Republika Hrvatska

Općinski sud u Karlovcu

Trg hrvatskih branitelja 1

47000 Karlovac

Poslovni broj: P-722/2019-22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Karlovcu, po sucu toga suda Vesni Gračan, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ŽI, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po pun. iz OD Rožman & Oredić, odvjetnicima iz Karlovca, protiv tuženika OTP banke d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, zastupane po pun. iz OD Žurić & Partneri d.o.o., odvjetnicima u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave dana 11. veljače 2025. u nazočnosti punomoćnika tužitelja ŠI, odvjetničkog vježbenika u OD Rožman & Oredić iz Karlovca, te zamjenice punomoćnika tuženika Alme Tatalović, odvjetnice u Karlovcu, u zamjenu za OD Žurić & Partneri d.o.o. u Zagrebu, po objavi 29. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„A) Utvrđuje se ništetnim ugovor o kreditu sklopljen dana 23. 11. 2005. godine u Karlovcu broj 95641/05 na iznos koji odgovara protuvrijednosti u kunama od 23.860,00 CHF obračunat prema srednjem tečaju na dan korištenja kredita, sklopljenog između tužiteljice ŽI [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tužene OTP BANKE d.d. Split, Ulica Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833 kao pravnog slijednika kreditora, HVB SPLITSKE BANKE d.d. Split Ruđera Boškovića 16, te se nalaže tuženoj OTP BANCI d.d. Split, Ulica Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833 da tužiteljici ŽI [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 21.810,71 EUR, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, tekućim od dana 10. 9. 2007. godine pa do 31. 12. 2007. godine, po stopi od 15% godišnje, od 1. 1. 2008. godine, do 31. 07. 2015. godine po eskontnoj stopi u HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena, od 1. 8. 2015. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana, i to kako slijedi:

- od 5.12.2005. godine 221,65 EUR pa do isplate,

- od 9.1.2006. godine 221,65 EUR pa do isplate,

- od 8.2.2006. godine 217,67 EUR pa do isplate,

- od 7.3.2006. godine 217,67 EUR pa do isplate,

- od 10.4.2006. godine 217,00 EUR pa do isplate,

- od 22.5.2006. godine 217,00 EUR pa do isplate,

- od 3.7.2006. godine 217,67 EUR pa do isplate,

- od 1.8.2006. godine 215,01 EUR pa do isplate,

- od 17.8.2006. godine 217,67 EUR pa do isplate,

- od 14.9.2006. godine 217,67 EUR pa do isplate,

- od 13.10.2006. godine 215,01 EUR pa do isplate,

- od 15.11.2006. godine 217,67 EUR pa do isplate,

- od 15.12.2006. godine 217,67 EUR pa do isplate,

- od 17.1.2007. godine 213,68 EUR pa do isplate,

- od 16.2.2007. godine 207,71 EUR pa do isplate,

- od 16.3.2007. godine 218,99 EUR pa do isplate,

- od 17.4.2007. godine 216,34 EUR pa do isplate,

- od 16.5.2007. godine 213,68 EUR pa do isplate,

- od 15.6.2007. godine 212,36 EUR pa do isplate,

- od 16.7.2007. godine 212,36 EUR pa do isplate,

- od 14.8.2007. godine 215,01 EUR pa do isplate,

- od 14.9.2007. godine 213,68 EUR pa do isplate,

- od 16.10.2007. godine 207,71 EUR pa do isplate,

- od 16.11.2007. godine 212,36 EUR pa do isplate,

- od 14.12.2007. godine 209,70 EUR pa do isplate,

- od 16.1.2008. godine 217,00 EUR pa do isplate,

- od 19.2.2008. godine 217,00 EUR pa do isplate,

- od 19.3.2008. godine 223,64 EUR pa do isplate,

- od 23.4.2008. godine 217,67 EUR pa do isplate,

- od 19.5.2008. godine 212,36 EUR pa do isplate,

- od 18.6.2008. godine 213,68 EUR pa do isplate,

- od 15.7.2008. godine 213,68 EUR pa do isplate,

- od 27.8.2008. godine 219,66 EUR pa do isplate,

- od 17.9.2008. godine 215,67 EUR pa do isplate,

- od 15.10.2008. godine 219,66 EUR pa do isplate,

- od 17.11.2008. godine 228,28 EUR pa do isplate,

- od 16.12.2008. godine 220,32 EUR pa do isplate,

- od 15.1.2009. godine 238,90 EUR pa do isplate,

- od 18.2.2009. godine 244,21 EUR pa do isplate,

- od 23.3.2009. godine 235,58 EUR pa do isplate,

- od 17.4.2009. godine 233,59 EUR pa do isplate,

- od 21.5.2009. godine 240,89 EUR pa do isplate,

- od 17.6.2009.godine 240,89 EUR pa do isplate,

- od 22.7.2009. godine 240,89 EUR pa do isplate,

- od 18.8.2009. godine 239,56 EUR pa do isplate,

- od 23.9.2009. godine 238,90 EUR pa do isplate,

- od 17.12.2009. godine 260,14 EUR pa do isplate,

- od 19.1.2010. godine 252,17 EUR pa do isplate,

- od 3.2.2010. godine 260,14 EUR pa do isplate,

- od 14 6.7.2010. godine 190,16 EUR pa do isplate,

- od 20.7.2010. godine 265,45 EUR pa do isplate,

- od 9.8.2010. godine 186,86 EUR pa do isplate,

- od 7.9.2010. godine 197,65 EUR pa do isplate,

- od 6.10.2010. godine 193,19 EUR pa do isplate,

- od 8.11.2010. godine 188,42 EUR pa do isplate,

- od 7.12.2010. godine 198,30 EUR pa do isplate,

- od 10.1.2011. godine 208,97 EUR pa do isplate,

- od 14.1.2011. godine 265,45 EUR pa do isplate,

- od 7.2.2011. godine 201,21 EUR pa do isplate,

- od 17.2.2011. godine 265,45 EUR pa do isplate,

- od 7.3.2011. godine 203,94 EUR pa do isplate,

- od 16.3.2011. godine 265,45 EUR pa do isplate,

- od 6.4.2011. godine 94,77 EUR pa do isplate,

- od 14.4.2011. godine 265,45 EUR pa do isplate,

- od 6.5.2011. godine 125,36 EUR pa do isplate,

- od 13.5.2011. godine 265,45 EUR pa do isplate,

- od 6.6.2011. godine 215,79 EUR pa do isplate,

- od 15.6.2011. godine 265,45 EUR pa do isplate,

- od 6.7.2011. godine 217,22 EUR pa do isplate,

- od 15.7.2011. godine 265,45 EUR pa do isplate,

- od 8.8.2011. godine 229,50 EUR pa do isplate,

- od 16.8.2011. godine 265,45 EUR pa do isplate,

- od 6.9.2011. godine 223,19 EUR pa do isplate,

- od 15.9.2011. godine 265,45 EUR pa do isplate,

- od 6.10.2011. godine 132,05 EUR pa do isplate,

- od 14.10.2011. godine 265,45 EUR pa do isplate,

- od 7.11.2011. godine 196,73 EUR pa do isplate,

- od 10.11.2011. godine 0,55 EUR pa do isplate,

- od 14.11.2011. godine 265,45 EUR pa do isplate,

- od 21.11.2011. godine 19,24 EUR pa do isplate,

- od 6.12.2011. godine 215,02 EUR pa do isplate,

- od 15.12.2011. godine 265,45 EUR pa do isplate,

- od 9.1.2012. godine 218,31 EUR pa do isplate,

- od 10.1.2012. godine 5,05 EUR pa do isplate,

- od 13.1.2012. godine 265,45 EUR pa do isplate,

- od 15.2.2012. godine 265,45 EUR pa do isplate,

- od 9.3.2012. godine 5,05 EUR pa do isplate,

- od 15.3.2012. godine 265,45 EUR pa do isplate,

- od 6.4.2012. godine 9,41 EUR pa do isplate,

- od 13.4.2012. godine 265,45 EUR pa do isplate,

- od 10.5.2012. godine 4,82 EUR pa do isplate,

- od 15.5.2012. godine 265,45 EUR pa do isplate,

- od 11.6.2012. godine 4,82 EUR pa do isplate,

- od 14.6.2012. godine 265,45 EUR pa do isplate,

- od 10.7.2012. godine 4,82 EUR pa do isplate,

- od 13.7.2012. godine 265,45 EUR pa do isplate,

- od 10.8.2012. godine 4,82 EUR pa do isplate,

- od 14.8.2012. godine 265,45 EUR pa do isplate,

- od 10.9.2012. godine 11,34 EUR pa do isplate,

- od 14.9.2012. godine 265,45 EUR pa do isplate,

- od 10.10.2012. godine 8,08 EUR pa do isplate,

- od 15.10.2012. godine 265,45 EUR pa do isplate,

- od 9.11.2012. godine 8,08 EUR pa do isplate,

- od 14.11.2012. godine 265,45 EUR pa do isplate,

- od 14.12.2012. godine 265,45 EUR pa do isplate,

- od 15.1.2013 . godine 265,45 EUR pa do isplate,

- od 14.2.2013. godine 218,46 EUR pa do isplate,

- od 18.2.2013. godine 38,76 EUR pa do isplate.

II. Utvrđuje se ništetnim dio ugovora o kreditu sklopljen dana 23. 11. 2005. godine u Karlovcu, broj ugovora o namjenskom kreditu 95641/05 sklopljen na iznos koji odgovara protuvrijednosti u kunama od 23.860,00 CHF po srednjem tečaju na dan korištenja kredita, sklopljenog između tužitelja ŽI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po ROŽMAN & OREDIĆ odvjetničkom društvu iz Karlovca i tužene OTP BANKA d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, kao pravnom slijedniku SPLITSKA BANKA d.d., Split, Ruđera Boškovića 16, OIB: 69326397242 i to iz čl. 2, koji glasi: „1. Kreditor odobrava korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti od 23.860,00 CHF (slovima dvadeset tri tisuće osamsto šezdeset švicarskih franaka), 2 Kredit se isplaćuje po prodajnom deviznom tečaju kreditora vrijedećem za CHF na dan plaćanja kredita.” i stavlja na raspolaganje Korisniku kredita kredit za kupnju motornog vozila pod nazivom Renault financiranje u kunskoj protuvrijednosti od 26.640,21 CHF, obračunato prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita. Korisnik kredita se obvezuje iznos kredita iz prethodnog stavka vratiti uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ovim Ugovorom.”,

iz čl. 4., koji glasi: „Nominalna kamatna stopa iznosi 5,40% (slovima petcijelačetrdesetposto) .”

iz čl. 5., koji glasi: „Efektivna kamatna stopa izračunata je u visini 5,94% (slovima petcijeladevedesetčetiri) .”

iz čl. 8.: „NAČIN OTPLATE/DOSPIJEĆA” dio koji glasi „b) rate i dospijeća:

1. Kredit se otplaćuje u 84 (osadesetčetiri) mjesečnih rata i to u

a) osamdesettri (83) jednakih mjesečnih rata u iznosu od 341,82 CHF (slovima tristotine četrdeset i jedan švicarski franak i osadeset i dva centima)” iz čl. 10 koji glasi: „Redovna kamata je promjenjiva a utvrđuje se Odlukom o kamatnim stopama ili drugim aktom kreditora.”

te se nalaže tuženoj OTP BANCI d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, kao pravnom slijedniku SPLITSKE BANKE d.d., Split, Ruđera Boškovića 16, OIB: 69326397242 da tužitelju ŽI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po ROŽMAN & OREDIĆ odvjetničkom društvu iz Karlovca, isplati iznos od 3.154,28 EUR, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, tekućim od dana 1. 11. 2007. godine do 31. 12. 2007. godine, po stopi od 15% godišnje, a od 1. 1. 2008. godine do 30. 6. 2011 po stopi od 14% godišnje, a od 1. 7. 2011. godine, po eskontnoj stopi u HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena, te od 1. 8. 2015. godine, pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena i to kako slijedi

i to kako slijedi:

