Poslovni broj Gž-1948/2021-4

 

 

 

 

 

 

 

 

 

U    I M E    R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

 

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

 

 

              Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Ivanke Maričić - Orešković predsjednice vijeća, Branke Ježek Mjedenjak članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Dubravke Butković Brljačić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice  I. M. iz P., OIB: ..., zastupana po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva V., B. i P. d.o.o. Z., protiv tuženika E. & S. B. d.d. R., OIB: ..., zastupana po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva M., K. & P. d.o.o. Z., radi isplate, rješavajući žalbu tuženika, izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Zadru, Stalna služba u Pagu, poslovni broj P-744/2020 od 24. lipnja 2021., u sjednici vijeća održanoj 24. srpnja 2024.

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru, Stalna služba u Pagu, poslovni broj P-744/2020 od 24. lipnja 2021.

 

 

r i j e š i o  j e

 

I              Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje rješenje Općinskog suda u Zadru, Stalna služba u Pagu, poslovni broj P-744/2020 od 24. lipnja 2021.

 

II              Odbijaju se kao neosnovani zahtjevi stranaka za naknadu troškova žalbenog postupka.

 

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke naloženo je tuženiku u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici iznos od 24.899,45 eur (187.604,88 kn) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama preciziranim u stopi i tijeku na pojedinačne iznose dok je u točki II. izreke naloženo tuženiku u roku od 15 dana naknaditi tužiteljici troškove postupka u iznosu od 4.409,65 eur (33.224,50 kn) sa pripadajućim zateznim kamatama.

 

1.1. Prvostupanjskim rješenjem odbijen je kao neosnovan tuženikov prigovor radi prijeboja od 25. siječnja 2021.

 

2. Protiv presude i rješenja žalbu podnosi tuženik pozivajući se na sve žalbene razloge iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 111/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. - dalje: ZPP), s prijedlogom da se pobijane odluke preinače, tužbeni zahtjev odbije u cijelosti te tuženiku dosude troškovi postupka, uključujući i trošak žalbe, podredno da se ukinu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. 

 

3. U odgovoru na žalbu, tužiteljica osporava osnovanost žalbenih navoda s prijedlogom da se žalba tuženika odbije kao neosnovana te potražuje trošak sastava odgovora na žalbu.

 

4. Žalba tuženika nije osnovana.

 

5. Kao prvo treba odgovoriti na žalbene navode tuženika o subjektivnoj i objektivnoj pristranosti suda te daljnjem isticanju razloga iz članka 71. ZPP-a za izuzeće sudaca koji su sudjelovali u odlučivanju u ovome predmetu. U pogledu zahtjeva za izuzeće sutkinje prvostupanjskog suda, isti je odbačen rješenjem  predsjednika Općinskog suda u Zadru broj 29 Su-173/2020 od 12. ožujka 2021. U žalbi istaknuti zahtjev tuženika za izuzeće sudaca - članova drugostupanjskog vijeća, odbijen je rješenjem predsjednika Županijskog suda u Rijeci broj 29 Su-195/2024 od 10. svibnja 2024.

 

6. Predmet spora je restitucijski zahtjev tužiteljice za isplatu novčanog iznosa od 24.899,45 eur (187.604,88 kn) preplaćenog zbog nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu zaključenog s tuženom bankom.

 

7. U provedenom je postupku utvrđeno da je tužiteljica kao korisnik kredita s tuženikom kao bankovnom institucijom i kreditorom sklopila dana 13. siječnja 2006. Ugovor o kreditu broj 24206-131262160/5140607-5102803605 u obliku solemniziranog javnobilježničkog akta  (dalje Ugovor o kreditu) u okviru kojeg su stranke ugovorile prava i obveze vezane za realizaciju kredita u iznosu od 216.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti s rokom vraćanja kredita od dvadeset godina, s ugovorenom valutnom klauzulom kojom je glavnica vezana za valutu švicarski franak u članku 7. Ugovora o kreditu te je između ostalog u članku 8. Ugovora o kreditu ugovorena promjenljiva kamatna stopa koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,75% godišnje ali je ista tijekom postojanja ugovorne obveze bila mijenjana u skladu s jednostranim odlukama tuženika odnosno banke.

 

8. Nadalje, utvrđeno je da je između istih stranaka zaključen 14. siječnja 2016. Aneks broj 1. Ugovora o kreditu (dalje: Aneks), da je isti sklopljen radi provedbe postupka konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u euru, na način i u rokovima propisanim Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj: 102/15. - dalje: ZID ZPK).

