REPUBLIKA HRVATSKA
TRGOVAČKI SUD U PAZINU
Dršćevka 1, 52000 Pazin
P-143/2024-19
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Trgovački sud u Pazinu, po sutkinji Andrei Jelenić Pitoski, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja SARDO d.o.o., OIB 70205904368, Nova Vas, Mihatovići 13A, kojeg zastupa punomoćnica Matea Knežević, odvjetnica iz Poreča, Nikole Tesle 5, protiv tuženika PLAVA LAGUNA d.d., OIB 57444289760, Poreč, Rade Končara 12, radi raskida ugovora i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 15. travnja 2025., u nazočnosti punomoćnika stranaka, na ročištu za objavu održanom 29. svibnja 2025.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:
„I. Raskidaju se Ugovor o zakupu „Trgovačka ulica – površina br. 16“, na kojem ugovor je ovjeren potpis tužitelja od strane javnog bilježnika Marije Hrvatin iz Poreča pod brojem ovjere OV-2806/2019 dana 29. travnja 2019. i Dodatak Ugovoru o zakupu „Trgovačka ulica – površina br. 16“ br. 1/2020. od 10. siječnja 2020., i to za razdoblje zakupa od 1. siječnja 2020. do 31. listopada 2021.
II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju novčani iznos od 5.761,00 EUR-a, uvećano za zatezne kamate koje na taj iznos teku od 31. ožujka 2021., pa do isplate, u roku od 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka, u roku od 15 dana.“
II. Odbija se eventualno kumulirani tužbeni zahtjev koji glasi: „I. Mijenja se Ugovor o zakupu „Trgovačka ulica – površina br. 16“, na kojem ugovoru je ovjeren potpis tužitelja od strane javnog bilježnika Marije Hrvatin iz Poreča pod brojem ovjere OV-2806/2019 dana 29. travnja 2019., i to za razdoblje zakupa od 01. siječnja 2020.g. do 31. prosinca 2020. na način da se u čl. 7. predmetnog Ugovora, iznos od 31.000,00 HRK bez PDV-a / 4.174,04 EUR-a uvećano za porez na dodanu vrijednost, zamijenjuje iznosom od 6.200,00 HRK bez PDV-a, što po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan sklapanja Ugovora iznosi 834,81 EUR-a uvećano za porez na dodanu vrijednost.
II. Utvrđuje se da je dopisom punomoćnika tužitelja od 01. listopada 2020. otkazan Ugovor o zakupu „Trgovačka ulica – površina br. 16“, na kojem ugovor je ovjeren potpis tužitelja od strane javnog bilježnika Marije Hrvatin iz Poreča pod brojem ovjere OV-2806/2019 dana 29. travnja 2019. i Dodatak Ugovoru o zakupu „Trgovačka ulica – površina br. 16“ br. 1/2020. od 10. siječnja 2020.g., i to za razdoblje zakupa od 01. siječnja 2021.g. do 31. listopada 2021.
III. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju novčani iznos od 4.717,49 EUR-a, uvećano za zatezne kamate koje na taj iznos teku od 31. ožujka 2021., pa do isplate, u roku od 15 dana.
IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka, u roku od 15 dana.“
III. Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi troškove postupka u iznosu od 35,04 s pripadajućim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 29. svibnja 2025. pa do isplate po stopi zakonske zatezne kamate propisanoj člankom 29. stavkom 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 (tri) postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj je 29. travnja 2024. podnio tužbu u kojoj navodi da su tužitelj i tuženik zaključili Ugovor o zakupu „Trgovačka ulica – površina br. 16“, na kojem ugovoru je ovjeren potpis tužitelja od strane javnog bilježnika Marije Hrvatin iz Poreča pod brojem ovjere OV-2806/2019 dana 29. travnja 2019. Istim ugovorom tuženik je dao, a tužitelj primio u zakup površinu za postavljanje naprave broj 16, veličine 50,00 (pedeset) m2, na nekretnini označenoj kao k. č. br. [katastarska čestica] upisanoj pri Općinskom sudu u Pazinu, Zemljišnoknjižnom odjelu Poreč-Parenzo u zk. ul. br. [broj ZK uloška] za k. o. [katastarska općina], a koja površina se nalazi u Trgovačkoj ulici u sklopu turističkog kompleksa Zelena laguna, na adresi [adresa], s mogućnošću priključka na električnu energiju. Člankom 2. Ugovora, ugovoreno je da se predmetna površina daje u zakup na određeno vrijeme, i to od dana sklapanja predmetnog Ugovora do 31. listopada 2021., kojeg datuma da je tužitelj obvezan predmetnu površinu osloboditi od osoba i vlastitih stvari i predati ju u posjed tuženiku. Člankom 3. Ugovora, ugovoreno je da na napravi postavljenoj na predmetnoj površini tužitelj može obavljati isključivo djelatnost iznajmljivanja električnih autića. Tužitelj i tuženik ugovorili su godišnju naknadu za korištenje predmetne površine u visini od 31.000,00 kuna bez PDV-a, što po srednjem tečaju HNB-a na dan sklapanja Ugovora iznosi 4.174,04 EUR uvećano za porez na dodanu vrijednost. Tužitelj je dogovorenu naknadu bio dužan platiti na način da iznos naknade za 2019. plati u roku od 8 dana od dana potpisivanja Ugovora a iznos naknade za preostale godine (2020. i 2021. godina) najkasnije do 15. siječnja za tekuću godinu temeljem ispostavljenih računa tuženika. Također, dogovoreno je da se godišnji iznos naknade za svaku godinu nakon prve uvećava za visinu godišnjeg EURIBORA, uvećano za 1 (jedan) postotni poen u odnosu na prethodnu godinu (čl. 7. Ugovora). Predmetnim Ugovorom tužitelj se obvezao plaćati i troškove potrošnje električne energije i eventualnih drugih energenata te troškove komunalne naknade, slivnih voda, odvoza smeća, te svih ostalih troškova i pristojbi koje terete predmetnu površinu za vrijeme ugovorenog trajanja zakupnog odnosa osim troškova potrošnje vode koji su uračunati u iznos naknade iz čl. 7. st. 1. Ugovora. Troškovi potrošnje električne energije, komunalne naknade, slivnih voda te odvoza smeća utvrđeni su u godišnjem paušalnom iznosu od 1.113,20 kuna bez PDV-a, što po srednjem tečaju HNB-a na dan sklapanja Ugovora iznosi 149,89 EUR uvećano za porez na dodanu vrijednost. Tužitelj je dogovorene troškove bio dužan platiti na način da paušalne troškove za 2019. godinu plati u roku od 8 dana od dana potpisivanja Ugovora a iznos paušalnih troškova za preostale godine (2020. i 2021. godina) najkasnije do 15. siječnja za tekuću godinu temeljem ispostavljenih računa tuženika. Radi osiguranja naplate potraživanja, kao i svih ostalih eventualnih tražbina tuženika koje bi mogle proizaći iz predmetnog ugovora, tužitelj je predao tuženiku jednu uredno ispunjenu i potvrđenu bjanko zadužnicu na iznos od 50.000,00 kuna koja je potvrđena kod javnog bilježnika Marije Hrvatin iz Poreča i to dana 11. travnja 2016. pod brojem: OV-2084/16 a koja zadužnica se koristila kao sredstvo osiguranja u drugom ugovornom odnosu tužitelja i tuženika.