- od 5.12.2005. godine 3,22 EUR pa do isplate,

- od 9.1.2006. godine 2,04 EUR pa do isplate,

- od 19.3.2008. godine 4,72 EUR pa do isplate,

- od 15.10.2008. godine 2,58 EUR pa do isplate,

- od 17.11.2008. godine 10,29 EUR pa do isplate,

- od 16.12.2008. godine 2,51 EUR pa do isplate,

- od 15.1.2009. godine 21,89 EUR pa do isplate,

- od 18.2.2009. godine 26,88 EUR pa do isplate,

- od 23.3.2009. godine 18,07 EUR pa do isplate,

- od 17.4.2009. godine 17,18 EUR pa do isplate,

- od 21.5.2009. godine 15,26 EUR pa do isplate,

- od 17.6.2009.godine 23,44 EUR pa do isplate,

- od 22.7.2009. godine 23,43 EUR pa do isplate,

- od 18.8.2009. godine 22,20 EUR pa do isplate,

- od 23.9.2009. godine 21,59 EUR pa do isplate,

- od 17.12.2009. godine 21,99 EUR pa do isplate,

- od 19.1.2010. godine 27,92 EUR pa do isplate,

- od 3.2.2010. godine 29,19 EUR pa do isplate,

- od 6.7.2010. godine 49,99 EUR pa do isplate,

- od 20.7.2010. godine 48,63 EUR pa do isplate,

- od 7.9.2010. godine 58,49 EUR pa do isplate,

- od 6.10.2010. godine 54,36 EUR pa do isplate,

- od 8.11.2010. godine 48,24 EUR pa do isplate,

- od 10.1.2011. godine 76,76 EUR pa do isplate,

- od 14.1.2011. godine 69,79 EUR pa do isplate,

- od 7.2.2011. godine 67,80 EUR pa do isplate,

- od 17.2.2011. godine 64,54 EUR pa do isplate,

- od 16.3.2011. godine 70,54 EUR pa do isplate,

- od 14.4.2011. godine 64,07 EUR pa do isplate,

- od 6.5.2011. godine 71,78 EUR pa do isplate,

- od 13.5.2011. godine 74,53 EUR pa do isplate,

- od 15.6.2011. godine 85,23 EUR pa do isplate,

- od 6.7.2011. godine 84,23 EUR pa do isplate,

- od 15.7.2011. godine 101,17 EUR pa do isplate,

- od 8.8.2011. godine 121,92 EUR pa do isplate,

- od 6.9.2011. godine 92,39 EUR pa do isplate,

- od 15.9.2011. godine 92,36 EUR pa do isplate,

- od 14.10.2011. godine 82,84 EUR pa do isplate,

- od 7.11.2011. godine 87,49 EUR pa do isplate,

- od 14.11.2011. godine 84,09 EUR pa do isplate,

- od 6.12.2011. godine 84,95 EUR pa do isplate,

- od 9.1.2012. godine 89,90 EUR pa do isplate,

- od 13.1.2012. godine 93,11 EUR pa do isplate,

- od 15.2.2012. godine 95,33 EUR pa do isplate,

- od 15.3.2012. godine 93,12 EUR pa do isplate,

- od 13.4.2012. godine 93,16 EUR pa do isplate,

- od 11.6.2012. godine 96,36 EUR pa do isplate,

- od 13.7.2012. godine 93,78 EUR pa do isplate,

- od 14.8.2012. godine 92,00 EUR pa do isplate,

- od 14.9.2012. godine 87,17 EUR pa do isplate,

- od 15.10.2012. godine 92,36 EUR pa do isplate,

- od 14.11.2012. godine 94,19 EUR pa do isplate,

- od 14.12.2012. godine 110,20 EUR pa do isplate,

te se nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju parnični trošak zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućima od dana donošenja prvostupanjske presude po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

III. Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.515,45 eur zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je s tuženikom dana 23.studenog 2005. sklopila Ugovor o kreditu broj 95641/05, u kojem je tužena banka ugradila odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa, koja je međutim tijekom postojanja ugovorne obveze bila promjenjiva, i to na osnovu jednostrane odluke tuženika o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. To je po tužiteljici protivno čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, NN 79/07, 125/07 i 79/09, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja id. Ugovora kao i za vrijeme njegovog izvršenja, te je posljedica nepoštenosti ugovorne obveze njezina ništetnost (članak 102. Zakona o zaštiti potrošača). Nadalje navodi, osim što je promjena kamatne stope nepoštena i ništetna na temelju propisa o zaštiti potrošača, ona je i neodrediva na temelju odredbi Zakona o obveznim odnosima (nadalje ZOO), jer Ugovorom o kreditu nisu određeni podaci na temelju kojih bi se kamatna stopa mijenjala, pa neodređenost činidbe također uzrokuje ništetnost po člancima 269. do 272. ZOO-a. Tužiteljica također dodaje da je tužena s njom ugovorila valutnu klauzulu u CHF, a da se ni o toj odredbi nije pojedinačno raspravljalo, što je protivno čl. 96. i 97. spomenutog ZOO-a, što također ima za posljedicu ništetnost takve odredbe sukladno čl.102. ZOO-a. Posebno ističe da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske (VTS) donio pravomoćnu presudu kojom je proglasio valutnu klauzulu CHF nepoštenom i ništetnom, kao i ugovornu klauzulu o primjenjivoj kamatnoj stopi prema Odluci banke i u odnosu na tuženu, ali i da ista odluka obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv tuženog trgovca, a što se odnosi i na ovaj slučaj. Naime, radilo se o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača i postoji pravni osnov u vidu pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine, a ista je u dijelu koji se odnosi na promjenjive kamate i valutnu klauzulu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike, te je kao takva obvezujuća za ostale sudove, pa i ovaj koji je osobno pokrenuo potrošač protiv tuženika kao trgovca. Tužiteljica se poziva da je takav stav zauzeo i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi Pž-6632/2017, kao i Sud Europske unije u presudi broj C-186/16, gdje se navodi: "Kada financijska institucija odobrava kredit u stranoj valuti, ona mora zajmoprimcu pružiti dovoljno informacija kako bi mu omogućila donošenje razborite i informirane odluke. Te se informacije tako moraju odnositi ne samo na mogućnost aprecijacije ili deprecijacije valute kredita nego i na utjecaj koji promjene tečaja i povećanje kamatne stope u valuti kredita mogu imati na vraćanje kredita.“. Ukazuje da je takvo mišljenje i generalnog odbora.it. Ž PITRUZZELLE, predstavljeno 14. svibnja 2019. ( 1 ) Predmet C — 260/18, UI, ĆI, protiv Raiffeisen Bank International AG, sa sjedištem u [adresa], koja posłuje u Poljskoj preko jedinice Raiffeisen Bank International AG Oddział w Polsce, bivše Raiffeisen Bank Polska SA sa sjedištem u [adresa] (Zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Sqd Okręgowy w Warszawie (Regionalni sud u Varšavi, Poljska)) "Preliminarna odluka - Direktiva 93/13 / EEZ - Nepošteni uvjeti u potrošačkim ugovorima - Ugovori u stranoj valuti - Uvjet u vezi s određivanjem tečaja - Učinci utvrđivanja nepravednosti predmetnog uvjeta - Mogućnost da sud dopuni ugovor općim odredbama nacionalnog prava - Procjena interesa potrošača - Održavanje valjanosti ugovora bez nepravednih uvjeta : "Ugovorni uvjet, koji stranke nisu pojedinačno usuglasile, smatra se nezakonitim (nepravednim), ako suprotno zahtjevu dobre vjere uzrokuje materijalnu neravnotežu ugovornih prava i obveza stranaka na štetu potrošača. '

