REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-2717/2024-50

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu Ivanu Borkoviću u pravnoj stvari tužitelja PŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koga zastupa punomoćnik Tomislav Bogdan, odvjetnik u Osijeku, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, koga zastupa Ivan Glamuzina, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, nakon održane javne i glavne rasprave zaključene 15. travnja 2025., u prisutnosti punomoćnika tužitelja ŽŽ, odvjetničkog vježbenika te punomoćnice tuženika ĐŽ, odvjetničke vježbenice, 29. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuju se ništetnima odredbe Ugovora o kreditu broj: 151-50-4059017 sklopljenog između tužitelja i tuženika 24. travnja 2007., koji je potvrđen po javnom bilježniku Mati Mediću dana 26. travnja 2007. pod brojem: OV-4349/2007. koje glase:

- u članku 2. predmetnoga ugovora: "promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora ";

- u čl. 7. predmetnoga ugovora glasi: "...u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća ..."

- u čl. 9. glasi: "Na sve što nije regulirano ovim Ugovorom primjenjuju se opći akti Kreditora kojim je regulirano kreditiranje građana sa svim njihovim izmjenama i dopunama donesenim za vrijeme trajanja ovog Ugovora."

II Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju 2.842,70 eura te zatezne kamate koje teku na iznos od

- 3,98 eura od 12.11.2008.

- 9,81 eura od 14.01.2009.

- 12,86 eura od 01.02.2009.

- 15,40 eura od 13.03.2009.

- 9,33 eura od 11.04.2009.

- 10,17 eura od 13.05.2009.

- 7,86 eura od 11.06.2009.

- 8,63 eura od 11.07.2009.

- 5,75 eura od 12.08.2009.

- 8,48 eura od 16.09.2009.

- 6,01 eura od 15.10.2009.

- 7,58 eura od 14.11.2009.

- 7,02 eura od 12.12.2009.

- 11,94 eura od 14.01.2010.

- 14,07 eura od 13.02.2010.

- 13,36 eura od 13.03.2010.

- 16,35 eura od 16.04.2010.

- 17,98 eura od 12.05.2010.

- 24,04 eura od 12.06.2010.

- 28,63 eura od 14.07.2010.

- 22,61 eura od 12.08.2010.

- 39,10 eura od 11.09.2010.

- 32,08 eura od 08.10.2010.

- 32,11 eura od 10.11.2010.

- 39,48 eura od 10.12.2010.

- 50,62 eura od 12.01.2011.

- 41,31 eura od 09.02.2011.

- 41,96 eura od 09.03.2011.

- 38,51 eura od 09.04.2011.

- 44,48 eura od 07.05.2011.

- 56,06 eura od 08.06.2011.

- 55,03 eura od 07.07.2011.

- 81,83 eura od 09.08.2011.

- 80,67 eura od 07.09.2011.

- 57,75 eura od 07.10.2011.

- 58,48 eura od 08.11.2011.

- 55,01 eura od 09.12.2011.

- 60,11 eura od 06.01.2012.

- 64,06 eura od 08.02.2012.

- 63,64 eura od 07.03.2012.

- 61,81 eura od 07.04.2012.

- 62,52 eura od 08.05.2012.

- 64,27 eura od 07.06.2012.

- 62,47 eura od 06.07.2012.

- 63,17 eura od 08.08.2012.

- 61,51 eura od 07.09.2012.

- 58,92 eura od 06.10.2012.

- 61,95 eura od 07.11.2012.

- 60,83 eura od 08.12.2012.

- 62,78 eura od 08.01.2013.

- 59,23 eura od 07.02.2013.

- 60,21 eura od 07.03.2013.

- 62,86 eura od 06.04.2013.

- 59,64 eura od 08.05.2013.

- 56,63 eura od 08.06.2013.

- 55,10 eura od 06.07.2013.

- 58,36 eura od 06.09.2013.

- 61,15 eura od 05.10.2013.

- 59,89 eura od 30.10.2013.

