REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Bjelovaru

Bjelovar, Josipa Jelačića 3

P-1058/2024-62

(ranije spis broj P-259/2020)

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Bjelovaru, po sucu Sanjinu Miloševiću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice VT OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćnicima – odvjetnicima Zajedničkog odvjetničkog ureda Jovana Doneskog, Perice Medakovića, Nere Panjkret, Bojana Doneskog, Antonia Mihocija i Kristine Burcar Štargl, sa pisarnicom u Bjelovaru, Josipa Jelačića 2, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. OIB:92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupane po punomoćnicima - odvjetnicima Odvjetničkog društva Porobija & Porobija sa sjedištem u [adresa], radi isplate, nakon održane i zaključene glavne, javne rasprave dana 16. travnja 2025. godine, u prisutnosti punomoćnika stranaka, temeljem odredbe čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), dana 29. svibnja 2025.godine,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. OIB:92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, da tužiteljici VT OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], na ime preplate zbog primjene ništetne odredbe o valutnoj klauzuli isplati iznos od 7.238,99 Eura zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama koje se obračunavaju na:

- iznos od 1,14 Eura od 15. studenoga 2005. godine, do isplate,

- iznos od 1,42 Eura od 10. prosinca 2005. godine, do isplate,

- iznos od 0,30 Eura od 13. siječnja 2006. godine, do isplate,

- iznos od 5,79 Eura od 10. siječnja 2009. godine, do isplate,

- iznos od 11,97 Eura od 28. veljače 2009. godine, do isplate,

- iznos od 6,11 Eura od 31. ožujka 2009. godine, do isplate,

- iznos od 4,87 Eura od 11. travnja 2009. godine, do isplate,

- iznos od 4,71 Eura od 12. svibnja 2009. godine, do isplate,

- iznos od 3,05 Eura od 11. lipnja 2009. godine, do isplate,

- iznos od 3,75 Eura od 14. srpnja 2009. godine, do isplate,

(ranije spis broj P-259/2020)

- iznos od 0,45 Eura od 12. kolovoza 2009. godine, do isplate,

- iznos od 3,25 Eura od 11. rujna 2009. godine, do isplate,

- iznos od 1,12 Eura od 10. listopada 2009. godine, do isplate,

- iznos od 2,19 Eura od 11. studenoga 2009. godine, do isplate,

- iznos od 2,49 Eura od 11. prosinca 2009. godine, do isplate,

- iznos od 8,00 Eura od 13. siječnja 2010. godine, do isplate,

- iznos od 10,84 Eura od 12. veljače 2010. godine, do isplate,

- iznos od 9,76 Eura od 12. ožujka 2010. godine, do isplate,

- iznos od 16,30 Eura od 22. svibnja 2010. godine, do isplate,

- iznos od 16,30 Eura od 22. svibnja 2010. godine, do isplate,

- iznos od 25,62 Eura od 25. lipnja 2010. godine, do isplate,

- iznos od 29,57 Eura od 13. srpnja 2010. godine, do isplate,

- iznos od 28,26 Eura od 15. kolovoza 2010. godine, do isplate

- iznos od 40,18 Eura od 14. rujna 2010. godine, do isplate,

- iznos od 34,53 Eura od 14. listopada 2010. godine, do isplate,

- iznos od 39,39 Eura od 26. studenoga 2010. godine, do isplate,

- iznos od 52,22 Eura od 23. prosinca 2010. godine, do isplate,

- iznos od 55,24 Eura od 13. siječnja 2011. godine, do isplate,

- iznos od 48,39 Eura od 23. ožujka 2011. godine, do isplate,

- iznos od 48,39 Eura od 23. ožujka 2011. godine, do isplate,

- iznos od 42,95 Eura od 14. travnja 2011. godine, do isplate,

- iznos od 54,87 Eura od 20. svibnja 2011. godine, do isplate,

- iznos od 67,07 Eura od 21. lipnja 2011. godine, do isplate,

- iznos od 76,02 Eura od 15. srpnja 2011. godine, do isplate,

- iznos od 88,18 Eura od 21. kolovoza 2011. godine, do isplate,

- iznos od 68,03 Eura od 10. rujna 2011. godine, do isplate,

- iznos od 62,05 Eura od 12. listopada 2011. godine, do isplate,

- iznos od 62,82 Eura od 11. studenoga 2011. godine, do isplate,

- iznos od 62,84 Eura od 13. prosinca 2011. godine, do isplate,

- iznos od 68,67 Eura od 11. siječnja 2012. godine, do isplate,

- iznos od 72,08 Eura od 11. veljače 2012. godine, do isplate,

- iznos od 72,48 Eura od 10. ožujka 2012. godine, do isplate,

- iznos od 70,20 Eura od 11. travnja 2012. godine, do isplate,

- iznos od 71,38 Eura od 11. svibnja 2012. godine, do isplate,

- iznos od 73,43 Eura od 13. lipnja 2012. godine, do isplate,

- iznos od 70,97 Eura od 11. srpnja 2012. godine, do isplate,

- iznos od 72,04 Eura od 7. kolovoza 2012. godine, do isplate,

- iznos od 66,17 Eura od 11. rujna 2012. godine, do isplate,

- iznos od 67,83 Eura od 11. listopada 2012. godine, do isplate,

- iznos od 71,31 Eura od 10. studenoga 2012. godine, do isplate,

- iznos od 69,13 Eura od 8. prosinca 2012. godine, do isplate,

- iznos od 72,02 Eura od 10. siječnja 2013. godine, do isplate,

- iznos od 67,00 Eura od 9. veljače 2013. godine, do isplate,

- iznos od 66,13 Eura od 12. ožujka 2013. godine, do isplate,

- iznos od 70,94 Eura od 11. travnja 2013. godine, do isplate,

- iznos od 67,07 Eura od 11. svibnja 2013. godine, do isplate,

- iznos od 65,07 Eura od 11. lipnja 2013. godine, do isplate,

- iznos od 60,35 Eura od 11. srpnja 2013. godine, do isplate,

- iznos od 63,73 Eura od 13. kolovoza 2013. godine, do isplate,

- iznos od 65,87 Eura od 12. rujna 2013. godine, do isplate,

(ranije spis broj P-259/2020)

- iznos od 68,76 Eura od 11. listopada 2013. godine, do isplate,

- iznos od 68,43 Eura od 13. studenoga 2013. godine, do isplate,

- iznos od 71,73 Eura od 13. prosinca 2013. godine, do isplate,

- iznos od 67,50 Eura od 9. siječnja 2014. godine, do isplate,

- iznos od 67,31 Eura od 11. veljače 2014. godine, do isplate,

- iznos od 69,61 Eura od 17. ožujka 2014. godine, do isplate,

- iznos od 67,61 Eura od 11. travnja 2014. godine, do isplate,

- iznos od 65,95 Eura od 13. svibnja 2014. godine, do isplate,

- iznos od 65,70 Eura od 13. lipnja 2014. godine, do isplate,

- iznos od 67,35 Eura od 12. srpnja 2014. godine, do isplate,

- iznos od 69,15 Eura od 17. kolovoza 2014. godine, do isplate,

- iznos od 69,61 Eura od 11. listopada 2014. godine, do isplate,

- iznos od 73,09 Eura od 25. studenoga 2014. godine, do isplate,

- iznos od 73,09 Eura od 25. studenoga 2014. godine, do isplate,

- iznos od 72,57 Eura od 6. siječnja 2015. godine, do isplate,

- iznos od 73,50 Eura od 29. siječnja 2015. godine, do isplate,

- iznos od 73,50 Eura od 27. veljače 2015. godine, do isplate,

- iznos od 73,50 Eura od 03. travnja 2015. godine, do isplate,

- iznos od 73,50 Eura od 26. travnja 2015. godine, do isplate,

- iznos od 73,50 Eura od 12. svibnja 2015. godine, do isplate,

- iznos od 73,50 Eura od 17. lipnja 2015. godine, do isplate,

- iznos od 73,50 Eura od 30. kolovoza 2015. godine, do isplate,

- iznos od 73,50 Eura od 30. kolovoza 2015. godine, do isplate,

- iznos od 73,50 Eura od 03. listopada 2015. godine, do isplate,

- iznos od 73,50 Eura od 15. listopada 2015. godine, do isplate,

- iznos od 73,50 Eura od 11. prosinca 2015. godine, do isplate,

- iznos od 73,50 Eura od 12. siječnja 2016. godine, do isplate,

- iznos od 73,50 Eura od 23. siječnja 2016. godine, do isplate,

- iznos od 101,00 Eura od 26. veljače 2016. godine, do isplate,

- iznos od 96,30 Eura od 18. ožujka 2016. godine, do isplate,

- iznos od 92,15 Eura od 24. travnja 2016. godine, do isplate,

- iznos od 91,41 Eura od 18. svibnja 2016. godine, do isplate,

- iznos od 98,83 Eura od 16. lipnja 2016. godine, do isplate,

- iznos od 96,40 Eura od 20. srpnja 2016. godine, do isplate,

- iznos od 95,81 Eura od 17. kolovoza 2016. godine, do isplate,

- iznos od 95,95 Eura od 28. rujna 2016. godine, do isplate,

- iznos od 97,66 Eura od 22. listopada 2016. godine, do isplate,

- iznos od 100,59 Eura od 15. studenoga 2016. godine, do isplate,

- iznos od 101,39 Eura od 17. prosinca 2016. godine, do isplate,

- iznos od 102,34 Eura od 20. siječnja 2017. godine, do isplate,

- iznos od 101,23 Eura od 18. veljače 2017. godine, do isplate,

- iznos od 97,95 Eura od 18. ožujka 2017. godine, do isplate,

- iznos od 99,69 Eura od 12. travnja 2017. godine, do isplate,

- iznos od 90,96 Eura od 14. svibnja 2017. godine, do isplate,

- iznos od 92,02 Eura od 18. lipnja 2017. godine, do isplate,

- iznos od 86,89 Eura od 18. srpnja 2017. godine, do isplate,

- iznos od 80,57 Eura od 22. kolovoza 2017. godine, do isplate,

- iznos od 79,50 Eura od 20. rujna 2017. godine, do isplate,

- iznos od 75,01 Eura od 27. listopada 2017. godine, do isplate,

- iznos od 76,62 Eura od 21. studenoga 2017. godine, do isplate,

(ranije spis broj P-259/2020)

- iznos od 77,13 Eura od 20. prosinca 2017. godine, do isplate,

- iznos od 70,79 Eura od 23. siječnja 2018. godine, do isplate,

- iznos od 76,12 Eura od 22. veljače 2018. godine, do isplate,

- iznos od 70,78 Eura od 22. ožujka 2018. godine, do isplate,

- iznos od 64,03 Eura od 27. travnja 2018. godine, do isplate,

- iznos od 65,73 Eura od 11. svibnja 2018. godine, do isplate,

- iznos od 72,98 Eura od 20. lipnja 2018. godine, do isplate,

- iznos od 72,98 Eura od 31. srpnja 2018. godine, do isplate,

- iznos od 80,92 Eura od 15. kolovoza 2018. godine, do isplate,

sve po stopi od 15% godišnje do 31. prosinca 2007. godine, po stopi od 14% godišnje tekućim od 01. siječnja 2008. godine do 30. lipnja 2011. godine, po stopi od 12% godišnje tekućim od 01. srpnja 2011. godine do 31. srpnja 2015. godine, a od 01. kolovoza 2015. godine, do 31. prosinca 2022. godine, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od jedne godine nefinancijskim trgovačkim društvima izračunata za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine pa do 31. prosinca 2023. godine, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2024. godine pa do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope iz čl. 29. st. 9. Zakona o obveznim odnosima za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku da naknadi tužiteljici trošak ovog postupka u iznosu od 3.046,13 Eura, sa zateznim kamatama tekućim od 29. svibnja 2025. godine, pa sve do isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope iz čl. 29. st. 9. Zakona o obveznim odnosima za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se kao neosnovan dio glavnog zahtjeva tužiteljice i to preko dosuđenog iznosa od 7.238,99 Eura ukupno, do zatraženog iznosa od 7.239,20 Eura, odnosno u vezi isplate iznosa od 0,21 Eura.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice u vezi naknade parničnog troška preko dosuđenog iznosa od 3.046,13 Eura, do zatraženog iznosa od 3.546,13 Eura, odnosno u vezi isplate iznosa od 500,00 Eura, sa zatraženom zateznom kamatom na taj iznos.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je podneskom od 16. ožujka 2020. godine, podnijela tužbu protiv tuženika radi isplate novčanog iznosa zbog ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli.

(ranije spis broj P-259/2020)

2. Naime, tužiteljica navodi da je kao korisnik kredita zaključila sa tuženikom kao kreditorom Ugovor o namjenskom kreditu br. 287/03 koji ugovor se vodio na kreditnoj partiji broj 7101745918 (u daljnjem tekstu: Ugovor), pri čemu je tužiteljici stavljen na raspolaganje iznos od 27.900,00 Eura u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, sa obavezom mjesečnog vraćanja iznosa od 254,61 Eura u kunskoj protuvrijednosti, obračunato po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja.

3. Ujedno ističe kako su stranke dana 26. listopada 2005. godine, sklopile I Dodatak ugovora o namjenskom kreditu br.287/03 (u daljnjem tekstu: I Dodatak ugovoru), kojim je promijenjen broj kreditne partije iz 7101745918 u 7102775179, te je promijenjena kamatna stopa na način da se fiksna redovna kamatna stopa mijenja u promjenjivu redovnu kamatnu stopu, te valutna klauzula u kojoj je izražen iznos kredita od 41.421,01 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, sa obavezom vraćanja istoga u anuitetima u kunskoj protuvrijednosti, obračunatoj po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja. Tužiteljica je navela kako je taj kredit otplaćen u cijelosti.

4. Tužiteljica ističe kako je, dakle, I. Dodatak Ugovora, zaključen sa valutnom klauzulom u švicarskim francima (CHF), a odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, utvrđeno je kako su nepoštene i ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF. Ujedno navodi kako je o ugovaranju valutne klauzule tumačenje dao i Ustavni sud RH u odluci br. U-III- 2521/2015, te u rješenju br. U-I-3685/2015, te da je upravo temeljem tih tumačenja donesena i odluka VTS RH od 14. lipnja 2018. godine. U tom kontekstu ističe i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: VSRH) donio presudu br.Rev- 2221/2018-11 kojom je odbio reviziju tuženika u predmetu tužitelja Potrošača – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, protiv osam domaćih banaka radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, a između ostalih i tuženika. Naglašava kako je u toj presudi izražen pravni zaključak kako su banke u određenim navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe

– ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula) a da se o tome nije pojedinačno pregovaralo.

5. Tvrdi kako je i stav VSRH da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama pozivati na prihvaćene zahtjeve tužitelja u ovom postupku, te da su sudovi u takvim pojedinačnim postupcima vezani za ta utvrđenja.

6. Kako temeljem odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača, navedena sudska odluka, donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106.st.1. Zakona o zaštiti potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, zbog toga se u cijelom razdoblju otplate kredita u ovom slučaju ima primijeniti kunska protuvrijednost kredita prema početnom tečaju CHF (kunski iznos koji je tužitelju stavljen na raspolaganje), a sve kako bi se utvrdile tečajne razlike nastale uslijed primjene valutne klauzule za vrijeme trajanja otplate kredita.