 

9. Kod odlučivanja o osnovanosti kondemnatornog tužbenog zahtjeva na isplatu, sud prvog stupnja je kao o prethodnom pitanju najprije odlučio o pravnoj valjanosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli predmetnog Ugovora o kreditu cijeneći sadržaj odredbi Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03. - dalje ZZP/03), Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13. - dalje ZZP/07) te Zakona o zaštiti potrošača (“Narodne novine” broj: 41/14., 110/15. i 14/19. - dalje ZZP/14) o nepoštenim ugovornim odredbama, rukovodeći se načelima obveznog prava iz Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 112/11., 78/15. i 29/18. - dalje: ZOO) te odredbu o stjecanju bez osnova iz članka 1111. stavak 1. ZOO-a, uvažavajući ujedno prema odredbi članka 502.c ZPP-a obvezujući učinak presude donesene u postupku Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 provedenog radi zaštite kolektivnih interesa potrošača protiv više tuženika, među kojima je bila i ovdje tužena banka.

 

10. U tom pravcu sud prvog stupnja utvrđuje da su u konkretnom slučaju dijelovi odredbi Ugovora o kreditu, kako o promjenjivoj kamatnoj stopi tako i o valutnoj klauzuli, nepoštene a time i ništetne jer se o istima nije pojedinačno pregovaralo pa već sama činjenica da u trenutku sklapanja ugovora postoje dva promjenjiva elementa, tečaj valute švicarskog franka i stopa ugovorne kamate, o kojima ovisi visina obveze korisnika kredita, uzrok su određene neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita.

 

11. Pritom je iz provedenih dokaza sud utvrdio da u konkretnom obveznom odnosu tužiteljica ima status potrošača te da se u odnosu na istu mogu primijeniti naprijed citirani propisi o zaštiti potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi.

 

12. Kako je provedenim financijskim vještačenjem utvrđeno da bi u slučaju da je kamatna stopa po predmetnom kreditu ostala na razini iz Ugovora o kreditu (inicijalno ugovorena od 4,75% godišnje) te da nije bilo porasta tečaja švicarskog franka od početka realizacije kredita pa do otplate istog, tužiteljica bi manje platila iznos od 24.899,45 eur (187.604,88 kn), tada prvostupanjski sud utvrđuje da je time nastala razlika u otplati kredita zbog primjene nepoštenih odnosno ništetnih ugovornih odredbi za navedeni iznos za koji se tuženik neosnovano obogatio, unatoč provedenoj konverziji.

 

13. Kao neosnovan, sud je otklonio po tuženiku istaknuti prigovor zastare uz obrazloženje da je petogodišnji zastarni rok iz članka 225. ZOO-a prekinut podizanjem kolektivne tužbe u smislu članka 241. ZOO-a, pa da je zastara počela ponovno teći 13. lipnja 2014. (za promjenjivu kamatnu stopu) odnosno 14. lipnja 2018. (za valutnu klauzulu) te da nije istekla do dana podnošenja tužbe u ovome predmetu 3. travnja 2019.

 

14. Stoga, sud prvog stupnja prihvaća kao osnovan glavni tužbeni zahtjev utvrđen provedenim financijskim vještačenjem u visini od 24.899,45 eur (187.604,88 kn), sve sa zakonskim zateznim kamatama prema odredbi članka 29. ZOO-a s tijekom sukladno članku 1115. ZOO-a, dok o troškovima postupka odlučuje pozivom na članak 154. stavak 1. ZPP-a i članak 155. stavak 1. ZPP-a.   

 

15. Pobijanim rješenjem prvostupanjski sud odbija kao neosnovan prigovor radi prebijanja, kojim je tuženik zatražio u slučaju prihvaćanja tužbenog zahtjeva, prebiti sa tražbinom tužiteljice tražbinu tuženika visini od 3.761,69  (28.342,44 kn) s osnova tzv. „negativne razlike“ odnosno iznosa koji je tužiteljica manje platila kroz određeno razdoblje kada je kamatna stopa bila niža od početno ugovorene.

 

16. U donošenju pobijanih odluka nije počinjena niti jedna od bitnih procesnih povreda iz članka 354. stavak 2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu članka 365. stavak 2. ZPP-a pa tako niti bitna povreda iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, koju neosnovano ističe tuženik u žalbi, s obzirom da pobijane odluke nisu nerazumljive, u istima su izneseni jasni i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama koji ne proturječe stanju u spisu te ih je moguće valjano pravno ispitati.

