REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-7108/2022-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Brankici Bobšić, u pravnoj stvari tužiteljice ŠT iz [adresa], 43. istarske divizije 1/8, OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Darijanu Hörtu, odvjetniku iz Opatije, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćniku Josipu Grošeti, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba na temelju generalne punomoći broj Su-1400/2019, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 14. travnja 2025. u prisutnosti tužiteljice i zamjenice njezinog punomoćnika odvjetnice Martine Gornik Murgić, te zamjenika punomoćnika tuženika odvjetničkog vježbenika IT, dana 29. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 2. st. 1. Ugovora o kreditu broj 628-50-3907440 od 5. veljače 2007., koji je potvrđen po javnoj bilježnici Vesni Ćuzeli iz Rijeke pod brojem OU-167/07, a koji Ugovor je sklopljen između tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. i tužiteljice ŠT, u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora.

II. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 7. st. 1. Ugovora o kreditu broj 628-50-3907440 od 5. veljače 2007., koji je potvrđen po javnoj bilježnici Vesni Ćuzeli iz Rijeke pod brojem OU-167/07, a koji Ugovor je sklopljen između tuženika i tužiteljice, u dijelu u kojem su glavnica i povrat obveza vezani uz valutu švicarski franak (CHF), a koji glasi: "u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća''.

III. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 2.621,77 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:

- 0,12 EUR od 1. travnja 2007. pa do isplate,

- 2,41 EUR od 1. travnja 2008. pa do isplate,

- 10,08 EUR od 1. studenoga 2008. pa do isplate,

- 2,00 EUR od 1. prosinca 2008. pa do isplate,

- 12,29 EUR od 1. siječnja 2009. pa do isplate,

- 13,89 EUR od 1. veljače 2009. pa do isplate,

- 14,61 EUR od 1. ožujka 2009. pa do isplate,

- 12,40 EUR od 1. travnja 2009. pa do isplate,

- 12,79 EUR od 1. svibnja 2009. pa do isplate,

- 9,84 EUR od 1. lipnja 2009. pa do isplate,

- 7,67 EUR od 1. srpnja 2009. pa do isplate,

- 8,26 EUR od 1. kolovoza 2009. pa do isplate,

- 9,43 EUR od 1. rujna 2009. pa do isplate,

- 9,34 EUR od 1. listopada 2009. pa do isplate,

- 8,19 EUR od 1. studenoga 2009. pa do isplate,

- 10,40 EUR od 1. prosinca 2009. pa do isplate,

- 12,19 EUR od 1. siječnja 2010. pa do isplate,

- 14,73 EUR od 1. veljače 2010. pa do isplate,

- 14,18 EUR od 1. ožujka 2010. pa do isplate,

- 17,63 EUR od 1. travnja 2010. pa do isplate,

- 17,01 EUR od 1. svibnja 2010. pa do isplate,

- 18,31 EUR od 1. lipnja 2010. pa do isplate,

- 29,39 EUR od 1. srpnja 2010. pa do isplate,

- 27,16 EUR od 1. kolovoza 2010. pa do isplate,

- 34,17 EUR od 1. rujna 2010. pa do isplate,

- 31,82 EUR od 1. listopada 2010. pa do isplate,

- 27,98 EUR od 1. studenoga 2010. pa do isplate,

- 36,25 EUR od 1. prosinca 2010. pa do isplate,

- 46,78 EUR od 1. siječnja 2011. pa do isplate,

- 39,43 EUR od 1. veljače 2011. pa do isplate,

- 42,11 EUR od 1. ožujka 2011. pa do isplate,

- 38,86 EUR od 1. travnja 2011. pa do isplate,

- 39,53 EUR od 1. svibnja 2011. pa do isplate,

- 53,76 EUR od 1. lipnja 2011. pa do isplate,

- 55,24 EUR od 1. srpnja 2011. pa do isplate,

- 67,41 EUR od 1. kolovoza 2011. pa do isplate,

- 61,39 EUR od 1. rujna 2011. pa do isplate,

- 54,78 EUR od 1. listopada 2011. pa do isplate,

- 54,58 EUR od 1. studenoga 2011. pa do isplate,

- 54,13 EUR od 1. prosinca 2011. pa do isplate,

- 57,44 EUR od 1. siječnja 2012. pa do isplate,

- 60,34 EUR od 1. veljače 2012. pa do isplate,

- 60,80 EUR od 1. ožujka 2012. pa do isplate,

- 58,91 EUR od 1. travnja 2012. pa do isplate,

- 60,31 EUR od 1. svibnja 2012. pa do isplate,

- 61,29 EUR od 1. lipnja 2012. pa do isplate,

- 59,84 EUR od 1. srpnja 2012. pa do isplate,

- 60,33 EUR od 1. kolovoza 2012. pa do isplate,

- 59,25 EUR od 1. rujna 2012. pa do isplate,

- 56,84 EUR od 1. listopada 2012. pa do isplate,

- 59,57 EUR od 1. studenoga 2012. pa do isplate,

- 60,93 EUR od 1. prosinca 2012. pa do isplate,

- 60,12 EUR od 1. siječnja 2013. pa do isplate,

- 55,16 EUR od 1. veljače 2013. pa do isplate,

- 59,52 EUR od 1. ožujka 2013. pa do isplate,

- 59,98 EUR od 1. travnja 2013. pa do isplate,

- 58,38 EUR od 1. svibnja 2013. pa do isplate,

- 53,22 EUR od 1. lipnja 2013. pa do isplate,

- 53,16 EUR od 1. srpnja 2013. pa do isplate,

- 54,53 EUR od 1. kolovoza 2013. pa do isplate,

- 56,68 EUR od 1. rujna 2013. pa do isplate,

- 59,64 EUR od 1. listopada 2013. pa do isplate,

- 58,24 EUR od 1. studenoga 2013. pa do isplate,

- 59,38 EUR od 1. prosinca 2013. pa do isplate,

- 60,66 EUR od 1. siječnja 2014. pa do isplate,

- 61,50 EUR od 1. veljače 2014. pa do isplate,

- 63,21 EUR od 1. ožujka 2014. pa do isplate,

i to za razdoblje od dospijeća svakog pojedinačnog gore navedenog iznosa do 31. prosinca 2007. po stopi utvrđenoj u čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. pa do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, te od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 915,4 0 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 29. svibnja 2025. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.‬

‬‬‬‬‬‬‬‬

V. Odbija se, kao neosnovan, tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu u kojem od tuženika potražuje isplatu iznosa od ‭812,38 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.‭‭‭‭‭‭‭‭‭

Obrazloženje

1. Tužiteljica je 28. prosinca 2022. ovom sudu podnijela tužbu protiv tuženika u kojoj je navela da je 5. veljače 2007. s tuženikom sklopila Ugovor o kreditu broj 628-50- 3907440, koji je potvrđen po javnoj bilježnici Vesni Ćuzeli iz Rijeke pod brojem OU- 167/07. Nadalje je navela da je u odredbi čl. 2. Ugovor o kreditu ugovorena redovna kamatna stopa od 5,20% godišnje, koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika. Tužiteljici je isto tako navela da joj je bio ponuđen ugovor isključivo u valuti CHF, kao najpovoljniji, te da se o ugovorenoj valuti CHF, kao ni o kamatnoj stopi, nije se pojedinačno pregovaralo jer je Ugovor unaprijed formulirao tuženik, slijedom čega tužiteljica nije imala utjecaja na njegov sadržaj, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Tužiteljica je, također, navela da je nakon 30. studenoga 2007. tuženik svojom voljom, jednostrano i bez da je tužiteljica imala bilo kakve mogućnosti utjecaja na isto, te mogućnost pregovaranja, počeo podizati redovnu kamatnu stopu. Tužiteljica se u tužbi pozvala i na presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., kojima je utvrđeno da je ponašanje tuženika protivno načelu savjesnosti i poštenja, te je naloženo tuženiku da prekine sa korištenjem odredaba kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu sa jednostranim odlukama banke, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, te da je utuženim bankama, pa tako i tuženiku, zabranjeno takvo ili slično postupanje ubuduće. S obzirom na to da je kamatna stopa bitan element ugovora o kreditu, tužiteljica je navela da je za svaku njezinu promjenu, kao i za promjenu svih bitnih elemenata kod svake vrste ugovora, potrebno sklapanje aneksa ugovora, s time da je za sklapanje potrebna ponovna suglasnost volja obiju ugovornih strana. Stoga smatra da je tuženik jednostranim donošenjem odluka o promjeni redovne kamatne stope, a koje promjene nisu bile definirane nikakvim parametrima postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, na štetu druge ugovorne strane, ovdje tužiteljice. Tužiteljica je nastavno navela da je nezakonitim postupanjem tuženika jednostranim podizanjem redovne kamatne stope, u razdoblju od 30. studenog 2007. do 28. veljače 2014. s osnove nezakonito povišene stope redovne kamate uplatila tuženiku iznos od 6.120,58 kn, a koji iznos predstavlja stjecanje bez osnove na strani tuženika.

2. Tužiteljica je u tužbi u odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF navela da je odredbom čl. 7. Ugovora o kreditu ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća. Tužiteljica se, također, pozvala na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u Zagrebu poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u kojoj je utvrđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Tužiteljica je, nadalje, navela da kao potrošač tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu nije od strane tuženika kao trgovca informirana o posljedicama, učincima i svim eventualnim rizicima koji mogu proizaći iz promjena tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovornog odnosa, te da nije informirana o rizicima i posljedicama promjene tečaja, niti o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. S obzirom na to da je utvrđeno da je navedena ugovorna odredba o ugovorenoj valuti uz koju je vezana glavnica CHF nepoštena i ništetna tužiteljica je navela da je neosnovano plaćala veći iznos od onoga koji bi plaćala da je plaćala anuitete po tečaju CHF na dan korištenja kredita, te je na taj način preplatila tuženiku iznos u visini od 19.753,66 kuna u periodu od 31. ožujka 2007. do 28. veljače 2014.

