REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U POŽEGI

Sv. Florijana 2, POŽEGA

Poslovni broj: P-202/2023-35

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Požegi po sutkinji ovoga suda Meliti Novak kao sucu pojedincu u parničnom predmetu tužitelja DŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Domagoju Miličeviću, odvjetniku iz Požege, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB:92963223473, zastupan po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Porobija i Porobija iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, 14.svibnja 2025., nakon održane i dovršene glavne javne rasprave u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja Ivana Dundović, odvjetnika u Požegi i punomoćnice tuženika Hane Porobija, odvjetnice u Zagrebu, 29.svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku, trgovačkom društvu Zagrebačka banka d.d., iz Zagreba (Grad Zagreb), Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473 skraćena tvrtka Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, da tužitelju, ŠŽ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od petnaest (15) dana po donošenju ove presude isplati ukupan iznos u visini od 4.809,08 EUR kao iznos naplaćen temeljem tuženikove jednostrane promjene kamatne stope preko iznosa ugovorene redovne kamatne stope iz Ugovora o namjenskom kreditu, broj 789/2005 od 19. listopada 2005., potvrđen (solemniziran) po javnom bilježniku Brekalo Ante iz Požege, poslovni broj potvrde OU-821/05 od 21. listopada 2005., zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog naplaćenog iznosa pa do 31. srpnja 2015. po stopi u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila na zadnji dan polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za pet (5) postotnih poena (%), a od 1. kolovoza 2015. pa do isplate po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri (3) postotna poena (%), tekućim na iznos od:

33,54 EUR od 13.11.2007. pa do isplate

33,23 EUR od 17.12.2007. pa do isplate

33,82 EUR od 09.01.2008. pa do isplate

34,31 EUR od 12.02.2008. pa do isplate

65,44 EUR od 11.03.2008. pa do isplate

64,51 EUR od 14.04.2008. pa do isplate

62,57 EUR od 15.05.2008. pa do isplate

63,19 EUR od 16.06.2008. pa do isplate

62,89 EUR od 08.07.2008. pa do isplate

61,90 EUR od 11.08.2008. pa do isplate

62,13 EUR od 12.09.2008. pa do isplate

64,35 EUR od 16.10.2008. pa do isplate

66,87 EUR od 14.11.2008. pa do isplate

63,60 EUR od 12.12.2008. pa do isplate

67,56 EUR od 19.01.2009. pa do isplate

68,70 EUR od 18.02.2009. pa do isplate

66,50 EUR od 19.03.2009. pa do isplate

66,93 EUR od 16.04.2009. pa do isplate

66,91 EUR od 15.05.2009. pa do isplate

66,02 EUR od 15.06.2009. pa do isplate

65,99 EUR od 15.07.2009. pa do isplate

92,76 EUR od 15.08.2009. pa do isplate

93,63 EUR od 15.09.2009. pa do isplate

92,21 EUR od 15.10.2009. pa do isplate

92,77 EUR od 15.11.2009. pa do isplate

92,43 EUR od 15.12.2009. pa do isplate

94,27 EUR od 15.01.2010. pa do isplate

95,38 EUR od 15.02.2010. pa do isplate

94,85 EUR od 15.03.2010. pa do isplate

95,93 EUR od 15.04.2010. pa do isplate

98,08 EUR od 15.05.2010. pa do isplate

86,34 EUR od 15.06.2010. pa do isplate

88,57 EUR od 15.07.2010. pa do isplate

88,25 EUR od 15.08.2010. pa do isplate

93,08 EUR od 15.09.2010. pa do isplate

89,87 EUR od 15.10.2010. pa do isplate

90,29 EUR od 15.11.2010. pa do isplate

64,94 EUR od 15.12.2010. pa do isplate

64,93 EUR od 15.01.2011. pa do isplate

63,94 EUR od 15.02.2011. pa do isplate

64,21 EUR od 15.03.2011. pa do isplate

64,03 EUR od 15.04.2011. pa do isplate

65,26 EUR od 15.05.2011. pa do isplate

68,08 EUR od 15.06.2011. pa do isplate

71,30 EUR od 15.07.2011. pa do isplate

60,16 EUR od 15.08.2011. pa do isplate

55,20 EUR od 15.09.2011. pa do isplate

53,41 EUR od 15.10.2011. pa do isplate

53,32 EUR od 15.11.2011. pa do isplate

53,35 EUR od 15.12.2011. pa do isplate

54,50 EUR od 15.01.2012. pa do isplate

54,70 EUR od 15.02.2012. pa do isplate

54,06 EUR od 15.03.2012. pa do isplate

53,78 EUR od 15.04.2012. pa do isplate

53,80 EUR od 15.05.2012. pa do isplate

53,97 EUR od 15.06.2012. pa do isplate

53,27 EUR od 15.07.2012. pa do isplate

52,92 EUR od 15.08.2012. pa do isplate

51,54 EUR od 15.09.2012. pa do isplate

52,33 EUR od 15.10.2012. pa do isplate

52,57 EUR od 15.11.2012. pa do isplate

52,04 EUR od 15.12.2012. pa do isplate

51,44 EUR od 15.01.2013. pa do isplate

51,09 EUR od 15.02.2013. pa do isplate

50,74 EUR od 15.03.2013. pa do isplate

51,40 EUR od 15.04.2013. pa do isplate

49,86 EUR od 15.05.2013. pa do isplate

49,42 EUR od 15.06.2013. pa do isplate

49,31 EUR od 15.07.2013. pa do isplate

48,94 EUR od 15.08.2013. pa do isplate

49,18 EUR od 15.09.2013. pa do isplate

49,24 EUR od 15.10.2013. pa do isplate

49,14 EUR od 15.11.2013. pa do isplate

49,42 EUR od 15.12.2013. pa do isplate

48,65 EUR od 15.01.2014. pa do isplate

II Nalaže se tuženiku, Zagrebačka banka d.d. iz Zagreba (Grad Zagreb), Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, da tužitelju, Gojo Milan, 34000 [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], u roku od petnaest (15) dana po donošenju ove presude isplati ukupan iznos u visini od 5.238,81 EUR kao iznos naplaćen primjenom valute švicarski franak na glavnicu kredita iz Ugovora o kreditu broj 789/2005 sklopljenom na dan 19. listopada 2005., zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog naplaćenog iznosa pa do isplate po stopi u visini za ostale odnose prema odredbi čl. 29., st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22.), tekućim na iznos od:

128,12 EUR od 15.06. 2012, pa do isplate,

130,77 EUR od 15.07. 2012, pa do isplate,

129,40 EUR od 15.08. 2012, pa do isplate,

117,19 EUR od 15.09. 2012, pa do isplate,

127,71 EUR od 15.10. 2012, pa do isplate,

132,61 EUR od 15.11. 2012, pa do isplate,

129,35 EUR od 15.12. 2012, pa do isplate,

125,45 EUR od 15.01. 2013, pa do isplate,

124,11 EUR od 15.02. 2013, pa do isplate,

122,72 EUR od 15.03. 2013, pa do isplate,

132,43 EUR od 15.04. 2013, pa do isplate,

118,14 EUR od 15.05. 2013, pa do isplate,

115,81 EUR od 15.06. 2013, pa do isplate,

117,20 EUR od 15.07. 2013, pa do isplate,

115,73 EUR od 15.08. 2013, pa do isplate,

120,96 EUR od 15.09. 2013, pa do isplate,

124,34 EUR od 15.10. 2013, pa do isplate,

126,00 EUR od 15.11. 2013, pa do isplate,

131,88 EUR od 15.12. 2013, pa do isplate,

125,94 EUR od 15.01. 2014, pa do isplate,

130,64 EUR od 15.02. 2014, pa do isplate,

134,24 EUR od 15.03. 2014, pa do isplate,

131,10 EUR od 15.04. 2014, pa do isplate,

126,60 EUR od 15.05. 2014, pa do isplate,

127,57 EUR od 15.06. 2014, pa do isplate,

130,78 EUR od 15.07. 2014, pa do isplate,

133,35 EUR od 15.08. 2014, pa do isplate,

134,00 EUR od 15.09. 2014, pa do isplate,

136,75 EUR od 15.10. 2014, pa do isplate,

140,70 EUR od 15.11. 2014, pa do isplate,

141,44 EUR od 15.12. 2014, pa do isplate,

142,02 EUR od 15.01. 2015, pa do isplate,

141,72 EUR od 15.02. 2015, pa do isplate,

141,72 EUR od 15.03. 2015, pa do isplate,

141,72 EUR od 15.04. 2015, pa do isplate,

141,72 EUR od 15.05. 2015, pa do isplate,

141,72 EUR od 15.06. 2015, pa do isplate,

141,72 EUR od 15.07. 2015, pa do isplate,

141,72 EUR od 15.08. 2015, pa do isplate,

141,72 EUR od 15.09. 2015, pa do isplate.

III Nalaže se tuženiku, Zagrebačka banka d.d. iz Zagreba (Grad Zagreb), Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, da tužitelju, Gojo Milan, 34000 [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], u roku od petnaest (15) dana po donošenju ove presude isplati zakonske zatezne kamate na iznose obuhvaćene u sporazumu o konverziji od 19. siječnja 2016., obračunat po stopi u visini za ostale odnose prema odredbi čl. 29., st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11.,78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22.), tekućim na iznos od:

74,98 EUR od 15.01. 2011, pa do 30.09.2015

79,64 EUR od 15.02. 2011, pa do 30.09.2015

83,39 EUR od 15.03. 2011, pa do 30.09.2015

83,58 EUR od 15.04. 2011, pa do 30.09.2015

95,00 EUR od 15.05. 2011, pa do 30.09.2015

119,26 EUR od 15.06. 2011, pa do 30.09.2015

146,88 EUR od 15.07. 2011, pa do 30.09.2015

177,02 EUR od 15.08. 2011, pa do 30.09.2015

129,43 EUR od 15.09. 2011, pa do 30.09.2015

113,42 EUR od 15.10. 2011, pa do 30.09.2015

114,49 EUR od 15.11. 2011, pa do 30.09.2015

116,70 EUR od 15.12. 2011, pa do 30.09.2015

130,51 EUR od 15.01. 2012, pa do 30.09.2015

134,67 EUR od 15.02. 2012, pa do 30.09.2015

130,14 EUR od 15.03. 2012, pa do 30.09.2015

129,46 EUR od 15.04. 2012, pa do 30.09.2015

131,75 EUR od 15.05. 2012, pa do 30.09.2015

7,63 EUR od 15.06. 2012, pa do 30.09.2015.

IV

Tužitelj se odbija s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 0,01 EUR.

r i j e š i o  j e

I Dopušta se preinaka tužbe od 29.travnja 2025.

II Nalaže se tuženiku, Zagrebačka banka d.d. iz Zagreba (Grad Zagreb), Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, da tužitelju DŽ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana od donošenju presude isplati troškove parničnog postupka u iznosu od 4.440,32 EUR, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama po stopi u visini za ostale odnose prema odredbi čl. 29., st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05.,41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22.) tekućim od 29.svibnja 2025. do isplate.

Obrazloženje

1. Tužitelj TŽ podnio je 27.svibnja 2019. protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. tužbu radi restitucijskog zahtjeva potrošača na temelju presude donesene u sporu povodom zaštite kolektivnih interesa potrošača kojom traži isplatu iznosa od 36.262,62 HRK kao iznos naplaćen na temelju tuženikove jednostrane primjene kamatne stope preko iznosa ugovorene redovne kamatne stope iz Ugovora o namjenskom kreditu broj 789/2005 od 19. listopada 2005, a 1.lipnja 2023. podnio je drugu tužbu protiv istoga tuženika radi restitucijskog zahtjeva potrošača na temelju presude donesene u sporu povodom zaštite kolektivnih interesa potrošača kojom traži isplatu iznosa od39.881,77b HRK/5.293,22 EUR kao iznos naplaćen primjenom valute švicarski franak na glavnicu kredita iz istog ugovora o kreditu te zakonske zatezne kamate na iznose obuhvaćene u sporazumu o konverziji od 19. siječnja 2016.

1.1. Budući se radi o istim strankama, a predmeti postupka su iz istog Ugovora o kreditu od19.listopada 2005. na ročištu održanom 17.travnja 2025.sud je ova dva postupka spojio.