 

17. Ovaj sud prihvaća činjenično stanje utvrđeno prvostupanjskom presudom kao i primjenu materijalnog prava na tako utvrđeno činjenično stanje te pravne zaključke suda prvog stupnja vezano za razloge pravne valjanosti spornih odredbi konkretnog Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, koje je pitanje sud riješio i na individualnoj razini ovog konkretnog parničnog spora uvažavajući iskaz saslušane tužiteljice uz utvrđenje da tuženik nije  dokazao da bi postojao informirani pristanak tužiteljice na sklapanje predmetnog ugovora o kreditu na način da su joj prilikom sklapanja tog ugovora bile dane odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredbi za određivanje njezine obveze i da je tužiteljica unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristala na sklapanje takvog ugovora.

 

18. Prvostupanjski je sud nadalje cijenio direktni i obvezujući učinak odluka donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača sukladno odredbi članka 138.a ZZP/07 i članka 118. ZZP/14 te članka 502.c ZPP-a.

 

18.1. Naime, u postupku radi zaštite kolektivnih interesa, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena u odnosu na promjenjivu kamatu stopu presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. povodom koje je donesena presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske (dalje VSRH) broj Rev-249/2014 od       9. travnja 2015., između ostalog je utvrđeno da je pored ostalih banaka i ovdje tužena E. & S. B. d.d., povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je tijekom vremena mijenjana jednostranom odlukom kreditora, uključujući i tuženika, te drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja ugovora, potrošač i kreditor nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom točno utvrdili parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni kamatne stope, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu potrošača, jer je na taj način došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost takvih ugovornih odredbi.

 

              18.2. Nadalje, istom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj                P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je u konačnici potvrđena i u odnosu na valutnu klauzulu presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017 od              14. lipnja 2018. povodom koje je donesena presuda VSRH broj Rev-2221/2018 od     3. rujna 2019., između ostalog je utvrđeno da je pored ostalih i ovdje tužena E. & S. B. d.d., povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule odnosno vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak (CHF) u pogledu čega je utvrđeno da su ugovorne odredbe bile lako uočljive i jasne ali da nisu bile razumljive jer su tužene banke, a među njima i ovdje tuženik, propustile dati sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koji takve ugovorne odredbe nose te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka na štetu potrošača zbog čega su ocijenjene nepoštenim i ništetnim.

 

19. Odredbom članka 118. ZZP/14 propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14  u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14 obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a člankom 502.c ZPP-a koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, navedene odredbe ZZP/14 i ZPP-a propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa.

 

20. Bez osnova tuženik u žalbi tvrdi da tužiteljica nije potrošač u smislu članka 3. stavak 1. ZZP/03 jer da iz njezina iskaza proizlazi kako je je predmetnim kreditom dijelom isplatila turistički kredit koji je imala kod P. B. koji je iskorišten za gradnju apartmana u P.

 

20.1. Odredbom članka 3. stavak 1. ZZP/03 propisano je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Iz provedenog postupka i pribavljenih isprava od nadležnih tijela doista proizlazi da je tužiteljica u relevantno vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu imala registriranu djelatnost iznajmljivanja apartmana te je u stranačkom iskazu potvrdila da je dijelom predmetnog kredita isplatila turistički kredit P. B. Međutim, treba imati u vidu sadržaj Ugovora o kreditu kojeg je tužiteljica zaključila u svojstvu fizičke osobe, u kojem je prema članku 3. tog Ugovora namjena kredita - Stambeni kredit građana preko tri godine. Tuženik ničime nije dokazao da tužiteljica sredstva dobivenog kredita nije trošila namjenski nego da ga je trošila u gospodarske svrhe svoje djelatnosti, iako je tuženik imao mehanizam kontrole namjenskog trošenja sredstava predviđen člankom 14. stavak 9. Ugovora o kreditu – dostavljanje dokaza i izjava o namjenski utrošenim sredstvima.

 

20.2. U ovakvim parnicama tužitelj treba dokazati svoj status potrošača u smislu članka 3. ZZP/03, a ukoliko banka to osporava, onda je teret dokaza na banci da tužitelj taj status nema (VSRH broj Su IV-56/2023-9 23. studenog 2023., Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.) Stoga, cijeneći da tuženik za suprotni zaključak nije pružio relevantnih dokaza, proizlazi da ne postoje okolnosti koje bi upućivale na zaključak da bi tužiteljica ugovor sklopila u svrhe koje su namijenjene njezinom zanimanju, poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, već u svrhu rješavanja privatnog stambenog pitanja, što je bila ugovorena namjena Ugovora o kreditu.