7. Da bi tužitelj mogao postaviti određen zahtjev, proveo je preliminarno vještačenje temeljem dokumentacije koju je priložio tužbi, a iz kojeg proizlazi da je uslijed tečajnih (ranije spis broj P-259/2020)

razlika koje su nastale uslijed primjene valutne klauzule za vrijeme trajanja otplate kredita po predmetnom Ugovoru (premda tužitelj ovdje očito misli na predmetni I. Dodatak ugovoru – opaska suca), tužiteljica tuženiku preplatila ukupno 52.091,86 kn, koji iznos je dakle tuženik stekao bez osnove, a koji iznos sada potražuje od tuženika zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama na svaki pojedini iznos preplate.

8. S obzirom na utvrđenja sadržana u navedenoj pravomoćnoj presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: VTS), odnosno kako je utvrđena ništetnost ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli u CHF u skladu s jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkim kreditima koji su sklapani u razdoblju između 10. rujna 2003. godine i 31. prosinca 2008. godine, tuženik je dužan sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima, vratiti sve što je primio na temelju takvih odredbi Ugovora, sve u vezi s čl. 1111., čl. 1115. , te čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima, a kako tuženik odbija tužiteljici dobrovoljno isplatiti dužni iznos, tužiteljica je predložila da se tuženiku naloži isplata iznosa od 52.091,86 kn sa zateznom kamatom.

9. Nakon izvedenog dokaza financijskim vještačenjem u ovom postupku, tužiteljica je podneskom od 20. listopada 2021. godine, visinu svog tužbenog zahtjeva uskladila s matematičkim izračunom sudskog vještaka, potražujući isplatu u ukupnom iznosu od 54.543,26 kn (premda zbroj pojedinih iznosa iz tabele vještaka daje svotu od 54.543,29 kn – opaska suca), sa zateznom kamatom, koja svota je predstavljala konačni zahtjev tužiteljice prije donošenja prve presude u ovome predmetu dana 27. svibnja 2022. godine i u vezi kojeg povišenja tužbenog zahtjeva je sud na zadnjem održanom ročištu u ovoj pravnoj stvari dopustio, odnosno prihvatio preinaku tužbe. Nakon ukidanja navedene ovosudne presude, ali i nakon promjene valute u Republici Hrvatskoj, podneskom od 04. ožujka 2025. godine, tužiteljica je tužbeni zahtjev uskladila sa sada važećom valutom, potražujući isplatu iznosa od 7.239,20 Eura (pri čemu je odvjetnica tužiteljice navela da je financijski vještak dostavio izvansudski punomoćniku tužiteljice preračunatu u valutu Eura, novčanu tražbinu tužiteljice, prema matematičkom izračunu vještaka, a što je poslužilo odvjetniku tužiteljice da na taj način uskladi visinu tužbenog zahtjeva tužiteljice, navedenim podneskom od 04. ožujka 2025. godine), sa zateznom kamatom na pojedine iznose, kako je to navedeno u izreci ove odluke, odnosno u podnesku tužiteljice koji se nalazi u spisu na listu 373-376.

10. U pisanom odgovoru na tužbu, tuženik je osporio istaknuti tužbeni zahtjev tužiteljice i to kako u pogledu pravne osnove i visine, tako i u pogledu činjenica i razloga kojima je tužiteljica obrazložila svoju tužbu.

11. Tuženik je osporio pravnu osnovu i tijek kamata, te istinitost tvrdnji tužiteljice, usprotivivši se korištenju izračuna tužiteljevog vještaka. Također, tuženik je osporio tužiteljici i svojstvo potrošača u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača.

12. Pored toga, tuženik je istakao i prigovor zastare smatrajući da je zastarjelo bilo kakvo potraživanje koje je dospjelo prije 16. ožujka 2015. godine.

13. Tuženik tvrdi kako činjenične tvrdnje tužiteljice u kojima se obrazlaže da je tuženik stekao neku korist bez osnove na teret tužiteljice, ne odgovaraju dokazima, pa niti pravom stanju stvari. Pri tome, tuženik ističe kako je pravo stanje stvari da je tužiteljica tijekom 2003. godine, sklopila ugovor o kreditu uz primjenu EUR valutne (ranije spis broj P-259/2020)

klauzule te je potom 2005. godine, na vlastiti zahtjev tražila izmjenu u ugovornom okviru s CHF valutnom klauzulom, te su stranke na zahtjev tužiteljice sklopile I Dodatak ugovoru, pa je neistinita tvrdnja da tužiteljica nije pregovarala s tuženikom o primjeni CHF valutne klauzule jer je I Dodatak ugovoru o kreditu iz 2003. godine, sklopljen upravo na traženje tužiteljice.

14. Glede prigovora zastare, tuženik smatra da zastarni rok s naslova stjecanja bez osnove počinje teći od trenutka kada se imovina stjecatelja povećala (kao u odluci VSRH Rev-421/92 od 26. lipnja 1992. godine – Izbor odluka 94/105, zatim VSRH Revr 1787/2012 od 06. veljače 2013. g.), a ističe protekom roka od 5 godina, od dana svake pojedine uplate. Tuženik smatra da kolektivna tužba, na koju se tužiteljica, poziva nije prekinula zastaru za tražbinu predmetne tužiteljice, unatoč pravnom shvaćanju VSRH u presudi broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. godine, ali i da tužiteljica nije bila stranka navedenog kolektivnog postupka, niti je u istom sudjelovala kao umješač, te stoga ne postoji nikakva radnja tužiteljice, sve do podnošenja predmetne tužbe, usmjerena na ostvarenje njezinih konkretnih prava koja bi prekinula tijek zastare, pa ističe da je zakonodavac imao u vidu da kolektivna tužba prekida zastaru za pojedinačne potrošače, da bi onda to i propisao, ali nije.

15. Tuženik je kada se očitovao o navedenom prigovoru zastare upozorio i da je Europska komisija uputila dana 11. travnja 2018. godine, Europskom parlamentu prijedlog Direktive Europskog parlamenta i vijeća o udruženim tužbama za zaštitu kolektivnih interesa potrošača i stavljanju izvan snage Direktive 2009/22/EZ (Procedura 2018/0089/COD), te je iznio sadržaj tog konkretnog prijedloga (iako, sudu nije razvidno od kakvog bi to konkretnog značaja uopće bilo za predmetnu tužbu tužiteljice ili za novčano potraživanje tužiteljice, tim više što je tuženik iznosio čak svoje zaključke o tome kakve bi bile ili kakve će biti pravne posljedice u slučaju ako bude prihvaćen prijedlog te Direktive - opaska suca). Unatoč tome, tuženik zbog tih navedenih razloga, a posebno zbog dalekosežnih posljedica novoutvrđene prakse VSRH koju tuženik inače tek pokušava pobiti ustavnom tužbom, smatra da je zbog zastare potrebno odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti. Naime, po mišljenju tuženika "uz svo poštovanje prema odlukama VSRH", suditi u nedostatku zakonskog propisa "kako radnja treće osobe – tužbe neke udruge za zaštitu potrošača - predstavlja radnju kojom se prekida zastara tražbina pojedinačnih potrošača, koja po pravomoćnosti presude iz kolektivnog spora teče ispočetka, u situaciji kada postoje jasni propisi o prekidu zastare, a predmet zahtjeva kolektivne zaštite je sasvim drugačiji od zahtjeva pojedinačnog potrošača, po mišljenju tuženika predstavlja arbitrarno "stvaranje novih", odnosno "nadomještanje nepostojećih" propisa, drugim riječima, suđenje po principu de lege ferenda". Slijedom svega iznesenog (a to je očito samo "mišljenje tuženika" unatoč suprotnom sadržaju i pravnom stavu iz navedene revizijske odluke VSRH na tu temu, s kojom se eto tuženik ipak ne slaže u pogledu zauzetog pravnog stajališta – opaska suca) tuženik smatra kako u konkretnom slučaju proizlazi da je novčani zahtjev tužiteljice u cijelosti zastario.

16. Tuženik je u odgovoru na tužbu također osporio tvrdnju tužiteljice kako nije bila upoznata s valutnim rizikom jer je to jasno navedeno u čl. 4. I Dodatka ugovora, a činjenica da je tužiteljica izvorno sklopila ugovor s EUR valutnom klauzulom da bi potom na vlastiti zahtjev od tuženika tijekom 2005. godine, ishodila sklapanje I Dodatka ugovora uz primjenu CHF valutne klauzule, upravo dokazuje da je tužiteljica bila upoznata s valutnim rizikom. Također, tuženik ističe kako je valutna klauzula izrijekom (ranije spis broj P-259/2020)

zakonom dopuštena, legitimno ugovorena odredba, a nakon što je valjano ugovorena ona ne može postati ništetnom zbog kretanja tečaja kune prema stranoj valuti tijekom trajanja ugovornog odnosa. Osim toga, tuženik navodi kako isto tako nije sporan niti drugi bitan sastojak ugovora o kreditu, odnosno redovna kamata te tvrdi da je Ugovorom ugovorena početna kamata od 4,50%, a osnovna obveza korisnika kredita jest sukladno čl. 1021. ZOO da plati redovnu kamatu. Stoga, tuženik smatra da je kamata određena Ugovorom zakonita i ne premašuje zakonom određene maksimalne iznose.

17. U daljnjem tijeku odgovora na tužbu, tuženik se detaljnije očitovao o tome kako banka nije znala, niti je mogla znati za rast tečaja CHF, te kako je banka pružila sve potrebne informacije tužiteljici prije sklapanja Ugovora, zbog čega je po mišljenju tuženika "sasvim jasno" kako banka nije propustila korisnici kredita pružiti ključnu informaciju uslijed koje bi predmetna odredba bila nerazumljiva u smislu Direktive 93/13, pa je tuženik predložio odbijanje kao neosnovanog tužbenog zahtjeva tužiteljice.

18. Podneskom od 12. listopada 2020. godine, tuženik je osporio svojstvo potrošačkog ugovora predmetnom Ugovoru, s obzirom da čl. 5. Ugovora dokazuje kako je kredit isplaćen tužiteljici na njezin račun u iznosu od najmanje 50% odobrenih kreditnih sredstava, a ne izvoditeljima radova rekonstrukcije kuće (čl. 6. Ugovora), pri čemu tužiteljica nije dokazala da je kredit koristila u potrošačke svrhe. Tuženik također smatra da je pravno shvaćanje tuženika potvrdilo pravno stajalište Suda EU iz najnovije, fundamentalno značajne presude tog suda br. C-81/19 od 09. srpnja 2020. godine (u predmetu Banca Transilvania SA, br. ECLI:EU:C:2020:532), a koje shvaćanje je tuženik pojasnio u navedenom podnesku.

19. Pored svih iznesenih prigovora, tuženik je u podnesku od 08. siječnja 2021. godine, istakao u odnosu na presudu VSRH br. Rev 2221/20018 od 03. rujna 2019. godine, kako iz obrazloženja te odluke proizlazi "Od trenutka kad se pojedinačni potrošač obratio banci…nastaje pojedinačni odnos potrošača i banke…Informacije koje su pojedini potrošači dobili tijekom pojedinačnih pregovora…relevantne su za pojedinačni odnos između banke i određenog potrošača..", pa iz tog dijela obrazloženja tuženik izvlači, po njemu, logičan zaključak o tome da je u konkretnom pravnom sporu o pojedinačnom ugovornom odnosu, kao što je ovaj, nužno utvrditi je li tuženik informirao tužiteljicu o njemu dostupnim i poznatim informacijama. Nadalje, tim podneskom je tuženik istakao i prigovor nedostatka aktivne legitimacije, navodeći da tužiteljica nije dokazala svoju aktivnu legitimaciju s obzirom da iz prometa po kreditu proizlazi da se uplate ne mogu povezati s tužiteljicom, a zbog čega se tuženik ističući sada taj novi prigovor pozvao na shvaćanje Ustavnog suda RH izraženom u odluci U- III-3176/2007 od 06. svibnja 2010. godine, pozvavši se u tom kontekstu i na određenu sudsku praksu u vidu dvije drugostupanjske odluke od 17. prosinca 2020. godine, te od 22. prosinca 2020. godine. Tim podneskom je tuženik ponovo ustrajao na prigovoru da tužiteljica nije dokazala da je potrošač.

20. Radi razrješenja spornih odlučnih činjenica izvedeni su dokazi uvidom u I Dodatak ugovoru (list 6-9), Ugovor (list 10-14), izvadak iz zemljišne knjige za nekretninu upisanu u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (list 16-17), podnesak Zagrebačke banke d.d. od 09.02.2017.g. (list 19), promet po kreditu (list 20-35), preliminarni nalaz i mišljenje vještaka Marinele Vuković od 01.02.2020.g. (list 36-56), plan otplate kredita (ranije spis broj P-259/2020)

(list 57-60), novinske članke (list 76-80), dokument na stranom jeziku i ovjerovljeni samo neznatno mali dio prijevoda tog dokumenta (pod nazivom Euro i švicarski franak: dvije sestrinske valute?) s engleskog jezika na hrvatski (list 81-103), upute Zagrebačke banke d.d. Zagreb (list 104), presudu Suda EU u predmetu Banca Transilvania SA, br. ECLI:EU:C:2020:532 (list 121-125), sudsku praksu dostavljenu po tužiteljici (list 132- 137), ugovor o radu od 13.01.2003.g. (list 159-160), obračunske isprave za isplatu plaće tužiteljice (list 161-174), te je izveden dokaz financijskim vještačenjem (list 201- 202), odnosno uvidom u pisani nalaz i mišljenje vještaka Ručević vještačenja d.o.o. Zagreb, Ul. kneza Ljudevita Posavskog 34 a od 14.10.2021.g. (list 204-209), kao i pisano očitovanje vještaka od 27. 12. 2021. g. (list 228-229), kao i po tuženiku dostavljeni nalaz i mišljenje Ljerke Živković od 28.08.2018.g. , a koji je bio dostavljen i izrađen za potrebe parničnog spisa koji između istih stranaka vođen pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu pod brojem P-2998/2017 (list 244-251).

21. Izveden je dokaz saslušanjem tužiteljice (list 194-196) u svojstvu stranke, te vještaka Zrinka Ručevića (list 357-358).

22. Sud je pokušao saslušati svjedoke koje je tuženik predložio da se saslušaju u ovoj parnici, no svjedokinje PT i MT, nisu pristupile na zadnju raspravu u ovome predmetu, a tuženik je posredstvom punomoćnika na tom ročištu održanom dana 16. travnja 2025. godine, odnosno podneskom od 26. veljače 2025. godine, povukao sve personalne dokazne prijedloge. Na zadnjoj raspravi održanoj dana 15. travnja 2022. godine, prije donošenje prve presude u ovome predmetu, odbijen je kao nepotreban dokazni prijedlog tuženika u vezi izrade dopunskog nalaza i mišljenja od strane vještaka na okolnost utvrđivanja tzv. negativnih razlika.

23. Izvedeni dokazi ocijenjeni su u smislu čl. 8. ZPP.

24. Tužbeni zahtjev tužiteljice je ocijenjen osnovanim u cijelosti u pogledu pravne osnove, a gotovo u cijelosti u pogledu visine konačno istaknutog novčanog potraživanja jer je isti odbijen za simboličnih 0,21 Eura ili dvadeset i jedan cent.

