REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-5325/2024-17

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Goranu Felji, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja PĐ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Krunoslav Vuljak, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Vuljak & Vuljak d.o.o. iz Koprivnice, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., OIB: 87939104217, iz Zagreba, Jurišićeva ulica 4, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 06. svibnja 2025., u prisutnosti punomoćnika tužitelja GĐ, odvjetničkog vježbenika kod odvjetnika Ivana Kusalića u zamjenu za odvjetnika Krunoslava Valjaka te u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, dana 29. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., OIB: 87939104217, isplatiti tužitelju PĐ, OIB [osobni identifikacijski broj], iznos od 1.457,36 eura sa zateznim kamatama tekućim na iznose od:

- 4,43 eura od 02. prosinca 2008.,

- 22,97 eura od 02. siječnja 2009.,

- 24,61 eura od 02. veljače 2009.,

- 25,43 eura od 02. ožujka 2009.,

- 23,38 eura od 02. travnja 2009.,

- 22,97 eura od 02. svibnja 2009.,

- 19,69 eura od 02. lipnja 2009.,

- 16,82 eura od 02. srpnja 2009.,

- 18,05 eura od 02. kolovoza 2009.,

- 20,10 eura od 02. rujna 2009.,

- 21,84 eura od 02. listopada 2009.,

- 20,59 eura od 02. studenog 2009.,

- 23,50 eura od 02. prosinca 2009.,

- 26,00 eura od 02. siječnja 2010.,

- 28,91 eura od 02. veljače 2010.,

- 28,08 eura od 02. ožujka 2010.,

- 32,65 eura od 02. travnja 2010.,

- 31,41 eura od 02. svibnja 2010.,

- 1.045,93 eura od 19. svibnja 2010.,

do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena od dana dospijeća svakog pojedinog potraživanja do dana 31. srpnja 2015. godine, a za razdoblje od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022., po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 01. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 01. siječnja 2024. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., OIB: 87939104217, naknaditi tužitelju PĐ, OIB [osobni identifikacijski broj], trošak parničnog u iznosu od 1.500,00 eura sa zateznom kamatom tekućom od 29. svibnja 2025. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 06. lipnja 2023. navodi da je s prednikom tuženika dana 13. veljače 2007. sklopio Ugovor o kreditu broj 600407, u iznosu od 20.922,00 CHF u protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju HNB na dan korištenja kredita s promjenjivom kamatnom stopom od 5,10% koja se utvrđuje Odlukom o kamatama i naknadama kreditora. Navodi da je tuženik tijekom trajanja ugovora više puta jednostranim odlukama mijenjao kamatnu stopu bez jasnih i određenih parametara zašto je ista promijenjena te bez mogućnosti pregovaranja o tome. Tužitelj navodi da je takva odredba ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena a time i ništetna sukladno odluci Visokog trgovačkog suda RH, poslovni broj Pž-7129/13 od dana 13. lipnja 2014., te da je odredba ugovora o valutnoj klauzuli nepoštena, a time i ništetna, sukladno odluci Visokog trgovačkog suda RH, poslovni broj: Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u predmetima u kojima je jedan od tuženika bio i tuženik u ovom predmetu. Slijedom navedenog, tužitelj potražuje od tuženika isplatu iznosa od 1.457,36 eura s pripadajućim zateznim kamatama uz naknadu parničnog troška tužitelju sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da je tužba neosnovana zbog čega je osporava u cijelosti te da su tužba i tužbeni zahtjev neosnovani zbog sljedećih razloga: potraživanje tužitelja je u zastari; utvrđenja iz parnice "Potrošač" nisu primjenjiva na konkretan ugovorni odnos koji je predmet tužbe; sve i kada bi utvrđenja iz parnice potrošač bila primjenjiva, niti tada nema mjesta izravnoj primjeni presude VTS-a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz presude VTS-a; sve i kada bi presuda iz presuda iz parnice "Potrošač" bila primjenjiva, ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnima u parnici "Potrošač"; tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama; ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (čl.81. ZZP) i spori visinu utuženog zahtjeva za isplatu. Dalje u odgovoru na tužbu tuženik detaljno obrazlaže svaki od navedenih razloga radi kojeg smatra da je tužba neosnovana te izlaže svoje tumačenje sudske prakse u istovjetnim predmetima. Ne spori visinu tužbenog zahtjeva. Predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška tuženiku.