1.2.Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom zasnovao kreditni odnos temeljen na Ugovoru o kreditu broj 789/2005 sklopljenom na dan 19. listopada 2005., za odobreni kreditni iznos od 100.575,00 CHF te je njime ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke.

1.3. Tužitelj ističe da je Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. suđeno pod točkom 1. izreke u odnosu na tuženu banku da je Zagrebačka banka d.d. u razdoblju od 01.04.2005. godine do 31.12.2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima,na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora Zagrebačka banka d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 01.04.2005.godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. do 31.12.2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10.09.2003. godine do 31.12.2008. godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora prvotužena Zagrebačka banka d.d. kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tužene o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa da je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od10.09.2003. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81.,82., 90., a od 07.08.2007.godine pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača(,,Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96.i97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Točkom 9. izreke iste presude Trgovačkog suda u Zagrebu, naloženo je tuženoj banci da prekine s opisanim postupanjem te joj je nalaženo da u roku od 60 (šezdeset) dana ponudi potrošačima izmjenu ugovorne odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak, a kamatna stopa promjenljiva, na način da glavnica bude izražena u kunama u iznosu koji je isplaćen u fazi korištenja kredita i uz fiksnu kamatnu stopu, a u postotku koji je bio izrijekom naveden u sklopljenom potrošačkom ugovoru kao važeća stopa redovne kamate na dan sklapanja ugovora, jer će u suprotnom njihovu ponudu zamijeniti ova presuda.

1.4. Točkom 10. izreke iste presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., zabranjeno je tuženoj banci takvo, gore opisano ili slično postupanje u buduće. Odlučujući o žalbi tužene banke, između ostalih banaka kao stranaka odnosnog postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je svojom presudom, poslovni broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., i to u podtočki 1.1. (prvoj) točke I. (prve) izreke, preinačio prethodno identificiranu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., na način da je odbio tužbeni zahtjev za utvrđenje u odnosu na tuženu banku da bi ista u relevantnom vremenskom razdoblju identificiranom prvostupanjskom presudom povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.

1.5. Međutim, pod točkom II. (drugom) izreke djelomično je odbijena žalba tužene banke kao neosnovana te je potvrđena prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u dijelu u kojemu je u odnosu na banku tuženika utvrđeno da je u relevantnom razdoblju identificiranom u prvostupanjskoj presudi, a koje razdoblje povreda traje i na dalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

1.6. Pod točkom III. presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., djelomično je preinačena prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., i to u dijelu i na način da je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev u odnosu na tuženu banku iz točke 9. izreke prvostupanjske presude da u potrošačkim ugovorima o kreditu prekine s korištenjem odredaba kojima je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak i da joj se zabrani takvo ili slično postupanje ubuduće.

Pod točkom IV. Iste presude djelomično je odbijena žalba tužene banke podnesena protiv prvostupanjske presude u odnosu na dio točke 9. i 10. izreke prvostupanjske presude, kojima se tuženoj banci naloženo da u potrošačkim ugovorima o kreditu prekine s korištenjem odredaba kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s njenom jednostranom odlukom, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i kojima joj je zabranjeno takvo ili slično ponašanje ubuduće. Time je u tom stadiju postupka pravomoćno odlučeno i u odnosu na dio zahtjeva kolektivne tužbe kojom je problematizirano vezivanje glavnice kredita uz valutu švicarski franak.

1.7. Odlučujući po reviziji protiv presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. Vrhovni sud Republike Hrvatske je svojom revizijskom odlukom, poslovni broj Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015., odbio podnesene revizije, a navedena odluka ukinuta je donošenjem odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj broj: U-III-2521/2015 i dr. od 13. prosinca 2016., u dijelu kojim je odbijena revizija Potrošača – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača iz Zagreba podnesena protiv točke I. 1. izreke presude. kojom je odbijen tužbeni zahtjev Potrošača za utvrđenje da su „povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo“, te je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovno odlučivanje.

1.8. U ponovljenom postupku je Vrhovni sud Republike Hrvatske svojim rješenjem, poslovni broj Revt 575/16-5 od 3. listopada 2017., prihvatio reviziju tužitelja iz spora povodom tužbe radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, ukinuo je presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13.lipnja 2014., u toč. I.1. i 2. izreke te presude, te u odluci o parničnim troškovima (toč.V. izreke) i u tom dijelu je predmet vraćen Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske na ponovno suđenje.Ponovno odlučujući u preostalom dijelu u predmetu povodom tužbe radi zaštite kolektivnih interesa potrošača koju je podnio Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača iz Zagreba, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je svojom presudom, poslovni broj 43 Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., odbio žalbe tuženih banaka i potvrdio je prvostupanjsku presudu i rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke koji glasi: Utvrđuje se da su prvotuženik Zagrebačka banka d.d. u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31.prosinca 2008., drugotuženik Privredna banka zagreb d.d. u razdoblju od 1.Donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., postala je pravomoćnom u odnosu na tuženu banku ona odluka sadržana u presudi povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, kojom je potvrđeno da je tužena banka povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7.kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

1.9. Tužitelj je potrošač iz ugovora o kreditu identificiranom u uvodnom dijelu historijata ove tužbe, pri čemu odnosni ugovor sadrži ništetnu odredbu kojom je ugovorena vezivanje glavnice ugovora uz valutu švicarski franak, te redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena banka kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tužena banka postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07,125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

1.10. Stoga se tužitelj ovom tužbom, u smislu odredbe čl. 502.c Zakona o parničnom Postupku, poziva na pravno utvrđenje iz uvodno identificiranih presuda donesenih u parničnom predmetu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u dijelu vezanja glavnice kredita uz valutu švicarski franak te u dijelu nepoštenosti odnosno ništetnosti jednostrane promjenjivosti ugovorene redovne kamate bez pojedinačnog pregovaranja . Ističe kako je sud u parničnom postupku pokrenutom ovom tužbom i koji je nadležan za postupanje po ovoj tužbi vezan za opisana utvrđenja.