1.1. Tužitelj dalje pojašnjava da su tužitelj i tuženik 10. siječnja 2020. sklopili Dodatak Ugovoru o zakupu „Trgovačka ulica – površina br. 16“ br. 1/2020. Predmetnim Dodatkom ugovorne strane izmijenile su čl. 7 st. 2. alineju 2. Ugovora o zakupu na način da je tužitelj iznos naknade za preostale godine (2020. i 2021 godinu) bio dužan platiti u dva jednaka obroka i to prvi obrok do 20. srpnja u godini te drugi obrok do 20. kolovoza u godini. Ugovorne strane izmijenile su i čl. 7. st. 4. Ugovora na način da se godišnji EURIBOR utvrđuje na dan 30. lipnja za svaku od godina posebno kao i čl. 8. st. 3. alineju 2. na način da je tužitelj iznos paušalnih troškova za preostale godine (2020. i 2021. godinu) dužan platiti u dva jednaka obroka i to prvi obrok do 20. srpnja u godini te drugi obrok do 20. kolovoza u godini. Konačno, čl. 5. Dodatka Ugovoru o zakupu „Trgovačka ulica – površina br. 16“ br. 1/2020. strane su suglasno utvrdile da je tužitelj obvezan radi osiguranja tražbine tuženika iz čl. 7., 8. i 16. Ugovora o zakupu te svih eventualnih tražbina koje bi mogle proizaći iz istih, predati tuženiku garanciju prvoklasne banke u Republici Hrvatskoj i to za 2020. i 2021. godinu najkasnije do 31. siječnja svake godine preostalog trajanja zakupnog odnosa i to sa rokom važenja do 31. siječnja svake godine koja slijedi iza godine u kojoj je bankarska garancija predana te da ukoliko tužitelj tu obvezu propusti ispuniti, neovisno o razlozima za to, tuženik je ovlašten otkazati Ugovor o zakupu bez davanja otkaznog roka i bez prethodne opomene te bez obveze za ikakvom naknadom prema tužitelju osim ukoliko se ugovorne strane ne dogovore drugačije. Bankarska garancija morala je biti bezuvjetna i neopoziva, plativa na prvi pisani poziv u korist tuženika, bez obveze tuženika da dokaže svoj zahtjev te je imala glasiti na iznos od 41.000,00 kuna.
1.2. Tužitelj ističe da je nakon sklapanja predmetnog Ugovora o zakupu i Dodatka Ugovoru o zakupu došlo do bitno promijenjenih okolnosti koje se nisu mogle predvidjeti u vrijeme sklapanja Ugovora. Naime, Ministarstvo zdravstva Republike Hrvatske je 11. ožujka 2020. donijelo Odluku o proglašenju epidemije bolesti COVID
– 19 uzrokovane virusom SARS – Cov – 2 na području čitave Republike Hrvatske. Nakon proglašenja epidemije doneseno je niz mjera i odluka poput:
- Odluke o obustavi izvođenja nastave u visokim učilištima, srednjim i osnovnim školama te redovnog rada ustanova predškolskog odgoja i obrazovanja i uspostavi nastave na daljinu („Narodne novine“ br. 29/20.),
- Odluke o privremenoj zabrani prelaska preko graničnih prijelaza Republike
Hrvatske („Narodne novine“ br. 32/20.),
- Odluke o mjerama ograničavanja društvenih okupljanja, rada u trgovini, uslužnih djelatnosti i održavanja sportskih i kulturnih događanja (N.N. br. 32/20.),
- Odluke o stavljanju izvan uporabe dječjih igrališta i otvorenih sportskih igrališta („Narodne novine“, br. 33/20.),
- Odluke o mjeri strogog ograničavanja zadržavanja na ulicama i drugim javnim mjestima („Narodne novine“, br. 34/20.),
- Odluke o privremenoj obustavi javnog prometa („Narodne novine“, br. 34/20.),
- Odluke o mjerama ograničavanja javnog prijevoza u linijskom obalnom pomorskom prometu („Narodne novine“, br. 34/20.).,
- Odluke o zabrani napuštanja mjesta prebivališta i stalnog boravka u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“, br. 35/20.) te čitav niz drugih mjera i odluka. Tužitelj pojašnjava kako su spomenute mjere direktno utjecale na turizam u Republici Hrvatskoj odnosno na broj domaćih i stranih gostiju. Da je tome tako potvrđuju i statistički podaci turističkih zajednica. Obzirom je tužitelj sa tuženikom sklopio Ugovor o zakupu radi obavljanja djelatnosti koja je isključivo vezana uz turizam i broj stranih i domaćih gostiju, isti se obratio tuženiku sa zahtjevom za razmjerno smanjenje zakupnine. Naime, tužitelj radi proglašenja epidemije te radi određenih mjera nije bio u mogućnosti obavljati djelatnost iznajmljivanja električnih autića pa tako uopće nije mogao raditi cijeli mjesec travanj, svibanj i lipanj 2020.g. dok su u periodu mjeseca srpnja i kolovoza 2020. na području Zelene Lagune i površine koju je tužitelj imao u zakupu, određeni hoteli bili u potpunosti zatvoreni a preostali radili u vrlo kratkim periodima i uz stroga ograničenja radi pandemije pa su njihovi kapaciteti bili popunjeni u manje od 50% od uobičajenog a što direktno utječe na značajno smanjenje prometa tužitelja. Ovo iz razloga što su većina korisnika tužiteljevih usluga upravo gosti (poglavito djeca od 3. g. do 10. g.) smješteni u Zelenoj Laguni u spomenutim hotelima, apartmanskim naseljima i autokampovima. Međutim, tuženik na isto nije pristao već je tužitelju 25. rujna 2020. izdao račun br. 516-716-20 na puni iznos zakupnine i paušalnih troškova za 1-12 mj. 2020. u iznosu od 41.073,40 kn. Tužitelj je na isti račun podnio prigovor te tražio smanjenje zakupnine osobito iz razloga što je na predmetnoj lokaciji (a i općenito na području cijele Republike Hrvatske) većina svih ugostiteljskih kapaciteta bila u potpunosti zatvorena do 15. srpnja 2020. radi čega isti nije mogao obavljati svoju djelatnost i time