3. Tijekom postupka, sud je izvršio uvid u svu spisu priloženu dokumentaciju: presliku izračuna preplaćenih kamata i tečaja (list 4), presliku Ugovora o kreditu broj 600407 od 13. veljače 2007. (list 6-11), presliku prometne kartice po kreditu broj 600407 (list 12-16), presliku otplatne tablice po kreditu (list 17-18), presliku rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: Tt-23/25802 od 03. srpnja 2023. (list 34- 35). Sud je također proveo dokaz saslušanjem tužitelja (list 53-54).

4. Tužbeni zahtjev je osnovan.

5. Između stranaka nije sporno da su stranke, i to tužitelj kao korisnik kredita i prednik tuženika kao kreditor, sklopili Ugovora o kreditu broj 600407 od 13. veljače 2007. na iznos od 20.922,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju HNB- a za devize važećem na dan isplate kredita (članak 1.), s rokom otplate od 84 mjeseci (članak 5.), u kojem ugovoru je odredbom članka 2.1. ugovorena promjenjiva redovna kamatna stopa u iznosu od 5,10% godišnje u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama kreditora, kao i visina tužbenog zahtjeva, pa se navedeno neće posebno obrazlagati.

6. Sporno je mogu li se na konkretan predmet primijeniti utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., je li nastupila zastara tužiteljevog potraživanja te je li tuženik primjenom ugovorne odredbe kojom je ugovorena redovna kamatna stopa od 5,10% godišnje, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama kreditora, kao i ugovorne odredbe koja se odnosi na valutnu klauzulu uz koju je vezana glavnica švicarski franak neosnovano ostvario korist u visini razlike iznosa koje je tužitelj uplaćivao, a koji su veći od iznosa prema anuitetu definiranom s obzirom na početnu kamatnu stopu i početnu vrijednost CHF.

7. Tužitelj se pravilno tijekom ovog postupka poziva na odluke u predmetu Udruge Potrošač protiv više banaka (tuženik je VIII tuženik) i to presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-249/14 od 5. travnja 2015., kojom je potvrđena presuda Visokog trgovačkog suda Zagreb br. Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2013., te presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u dijelu u kojem je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu, na način da ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom VIII tuženika i drugim internim aktima banke, a do prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora VIII tuženik kao trgovac – korisnik kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tužene o promjeni stope ugovorne kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenih na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time i tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82., 90, a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. ZZP, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/18 od 14. lipnja 2018., u kojoj je utvrđeno da je tužena povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, imaju direktan učinak u ovoj parnici po odredbi čl. 502. a. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) i čl. 502. c. ZPP i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14).

8. Suprotno navodima tuženika, ugovorna odredba gdje se promjena kamatne stope čini zavisnom o odluci banke je jasna i lako uočljiva, ali nije razumljiva, jer je jedino sigurno kako visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke.

9. Presudom Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C- 26/13 odlučeno je da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom, treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva. To znači da su u ugovoru o kreditu tužitelju morali na jasan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti načina promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama Ugovora, tako da on na temelju razumljivih kriterija može predvidjeti njihove ekonomske posljedice.