1.11. Tužena banka je prilikom zasnivanja kreditnog odnosa nametnula nepoštenu ugovornu odredbu kojom je glavnicu kredita isplaćenu u hrvatskim kunama vezala uz kretanje tečaja valute švicarski franak. Taj je tečaj valute švicarski franak naknadno tijekom ugovornog razdoblja mijenjan, slijedom čega je i obveza tužitelja na povrat kredita u kontinuitetu tijekom razdoblja neopravdano bivala veća, pri čemu je nakon svake promjene ukupno zaduženje tužitelja bilo veće, pa je tužitelj na ime zbog negativne promjene tečaja više otplatio iznos u visini utuženog iznosa, no što je izvorno ugovoreno, pa odnosni iznos ostvaruje kao pojedinačnu restituciju kao potrošač temeljem presude donesene u sporu povodom zaštite kolektivnih interesa potrošača.

1.12. Tužitelj ej prilikom zasnivanja kreditnog odnosa ugovorio redovnu kamatnu stopu u visini 4,40 % godišnje. Ta je kamatna stopa naknadno tijekom ugovornog razdoblja jednostrano mijenjana pri čemu je nakon svake promjene ukupno zaduženje tužitelja bilo veće pa je tužitelj na ime redovne kamate zbog njenih promjena više otplatio iznos od 36.262,62 HRK no što je izvorno ugovoren, pa navedeni iznos ostvaruje kao pojedinačnu restituciju kao potrošač na temelju presude donesene u sporu povodom zaštite kolektivnih interesa potrošača.

1.13. Pravni je stav tužitelja kako su ništetne ugovorne odredbe isprave o pravnom poslu kreditnog odnosa u okviru kojih bi bila sadržana ugovorna klauzula na temelju koje je glavnica kredita vezana uz valutu švicarski franak i na temelju koje banka kreditor ima pravo na jednostranu izmjenu ugovorene kamatne stope. Pri tome, riječ je o djelomičnoj ništetnosti koja za sobom ne povlači i ništetnost cijelog ugovora.

1.14. Zbog djelomične ništetnosti odnose ugovorne odredbe, koja je ništetnost utvrđena identificiranom presudom donesenom povodom tužbe radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, tužitelj ovom tužbom ostvaruje pojedinačni restitucijski zahtjev kojim potražuje novčani iznos kojega je banka tuženika ostvarila uslijed negativnog efekta primjene nepoštene odredbe vezivanja glavnice kredita uz valutu švicarski franak te novčani iznos koji je tuženik ostvario uslijed promjene redovne kamatne stope na im čega potražuje isplatu iznosa od 36.262,62 HRK.

1.15. Tužitelj posebno napominje da je između tužitelja i banke tuženika u provedbi obveze tužene banke iz Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, kojega je Hrvatski sabor donio na sjednici 18. rujna 2015., a objavljen je u Službenom listu Republike Hrvatske Narodne novine broj 102/2015, sklopljen sporazum o konverziji kojim je odgovarajuće prema izračunu banke o konverziji izmijenjen osnovni ugovor o kreditu.

1.16. Međutim, sklopljenim sporazumom o konverziji nisu otklonjene sve posljedice nepoštenog postupanja tužene banke prema tužitelju kao potrošaču, pa je time postupljeno protivno odredbama glave IV.a Konverzija kredita denominiranih u chf i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u chf, Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15.). Uvažavajući da je sporazum o konverziji sklopljen protivno izričitoj zakonskoj obvezi po kojoj se konverzija mora provesti na način da se položaj tužitelja kao potrošača zbog učinaka valute CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit uz valutu EUR, to tužitelj ovom tužbom potražuje razliku financijskog iznosa u dijelu u kojemu nije izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit uz valutu EUR u iznosu od 39.881,77 HRK/5.293,22 EUR, a dodatno potražuje i zakonske zatezne kamate na iznose koji su obuhvaćeni konverzijom, i to od njihovog dospijeća pa do učinka konverzije.

1.17. Podneskom od 29.travnja 2025. tužitelj je specificirao konačno postavljeni tužbeni zahtjev te potražuje isplatu 4.809,09 EUR na ime iznosa naplaćenog na temelju tuženikove jednostrane promjene kamatne stope, iznos od 5.238,81 EUR kao iznos naplaćen primjenom valutne klauzule sve s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom te zakonske zatezne kamate na iznose obuhvaćene u sporazumu o konverziji od 19.siječnja 2016.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava istaknute tužbene zahtjeve kao neosnovane, uključujući osnovu, visinu, izračun te činjenice i razloge iz tužbenog zahtjeva, kao i istinitost tužbenih navoda.

2.1. Tuženik ističe prigovor zastare u odnose na sva potraživanja koja se odnose na isplatu zbog primjene valutne klauzule koja su dospjela prije 1. lipnja 2018. te na iznose dospjele prije 27.svibnja 2014. koji se odnose na promjenjivu kamatnu stopu.

2.2. Tuženik navodi da je konverzija Ugovora o kreditu izvršena na temelju zahtjeva korisnika kredita te je konverzijom izjednačen s položajem potrošača koji su se zadužili kreditom u EUR, sve na način koji je bio utemeljen na valjano, od strane banke primijenjenim, a iscrpno propisanim procedurama i svim uvjetima koje je zakonodavac normirao u ZID ZKP/15, uključujući svako povišenje CHF kamatne stope i povišenje CHF tečaja tijekom otplate. Zbog toga smatra da je tužitelj obeštećen te da nema više osnova zahtijevati da se utvrdi da je raniji ugovor o kreditu ništetan. Sklopljeni pravni posao povodom tužiteljeva prihvata konverzije, koji je tuženik morao prihvatiti pod prijetnjom zakonom propisanih sankcija, jest pravni posao kojim su stranke, isključivo po izboru tužitelja, riješile sve svoje pravne odnose, prije i poslije konverzije, na način propisan zakonom. Pravni posao (dodatak) kojim je izvršena konverzija odnosi se na konvertiranje ugovora o kreditu u oba bitna sastojka: i u dijelu valutne klauzule i u dijelu kamatne stope. Njime su ugovorne strane suglasnošću volja stvorile posve novu pravnu osnovu (različitu od ugovora o kreditu u švicarskim francima koji je bio predmetom konverzije) temeljem koje su se tužitelj (dobrovoljno) i tuženik (po sili zakona) sporazumjeli pod kojim će kreditnim uvjetima (uz koju valutnu klauzulu i uz koje kamatne stope) iskoristiti do tada uplaćene svote.