ostvarivati zaradu a sve zbog vanjskih, objektivnih čimbenika tj. izvanrednih okolnosti na koje isti nije mogao utjecati niti ih predvidjeti. Također, tužitelj u spomenutom periodu nije ni mogao raditi obzirom su u tijeku bili pregovori oko visine zakupnine pa nije za očekivati da tužitelj posluje za vrijeme trajanja pregovora odnosno do konačnog okončanja pregovora i definiranja svih uvjeta zakupa. Dakle, tužitelj površinu koja je bila predmet zakupa uopće nije koristio ni u 2020. ni u 2021. Iz Konto kartice tužitelja vidljivo je da su prihodi od pruženih usluga u turizmu a koji se odnose na predmetni zakup iznosili ukupno 28.028,00 kuna za 2018., 25.060,00 kuna za 2019., dok za 2020. i 2021. tužitelj uopće nije imao prihoda od usluga u turizmu obzirom da nije ni obavljao djelatnost na površini koja je bila predmet zakupa. Obzirom da tužitelj predmetni račun nije podmirio tuženik je kod Financijske agencije – FINE podnio zahtjev za izravnu naplatu temeljem bjanko zadužnice koja je potvrđena kod javnog bilježnika Marije Hrvatin iz Poreča 11. travnja 2016. pod brojem:
OV-2084/16. Temeljem bjanko zadužnice koja je potvrđena kod javnog bilježnika Marije Hrvatin iz Poreča dana 11. travnja 2016. pod brojem: OV-2084/16, tužitelju je 31. ožujka 2021. ustegnut novčani iznos od 5.570,34 eura uvećano za 190,66 eura zakonskih zateznih kamata ili ukupno iznos od 5.761,00 eura. Međutim, ovakva naplata je u cijelosti nezakonita obzirom su Dodatkom Ugovora o zakupu ugovorne strane izričito dogovorile da će se radi naplate potraživanja za 2020. i 2021. godinu koristiti bankarska garancija izdana na iznos od 41.000,00 kuna a ne bjanko zadužnica. Osim toga, tuženik je podnio zahtjev za izravnu naplatu temeljem „obične“ zadužnice na kojoj je ovjeren potpis dužnika od strane javnog bilježnika što bi značilo da je javni bilježnik samo utvrdio istovjetnost osobe koja je potpisala zadužnicu, dok je odredbom čl. 214. st. 1. OZ-a propisano da samo zadužnica koja je u skladu sa čl. 59. ZJB potvrđena (solemnizirana) od javnog bilježnika ima značenje pravomoćnog rješenja o ovrsi odnosno ovršne isprave temeljem koje je moguće osnovano podnijeti zahtjev za izravnu naplatu radi namirenja novčane tražbine. Obzirom na navedeno, predmetna ovrha je provedena nezakonito te je ista nedopuštena i protivna odredbama OZ-a.
1.3. Tužitelj pojašnjava osnovu tužbenog zahtjeva te ističe da je odredbom čl. 369. st. 1. Zakona o obveznim odnosima propisano da ako bi zbog izvanrednih okolnosti nastalih nakon sklapanja ugovora, a koje se nisu mogle predvidjeti u vrijeme sklapanja ugovora, ispunjenje obveze za jednu ugovornu stranu postalo pretjerano otežano ili bi joj nanijelo pretjerano veliki gubitak, ona može zahtijevati da se ugovor izmijeni ili čak i raskine. Slijedom navedenog tužitelj tužbom traži djelomični raskid ugovora i to za 2020. i 2021. U slučaju djelomičnog raskida ugovora, ugovorne strane oslobađaju se svojih obaveza s time da strana koja je djelomično ispunila ugovor ima pravo na povrat onog što je dala. Budući da do raskida predmetnog ugovora nije došlo krivnjom tužitelja, već zbog objektivnih okolnosti, to tužitelj ima pravo na povrat iznosa od 5.761,00 EUR-a, koji iznos je tuženik neosnovano naplatio u ovršnom postupku, s osnova zakupnine za 2020. U slučaju da sud nađe da nisu ispunjeni uvjeti za djelomični raskid ugovora te da tužitelj nema pravo na povrat cjelokupnog iznosa koji mu je ustegnut temeljem bjanko zadužnice potvrđene kod javnog bilježnika Marije Hrvatin iz Poreča 11. travnja 2016. pod brojem: OV-2084/16, tužitelj postavlja eventualno kumulirani tužbeni zahtjev kojim traži izmjenu predmetnog ugovora te povrat iznosa koji premašuje 20% ugovorene godišnje zakupnine. Naime, uvažavajući prilike koje su postojale u 2020. te činjenicu da je Ministarstvo zdravstva Republike Hrvatske dana 11. ožujka 2020. donijelo Odluku o proglašenju epidemije bolesti COVID – 19 uzrokovane virusom SARS – Cov – 2 na području čitave Republike Hrvatske, zbog čega je tužitelj bio objektivno spriječen obavljati svoju djelatnost, to se visina zakupnine u 2020. ima smanjiti za iznos od barem 80%, a što bi bilo i u skladu s osnovnim načelima obveznih odnosa. U tom slučaju godišnja zakupnina iznosila bi 834,81 EUR + PDV (1.043,51 EUR) za 2020. Tužitelj je za 2021. otkazao Ugovor o zakupu i Dodatak Ugovoru o zakupu i to dopisom (Prigovorom na račun br. 516-716-20 od 25. rujna 2020.g.) od 01. listopada 2020. Tuženik je predmetni otkaz prihvatio a isto potvrđuje i činjenica da tuženik nikada nije od tužitelja potraživao zakupninu za 2021. Eventualno kumuliranim tužbenim zahtjevom tužitelj, opreza radi, zahtjeva i utvrđenje da su predmetni Ugovor i Dodatak ugovoru otkazani za 2021. Obzirom je temeljem bjanko zadužnice pod brojem: OV-2084/16, tužitelju 31. ožujka 2021. ustegnut novčani iznos od 5.570,34 eura uvećano za 190,66 eura zakonskih zateznih kamata ili ukupno iznos od 5.761,00 EUR, to je tuženik u tom slučaju dužan vratiti više ustegnuti iznos od 4.717,49 EUR-a, uvećano za zatezne kamate koje na taj iznos teku od 31. ožujka 2021., pa do isplate. Stoga predlaže donošenje usvajanje tužbenog zahtjeva kao u izreci.