 

20.3. Ujedno treba imati u vidu da je tuženik postupajući sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju zaključio Aneks Ugovora o kreditu 2016. sa tužiteljicom, ne osporavajući joj status potrošača niti činjenicu da se radi o potrošačkom ugovoru.              

 

20.4. Osim toga, cijeneći stajališta Suda Europske unije u pogledu pojma „potrošač“ te u pogledu ugovora sa „dvostrukom svrhom“ (npr. odluke C-630/17  i C498/16) treba reći da sve da je i dijelom sredstava predmetnog Ugovora o kreditu tužiteljica otplatila dio dugovanja „turističkog kredita“, tuženik nije dokazao da bi to bio pretežita namjena Ugovora o kreditu. Stoga, u okolnostima konkretnog slučaja pravilan je zaključak suda da bi tužiteljica imala status potrošača i da uživa zaštitu s područja zaštite potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi s obzirom na utvrđenje da je veza između ugovora i profesionalne djelatnosti tužiteljice tako slaba da postaje marginalna i ima tek zanemarivu ulogu u kontekstu transakcije.

 

21. Pravilno je sud prvog stupnja otklonio kao neosnovane tvrdnje tuženika vezano za utjecaj učinjene konverzije. Naime, predmetni Aneks Ugovora o kreditu samo je izjednačio položaj tužiteljice kao korisnika kredita u valuti CHF s položajem u kojem bi ista bila da je Ugovorom utanačeno korištenje kredita u valuti eur, pri čemu niti odredbama ZID ZPK-a na temelju kojih je i zaključen Aneks Ugovora o kreditu  nije regulirana pravna sudbina onih odredaba kojima se u ugovorima o kreditima koji su izraženi u valuti CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, niti je propisano na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost takvih odredaba koja bi nastupila zbog toga što bi banke bez prethodnog dogovaranja sa korisnicima kredita same tj. nepošteno mijenjale prvobitno ugovorene kamatne stope.

21.1. Konverzija kredita u valuti CHF u kredit u valuti eur izvršena je na temelju obveze iz ZID ZPK-a te se odnosi isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, a ne i na izvanugovorne obveze stranaka kao što su restitucijski zahtjevi korisnika kredita s osnove ništetnih ugovornih odredbi.

 

22. Kako su sporne odredbe konkretnog Ugovora o kreditu utvrđene nepoštenim odnosno ništetnim sukladno odredbama članka 81., članka 83., članka 84. i članka 87. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, pravilan je zaključak suda prvog stupnja da tužiteljici pripada pravo na individualni restitucijski zahtjev prema kojem joj je tuženik dužan vratiti ono što je primio na temelju ništetnih odredbi ugovora. Stoga tužiteljici pripada pravo da unatoč sklopljenom Aneksu Ugovora o kreditu (izvršenoj konverziji) potražuje od tuženika isplatu razlike u preplaćenom iznosu koja je nastala zbog neosnovanog povećanja prvobitno ugovorene kamatne stope i ugovorene valutne klauzule, ukoliko ona postoji unatoč zaključenom Aneksu Ugovora o kreditu, a koja pretpostavka je u konkretnom slučaju ostvarena i utvrđena provedenim financijskim vještačenjem pa nisu osnovane žalbene tvrdnje tuženika u pogledu visine tužbenog zahtjeva.

 

23. Tužiteljici pripada pravo na povrat razlike između plaćene ugovorne kamate po promjenjivoj kamatnoj stopi i ugovorne kamate obračunate po stopi ugovorenoj na dan sklapanja ugovora, odnosno razlike između plaćenih anuiteta obračunatih u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju CHF na dan plaćanja i anuiteta obračunatih prema tečaju CHF na dan prijenosa kredita u otplatu, jer to pravo proizlazi iz članka 323. stavak 1. ZOO-a u vezi s člankom 1111. stavak 1. ZOO-a, u pogledu čega je iznos pravilno utvrđen provedenim financijskim vještačenjem.

 

24. Nisu osnovani navodi žalbe tuženika kojima osporava visinu dosuđene razlike, ističući kako između stranaka nije ugovorena fiksna kamatna stopa te da je izračun razlike pogrešno sačinjen prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi za cijelo razdoblje koja da je na taj način pretvorena u fiksnu odnosno da je trebalo primijeniti odredbu članka 26. stavak 3. ZOO-a. Naime, kako je izostao zakoniti mehanizam promjenjive kamatne stope od početno ugovorene, na ugovorni odnos između stranaka primjenjuje se početno ugovorena kamatna stopa. U tom pravcu i VSRH je izrazio stajalište u svojoj odluci broj Rev-308/2022 od 19. travnja 2022. 