2.3. Tuženik navodi da je ZID ZPK/15 propisao u članku 19.c. st.1. točka 5. da na iznos preplate tužena banka nije bila dužna obračunati ni kamatu niti tečajnu razliku, već je njih, sukladno izričitoj zakonskoj odredbi, snosio potrošač. Slijedom toga, tuženik ističe da je i tužbeni zahtjev koji je usmjeren na „povrat“ zakonske zatezne kamate u potpunosti neosnovan te isti stoga također treba odbiti.

2.4. Tuženik također navodi da tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da je sredstva kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe.

2.5. Na temelju iznesenih tvrdnji i shvaćanja, tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev u cijelosti u naloži tužitelju da tuženiku podmiri parnične troškove.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o namjenskom kreditu od 19.listopada 2005., Dodatak ugovora o kreditu od 19.siječnja 2016., u nalaz i mišljenje financ.vještaka Borisa Belunjaka od 22.ožujka 2025. i od 22.listopada 2019., u dopunu nalaza vještaka od 22.ožujka 2025., dopunski je saslušao vještaka na zapisniku od 17.travnja 2025., saslušao je tužitelja u svrhu dokazivanja, te je izvršio uvid u sve priloge i podneske u spisu.

4. Nakon provedenog dokaznog postupka, sud je na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka ocijenio tužbeni zahtjev osnovanim.

5. Sud je kao nesporno utvrdio da su tužitelj i tuženik dana 8. srpnja 2005. sklopili ugovor o kreditu na iznos od 425.727,49 CHF u kunskoj protuvrijednosti, kao i da su dana 15. siječnja 2016. sklopile dodatak ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj: 102/2015.)- konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR.

6. Sporna je međutim osnova, visina tužbenog zahtjeva, zastara potraživanja, je li tužitelj imao svojstvo potrošača kao i jesu li sklopljenim sporazumom o konverziji otklonjene sve posljedice nepoštenog postupanja banke prema tužitelju.

7. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene i ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koji je vezana glavnica CHF, te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Navedena presuda potvrđena je presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula). Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom broj Rev-2221/2018-4 od 3.rujna 2019.odbio kao neosnovanu reviziju, između ostalih i reviziju ovdje tužitelja, protiv navedene presude Visokog trgovačkog suda RH u tom dijelu.

7.1. Prema odredbi čl. 502.a. st. 1. ZPP-a, udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete utvrđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

7.2. Prema odredbi čl. 502.c. ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a. st. 1 toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati.

7.3. Dakle, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanje povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi isplate.

7.4. Uvidom u navedeni Ugovor o namjenskom kreditu od 19.listopada 2005. utvrđeno je da je tuženik korisniku kredita stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 100.575,00 CHF koji prema čl. 3. Ugovora o kreditu ima rok vraćanja od 18 godina.

7.5. Kako je sud u ovoj parnici vezan za utvrđenja u parnici vođenoj povodom kolektivne tužbe, odnosno za utvrđenja u parnici br. Pž-1401/2012 od 4. srpnja 2013. potvrđenoj presudom Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017 u odnosu na valutnu klauzulu, a presudom Visokog trgovačkog suda br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu, to su dakle ništave odredbe predmetnog Ugovora u kojima je upravo ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF i promjenjiva kamatna stopa.

7.6. Naime, i Vrhovni sud RH u odluci br. Rev-3142/2018-2 od 26. svibnja 2020; te Ustavni sud RH u odluci br. U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020. u pogledu učinka pravomoćne odluke donesene u kolektivnom sporu, zauzeli su stav da nije potrebno provoditi dokazni postupak na okolnost nepoštenosti (ništetnosti) odredbi ugovora u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, obzirom da postoji temeljem naprijed navedene odredbe čl. 502. c ZPP-a, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/14, 110/15-dalje ZPP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. stavak 1. ZPP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.

7.7. Iz iskaza tužitelja, kojem sud u cijelosti poklanja vjeru, proizlazi da je tužitelj kredit podigao u Zagrebačkoj banci jer je od 1981. klijent te banke, a kredit je podigao za kupnju kuće i to u CHF jer su 2005. godine, kada je dizao kredit, gotovo svi podizali kredite u francima jer su to bili najpovoljniji krediti. Nitko u banci mu nije ništa posebno objašnjavao o promjenjivoj kamatnoj stopi niti u kojem slučaju može doći do promjene tečaja nego je samo u banku donio dokumentaciju koju su od njega tražili i to je zapravo bila sva komunikacija s njima. Misli da pri tome čak nije niti sjeo nego im je samo s nogu predao dokumentaciju. Kredit je podigao za kupnju kuće i to u visini iznosa kupoprodajne cijene kuće tako da je sav iznos novca prebačen na račun prodavatelja. Ugovor je čitao, ali ne od početka do kraja. Samo ga je zanimalo koliko će mjesečno morati plaćati i koliki mu je iznos odobren. Nije imao nekakva posebna pitanja za bankare jer zanimala ga je visina rate odnosno iznos koji će morati svaki mjesec plaćati, a to mu je iz samog ugovora bilo jasno. U to vrijeme, kao osoba koja nema veze sa ekonomijom i bankarstvom, nije niti znao što bi ih zapravo trebao pitati jer mu je samo bilo bitno da mu odobre iznos za kupnju kuće da zna koliko mjesečno treba plaćati i da je podigao kredit za koji mu je rečeno da je najpovoljniji i da većina diže takve kredite. Vjerojatno je pročitao da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa ali to nije tada bilo nešto aktualno niti se pričalo da će doći do povećanja kamatne stope, a pogotovo do značajnog povećanja kamatne stope. Nije se interesirao kod banke zašto dolazi do promjene rata kredita, ali se već u javnosti pričalo o ratama kredita u švicarskim francima pa je znao zašto dolazi do promjene rata kredita. Dobio je novi plan otplate kredita i kredit je konvertirao u eure iz razloga što nije znao koliko će trajati ta promjena tečaja švicarskog franka. U postupku konverzije mu je priznato da je preplatio kredit i za taj iznos pretplate koliko se sjeća nije morao nekoliko rata kredita vratiti. Kredit je sklopio na vrijeme od 18 godina i redovito ga je vratio. U vrijeme sklapanja ovoga kredita nije znao što znači pojam valutna klauzula niti je tražio da mu se objašnjava što znači valutna klauzula. Znao je da kredit otplaćujem u protuvrijednost kuna za švicarski franak. Rate kredita je od početka do kraja otplaćivao trajnim nalogom i nitko osim njega kredit nije vraćao. Nije prije sklapanja ugovora niti tijekom otplate kredita bio član nikakvog trgovačkog društva niti je imao registriran obrt.