10. Odredba o promjeni kamatne stope je odlučujuća ugovorna odredba, a ona je zavisna isključivo o odluci jednog ugovaratelja i to tuženika, bez istovremeno jasno određenih uvjeta promjenjivosti i referentne stope za koju se veže promjena, pa tako ove odredbe Ugovora o kreditu, kojim se određuje visina promjenjive kamatne stope, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, te dovodi do toga da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužniku, a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti. Stoga se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka na štetu tužitelja, jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a temeljem navedene ugovorne odredbe tuženik je onemogućio utjecaj druge ugovorne strane na visinu kamata.

11. Dakle, na temelju osporene odredbe ugovora o kreditu, osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva niti je bila određena, a niti odrediva i njezin sadržaj prosječnom potrošaču objektivno nije bio niti je mogao biti razumljiv. Ovaj sud, a polazeći od naravi tuženika kao novčarske institucije čiji je krajnji cilj ostvarivanje zarade, ne dovodi u pitanje njezino legitimno pravo da u ugovorima o kreditu ugovara promjenjivu kamatnu stopu, ali istovremeno ovaj sud zaključuje da je tuženik kao dobar i odgovoran gospodarstvenik trebao imati drugačiji pristup prema tužitelju prilikom ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovoru o kreditu te tužitelja ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što je izrazio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015. Kako je predmetnom odredbom Ugovora o kreditu redovna kamata sadržajno izražena na identičan način kao i ona koja je toč. 4. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđena ništetnom, a da u ovom postupku ne postoje okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje tužene prilikom ugovaranja promjenjive stope između stranaka bilo drugačije od utvrđenog u tom sudskom postupku, a sve to također proizlazi i iz iskaza tužitelja koji navodi da mu je ponuđen Ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom te ga nitko nije upozorio da bi moglo doći do rasta tečaja CHF u odnosu na kunu te do rasta kamatne stope, niti je mogao o bilo kojim odredbama ugovora pregovarati. Stoga sud navedene odredbe predmetnog ugovora o kreditu utvrđuje ništetnim.

12. U odnosu na valutnu klauzulu, presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/2018-11 je odbijena revizija tužene protiv drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u dijelu (toč. 1, 2, 3, 4, 5, 6. i 7. izreke) kojim je utvrđeno da su te banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81, čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 – dalje: ZZP/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09 – dalje: ZZP). Stoga je i postupanje tuženika po pitanju valutne klauzule unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite riješeno na način da je utvrđeno kako tuženik nije na transparentan način informirao potrošače o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro. Iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, obzirom da tuženik kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik kao i dodatni rizik specifičan za CHF kao valutu utočišta, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike. Također, iz navedenih odluka proizlazi utvrđenje prema kojemu je iznos ugovorene kamate potrošaču bio nerazumljiv i iz razloga jer je vezan za tečaj švicarskog franka i za odluku banke. Također sve to proizlazi i iz iskaza tužitelja koji navodi da mu je ponuđen Ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom te ga nitko nije upozorio da bi moglo doći do rasta tečaja CHF u odnosu na kunu te do rasta kamatne stope, niti je mogao o bilo kojim odredbama ugovora pregovarati. Stoga sud navedene odredbe predmetnog ugovora o kreditu utvrđuje ništetnim.

13. Sukladno odredbi čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05. i 41/08., dalje ZOO) u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Nadalje, sukladno odredbi čl. 323. st. 2. ZOO, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnoj situaciji, tuženik je na temelju ništetnih ugovornih odredbi ostvario korist u vidu plaćanja veće naknade za kredit, odnosno veće kamate, nego što bi ostvario da je ostala na snazi kamatna stopa koja je bila na snazi u trenutku sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu kao što je ostvario korist i na osnovu razlike u tečaju CHF. Stoga je tuženik u obvezi platiti tužitelju razliku u vidu više plaćenog iznosa kamate i razliku koja proizlazi iz razlike između tečaja zbog ništetnih ugovornih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu u smislu odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO-a. Posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi je vraćanje preplaćenih iznosa sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama sukladno čl. 1115. ZOO-a od dana stjecanja do isplate.