25. Između stranaka nije bilo sporno, a sud je ujedno to utvrdio i na temelju materijalnih dokaza:

- da je tužiteljica u svojstvu korisnika kredita zasnovala sa tuženikom u svojstvu kreditora, obvezno pravni odnos, zaključivši namjenski Ugovor dana 03. srpnja 2003. godine, za rekonstrukciju kuće, kojom prilikom joj je tuženik odobrio kredit u iznosu od 27.900,00 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti, obračunatoj prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke, uz rok otplate od 15 godina, po ugovorenoj redovnoj godišnjoj kamatnoj stopi od 7,49 %, koja je bila fiksna tijekom prvih pet godina od dana stavljanja kredita u otplatu,

- da je između stranaka bilo ugovoreno da se kredit koristi isplatom iznosa od 50% na račun dobavljača na temelju prezentirane dokumentacije i prijenosom 50% iznosa odobrenog kredita na kunski račun korisnice kredita u Banci,

- da su stranke Ugovora (a ujedno stranke iz ove parnice) dana 26. listopada 2005. godine, sklopile I Dodatak ugovoru, kojim su izmijenile broj kreditne partije iz Osnovnog ugovora i to br. 7101745918 u kreditnu partiju br. 7102775179, a kojim su ujedno (ranije spis broj P-259/2020)

sporazumno izmijenile odredbe osnovnog Ugovora kojim se uređivala kamatna stopa i to na način da se fiksna redovna kamatna stopa mijenja u promjenjivu redovnu kamatnu stopu, te da se mijenja valuta u kojoj je izražen iznos kredita tako da se korisnik kredita obvezuje iznos kredita platiti u anuitetima u kunskoj protuvrijednosti izračenoj u CHF, obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke, važećem na dan plaćanja,

- da je prema čl. 4. I Dodatka ugovora, izmijenjena odredba čl. 1. i 2. Ugovora u dijelu u kojem se uređuje iznos kredita i kamata, na način da je korisnica kredita bila dužna kreditoru platiti u anuitetima iznos od 41.421,01 CHF i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po tom I Dodatku ugovora promjenjiva u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. Zagreb, a na dan sklapanja tog I Dodataka ugovora iznosi 4,50% godišnje, a sve u kunskoj protuvrijednosti na dan plaćanja, obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja, pri čemu je čl. 5. I Dodatka ugovora, mjesečni anuitet tijekom otplate ugovoren u kunskoj protuvrijednosti 352,70 CHF,

- da je tijekom otplate navedenog kredita, tužiteljica otplatila tuženiku cijeli kredit,

- da je tijekom otplate navedenog kredita, osim zbog promjene ugovorene kamatne stope i zbog promjene kunskog tečaja u odnosu na valutu CHF, došlo do promjene visine mjesečnih anuiteta tijekom otplate kredita,

- da tužiteljica konačno postavljenim tužbenim zahtjevom, zahtjeva isplatu iznosa od 7.239,20 Eura, sa zateznom kamatom na pojedine iznose po osnovi preplate isključivo zbog tečajnih razlika, odnosno ništetnih odredaba Ugovora o valutnoj klauzuli, polazeći od pravila da pravno utvrđenje iz presuda kojima su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe na koju upućuje čl. 502.a.st.1. ZPP, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene protiv tuženog trgovca.

26. Između stranaka je bilo sporno da li se na konkretnu situaciju, mogu primijeniti pravna utvrđenja iz presuda kojima su prihvaćeni zahtjevi tužbe iz čl. 502.a.st.1. ZPP, odnosno može li se odredbu o valutnoj klauzuli iz I Dodatka ugovoru, tretirati ništetnom.

27. Pored toga, sporno je bilo između stranaka je li tužiteljica aktivno legitimirana za ovu parnicu, te da li je novčana tražbina tužiteljice zastarjela u cijelosti ili bar djelomično, kao i da li je tužiteljica sklopila uopće potrošački ugovor, odnosno je li tužiteljica uopće potrošač u smislu Zakona o zaštiti potrošača, dakle, sporna je bila i pravna osnova i visina tužbenog zahtjeva.

28. Sud smatra, suprotno pravnom stavu tuženika, da se na ovaj parnični postupak direktno primjenjuju pravna utvrđenja iz pravomoćne prvostupanjske presude, odnosno drugostupanjskih odluka kojima je potvrđena prvostupanjska presuda, a kojima su prihvaćeni zahtjevi tužbe iz čl. 502.a.st.1. ZPP u smislu čl. 502.c. ZPP, te da tuženik neosnovano smatra da se u ovoj parnici uopće treba raspravljati o tome je li tuženik znao ili nije znao da će doći do pada nacionalne valute u odnosu na valutu CHF tijekom otplate po I Dodatku ugovora, odnosno da tuženik neosnovano smatra da bi se u ovoj parnici uopće trebalo raspravljati o tome jesu li ništetne ugovorne odredbe iz I Dodatka ugovora o valutnoj klauzuli CHF, jer se o takvim ništetnim (ranije spis broj P-259/2020)

odredbama iz svih potrošačkih ugovora o kreditima koje su tužene banke iz te parnice sklapale, svaka u određenom razdoblju, u valuti CHF (a takav ugovor je po uvjerenju ovoga suda i bez svake dvojbe I Dodatak ugovoru) sa promjenjivom ugovorenom kamatnom stopom koja se mijenjala jednostranim odlukama banaka, raspravljalo u postupku povodom kolektivne tužbe iz čl. 502.a.st.1. ZPP, koji postupak je tuženik uz sve ostale banke koje su bile tužene u toj parnici izgubio, a koji postupak je ujedno rezultirao i donošenjem presude TSZ br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine, ali i odlukom VTS br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, na kojim odlukama je tužiteljica i utemeljila svoj tužbeni zahtjev koji polazi od već u tim odlukama utvrđenog pravnog shvaćanja o ništetnim odredbama navedenih potrošačkih ugovora o kreditu o valuti CHF.

29. Prigovor koji je tuženik iznio tijekom postupka, kao dodatni razlog zbog kojeg želi u ovoj parnici uspjeti, navodeći da tužiteljica nije potrošač i kako se I. Dodatku ugovora ne mogu priznati svojstva potrošačkog ugovora, te da tužiteljica nije dokazala da bi bila potrošač u smislu Zakona o zaštiti potrošača, sud je ocijenio neosnovanim.

30. Sud smatra da je tužiteljica kao korisnik namjenskog kredita, sukladno Ugovoru od 03. srpnja 2003. godine, ali i sukladno I Dodatkom ugovora od 26. listopada 2005. godine, za rekonstrukciju kuće u svakom slučaju bila i jest aktivno legitimirana, kao oštećeni potrošač, podnijeti tužbu kakvu je podnijela u ovom slučaju protiv tuženika, te da se sasvim jasno radi upravo o potrošačkom ugovoru, odnosno potrošačkim ugovorima, neovisno o tome što je tim navedenim Ugovorom bilo između stranaka ugovoreno u pogledu načina isplate kredita (dakle, što je 50% odobrenih kreditnih sredstava isplaćeno direktno na račun dobavljača na temelju banci prezentirane dokumentacije od strane tužiteljice, te što je preostalih 50% plaćeno na račun tužiteljice).

31. Naime, potpuno je jasno kako iz odgovora na tužbu tuženika indirektno proizlazi da tuženik i sam tužiteljicu tretira kao potrošača kada se poziva na pojedine zaključke i stavove, te kada iznosi određene činjenice, primjerice u točkama 40.,42.,43. odgovora na tužbu, ali i kada u vezi predmetne novčane tražbine tužiteljice, ističe prigovor zastare potraživanja jer se takav prigovor može istaći samo i isključivo u odnosu na aktivno legitimiranu tužiteljicu, koja je u svojstvu potrošača, temeljem potrošačkog ugovora o kreditu podnijela predmetni novčani zahtjev u predmetnoj tužbi.

32. Nasuprot tome, da kojim slučajem tužiteljica nije potrošač u smislu Zakona o zaštiti potrošača, odnosno da navedeni Ugovor i I Dodatak ugovora, nije potrošački ugovor na koji se odnose utvrđenja iz pravomoćne presude TSZ iz predmeta br. P- 1401/12, sasvim je jasno da tužiteljica ne bi mogla uspjeti u ovom postupku sa svojim novčanim zahtjevom jer je procesna pretpostavka za uspjeh u ovoj parnici kada se radi o tužitelju da se radi o oštećenom potrošaču, na kojeg se primjenjuju utvrđenja iz pravomoćne presude TSZ donesene u predmetu br. P-1401/12.

33. Osim toga, iz izvatka iz zemljišne knjige za nekretninu upisanu u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], ali i sadržaja Ugovora (čl. 11. Ugovora), odnosno predmetnih generalija tužiteljice utvrđenih prilikom saslušanja u svojstvu stranke, jasno proizlazi da je u vrijeme realizacije kredita tužiteljica živjela na adresi u [adresa] u [adresa], na kojoj adresi se nalazila izgrađena obiteljska kuća u vlasništvu RT (oca tužiteljice), a koja nekretnina je bila i predmet osiguranja u vezi (ranije spis broj P-259/2020)

otplate kredita prema Ugovoru, odnosno I Dodatku ugovora. Također, iz podatka o prijavljenoj adresi prebivališta tužiteljice navedenoj u predmetnoj tužbi, ali i adresi prijavljenog prebivališta koju je tužiteljica navela za sebe prilikom saslušanja u svojstvu stranke, te podredno iskaza tužiteljice, također jasno proizlazi da tužiteljica i u vrijeme podnošenja tužbe, ali i danas još uvijek živi na toj istoj adresi u istoj obiteljskoj kući za rekonstrukciju koje kuće je realizirala navedeni kredit, pa se zbog toga navedeni kredit i ne može tretirati nikako drugačije nego li potrošački kredit, odnosno potrošački ugovor.

34. Tužiteljica je saslušana u svojstvu stranke u ovoj parnici navela da je službeniku banke prije realizacije kredita trebala dostaviti određenu projektnu dokumentaciju radi odobrenja kredita za svrhu u vezi koje joj je kasnije taj kredit bio i odobren, a što je i učinila, a nakon što joj je navedeni kredit tuženik odobrio, istakla je da je novčana sredstva upravo potrošila za adaptaciju i rekonstrukciju kuće, pri čemu je istakla da je račune u vezi izvedenih radova na rekonstrukciji i adaptaciji kuće čuvala u razdoblju od 15 godina tijekom otplate navedenog kredita, no da ih je nakon otplate kredita bacila i da ih sada ne posjeduje.

35. Sud je prihvatio u cijelosti kao istinit ovaj dio iskaza tužiteljice jer doista za suprotno utvrđenje nije bilo nikakvog opravdanog razloga, a niti dokaza, te je na temelju svega navedenog sud zaključio kako je tužiteljica u svojstvu potrošača, kako ga tretira Zakon o zaštiti potrošača, zaključila i Ugovor i I Dodatak ugovoru, te da su ta dva ugovora bez ikakve dileme upravo potrošački ugovori.

36. Odredbom čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (N.N.br. 96/2003), koji je bio na snazi u vrijeme otplate kredita temeljem Ugovora, bilo je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

37. Dostavljajući svoje obračunske isprave za isplatu plaće, ali i ugovor o radu od 13. siječnja 2003. godine, sklopljen s poslodavcem Gimnazija Bjelovar u [adresa], tužiteljica je bez svake dileme dokazala, da je u vrijeme realizacije navedenog Ugovora, ali i I Dodatka ugovora, bila zaposlena u navedenoj srednjoj školi u [adresa], kao profesorica kemije. U tom kontekstu je sasvim jasno da je tužiteljica u svojstvu profesorice kemije u srednjoj školi, kada je s tuženikom sklopila Ugovor dana 03. srpnja 2003. godine, a pogotovo I Dodatak ugovora u valuti CHF, za rekonstrukciju obiteljske kuće u kojoj je tada živjela i u kojoj i sada živi, bila fizička osoba koja je sklopila pravni posao na tržištu u svrhu koja nije bila namijenjena njezinom zanimanju ili njezinoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. To je po uvjerenju ovoga suda nedvojbeno, pa se svakako u opisanoj situaciji radilo o tužiteljici kao potrošaču. Shodno tome, ne postoji niti jedan opravdan razlog u ovom slučaju da se tužiteljicu ne tretira potrošačem, odnosno da se navedeni Ugovor i I Dodatak ugovora, ne tretira potrošačkim ugovor o kakvim potrošačkim ugovorima koje su sklapale razne banke u određenom razdoblju, između kojih i tuženik, je i bila donesena pravomoćna presuda u predmetu TSZ br. P-1401/2012.

38. Shodno tome, tuženikov prigovor da tužiteljica nije dokazala da je bila potrošač u smislu navedenog čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača, te da navedeni Ugovor i I Dodatak ugovora nisu potrošački ugovori u smislu Zakona o zaštiti potrošača, (ranije spis broj P-259/2020)

predstavljaju samo paušalne i potpuno neutemeljene tvrdnje tuženika jer iz izvedenih dokaza u ovom postupku proizlazi sasvim suprotno.

39. Za razrješenje sporne odlučne činjenice o tome je li tužiteljica bila potrošač u vrijeme realizacije I Dodatka ugovora sklopljenog 26. listopada 2005. godine, u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (N.N. br.96/03 – u daljnjem tekstu: ZZP/03), koji ZZP/03 je bio na snazi u vrijeme sklapanja I Dodatka ugovora, odnosno je li I Dodatak ugovora potrošački ugovor, bilo je sasvim nebitno što je kredit isplaćen tužiteljici u 50%-tnom opsegu na njezin račun, dok je u 50%-tnom opsegu bio plaćen na račun izvođača radova, jer je upravo tako bio dogovoren između stranaka način isplate kredita sukladno Ugovoru od 03. srpnja 2003. godine, a tuženik u točci 3. podneska datiranog od 12. listopada 2020. godine, tu činjenicu o tome što kredit nije u cijelosti isplaćen izvođačima radova, po uvjerenju suda, tumači u sasvim pogrešnom kontekstu. Naime, sasvim je nebitno je li cijeli iznos kredita plaćen izvođačima radova ili je samo 50% kredita plaćeno izvođačima radova za razrješenje sporne činjenice o tome je li kredit namjenski utrošen.

40. Osim toga, niti iz jedne odredbe Ugovora ili I Dodatka ugovora ne proizlazi da bi tužiteljica u svrhu dokazivanja da je odobreni kredit doista i namjenski utrošila, uopće trebala za trajanja oplate kredita ili za trajanja cijelog svog života čuvati materijalne dokaze o namjenskom trošenju sredstava odobrenog kredita sukladno Ugovoru i I Dodatku ugovora.

41. U ovoj parnici s obzirom na navedena utvrđenja i prigovore zbog kojih je tuženik osporavao tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je tužiteljici osporio svojstvo potrošača i u kojem je osporio da bi Ugovor i I Dodatak ugovora bili potrošački ugovori i nije trebalo dokazivati nekim materijalnim dokazima, da su baš sva novčana sredstva realizirana Ugovorom utrošena za rekonstrukciju obiteljske kuće na navedenoj adresi jer tako nešto nije predstavljalo spornu odlučnu činjenicu u vezi koje sud uopće u ovoj pravnoj stvari treba izvoditi dokaze.