7.8. Iz iskaza, kao i iz samog Ugovora o kreditu (članak 6.) vidljivo je da je namjena kredita kupnja kuće, a iz iskaza tužitelja proizlazi da u vrijem dizanja kredita niti tijekom otplate nije bio član nikakvog trgovačkog društva niti je imao registriran obrt. Temeljem toga, nesporno je da je tužitelj digao kredit kao potrošač za osobne potrebe te da podignuti iznos nije korišten za poslovanje obrta.

7.9. Ocjena ovoga suda je da postupanje tuženika u pogledu promjenjive kamatne stope i valutne klauzule nije bilo dopušteno, da je riječ o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao stranke ugovora, slijedom čega sud nalazi da je osnovan zahtjev za isplatom razlike između plaćenih anuiteta kredita po tečaju na dan isplate kredita bez valutne klauzule uz primjenu početne kamatne stope.

7.10. Obzirom da su stranke sklopile ugovor koji sadrži ništetne odredbe to se na sporni odnos stranaka primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023.; dalje u tekstu: ZOO) koje se odnose na ništetne ugovore tj. odredbe od čl. 322-329. ZOO-a. Prema čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora.

7.11. Odredbom članka 1111. ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Prema članku 1115. istog zakona kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

7.12. Na temelju naprijed navedenog sud nalazi da je odredba ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i tuženika kojim se korisnik kredita obvezao kreditoru iznos kredita vratiti kojom se kamata i glavnica veže uz valutu švicarski franak nepoštena, posljedica čega je ništetnost takvih odredbi pa tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takve ništetne ugovorne odredbe naplatio i primio od tužitelja ocjenjujući da je ništetnom odredbom tuženik tako naplaćeni novčani iznos stekao bez osnove u smislu članka 1111. ZOO-a.

8. Ustavni sud Republike Hrvatske svojim rješenjem broj U-I-3685/2015 od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja fizičkih osoba te osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj: 102/15.) i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama (Narodne novine, broj: 102/15.) te ocijenio da su oba zakona usklađena s Ustavom Republike Hrvatske. Tuženik je ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, a kojim je propisano postupanje s kreditima u CHF i njegova konverzia u kredit s valutom EUR na način da je položaj potrošača s kreditom u CHF izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u valuti u EUR.

8.1. Ocjena je suda da izvršena konverzija kredita i sklopljeni sporazum ugovornih strana ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva jer se niti odredbama zakona temeljem kojega je izvršena konverzija, a niti sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima je ugovorena promjena kamatna stopa i valutna klauzula i posljedice tih odredbi koje su utvrđene ništetnim. Dakle, time se nije rješavalo pitanje preplaćenih anuiteta kredita zbog promjene kamatne stope i valutne klauzule za ovdje utuženo razdoblje.

8.2. Sud nalazi da tužitelj iako je izvršena konverzija kredita ima pravo utvrđivati ništetnost odredbi osnovnog ugovora o kreditu i sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru i provođenjem konverzije ne gubi pravo na potraživanje stečeno bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u CHF.

8.3. Naime, u odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/15 koji je stupio na snagu 30. rujna 2015.) nije predviđeno i propisano da se sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu gubi pravo temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke do dana sklapanja dodatka ugovoru. Isto tako, iz samog dodatka osnovnom ugovoru o kreditu nigdje ne proizlazi da bi se korisnik kredita provođenjem konverzije odrekao prava koja mu pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju imao je osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima (članak 19. a do članka 19. e ZIDZPK/15). Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne sklapanju sasvim novog ugovora i osnovni ugovor o kreditu vrijedio je od dana sklapanja 2005. pa do sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i imao je pravne posljedice te nema zapreke za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru stranke su utvrdile svoja prava i obveze ubuduće te retroaktivno od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, ali ničim nisu niti su mogle regulirati prava korisnika kredita u CHF temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije.

9. Visinu tužbenog zahtjeva sud je utvrdio temeljem nalaza i mišljenja knjigovodstveno- financijskog vještaka Borisa Belunjaka koji nalaz ocjenjuje stručnim i objektivnim.