14. U odnosu na prigovor zastare tuženika valja napomenuti da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. izrazio stajalište da se pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnog interesa potrošača dolazi do prekida zastare primjenom odredbe čl.241. ZOO-a te zastara pojedinačnih zahtjeva ove vrste počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u povodu te tužbe. Kako je to učinjeno presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. kada je presuda povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u ovoj vrsti predmeta postala pravomoćna i potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015., a kojim presudama je utvrđeno da su se kamatne stope tužene banke mijenjale bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom banka, samim obavještavanjem o promjeni, bez pojedinačnih pregovora, čim je došlo do kršenja pojedinih interesa i prava potrošača kao korisnika kredita što je uzrokovalo nepoštenost tj. ništetnost navedene ugovorne odredbe, pa primjenom toga zastara nije nastupila. To isto vrijedi i za tuženika o kojem i Visoki Trgovački sud Republike Hrvatske po istoj tužbi za zaštitu kolektivnog interesa potrošača odlučivao svojom odlukom poslovni broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018., a Vrhovni sud Republike Hrvatske odbio njegovu reviziju svojom presudom poslovni broj Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019. Stoga sud ocjenjuje da je neosnovan prigovor zastare primjenom odredbe čl. 241. i čl. 225. ZOO-a jer je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12 u tom dijelu ništetnosti za tuženika postala pravomoćna 14. lipnja 2018. kada je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske potvrdio tu prvostupanjsku odluku u odnosu na tuženika svojom presudom poslovni broj Pž-6632/17-10, a tužba u ovom predmetu je podnesena 06. lipnja 2023.

15. S obzirom da je utvrđeno da su ništetne odredbe predmetnog Ugovora u dijelu u kojemu je ugovorena valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa, to je tuženik u utuženom razdoblju bez osnove obračunavao i naplaćivao veće anuitete od onih na koje je imao pravo te da je u utuženom razdoblju tužitelju naplatio više od ugovorenog iznosa, u visini koja je između stranaka nesporna, odnosno bez pravne osnove.

16. Slijedom navedenog, sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja kojim zahtijeva da mu tuženik na ime razlike preplaćenih iznosa zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi isplati iznose od 1.457,36 eura sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja svakog pojedinog anuiteta do isplate te je primjenom odredbi čl. 1111. i 1115. ZOO-a odlučeno kao pod točkom I. izreke ove presude.

17. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbama čl. 151., 154. st. 1. i 155. ZPP-a. Sud je tužitelju priznao trošak u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, ("Narodne novine" br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, 138/23 dalje: Tarifa) prema vrijednosti predmeta spora u vrijeme poduzimanja svake radnje te troškovnikom. Trošak se odnosi na sastav tužbe od 06. lipnja 2023. sukladno Tbr 7.1. Tarife u iznosu od 100 bodova, za sastav podnesaka od 16. studenog 2023. i 15. siječnja 2024. sukladno Tbr. 8.1. Tarife u iznosu od 2x100 bodova, te za sudjelovanje na ročištima od 04. rujna i 05. studenog 2024. i 06. svibnja 2025. sukladno Tbr. 9.1. Tarife u iznosu od 3x100 bodova, što ukupno iznosi 600 bodova. Obzirom na vrijednost boda od 2,00 eura sukladno Tbr. 54 Tarife navedeni trošak tužitelja iznosi 1.200,00 eura što uvećano za 25% PDV-a sukladno Tbr. 46 Tarife iznosi 1.500,00 eura, a kako je i odlučeno pod točkom II. izreke ove presude.

18. Sud nije prihvatio zahtjev tužitelja za naknadom troška za sastav podneska od 22. prosinca 2023. s obzirom da isti nije bio potreban za vođenje ovog postupka.

U Zagrebu 29. svibnja 2025.

Sudac:

Goran Felja

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

-od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira je li na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda Županijskom sudu.

DNA:

1. Tužitelju po pun.

2. Tuženiku po pun.