2. U odgovoru na tužbu od 28. lipnja 2024. tuženik je u bitnome naveo da tužbeni zahtjev osporava u cijelosti ističući također prigovor zastare. Tuženik ističe kako je zahtjev tužitelja u cijelosti promašen budući da je obveznopravni odnos temeljen na Ugovor o zakupu prestao valjanim jednostranim raskidom (otkazom) od 1. listopada 2020., pa ugovor koji je prestao se više ne može mijenjati ili raskinuti. Tužitelj nema pravni interes za podnošenje tužbe. Pojašnjava da je nesporno da je između stranaka postupka zaključen Ugovor o zakupu „Trgovačka ulica – površina br. 16“ od 29. travnja 2019. kao i Dodatak br. 1/2020 od 10. siječnja 2020., sve s trajanjem do zaključno 31. listopada 2021., također da je nesporno da je Ugovor o zakupu otkazan od strane tužitelja jednostranom izjavom od 1. listopada 2020. sukladno čl. 14. Ugovora, stoga da je nepotrebno raspravljati o raskidu/otkazu, kao i o zakupnini za 2020. ili 2021.
2.1. Glede prisilne naplate tužiteljeva potraživanja zakupnine za 2020. na temelju bjanko zadužnice putem FINE, tuženik upozorava da je u čl. 11. Ugovora izričito ugovoreno da je tužitelj tuženiku predao jednu uredno ispunjenu i potvrđenu bjanko zadužnicu na iznos od 50.000,00 kn potvrđenu (solemniziranu) kod javnog bilježnika Marije Hrvatin 11. travnja 2016. pod brojem OV-2084/16 a koja se koristila kao sredstvo osigranja u ranijem ugovornom (zakupnom) odnosu. Dodatkom br. 1/2020 od 10. siječnja 2020. kao dodatno sredstvo osiguranja ugovorena je i bankarska garancija ali istim Dodatkom nije stavljena van snage odredba o naplati potraživanja putem predane bjanko zadužnice. Osim toga, tuženik smatra kako su tužiteljeva izlaganja o nezakonitosti provedene ovrhe promašena i bespredmetna za ovopredmetni postupak u kojemu se traži raskid ili izmjena ugovora i kao takva za tuženika zbunjujuća, a povrh toga, ako je tužitelj uvjeren u ispravnost svojih tvrdnji, tada je mogao posegnuti za drugim oblicima pravne zaštite u postupku ovrhe, npr. putem postupka protuovrhe ili proglašenja ovrhe nedopuštenom.
2.2. S obzirom da tužitelj ne može zahtijevati ni izmjenu niti raskid Ugovora o zakupu, tada nema pretpostavki niti za postavljanje eventualnog zahtjeva za naknadu štete. U odnosu na istu tuženik smatra da, sve i da ugovorni odnos još traje i da je moguće zahtijevati raskid ili izmjenu Ugovora o zakupu, eventualna šteta posljedica je isključivo tužiteljevih poslovnih odabira, kako će biti obrazIoženo u nastavku. Tuženik je za trajanja obveznog odnosa u svemu postupao u dobroj vjeri, savjesno i pošteno, na način da je tužitelju ponudio druge mogućnosti ispunjenja obveza, sve u cilju olakšanja istih, sukladno pravilima Zakona o obveznim odnosima. Kako je početkom 2020. u cijelome svijetu započela pandemija koronavirusa COVID-19 (SARS—CoV-2) (u daljnjem tekstu: pandemija), tuženik je svim poslovnim partnerima s kojima ima sklopljene Ugovore o zakupu, pa tako i tužitelju, ponudio smanjenje godišnje naknade (zakupnine) za 2020. godinu, a kako bi svi skupa lakše prebrodili novonastalu situaciju, uz poštivanje principa ispunjenja ugovornih obveza i podjele rizika među ugovornim partnerima. Tužitelju je ponuđeno da dio smanjene zakupnine za 2020. godinu plati u toj godini, dok da ostatak iste plati kroz slijedeće 4 godine, uz istovremeno produljenje Ugovora o zakupu za dodatne 3 godine, odnosno do dana 31. listopada 2024., te naknadno za još jednu dodatnu godinu, odnosno do dana 31. listopada 2025. Sve navedeno tužitelj propušta navesti u tužbi kako bi kod naslovnog suda stvorio dojam da tuženik uopće nije bio spreman na kompromis i suradnju, izostanak kojih i jest pretpostavka za sudsku izmjenu ili raskid ugovora u korist ugovorne strane kojoj bi ispunjenje obveze postalo pretjerano otežano. Pritom je tužitelju u više navrata napomenuto da će, ukoliko isti ne prihvati sklapanje Dodatka Ugovora o zakupu navedenog sadržaja, na snazi ostati Ugovor o zakupu od dana 16. siječnja 2019. sa sklopljenim Dodatkom br. 1/2020 od 10. siječnja 2020. Tuženik ističe značajnim činjenicu da sa samo 1,14 % poslovnih partnera s kojima ima sklopljene ugovore u istom segmentu kao sa tužiteljem, nije postignut dogovor u odnosu. na ponuđene uvjete.