9.1.Financijski vještak Boris Belunjak je u svom nalazu od 22.ožujka 2025. vještak je utvrdio da iznos više plaćenog zbog primjene tzv. „valutne klauzule“, odnosno zbog primjene srednjeg tečaja HNB za CHF za kune u otplati kredita, u odnosu da je primijenjen srednji tečaj HNB za CHF za kune na dan isplate kredita 26.10.2005. godine za 1 CHF=4,7654950 kuna, iznosi više plaćenog od tužitelja tuženiku od 54.525,39 kuna što tečajem konverzije 1 EUR=7,53450 kuna preračunato iznosi 7.236,76 EUR što čini i više i manje plaćane razlike pojedinih anuiteta zbog primjene tzv. „valutne klauzule“, odnosno zbog utjecaja primjene srednjeg tečaja HNB za CHF za kune na dane plaćanja po kreditu u odnosu na srednji tečaj HNB za CHF za kune na dan isplate kredita, a u izračunatom iznosu je isključen utjecaj razlike anuiteta zbog promjene (i povećanja i smanjenja) redovnih kamatnih stopa po svim osnovama. Kada je diferencirao samo više plaćene razlike anuiteta (preplaćene iznose) zbog valutnog utjecaja primjene srednjeg tečaja HNB za 1 CHF za kune u otplati kredita (kada je tečaj CHF za kune bio veći u odnosu na tečaj na dan isplate kredita) onda isti iznose samo više plaćeno od 59.473,94 kuna što tečajem konverzije 1 EUR = 7,53450 kuna preračunato iznosi 7.893,55 EUR, a isto je posebno izračunato i izdvojeno u koloni 10. tablice 1 u kunama, odnosno u koloni 13. tablice 1 u EUR, po svakom pojedinačnom anuitetu i ukupno. Kada je diferencirao samo manje plaćene razlike anuiteta (potplaćene iznose) zbog valutnog utjecaja primjene srednjeg tečaja HNB za 1 CHF za kune na dane plaćanja (kada je tečaj CHF za kune bio manji u odnosu na tečaj na dan isplate kredita) onda isti iznose samo manje plaćeno (potplaćeno) – 4.948,55 kuna što tečajem konverzije 1 EUR=7,53450 kuna preračunato iznosi -656,79 EUR. Nalazom vještačenja je utvrđen stvarni iznos preplate po konverziji u navedenom iznosu od 15.053,59 kuna. Vještak je utvrdio da iznos ukupno do visine više plaćenih anuiteta izračunat samo zbog primjene tzv. „valutne klauzule“, odnosno zbog primjene srednjeg tečaja HNB za CHF za kune u otplati anuiteta po kreditu, u odnosu na srednji tečaj HNB za CHF za kune na dan isplate kredita, izračunate ovim nalazom vještačenja, od ukupno više plaćenih anuiteta od 54.525,39 kuna (u kojem je u potpunosti isključen utjecaj promjena /i povećanja i smanjenja/ redovne kamatne stope po svim osnovama), umanjen je za iznos priznate preplate tužitelju prema dokumentaciji o konverziji kredita iz CHF u EUR, između tužitelja i tuženika u iznosu od 15.053,59 kuna, te tako izračunata umanjena razlika više plaćenog od tužitelja u korist tuženika tijekom kreditnog odnosa iznosi 39.471,80 kuna. Zbrojni matematički izračun: 54.525,39 – 15.053,59 kuna= 39.471,80 kuna, a što preračunato tečajem konverzije zbog primjene EUR-a u Republici Hrvatskoj od 01.01.2023. godine tečajem konverzije za 1 EUR = 7,53450 kuna iznosi više plaćeno 5.238,81 EUR. Tužitelj je u otplati kredita u EUR koristio preplatu po konverziji kredita iz valute CHF u valutu EUR u visini 50,00% iznosa anuiteta u otplati kredita. Iznos stvarno iskorištene preplate po konverziji kredita iznosi 16.921,07 kuna u odnosu na utvrđenu preplatu prema obračunu konverzije od 15.053,59 kuna i razlikuje se za prelazno razdoblje otplate kredita od 01.10.2015. do 19.01.2016. godine.

9.2. Financijski vještak Boris Belunjak je u svom nalazu od 22.listopada 2029. utvrdio da je ukupno više plaćeno redovne kamate (i više i manje plaćeno) zbog promjena kamatnih stopa u odnosu na početno ugovorenu kamatu i ta razlika iznosi 5.594,238 CHF, što prema srednjem tečaju HNB za CHF na dan obračuna i plaćanja svakog pojedinačnog iznosa redovne kamate iznosi 28.762,23 kune, što čini i više i manje plaćene iznose. Potplaćeni iznosi ubog manje otplaćivane kamate u odnosu na početno ugovorenu iznose -1.181,17 CHF što čini protuvrijednost od -7.493,51kunu potplaćenih iznosa. Ukupna vrijednost samo više plaćenih iznosa kamate u odnosu na početno ugovorenu iznosi 6.775,45 CHF što čini ukupnu protuvrijednost prema srednjem tečaju HNB za CHF na dan plaćanja kamate od 36.255,74 kuna.

9.3. Financijski vještak je 22.ožujka 2025. dopunio svoj nalaz na način da navodi da su u osnovnom nalazu vještačenja utvrđeni su samo više plaćeni iznosi redovne kamate između stvarno plaćene redovne kamate po primijenjenim redovnim kamatnim stopama u odnosu na početnu ugovorenu redovnu kamatnu stopu od 4,40% (i izračunatu početnim /inicijalnim/ planom otplate kredita), što iznosi samo više plaćeno 36.255,74 kuna, što preračunato iznosi 4.811,96 EUR, isto je preračunato iz kuna u EUR tečajem konverzije zbog uvođenja EUR-a u RH od 01.01.2023. godine uz tečaj konverzije 1 EUR=7,53450 kuna. Samo više plaćene razlike redovne kamate u kunama i dodatno preračunate iz kuna u EUR .Iznos ukupno samo više plaćenih redovnih kamata prema primijenjenim redovnim kamatnim stopama u odnosu na početno ugovorenu redovnu kamatnu stopu od 4,40% i nominalnih iznosa obračunatih redovnih kamata u početnom (inicijalnom) planu otplate, izračunate su osnovnim nalazom vještačenja do stvarne provedbe konverzije od samo više plaćenog od 36.255,74 kuna, umanjen je za iznos priznate preplate tužitelju prema dokumentaciji o konverziji kredita iz valute CHF u valutu EUR, između tužitelja i tuženika u iznosu od 15.053,59 kuna, te tako izračunata umanjena razlika više plaćenog od tužitelja u korist tuženika tijekom kreditnog odnosa do provođenja konverzije iznosi 21.202,15 kuna. Zbrojni matematički izračun: 36.255,74 – 15.053,59 kuna= 21.202,15 kuna, a što preračunato tečajem konverzije zbog primjene EUR-a u Republici Hrvatskoj od 01.01.2023. godine tečajem konverzije za 1 EUR = 7,53450 kuna iznosi više plaćeno 2.814,01 EUR.