42. Tuženik u drugu ruku, u ovom postupku nije dokazao, niti se potrudio dokazati da bi bilo koji dio novčanih sredstava realiziranih od Ugovora, tužiteljica utrošila za drugu svrhu, mimo namjene kredita, te to čak nije niti tvrdio u ovoj parnici, a niti je dokazao da tužiteljica ne bi bila potrošač u vrijeme zaključenja Ugovora, a pogotovo u vrijeme zaključenja I Dodatka ugovoru (neovisno o tome što je na tužiteljici bio teret dokazivanja u vezi svojstva potrošača), pa zbog toga niti jedan izvedeni dokaz u ovom postupku ne upućuje da tužiteljica nije zaključila navedene potrošačke ugovore s tuženikom u svojstvu potrošača.

43. Neosnovanim je ocijenjen i tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije, a koji prigovor tuženika istaknut u podnesku od 08. siječnja 2021. godine, samo potvrđuje da se tuženik posredstvom odvjetnika ne suzdržava da praktički svakim novim podneskom, neovisno o tome radi li se o fazi prethodnog postupka ili glavne rasprave, ističe neke nove razloge i dodatne prigovore zbog kojih pokušava osporiti tužbeni zahtjev tužiteljice (jer taj prigovor koji je doduše iznesen u ovom slučaju u fazi prethodnog postupka, primjerice nije bio istaknut u odgovoru na tužbu), a nedvojbeno je da je isti mogao biti istaknut u odgovoru na tužbu.

(ranije spis broj P-259/2020)

44. Naime, tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije se temeljio na iznesenoj činjenici kako se uplate pojedinih anuiteta predmetnog kredita, vidljive iz prometa po kreditu, a koje tuženik nije niti konkretizirao, niti specificirao, dopustivši sudu da nagađa na što je to konkretno mislio, ne mogu povezati sa tužiteljicom.

45. Kada se ima u vidu da iz prometa po kreditu dostavljenog u prilogu tužbe tužiteljice jasno proizlazi da se "Ministarstvo znanost." vodi u evidenciji tuženika kao osoba koja je vršila otplatu pojedinih anuiteta kredita tužiteljice, dok iz opisa vrste prometa iz tog istog dokumenta (list 20-35) proizlazi da se radilo o uplatama vršenim od strane Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa, a kasnije samo od strane Ministarstva znanosti i obrazovanja, cijeneći okolnost da iz ugovora o radu datiranog s 13. siječnjem 2003. godine (ali i obračunskih isprava za isplatu plaće tužiteljice – list 159-174) jasno proizlazi da je u vrijeme realizacije navedenog kredita, ali i otplate istog tuženiku, tužiteljica bila zaposlenica Gimnazije Bjelovara u [adresa], dakle da je njezino resorno ministarstvo bilo upravo Ministarstvo znanosti i obrazovanja, koje je ranijih godina egzistiralo na području Republike Hrvatske, pod nazivom Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa, odnosno da se tužiteljici plaća isplaćivala upravo iz sredstava Državnog proračuna i da joj je ista bila opterećena obustavom od plaće, između ostalog, upravo u vezi kredita kod Zagrebačke banke d.d., sasvim je jasno da se taj u službenoj evidenciji tuženika evidentirani uplatitelj dužnih anuiteta tuženiku temeljem predmetnog kredita, odnosio upravo na navedeno resorno ministarstvo preko kojeg je tužiteljici isplaćivan osobni dohodak i da se vršila obustava od plaće tužiteljice direktno otplatom kreditnih anuiteta na račun tuženika.

46. Naime, da je tome tako, osim što na to upućuju navedeni materijalni dokazi jer je iz platnih lista tužiteljice vidljivo u kojim mjesečnim iznosima se vršila njoj obustava od plaće za korist Zagrebačke banke d.d. Zagreb u vezi kredita, upućuju i iznesene činjenice tužiteljice iz podneska od 21. siječnja 2021. godine, koje je sud prihvatio kao točne i istinite jer na istinitost tih činjenica upućuju upravo navedeni materijalni dokazi.

47. Zbog navedenog utvrđenja, kako se tužiteljici automatski od plaće vršila obustava novčanih sredstava, očito na temelju tužiteljičinog direktnog odobrenja u vezi te transferacije novčanih sredstava njezinog dijela osobnog dohotka, sud smatra da ta činjenica ne upućuje na zaključak da tužiteljica nije ili da ne bi bila aktivno legitimirana potraživati u ovom postupku povrat ili isplatu preplaćenih sredstava po osnovi pozitivnih tečajnih razlika zbog ništetnih odredaba I Dodatka ugovora u vezi valutne klauzule jer su sva ta novčana sredstva na račun tuženika plaćena isključivo od dijela osobnog dohotka tužiteljice posredstvom isplatitelja osobnog dohotka, očito na temelju administrativne zabrane (što je notorno) za koju je svakako tužiteljica dala i morala dati svoju pisanu suglasnost i banci (tuženiku) i svom poslodavcu.

48. Prema tome, ne radi se u konkretnom slučaju da je neka treća osoba, odnosno navedeno ministarstvo iz svojih sredstava ili iz sredstava proračuna, ničim izazvano plaćalo kreditne obveze treće osobe (tužiteljice) na račun tuženika, nego je na temelju pisanog odobrenja tužiteljice, obustavama od plaće tužiteljice u kritičnom razdoblju otplate kredita, tužiteljica iz sredstava osobnog dohotka, posredstvom resornog ministarstva i svog poslodavca, vršila otplatu navedenog kredita tuženiku.

49. Nikakav drugačiji zaključak u opisanim okolnostima slučaja nije bio moguć i bilo kakav suprotan zaključak bi bio nedopustiv, odnosno protivan materijalnim dokazima (ranije spis broj P-259/2020)

koji se nalaze u spisu, ali i iznesenim i prihvaćenim od strane suda, činjenicama koje je tužiteljica iznijela u vezi tog načina plaćanja kredita.

50. Zbog toga je po uvjerenju ovoga suda, očito bio neosnovan prigovor tuženika u vezi nedostatka aktivne legitimacije tužiteljice iz kojeg proizlazi da bi zapravo netko treći, a ne tužiteljica otplaćivao navedeni kredit tužiteljici, pa da zbog toga tužiteljica ne bi bila aktivno legitimirana u ovom postupku potraživati isplatu novčanog iznosa po osnovi preplate zbog ništetne valutne klauzule, odnosno u vezi pozitivnih tečajnih razlika, pri čemu se tuženik sasvim neosnovano u tom kontekstu pozvao i na sudsku praksu u vidu odluke Općinskog građanskog suda u Zagrebu br. P-5440/2019 od 17. prosinca 2020. godine, ali i odluke rovinjske službe, Općinskog suda u Puli br. P- 313/2019 od 22. prosinca 2020. godine, koje dvije prvostupanjske odluke nikakve veze sa predmetnom situacijom tužiteljice nemaju.

51. Vezano za tuženikov prigovor zastare novčanog potraživanja tužiteljice, koji prigovor je bio izričito naveden u odgovoru na tužbu i koji prigovor se tuženik posredstvom svog odvjetnika unatoč bitnom evoluiranju pravnih stavova od strane VSRH u zadnje vrijeme, a time i niže stupanjskih sudova, upravo u ovakvom slučaju, te moderniziranju u tom kontekstu sudske prakse, našao smislenim argumentirati pozivajući se na odluku najvišeg suda u državi Rev-421/92 od 26. lipnja 1992. godine, dakle nedugo nakon osamostaljenja Republike Hrvatske tijekom prošlog stoljeća, odnosno prije više od punih 30 godina, te na odluku istog najvišeg suda u državi br. Revr-1787/2012 od 06.02.2013. godine, dakle, prije više od 10 godina, sud je i taj prigovor tretirao neosnovanim.

52. Naime, bez obzira što tuženik sasvim neosnovano smatra kako kolektivna tužba nije prekinula zastaru, tuženik i sam primjećuje još u odgovoru na tužbu da je o spornom pitanju zastare potraživanja u ovakvim situacijama pravno shvaćanje zauzeo VSRH u svojoj odluci br. Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. godine (međutim, tuženik u svojstvu pravne osobe - banke ili njegov odvjetnik – u svojstvu pravnog zastupnika tuženika, koji na sve moguće načine pokušava za tuženika ishoditi uspjeh u ovoj parnici, očito nije dokučio pravne posljedice tog pravnog shvaćanja ili ih ne želi dokučiti, isključivo u svrhu pokušaja osporavanja tužbenog zahtjeva), prilikom donošenja koje odluke je povodom izvanredne revizije, taj najviši nacionalni sud u hrvatskom zakonodavstvu, odlučivao upravo o pravnom pitanju predstavlja li tužba za zaštitu potrošača tužbu definiranu čl. 241. ZOO, kao radnju vjerovnika kojom se prekida zastara.

53. U odnosu na to pitanje VSRH je zauzeo potpuno jasan i potpuno određen stav (kojeg su po uvjerenju ovoga suda dužni prihvatiti niži sudovi u svojim odlukama, bez obzira je li taj pravni stav prihvatljiv kojem odvjetniku pojedine banke, odnosno kojoj banci ili ne, te bez obzira je li taj pravni stav prihvatljiv kojem sucu, imajući u vidu dosege primjene pravnih stavova VSRH) da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 13. lipnja 2014. godine (kada je inače donesena odluka VTSRH br. Pž-7129/2013-4 isključivo u vezi dijela koji se ticao ništetnosti promjenjive kamatne stope – a što inače ne predstavlja predmet ove parnice), odnosno od 14. lipnja 2018. godine (kada je inače donesena odluka VTSRH br. Pž-6632/2017-10 isključivo u vezi dijela koji se ticao (ranije spis broj P-259/2020)

ništetnosti valutne klauzule – a na čemu je inače utemeljena predmetna tužba i predmetno novčano potraživanje tužiteljice), pa kako je tužba u ovome predmetu podnesena 17. ožujka 2020. godine u smislu navedenog shvaćanja VSRH nije istekao zastarni rok od 5 godina u vezi novčanog potraživanja na ime stjecanja bez osnove zbog ništetnosti ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli CHF, neovisno o tome što tuženik osobno ili bar posredstvom svog odvjetnika, ne prihvaća ili ne priznaje navedeni pravni stav VSRH u pogledu tog pravnog pitanja, pri tome ističući krajnje neuvjerljivo i potpuno kurtoazno poštovanje prema odlukama VSRH, kako je to izričito naveo u točci 22. odgovora na tužbu, iako pravni stav VSRH iz opisane odluke direktno ne poštuje, već ga izričito osporava.

54. Dakle u konkretnom slučaju nije zastarjelo predmetno novčano potraživanje tužiteljice temeljem ništetne valutne klauzule, jer nije protekao petogodišnji rok zastare potraživanja računajući od dana 14. lipnja 2018. godine, a nedvojbeno je da se u ovom slučaju radi upravo o individualnom restitucijskom zahtjevu tužiteljice na koji se upravo odnosi navedeni pravni stav VSRH iz odluke Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. godine, dakle odluke koja se direktno i određeno odnosi upravo na ovakvu predmetnu pravnu situaciju. Također, sud nalazi potrebu ovdje istaći da je prije pokretanja ove parnice od strane tužiteljice, na sjednici Građanskog odjela VSRH od 30. siječnja 2020. godine, zauzeto novo obvezujuće pravno shvaćanje kojim je istaknuto da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323.st.1. ZOO/05 (čl. 104.st.1. ZOO/91) kao posljedicu utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

55. Nasuprot tome, tuženik se sasvim neosnovano poziva na zastaru predmetnog novčanog potraživanja tužiteljice, koji prigovor zastare temelji na sasvim za ovaj slučaj ne primjenjivim navedenim odlukama VSRH od prošlog stoljeća (1992.g.), te od 2013. godine, ali i nekakvom navedenom "prijedlogu Direktive", što sve nije od značaja za ovu parnicu, nakon donošenja navedene aktualne i za ovaj slučaj direktno primjenjive odluke VSRH br. Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. godine.

56. Kako je tužiteljica u historijatu tužbe samo navela da je u opisanoj pravomoćnoj presudi izražen pravni zaključak da je tuženik, između ostalih banaka, u određenom razdoblju povrijedio kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe

– ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), a da se o tome nije pojedinačno pregovaralo, pozivajući se ujedno na to pravno utvrđenje u smislu čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (N.N.br. 41/2014 – u daljnjem tekstu:ZZP/14), iako to izričito nije bilo predloženo tužbenim zahtjevom u smislu utvrđenja ništetnim odredaba o valutnoj klauzuli iz I Dodatka ugovora, u granicama kojeg tužbenog zahtjeva sud i treba izvoditi određene dokaze i obrazlagati predmetnu presudu, valja istaći da je predmetna tužba tužiteljice ipak bila utemeljena na čl. 502.c. ZPP i čl. 138.a. ZZP/07, odnosno čl. 118 ZZP/14, a pozivajući se u tužbi na pravno utvrđenje iz pravomoćne presude TSZ br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, prejudicijelno pitanje za donošenje odluke o predmetnom novčanom zahtjevu tužiteljice je bilo da se utvrdi imaju li na predmetni I Dodatak ugovora, sklopljen između stranaka, učinak pravna utvrđenja iz presude TSZ br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine.

(ranije spis broj P-259/2020)

57. Prema tome, kako je ovom presudom u cijelosti udovoljeno glavnom zahtjevu tužiteljice, sud je takvu odluku o novčanoj tražbini mogao donijeti samo pod uvjetom da je prethodno utvrdio, a što i jest, da se na predmetni I Dodatak ugovora od 26. listopada 2007. godine, sklopljen između stranaka direktno primjenjuju pravna utvrđenja iz pravomoćne presude TSZ br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, dakle ništetnost odredaba I Dodatka ugovora o valutnoj klauzuli CHF je bila utemeljena upravo na utvrđenoj ništetnosti ugovorene odredbe o valutnoj klauzuli iz pravomoćne presude TSZ br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, povodom podnesene kolektivne tužbe, jer se tužiteljica pozvala indirektno u podnesenoj tužbi i na čl. 502.c., u vezi čl. 502.a.st.1. ZPP.

58. Sud je prihvaćajući primjenu pravnih utvrđena iz navedene pravomoćne prvostupanjske presude TSZ (kakva utvrđenja je inače u obvezi prihvatiti, neovisno o tome što tuženiku to u konkretnom slučaju ne odgovara i što bi tuženik i u ovoj parnici nedopušteno i potpuno suvišno htio raspravljati o pravnim pitanjima o kojima se raspravljalo povodom kolektivne tužbe), odnosno iz navedene drugostupanjske odluke VTS od 14. lipnja 2018. godine, kojima su potvrđena prvostupanjska utvrđenja u vezi ništetnosti valutne klauzule, odnosno u vezi povreda kolektivnih interesa i prava svih potrošača u razdoblju navedenom u tim odlukama, koje odluke su donesene i u odnosu na tuženika kao banku (pored drugih banaka koje su sudjelovale u tom postupku na strani tuženika), smatrao da je navedena ništetnost navedene ugovorne odredbe iz I Dodatka ugovoru u vezi valutne klauzule, ustanovljena upravo u te dvije sudske odluke, povodom tužbe iz čl. 502.a.st.1. ZPP. Pri tome, na pravilnost tih pravnih utvrđenja jasnu upućuju i navedene odluke Ustavnog suda RH br. U-III-2521/2015 i U- I-3685/2015, temeljem kojih tumačenja je i donesena odluka VTS od 14. lipnja 2018. godine.

