Republika Hrvatska

Općinski sud u Splitu

Gundulićeva 27

21000 Split

P-2396/2024

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sutkinji toga suda Maji Anušić, u pravnoj stvari tužitelja JĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupan po punomoćniku Frano Bazina, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 53056966535, zastupan po punomoćnicima, odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Mađarić i Lui iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon održane i zaključene javne i glavne rasprave dana 30. travnja 2025. u prisutnosti tužitelja te zamjenika punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, dana 29. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odredba članka 3./treće/ NAKNADA, Ugovora o kreditu broj 168-50-3991143 od 23. ožujka 2007. godine zaključenog između tužitelja JĆ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz [adresa], OIB: 53056966535 kao kreditora koja glasi „3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita…“, utvrđuje se ništetnom i ista ne proizvodi pravne učinke.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., [adresa], OIB: 53056966535 da tužitelju JĆ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u roku od 15 dana, isplati iznos od 388,33 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 29.3.2007. do isplate po stopi koja se do 31.12.2007. obračunava u visini određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, a od 01.01.2008. do 31.07.2015. godine u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima i to prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do 29.12.2023. godine po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) i prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima NN 155/23, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., [adresa], OIB: 53056966535 da tužitelju JĆ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.000,00 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude pa do isplate, u visini po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) i prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima NN 155/23, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je dana 20.lipnja 2024. ovom sudu podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti dijela ugovora i isplate.

2. U tužbi se navodi da su tužitelj i tuženik dana 23.ožujka 2007. sklopili Ugovor o kreditu broj 168-50-3991143. Nadalje, da su predmetnim Ugovorom o kreditu ugovorne strane ugovorile su kako će tuženik staviti na raspolaganje tužitelju iznos od 19.472,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po središnjem tečaju kreditora uz rok otplate 84 mjeseca. Nadalje, da je u čl. 3 Ugovora o kreditu regulirana obveza tužitelja na plaćanje naknade u slučaju dobivanja kredita, pa da je tužitelju nametnuta naknada za sklapanje predmetnog Ugovora o kreditu koja je ugovorena u visini od 3,30 % od iznosa kredita, jednokratna, te koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Radi se o tzv. ulaznoj naknadi na koju je tužitelj bio primoran pristati odnosno platiti kako bi mogao dobiti traženi kredit. Nadalje, da je tužitelju je na ime tzv. ulazne naknade (prilikom isplate kredita) tuženik naplatio iznos od 388,33 EUR (3,30% od iznosa kredita).

3. Tužitelj ovdje prije svega ističe da se radi o tipskom ugovoru koji je otisnut na tipskom obrascu koji je unaprijed pripremljen od strane tuženika kao trgovca i o čijim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a on kao takav uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sve sukladno odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03), a koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora. Tim člankom Zakona o zaštiti potrošača propisano je da se Ugovorna odredba o kojoj se nije posebno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da se ima smatrati da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje, iz navedenog proizlazi da su ugovorne odredbe kojima je ugovoreno plaćanje tzv. ulazne naknade, a slijedom toga i ništetne. O navedenoj odredbi ugovora, uopće se nije pojedinačno pregovaralo.

4. Nadalje, da sporna odredba kojom je ugovoreno plaćanje tzv. ulazne naknade umetnuta je u predmetni ugovor o kreditu, a da tuženik tužitelja uopće nije upoznao sa sadržajem te odredbe. Sve je tužitelju bilo ponuđeno po principu „uzmi ili ostavi“, na način da je tužitelj na potpis dobio unaprijed pripremljen ugovor. Nadalje, da tuženik tužitelju uopće nije prezentirao koje on to posebne troškove ima u vezi s postupkom odobravanja kredita. Također, tuženik nije tužitelju prikazao i naveo na što se konkretno odnosi ulazna naknada koja je uredno naplaćena. Dakle, polazeći od nesporne činjenice da je odredba koja se odnosi na naplatu tzv. ulazne naknade bila sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od strane tuženika, o kojim odredbama nije bilo pregovora između ugovornih strana, niti je tužitelj imao mogućnost utjecaja na njihov sadržaj, a kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužitelju nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana (osim želje za ekstraprofitom) obveza, nameće se zaključak kako takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku – trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je sve suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti suradnje i zabrane zlouporabe prava.