3. Stoga tužiteljica tužbenim zahtjevom postavljenim u tužbi, a uređenim u pogledu iskazivanja potraživanja u valuti EUR u podnesku od 29. studenoga 2023., traži da se utvrdi ništetnom odredba čl. 2. st. 1. Ugovora o kreditu broj 628-50-3907440 od 5. veljače 2007., koji ugovor je potvrđen po javnoj bilježnici Vesni Ćuzeli iz Rijeke pod brojem OU-167/07, a koji Ugovor je sklopljen između tuženika i tužiteljice u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora, te da se naloži tuženiku da joj isplati iznos od 812,38 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose od dana plaćanja do isplate. Tužiteljica, nadalje, tužbenim zahtjevom traži i da se utvrdi ništetnom odredba čl. 7. st. 1. istog Ugovara u dijelu u kojom su glavnica i povrat obveza vezani uz valutu švicarski franak (CHF), a koji glasi: "u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća", te da se naloži tuženiku da joj isplati iznos od 2.621,77 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose, a kako je to navedeno u t. III. izreke ove presude, sve uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate.

4. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo da tužiteljica neosnovano tužbeni zahtjev zasniva na presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovi broj Pž- 7129/2013 i Pž-6632/2017 donesenim u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Ovo stoga što su u postupku kolektivne zaštite sudovi na apstraktnoj razinu ispitivali sporne odredbe, te se nisu izvodili dokazi na okolnost jesu li sporne odredbe tužiteljičinog Ugovora o kreditu nepoštene. Tuženik je, nadalje, naveo da je tužiteljica Ugovor o kreditu zaključila radi kupnje vozila, te da se odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske ne mogu primijeniti na autokredite. U odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF tuženik je naveo da je sporna odredba bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, te da se o istoj pojedinačno pregovaralo, kao i da ista nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača kojima su objašnjeni rizici vezanja kredita uz tečaj CHF. Tuženik je još naveo da je prilikom zaključenja Ugovora tužiteljici dao sve informacije temeljem kojih je mogla donijeti informiranu odluku, kao i da je Ugovor solemniziran kod javnog bilježnika, koji je potvrdio da je ugovornim stranama Ugovor jasan, razumljiv i da održava njihovu pravu volju. Tuženik je nastavno naveo da se prilikom zaključenja Ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo o valutnoj klauzuli, te da je tužiteljica mogla birati između ugovora uz valutnu klauzulu u CHF, u EUR ili ugovora bez valutne klauzule (kunskog kredita).

5. Tuženik je u odgovoru na tužbu, nadalje, u odnosu na ugovornu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi naveo da je ta odredba, također, bila lako uočljiva, jasna i razumljiva, te da su metoda i kriterij promjene propisani u tuženikovim općim aktima čija je primjena ugovorena u čl. 9. st. 3. Ugovora o kreditu. Nadalje je naveo da razumljivost te odredbe proizlazi i iz činjenice da Ugovor solemniziran, odnosno obrazložen od strane javnog bilježnika. Isto tako tuženik je naveo da je u postupku kolektivne zaštite utvrđeno da su odredbe o promjenjivim kamatnim stopama valjane, te da je sporan bio samo dio odredbe kojom je bankama omogućena promjena kamatne stope jednostranom odlukom bez ugovaranja točno određenih kriterija za promjenu. Stoga je tuženik istaknuo da tužiteljica mora dokazati da promjene kamatne stope učinjene od strane tuženika nisu bile opravdane i da su protivne načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je tužiteljici nastala šteta. Dodao je da je promjena kamatne stope posljedica objektivnih tržišnih okolnosti. Tuženik je još istaknuo da u trenutku sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije postojala obveza tuženika da u pogledu promjenjive kamatne stope ugovara egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, ali da je on i prije usklađivanja poslovanja s odredbama kasnije donesenih Zakona o kreditnim institucijama i Zakona o potrošačkom kreditiranju koristio ugovorno ovlaštenje da temeljem svoje odluke mijenja kamatne stope onda kada je za to imao opravdan razlog. Tuženik je, nadalje, naveo da je tada važećim Općim uvjetima o poslovanju sa stanovništvom propisao opće načelo da banka visinu kamatnih stopa određuje u zavisnosti od tekućih tržišnih prilika, cijene novca i kapitala na domaćem i inozemnim tržištima. Pojasnio da je prilikom formiranja i promjene kamatnih stopa uzimao u obzir promjene tržišnih faktora koji određuju troškove financiranja banke, a koji su neovisni o poslovnoj politici banke i to kretanje tržišnih kamatnih stopa po kojima se banka združuje na domaćem i međunarodnom financijskom tržištu, kretanje premije rizika za hrvatsko financijsko tržište i kretanje tržišno ovisnog troška regulacije koji nastaje zbog utjecaja specifičnih propisa kao što je npr. obvezna pričuva. Tuženik je, također, naveo da su kriteriji promjene kamatne stope detaljno razrađeni u Načelima za utvrđivanje promjena kamatnih stopa i Pravilniku o obračunu kamata i naknada koji su stupili na snagu 1. siječnja 2011. Tuženik je u odgovoru na tužbu naveo i da je ugovore s valutnom klauzulom vezane za CHF počeo sklapati u drugom kvartalu 2004., te da su tržišni parametri koji su utjecali na formiranje kamatnih stopa za autokredite s valutnom klauzulom u CHF bili kretanje šestomjesečnog Libor-a za CHF, trogodišnje premije rizika za hrvatsko tržište i šestomjesečni trošak regulacije izračunat za obveznu pričuvu banaka koja se mora održavati na računu Hrvatske narodne banke i za propisani minimum pokrića deviznih obveza banaka s kratkoročnim deviznim potraživanjima. Smatra da navedeni parametri predstavljaju opravdan razlog za promjenu kamatne stope, a što je potvrđeno Zakonom o potrošačkom kreditiranju iz 2012. Tuženik, nadalje, smatra da je tužiteljica sklapajući Ugovor o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom unaprijed dala suglasnost da se kamatna stopa tijekom otplate kredita promijeni, pa je trebala očekivati da će se kamatna stopa u određenom trenutku promijeniti. Tuženik je nastavno naveo da je svoje djelatnike obučavao da potrošačima ukazuju na rizik promjene kamatne stope, tako da je tužiteljica prilikom sklapanja ugovora na taj rizik upozorena i nije joj mogao ostati nepoznat. Zaključno je naveo da stranke nisu sklopile ugovor s fiksnom kamatnom stopom, te je još istaknuo i prigovor zastare. Stoga je predložio odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice uz naknadu troškova parničnog postupka tuženiku sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od donošenja rješenja o trošku do isplate.