- 61,85 eura od 07.12.2013.

- 59,50 eura od 09.01.2014.

- 63,14 eura od 07.02.2014.

- 64,13 eura od 27.02.2014.

- 62,65 eura od 08.04.2014.

- 61,89 eura od 17.06.2014.

- 62,13 eura od 08.07.2014.

po stopi koja se određuje do 31. srpnja 2015. za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po kamatnoj stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke i koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, u roku od 15 dana.

III Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu u kojem glasi:

"Utvrđuje se ništetna odredba Ugovora o kreditu broj: 151-50-4059017 sklopljenog između tužitelja PŽ i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69 OIB: 53056966535, dana 24. travnja 2007., koji je potvrđen po javnom bilježniku Mati Mediću dana 26. travnja 2007. godine, pod brojem:

OV-4349/2007., a koja u čl. 1. predmetnoga ugovora glasi: "Kunska protuvrijednost CHF ... po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja ..."

te u dijelu u kojem se traži da se tuženiku naloži tužitelju plaćanje 1031,01 eura sa zateznim kamatama.

IV Nalaže se tuženiku platiti tužitelju parnične troškove u iznosu od 2.061,90 eura s kamatama koje teku od 29. svibnja 2025. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je u tužbi od 25. lipnja 2020. naveo da je kao korisnik kredita sklopio 24. travnja 2007. s tuženikom kao kreditorom ugovor o kreditu broj: 151-50-4059017 u iznosu 20.462,08 CHF s primjenom valutne klauzule švicarski franak, na vrijeme plaćanja u 84 mjesečnih anuiteta. Tijekom razdoblja otplate kredita tuženik, banka je značajno povećala predmetnu ugovorenu kamatnu stopu od početnih 5,20% bez da je omogućila tužitelju da pregovara o visini, niti su tužitelju razjašnjeni objektivni parametri za promjenu. U ugovoru o kreditu je sadržana nepoštena i ništetna ugovorna odredba, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak u čl. 7. te način otplate anuiteta u kunskoj protuvrijednosti, a tuženik nije na adekvatan i transparentan način informirao tužitelja o rizicima. Kao dokaze je predložio Ugovor o kreditu, financijsku dokumentaciju, financijsko vještačenje i svoje saslušanje. U tužbi i određenom tužbenom zahtjevu u podnesku zaprimljenom 27. svibnja 2021. tužitelj traži da se proglasi ništetnom odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope te odredbe kojim je ugovorena glavnica i plaćanje anuiteta vezano za švicarski franak sadržana u čl. 1., čl. 2, čl. 7. i čl. 9. Ugovora o kreditu te zbog ništetne odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli tužitelj traži da tuženik isplati iznos od 29.186,41 kuna sa zateznim kamatama kao i trošak postupka. Podneskom od 12. prosinca 2024. je konačno postavljen tužbeni zahtjev.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo da promjena kamatne stope nije posljedica tuženikove nesavjesnosti i nepoštenja već objektivnih tržišnih okolnosti. U trenutku sklapanja predmetnih ugovora o kreditu nije postojala obveza kako tuženika tako ni drugih banaka da u pogledu promjenjive kamatne stope ugovaraju egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni ugovorene kamate. Ističe da je sporna odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da se o njoj pojedinačno pregovaralo te da nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik ističe kako je predmetna odredba tužitelju bila jasna, lako uočljiva i razumljiva. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje protivno načelu savjesnosti i poštenja značajnu neravnotežu u pravima i obveza ugovornih strana na štetu potrošača Osporava osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva te ističe prigovor zastare.

3. Prihvaćena je preinaka tužbe od 27. svibnja 2021. na temelju čl. 190. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje u tekstu: ZPP).

4. U ovom je predmetu sud 16. prosinca 2021. donio presudu poslovni broj P- 3166/20-19 kojom je u točki II naložio tuženiku platiti tužitelju 29.186,41 kuna (3.873,70 eura) sa zateznim kamatama. Dopunskom presudom od 3. veljače 2023. ovaj je sud djelomično odbio tužbeni zahtjev za iznos od 771,59 eura.

