Pristupanje sadržaju
1
Poslovni broj Gž-952/2023-3
|
|
|
Republika Hrvatska Županijski sud u Rijeci Žrtava fašizma 7 51000 Rijeka |
Poslovni broj Gž-952/2023-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
i
R I J E Š E N J E
Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od Tajane Polić, predsjednice vijeća, Brankice Malnar, sutkinje izvjestiteljice i Alena Perhata, člana vijeća u pravnoj stvari tužitelja: S. K., OIB: ….S., kojeg zastupa punomoćnik M. S., odvjetnik iz S., S., protiv tuženika: A. B. d.d., OIB: …Z., koju zastupa punomoćnik H. M., odvjetnik iz Z., Z., radi isplate, rješavajući žalbu tuženika izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P- 1366/2022 od 06. srpnja 2023., 24. srpnja 2024.
p r e s u d i o j e
1. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P- 1366/2022 od 06. srpnja 2023.
2. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka, kao neosnovan.
r i j e š i o j e
Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P- 1366/2022 od 06. srpnja 2023. u usvajajućem dijelu točke II izreke.
Obrazloženje
Presudom suda prvog stupnja, točkom I izreke naloženo je tuženiku da na ime razlike uvećanja anuiteta uslijed primjene nepoštene i ništetne valutne klauzule u
CHF isplatiti tužitelju iznos od 9.301,62 eura/70.083,08 kn s kamatama na pojedine mjesečne iznose kao u tom dijelu izreke. Rješenjem suda prvog stupnja točkom I izreke smatra se da je tužba povučena u dijelu tužbenog zahtjeva koji se odnosio na isplatu iznosa od 957,87eura/7.217,09 kn. Točkom II izreke naloženo je tuženiku da nadoknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.717,45 eura/12.940,09 kn sa zateznim kamatama kao u tom dijelu izreke dok je odbijen zahtjev za isplatom troškova postupka u preostalom iznosu od 124,43 eura eura/937,50 kn.
Protiv izreke presude i usvajajućeg dijela točke II izreke rješenja sadržajno se žali tuženik zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14. i 70/19, 80/22 i 114/22:dalje -ZPP).
U žalbi tvrdi da pobijana presuda ne sadrži razloge za primjenu presude iz kolektivne tužbe koju je donio Trgovački sud u Zagrebu i tvrdi da nije naveo razlog zbog čega smatra odredbu o valutnoj klauzuli ništetnom i temeljem čega pretpostavlja da bi tuženik mogao predvidjeti toliki rast tečaja te tvrdi da tuženik nije mogao procijeniti rast tečaja CHF kroz ugovoreno razdoblje od 15 godina. Poziva se i na povredu odredbe članka 260. stavak 1. ZPP-a tvrdnjom da je vještak dao samo pismeni nalaz bez usmenog očitovanja. Tvrdi da su prihvaćanjem tužbenog zahtjeva potrošači, koji su sklopili ugovor o kreditu u CHF, stavljeni u povoljniji položaj od potrošača koji su sklopili takav ugovor u eur-im. Nastavno ističe da je pogrešno utvrđena visina tražbine jer da sud prvog stupnja nije uzeo u obzir tzv. negativnu razliku, manje uplaćeni iznos zbog pada tečaja u odnosu na početno ugovoreni. Tvrdi da je zastarjela predmetna tražbina jer da se zastrani rok teče od dana ispunjenja obveze iz ugovora i da je neutemeljen stav da bi se podnošenjem kolektivne tužbe prekinula zastara predmetne tražbine. Tvrdi i da je pogrešno utvrđen tijek zateznih kamata te da u predmetnom postupku tužitelj nije dokazao da bi tužitelj bio nepošten, odnosno da nije postupao u dobroj vjeri u vrijem sklapanja ugovora. Osporava i odluku suda prvog stupnja u dijelu troškova postupka.
Predlaže uvaženje žalbe.
Odgovor na žalbu nije dostavljen.
Žalba nije osnovana.
Prvostupanjski sud kod donošenja pobijane presude nije počinio neku od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 11, 13. i 14. ZPP-a, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti i na koje se poziva tuženik.
