti po odluci poslodavca zbog čega nije bio na svom radnom mjestu 17. siječnja 2022., 25. siječnja 2022.,  31. siječnja 2022., 1. veljače 2022. i 2. veljače 2022., zbog čega je poslodavac 8. veljače 2022. donio Odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu, koja je nakon neuspjele poštanske dostave tužitelju, dostavljena putem oglasne ploče poslodavca, sukladno članku 47. stavku 3. i 4. Pravilnika o radu tuženice.

 

8. Prvostupanjski sud zaključuje da je tuženica provodila legitimnu odluku Stožera civilne zaštite, koja je utemeljena na članku 54. i 69. Ustava Republike Hrvatske, što je potvrdio i Ustavni sud RH rješenjima poslovni broj U-I-1372/20 I U-II-5417/21 od 21. prosinca 2021., da je cilj ovakve odluke zaštita zdravlja i života građana radi sprječavanja i suzbijanja bolesti COVID-19, da je pojačana i osobna odgovornost pojedinca, što podrazumijeva da su poslodavci, ali i radnici, dužni poduzimati sve mjere kako bi omogućili smanjenje zaraze i da odlukom poslodavca nije bilo ograničeno pravo tužitelja na rad i slobodu rada, već da je to pravo zbog opravdanog razloga zaštite zdravlja ljudi samo bilo uvjetovano ispunjenjem određenih uvjeta, koje je tužitelj bez osobnih troškova mogao ispuniti. Isto tako prvostupanjski sud zaključuje da je tužitelj svjesno i skrivljeno odbio postupiti po odluci poslodavca, da tri dana uzastopno, odnosno 31. siječnja 2021., 1. veljače 2022. i 2. veljače 2022. nije pristupio na svoje radno mjesto jer nije postupao u skladu s mjerama poslodavca o zaštiti zdravlja zbog čega je poslodavac opravdano izgubio povjerenje u tužitelja kao radnika jer je jedna od obveza radnika poštivanje odluka poslodavca, kao i redoviti dolazak na posao te da ponašanje tužitelja predstavlja grubo kršenje obveza iz radnog odnosa pa nastavak radnog odnosa tužitelja kod tuženice više nije moguć te da je odluka tuženice utemeljena na članku 116. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 93/14, 127/17 i 98/19  – dalje ZR).

 

9. Odluku prvostupanjskog suda u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Naime, Odlukom Ministarstva zdravstva Republike Hrvatske od 11. ožujka 2020. proglašena je epidemija bolesti uzrokovane virusom SARS – COV-2 na području Republike Hrvatske, a uslijed toga propisane su i brojne mjere sa svrhom zaštite općeg pučanstva od zaraze tom bolesti i prijenosa virusa, a osobito imajući u vidu činjenicu da je u određenom broju slučajeva zaraza ovim virusom imala i smrtnu posljedicu. Stožer Civilne zaštite Republike Hrvatske je dana 12. studenog 2021. donio Odluku o uvođenju posebne sigurnosne mjere obveznog testiranja dužnosnika, državnih službenika i namještenika u javnim službama, službenika i namještenika u lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi te zaposlenika trgovačkih društava i ustanova na temelju članka 47. Zakona o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti ("Narodne novine" broj: 79/07., 113/08., 43/09., 130/17., 114/18., 47/20., 134/20.), a koja je Odluka prošla ustavnosudsku kontrolu u predmetu Ustavnog suda Republike Hrvatske pod brojevima U-II-7149/21 i dr., u kojem su nizu predmeta odbijeni zahtjevi za ocjenu suglasnosti s Ustavom i Zakonom odluke Stožera od 12. studenog 2021. U konkretnim okolnostima epidemije poslodavac je bio dužan zaštititi zdravlje svih svojih djelatnika pa kada se pravo na rad tužitelja ili pravo ostalih zaposlenika na zaštitu zdravlja, stave na test razmjernosti radi ocjene koje je pravo od veće važnosti, onda proizlazi nedvojben zaključak da prednost mora imati pravo svih zaposlenika na zaštitu zdravlja u okolnostima epidemije COVID-19. Dakle, Odlukom poslodavca nije ograničeno pravo tužitelja na rad i slobodu rada već je to pravo zbog važnih razloga, zdravlja ljudi, samo bilo uvjetovano ispunjenjem određenih uvjeta koje je tužitelj bez većih poteškoća i troškova mogao ispuniti. Tužitelj je odbio postupiti po odluci Stožera civilne zaštite RH i odluci poslodavca zbog čega je upozoren od poslodavca 27. prosinca 2021. pisanim upozorenjem, a nakon upozorenja poslodavca tužitelj dana 17. siječnja 2022., 25. siječnja 2022.,  te tri dana uzastopce 31. siječnja 2022., 1. veljače 2022. i 2. veljače 2022., nije uz prethodno predočenje EU digitalne COVID potvrde temeljem preboljenja ili cijepljenja ili odgovarajućeg drugog dokaza o cijepljenju, preboljenju odnosno testiranju ili testiranju kod poslodavca prije početka radnog vremena, pristupio na svoje radno mjesto kako bi mogao ispunjavati obveze preuzete Ugovorom o radu, na što je obvezan pa je tuženica opravdano tužitelju otkazala Ugovor o radu izvanrednim otkazom ugovora o radu, sukladno odredbi članka 116. stavak 1. i 2. ZR-a,. U svojoj Odluci tuženica je navela sve bitne činjenice na temelju kojih je utvrdila razloge za otkaz, te je na jasan i nedvojben način tužitelju učinila vidljivim koja je to osobito važna činjenica bila zbog koje je nastavak radnog odnosa nije bio moguć. Ponašanje tužitelja predstavlja odstupanje od redovitog i savjesnog obavljanja poslova i postupanja po uputama poslodavca, a ujedno i postupanje protivno odlukama donesenim u cilju zaštite zdravlja radnika i suzbijanja bolesti uzrokovane virusom Sars-Cov-19.