5. Županijski sud u Osijeku je rješenjem Gž-432/24 od 21. ožujka 2024. ukinuo presudu ovog suda poslovni broj P-3166/2020-19 od 16. prosinca 2021. Dopunska presuda s odbijajućim dijelom je postala pravomoćna, stoga se ovaj postupak nastavio voditi za iznos od 3.873,70 EUR sa zateznim kamatama.

6. Tijekom postupka pročitana je financijska dokumentacija (stranice 8-26, 32- 34,52-60, 118-122), Ugovor o kreditu (27-30) i provedeno je financijsko vještačenje (101-113).

7. Sud nije saslušao tužitelja jer je sam odustao od svog saslušanja zbog zdravstvenog stanja, a tuženik je odustao od dokaznog prijedloga saslušanja djelatnice banke Nujster dok sud nije saslušavao javnog bilježnika Matu Medića iz Kutine koji je solemnizirao predmetni ugovor o kreditu budući da se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru (takav je stav zauzet i u rješenju USRH broj: U-III-4223/2021 od 1. prosinca 2021.).

8. Među strankama nije sporno da je kao korisnik kredita sklopio 24. travnja 2007. s tuženikom kao kreditorom ugovor o kreditu broj: 151-50-4059017 u iznosu 20.462,08 CHF s primjenom valutne klauzule švicarski franak.

9. Sporna je valjanost ugovornih odredbi kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te je sporno pripada li u tom slučaju tužitelju utuženi iznos na ime razlike u obračunatim anuitetima, do koje razlike je došlo radi primjene takvih ugovornih odredbi. Također je sporno je li u konkretnom slučaju nastupila zastara potraživanja za razdoblje za koje traži naknadu.

10. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu preplaćenih iznosa s osnova razlike u obračunatim anuitetima uslijed ništetnosti ugovornih odredbi o valuti uz koju je vezana glavnica, a to je švicarski franak te promjenjive kamatne stope.

11. Na temelju ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

12. Što se tiče pitanja je li tužitelj sklopio ugovor o kreditu u statusu potrošača, sud navedeno nije mogao utvrditi iz iskaza tužitelja koji zbog zdravstvenog stanja nije mogao biti saslušan niti iz iskaza djelatnika banke od kojega je tuženik odustao. Da je tužitelj sklopio ugovor kao potrošač teret dokaza je na tuženiku koje nije predložio dokaze na tu okolnost, stoga je sud uzeo da se radi o potrošačkom ugovoru. Naime, dokazi s kojima je sud raspolaže, a riječ je o ugovor o kreditu na 20,460,08 u CHF u kojem se u članku 8. spominje suglasnost o zapljeni plaće tužitelja upućuje da je riječ o potrošačkom kreditu, a u spisu nisu priloženi dokazi koji bi upućivali na suprotan zaključak.

13. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko vještačenje po vještaku Darku Prpiću iz trgovačkog društva Darfin d.o.o. Iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka proizlazi da ukupna razlika s osnove promjena kamatne stope između anuiteta prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na anuitete prema simuliranom početnom otplatnom planu primjenom redovno ugovorene kamatne stope za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznosi 1.388,17 CHF odnosno kunska protuvrijednost iznosi 7.768,11 kn (1031,01 eura). Ukupna razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta prema simuliranom početnom otplatnom planu po srednjem tečaju Kreditora važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema simuliranom početnom otplatnom planu po srednjem tečaju kreditora važećem na dan isplate kredita za sve anuitete za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 21.418,30 kn (2.842,70 eura). Ukupna razlika s osnove promjena kamatne stope i s osnove valutne klauzule za sve anuitete za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 29.186,41 kn (3.873,70 eura). Nalaz i mišljenje financijskog vještaka prihvaćeni su u cijelosti, jer je vještačenje provedeno nepristrano i stručno, a stranke nisu imale primjedbe u odnosu na matematički izračun, niti su tražile da se vještaka dodatno sasluša.