2.3. Nadalje, tuženik ističe de tužitelju nije bilo od strane tuženika, a kao niti od strane nadležnih tijela Republike Hrvatske, za vrijeme pandemije onemogućeno obavljanje djelatnosti ugovorene Ugovorom o zakupu i korištenje zakupljene površine, već je to bila isključivo poslovna odluka samog tužitelja, što i sam priznaje u tužbi, odnosno da „nije mogao raditi obzirom da su u tijeku bili pregovori oko visine zakupnine pa nije za očekivati da tužitelj posluje za vrijeme trajanja pregovora odnosno do konačnog okončanja pregovora i definiranja svih uvjeta zakupa«. Činjenica vođenja pregovora ne utječe na mogućnost poslovanja, obzirom da su strane imale sklopljen Ugovor o zakupu. Nadalje, niti jednom odlukom nadležnih stožera nije bilo zabranjeno obavljanje djelatnosti ugovorene Ugovorom o zakupu kao ni zabrane putovanja, već su na snazi bile mjere radi prevencije bolesti uzrokovane navedenom pandemijom propisane odlukama nadležnih tijela (održavanje socijalne distance, nošenje maski, upotreba dezinficijensa za ruke). Također, tuženik ističe da je u cijelosti ispunio sve svoje obveze određene Ugovorom o zakupu, poštujući pri tome i sve pozitivne propise Republike Hrvatske. Tuženik u neposrednom okruženju površine zakupljene temeljem Ugovora o zakupu upravlja sa 8 hotela, 1 apartmanskim naseljem te 2 autokampa, a koji su u 2020. bili otvoreni u slijedećim razdobljima: Hotel Albatros od 04.07.-17.09., Hotel Molindrio od 18.07. -29.08., Hotel Parentium od 25.06. -17.10., Hotel Plavi od 11.06.-18.09., Hotel Istra od 06.08. -23.08., Hotel Delfin od 11.07.-11.09., Apartmani Astra od 04.07.-11.09., Camping Zelena laguna od 05.06. - 04.10 te Camping Bijela uvala od 05.06.- 04.10., dok samo hoteli Zorna i Gran Vista, odnosno hoteli manjeg kapaciteta, nisu bili otvoreni u navedenoj turističkoj sezoni. lz navedenog je također razvidno da je tužitelj, kao većina ostalih zakupnika u neposrednoj blizini tužiteljeve lokacije, mogao obavljati svoju ugovorenu djelatnost kako bi na taj način pokušao ostvariti prihod u ionako, za sve, izazovnoj poslovnoj 2020., dok je isti odlučio ne otvarati svoje poslovanje i kompletan poslovni rizik prebaciti na tuženika tražeći plaćanje zakupnine u iznosu od 20% od ugovorene. Također ističe da se tuženik prilikom potpisivanja Ugovora o zakupu nije obvezao tužitelju koliko će gostiju boraviti u smještajnim objektima tuženika u neposrednoj blizini tužiteljeve lokacije zakupa, koliko će ti smještajni objekti tuženika biti otvoreni tijekom godine i s kolikom popunjenošću, već namjera tužitelja na sklapanje Ugovora o zakupu za sobom povlači određene rizike u vidu, primjerice, broja gostiju koji će uopće koristiti usluge tužitelja na zakupljenoj površini, a na koje je rizike tužitelj očito pristao sklapanjem navedenog Ugovora.
2.4. Tuženik ujedno naglašava da je čl. 14. Ugovora o zakupu previđeno i da tužitelj može isti otkazati prije početka turističke sezone, odnosno bilo kada osim u razdoblju od 01.03. do 30.09. u godini, a što tužitelj nije učinio prije turističke sezone 2020., nego tek dopisom, odnosno prigovorom od dana 01. listopada 2020. te se navedeni otkaz može primijeniti samo od tog trenutka, a ne retrogradno. Nadalje, tuženik ističe i da je Svjetska zdravstvena organizacija još 30. siječnja 2020. godine, dakle punih 8 osam mjeseci prije otkaza Ugovora o zakupu, proglasila globalno javnozdravstveno hitno stanje od međunarodnog značaja zbog izbijanja novog koronavirusa, odnosno pandemije. Slijedom navedenog, tužitelj je mogao do 29. veljače 2020. otkazati Ugovor o zakupu za 2020. godinu bez obveze naknade bilo kojeg iznosa tuženiku (zakupnine i ostalih troškova za 2020. godinu), sukladno odredbi čl.14. st. 4. Ugovora zakupu, a što isti nije učinio, već je kalkulirao da će ipak obavljati djelatnost na zakupljenoj površini, a nakon što je po završetku turističke ljetne sezone 2020. godine shvatio da je njegova pogrešna kalkulacija dovela do nezadovoljavajućih poslovnih rezultata, sada traži da mu se naknada (zakupnina) za navedenu godinu umanji za 80%, odnosno da se sam Ugovor o zakupu raskine u cijelosti te da stoga za 2020. godinu ne bude dužan tuženiku nikakav iznos, lako je mogao obavljati ugovorenu djelatnost i bio u posjedu samog zakupljenog prostora.
2.5. Slijedom svega navedenog predlaže odbijanje tužbenih zahtjeva.
3. Na poziv suda stranke postupka dostavile su pisane iskaze svjedoka odnosno stranaka. Tako je tužitelj dostavio pisane iskaze svjedoka P i PD, dok je tuženik dostavio pisane iskaze svjedoka ĆD i OD, koje sve pisane iskaze sud nije cijenio kao dokaz osnovom odredbe članka 492.c stavka 4. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, dalje u tekstu: ZPP) budući da su ih stranke osporile. S time u svezi sud nije provodio daljnje dokaze u vidu neposrednog saslušanja imenovanih svjedoka, jer je odluku o glavnoj stvari mogao donijeti već na temelju stanja spisa, o čemu će se obrazlagati u nastavku.
4. U podnesku od 30. prosinca 2024. tužitelj je u bitnome ponovio navode istaknute u tužbi te je osporavao navode tuženika iz odgovora na tužbu.
5. Na pripremnom ročištu održanom 29. siječnja 2025. stranke su na upit suda učinile nespornim da je Ugovor o zakupu od 29. travnja 2019. sa Dodatkom ugovora o zakupu od 10. siječnja 2020. otkazan dopisom tužitelja od 1. listopada 2020. od kojeg datuma pa nadalje stranke postupka nisu više u obvezno pravnom odnosu temeljem tog ugovora.