59. Nesporna činjenica, a koju tuženik ističe još u odgovoru na tužbu, da tužiteljica nije bila stranka u parnici povodom tužbe iz čl. 502.a.st.1. ZPP, nije od nekog bitnog značaja za primjenu utvrđenja iz parnice za zaštitu kolektivnih interesa u ovom postupku, tim više što je na primjenu tih utvrđenja na koja upućuje odredbe dvaju navedenih različitih zakona (ZZP i ZPP), u ovakvim pojedinačnim parnicama uputio i VSRH u nizu svojih odluka, a i tuženik se nakon dugogodišnjeg sudovanja na nivou Republike Hrvatske u ovakvim predmetima ne može pozivati s uspjehom na tu činjenicu da tužiteljica nije bila stranka u parnici povodom tužbe iz čl. 502.a.st.1. ZPP, osim ukoliko svrha tog prigovora nije eto tek toliko da se nešto napiše i dodatno prigovori, uz ostale već iznesene razloge zbog kojih tuženik osporava tužbeni zahtjev.

60. S obzirom da se ovaj sud prilikom obrazlaganja zbog čega nisu osnovani pojedini prigovori tuženika, pozivao na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu br. P- 1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, koja inače nije postala pravomoćna protekom roka za podnošenje žalbe, dakle bez drugostupanjskog postupka, odnosno bez podnesenih žalbi tuženika i potpuno bezuspješnih pokušaja tuženika da se ta prvostupanjska presuda ukine, valja podsjetiti da je tom prvostupanjskom presudom koja je pravna osnova, temelj ili polazišna točka pravnih utvrđenja koja su kasnije bila prihvaćena u navedenoj drugostupanjskoj odluci od 14. lipnja 2018. godine, odlučeno da je Zagrebačka banka d.d. Zagreb (druge banke koje su također navedene u izreci te odluke nisu sada bitne u kontekstu ovog parničnog postupka): "u razdoblju od 01.04.2005. godine do 31.12.2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne (ranije spis broj P-259/2020)

i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora prvotužena Zagrebačka banka d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time prvotužena Zagrebačka banka postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 01.04.2005.godine do 06.08.2007.godine i to člancima 81.,82.i 90., a od 07.08.2007. do 31.12.2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima".

61. Vezano za spornu pravnu osnovu tužbenog zahtjeva tužiteljice, sud je istu ocijenio opravdano istaknutom, odnosno osnovanom imajući pri tome u vidu odredbe čl. 4., 225., 241., 269., 270., 295., 323., 324., 1111., te 1046., 1115. ZOO, odnosno čl. 59., 81., 82. i 87. ZZP/03, čl. 118. ZZP/14, a također i čl. 3.st.1. Direktive 93/13 EEZ od 05. travnja 1993. godine, prihvaćajući pravna utvrđenja iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine u dijelu u kojem su ista izričito istaknuta u izreci te odluke u vezi utvrđenih povreda prava potrošača i Zakona o zaštiti potrošača od strane tuženika glede valutne klauzule u potrošačkim ugovorima o kreditima u navedenom razdoblju, a koja su ujedno i izričito citirana u prethodnoj točci obrazloženja ove odluke, a koja pravna utvrđenja su dobila karakter pravomoćnih pravnih utvrđenja ne sama po sebi ili bez pokušaja da ih se pobije legitimnim pravnim lijekom, nego tek po donošenju odluke VTS Pž-6632/2017- 10 od 14. lipnja 2018. godine.

62. Sud u kontekstu donošenja ove odluke namjerno nije spominjao drugu odluku VTSRH br. Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. godine, kojom su također prihvaćena određena pravna utvrđenja iz prvostupanjske presude jer se ista odnosila na ništetnu ugovornu odredbu iz potrošačkih ugovora o promjenjivoj kamati, obzirom da se potraživanje u vezi kamate ne odnosi na predmet ovoga spora, te da je tužiteljica (prema vlastitom iskazu) već protiv tuženika kod drugoga suda i to zagrebačkog, realizirala, svoje novčano potraživanje temeljem istog Ugovora i I Dodatka ugovoru, zbog ništetnosti ugovornih odredaba iz I Dodatka ugovoru, koje se odnosilo na promjenjivu kamatnu stopu.

63. Da je tome tako, cijeneći okolnost da je ovosudna predmetna presuda broj P- 259/2020-40 od 27. svibnja 2022. godine, bila ukinuta jer je Županijski sud u Zagrebu obrazlažući rješenje broj Gž-2620/2022-2 od 12. studenog 2024. godine, smatrao da je vještak bio dužan obrazložiti svoj pisani nalaz i mišljenje, a u okviru toga obrazlaganja i odgovoriti na tuženikov prigovor koji se odnosio na tvrdnju da je vještak u svoj matematički predmetni izračun uvrstio i dijelove koji se odnose na preplatu s osnove promjenjive kamatne stope, a što je bio predmet druge parnice, jasno potvrđuje usmeno obrazloženje vještaka sa rasprave koja je u nastavnom postupku održana dana 06. veljače 2025. godine, kada je naveo da se njegov predmetni matematički izračun odnosi samo i isključivo na tečajne razlike i da nakon uvida u nalaz kolegice Ljerke Živković (koja je vještačila preplatu u vezi promjenjive kamate po istom Ugovoru u spisu zagrebačkog suda broj P-2998/2017), može sa sigurnošću zaključiti kako u (ranije spis broj P-259/2020)

njezinom nalazu nije utvrđivana tečajna razlika, zbog čega on nema nikakve potrebe korigirati svoj predmetni nalaz i mišljenje, kojim je uostalom odgovorio na precizno mu zadani predmet vještačenja.

64. Međutim, kako je u točci 60. ovoga obrazloženja jasno citiran dio izreke prvostupanjske presude TSZ br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, glede razdoblja u kojem je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora Zagrebačka banka d.d. Zagreb, kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a radilo se o razdoblju od 01. travnja 2005. godine do 31. prosinca 2008. godine, ovaj sud utvrđuje da je upravo u tom razdoblju, između stranaka i bio zaključen I Dodatak ugovora, pa se pravna utvrđenja iz navedene pravomoćne presude i odnose na tužiteljicu kao oštećenog potrošača, odnosno i na I Dodatak ugovoru zaključen između stranaka.

65. Pri tome, po uvjerenju ovoga suda, nije od značaja za razrješenje predmeta spora (a što inače tuženik pogrešno smatra), što je tužiteljica prije sklapanja I Dodataka ugovora s tuženikom još tijekom 2003. godine, zaključila Ugovor u valuti Eura, te što je u većini članaka I Dodatku ugovora od 26. listopada 2005. godine, navedeno kako ugovorne strane nešto sporazumno potvrđuju ili suglasno utvrđuju jer je sasvim izvjesno da je i taj I Dodatak ugovora pripremljen i formalno sačinjen – sastavljen u pisanoj formi jednostrano od strane pravne službe tuženika, te da tužiteljica niti prije sklapanja tog I Dodatka ugovora, niti u vrijeme zaključenja navedenog I Dodatka ugovora, od strane Zagrebačke banka d.d. Zagreb, kao trgovca, nije u cijelosti bila informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Ta utvrđena činjenica u ovoj parnici, jasno proizlazi iz iskaza tužiteljice saslušane u svojstvu stranke, ali i iz svih dokaza izvedenih u navedenoj parnici vođenoj pred TSZ u predmetu P-1401/12, odnosno pravnih utvrđenja iznesenih u presudi toga suda donesenoj u tom predmetu.

66. Da je tuženik u konkretnom slučaju povrijedio prava i interese tužiteljice, tj. da je i na njezinu štetu koristio nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, proizlazi iz sadržaja pravnih utvrđenja iz navedenih odluka donesenih povodom tužbe iz čl. 502.a.st.1. ZPP, a također i iz sadržaja I Dodatka ugovora (posebice kada se isti dovede u vezu sa izrekom navedene pravomoćne presude TSZ), a isto tako, proizlazi, kako je već navedeno, i iz iskaza tužiteljice saslušane u svojstvu stranke u ovom postupku.

67. Prema tome, kako je ovom presudom ocijenjen osnovanim zahtjev tužiteljice u pogledu pravne osnove, a utvrđenje ništetnosti odredaba iz svih potrošačkih ugovora koje je sklopila Zagrebačka banka d.d. Zagreb na dan 26. listopada 2005. godine u valuti CHF (kada je inače sklopljen i navedeni I Dodatak ugovoru), pa tako i iz odredaba navedenog predmetnog I Dodatka ugovoru, bilo je utemeljeno upravo na utvrđenoj ništetnosti ugovorene odredbe o valutnoj klauzuli, povodom "kolektivne tužbe" jer se tužiteljica indirektno pozvala u predmetnoj tužbi na čl. 502.c., u vezi čl. 502.a.st.1. ZPP i na čl. 138.a. ZZP/07, a direktno i na čl. 118. ZZP/14, prihvaćajući primjenu pravnih utvrđenja iz navedene pravomoćne prvostupanjske presude (kakva utvrđenja je inače (ranije spis broj P-259/2020)

sud u obvezi prihvatiti, neovisno o tome što tuženiku to u konkretnom slučaju ne odgovara i što bi tuženik i u ovoj parnici htio raspravljati o pravnim pitanjima o kojima se raspravljalo povodom kolektivne tužbe), odnosno iz navedene drugostupanjske odluke (VTSRH od 14. lipnja 2018. godine, kojom su potvrđena prvostupanjska utvrđenja u vezi ništetnosti valutne klauzule, odnosno u vezi povreda kolektivnih interesa i prava baš svih potrošača u razdoblju navedenom u tim odlukama, pa tako dakle i tužiteljice), a koje odluke su donesene i u odnosu na tuženika kao banku (pored drugih banaka koje su sudjelovale u tom postupku na strani tuženika), ovaj sud smatra da je navedena ništetnost te bitne odredbe o valutnoj klauzuli CHF iz I Dodatka ugovoru, ustanovljena upravo u tim odlukama donesenim povodom tužbe iz čl. 502.a.st.1. ZPP.

68. Naime, kako to pravilno tužiteljica ističe u historijatu tužbe, donošenjem navedene presude VTSRH br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, nedvojbeno je utvrđeno da je svih sedam tuženih u tom predmetu banaka postupalo nepošteno kada su u ugovore o kreditima glavnicu kredita vezale uz valutu švicarski franak, a koje odredbe su prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene i slijedom toga ništetne jer su banke propustile informirati potrošače o svim rizicima koji proizlaze iz ugovaranja takve ugovorne odredbe, a slijedom čega je u konačnici takva odredba nepoštena i ništetna.

69. Polazeći od pravila, kako to pravilno ističe tužiteljica u tužbi, da odluka suda (ili bolje reći odluke s obzirom da se radi i o prvostupanjskoj, ali i o navedenoj drugostupanjskoj – opaska suca) donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu utvrđivanja postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv tuženog trgovca, sud smatra kako tužiteljica kao korisnik kredita, ima pravo tužbom postaviti zahtjev prema tuženiku kao kreditoru i u vezi utvrđenja ništetnosti navedenih ugovornih odredbi (koji zahtjev može biti sastavni dio tužbenog zahtjeva, ali i ne mora, te može samo biti u tužbi istaknut kao prejudicijelni zahtjev bez posebnog navođenja u formi tužbenog zahtjeva) i za isplatom – vraćanjem (restitucijom) svega onoga što je tuženik više primio na osnovi pravomoćno utvrđenih ništetnih odredaba ugovora o kreditu, a koje odredbe se odnose na vezanje glavnice uz valutu švicarski franak, s obzirom da su ništetne odredbe navedenog I Dodatka ugovora o valutnoj klauzuli iz čl. 4. i čl. 5., što je u okviru granica istaknutog prejudicijelnog zahtjeva iz historijata predmetne tužbe tužiteljice, trebalo raspraviti u pogledu pravne osnove u ovome predmetu da bi se odlučilo o predmetnom novčanom potraživanju tužiteljice po pravilima stjecanja bez osnove.

70. Nasuprot tome, potpuno su neosnovani pokušaji tuženika u ovom postupku da predmet raspravljanja povodom tužbe podnesene Trgovačkom sudu u Zagrebu u smislu čl. 502.a.st.1. ZPP, a glede koje tužbe je vođen višegodišnji postupak koji je rezultirao gore navedenim odlukama, koje jasno nisu donesene u korist niti jedne banke, pa tako ni Zagrebačka banka d.d. Zagreb, ponovo vrati pred općinski sud. Dakle, raspravljati o tome je li banka znala ili da li je mogla znati za rast tečaja CHF u ovoj parnici nije bilo potrebe jer se o tome raspravljalo u navedenom postupku povodom kolektivne tužbe.

71. Nije na odmet naglasiti kako i iz iskaza saslušane tužiteljice jasno proizlazi da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja navedenog I Dodatka ugovora, tužena (ranije spis broj P-259/2020)

Zagrebačka banka d.d. kao trgovac, posredstvom za to ovlaštene osobe, zaposlenika banke, nije tužiteljicu kao potrošača u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. U vrijeme podnošenja predmetne tužbe, tužiteljica je svakako imala pravo na podnošenje predmetne tužbe i neovisno o sadržaju njezinog iskaza (valja i to naglasiti jer njezin iskaz nije bio presudan za razrješenje predmeta spora, imajući u vidu pravno stajalište VSRH istaknuto u revizijskoj odluci br. Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. godine, koje se odnosilo na činjenicu kako u ovakvim postupcima nižestupanjski sudovi nisu uopće tada bili dužni saslušanjem pojedinih osoba provoditi dokazni postupak neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. ZZP-a u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je to propisano odredbom čl. 118. ZZP, a o čemu se radi u ovom slučaju, neovisno o tome je li novčani zahtjev tužiteljice u ovom slučaju bio utemeljen na stjecanju bez osnove ili naknadi štete). Zbog toga ovaj sud i nije našao potrebnim saslušavati u ovom postupku, prije donošenja ranije presude, u svojstvu svjedoka zaposlenicu tuženika, VTA, na prijedlog tuženika. Međutim, nakon donošenja određenih odluka od strane Ustavnog suda RH, koje su ukazale na pogrešan pravni pristup VSRH, obrazložen u odluci broj Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. godine, valjalo je izvoditi personalne dokaze saslušanjem bankarskih službenika, odnosno osoba zaduženim za razgovor sa klijentima prilikom dogovora oko realizacije kredita u spornom razdoblju, pa je i predmetni sudac pokušao saslušati zaposlenice tuženika u nastavnom postupku, no tuženik je povlačenjem prijedloga da se one saslušaju propustio u ovoj parnici dokazati da je tužiteljica bila na bilo koji konkretan način, upozorena svojevremeno o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti.