5. Slijedom navedenog, a budući da ne bi smjelo biti sporno da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru o kreditu, dakle unaprijed formuliranom od strane tuženika na koju tužitelj nije imao utjecaja, odnosno da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi kojom je specificirana naknada za obradu kredita, nije pojedinačno pregovaralo. Kako se o odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da bi ista se smatrala nepoštenom treba suprotno načeli savjesnosti i poštenja uzrokovati neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača. Nadalje, da je jedini ratio predmetne odredbe neosnovano bogaćenje tuženika na štetu potrošača koji je primoran platiti predmetnu naknadu da bi dobio kredit.

6. Dakle, polazeći od nesporne činjenice da su odredbe koje su se odnosile na naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od Tuženika, a o kojim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj imao utjecaj na njihov sadržaj, a kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužitelju nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana (osim želje za dodatnim profitom) obveza, nameće se zaključak kako takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku – trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i načelu zabrane zlouporabe prava. Slijedom navedenog, predmetna ugovorna odredba je nepoštena i ništetna.

7. Slijedom svega navedenog, predlaže kao u izreci.

8. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava da se o predmetnim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, nadalje, navodi da je osnovano naplatio predmetnu naknadu, te da je na to imao pravo sukladno čl. 3 Ugovora o kreditu te općim aktima tuženika kojima je tužitelj bio upoznat, jer niti jednom odredbom niti jednog propisa, važećeg u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu, nije bilo zabranjeno naplatiti takve naknade, a ističe i prigovor zastare.

9. Tijekom postupka izveden je dokaz čitanjem ugovora o kreditu broj 168-50-3991143, potvrde o naplati naknade, saslušanjem tužitelja u svojstvu parnične stranke, pa je temeljem tako provedenog dokaznog postupka sukladno odredbi čl. 8 Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08,123/08, 57/11,148/11,25/13,89/14; dalje ZPP) sud utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

10. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba iz čl. 3. Ugovora o kreditu broj 168-50-3991143 od 23.ožujka 2007. zaključenog između tužitelja i tuženika, kojim je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3 % od ukupnog iznosa odobrenog kredita.

11. Prijeporno je, je li tuženik postupao sukladno načelu savjesnosti i poštenja ugovarajući predmetnu ulaznu naknadu te je prijeporno je li tuženik tužitelju obrazložio kako i na koji način će biti ugovorena visina ulazne naknade.

12. Radi utvrđivanja jesu li stranke prilikom sklapanja Ugovora o kreditu pregovarale o ulaznoj naknadi saslušan je tužitelj kao stranka.

13. U svom iskazu tužitelj navodi da je predmetni kredit sklopljen radi kupnje motornog vozila te kako nije imao gotovine u autokući Aleksić rečeno mu je da može podići kredit kod tuženika i to u CHF jer je to najpovoljnija valuta. Nadalje, da s nikim u banci nije posebno pregovarao pa niti o spornoj odredbi tzv. ulaznoj naknadi jer mu je trebao kredit.

14. Jasan i uvjerljiv iskaz tužitelja te kao takav i prihvaćen od strane ovog suda ukazuje da je predmetni ugovor bio unaprijed sastavljen od strane tuženika kao i da se prilikom dolaska u banku i solemnizacije kod javnog bilježnika nije razgovaralo o naknadi niti mu je ista pojašnjen. Dakle, proizlazi, da je tužitelj pristao na uvjete kreditiranja od strane tuženika jer mu je trebao kredit, a pri tome nije znao na što sve točno pristaje.