5.1. Na istom ročištu na upit suda da razjasni svoje navode tužitelj je pojasnio kako, u skladu s navodima istaknutima u tužbi i podnesku od 30. prosinca 2024., tražbinu iz točke 2. tužbenog zahtjeva u iznosu od 5.761,00 eura potražuje na temelju instituta stjecanja bez osnove, a budući da točkom 1. tužbenog zahtjeva traži od suda konstitutivnu zaštitu na način da zbog izmijenjenih okolnosti raskine Ugovor o zakupu od 29. travnja 2019. sa Dodatkom ugovora o zakupu od 10. siječnja 2020., i to za razdoblje od 1. siječnja 2020. do 31. listopada 2021. Isto tako pojasnio je da je riječ o istoj pravnoj osnovi u pogledu točke 3. eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva koji je u neposrednoj vezi sa točkom 1. eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva. Na tom ročištu zaključen je prethodni postupak.
5.2. Raspravnim rješenjem od 29. siječnja 2025., na temelju odredbe članka 37. stavak 2. u svezi odredbe članka 40. stavak 3. ZPP-a vrijednost predmeta spora u pogledu glavnog zahtjeva određena je se u iznosu od 10.435,10 eura, te je u istom iznosu određena vrijednost predmeta spora za eventualno kumulirani tužbeni zahtjev, budući da je tužitelj uz novčani zahtjev (isplata) postavio i nenovčani (raskid odnosno izmjena ugovora) a navedeni zahtjevi proizlaze iz raznih osnova (čl. 369. st. 1. ZOO-a izmjena ili raskid ugovora zbog promijenjenih okolnosti, te čl. 1111. ZOO-a stjecanje bez osnove). Određena vrijednost predmeta spora predstavlja vrijednost novčane i nenovčane tražbine.
5.3. U skladu s prijedlogom tuženika sud je pribavio na uvid spis ovog suda posl. br. P-60/2021, uvidom u koji je u bitnome utvrđeno da je između stranaka postupka vođen parnični postupak povodom tužbe tužitelja protiv tuženika, radi utvrđenja ništetnosti i podredno poništaja Ugovora o zakupu, a koji postupak je pravomoćno okončan presudom od 22. listopada 2021. kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja na utvrđenje Ugovora o zakupu „Trgovačka ulica – površina br. 16“ od 29. travnja 2019. kao i Dodatka br. 1/2020 od 10. siječnja 2020. ništetnim, te na poništaj Ugovora o zakupu „Trgovačka ulica – površina br. 16“ od 29. travnja 2019. kao i Dodatka br. 1/2020 od 10. siječnja 2020.
6. Na glavnoj raspravi održanoj 15. travnja 2025. tužitelj je naveo kako je i nadalje sporna pravna sudbina Ugovora i Dodatka ugovoru za 2020. Pojašnjava da je do 2021. ugovorni odnos postojao zbog čega se tužbom traži sudski raskid ugovornog odnosa za to razdoblje, podredno izmjenu ugovora za to isto razdoblje. Predmetni Ugovor i Dodatak ugovoru otkazani su dopisom od 1. listopada 2020. s time da je otkaz ugovora mogao najranije nastupiti tek istekom otkaznog roka od 30 dana (članak 14. stavak 2. ugovora), a koji otkazni rok je počeo teći danom dostave dopisa od 1. listopada 2020. tuženiku. S obzirom na navode tuženika, nesporno je da je tuženik dopis tužitelja od 1. listopada 2020. zaprimio početkom listopada, a cijeneći odredbe ugovora o zakupu taj otkaz ima pravne učinke od 1. siječnja 2021.
6.1. Na istoj glavnoj raspravi tuženika je naveo kako je nesporno da je tuženik zaprimio tužiteljev dopis o otkazu ugovora o zakupu od 1. listopada 2020. tijekom listopada 2020., odnosno konkretno zaprimio ga je putem elektroničke pošte 2. listopada 2020. kako to proizlazi iz elektroničke pošte na listu 41-44 spisa ovog suda posl. br. P-60/2021, dok je otkaz tuženiku dostavljen preporučenom pošiljkom nekoliko dana nakon dostavljene elektroničke pošte. Ponovio je kako tuženik nije potraživao zakupninu za 2021. budući da je ugovor o zakupu otkazan na temelju dopisa tužitelja od 1. listopada 2020.
6.2. Raspravnim rješenjem od 15. travnja 2025. odbijeni su dokazni prijedlozi tužitelja glede provođenja personalnih dokaza, glede provođenja vještačenja, te glede pribavljanja podataka od Turističke zajednice i Stožera civilne zaštite, kao i dokazni prijedlozi tuženika glede provođenja personalnih dokaza, a budući je sud odluku o glavnoj stvari mogao donijeti već na temelju navoda stranaka i stanja spisa. Stoga je na istom ročištu proveden dokazni postupak uvidom u dokumentaciju u spisu (list 1- 187 spisa) te dokumentaciju u spisu ovog suda posl. br. P-60/2021.
7. Ocjenom izvedenih dokaza te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a u skladu s odredbom članka 8. ZPP-a, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti neosnovan.
8. Predmet tužbenog zahtjeva je raskid Ugovora o zakupu „Trgovačka ulica
– površina br. 16“ od 29. travnja 2019. s Dodatkom br. 1/2020 od 10. siječnja 2020. (toč. I. izreke zahtjeva) radi izmijenjenih okolnosti osnovom odredbe članka 369. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, dalje u tekstu: ZOO) i isplata iznosa od 5.761,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama osnovom odredbe članka 1111. ZOO-a na ime stjecanja bez osnove, dok je predmet eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva izmjena Ugovora o zakupu „Trgovačka ulica – površina br. 16“ od 29. travnja 2019. s Dodatkom br. 1/2020 od 10. siječnja 2020. (toč. I. izreke zahtjeva) radi izmijenjenih okolnosti osnovom odredbe članka 369. ZOO-a, utvrđenje okolnosti da je Ugovor o zakupu „Trgovačka ulica – površina br. 16“ od 29. travnja 2019. s Dodatkom br. 1/2020 od 10. siječnja 2020. otkazan dopisom tužitelja od 1. listopada 2020. (toč. II. izreke zahtjeva) i isplata iznosa od 4.717,49 eura sa zakonskim zateznim kamatama osnovom odredbe članka 1111. ZOO-a na ime stjecanja bez osnove (toč. III. izreke zahtjeva).