1.1.Dakle, prema tužiteljici u Ugovor su unijete odredbe o kamati i naknadi koje su neodređene i ovise isključivo o volji jedne ugovorne strane odnosno strane koja je daleko jača u ugovornom odnosu. Naime, u čl. 2. Ugovora navodi se da se kamatna stopa može mijenjati sukladno Odluci banke o kamatnim stopama, pa tvrdi da tuženik nije s tužiteljem pojedinačno i egzaktno utvrdio parametre izračuna kamate i metodu izračuna parametra koji utječu na odluku tuženika o promjeni ugovorne kamatne stope, kao ni utjecaj vezanosti kredita uz stranu valutu podložnu promjenama tečaja, a to je po tužiteljici imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Time je, kako dalje navodi, tuženik postupao protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i to čl. 84, u svezi čl. 87 ZZP, odnosno čl. 99, u svezi s čl. 102 ZZP. Pobijana odredba je suprotna i odredbama Zakona o obveznim odnosima i to čl. 269 i čl. 272 te čl. 322 ZOO, pa je na taj način tužitelj stavljen u neravnopravan položaj. Nadalje navodi da ugovorna odredba mora biti određena odnosno odrediva, a što ugovorne odredbe o visini kamatnih stopa i valutnoj klauzuli nisu. Unošenje u Ugovor neodređene kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, bilo je takvo da je tužitelj jedino znao kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu. Vezanje kredita za stranu valutu i to takvu valutu, koja je podložna utjecaju na tečaj, bilo je takvo da je tužitelj samo na dan sklapanja ugovora o kreditu znao koliko iznosi glavnica. Tužitelj nije niti približno mogao ocijeniti zašto, kako, kada i prema kojim kriterijima će se tijekom budućeg razdoblja kretati kamatna stopa te koliko će iznositi glavnica. Dakle, osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa nije bila tužitelju niti određena niti odrediva i ovisila je isključivo o volji tuženika. Vezanjem glavnice uz CHF tužitelj je doveden u položaj da niti približno nije znao koliko ista iznosi, a nikako nije mogao znati kretanje vrijednosti CHF-a u odnosu na kune kao sredstvo plaćanja u Republici Hrvatskoj.

1.2. Također ističe da su ugovorne odredbe bile sastavljene na način da prosječnom potrošaču, ovdje tužitelju, nisu bile niti su mu objektivno mogle biti razumljive. Naime, tužitelju prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije nitko od djelatnika tuženika pojasnio i obrazložio sadržaj odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, što znači kada se iznos veže uz CHF, te je tužitelju čitav posao prikazan kao iznimno povoljan. Međutim, ugovor o kreditu je dvostrani pravni posao u odnosu na koji moraju vrijediti temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obvezno pravnom odnosu, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednake vrijednosti činidaba, načelo savjesnosti i poštenja te načelo zabrane zloupotrebe prava, te tvrdi da su pobijane odredbe koje su unijete u Ugovor suprotne svim tim načelima. Unošenje u Ugovor neodređene kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu bilo je takvo da je tužitelj dakle jedino znao kolika je visina kamatne stopa na dan sklapanja ugovora o kreditu. Štoviše, u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu i kroz čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu tužitelj nije imao utjecaja, pa čak ni uvida o načinu izmjene kamatne stope i visine glavnice, s obzirom na vezanost iste za CHF. U konkretnom slučaju Ugovor je sklopljen dana 23.06.2005. godine, dok je isplata na račun tužitelja bila znatno kasnije. S obzirom na odredbu iz čl. 1 i vezanost kredita za stranu valutu, glavnica i kamata su od potpisa ugovora pa do isplate izmijenjeni. Dakle, tužitelj niti u jednom trenutku osim u trenutku sklapanja Ugovora nije mogao znati koliko iznosi glavnica, a koliko kamata. Kako je odlučujući razlog sklapanja Ugovora, kamata i glavnica, tužitelj smatra da to povlači ništetnost čitavog Ugovora. Prema čl. 324. ZOO-a, odredba ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Prema tužitelju je jasno da je na jednoj strani odlučujuća pobuda bila posudba novčanog iznosa, a na drugoj strani zarada na kamatama „koje su uglavljene na opisani način u Ugovoru, pa kako je ništetan dio ugovora o kreditu upravo onaj koji je bio odlučujuća pobuda tog ugovora, to tužitelj smatra da je stoga čitav ugovor ništetan i poziva se na stav suda europske unije u presudi broj c-118/17.