6. Na ročištima održanim 15. studenoga 2023. i 15. siječnja 2025. tuženik je učinio nespornom visinu utuženog potraživanja, te je također učinio nespornim da je tužiteljica pojedine uplate izvršila upravo na dane navedene u tužbenom zahtjevu.

7. Sud je tijekom postupka izvršio uvid u presliku izračuna preplata (str. 50-51 spisa), presliku Ugovora o kreditu broj 628-50-3907440 od 5. veljače 2007. (str. 52-57 spisa), presliku zahtjeva za kredit od 31. siječnja 2007. (str. 73 spisa), presliku Promotivnih uvjeta za odobravanje kredita građanima za kupnju novih i rabljenih automobila u periodu od 1. prosinca 2006. do 31. ožujka 2007. (str. 74-75 spisa), presliku tržišnih parametra za auto kredit s valutnom klauzulom u CHF - prosječne veličine za kvadrat (str. 76 spisa), saslušana je tužiteljica (str. 137-138 spisa), te je izvršen uvid i ostalu dokumentaciju koja se nalazi u spisu.

8. Prije svega valja reći da sud nije proveo dokaz saslušanjem javnobilježničke prisjednice KT iz ureda javne bilježnice Vesne Ćuzele, a koji dokaz je predlagao tuženik, jer u konkretnom slučaju nije sporno da je Ugovor o kreditu solemniziran. Pored toga istim dokazom se ne bi mogle utvrditi odlučne činjenice jer je od solemnizacije Ugovora o kreditu proteklo više od 18 godina, a imajući u vidu i opseg posla koji se obavlja u javnobilježničkom uredu. Osim toga valja reći kako se saslušanjem javne bilježnice ne može utvrđivati je li tužiteljica bila obaviještena o parametrima, rizicima i načinu mijenjanja kamatne stope i tečaja švicarskog franka jer isto nije bilo navedeno u Ugovor o kreditu koji je solemniziran.

9. Temeljem tako izvedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svaki za sebe i u njihovoj ukupnosti sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 58/1993., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 28/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023.; dalje: ZPP), ovaj sud tužbeni zahtjev tužiteljice nalazi djelomično osnovanim.

10. Uvidom u presliku Ugovora o kreditu broj 628-50-3907440 od 5. veljače 2007. (str. 52-57 spisa; dalje: Ugovor o kreditu) koji je sklopljen između tužiteljice kao korisnice kredita i davateljice osiguranja te tuženika kao kreditora, utvrđeno je da je istim između stranaka ugovoren kredit u iznosu 18.024,78 CHF u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja (odredba čl. 1. Ugovora o kreditu). Nadalje je utvrđeno da je u odredbi čl. 2. st. 1. ugovorena redovna kamata od 5,20% godišnja, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora, te da je u odredbi čl. 4. Ugovora o kreditu ugovoren rok otplate od 84 mjeseca, a u odredbi čl. 6. istog Ugovora ugovorena je namjena kredita za kupnju novog automobila Nissan. Također je utvrđeno da je u odredbi čl. 7. Ugovora o kreditu ugovoren način otplate i to u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu, te dospijeće svakog anuiteta sa zadnjim danom u mjesecu. Nastavno je ugovoreno da prvi anuitet dospijeva na naplatu u mjesecu koji slijedi iza mjeseca u kojem je kredit iskorišten, ali ne kasnije od 30. lipnja 2007. Isto tako je utvrđeno i da je Ugovor o kreditu ovjeren kao javnobilježnička isprava kod javne bilježnice Vesne Ćuzele 5. veljače 2007. pod brojem OU-167/07, a u istoj ovjeri je navedeno da je Ugovor o kreditu podnesen na ovjeru od strane punomoćnika tuženika i tužiteljice i da su isti prihvatili pravne posljedice koje iz Ugovora o kreditu za njih proizlaze i da to odgovora njihovoj pravoj volji.