Pobijana presuda je razumljiva i neproturječna i može se ispitati. Sud je naveo razloge o svim bitnim činjenicama koji su u cijelosti prihvatljivi i ovom žalbenom sudu Analizom iskaza tužitelja i saslušanog svjedoka, predloženog po tuženiku utvrdio je da se o ugovornoj odredbi o valutnoj klauzuli nije pojedinačno pregovaralo te da ta odredba tužitelju kao prosječnom potrošaču nije bila razumljiva u smislu da je mogao razumjeti i predvidjeti rizike fluktuacije tečaja chf. Osim toga sam tuženik u žalbi tvrdi
da banka nije mogla predvidjeti da bi u slučaju poremećaja na tržištu moglo doći do aprecijacije tečaja chf. pa već taj njegov navod negira tvrdnju o upoznavanju potrošača s tim rizikom.
Sud prvog stupnja nije počinio ni relativno bitnu povredu postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP-a jer nije povrijedio odredbu članka 260. stavak 1. ZPP-a na koju se poziva žalitelj. Opravdano je sud prvog stupnja prihvatio pismeni nalaz vještaka, bez usmenog očitovanja jer na taj nalaz u matematičnom smislu stranke postupka nisu imale primjedbe dok tvrdnja da li bi utvrđeni iznos pretplate zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli trebalo umanjiti za iznos tzv. „negativne razlike“, manje uplaćeni iznos zbog pada tečaja u odnosu na početno ugovoreni, predstavlja pravno pitanje o kojemu je odlučio sud.
Protivno žalbenim tvrdnjama, sud prvog stupnja je pravilnom analizom svih provedenih dokaza utvrdio bitne činjenice i primijenio materijalno pravo kada je udovoljio tužbenom zahtjevu dok tuženik nije osporio tvrdnju o ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli.
Pravilno je utvrdio prvostupanjski sud da presuda donesena u kolektivnom sporu, radi zaštite kolektivnih interesa potrošača zbog postojanja povrede propisa zaštite potrošača, pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je u konačnici potvrđena u odnosu na valutnu klauzulu presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., povodom koje je donesena presuda VSRH broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., ima obvezujući učinak i na ovaj predmet jer je i predmetni ugovor sklopljen na isti način i u isto vrijeme kao i ugovori na koje se odnosi utvrđenje ništetnosti glede valutne klauzule iz tog predmeta.
Tom je presudom između ostaloga utvrđeno da je pored ostalih i ovdje tuženica povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule odnosno vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak (CHF) te je utvrđeno da da su ugovorne odredbe bile lako uočljive i jasne, ali da nisu bile razumljive jer su tužene banke, a među njima i ovdje tuženica, propustile dati sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koji takve ugovorne odredbe nose te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka na štetu potrošača pa da je time uz ostale banke i ovdje tuženica postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03 – dalje: ZZP/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 06. kolovoza 2007.(razdoblju u kojem je sklopljen predmetni ugovor 20. listopada 2004.) i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima zbog čega ocijenjene nepoštenim i ništetnim.
Odredbom članka 118. Zakon o zaštiti potrošača (“Narodne novine”, br. 41/14., 110/15. i 14/19.:dalje-ZZP/14) koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja predmetne tužbe propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14 u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz tog članka obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika dok je člankom 502.c ZPP-a koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
Dakle, navedene odredbe ZZP/14 i ZPP-a propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa.
Pravilno je utvrdio sud prvog stupnja da tuženik u ovom predmetu nije dokazao da bi ugovorna odredba o valutnoj klauzuli bila razumljiva u smislu da bi tuženik dao tužitelju sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koji takve ugovorne odredbe nose, pa su žalbene tvrdnje kojima se iskazuje drugačije neosnovane.
Treba kazati da za ocjenu primjerenosti sadržaja obavijesti o rizicima fluktuacije tečaja švicarskog franka bile su ključne obavijesti bile su da je švicarski franak volatilna valuta koja aprecira kada dolazi do poremećaja na tržištu te da H. n. banka nije poduzimala mjere monetarne politike upravljanju tečajem kune odnosu na tečaj švicarski franak kao što je to učinila u odnosu na eur zbog čega se ti krediti po svojoj rizičnosti bitno razlikuju od kredita na hrvatskom tržištu u eur.
Također, pravilan je stav prvostupanjskog suda da tužitelju, s obzirom na djelomičnu ništetnost predmetnog ugovora o kreditu, pripada pravo na povrat onoga što je isplatio na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u visini razlike između iznosa koji je platio i koji bi platio da je plaćao anuitet po tečaju švicarski franak u odnosu na kunu važeći na dan korištenja kredita i tuženik na matematički izračun nije imao nikakve primjedbe. To pravo proizlazi iz odredbe članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine”, br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18:dalje-ZOO) u vezi s člankom 1111. stavak 1. ZOO-a, slijedom čega je
prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je obvezao tuženika na isplatu utuženog iznosa tužitelj.