14. Tužitelj se pravilno tijekom ovog postupka poziva na odluke u predmetu Udruge Potrošač protiv više banaka i to presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-249/14 od 5. travnja 2015., kojom je potvrđena presuda Visokog trgovačkog suda Zagreb br. Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2013. te presudu Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu, na način da ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a do prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac – korisnik kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tužene o promjeni stope ugovorne kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenih na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time i tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82., 90, a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. ZZP, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/18 od 14. lipnja 2018., u kojoj je utvrđeno da je tužena povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, imaju direktan učinak u ovoj parnici po odredbi čl. 502. a. ZPP-a i čl. 502. c. ZPP i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14).

15. Ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini zavisnom o odluci banke je uočljiva, ali nije razumljiva, jer proizlazi da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke.

16. Presudom Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 odlučeno je da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom, treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva. To znači da su u ugovoru o kreditu tužitelju morali na jasan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti načina promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama Ugovora, tako da on na temelju razumljivih kriterija može predvidjeti njihove ekonomske posljedice

17. Odredba o promjeni kamatne stope je odlučujuća ugovorna odredba, a ona je zavisna isključivo o odluci jednog ugovaratelja i to tuženika, bez istovremeno jasno određenih uvjeta promjenjivosti i referentne stope za koju se veže promjena, pa tako ove odredbe Ugovora o kreditu, kojim se određuje visina promjenjive kamatne stope, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, te dovodi do toga da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužniku, a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti. Stoga se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka na štetu tužitelja, jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a temeljem navedene ugovorne odredbe tuženik je onemogućio utjecaj druge ugovorne strane na visinu kamata.

18. Osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva niti je bila određena, a niti odrediva i njezin sadržaj prosječnom potrošaču objektivno nije bio niti je mogao biti razumljiv. Ovaj sud, a polazeći od naravi tuženika kao novčarske institucije čiji je krajnji cilj ostvarivanje zarade, ne dovodi u pitanje tuženikovo legitimno pravo da u ugovorima o kreditu ugovara promjenjivu kamatnu stopu, ali istovremeno ovaj sud zaključuje da je tuženik kao dobar i odgovoran gospodarstvenik trebao imati drugačiji pristup prema tužitelju prilikom ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovoru o kreditu te tužitelja informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što je izrazio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015.

19. U odnosu na valutnu klauzulu, presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/2018-11 je odbijena revizija tužene protiv drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u dijelu (toč. 1, 2, 3, 4, 5, 6. i 7. izreke) kojim je utvrđeno da su te banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81, čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 – dalje: ZZP/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09 – dalje: ZZP). Stoga je i postupanje tuženika o pitanju valutne klauzule unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite riješeno na način da je utvrđeno kako tuženik nije na transparentan način informirao potrošače o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro. Iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, s obzirom da tuženik kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik kao i dodatni rizik specifičan za CHF kao valutu utočišta, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike. Također, iz navedenih odluka proizlazi utvrđenje prema kojemu je iznos ugovorene kamate potrošaču bio nerazumljiv i iz razloga jer je vezan za tečaj švicarskog franka i za odluku banke. Također sve to proizlazi i iz iskaza tužitelja koji navodi da nije pregovarao s djelatnicima prednika tuženika o odredbama kredita vezano za valutnu klauzulu, niti je bio upozoren od strane istih da bi moglo doći do povećanja tečaja CHF u odnosu na kunu i shodno tome i rate kredita.