15. U vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača ZZP/03, koji se primjenjuje na konkretni odnos kao lex specialis. Odredbom čl. 81. st. 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima o obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u st. 2. propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog Ugovora trgovca. Nadalje, u st. 3. istog čl. propisano je da se činjenica o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog Ugovora ocjene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena Ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardu trgovca, dok je u st. 4. propisano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom Ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

16. U konkretnom slučaju, tuženik nije dokazao da se o pobijanoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo. Naime, isti tvrdi da je tužitelj bezuvjetno pristupio ugovornoj klauzuli kojom se ovlašćuje tuženika na naplatu naknade za obradu kredita međutim iz iste nije razvidna visina te naknade, a nesporno je po navedenoj formulaciji banka bila ovlaštena donijeti odluku o visini naknade za obradu kredita, slijedom čega proizlazi da je zavisnost ugovorne odredbe o odluci tuženika dovelo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja jer isti kao prosječni potrošač nije mogao utjecati na to kako će se kreirati sporna naknada odnosno visina sporne naknade.

17. Sukladno odredbi čl. 84. ZZP/03 je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu Ugovora i primjerenosti cijene poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Uvidom u Ugovor o kreditu broj 47756/09 utvrđeno je da se u konkretnom slučaju radi o tipičnom standardiziranom (tipskom) ugovoru, unaprijed sročenom od strane banke. Ugovor sadrži odredbu u čl.3. da se od iznosa kredita naplaćuje jednokratna naknada prilikom prvog korištenja kredita.

18. U predmetnom Ugovoru međutim nije navedeno od čega se sastoji navedena naknada, na što se ista naknada odnosi, niti su definirani egzaktni parametri o načinu određivanja i izračunu visine te naknade. S obzirom na navedeno, jasno je da se o odredbama akata kredita koje reguliraju materiju kreditiranja, a koji su sadržani u samom Ugovoru po prirodi stvari niti ne može pojedinačno pregovarati, pa je logično da se nije moglo pojedinačno pregovarati o naknadi za obradu zahtjeva kredita (tzv. ulazna naknada) koja je iznosila jednokratno 3,30 % od iznosa kredita.

19. Temeljem utvrđenih činjenica proizlazi da je odredba Ugovora o kreditu u čl. 3. kojim je određena ulazna naknada za obradu zahtjeva bila teško razumljiva jer u trenutku sklapanja Ugovora tužitelju nisu bili poznati parametri koje utječu na visinu te naknade, a tuženik je kao jača strana u Ugovoru jednostrano donio odluku o plaćanju ulazne naknade, a da o tome sa tužiteljem nije pregovarao, pa se ista primjenom odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/03 smatra nepoštenom. Sukladno odredbi čl. 87. st. 1.

ZZP/03 nepoštena ugovorna odredba je ništetna.

20. Nadalje odredbom čl. 295. ZOO-a je propisano je da su Opći uvjeti Ugovora, ugovorne odredbe sastavljene za veći broj Ugovora koje je jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja Ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom Ugovoru), bilo da se na njih Ugovor poziva, a obvezuju ugovorne strane kao i posebne pogodbe utvrđene međugovarateljima u istom Ugovoru. Odredbom čl. 269. st. 1. propisano je da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju, a st. 2. istog čl. propisano je da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva, dok je u čl. 270. ZOO-a propisano da, kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, Ugovor je ništetan.

21. U svijetlu navedenih odredbi proizlazi da je predmetna ugovorna odredba neodrediva jer Ugovor ne sadrži jasno definirane parametre o načinu određivanja i izračuna visine te naknade pa je ugovorna odredba ništetna u smislu odredbe čl. 270. ZOO-a.

22. Prihvaćanjem takve ugovorne odredbe o kojoj stranke nisu unaprijed pregovarale, već je obveza rezultat prihvaćanja standardiziranog Ugovora, unaprijed sročenog i priređenog od strane banke, tužena je kao jača strana ugovornog odnosa postupila nepošteno, suprotno načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. i 5. ZOO-a što je uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja kao potrošača pa je navedena odredba ništetna i u smislu odredbe čl. 322. ZOO-a.

23. Odredbom čl. 323. ZOO-a propisano da je u slučaju ništetnosti Ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog Ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke.