1.3. U svakom slučaju tvrdi da prema tuženiku ima dospjelo i nepodmireno potraživanje i završno opetuje kako je predmetni ugovor u cijelosti ništetan, jer su ništetne odlučujuće odredbe koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF, kao i odredbe koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu jednostranom odlukom tuženika, te u tužbi postavlja zahtjev za vraćanje onog što je tuženik primio po osnovi ništetnog Ugovora, odnosno ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno Odluci banke i valutnoj klauzuli u CHF, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja svakog iznosa pa do isplate. Sukladno tome u tužbi predlaže donijeti presudu kojom će se prvenstveno utvrditi ništetenost čitavog Ugovora o kreditu broj 95641, sklopljenog između tužiteljice i tužene na iznos od 23.860,00 CHF koji odgovara protuvrijednosti u kunama, kako navodi, po srednjem tečaju tužene na dan korištenja kredita, te naložiti tuženoj OTP BANCI d.d. kao pravnom slijedniku kreditora Splitske banke d.d. da isplati tužiteljici iznos koji će moći precizirati nakon što isti bude utvrđen po financijsko knjigovodstvenom vještaku, sve s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom koja u pitanju troškova teče od donošenja prvostupanjske presude do isplate, i to sve u roku od 15 dana.

1.4.Nakon provedenog vještačenja i izrade Dopune nalaza i mišljenja vještaka tužiteljica u podnesku od 02.prosinca 2024. uređuje tužbeni zahtjev i potražuje od tuženika isplatu ukupnog iznosa od 21.810,71 eur, prema izračunu iz Dopune id. nalaza vještaka ako se promatraju svi iznosi (pozitivni i negativni prebijeno), a koja uključuje razliku obveza na temelju promjene kamatne stope i razliku obveza koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan dospijeća/plaćanja pojedine obveze) u odnosu na tečaj za valutu CHF primijenjenu u vrijeme korištenja kredita, sve sa zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedini mjesečni iznos, uz troškove postupka zajedno sa zakonskom zateznom kamatom. Međutim, ukoliko sud ne usvoji predloženi tužbeni zahtjev stavlja alternativni zahtjev kojim će se utvrditi ništetnost dijela id. ugovora sadržanog u članku 2., 4., 5., 8. i 10. Id. Ugovora, kako već pobliže iznosi u preciziranom tužbenom zahtjevu, te u kojoem će se tuženiku naložiti da tužiteljici isplati ukupan iznos od 3.154,28 eur sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka uz zakonsku zateznu kamatu.

2. U odgovoru na tužbu tuženik nije osporavao sklapanje predmetnog Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 95641/05 od 23.11.2005. (dalje: „Ugovor o kreditu“ ili „Ugovor“), ali je smatrao da je tužba u cijelosti neosnovana i predlagao odbiti tužbeni zahtjev. Isticao je da je u konkretnom slučaju sporno jesu li pojedine odredbe Ugovora nepoštene i ništetne, te nastavno iznio i obrazložio više procesnopravnih prigovora i prijedloga. Prvenstveno je iznio prigovor zastare potraživanja, navodeći da je tužitelj predmetni parnični postupak pokrenuo 12. lipnja 2019., pa je nastala zastara utuženih iznosa sukladno Zakonu o obveznim odnosima a ovisno o pravnoj kvalifikaciji potraživanja tužitelja budući da isti iznosi nisu specificirani. Ukoliko bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi naknade štete, tada bi po tuženiku bio primjenjiv zastarni rok iz članka 230. ZOO-a koji propisuje da tražbine za naknadu štete zastarijevaju u roku 3 godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila. U svakom slučaju zastara bi nastupila u roku 5 godina od kada je šteta nastala. Iako tužitelj nije specificirao tužbeni zahtjev, uzevši u obzir činjenicu datuma sklapanja ugovora, po tuženiku je slijedom navedenog očito da je protekao subjektivni i objektivni rok. Međutim, ukoliko bi se postupak kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjiv bi bio kako DALJE navodi zastarni rok iz članka 226. ZOO-a, koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za 3 godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Tuženik ističe da se kod predmetnog ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su tuženiku plaćani kao anuiteti, a sukladno članku 226. ZOO-a tražbine povremenih davanja (u koje su izričito uključene i tražbine anuiteta) zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Slijedom toga bi po tuženiku bilo nedopustivo „da primjerice takve tražbine tuženika prema tužitelju zastarijevaju za tri godine, ali da tražbina tužitelja za povrat istoga zastarijeva u duljem roku“. Nadalje , ukoliko bi se zbog utvrđenja ništetnosti radilo o stjecanju bez osnove, zastarni bi rok u tom slučaju bio 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla. Poziva se da je takvo stajalište izraženo u sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi VSRH Rev x 183/2011 kako slijedi:

„Prema prihvaćenoj praksi ovog suda, a suprotno stajalištu nižestupanjskih sudova, kod zahtjeva za vraćanje primljenog temeljem ništavog pravnog posla rok zastare potraživanja je pet godina u smislu odredbe čl. 371. ZOO, a zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ništavog pravnog posla, što u konkretnom slučaju znači 30. lipnja 1993. Obzirom je tužitelj tužbu podnio tek 2001. osnovan je prigovor zastare potraživanja s osnova stečenog bez osnove, jer je protekao rok od pet godina u smislu odredbe čl. 371. ZOO od sklapanja spornog ugovora i kada se u smislu odredbe čl. 361. st. 1 ZOO uzima da je zastarijevanje počelo teći.“

Dakle, tuženik ističe kako je VSRH zauzeo shvaćanje da petogodišnji zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ugovora o kreditu, pa je dosljednom primjenom ovog shvaćanja uzevši u obzir trenutak sklapanja Ugovora, jasno da je u odnosu na potraživanja iz tužbe nastupila zastara.