9. Nije sporno da su stranke postupka 29. travnja 2019. zaključile Ugovor o zakupu „Trgovačka ulica – površina br. 16“, ovjerenih potpisa po javnoj bilježnici Mariji Hrvatin iz Poreča broj OV-2806/2019 dana 29. travnja 2019., a kojim Ugovorom je tuženik dao, a tužitelj primio u zakup površinu za postavljanje naprave broj 16, veličine 50,00 (pedeset) m2, na nekretnini označenoj kao k. č. br. [katastarska čestica] upisanoj pri Općinskom sudu u Pazinu, Zemljišnoknjižnom odjelu Poreč-Parenzo u zk. ul. br. [broj ZK uloška] za k. o. [katastarska općina], a koja površina se nalazi u Trgovačkoj ulici u sklopu turističkog kompleksa [adresa], na adresi [adresa], s mogućnošću priključka na električnu energiju. Člankom 2. Ugovora, ugovoreno je da se predmetna površina daje u zakup na određeno vrijeme, i to od dana sklapanja predmetnog Ugovora do 31. listopada 2021., koja okolnost je također nesporna. Nije sporno da su tužitelj i tuženik ugovorili godišnju naknadu za korištenje predmetne površine u visini od 31.000,00 kuna bez PDV-a, što po srednjem tečaju HNB-a na dan sklapanja Ugovora iznosi 4.174,04 EUR uvećano za porez na dodanu vrijednost. Tužitelj je dogovorenu naknadu bio dužan platiti na način da iznos naknade za 2019. plati u roku od 8 dana od dana potpisivanja Ugovora a iznos naknade za preostale godine (2020. i 2021. godina) najkasnije do 15. siječnja za tekuću godinu temeljem ispostavljenih računa tuženika, koje okolnosti stranke ne spore, a iste ujedno proizlaze iz Ugovora.
9.1. Nadalje, nije sporno da su stranke postupka 10. siječnja 2020. zaključile Dodatak Ugovoru o zakupu „Trgovačka ulica – površina br. 16“ br. 1/2020. Predmetnim Dodatkom ugovorne strane izmijenile su članak 7 stavak 2. alineju 2. Ugovora o zakupu na način da je tužitelj iznos naknade za preostale godine (2020. i 2021 godinu) bio dužan platiti u dva jednaka obroka i to prvi obrok do 20. srpnja u godini te drugi obrok do 20. kolovoza u godini. Ugovorne strane izmijenile su i članak 7. stavak 4. Ugovora na način da se godišnji EURIBOR utvrđuje na dan 30. lipnja za svaku od godina posebno kao i članak 8. stavak 3. alineju 2. na način da je tužitelj iznos paušalnih troškova za preostale godine (2020. i 2021. godinu) dužan platiti u dva jednaka obroka i to prvi obrok do 20. srpnja u godini te drugi obrok do 20. kolovoza u godini. Navedene okolnosti nisu sporne među strankama a ujedno proizlaze iz Dodataka Ugovoru o zakupu.
9.3. Nije sporno da je, kako je to propisano odredbom članka 11. Ugovora o zakupu, radi osiguranja naplate potraživanja, kao i svih ostalih eventualnih tražbina tuženika koje bi mogle proizaći iz predmetnog ugovora, tužitelj predao tuženiku jednu uredno ispunjenu i potvrđenu bjanko zadužnicu na iznos od 50.000,00 kuna koja je potvrđena kod javnog bilježnika Marije Hrvatin iz Poreča i to dana 11. travnja 2016. pod brojem: OV-2084/16 a koja zadužnica se koristila kao sredstvo osiguranja u drugom ugovornom odnosu stranaka. S time u svezi zakupnik odnosno tužitelj je tuženiku kao zakupodavcu da suglasnost da se u slučaju neplaćanja osiguranih potraživanja (definiranih člankom 7., 8. i 16. – naknada za zakupninu i drugi troškovi) o njihovoj dospjelosti dugovani iznos s bjanko zadužnice zaplijeni sa svih njegovih računa u korist tuženika kao zakupodavca, kako to proizlazi iz članka 11. stavka 2. Ugovora o zakupu, a koje odredbe strankama postupka nisu bile sporne.
9.4. Nije sporno da je tužitelj jednostranom izjavom od 1. listopada 2020. u skladu s odredbom članka 14. Ugovora o zakupu otkazao Ugovor o zakupu, te da tuženik kao zakupodavac nije naplaćivao zakupninu za 2021.
9.5. Nije sporno da je tuženik tražbinu koja se temelji na Ugovoru o zakupu sa Dodatkom za 2020. godinu prema računu br. 516-716-20 od 25. rujna 2020. naplatio temeljem bjanko zadužnice na iznos od 50.000,00 kuna koja je potvrđena kod javnog bilježnika Marije Hrvatin iz Poreča 11. travnja 2016. pod brojem: OV-2084/16, u postupku prisilne naplate kod FINE, koje okolnosti ujedno proizlaze iz zahtjeva za izravnu naplatu, specifikacije uz zahtjev, otvorenih stavki i bjanko zadužnice na stranici 34-49 spisa).
10. Sporna je osnova i visina tužiteljeve tražbine.
11. Prema odredbi članka 369. stavak 1. ZOO-a ako bi zbog izvanrednih okolnosti nastalih nakon sklapanja ugovora, a koje se nisu mogle predvidjeti u vrijeme sklapanja ugovora, ispunjenje obveze za jednu ugovornu stranu postalo pretjerano otežano ili bi joj nanijelo pretjerano veliki gubitak, ona može zahtijevati da se ugovor izmijeni ili čak i raskine. Prema stavku 2. izmjenu ili raskid ugovora ne može zahtijevati strana koja se poziva na promijenjene okolnosti ako je bila dužna u vrijeme sklapanja ugovora uzeti u obzir te okolnosti ili ih je mogla izbjeći ili savladati. Prema stavku 3. strana koja zahtijeva izmjenu ili raskid ugovora ne može se pozivati na promijenjene okolnosti koje su nastupile nakon isteka roka određenog za ispunjenje njezine obveze.
12. U konkretnom slučaju nije sporno da je obveznopravni odnos stranaka temeljen na Ugovoru o zakupu s Dodatkom prestao na temelju jednostranog otkaza tužitelja dopisom od 1. listopada 2020., a sve u smislu odredbe članka 14. Ugovora o zakupu s Dodatkom. Navedeni (ugovoreni) otkaz predstavlja prestanak ugovornog odnosa i temeljem ZOO-a (članak 160. ZOO-a).