11. Uvidom u presliku Promotivnih uvjeta za odobravanje kredita građanima za kupnju novih i rabljenih automobila u periodu od 01. prosinca 2006. do 31. ožujka 2007. u (str. 74-75 spisa; dalje: Promotivni uvjeti) utvrđeno je da je tuženik u spornom periodu nudio kredite i to u iznosima od 18.000,00 kn do 185.000,00 kn, 4.000,00 CHF do 38.000,00 CHF i 2.500,00 EUR do 25.000,00 EUR, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF/EUR važećem na dan korištenja kredita. Nadalje se u Promotivnim uvjetima navodi da je način otplate kredita u kunskoj protuvrijednosti mjesečnih obveza iskazanih u kn, odnosno u CHF/EUR po srednjem tečaju kreditora, te da se prijevremena otplata kredita može obaviti samo uz suglasnost Banke, a prema uvjetima i uz naknadu. Nastavno se u Promotivnim uvjetima navode i koeficijenti i izračun visine mjesečnog anuiteta i to prema tabeli u kojoj je naznačena visine kamata.

12. Saslušana u svrhu dokazivanja tužiteljica je iskazala da joj je 2007. zbog potrebe putovanja na posao bio prijeko potreban automobil. Stoga se za kupnju vozila išla informirati u više autokuća, a najpovoljniji automobil je izabrala u autokući Lenec gdje su joj rekli da ima mogućnost podizanja kredita kod tuženika, te se zbog toga, vezano za sklapanja Ugovora o kreditu, javila u poslovnicu tuženika u Rijeci. Namjeravala je podići kredit u valuti EUR s obzirom na da joj je to najpoznatija valuta, ali su joj u banci rekli da imaju kredit samo u valuti CHF. Prilikom razgovora s djelatnikom banke isti joj nije ništa govorio o rizicima podizanja kredita u valuti CHF niti ju je objašnjavao kakva je to valuta, a niti je ona što pitala jer joj je bilo bitno samo da kupi automobil. Ne sjeća se da su joj prilikom zaključenja Ugovora o kreditu u banci bilo što rekli o promjenjivosti kamatne stope, te da tom prilikom nije bilo razgovora o bilo kakvom mijenjanju kamatne stope. Niti javni bilježnik joj nije bilo što govorio o bilo kojoj odredbi Ugovora, pa tako niti o odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF. Sredstvima kredita kupila automobil Nissan Micra te isti nikada nije koristila za bilo kakve poslovne svrhe nego samo za osobne potrebe. Ona je osobno otplaćivala kredit te je isti u konačnici u cijelosti i otplatila. Ugovor o kreditu je pročitala prije potpisivanja, ali je laik te zato nije uočila da bi bilo što bilo problematično. Ugovor o kreditu je sastavila banka, te ona nije mogla utjecati na bilo koju odredbu istog.

13. Sud je kao životan, logičan i uvjerljiv prihvatio iskaz tužiteljice u bitnim dijelovima u kojima je isti sukladan s ostalim provedenim dokazima i to prije svega s Ugovorom o kreditu.

14. Slijedom navedenog valja reći da je tužiteljica zaključujući predmetni Ugovor o kreditu imala svojstvo potrošača. Naime, u odredbi čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003.; dalje: ZZP) određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. U konkretnom slučaju je uvidom u Ugovor o kreditu utvrđeno da je tužiteljica isti zaključila kao fizička osoba, te da nigdje u Ugovoru nije navedeno da bi isti bio zaključen u tužiteljičine poslovne svrhe, dok je iz iskaza tužiteljice utvrđeno da vozilo kupljeno sredstvima predmetnog kredita nikada nije koristila za bilo kakve poslovne svrhe, nego samo za osobne potrebe.

15. Nadalje valja reći da je presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. pravomoćno utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Dakle, iz navedenih odluka proizlazi da je tuženik kamatne stope mijenjao bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom banke, na način da se o promjenama nije pojedinačno pregovaralo, pa je time došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, odnosno korisnika kredita, zbog čega su navedene odredbe nepoštene, odnosno ništetne. Isto tako navedenom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak a da prije zaključivanja i u vrijeme zaključivanja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključivanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupao sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP-a, a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbi čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/2007.) i odredbama Zakona o obveznim odnosima. Kolektivni interes potrošača (sadašnjih i budućih), prema navedenim presudama, temelji se na tome da određeni trgovci u svojim standardnim ugovorima ne koriste određene odredbe koje su nepoštene po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača i da njihova poslovna praksa ne bude po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača nepoštena. Iz izreke navedenih presuda, a suprotno navodima tuženika, ne proizlazi da se takvo utvrđenje odnosi na stambene kredite, već je razvidno da se odnosi na ugovore o potrošačkom kreditiranju, dakle i na predmetni Ugovor o kreditu neovisno o tome što se radi o kreditu čija je namjena kupnja novog vozila i neovisno o tome što je kredit otplaćen.