2.1. Ipak, opreza radi tuženik se u nastavku odgovora na tužbu očituje i u odnosu na ostale navode iz tužbe. Prije svega ističe da se utvrđenja iz parnice potrošač ne mogu primijeniti na konkretan predmet, te da u ovom sporu nema mjestu preslikavanju utvrđenja iz parnice Potrošač, jer je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje jesu li utvrđenja iz parnice Potrošač i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju. U tom smislu obrazlaže da se kolektivnom zaštitom osigurava preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na „prosječnog potrošača“, ali da se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama uređuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača. Stoga, u individualnom sporu zadatak je suda utvrditi primjenjuje li se i u kojoj mjeri načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici, i na konkretnog potrošača u pojedinačnoj parnici. Drugim riječima, presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenut pojedinačnom tužbom, slijedom čega je po tuženiku neosnovano pozivanje tužitelja na mogućnost automatske primjene utvrđenja iz Parnice Potrošač i Presude VTS-a. Tuženik također tvrdi kako nije pravno osnovano niti životno logično da se, primjera radi, osoba sa visokom stručnom spremom (između ostalog, diplomirani pravnik ili ekonomist), odnosno osoba koja je prethodno koristila proizvode bankarskog sektora (ugovorena štednja, ranije sklopljeni krediti i sl.) a koji bi bili korisnici kredita koji po svojim osnovnim obilježjima odgovaraju kreditima koji su bili predmet Parnice Potrošač (CHF valutna klauzula i jednostrano promjenjiva kamatna stopa), poziva na utvrđenja iz Presude VTS-a tvrdeći da mu odredbe o valutnoj klauzuli ili promjenjivoj kamatnoj stopi nisu bile razumljive. Takav hipotetski potrošač, iako sklapa ugovor za svrhu koja je izvan njegove profesionalne djelatnosti (potrošački ugovor), nije zato lišen životnog iskustva niti cjelokupnog znanja i iskustva koje je stekao kroz svoje obrazovanje ili u struci. Načelo zaštite potrošača i njenih dosega potrebno je promotriti kritički, dakle u svakom pojedinom sporu je potrebno dokazati postojanje svih onih pretpostavki na kojima je zasnovana Presuda VTS-a, a posebno vodeći se uputom VSRH u rješenju broj Revt- 575/16 od 3. listopada 2017. Tuženik upućuje i na presudu Županijskog suda u Puli broj Gž-311/2018 od 9. siječnja 2018. Predmetnom je presudom drugostupanjski sud prihvatio žalbu tuženika i preinačio prvostupanjsku presudu Općinskog suda u Šibeniku broj P-755/17 od 29. prosinca 2017. Bez pretjeranog ulaženja u sadržaj priložene presude, tuženik skreće pažnju na obrazloženje drugostupanjskog suda. Naime, isti je istaknuo da „…ugovorena promjenjiva kamatna stopa nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzročila očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama na štetu tužitelja u smislu članka 296. ZOO, jer to ne proizlazi iz svih okolnosti ocijenjenih prema čl. 296. ZOO-a, budući da je ugovor o kreditu sklopljen na uobičajeni način na koji to čine i druge banke, tužitelj je kao stručna osoba bio svjestan što je ugovoreno i s tim se suglasio, te je u cijelosti prijevremeno otplatio kredit…". Slijedom toga ističe da je drugostupanjski sud praktično u cijeloj presudi problematizirao činjenicu da je tužitelju bilo jasno što je ugovarao te da se ne može tretirati kao prosječni potrošač s obzirom da je ekonomske naobrazbe. Iz tog razloga smatra da se odredbe ugovora ne mogu a priori. smatrati kao nejasnima i nerazumljivima, te da je u konkretnom predmetu potrebno tek ispitati i utvrditi pripada li tužitelj zaista kategoriji „prosječnog potrošača“ o kakvom potrošaču se problematizira u Parnici Potrošač.

2.2. U odnosu na ništavost spornih odredaba ističe da takva ništavost ne povlači za sobom ništavost cijelog ugovora. Naime, obrazlaže kako tužitelj tužbenim zahtjevom potražuje da se ništetnim ocijeni cijeli Ugovor o kreditu, a sve zbog činjenice da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula vezana za CHF, dok tuženik napominje da je upravo u Parnici Potrošač, na koju se tužitelj u cijelosti poziva i čiju doslovnu primjenu u ovom predmetu traži, sud ocijenio da ništetnost pojedinih odredbi ugovora o kreditu koji su bili predmetom ocijene ništetnosti, ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora. Poziva se kako je VTS konkretno ocijenio da: „ZZP ne propisuje koje su konkretne posljedice djelomične ništetnosti ugovora, ali određuje da se na sva pitanja o ništetnosti koja nisu uređena u ZZP-u supsidijarno primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima. U konkretnom slučaju ugovorne odredbe kojima se promjena ugovorne kamate veže za odluku banke su pravomoćno utvrđene ništetnima, ali to ne znači da je otpala obveza potrošača platiti banci kamate. U slučaju da visina kamatne stope nije ugovorena, potrošač bi bio dužan platiti kamate po zakonskoj stopi (npr. kao u odluci Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev 460/06 od 6. lipnja 2007.). Isto tako, u slučaju pravomoćnog utvrđenja da su ništetne i ugovorne odredbe u dijelu u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak, to ne bi značilo da su ništetne čitave odredbe o predmetu ugovora. Potrošači su od banke dobili određeni iznos novca u kunama na ime kredita, kojeg su dužni vratiti, sukladno onim odredbama ugovora koje su i dalje na snazi, kao što je na snazi i sam ugovor o kreditu. To znači da je banka, koja je ispunila svoju obvezu, i dalje ovlaštena od potrošača zahtijevati vraćanje dobivenog novčanog iznosa u ugovorenom vremenskom razdoblju, i to ne odjednom, nego prema uvjetima iz ugovora, jer nije ništetan cijeli ugovor nego je ništetna samo zaštitna klauzula kojom se glavnica veže uz valutu švicarski franak.“

Isto tako, tuženik se poziva na postojanje tzv. „SALVATORNE KLAUZULE“ ugovora o kreditu kojom je predviđena obveza stranaka da „Ako bila koja odredaba ovog Ugovora postane po zakonu ništava, odnosno nevažeća, ugovorne strane određuju da takva ništavost neće utjecati na valjanost preostalih odredbi ovog Ugovora. Ništava odredba zamijenit će se valjanom.“ Dakle, kako navodi, osim što pojedine odredbe Ugovora o kreditu nisu ništave suglasnom voljom ugovornih strana određena je međusobna obveza u slučaju ništavosti bilo koje obveze istu zamijeniti valjanom, upravo kako bi izbjegla ništavost cijelog Ugovora o kreditu i sve negativne posljedice koje proizlaze iz ovakve situacije. Stoga je i obzirom na navedeno po tuženiku neosnovano potraživanje tužitelja da se cijeli ugovor o kreditu ocijeni ništetnim, a osobito ne na temelju pozivanja na presudu u Parnici Potrošač kojom je utvrđeno upravo suprotno.