20. S obzirom na utvrđeno očito je da tuženik nije na nedvojben način dokazao da je s tužiteljem u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora pojedinačno pregovarao o spornoj odredbi i da ga je upoznao s parametrima o kojima ovisi promjena kamatne stope, valutnoj klauzuli i ulaznoj naknadi te o posljedicama koje iz toga proizlaze. Naime, banka je dužna upoznati klijente s elementima koji utječu na promjenu kamatne stope kao i s posljedicama koje bi promjena kamatne stope mogla imati na visinu njegove obveze jer je znanje i iskustvo banke u kreditnom poslovanju neproporcionalno veće u odnosu na znanje prosječnog potrošača što u konkretnom slučaju nije učinjeno s obzirom na općenitu i nedorečenu formulaciju o promjenljivoj kamatnoj stopi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru, koja formulacija je tužitelju, kao i svakom prosječnom potrošaču, nerazumljiva.

21. Tužitelju su u samom ugovoru morali biti određeno predočeni i objašnjeni rizici, razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope da bi na temelju određenih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti sve potencijalne ekonomske posljedice koje za njega iz ugovora mogu proizaći, pri čemu nije dovoljno da je tužitelj samo općenito znao i da je kamatna stopa promjenjiva. S obzirom da je odredba ugovora o promjenjivosti kamatne stope od bitnog značaja i u konačnici ovisi isključivo o odluci jedne ugovorne strane tuženika, bez da su određeno i razumljivo navedeni uvjeti promjenjivosti, to predstavlja odredbu koja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja jer kod ugovaranja promjenjive kamatne stope obveza potrošača istovremeno ovisi o promjenjivom bitnom elementu i zato je posebno rizična jer potrošač u vrijeme zaključenja ugovora ne zna koju će cijenu u vidu kamate za to platiti, što je sve u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja.

22. Zbog svega do sad navedenog ovaj je sud utvrdio da su ništetni dijelovi odredbe Ugovora o kreditu između tužitelja i tuženika kako je navedeno u točki I izreke.

23. U smislu odredbe čl. 323. st. 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti sve ono što je primila na temelju takva ugovora. Stoga tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je platio na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja svakog anuiteta i iznosa obračunatog prema početnom srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita.

24. Članak 1111. ZOO-a, određuje da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, nadoknaditi vrijednost postignute koristi. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Članak 1115. ZOO-a, uređujući opseg vraćanja stečenog, određuje da, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

25. Nadalje, osnovano tuženik ističe prigovor zastare za potraživanje tužitelja na temelju ništetne ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope sukladno odluci tuženika ali ne i za potraživanje tužitelja na temelju ništavih odredaba kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF. Podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu došlo je do prekida zastare u smislu odredbe čl. 502.a – 502.h ZPP-a. Zastara individualnih restitucijskih zahtjeva u odnosu na potraživanje preplaćenog iznosa po osnovi ništetne odredbe o promjenjivosti kamatne stope sukladno odluci tuženika te u odnosu na potraživanje preplaćenog iznosa po osnovi ništetnih odredaba kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF, počinje teći ispočetka pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske i to donošenjem presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u odnosu na ovdje tuženika. Kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 25. lipnja 2020., očito je da u konkretnom slučaju nije protekao petogodišnji zastarni rok koji se primjenjuje kod instituta stjecanja bez osnove u odnosu na valutnu klauzulu na temelju čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05. i 41/08.; dalje ZOO). Naime, presudom Visokog trgovačkog suda RH Pž- 6632/17 od 14.06.2018. utvrđena je ništetnost valutne klauzule za svih sedam banaka, jer je već prije za njih utvrđena ništetnost jednostrano promjenjive kamate i to presudom, broj Pž-7129/13 od 13.06.2014., presudom Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14 od 09.04.2015., te presudom Ustavnog suda RH oznake U-III-2521/2015 od 13.12.2016. Stoga je utvrđeno da zastara za potraživanje na temelju valutne klauzule nije nastupila, dok je potraživanje na temelju promjenjive kamatne stope u zastari. Naime, kako je navedeno ranije u presudi, tuženik se protivio povlačenju tužbenog zahtjeva u odnosu na potraživanje promjenjive kamatne stope te je stoga za navedeni iznos od 1031,01 eura trebalo odbiti tužbeni zahtjev.