72. Tuženik sasvim neosnovano ponovo i u ovoj parnici i to još u odgovoru na tužbu, iznosi činjenicu da je valutna klauzula zakonski legitimna odredba (kao da je pravomoćnom odlukom TSZ u predmetu br. P-1401/12 utvrđena ništetna valutna klauzula u svim potrošačkim ugovorima koje je tužena banka sklapala u točno određenom razdoblju, stoga što valutna klauzula ne bi bila zakonski dopuštena – opaska suca), pa pokušava dokazati da zbog te činjenice, niti valutna klauzula ugovorena u I Dodatku ugovoru u vezi valute CHF ne može biti ništetna (valutna klauzula je utvrđena ništetnom u navedenoj presudi TSZ iz sasvim drugih razloga u svim potrošačkim ugovorima, a ne stoga što ne bi bila dopuštena), iako je tuženik zajedno sa svim ostalim bankama koje su bile tužene pred TSZ u predmetu br. P- 1401/2012, sasvim bezuspješno pokušao, između ostalog, upravo sa takvom argumentacijom ishoditi za sebe pozitivnu odluku u tom parničnom postupku započetom povodom podnesene kolektivne tužbe za zaštitu prava i interesa potrošača, koju tužbu je inicirao tužitelj POTROŠAČ - HRVATSKI SAVEZ UDRUGA ZA ZAŠTITU POTROŠAČA. Naime, s obzirom na navedena pravomoćna utvrđenja iz presude donesene u predmetu TSZ br. P-1401/12, sasvim je po uvjerenju ovoga suda neprimjereno tuženikovo banaliziranje istog navođenjem u odgovoru na tužbu da je valutna klauzula izrijekom dopuštena i da nakon što je valjano ugovorena, da ne može postati ništetnom, a koje pravomoćno utvrđenje iz navedene presude TSZ je u smislu čl. 118. ZZP/14, te čl. 502.c. ZPP, sud dužan prihvatiti jer je u ovakvoj individualnoj (ranije spis broj P-259/2020)

parnici tužiteljice kao fizičke osobe i ujedno oštećenog potrošača, sud bez svake dvojbe vezan navedenim pravnim i pravomoćnim utvrđenjem TSZ iz navedene odluke. Također, na ovu pravnu situaciju, suprotno mišljenju tuženika, ne može se primijeniti stajalište Suda EU iz presude br. C-81/19 od 09. srpnja 2020. godine, donesene povodom zahtjeva za prethodnu odluku Žalbenog suda u Cluju, dakle u Rumunjskoj (a na što se tuženik sjetio pozvati u ovom postupku kao nešto značajnom odlukom za njegov uspjeh u ovom predmetu), obzirom da se taj rumunjski slučaj u vezi kojeg se doduše radilo o pravnom pitanju primjene ili ne primjene Direktive 93/13, ne odnosi na istovrsnu pravnu situaciju kao u ovom predmetu.

73. Obzirom da je u ovom slučaju ocijenjen osnovanim prejudicijelno obrazloženi zahtjev tužiteljice u historijatu tužbe u vezi utvrđenja ništetnosti navedenih odredaba Ugovora o valutnoj klauzuli, ali i konkretizirani zahtjev u vezi glavnice novčanog potraživanja, te da je bilo u tim okolnostima slučaja, po uvjerenju ovoga suda, sasvim jasno da je zbog navedene ništetnosti valutne klauzule za cijelo vrijeme trajanja ugovorne obveze bilo potrebno primijeniti kamatnu stopu koja je bila navedena u I Dodatku ugovoru na dan sklapanja tog ugovora (4,50% godišnje), a na koju primjenu početno ugovorene kamatne stope je već u više navrata, između ostalih prvostupanjskih i drugostupanjskih sudova, znao uputiti u više svojih odluka i VSRH, vještaku je rješenjem od 16. kolovoza 2021. godine, određen predmet vještačenja.

74. Vještaku je, dakle, odlučujući u granicama istaknutog tužbenog zahtjeva koji se odnosio na isplatu novčanog iznosa za koji je tužiteljica oštećena (a ne za nešto što joj je primjerice u slučaju tečajnih razlika išlo u korist), naloženo da izračuna na stručan i matematički točan način sve pozitivne razlike (preplaćene iznose) između iznosa koje je tužiteljica platila tuženiku na ime porasta tečaja CHF u odnosu na nacionalnu valutu i iznosa koje bi tužiteljica platila tuženiku da je tečaj CHF u odnosu na nacionalnu valutu ostao onakav kakav je bio na dan sklapanja I Dodatka ugovora.

75. Vještak Ručević vještačenja d.o.o. Zagreb je u pisanom nalazu i mišljenju od 14. listopada 2021. godine, na temelju materijalnih dokaza koji prileže u spisu, utvrdio sve pozitivne razlike u smislu preplate, koje je prikazao i tabelarno po mjesecima, te je na taj način utvrdio ukupno preplaćen iznos od 54.543,26 kn, koja svota predstavlja po vještaku zbroj pojedinih mjesečnih preplaćenih iznosa navedenih u tabeli vještaka (iako zapravo točan zbroj pojedinih mjesečnih iznosa preplate utvrđenih po vještaku predstavlja iznos od 54.543,29 kn – opaska suca).

76. Pri tome je vještak također istakao u svom nalazu i mišljenju da je konvertirani iznos iz valute EUR-a u valutu CHF, predstavljao svotu od 41.421,01 CHF odobrenog kreditnog iznosa, a iznos kredita u otplati je bio 39.356,67 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan konverzije (26.10.2005.g.), te da je preostali rok otplate bio 154 mjeseci i to u jednakim mjesečnim anuitetima sa promjenjivom kamatnom stopom redovnih kamata od 4,50% na dan sklapanja I Dodatka ugovora. Utvrdio je i da je dospijeće prve obveze prema pregledu prometa po kreditu, bilo dana 01. studenog 2005. godine, a slijedećih obveza svakoga prvoga dana u mjesecu.

77. Također, vještak je utvrdio da je na dan konverzije kredita srednji tečaj Hrvatske narodne banke za valutu CHF iznosio 4,765495 kn za 1 CHF, pa je iznos kredita u otplati od 39.356,67 CHF bio iskazan u kunskoj protuvrijednosti sa 187.554,01 kn. (ranije spis broj P-259/2020)

78. Vještak je odgovarajući na zadani mu predmet vještačenja, tabelarno prikazao i otplatni plan kojeg je primijenio kreditor u razdoblju konverzije kredita do konačne uplate, koja je bila 14. kolovoza 2018. godine, kao i specifikaciju uplata prema datumu podmirenja pojedine obveze po kreditu (u stupcu h tabele), na temelju toga iskazavši razlike u visini obveze po osnovi tečaja (stupac j tabele), na način da se obveza koja je stvarno bila obračunata i plaćena (stupac d tabele), pomnoži razlikom tečajeva (onog stvarno primljenog na dan svake pojedine uplate i početnog tečaja važećeg na dan konverzije kredita).

79. Takav nalaz i mišljenje vještaka kojim je utvrđena preplata u kunskom iznosu je sud prihvatio kao matematički točan, izuzev za navedene tri lipe u ukupnom zbroju, ali i stručan, što se tiče metodologije izračuna, tim više što je vještak dostavio kasnije i očitovanje na prigovore tuženika, kojim je u bitnome anulirao sve prigovore u dijelu koji se tiču njegovog nalaza i mišljenja glede točnosti matematičkog izračuna vještaka. Također, prihvaćen je kao matematički točan mjesečni izračun preplate zbog tečajnih razlika, prikazan u sada važećoj valuti Eura (list 377-380 spisa), a zbroj kojih mjesečnih iznosa preplate, prema jednostavnoj matematičkoj radnji zbrajanja daje svotu od 7.239,12 Eura (a ne svotu od 7.239,20 Eura, kako je to istaknuto u konačnom tužbenom zahtjevu tužiteljice, ali i u tabeli vještaka na listu 380 spisa).

80. Tužiteljica je po primitku vještačkog matematičkog izračuna, koji izračun joj je vještak posredstvom odvjetnika tužiteljice dostavio nakon rasprave na kojoj je vještak saslušan, podneskom od 20. listopada 2021. godine, uskladila svoju visinu potraživanja u kunskom iznosu sa tim vještačkim izračunom, kako u pogledu ukupno utuženog iznosa, tako i u vezi pojedinih mjesečnih iznosa preplate u vezi kojih potražuje zateznu kamatu od slijedećeg dana u odnosu na dan kada je vršila plaćanje anuiteta tuženiku, odnosno od slijedećeg dana u odnosu na dan kada je tuženik stekao preplaćene iznose, time da je konačnim zahtjevom iz podneska od 04. ožujka 2025. godine, visinu tužbenog zahtjeva, ali i sporednih tražbina u pogledu zatezne kamate izrazila u sada važećoj valuti Eura, potražujući svotu od 7.239,20 Eura u okviru kojeg zahtjeva je potraživala, između ostalog, zateznu kamatu na iznos od 69,13 Eura, počevši od 08. prosinca 2012. godine, ali i na iznos od 65,07 Eura, počevši od 11. lipnja 2013. godine, iako je prema matematičkom izračunu vještaka (list 379 spisa) za ta dva mjeseca iznos preplate u sada važećoj valuti iznosio 69,16 Eura i 65,17 Eura, a koliko doista i iznose svote od 521,12 kuna i 491,00 kuna u ranije važećoj valuti, s kojim iznosima je vještak matematički utvrdio preplatu za ta dva mjeseca. Ta činjenica što je tužiteljica tražila isplatu zatezne kamate na neznatno manju svotu u vezi dva navedena mjeseca u odnosu na svotu u vezi koje joj kamata inače pripada, nije bila od značaja jer tužiteljica ima pravo tražiti manje od iznosa koji joj pripada.

81. Tuženik je doduše, nakon primitka vještačkog nalaza i mišljenja, podneskom od 03. studenog 2021. godine, prigovorio načinu izračuna vještaka u točci 2., smatrajući da je na izvršen način obračuna, vještak dva puta računao tečajnu razliku u odnosu na kamatnu stopu, napomenuvši pri tome da je tužiteljica pred ovim sudom utužila razliku kamate po istom I. Dodatku ugovora u predmetu br. P-2998/2017. Taj prigovor je bio obrazložen i točkama 4.,5., a tuženik je u točci 7. navedenog podneska prigovorio i tome što vještak nije utvrđivao i tzv. negativne razlike (neopravdano pri tome spočitnuvši vještaku da je ovaj odstupio od zadatka u smislu da nije dosljedno računao preplate primjenom tečaja na dan isplate kredita, iako je sud vještaku odredio da izračuna preplatu s obzirom na tečaj na dan sklapanja I. Dodataka ugovora, ali i (ranije spis broj P-259/2020)

obzirom da je vještaku sud upravo i odredio kao predmet vještačenja utvrđivanje isključivo pozitivnih razlika o čemu se u ovoj parnici i jedino raspravlja – opaska suca). Tuženik je u ostalom dijelu tog podneska pokušao odjednom u toj fazi postupka, dakle u fazi glavne rasprave, iako mu tako nešto očito nije padalo na pamet u fazi prethodnog postupka, pojasniti kako uzimanje u obzir samo činjenica koje idu u korist tužiteljice (premda je nejasno kakve bi to druge činjenice koje ne idu u korist tužiteljice sud samoinicijativno ili po vještaku trebao utvrđivati, kada odlučuje o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužiteljice, a ne o nekakvom tuženikovom protutužbenom zahtjevu ili eventualnom tuženikovom prigovoru radi prebijanja – opaska suca), a ne onih drugih koje idu u korist tuženiku, nije u skladu s pravilima financijske i pravne struke (što je samo neopravdani zaključak tuženika u ovom slučaju – opaska suca). Pri tome se tuženik pozvao i na svojevrsnu sudsku praksu Županijskog suda u Bjelovaru i Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalne službe u Požegi, koju praksu i inače redovito koristi i spominje u ovakvim vrstama predmeta u pravilu u situaciji, kada je već izveden dokaz vještačenjem u fazi glavne rasprave i kada tuženik ni na koji način niti u odgovoru na tužbu, niti u fazi prethodnog postupka, nije ni spominjao da bi sud u slučaju izvođenja dokaza vještačenjem trebao imati u vidu i tzv. negativne razlike, a tako nešto nije niti predlagao da vještak uopće utvrđuje u okviru vještačenja predloženog po tužitelju.

82. Očitujući se na navedeni prigovor i prijedlog tuženika iz podneska od 03. studenog 2021. godine, vještak je u vezi tuženikovog prigovora na metodologiju izračuna naveo kako su kamatna stopa i tečaj ovisne varijable izračuna mjesečne obveze anuiteta po određenom kreditu, pa je stoga bitno voditi računa o tome što je utuženo. Odnosno kada su utužene obje varijable jedino ukupna razlika daje točan iskaz jer se radi o usporedbi otplatnih planova kredita sa dvije promijenjene varijable. Segmentirano iskazivanje razlika s osnove ništetne kamatne stope i ništetne valutne klauzule uvijek će sadržavati određeni iznos na jednoj ili drugoj strani, što je posljedica ovisnosti varijabli. Pri tome, te imajući u vidu kako je tuženik u svom podnesku istaknuo kako se u odnosu na odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi iz predmetnog ugovora o kreditu vodi postupak pod brojem P-2298/2017, metoda predložena od tuženika je podjednako točna kao i metoda koja je iskazana u očitovanju vještaka. Međutim, naveo je da se eventualna korekcija izračuna tečajnih razlika iz inicijalnog nalaza ne može sačiniti bez prethodnog uvida u nalaz i mišljenje vještaka koji je u predmetu P- 2998/2017, vještačio razlike po osnovi promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita, a na temelju kojeg bi se utvrdilo, imajući u vidu prethodno iskazane metode obračuna je li i u kojem dijelu potrebna korekcija izračuna danih u inicijalnom nalazu. No, prilikom saslušanja na raspravi održanoj dana 06. veljače 2025. godine, tijekom nastavnog postupka, vještak Zrinko Ručević je nakon uvida u nalaz i mišljenje kolegice vještakinje koja je vještačila u predmetu Općinskog građanskog suda u Zagrebu pod brojem P-2998/2017, utvrdio da nikakvog razloga nema da mijenja sadržaj svog nalaza, kojim je u cijelosti odgovorio na povjereni mu predmet vještačenja.

83. Vezano za prigovor tuženika da je vještak uzeo u obzir samo činjenice koje idu u korist tužitelju, vještak je naveo da je prilikom utvrđivanja preplate po osnovi tečajnih razlika uzeo u obzir samo one razlike u kojima je tečaj na dan uplate anuiteta bio veći od tečaja na dan isplate kredita jer je time u cijelosti odgovoreno na postavljeni zadatak suda kojim je naloženo da se vještak očituje koliko je tužiteljica preplatila obveze po predmetnom kreditu zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli. Dakle, vještak se danim izračunom držao okvira tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva, a kako sud nije (ranije spis broj P-259/2020)

donio odluku o provođenju dokaza na okolnosti koje tuženik navodi u svom podnesku (utvrđivanje tzv. negativnih razlika), vještak se o istome nije niti očitovao. Zbog toga nije bilo potrebe, niti je bilo objektivno moguće sačiniti dopunski nalaz i mišljenje u ovom predmetu.

84. Prema tome, sud je prihvatio u cijelosti vještački nalaz u vezi utvrđenih mjesečnih iznosa preplata, kao stručan i objektivan (razlika od par centi u zbroju ukupno utvrđenih mjesečnih iznosa preplate za razdoblje duže od 10 godina je bila zanemariva i sud ju tretira matematičkom greškom vještaka, zbog računalnog zbrajanja pojedinih iznosa koji imaju više od dvije decimale) te je na temelju takvog matematičkog izračuna vještaka, tužiteljica i uskladila visinu svog konačnog mjesečnog potraživanja u cijelom utuženom razdoblju u vezi zatražene zatezne kamate, izuzev u pogledu već pogrešno navedenih iznosa u točci 80. ovog obrazloženja i to od 69,13 Eura i 65,07 Eura, umjesto točnih iznosa od 69,16 Eura i 65,17 Eura, sa zateznom kamatom na te iznose od 08. prosinca 2012. godine i 01. lipnja 2013. godine.