2.3. Posljedično, tuženik prigovara neosnovanosti tužbenog zahtjeva i u odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu vezanu za CHF. Navodi da Presuda VTS donesena u Parnici Potrošač ne daje subjektivna prava potrošačima, s obzirom da je takva presuda usmjerena na apstraktnu pravnu zaštitu „prosječnog potrošača“ kao pravnog standarda, pa je prema tvrdnji tuženika tužitelj kao potrošač dužan dokazati da u ugovornom odnosu njega i tuženika postoje sve pretpostavke nepoštenosti valutne klauzule propisane člancima 84. i 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, 79/07, 125/07; dalje: „ZZP“). Da je to nemoguće učiniti u ovom sporu, obrazlaže kako slijedi. „Prvenstveno, ugovorna odredba o valutnoj klauzuli je jasna, lako uočljiva i razumljiva, slijedom čega osporavana odredba uopće ne može biti predmetom ocjene poštenosti.“ I ponovo obrazlaže da je već samim pregledom Ugovora moguće zaključiti da su ispunjene dvije pretpostavke – jasna i lako uočljiva odredba, te je Ugovorom jasno određeno da je iznos kredita u valuti CHF i da će isti biti plasiran tužitelju u kunskoj protuvrijednosti. Također, odredbama Ugovora koje reguliraju otplatu kredita predviđeno je da će se mjesečni anuiteti plaćati uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti, pa su navedene odredbe po tuženiku jasno koncipirane Ugovorom i unesene u Ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora. Što se tiče razumljivosti valutne klauzule, tuženik ukazuje da je tužitelj prethodno sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati se o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obaveze iz Ugovora.

2.4. Pored toga, tuženik tvrdi da je tužitelj potpisom Ugovora potvrdio upoznatost sa značenjem valutne klauzule, obzirom je Ugovorom o kreditu jasno propisano da: „Korisnik kredita potpisom ovog ugovora potvrđuje da je upoznat s promjenjivošću tečaja izabrane valute Ugovora koja se primjenjuje za izračun kunske protuvrijednosti svih novčanih obveza po ovom kreditu te svjesno i dobrovoljno preuzima rizik mogućeg nepovoljnog tečaja u odnosu na HRK, a Kreditor otklanja sa sebe svaku odgovornost za rizik preuzet izborom valute Ugovora. “Stoga smatra da je neosnovano sada, kada je prošlo preko deset godina od sklapanja Ugovora, tvrditi da mu odredbe Ugovora ipak nisu bile jasne i da nije bio svjestan rizika promjene tečaja CHF u odnosu na HRK. Isto tako, prethodno sklapanju Ugovora tužitelj je od strane raspoloživih službenika tuženika u svakom momentu mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana. Slijedom toga, budući je u konkretnom slučaju sporna odredba Ugovora o kreditu za tužitelja jasna, lako uočljiva i razumljiva, sukladno odredbama članka 84. ZZP-a drži da ocjena poštenosti ove odredbe prema kriterijima iz članka 81. ZZP-a nije dopuštena. Nadalje, tuženik ističe da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Čak i pod pretpostavkom da sud utvrdi kako jedan od uvjeta iz članka 84. ZZP-a nije ispunjen u konkretnom slučaju, te je osporavana odredba podložna ocjeni poštenosti iz članka 81. ZZP-a, tužitelj po tuženiku nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima na štetu tužitelja. U pogledu ocjene je li tuženik u ugovornom odnosu tužitelja i tuženika postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, tuženik upućuje na stajalište koje je VSRH zauzeo u rješenju broj Revt 575/16 od 3.10.2017. (dalje: „Rješenje VSRH“) i uputu ovog suda za procjenu može li se postupanje tuženika u pojedinom ugovornom odnosu smatrati nepoštenim. Prema stavu revizijskog suda, od presudnog značaja za ocjenu poštenosti postupanja tuženika u ugovornom odnosu s potrošačem, jest utvrđenje činjenice je li tuženik „…kao financijske ustanove znale, odnosno po redovitom tijeku stvari mogle odnosno morale znati kakav će u budućem, ugovorenom razdoblju trajanja tih kredita biti smjer kretanja tečaja švicarskog franka i ostalih valuta uz koje su ugovoreni kreditu i uz primjenu valutne klauzule?“. Na taj način je VSRH, kako navodi, dao nižim sudovima jasnu smjernicu što bi trebala biti polazna osnova u utvrđenju je li tuženik, kao i ostale banke, postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja. Iako je teret dokaza ove činjenice na tužitelju, tuženik u ovom dijelu, ukazuje na okolnosti iz kojih proizlazi da tuženik, unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF. Naime, od 1999. do 2010. godine tečaj CHF-a u odnosu na EUR je i rastao i padao (od 2003. godine - 2008. godine tečaj CHF-a u odnosu na EUR uglavnom pada (!)), i to bez značajnijih oscilacija, a značajnije promjene počele su tek u 2010. godini, dakle, znatno nakon razdoblja obuhvaćenog utvrđenjima u Parnici Potrošač. Daljnje kretanje tečaja CHF-a nakon 2010. godine, i to aprecijaciju bez presedana, kao posljedicu svjetske ekonomske krize, nitko nije mogao predvidjeti, pa ni tuženik, a bilo kakvo predviđanje aprecijacije i informiranje potrošača o tome smatralo bi se krajnje špekulativnim postupanjem tuženika, ako ne i nezakonitim.