16. Nadalje valja reći da je odredbom čl. 502. c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz kolektivne tužbe (iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a) da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Stoga je ovaj sud vezan za utvrđenje iz gore navedenih presuda.

17. Međutim, valja reći da tužiteljica ima pravni interes tražiti utvrđenje ništetnosti predmetnih ugovornih odredaba unatoč tome što je sud vezan za utvrđenje iz gore navedenih presuda. Ovo stoga što takve odluke ne isključuju primjenu odredbi Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/2005.; dalje: ZOO), te tužitelj kao ugovorna strana ima pravo tražiti utvrđenje ništetnosti predmetnih ugovornih odredaba sukladno odredbi čl. 327. st. 1. ZOO-a u svezi s odredbom čl. 322. ZOO-a. Ovo tim više što je tuženik u konkretnom slučaju osporio da bi sporne ugovorne odredbe bile ništetne.

18. Prema odredbi čl. 59. ZZP-a ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a posebno: odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstva pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja, odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu.

19. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno odredbi čl. 81. st. 2. ZZP-a, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje, sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a, nepoštena ugovorna odredba je ništava.

20. Prema odredbi čl. 269. st. 2. ZOO-a činidba kao objekt ugovorne obveze mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. U odredbi čl. 272. ZOO-a određeno je da je činidba odrediva ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi, a ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan. Nadalje, u odredbi čl. 270. st. 1. ZOO-a, je propisano da je ugovor ništetan kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva.

21. U odredbi čl. 4. ZOO-a propisano je kako su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Isto tako u odredbi čl. 6. ZOO-a propisana je zabrana ostvarivanja prava iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato. Nastavno, u odredbi čl. 7. st. 1. ZOO-a propisano da sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba, dok je odredbom čl. 10. st. 2. ZOO-a propisano da je sudionik u obveznom odnosu dužan u ispunjavanju obveze iz svoje profesionalne djelatnosti postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima (pažnja dobrog stručnjaka). Konačno, u odredbi čl. 322. ZOO-a propisano je da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

22. Iz izvedenih dokaza, a uzimajući u obzir citirane zakonske odredbe, proizlazi da su ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjivost ugovorene kamatne stope sukladno odluci tuženika, a uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope, kao i u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF (dio odredaba čl. 2. i 7. Ugovora o kreditu).

23. Ovo stoga što predmetni Ugovor o kreditu ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, kao niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Naime, u Ugovoru o kreditu nisu jasno određeni parametri za promjenu kamatne stope, jer ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi predstavlja odredbu unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika, pa se smatra da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo (čl. 81. st. 2. ZZP-a), a što proizlazi i iz gore navedenih presuda donesenih u kolektivnom sporu za zaštitu prava potrošača, a koje obvezuju ovoj sud.

24. Nastavno valja reći da ugovorena redovna kamata sadržajno odgovara naknadi koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih od strane kreditora (banke) na određeno vremensko razdoblje, uz obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, sve u vrijeme i na način kako je to Ugovorom o kreditu i ugovoreno. Stoga odredba o takvoj kamati mora biti određena, odnosno barem odrediva, u smislu odredbi čl. 269. st. 2. ZOO-a i čl. 272. ZOO-a. Međutim, u odredbi čl. 2. Ugovora o kreditu ugovorena je promjenjivost kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, dok nisu jasno određeni parametri odnosno kriteriji pod kojima se može mijenjati kamatna stopa. Stoga sud smatra da predmetna odredba Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na promjenjivost kamatne stope nije bila ni određena, niti odrediva u trenutku sklapanja toga Ugovora. Pored toga, navedeni Ugovor je sklopljen bez pojedinačnog pregovaranja o takvoj ugovornoj odredbi, pa je na taj način tužiteljica kao potrošač stavljena u neravnopravan položaj u odnosu na banku. Stoga sporna odredba o promjenjivosti kamatne stope predstavlja nepoštenu odredbu u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a. Nadalje, prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Prema odredbi čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Odredba čl. 2. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je promjena ugovorne kamate ovisna isključivo o odluci jednog ugovaratelja bez precizno određenih uvjeta promjenjivosti i referentne stope za koju se veže promjena, uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koju promjenu dužnik ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Tužiteljici je prilikom zaključenja Ugovora o kreditu trebalo objasniti razloge promjene kamatne stope, pojedinačno o tome pregovarati i na taj način joj omogućiti da pristane na takve odredbe (koje jasno definiraju uvjete i razloge zbog kojih se kamatna stopa može mijenjati), odnosno omogućiti joj da prigovori povećanju stope redovne kamate ili zatraži okončanje ugovornog odnosa. Primjenom navedene ugovorne odredbe tuženik je izbjegao utjecaj tužiteljice kao druge ugovorne strane na cijenu, što je suprotno odredbi čl. 247. ZOO-a koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Takva jednostrano određena ugovorna odredba protivna je i načelu savjesnosti i poštenja iz odredbe čl. 4. ZOO-a jer je neizvjesna visina novčanog iznosa kojeg je tužiteljica morala vratiti tuženiku.