85. Podneskom od 07. travnja 2022. godine, tuženik se usprotivio predmetnoj preinaci tužbe tužiteljice, ostavši kod svih prigovora, činjenica i dokaznih prijedloga koje je iznio u odgovoru na tužbu i tijekom postupka, te je ustrajao na prigovoru kako je vještak u izračunu trebao "uzeti u obzir" (ma što god značio termin uzimanja u obzir – opaska suca) i negativne razlike, a usput se samo tuženik, posredstvom odvjetnika u ovoj fazi postupka – dakle, glavne rasprave, nakon izvedenog dokaza vještačenjem, dosjetio teoretizirati u točkama 8.-11. o tome da je deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli u suprotnosti sa ZID/ZPK 15, te je u tom podnesku vezano za svoje protivljenje predmetnoj preinaci tužbe i istaknutom prigovoru zastare potraživanja, naveo i citirao više raznovrsnih odluka drugostupanjskih sudova (koje odluke nemaju nikakve veze sa predmetnom preinakom tužbe i okolnostima slučaja u ovoj parnici po uvjerenju suda). Zaključno je tuženik u istom podnesku, kao da odvjetnik tuženika nije svjestan da se bitne činjenice na kojima se temelji osporavanje tužbenog zahtjeva trebaju iznijeti u odgovoru na tužbu ili najkasnije u fazi prethodnog postupka, naveo kako nije jasan početak tijeka zatražene zatezne kamate, opet teoretizirajući o tom sporednom zahtjevu, uslijed kojeg teoretiziranja je tuženikov zaključak kako se tuženika ne može smatrati nepoštenim stjecateljem od 2005. godine, te da bi čak u slučaju da tuženik treba vratiti stečeno bez osnove tužiteljici (a što inače tuženik osporava) da se zatezne kamate ne bi smjele dosuditi prije nego li od dana podnošenja tužbe.

86. Sud ove nove činjenice i dokaze zbog kojih je tuženik osporio potraživanje tužiteljice, a koje su po prvi put bile iznesene u fazi glavne rasprave, odnosno koji dokazi su bili predani sudu u fazi glavne rasprave, te koje su svakako mogle biti iznesene (kada se radi o činjenicama) u fazi prethodnog postupka, pa i u odgovoru na tužbu, nije uopće uzeo u obzir u smislu čl. 299. ZPP jer je tuženik bez ikakve dileme mogao u fazi predmetnog prethodnog postupka iznijeti te činjenice zbog kojih je tek u fazi glavne rasprave, iz novih razloga pokušao osporavati novčano potraživanje tužiteljice, dakle iz razloga koji nisu bili ranije – u fazi prethodnog postupka, izneseni.

87. Za primijetiti je da tuženik posredstvom odvjetnika ne samo da nije u fazi prethodnog postupka uopće ocijenio potrebnim i nužnim da se pozove u ovom postupku na vještački nalaz Ljerke Živković od 28. kolovoza 2018. godine, nego je u (ranije spis broj P-259/2020)

ovome predmetu u fazi glavne rasprave tvrdio da se radi o postupku koji je vođen između istih stranaka kod ovoga suda pod brojem P-2998/2017, što upućuje, između ostalog, da tuženik tijekom predmetnog postupka posredstvom svog pravnog zastupnika, neovisno o procesnoj disciplini i odredbi čl. 299. ZPP, nalazi smislenim praktički svakim svojim podneskom u fazi glavne rasprave iz nekih drugih, dodatnih razloga, osporavati tužbeni zahtjev tužiteljice uz ponavljanje razloga zbog kojih je tužbeni zahtjev bio osporen u fazi prethodnog postupka, ali i da niti sam zastupnik tuženika (iako je isti zastupnik tuženika zastupao u ovome predmetu i u predmetu zagrebačkog suda pod brojem P-2998/2017) ne barata istinom o tome kod kojeg se suda uopće vodio postupak pod brojem P-2998/2017 jer je u fazi glavne rasprave u podnesku od 03. studenog 2021. godine, iznio činjenicu da se taj predmet vodio pred ovim sudom pod brojem P-2998/2017. Također, zastupnica tuženika u osobi odvjetnice je prilikom saslušanja tužiteljice prigovorila postavljenom pitanju odvjetnika tužiteljice, koje se odnosilo na vođenje druge parnice između istih stranaka, smatrajući da taj drugi spor nije od značaja za ovu parnicu, a povodom predmetnog vještačkog nalaza, odvjetnik tuženika je odjednom ipak smatrao da bi za ovu parnicu bio od značaja taj postupak i sadržaj vještačkog nalaza iz tog parničnog predmeta, pa i ta činjenica sama po sebi upućuje da tuženik posredstvom pravnih zastupnika ne vodi računa uopće o procesnoj disciplini.

88. Procesna nedisciplina punomoćnika tuženika je također vidljiva u situaciji kada sud radi smanjenja parničnih troškova, po primitku vještačkog nalaza i mišljenja, dostavlja strankama pisano očitovanje vještaka uz dopis od 11. siječnja 2022. godine, te ujedno poziva stranke da se u roku od 8 dana očituju i o tom vještačkom očitovanju, ali i da u istom roku dostave navedeni nalaz i mišljenje iz predmeta br. P-2998/2017 i da istaknu konkretne prijedloge za vještaka u roku od 8 dana, odnosno da predlože saslušanje vještaka u tom roku (jer ne treba bespotrebno vještake u svakom slučaju pozivati na glavnu raspravu, ma što god o tome mislio bilo koji drugostupanjski sud, ukoliko niti jedna stranka to ne predloži, te takvo ne pozivanje vještaka radi saslušanja ne predstavlja apsolutno bitnu povredu postupka u slučaju da stranke ne traže saslušanje vještaka, obzirom da se pozivanjem vještaka radi usmenog saslušanja vrlo često stvaraju nepotrebni daljnji parnični troškovi, a sud je dužan voditi računa o tome da se postupak provede sa što manje troškova), a tuženik se potpuno oglušio posredstvom svog odvjetnika na takav zahtjev, pa kad sud primjerice dana 03. ožujka 2022. godine, otpremi odvjetnicima stranaka poziv na glavnu raspravu za dan 15. travanj 2022. godine, tuženik koji je posredstvom svoje odvjetnice još istoga dana (03.03.2022.g.) primio taj poziv za glavnu raspravu, nalazi smislenim tek podneskom od 07. travnja 2022. godine, dostavljati sudu podnesak na 7 stranica u kojem iznosi i neke nove činjenice zbog kojih osporava dio tužbenog zahtjeva, te uz koji dostavlja sasvim novi materijalni dokaz u vidu vještačkog nalaza vještakinje Živković, pa nalazi umjesnim čak predložiti da se taj podnesak, par dana prije rasprave, proslijedi vještaku na očitovanje.

89. Kako niti jedna stranka u fazi postupka prije donošenja prve presude u ovome predmetu nije izričito predložila usmeno saslušanje vještaka, sud vještaka nije niti zvao na glavnu raspravu dana 15. travnja 2022. godine, a kako tuženik nije pravovremeno niti dostavio u ovaj spis nalaz vještakinje Živković iz predmeta br. P-2998/2017 u parnici koja je između istih stranaka vođena pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu, niti se na taj dokaz uopće pozvao u fazi prethodnog postupka, sud je taj materijalni dokaz u ranijoj fazi ovog postupka, prije donošenja ranije presude odlučio (ranije spis broj P-259/2020)

ne uzeti u obzir jer bi sve suprotno po uvjerenju ovoga suda predstavljalo apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka, no kako je drugostupanjski sud očito imao sasvim drugačije viđenje o tome što predstavlja bitnu povredu odredaba parničnog postupka, a što ne, odnosno drugačije viđenje onoga što je ovaj sud trebao učiniti i zbog toga je ukinuo ranije donesenu presudu u ovoj parnici, ovaj sud je u nastavnom postupku izveo dokaze na koje je ukazao drugostupanjski sud, koji dokazi nisu ništa bitno promijenili u vezi bilo kojeg ovosudnog utvrđenja ili utvrđenja vještaka Zrinka Ručevića, već je praktički samo došlo do povećanja parničnih troškova u ovom slučaju, a o čemu očito tuženik ili njegovi punomoćnici ne vode baš previše računa i to im nije od bitnog značaja.

90. Naime, ovaj sud smatra kako je nedopušteno da bilo koji sud u parnici dopusti tuženiku da ovaj ignorira mogućnost da u fazi prethodnog postupka predloži da sud kod određivanja financijskog vještačenja na prijedlog tužiteljice, predloži da se vještaku, između ostalog, odredi kao predmet vještačenja da utvrđuje tzv. negativne tečajne razlike (naravno, uz obrazloženje za koju svrhu i radi kojih to bitnih činjenica tuženik uopće ističe takav prijedlog, koji prijedlog bi eventualno bio smislen po uvjerenju ovoga suda da je tuženik primjerice u ovome predmetu istakao neodređen ili određen protutužbeni zahtjev u vezi isplate novčanih iznosa koji predstavljaju tzv. negativne razlike ili da je istakao prigovor radi prebijanja za taj iznos, pod uvjetom jasno da takvo tuženikovo potraživanje nije u zastari), pa kad sud određenim predmetom vještačenja u fazi glavne rasprave zatraži od vještaka da utvrdi samo pozitivne tečajne razlike jer se praktički isključivo o tome i raspravlja u ovome predmetu i taj iznos predstavlja štetu koju je tužiteljica trpjela, odnosno svotu koju je tuženik stekao u odnosu na osnovu koja je otpala, tuženik nakon dostavljenog vještačkog nalaza prigovori da vještak nije utvrđivao tzv. negativne tečajne razlike (iako je nejasno po uvjerenju ovoga suda zašto bi ih i trebao utvrđivati kada se odlučuje o odštetnom zahtjevu tužiteljice, a to svakako nije zbog sadržaja drugostupanjskih odluka Županijskog suda u Bjelovaru br. Gž-675/2020 od 04.06.2021.g. ili Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi br. Gž-1077/2020 od 02.02.2021.g. jer te dvije drugostupanjske odluke ni po čemu ne mogu biti i nisu sudska praksa primjenjiva za ovaj sud i za ovaj pravni slučaj), a da tuženik taj prigovor u vezi negativnih tečajnih razlika, obrazlaže pozivanjem na dvije drugostupanjske odluke, kada je tisuće odluka doneseno suprotno tom pravnom stajalištu navedena dva drugostupanjska sud kojom prilikom su se dosuđivale samo i isključivo pozitivne tečajne razlike. Pri tome, nije na odmet naglasiti kako je Županijski sud u Bjelovaru, odavno napustio pravno stajalište iz obrazloženja odluke broj Gž-675/2020 od 04.06.2021.g. (na koju odluku se tuženik sasvim neosnovano pozvao u ovome predmetu), prihvativši neka sasvim suprotna stajališta drugih sudova, pa tako i VSRH.

91. Također je nedopušteno da tuženik tijekom glavne rasprave iznosi nove činjenice zbog kojih osporava tužbeni zahtjev tužiteljice, ali i da se tijekom glavne rasprave poziva na neke materijalne dokaze na koje se nije pozvao u fazi prethodnog postupka, koji su po tuženiku od značaja za osporavanje visine tužbenog zahtjeva jer se radi o činjenicama i dokazima koje sud ne može uzeti u obzir u smislu čl. 299. ZPP. Međutim, ako neki drugostupanjski sud tako nešto smatra dopuštenim, unatoč izričitoj odredbi čl. 299. ZPP, te ukaže prvostupanjskom sudu u svojoj ukidnoj odluci koje sve dokaze ipak treba izvesti, unatoč sadržaja navedenog članka i suprotno sadržaju čl. 299. ZPP, prvostupanjski sud je dužan postupiti na takav zatraženi način, bez obzira na svoj pravni stav, a što je u ovom slučaju i učinjeno prije donošenja ove nove odluke. (ranije spis broj P-259/2020)

92. Prijedlog tuženika u vezi izrade dopunskog nalaza i mišljenja od strane financijskog vještaka je bio odbijen još prije donošenja prve presude u ovome predmetu (iako bi se u ovom slučaju praktički radilo o sasvim novom nalazu i mišljenju, a ne o dopunskom nalazu jer vještak nije svoj nalaz uopće trebao dopunjavati na taj način predložen po tuženiku u fazi glavne rasprave, obzirom da je vještak u cijelosti odgovorio na zadani mu predmet vještačenja od strane ovoga suda) u smislu da vještak dostavi obračun tzv. negativnih razlika jer osim što je taj prijedlog tuženika bio istaknut nepravovremeno, tek u fazi glavne rasprave, radilo se o prijedlogu koji nije ni od kakvog značaja u vezi tužbenog zahtjeva tužiteljice iz ove parnice o kojem zahtjevu tužiteljice se u smislu utvrđivanja preplate i isplate svih preplaćenih iznosa za koje je oštećena po osnovi ništetne valutne klauzule, jedino i raspravlja u ovom postupku.

93. Sud nije ocijenio osnovanim ili dokazanim u ovome postupku samo paušalno i površno istaknuti prigovor tuženika u vezi pogrešne metodologije vještačkog izračuna preplaćenog iznosa tuženiku, prije svega stoga što je vještak na raspravi održanoj dana 06. veljače 2025. godine, obrazložio svoj pisani nalaz, ukazavši da ništa ne treba mijenjati u njemu, nakon što je izvršio uvid u sadržaj nalaza kolegice vještakinje koja je vještačila u navedenom spisu navedenog zagrebačkog suda.

94. Osim toga, iz pisanog očitovanja vještaka od 27. prosinca 2021. godine, jasno proizlazi da je metoda izračuna preplate predložena po tuženiku, podjednako točna kao i metoda koja je iskazana u vještačkom očitovanju.

95. Kako o prihvaćenoj preinaci tužbe sa ročišta za glavnu raspravu održanog dana 15. travnja 2022. godine, nije bila donesena posebna pisana odluka jer protiv te odluke nije bila dopuštena posebna žalba, ali tu odluku tuženik ujedno može napadati žalbom podnesenom protiv predmetne presude, koju mogućnost u pravilu i koriste odvjetnici tuženika tijekom ovakvih parnica, valja naglasiti da je preinaka dopuštena u smislu čl. 190.st.3. ZPP jer iako se tuženik protivio preinaci, sasvim je jasno da je ta preinaka bila svrsishodna za konačno rješenje odnosa među strankama, a i sudska praksa sada upućuje na dopustivost preinake tužbe povećanjem postojećih tužbenih zahtjeva u ovakvim parnicama.