13. Cijeneći, dakle, okolnost da je ugovorni odnos stranaka (temeljen na Ugovoru o zakupu s Dodatkom) prestao (u vrijeme podnošenja tužbe) to tužitelj ne može s uspjehom tražiti raskid ugovora ili izmjenu ugovora temeljem odredbe članka 369. stavka 1. ZOO-a budući da taj ugovor više nije na snazi, pa se nema što raskidati ili mijenjati konstitutivnom odlukom suda. Krajnji cilj konstitutivne zaštite ostvaruje se pravomoćnošću odluke, pa pravna promjena u pravilu nastaje u vrijeme pravomoćnosti presude i to s učinkom pro futuro (ex nunc), a samo iznimno, kada je to zakonom propisano konstitutivna odluka djeluje retroaktivno (ex tunc).
13.1. Osim toga, tužitelj je tuženiku ispunio tražbinu za 2020. s osnova predmetnog ugovornog odnosa, doduše putem prisilne naplate, pa je sud stajališta da nakon što je obveza od strane tužitelja ispunjena (na plaćanje zakupnine i drugih troškova), tužitelj nije u mogućnosti tražiti raskid ili izmjenu ugovora. Takvo stajalište zauzeto je i u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-101/88 od 28. prosinca 1989. te Rev-1331/00 od 17. listopada 2000. S time u svezi, tužitelj je bio u mogućnosti koristiti se drugim pravnim sredstvima propisanim primjerice Ovršnim zakonom a koji mu omogućuju osporavanje prisilne naplate iz svih onih razloga koje ističe u ovom postupku (nezakonitost ovrhe i dr.) a koji prigovori nisu od utjecaja na primjenu odredbe članka 369. ZOO-a na utvrđeno činjenično stanje.
13.2. Slijedom navedenog tužbeni zahtjev koji se odnosi na raskid Ugovora o zakupu s Dodatkom pa tako i eventualno kumulirani zahtjev tužitelja koji se odnosi na izmjenu Ugovora o zakupu s Dodatkom nije osnovan, o čemu je odlučeno kao u toč. I. i II. izreke presude.
14. Prema odredbi članka 1111. ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi (stavak 1.). Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom (stavak 2.) Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala (stavak 3.).
14.1. U konkretnom slučaju prijelaz imovine tužitelja na tuženika u smislu novčanih sredstava imao je osnovu u ugovornom odnosu u vrijeme naplate zakupnine i troškova za 2020., a što nije sporno. Tada je Ugovor o zakupu sa Dodatkom bio još uvijek na snazi. Slijedom navedenog, tužitelj ne može osnovano tvrditi da je prijelaz imovine obavljen bez osnove ili s obzirom na osnovu koja je naknadno otpala.
14.2. Slijedom navedenog tužbeni zahtjev u dijelu kojim tužitelj traži isplatu novčane naknade u iznosu od 5.761,00 eura s naslova stečenog bez osnove (pod pretpostavkom raskida ugovora) nije osnovan. Također, ni eventualno kumulirani zahtjev tužitelja koji se odnosi na isplatu novčane naknade u iznosu od 4.717,49 eura s naslova stečenog bez osnove (pod pretpostavkom raskida ugovora) nije osnovan.
15. Konačno, tužitelj nema pravnog interesa tražiti utvrđenje okolnosti da je dopisom od 1. listopada 2020. Ugovor o zakupu „Trgovačka ulica – površina br. 16“ od 29. travnja 2019. s Dodatkom br. 1/2020 od 10. siječnja 2020. otkazan za razdoblje zakupa od 1. siječnja 2021. do 31. listopada 2021. jer takav zahtjev osnovom odredbe članka 187. ZPP-a nije dopušten. Naime, pravni interes je uvjet za podnošenje tužbe koji podrazumijeva da tužitelj mora imati pravni interes za ostvarenje svojih zahtjeva u postupku, što znači da mora biti izložen pravnoj šteti ili imati pravnu korist od rješenja koje traži. U ovom slučaju, tužitelj nije imao pravni interes za utvrđenje okolnosti raskida jer navedena okolnost između stranaka nije sporna. Osim toga, prema odredbi članka 187. stavka 1. ZPP-a tužitelj može u tužbi tražiti da sud samo utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave, a u konkretnom slučaju tužitelj traži utvrđenje određene okolnosti. Kako tužitelj traži utvrđenje određene okolnosti a ne prava ili pravnog odnosa, to i iz navedenog razloga zahtjev nije u skladu s odredbom članka 187. ZPP-a.
16. Slijedom svega navedenoga tužbeni zahtjev ocjenjen je neosnovanim, pa je odlučeno kao u toč. I. i II. izreke presude.
17. Sud je utvrđujući bitne činjenice za ovaj predmet, cijenio sve isprave dostavljene po strankama u spis, dakle i one koje nije posebno obrazlagao. Navedene isprave nisu posebno obrazlagane jer su bez utjecaja na odluku o glavnoj stvari.
18. Tuženik koji je u cijelosti uspio u sporu ima pravo sukladno odredbi članka 154. stavka 1. i članka 155. ZPP-a na naknadu opravdanih troškova parničnog postupka.
19. Kao opravdani i osnovani ocjenjeni su slijedeći troškovi tuženika: troškovi iskaza svjedoka pred javnim bilježnikom u ukupnom iznosu od 12,64 eura te za dolazak na rasprave 29. siječnja 2025. i 15. travnja 2025. u visini povratne autobusne karte na relaciji Poreč-Pazin-Poreč (autobusna karta Utotrans d.d. za navedenu relaciju iznosi 11,20 eura) u iznosu od 22,40 eura, dakle sveukupno iznos od 35,04 eura sa zakonskom zateznom kamatom po stopi propisanoj odredbom članka 29. ZOO (čl. 29. st. 2. ZOO-a, „ostali odnosi“), kako je to odlučeno u toč. III. izreke presude.
U Pazinu 29. svibnja 2025.
Sudac
Andrea Jelenić Pitoski
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku od 15 dana računajući od dana objave presude, ako je stranka bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu, odnosno od primitka prijepisa presude, ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude.
DNA:
- Tužitelju po pun.,
- Tuženiku.