25. U odnosu na odredbu kojom je ugovorena valuta CHF uz koju je vezana glavnica i otplata kredita (dio odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu) valja reći da iz provedenih dokaza i to prije svega iz iskaza tužiteljice, ne proizlazi da bi stranke pojedinačno pregovarale o istoj odredbi, niti da je tuženik informirao tužiteljicu o rizicima koje nosi valuta CHF, a navedeno proizlazi i iz gore navedenih odluka donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje obvezuju ovaj sud. Stoga je ugovaranje takve odredbe imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, pa je po ocjeni ovog suda ništetna i nepoštena odredba Ugovora o kreditu kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF. Nadalje, iz gore navedenih presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa proizlazi da je postupanje tuženika, i po pitanju valutne klauzule, unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite, riješeno na način da je utvrđeno kako tuženik nije na transparentan način informirao potrošače o riziku intervalutarnih promjena vezanom za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za EUR. Iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, s obzirom na to da tuženik kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik kao i dodatni rizik specifičan za CHF kao valutu utočišta, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike. Također, iz navedenih odluka proizlazi utvrđenje prema kojemu je iznos ugovorene kamate potrošaču bio nerazumljiv i iz razloga jer je vezan za tečaj švicarskog franka i za odluku banke.

26. U odnosu na pozivanje tuženika na Opće uvjete poslovanja sa stanovništvom važeće od 2005.- 2009. valja reći da je i u njima tuženik samo općenito naveo da visina kamatnih stopa ovisi o tekućim tržišnim prilikama, te cijeni novca i kapitala na domaćem i inozemnim tržištima, bez preciznih i jasnih kriterija po kojima se promjena kamate može odrediti. Iz istih razloga za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari nisu relevantni niti Pravilnici o obračunu kamata i naknada iz 2005. i 2011. U odnosu na pozivanje tuženika na gore navedene Promotivne uvjete valja reći da je iz istih vidljivo da se korisnike kredita, odnosno potrošače nije posebno informiralo niti upozoravalo na bilo koju ugovornu odredbu, pa tako niti na odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF.

27. Slijedom svega navedenoga, utvrđeno je da su ništetne predmetne ugovorne odredbe u dijelu u kojem je ugovorena promjenjivost kamatne stope sukladno odluci tuženika, te kojima je glavnica i otplata kredita vezana za valutu CHF. Stoga je odlučeno kao u t. I. i II. izreke ove presude.

28. Nadalje, prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Nadalje, sukladno odredbi čl. 323. st. 2. ZOO-a, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

29. U konkretnom slučaju, tuženik je na temelju ništetnih ugovornih odredaba ostvario korist u vidu plaćanja veće naknade za kredit odnosno veće kamate, nego što bi ostvario da je ostala na snazi kamatna stopa koja je bila na snazi u trenutku sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, kao i u vidu razlike između iznosa koji bi tužiteljica platila po osnovi tečaja CHF na dan isplate kredita i iznosa koji je platila tuženiku po osnovi primijenjenog tečaja na dan plaćanja. Stoga bi tuženik bio u obvezi platiti tužiteljici razliku u vidu više plaćenog iznosa zbog primjene ništetnih ugovornih odredaba predmetnog Ugovora o kreditu u smislu odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO-a.

30. Slijedom navedenog, a imajući u vidu da je među strankama nesporna visina tužbenog zahtjeva, utvrđeno je da je tužiteljica u utuženom razdoblju tuženiku po predmetnom Ugovoru o kreditu preplatila zbog rasta tečaja valute CHF uslijed primjene ništetne odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF iznos od 2.621,77 EUR, te je stoga tuženiku naloženo isplatiti tužiteljici navedeni iznos. Imajući u vidu da tuženik nije bio savjestan jer je isključivo on sastavio predmetni Ugovor o kreditu, te ga je tužiteljici predložio prema unaprijed pripremljenom sadržaju, tako su tužiteljici na temelju odredbe čl. 1115. ZOO-a dosuđene zakonske zatezne kamate tekuće na pojedinačne iznose od dana plaćanja svakog pojedinačnog iznosa tuženiku, a uzimajući u obzir da je među strankama nesporno da je tužiteljica uplate izvršila upravo u navedene dane. Visina stope zatezne kamate za razdoblje do 31. prosinca 2007. je određena sukladno Uredbi o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" broj 153/2004.), a nakon toga sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a. Stoga je odlučeno kao u t. III. izreke ove presude.