26. S obzirom da je tuženik utužene iznose primio u odnosu na ugovornu odredbu koja je utvrđena ništetnom, na temelju citirane odredbe ZOO-a, dužan ih je vratiti tužitelju. Ugovaranjem srednjeg tečaja tuženika za CHF važećeg na dan isplate pojedinog anuiteta te promjenjive kamatne stope, tuženik je sam propustio tužitelja upoznati s parametrima koje je primjenjivao, slijedom čega je njegovo postupanje ocijenjeno nepoštenim, a zatezna kamata tužitelju je priznata od dana tuženikovog stjecanja utuženih iznosa.

27. Visina stope zatezne kamate za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. određena je sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a, a od 1. kolovoza 2015. do isplate sukladno kasnijim izmjenama ZOO-a.

28. Ponavlja se da citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.

29. Osim odbijenog dijela za potraživanje na temelju promjenjive kamatne stope, tužbeni zahtjev je odbijen je i u dijelu utvrđenja ništetnosti te se ističe da nije ništetna odredba kojom je kredit uzet u kunskoj protuvrijednosti CHF jer navedeno nije protivno odredbama ZOO-a. Stoga je odlučeno kao pod točkom III izreke presude.

30. Odluka o trošku tužitelja temelji se na članku 154. st. 1. i 2. i čl. 155. ZPP-a te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15 - dalje: Tarifa), u skladu s troškovnikom tužitelja predanom na ročištu na kojem je rasprava zaključena. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7/1 Tarife), trošak sastava podneska od 4.rujna 2020., 27. svibnja 2021. i u iznosu od 200,00 eura za svaki (br. 8/1 Tarife) te trošak pristupa na ročišta 9. veljače 2021., 26. listopada 2021., 13. prosinca 2024. i 15. travnja 2025. u iznosu od 200,00 eura za svako (br. 9/1 Tarife). Ukupno je riječ o 1.400,00 eura što s PDV-om iznosi 1.750,00 eura. Tome treba pridodati trošak vještačenja u iznosu od 265.45 eura i sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 46,45 eura. Ukupno je riječ o 2.061,90 eura koliko je točkom IV i naloženo tuženiku platiti tužitelju.

31. Tužitelju ne pripada trošak sastavljanja podneska od 12. prosinca 2024. jer je predan dan prije ročišta te je zbog toga ročište i odgođeno, a kako je tužitelju priznat trošak pristupa na ročišta ne može mu se priznati i trošak podneska koji je izazvao održavanje jednog dodatnog ročišta. Nadalje, ne priznaje mu se trošak sastava ostalih podnesaka jer nisu bile nužni, trošak pribave dokumentacije koju nije dokazao niti pristojbu na presudu koju nije platio.

32. Nadalje, odluka o troškovima parničnog postupka donesena je u skladu sa stavom Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Rev-1014/18 od 20. listopada 2021. u vezi odluke suda EU broj C-224/19, C-259/19), obzirom se u ovom predmetu radi o potrošačkom ugovoru, pa bi stoga uračunavanje odbijenog dijela tužbenog zahtjeva, kao prema uspjehu u sporu, narušilo pravičnu ravnotežu između interesa stranaka jer bi donesena odluka o trošku postala neravnomjerni teret za tužitelja koji nije dao povod za parnicu i rezultirala bi ograničavanjem prava na pristup sudu što bi dovelo do toga da bi se tužitelj mogao odvratiti (kao potrošač) od ostvarivanja svog prava na utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi.

33. Na dosuđeni parnični trošak dosuđene su i zatezne kamate koje teku od 25. listopada 2022. do isplate (čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona, "Narodne novine" br. 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17 i 131/20 - dalje: OZ), po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO- a.

34. Stoga je odlučeno kao u izreci presude i rješenja.

U Zagrebu 29. svibnja 2025.

Sudac

Ivan Borković

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana koji se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ako je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na ročište pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda županijskom sudu.

DNA:

1. tužitelju po punomoćniku

2. tuženiku po punomoćniku