 

10. Kako su prema odredbi čl. 31. st. 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (“Narodne novine” broj: 99/99; 29/02 i 49/02 - pročišćeni tekst) odluke i rješenja Ustavnog suda obvezatni i dužna ih je poštovati svaka fizička i pravna osoba, pozivanje tužitelja na medijske natpise o lažnim covid testovima i na tekst objavljen u “24sata” nema nikakvog značaja niti utjecaja na pravilnost Odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu.

 

11. Suprotno žalbenim navodima prvostupanjski sud je na temelju dokumentacije koju je dostavila liječnica opće prakse, a koja sadrži podatke o bolovanju tužitelja i na temelju Evidencije o radnom vremenu koju je vodio poslodavac, točno utvrdio koje je dane tužitelj neopravdano izostao s radnog mjesta. Osim toga iz zapisnika javnog bilježnika S. L. iz S., od 14. prosinca 2021., koja je na poziv tužitelja došla na radno mjesto tužitelja u svrhu osiguranja dokaza u slučaju otkaza ugovora o radu, utvrđeno je da je A. G., koja je bila zadužena za posao Covid redara, primila doznake za bolovanje tužitelja, koje su bile zaključene s danom 13. prosinac 2021., zatim da tužitelj nije imao EU digitalnu COVID potvrdu temeljem preboljenja ili cijepljenja ili odgovarajući drugi dokaz o cijepljenju, preboljenju odnosno testiranju, da je na upit A. G. odbio testiranje uz izjavu da poslodavac nema pravo skupljati njegove zdravstvene podatke, da Stožer donosi nelegalne odluke, a poslodavac ne provodi hrvatske zakone te da je A. G. prijetio policijom. Stoga su neosnovani žalbeni razlozi da je A. G. odbila primiti medicinsku dokumentaciju kojom se opravdava izostanak s radnog mjesta, a osim toga razdoblje do 14. prosinca 2021. nije niti evidentirano u Evidenciji radnog vremena kao neopravdan izostanak tužitelja s radnog mjesta. Evidencija radnog vremena, kao i evidentirani neopravdani izostanci tužitelja s radnog mjesta u potpunosti su u skladu s podacima o bolovanju koje je dostavila liječnica opće prakse.

 

12. Nadalje, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je poslodavac odluku o izvanrednom otkazu donio u zakonskom roku iz članka 116. stavka 2. ZR-a jer u slučaju višednevnog neopravdanog izostanka s posla, rok za izvanredni otkaz iz članka 116. stavka 2. ZR-a ne počinje teći prvim danom izostanka, uvažavajući neopravdano izostajanje kroz cijelo vrijeme, s obzirom da kontinuirano i cjelovito trajanje povrede radne obveze sve do zadnjeg dana izostanka čini razlog za otkaz     ugovora o radu (pravni stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci Rev-1963/2000-2) te s obzirom da u okolnostima povrede koja se vrši u dužem neprekidnom trajanju rok za izvanredni otkaz ne počinje teći sve dok traje takvo ponašanje radnika jer upravo kontinuitet takvog postupanja radnika opravdava mogućnost donošenja odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu (pravni stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci Rev-642/2015-2 i 5275/2019-2). Dakle tužitelj je tri dana uzastopno: 31. siječnja 2022., 1. veljače 2022. i 2. veljače 2022., neopravdano izostao s radnog mjesta, a poslodavac je odluku o izvanrednom otkazu donio 8. veljače 2022. pa je odluka donesena u roku iz članka 116. stavka 2. ZR-a.

 

13. Stoga je sud prvog stupnja na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kad je u cijelosti odbio tužbeni zahtjev tužitelja pa je na temelju članka 368. stavka 1. ZPP-a žalba tužitelja kao neosnovana odbijena te je potvrđena prvostupanjska presuda.

 

14. Tužitelj nije uspio sa žalbom pa je na temelju članka 154. stavka 1. ZPP-a odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova sastava žalbe.

 

15. Iz navedenih razloga odlučeno je kao u izreci presude.

 

 

Slavonski Brod, 24. srpnja 2024.

 

 

                                                                                                      Predsjednica vijeća

 

Irena Dikanović-Terzić