31. Ovdje valja reći da tuženik tijekom postupka nije dokazivao da bi tužiteljica pojedine anuitete, uslijed primjene sporne ugovorne odredbe platila manje (negativna razlika), te nije podnio protutužbu, niti je istaknuo prigovor radi prebijanja, pa je stoga sud prilikom odlučivanja uzeo u obzir samo preplate izvršene od strane tužiteljice (pozitivna razlika). Pri tome valja dodati da plaćanjem eventualnih manjih anuiteta, od početno dogovorenih tužiteljica ne bi ništa primila, niti bi na taj način došlo do povrede interesa potrošača, a s obzirom na to da time nije narušena ravnoteža u ugovornom odnosu stranaka, koja bi dovela do ništetnosti Ugovora (tako Županijski sud u Puli u presudi posl. br. Gž-299/2020-2 od 06. travnja 2020. u sličnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji).

32. Također valja reći da tuženik neosnovano ističe prigovor zastare u odnosu na potraživanje tužiteljice s osnove preplate na temelju predmetne ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF. Ovo stoga što je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu za zaštitu kolektivnih prava (koja tužba je podnesena 4. travnja 2012. kako to proizlazi iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 2245/2017 od 20. ožujka 2018. dostupne na službenim internetskim stranicama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a stranke ni ne tvrde drugačije) u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a prekinut tijek zastare, pa je zastara u odnosu na potraživanje preplaćenog iznosa po osnovi ništetne odredbe u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u CHF, počela ispočetka teći donošenjem presude poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018., a koja je dostupna na službenim internetskim stranicama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske. Kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 28. prosinca 2022., tako je razvidno da za ovo potraživanje tužiteljice nije protekao petogodišnji zastarni rok iz odredbe čl. 225. ZOO-a.

33. U odnosu na potraživanje tužiteljice s osnove preplate na temelju ništetne odredbe o promjenjivosti kamatne stope valja reći da je među strankama nesporno da je tužiteljica tuženiku zbog povišenja kamatne stope preplatila iznos od 812,38 EUR. Međutim, za isto potraživanje je osnovan prigovor zastare istaknut od strane tuženika. Ovo stoga što je tužiteljica podnijela tužbu 28. prosinca 2022., dok je zastara počela teći ispočetka pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., pa je razvidno da je navedeno potraživanje tužiteljice zastarjelo jer je tužiteljica tužbu podnijela protekom petogodišnjeg zastarnog roka određenog u odredbi čl. 225. ZOO-a. Pritom valja reći da je odlučujući o prigovoru zastare sud uzeo u obzir pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice Građanskog odjela od 31. siječnja 2022. prema kojem ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Sukladno navedenom potraživanje potrošača s osnove ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi iz ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, a koje potraživanje se temelji na kolektivnom sporu koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, poslovni broj P-1402/2012, je u zastari, ako je tužba radi ostvarivanja tog prava podnesena nakon 13. lipnja 2019., a sve sukladno objedinjenom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj Rev- 1397/2024-2 od 5. studenoga 2024.).

34. Slijedom naprijed iznesenog, usprkos činjenici da je tužiteljica preplatila tuženiku po predmetnom Ugovoru o kreditu s osnove ništetne odredbe o promjenjivosti kamatne stope iznos od 812,38 EUR, valjalo je u navedenom dijelu odbiti tužbeni zahtjev s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, a s obzirom na to da je u tom dijelu nastupila zastara potraživanja. Stoga je odlučeno kao u t. V. izreke ove presude.

35. Budući da tužiteljica s tužbenim zahtjevom, uzimajući u obzir osnovanost i visinu nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi, to se odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 5. i čl. 155. ZPP-a. a sukladno vrijednosti premeta spora (3.434,10 EUR). Troškovi su odmjereni prema troškovniku stranke, a sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023.; dalje: Tarifa), po kojoj vrijednost jednog boda iznosi 2,00 EUR.

36. Tako je tužiteljici odmjeren trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku u iznosu od 875,00 EUR, a isti se odnosi na sastavljanje tužbe u iznosu od 200,00 EUR (100 bodova-Tbr. 7/1 Tarife), zastupanje na ročištu 15. studenoga 2023. u iznosu od 50,00 EUR (25 bodova-Tbr. 9/5 Tarife), sastavljanje podneska 29. studenoga 2023. u iznosu od 50,00 EUR (25 bodova-Tbr. 8/4 Tarife), zastupanje na ročištima 15. siječnja 2025. i 14. travnja 2025. u iznosu od 200,00 EUR za svako (100 bodova-Tbr. 9/1 Tarife), te PDV (25%) na navedene radnje u ukupnom iznosu od 175,00 EUR. Isto tako tužiteljici je u priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u plaćenom iznosu od 40,40 EUR. Stoga su tužiteljici ukupno dosuđeni parnični troškovi u iznosu od ‭‭915,4 0‭ EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje, sukladno odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a, teku od presuđenja, odnosno od 29. svibnja 2025. do isplate, po stopi određenoj u odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a.

‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭

‭‭‭‭

37. Slijedom navedenog odlučeno je kao u t. IV. izreke.

Zagreb, 29. svibnja 2025.

Sutkinja

Brankica Bobšić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi pismeno u 3 primjeraka, putem ovoga suda. O žalbi odlučuje Županijski sud.

DNA

1. Tužitelju po odvj. Darijanu Hörtu

2. Tuženiku po odvj. Josipu Grošeti