24. Dakle, plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva prouzročuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer se o toj naknadi nije pojedinačno pregovaralo.

25. Nadalje, čl. 3. Direktive vijeća 93/13 EEZ od 05.04.2003. se jednako kao i u ZZP/03 definira pojam nepoštene ugovorne odredbe pri čemu se uz taj čl. 3. nalazi i prilog koji sadrži indikativan i netaksativni popis odredbi koje se mogu smatrati nepoštenim, a među njima je i neopozivo obvezivanje potrošača na odredbe s kojima nije imao stvarne mogućnosti upoznati se prije sklapanja Ugovora, a tužitelj ovdje nije imao stvarne mogućnosti s obzirom da mu nije bilo objašnjeno na koji točno način će se utvrditi visina ulazne naknade, koju je tuženik, u konkretnom slučaju, tužitelju naplatio.

26. Dakle, u situaciji kada se o ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo jer je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, već je tuženiku dano da jednostrano svojom odlukom utvrđuje visine te naknade, time je tuženik postupio suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a time je i prouzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a zbog čega je predmetna odredba Ugovora o kreditu čl. 3 ima smatrati nepoštenim, te slijedom toga i ništetnom.

27. U odnosu na istaknuti prigovor zastare isti nije osnovan. Naime Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/20 održanoj dana 30. siječnja 2020. godine za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnog ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Navedeno znači da zastara restitucijskog zahtjeva još nije ni počela nego će početi teći tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti. Tu valja ukazati i na Zaključak Sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31.1.2022. godine

28. Obzirom tuženik nije sporio visinu, niti predlagao dokaze na okolnost visine utužene naknade sud je u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev tužitelju te istome dosudio na ime plaćene ulazne naknade za obradu kredita iznos od 2.925,89 kuna / 388,33 eura s zakonskim zateznim kamatama tekućim od 29.ožujka 2007., jer su takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne načelu savjesnosti i poštenja, pa je sud tužitelju dosudio navedeni iznos temeljem odredbi čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO-a.

29. Odluka o kamatama temelji se na odredbi čl. 277 st. 1. ZOO-a, po stopi koja je određena Uredbom o visini stope zatezne kamate (NN 72/02), prema čl. 29. st. 2. ZOO- a i po Odluci o diskontnoj (eskontnoj) stopi HNB-a uvećano za 5 postotnih poena, te prema odredbi čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima.

30. Odluka o parničnom trošku tužitelja temelji se na odredbi čl. 155. st. 1. ZPP-a u svezi sa odredbom čl. 156 ZPP-a, a odnosi se na trošak zastupanja tužitelja po punomoćniku odvjetniku, odmjeren prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika („Narodne novine broj 138/23, dalje: Tarifa) koja je bila na snazi u vrijeme poduzimanja pojedine parnične radnje, prema vrijednosti tužbenog zahtjeva. Slijedom navedenog, tužitelju pripada trošak sastava tužbe u iznosu od 100 bodova, podneska od 7.siječnja 2025. 100 bodova, pristup ročištu od 10.ožujka 2025. 100 bodova te ročištu od 30.travnja 2025. 100 bodova odnosno sveukupno 400 bodova, pomnoženo sa vrijednosti boda jednako 2,00 eura ( Tbr. 54) iznosi 800,00 eura, sveukupni trošak tužitelja iznosi 800,00 eura uvećano za PDV-a od 25% u iznosu od 200,00 eura sveukupno iznosi 1.000,00 eura.

31. Odluka o kamatama na parnični trošak temelji se na odredbi čl. 29.st.2 ZOO u vezi s čl. 30 Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/12,25/13 i 93/14). Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci.

Splitu, 29.svibnja 2025.

Sutkinja

Maja Anušić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od primitka. Žalba se podnosi ovom sudu u 3 primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

(Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje dostava će se obaviti sukladno odredbama ovog Zakona o dostavi pismena)

DNA:

-punomoćniku tužitelja

-punomoćniku tuženika

- u spis