96. Tuženik je imao legitimnu mogućnost da prizna visinu tužbenog zahtjeva, pa da pokuša osporavanjem pravne osnove za sebe ishoditi pozitivnu odluku u ovoj parnici, a kako je tuženik banka, sasvim je jasno da je tuženik i sam mogao, da je to htio, izračunati visinu preplate po navedenom kreditu po osnovi tečajnih razlika, te ukoliko bi ju utvrdio u većem iznosu od visine tužbenog zahtjeva istaknutog u tužbi, tim više je imao opravdan razlog da prizna visinu predmetnog tužbenog zahtjeva tužiteljice i time sebi omogućiti da troškovi ovoga postupka budu znatno manji nego li su bili jer ne bi trebalo u tom slučaju izvoditi dokaz vještačenjem, niti bi se stranke trebale očitovati o nalazu vještaka. Međutim, tuženik ne samo da nije priznao visinu tužbenog zahtjeva, nego se izričito protivio korištenju za ovaj postupak preliminarnog izračuna visine potraživanja tužiteljice, temeljem kojeg je tužiteljica i istakla visinu tužbenog zahtjeva u tužbi, pa iako se protivio korištenju tog izračuna, kada je sudski vještak u ovom postupku izvršio matematički izračun preplate po osnovi pozitivnih tečajnih razlika, te kada je tužiteljica s tim izračunom vještaka uskladila visinu svog zahtjeva, djelomično ga povisivši, tuženik se opet neosnovano protivio i tom izračunu i preinaci tužbe. (ranije spis broj P-259/2020)

97. U opisanim okolnostima slučaja, kada tuženik ne priznaje preliminarni izračun na temelju kojeg je istaknut određen novčani zahtjev tužiteljice isključivo u vezi tečajnih razlika, pa kada tužiteljica svoju visinu tužbenog zahtjeva uskladi sa matematičkim izračunom vještaka u pogledu isplate novčanog iznosa za svotu koja predstavlja pozitivne tečajne razlike, ne postoji praktički nikakva druga mogućnost nego da sud dopusti takvu preinaku tužbe u smislu čl. 190.st.3. ZPP., obzirom da je bez svake dileme, takva preinaka tužbe svrsishodna za konačno rješenje odnosa među strankama. Ovo pogotovo stoga jer se u ovom slučaju i ne može raditi o nekakvoj zastari novčanog potraživanja tužiteljice koje je istaknuto u većem iznosu od onog istaknutog u tužbi, ne samo zbog zadnjih aktualnih pravnih stajališta VSRH na tu temu koja imaju zajednički naziv u riječima "generična potraživanja", nego i s obzirom da je u pogledu potraživanja koje se odnosi na isplatu po osnovi tečajnih razlika došlo do zastoja zastarijevanja sve do 14. lipnja 2018. godine, kada je u tom dijelu za ništetne odredbe potrošačkih ugovora o valutnoj klauzuli prvostupanjska presuda TSZ br. P- 1401/12, postala pravomoćna donošenjem odluke VTSRH br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, tako da zastarijevanje u vezi ništetne valutne klauzule nastupa tek po proteku dana 14. lipnja 2023. godine, odnosno od 15. lipnja 2023. godine.

98. Dakle, za prihvaćanje vještačkog izračuna preplate u vezi pozitivnih tečajnih razlika i to u ukupnom iznosu od 54.543,29 kuna u ranije važećoj valuti u Republici Hrvatskoj ili u sada važećoj valuti u vidu svote od 7.239,12 Eura, po uvjerenju ovoga suda, vještak je dao valjane razloge i obrazloženje, pa kako je taj obrazloženi vještački nalaz i mišljenje, odnosno matematički izračun u vezi pojedinih mjesečnih iznosa preplate, sud prihvatio u cijelosti, sud je tužiteljici dosudio svotu od 7.238,99 Eura ukupno, a koja svota predstavlja zbroj pojedinih novčanih iznosa istaknutih u točci I. izreke ove presude u vezi kojih je tužiteljica potraživala zateznu kamatu jer tužiteljica ne može potraživati iznos od 7.239,20 Eura, s obzirom da joj ta svota ne pripada. Na pojedine novčane iznose navedene u točci I. izreke ove presude je tužiteljici dosuđena zatezna kamata, odlučujući u granicama istaknutog zahtjeva, dakle obzirom da su ti novčani iznosi doista usklađeni sa prihvaćenim matematičkim vještačkim izračunom, izuzev na navedena dva mjeseca za koja je tužiteljica potraživala ukupno 13 centi manju svotu nego li joj pripada, pa je zbog toga tužiteljici i dosuđen ukupan iznos od 7.238,99 Eura, iako zbroj novčanih iznosa preplate prema mjesečnom matematičkom izračunu vještaka iznosi ukupno 7.239,12 Eura.

99. Tuženik se u odgovoru na tužbu, odnosno u fazi prethodnog postupka, bavio raznovrsnim prigovorima istaknutim u pogledu pravne osnove, te je čak sudu sasvim nepotrebno dostavio, između ostalog, i materijalni dokaz na više desetaka stranica na engleskom jeziku, bez kompletnog prijevoda na hrvatski jezik, kojim je predmet raspravljanja u ovom postupku bezuspješno pokušao vratiti na raspravljanje o činjenicama o kojima se raspravljalo u parnici TSZ pod brojem P-1401/12, propustivši ujedno iznijeti bitne činjenice vezane za predmet raspravljanja između istih stranaka pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu (ukoliko je tuženik smatrao te činjenice bitnima pogotovo u kontekstu osporavanja visine tužbenog zahtjeva tužiteljice u ovome predmetu), te dostaviti dokaz u vidu sadržaja vještačkog nalaza vještakinje Ljerke Živković (list 244 spisa) ovome sudu u fazi prethodnog postupka, a propustio je i u fazi prethodnog postupka predložiti da se kod izvođenja dokaza vještačenjem, financijskom vještaku kao predmet vještačenja primjerice odredi da utvrdi tzv. negativne tečajne razlike (koji prijedlog je po logici stvari trebao biti argumentiran na neki konkretan način, pogotovo ukoliko je to utvrđivanje tzv. negativnih tečajnih razlika, (ranije spis broj P-259/2020)

tuženik smatrao potrebnim), međutim, po uvjerenju suda tuženik u ovom postupku nije dokazao opravdanost svojih pravovremeno iznesenih prigovora u pogledu pravne osnove i visine tužbenog zahtjeva, koji su dakle bili istaknuti u fazi prethodnog postupka.

100. S obzirom da je u ovom slučaju preplatu na način utvrđen po vještaku, po uvjerenju suda, bilo zakonski opravdano utvrđivati, zbog navedene utvrđene ništetnosti odredaba I Dodatka ugovora o valuti, odnosno zbog reflektiranja pravnih posljedica takve utvrđene ništetnosti ugovornih odredaba na novčanu tražbinu tužiteljice koja predstavlja restitucijski zahtjev iz ove parnice, valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude jer sve utužene i dosuđene tužiteljici svote po osnovi zatezne kamate na navedene novčane iznose specificirano po mjesecima, proizlaze iz vještačkog tabelarnog izračuna kojeg je sud u prihvatio kao matematički točan.

101. Međutim, kada je riječ o takvom sporednom potraživanju tužiteljice koje se odnosilo na zatraženu zateznu kamatu na pojedine iznose navedene u konačnom tužbenom zahtjevu tužiteljice, sud je prije svega imao u vidu da su posljedice ništetnosti propisane čl. 323. Zakona o obveznim odnosima, dok je čl. 1111. st.3. Zakona o obveznim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), propisano da obveza vraćanja nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja je kasnije otpala.

102. Kako je temeljem pravomoćne presude TSZ donesene u predmetu br. P- 1402/2012, odnosno u drugim navedenim pravomoćnim odlukama više stupanjskih sudova donesenim u povodu parnice koja je bila pokrenuta radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenja jednostranom odlukom banke, a o kojoj odredbi se ni na koji način nije pregovaralo, ali i ništetnost ugovornih odredaba kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak, koja utvrđenja je prihvatio ovaj sud u smislu čl. 502.c.ZPP, jer se tužiteljica na njih pozvala u svojoj predmetnoj tužbi isključivo u vezi ništetnosti valutne klauzule, a koja ništetnost odredbi I Dodatka ugovora je zbog toga utvrđena i u ovom postupku u vezi valutne klauzule (obzirom da se novčano potraživanje iz ove parnice odnosilo isključivo na ništetnu valutnu klauzulu) zbog toga je i usvojen tužbeni zahtjev naveden u točci I. izreke ove presude, te se dakle radi o otpadanju pravne osnove po kojoj je tuženik imao pravo primiti od tužiteljice novčani iznos koji mu je tužiteljica isplatila prema ugovorenoj valutnoj klauzuli, tuženik je dužan tužiteljici vratiti (odnosno isplatiti) svu razliku što ju je primio na temelju navedenih ništetnih odredaba I Dodatka ugovora o valutnoj klauzuli, odlučujući u granicama tužbenog zahtjeva i prihvaćenog vještačkog izračuna u tom smislu, dakle onu razliku koja predstavlja novčanu svotu koja je tuženiku više plaćena nego li bi mu bila plaćena uz tečaj švicarskog franka u odnosu na nacionalnu valutu (ukoliko je razlika u pojedinim trenucima otplate kredita išla na štetu tužiteljice) na dan sklapanja I Dodatka ugovora, odnosno na dan isplate kredita.

103. Zahtjev tužiteljice u vezi zatezne kamate je također ocijenjen osnovanim na istaknuti način, jer tužiteljica po uvjerenju ovoga suda ima pravo potraživati zateznu kamatu po stopi određenoj Uredbom o visini stope zatezne kamate, ali i čl. 29.st.2. i 8. ZOO, na sve preplaćene iznose od slijedećeg dana u odnosu na dan kada je izvršena preplata, odnosno u smislu čl. 1115. ZOO, od slijedećeg dana u odnosu na dan kada je tuženik, kao nepošteni stjecatelj i ujedno kao sastavljač nepoštenih ugovornih odredbi, stekao svaki od preplaćenih iznosa navedenih u točci I. izreke ove presude (a (ranije spis broj P-259/2020)

koje dane i koje iznose je stalni sudski vještak utvrdio u ovoj parnici na temelju materijalnih dokaza i naveo u svom nalazu, te od kojih dana je sukladno navedenom od strane vještaka, odnosno od prvog slijedećeg dana u odnosu na dan kada je kreditna rata bila plaćena, tužiteljici i dosuđena zatezna kamata na pojedine iznose odlučujući u granicama istaknutog zahtjeva), jer su navedeni iznosi, naravno u granicama istaknutog zahtjeva tužiteljice i prihvaćenog vještačkog izračuna, upravo stečeni od strane tuženika na temelju ništetnih odredaba I Dodatka ugovora.

104. Prema tome, kako se od dana donošenja ranije presude nije ništa bitno izmijenilo u vezi meritornog odlučivanja o novčanom zahtjevu tužiteljice, odnosno u vezi donošenja ove odluke, izuzev što je tužiteljica u ovom nastavnom postupku, visinu svog novčanog zahtjeva uskladila sa sada važećom valutom koja je u primjeni u Republici Hrvatskoj, te svoju sporednu tražbinu u vezi zatezne kamate uskladila sa zakonskim tekstom koji regulira pitanje zatezne kamate, valjalo je odlučiti kao u izreci ove odluke.

105. Odluka o parničnom trošku je donesena u smislu čl. 154. st.5. ZPP jer je tužiteljica uspjela u ovoj parnici u cijelosti u vezi pravne osnove, ali i praktički gotovo u cijelosti u pogledu visine konačno istaknutog tužbenog zahtjeva iz podneska od 04. ožujka 2025. godine, koji konačni zahtjev je svakako morao biti izražen u sada važećoj valuti Eura, koja je u primjeni u Republici Hrvatskoj.

106. Tužiteljici je opravdan parnični trošak dosuđen na temelju troškovnika njezinog odvjetnika od 15. travnja 2025. godine, sukladno vrijednosti predmeta spora ekvivalentnoj visini tužbenog zahtjeva, a primjenom odredaba važeće Odvjetničke tarife.

107. Shodno tome, tužiteljici je za sastav tužbe priznat iznos od 200,00 Eura, za sastav podneska od 07.05.2020.g., kojim se očitovala na tuženikov odgovor na tužbu, joj je isto priznat iznos od 200,00 Eura, za sastav podnesaka od 06.11.2020.g., te od 21.01.2021.g. joj je priznat iznos od 50,00 Eura, za svaki od ta dva podneska u smislu Tbr.8.t.4. Odvjetničke tarife, a za sastav podneska od 20.10.2021.g., priznat joj je iznos od 200,00 Eura, jer se tim podneskom tužiteljica očitovala o vještačkom nalazu i ujedno uskladila visinu svog zahtjeva u cijelosti sa matematičkim izračunom vještaka.

109. Osim toga, tužiteljici je za zastupanje po punomoćniku na ročištu održanom dana 18.01.2021. g., priznat iznos od 100,00 Eura u smislu Tbr. 9.t.2. Odvjetničke tarife jer se radilo isključivo o procesnom ročištu, a za zastupanje na ročištima održanim dana 11.03.2021.g., 07.06.2021.g., te 15.04.2022.g., priznat joj je iznos od 200,00 Eura, za svaku pravnu radnju ili 600,00 Eura, ukupno.

110. Nadalje, tijekom nastavnog postupka u vezi opravdanih parničnih troškova, tužiteljici je za zastupanje po punomoćniku u osobi odvjetnika, na raspravama održanim dana 04. ožujka 2025. godine, te 16. travnja 2025. godine, priznat iznos od 400,00 Eura ukupno ili po 200,00 Eura za svako zastupanje, te joj je za sastav podneska od 16. travnja 2025. godine (radi se o obrazloženom podnesku, kojim je tužiteljica objektivno morala visinu svoje novčane tražbine u ranije istaknutom kunskom iznosu, istaći u sada važećoj valuti Eura, koja valuta je sada u primjeni na području Republike Hrvatske), također priznat iznos od 200,00 Eura.

(ranije spis broj P-259/2020)

111. Tužiteljici je još na ove opravdane troškove u ukupnom iznosu od 2.000,00 Eura, priznat iznos od 500,00 Eura, po osnovi pripadajućeg poreza na dodanu vrijednost. Također, tužiteljici je još od opravdanih troškova, odlučujući u granicama istaknutog zahtjeva, priznat iznos od 57,80 Eura u vezi dijela sudske pristojbe na tužbu, te iznos od po 265,45 Eura u vezi uplaćenog i u cijelosti utrošenog predujma za financijsko vještačenje, ali i iznos od 222,88 Eura u vezi troškova koji se odnose na usmeno saslušanje vještaka Zrinka Ručevića na glavnoj raspravi, odnosno naknade i nagrade za vještaka, koje troškove je tužiteljica u cijelosti financirala tijekom ove parnice.

112. Zbog toga je ukupan opravdan trošak tužiteljice utvrđen u iznosu od 3.046,13 Eura, koja svota je tužiteljici i dosuđena, što predstavlja znatno veći iznos od svote koja je bila dosuđena tužiteljici na ime naknade parničnog troška, prilikom donošenja ranije presude, a koja ranija presuda se sadržajno uopće ne razlikuje od ove odluke, no tuženik će sada podmiriti tužiteljici taj veći iznos po osnovi parničnog troška. Preko tog dosuđenog iznosa, do zatraženog iznosa je odbijen, kao neosnovan zahtjev tužiteljice u vezi naknade parničnog troška.

U Bjelovaru, 29. svibnja 2025. godine.

Sudac

Sanjin Milošević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi pisano u tri primjerka u roku od 15 dana, računajući od dana 30. svibnja 2025. godine, a putem ovoga suda.