9.4. Vještak se na ročištu održanom 17.travnja 2025. očitovao da je obzirom da je ovaj kredit konvertiran iz valute CHF u valutu EUR u obračunu konverzije iz valute CHF u valutu EUR utvrđena je preplata po konverziji na dan 30.rujna 2015. u iznosu od 15.053,59 kuna. Izračunata preplata se ne može diferencirati posebno na utjecaj promjene redovne kamatne stope, niti posebno na valutni utjecaj jer je izračunata kumulativno. Dakle, s obzirom na isti kreditni odnos i dva predmeta ističem da sam primarno izračunao i u jednom i drugom predmetu i to u predmetu P-25/2025 razliku plaćene redovne kamate u odnosu na situaciju da je primijenjena početno ugovorena redovna kamatna stopa i razlike preračuna u EUR. Također u predmetu P-202/2023 izračunao je valutne razlike zbog primjene CHF za kune i preračunao ih u EUR. I u jednom i u drugom izračunu nakon utvrđenih tako izračunatih razlika, a prije daljnjih izračuna preplate po konverziji kredita iz valute CHF u valutu EUR iste je umanjio u izračunu i u jednom i u drugom predmetu, ali je naglasio da je iste iznose preplate logički i razumljivo odbiti samo u jednom od izračuna dakle ili u izračunu zbog promjene redovne kamatne stope u predmetu P-25/2025 ili samo u predmetu P-202/2023 u kojem su izračunate samo valutne razlike.

10. Tužitelj je u skladu s nalazom vještaka podneskom od 29.travnja 2025. uskladio svoj tužbeni zahtjev te od tuženika potražuje isplatu iznosa od 4.809,09 EUR na ime preplaćenog zbog primjene promjenjive kamatne stope, s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom i iznosa od 5.238,81 EUR na ime preplaćenog zbog primjene valutne klauzule umanjeno za iznos priznate preplate tužitelju u konverziji te zakonske zatezne kamate na iznose obuhvaćene sporazumom o konverziji. Tuženik se protivi preinačenju tužbe, odnosno tužbenog zahtjeva te je istaknuo prigovor zastare na preinačeni dio, no sud je dopustio preinaku jer tužitelj u tom smislu nije mogao prije vještačenja točno specificirati tužbeni zahtjev, pa je odlučeno kao u izreci rješenja.

11. Tuženikov prigovor zastare potraživanja osnovan je samo za iznos od 0,01 EUR.

11.1. Naime, podnošenjem kolektivne tužbe Udruge potrošač kod Trgovačkog suda u Zagrebu u sporu zaštite kolektivnih prava, a koji postupak se vodio pod brojem P- 1401/12 prekinut je tijek zastare do pravomoćnog okončanja tog spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske, odnosno donošenja presude Pž-6632/2017- 10 od 14. lipnja 2018. u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi temeljem valutne klauzule, kada je pravomoćno okončan predmet po kolektivnoj tužbi u predmetu ''Franak''. Od toga dana ponovno teče rok zastare za podnošenje zahtjeva radi isplate svih onih potraživanja dospjelih od 4. travnja 2007. odnosno primjenjuje se novi zastarni rok od pet godina koji teče od 14. lipnja 2018. S obzirom na to da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru (čl. 245. st. 1. ZOO/05), to je izvjesno da je u pogledu preplate po osnovu ugovorene valutne klauzule tuženikov prigovor zastare neosnovan jer je tužba u ovome predmetu podnesena 3.lipnja 2023.Isto se odnosi i na zakonske zatezne kamata na više plaćene iznose zbog povećanja tečaja CHF koji su priznati u konverziji, ali kao preplata jer je zbroj uplaćenih iznosa po kreditu u CHF, preračunatih u EUR veći od zbroja iznosa potrebnog za pomirenje duga u skladu s otplatnim planom za kredit u EUR, a ne kao preplata zbog primjene valutne klauzule. Budući su tužbe u ovom predmetima podnesene 1.lipnja 2023. zastario je samo iznos od 0.01 EUR koji se odnosi na preplaćeni iznos zbog jednostrane primjene kamatne stope od 7.rujna 2006. te je stoga sud tužitelja odbio sa zahtjevom za isplatu istoga.

12. Nije osnovan tuženikov prigovor zastare preinačenog tužbenog zahtjeva jer prema pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Vrhovnog suda Republike Hrvatske 27.svibnja 2024. "U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.“

13. Budući je tužitelj tužbeni zahtjev uskladio s nalazom vještaka sud je isti u cijelosti prihvatio.

14. Tuženik je sukladno čl. 1115. ZOO dužan tužitelju isplatiti zatezne kamate od dana stečenog bez osnove, jer je nepošteni stjecatelj obzirom je navedena odredba ugovora ništava te tužitelj ima pravo na zatezne kamate od dana uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta kao dana stjecanja bez osnove, a prema datumima uplata utvrđenim nalazom sudskog vještaka.

15. Budući je tužitelj nije upio samo s neznatnim dijelom tužbenog zahtjeva od odluka o troškovima temelji se na članku 154. stavak 5. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. -Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08., 57/11.; 148/11., 25/13., 89/14. -OUSRH i 70/19., 80/22 i 114/22 dalje: ZPP) te je tuženik tužitelju dužan naknaditi troškove parničnog postupka i to troškove nastale u predmetu broj P-25/2025 koji su nastali prije spajanja predmeta u iznosu od ukupno 2.243,63 EUR koji troškovi se odnose se na sastav tužbe (200,00 EUR), sastav 3 obrazložena podneska (3x200,00 EUR), zastupanje na dva ročišta (2x200,00 EUR),sve s PDV-om (350,00 EUR) te sudsku pristojbu na tužbu(94,63 EUR) i trošak vještačenja (398,17 EUR).Ima pravo i na naknadu troškova nastalih u predmetu broj P-202/23 u iznosu od ukupno 2.148,17 EUR koji troškovi se odnose se na sastav tužbe (200,00 EUR), sastav 3 obrazložena podneska (3x200,00 EUR), zastupanje na dva ročišta (2x200,00 EUR), sve s PDV-om (350,00 EUR) te sudsku pristojbu na tužbu(49,69 EUR) i trošak vještačenja (398,17 EUR). Odnosno tuženik je dužan tužitelju na ime troškova parničnog postupka platiti iznos od ukupno 4.440,32 EUR.

16. Zbog svega navedenoga odlučeno je kao u izreci presude i rješenja

Požega, 29.svibnja 2025.

Sutkinja:

Melita Novak

Uputa o pravu na žalbu: Protiv ove presude i rješenja dozvoljena je žalba u roku 15 dana od dana objave presude. Žalba se podnosi ovome sudu, a o istoj odlučuje županijski sud.

Dna:

1. Domagoj Miličević, odvjetnik, Požega

2. OD Porobija & Porobija, Zagreb