Neosnovano žalitelj prigovara da su za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva odlučne tzv. negativne tečajne razlike. Predmet spora je povrat uplata za koje se u smislu članka 1111. ZOO-a neosnovano obogatio tuženik kada je dio imovine tužiteljice prešao u njegovu imovinu na temelju ugovorne odredbe koja je, jer uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice, utvrđena ništetnom. S obzirom na to da zakonska pravila vraćanja stečenog bez osnove (članci 1112. do 1120. ZOO-a) ne predviđaju nikakva uzajamna vraćanja niti je to po prirodi stvari moguće pored činjenice da nikakva imovina tuženika nije bez pravne osnove prešla u imovinu tužiteljice, prilikom ocjene osnovanosti tužbenog zahtjeva pravilno sud prvog stupnja nije uzeo u obzir tzv. negativne tečajne razlike.
Osim toga negativne tečajne razlike ne trebaju se automatizmom uzimati u obzir, već tuženik, da bi ostvario svoju tražbinu treba podnijeti protutužbu ili istaknuti prigovor radi prebijanja.
Nisu osnovane žalbene tvrdnje o zastari predmetne tražbine. Tražbina po osnovi restitucijskog zahtjeva, vraćanju primljenog zbog djelomično ništetne odredbe ugovora, zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina u smislu odredbe članka 225. ZOO-a i kako je pravilno utvrdio sud prvog stupnja počinje teći tek od pravomoćnosti sudske odluke u predmetu zaštite kolektivnih prava, pokrenute podnošenjem kolektivne tužbe Udruge '' Potrošač '', pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod poslovnim brojem P - 1401/12 od 4. travnja 2012., a koja je u odnosu na utvrđenje ništetnim valutne klauzule i ovdje tuženika postala pravomoćna donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Pž-6632/2017. od 14. lipnja 2018. i rok od pet godina nije protekao do dana podnošenja tužbe u ovom predmetu, 005. travnja 2022. Protivno žalbenim tvrdnjama podnošenjem tužbe u kolektivnom sporu prekinuta zastara, u smislu odredbe članka 241. ZOO-a i rokovi zastare ponovno su počeli teći od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u tom predmetu.
Pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz članka 1115. ZOO-a kada je obvezao tuženika na plaćanje zateznih kamata od dospijeća svake pojedine mjesečne razlike, dana stjecanja pa do isplate. To iz razloga jer je tuženik utuženi iznos primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, dakle bez valjane pravne osnove, pa se isti ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa.
Iz navedenih razloga svi žalbeni navodi tuženika protiv presude su neosnovani te je primjenom odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a odlučeno kao u izreci.
povukao tužbu za iznos od 7. 217,09 kn i potraživao iznos utvrđen vještačenjem opravdano sud prvog stupnja nije tuženiku dosudio troškove povučenog dijela vodeći računa o činjenici da bi se odmjeravanje troškova postupka dosudom dijela troškova na povučeni dio tužitelju narušilo pravičnu ravnotežu između interesa stranaka jer bi donesena odluka bila prekomjeran i nerazuman teret za tužitelja kao potrošača koji nije dao povod za parnicu i rezultirala bi ograničenjem koje umanjuje samu bit tužiteljevog prava na pristup sudu te bi mogla odvratiti potrošača od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor nepoštenosti ugovornih odredaba (Odluka suda EU C-224/19 i C-259/19, te predmet C. i B. protiv H., br. 72152/13, presuda Europskog suda za ljudska prava od 6. rujna 2016. i odluka Ustavnog suda RH, br. U-III-4029/2013 od 19. prosinca 2017.)
Iz navedenih razloga odbijena je žalba protiv točke II izreke rješenja te je primjenom odredbe članka 380. stavak 1 točka 2. ZPP-a odlučeno kao u izreci rješenja.
Odbijen je kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka jer tuženik nije uspio sa žalbom (članak 166. stavak 1. u vezi s člankom 154. stavak 1. ZPP-a) i odlučeno kao u točki II izreke presude.
Nepobijani dio točke I izreke rješenja ostaje neizmijenjen.
U Rijeci 24. srpnja 2024.
Predsjednica vijeća
Tajana Polić, v.r.