 

25. U odnosu na prigovor zastare kojeg tuženik ponavlja u žalbi, treba reći da je pravilno prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je taj prigovor odbio kao neosnovan.

 

25.1. Naime, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela VSRH zauzetom na sjednici 30. siječnja 2020. i Objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zauzetom na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, a u situaciji kada je ništetnost ugovora ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, kao u ovom predmetu, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zauzeto shvaćanje sudovi su dužni primijeniti na sve sporove u kojima je riječ o zahtjevima za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora tj. u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, odnosno članka 104. stavak 1. Zakon o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 197/95., 71/96., 91/96., 112/99. i 88/01.).

 

25.2. U konkretnom slučaju, sukladno navedenom pravnom shvaćanju, tražbina tužiteljice nije u zastari s obzirom da od pravomoćnosti presude donesene povodom kolektivne tužbe 13. lipnja 2014. (u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu) odnosno 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu) pa do podnošenja tužbe u ovome predmetu 3. travnja 2019., nije protekao petogodišnji zastarni rok iz članka 225. ZOO-a za zastaru novčane tražbine tužiteljice.

 

26. Suprotno žalbenim navodima tuženika, pravilno prvostupanjski sud nije prihvatio po tuženiku istaknuti prigovor radi prebijanja kojim je tuženik zatražio u slučaju prihvaćanja tužbenog zahtjeva, prebiti sa tražbinom tužiteljice tražbinu tuženika s osnova tzv. „negativne razlike“, pravilno u tom pogledu utvrđujući da tužiteljica nije stjecatelj bez osnove novčanih iznosa u pogledu kojih su istaknuti potonji prigovor. Osim toga, odredbom članka 323. stavak 2. ZOO-a propisano je da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, pa iz takve odredbe slijedi da tuženik nema pravo potraživati naznačene novčane iznose niti na ime naknade štete.

 

27. Pravilna je i zakonita odluka o naknadi troškova postupka, u smislu članka 154. stavak 1. ZPP-a u vezi s člankom 155. ZPP-a te relevantnih odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12., 103/14., 118/14., 107/15. - dalje Tarifa) u pogledu troškova za sastav tužbe, za sastav žalbe na rješenje o nadležnosti, troškova zastupanja na održanim ročištima te troškova predujmova za vještačenje i sudskih pristojbi.

 

27.1. Bez osnova se žalbom tuženika ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava kod dosuđivanja tužiteljici troškova za sastav podnesaka. Iako bi iz obrazloženja pobijane presude proizlazilo da je sud prvog stupnja priznao tužiteljici troškove sastava sedam obrazloženih i jednog neobrazloženog podneska, radi se o očitoj omašci u pisanju obrazloženja koje ne koincidira niti sa zbrojem konačnog iznosa dosuđenih troškova niti sa zahtjevom tužiteljice za naknadu troškova (list 598 spisa). Naime, kada se ima u vidu iznos dosuđenih troškova iz točke II. izreke presude u visini 4.409,65 eur / (33.224,50 kn) te troškovnik tužiteljice koja je zatražila naknadu troškova za tri obrazložena podneska (od 29.06.2020., 01.12.2020. i 10. 08.2020.) prema Tbr. 8. točka 1. Tarife i jednog ostalog podneska (od 02.05.2019.) prema Tbr. 8. točka 3. Tarife sve u vezi s Tbr. 42 Tarife, tada se može zaključiti da je u tom dijelu sud udovoljio zahtjevu tužiteljice priznavši joj naknadu upravo za tri obrazložena i jedan neobrazloženi podnesak.

 

 

27.2. Stoga je u obrazloženju pobijane presude očitom omaškom napisano da se tužiteljici priznaje trošak za dodatna četiri obrazložena podneska, što nije točno, jer bi se u tom slučaju radilo o daleko većem iznosu troškova koji bi bili dosuđeni tužiteljici.  

 

28. Tuženiku nije priznat trošak sastava žalbe jer sa istom nije uspio dok tužiteljici ne pripada trošak sastava odgovora na žalbu jer je ocijenjeno da se ne radi o trošku predviđenom člankom 155. stavak 1. ZPP-a.  

 

29. Slijedom izloženog odlučeno je kao u izreci ove presude i rješenja, pozivom na odredbu članka 368. stavak 1. ZPP-a i članka 380. točka 2. ZPP-a.  

 

 

 

U Rijeci 24. srpnja 2024.

 

             Predsjednica vijeća

   Ivanka Maričić-Orešković, v.r.