2.5. Uz navedeno, tuženik smatra bitnim napomenuti da u vrijeme sklapanja osporavanih ugovornih odredaba nije postojao niti jedan zakonski i podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, odnosno smatra da nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Slijedom toga ističe kako je očigledno da tuženik u ugovornom odnosu s tužiteljem nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, te na takav način prouzročio neravnotežu na štetu potrošača. O toj okolnosti se detaljnije očituje u nastavku te iznosi: „Da bi se određena ugovorna odredba mogla kvalificirati nepoštenom, takva odredba mora prouzročiti: - nominalnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača;- a koja neravnoteža mora biti značajna. Stoga, za ocjenu je li osporavana valutna klauzula prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača bitno je odnos konkretnih ugovornih strana promatrati s razine nominalnih pozicija (vezanost valutne klauzule za tečaj CHF s jednakim rizikom promjene tečaja na štetu/u korist bilo koje od dvije ugovorne strane), a ne naknadno povećanih obveza jedne strane (ovdje tužitelja – potrošača) uslijed nepredvidivih ili naglih promjena tečaja CHF. Činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača, ne može i ne smije biti relevantan za ocjenu nepoštenosti (a time i ništetnosti) primarno ugovorene valutne klauzule prema kojoj su kako tužitelj, tako i tuženik, imali jednake i ravnopravne startne (nominalne) pozicije. Nepobitna je činjenica da je tuženik, kao i sam tužitelj, bio izložen riziku valutne klauzule, odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF. Okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani nikako ne može predstavljati razlog ništavosti takve odredbe, već okolnost koja hipotetski može dovesti do primjene drugih pravnih instituta, ako su ispunjene sve zakonske pretpostavke (npr. clausula rebus sic stantibus). Slijedom navedenog, tuženik ističe kako pretpostavka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja nije ispunjena u ovom slučaju.

2.6. U odnosu na navode o nepoštenosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom tuženika, tuženik ističe da ista nije bila predmetom ispitivanja ništetnosti u Parnici Potrošač. Tužitelj je neosnovano proširio opseg utvrđenja iz Presude VTS-a donesenih u Parnici Potrošač i na odredbe o promjenjivosti kamatne stope, iako to nije bilo predmetom ispitivanja u Parnici Potrošač. U kolektivnom sporu bila je ispitivana primjenjivost kamatne stope u skladu sa jednostranom odlukom banke bez egzaktno utvrđenih parametara i metode izračuna parametara promjenjivosti. To po tuženiku znači, čak i kada bi utvrđenja iz Presude Potrošač bila primjenjiva na ovaj spor, njima nije utvrđena ništetnost promjenjivosti kamatne stope niti promjenjivost kamatne stope jednostranom odlukom banke. Tužitelj pogrešno smatra da se može naprosto pozivati na pravna utvrđenja iz Presude VTS-a bez dokazivanja osnove tužbenog zahtjeva. Suprotno tome, tužitelj je dužan u ugovornom odnosu nje i tuženika dokazati postojanje svih pretpostavki ništetnosti sporne ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope. Naime, da bi se određena ugovorna odredba utvrdila ništetnom, potrebno je da se kumulativno ispune sljedeći uvjeti: - da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo;

- da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva, i/ili teško uočljiva; te naposljetku - da odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja).

2.7. Po tuženiku niti jedna od ove tri pretpostavke nije ispunjena, pa prema tome osnova za stjecanje utuženih anuiteta nije otpala i ne može se primijeniti članak 1111. st. 3. ZOO-a. Nastavno za početak ističe da je pogrešno stajalište tužitelja o ništavosti pojedinih odredaba Ugovora. Naime, materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, kao i materijalno pravo koje je do danas ostalo na snazi u Republici Hrvatskoj, izrijekom predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju. To se odnosi kako na ZZP, tako i na Zakon o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15; dalje: „ZPK“). Dakle, tužitelj nije ovlašten tražiti da se ništetnim utvrdi dio Ugovora koji je dopušten u skladu s pozitivnim propisima u Republici Hrvatskoj. Nadalje, Ugovorom nije ugovoreno samo da je promjenjiva redovna kamatna stopa tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Dapače, ugovorne strane izrijekom su ugovorile (točnije tužitelj je potvrdio) sljedeće: „…Na odnose koji nisu regulirani ovim Ugovorom primjenjivat će se odgovarajuće odredbe važećih zakona te akti Kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja s kojima su ugovorne strane upoznate. Prihvat primjene navedenih akata obuhvaća i njihove izmjene i dopune.“ Spomenuti interni akti tuženika služe kao dopuna posebnih pogodbi koje su utvrđene između tuženika i tužitelja kao ugovaratelja u potrošačkom ugovoru, pa obvezuju kao i posebne pogodbe. Slijedom toga, pravni osnov za promjenu kamatnih stopa kod tuženika predstavljale su: - odredbe samih Ugovora o promjenjivosti kamatne stope i načinu promjene; - interni akti tuženika; te - sve ostale isprave i podnesci tuženika. Prema tome, netočno je tvrditi da je tuženik donosio proizvoljne odluke s kojima tužitelj nije bio ili mogao biti upoznat. Tužitelju je prilikom sklapanja Ugovora bilo poznato da se za promjenu kamatne stope uzimaju vrijednosti određene Odlukom o kamatama banke, što je interni akt tuženika i dostupan je svima. Slijedom gornjih navoda, te s obzirom da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu odredbe o promjeni kamatne stope odlukom tuženika, a da su izrijekom ugovorile i primjenu internih akata tuženika, u cijelosti je po tuženiku konzumirana pretpostavka da se o odredbi mora prethodno pregovarati. S obzirom da je dakle po tuženiku očito da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora jasna, uočljiva i razumljiva, njezinu nedopuštenost odnosno ništetnost nije ni moguće utvrđivati, a u skladu s prethodnim obrazloženjem tzv. testa razumljivosti u prethodnim paragrafima ovog odgovora na tužbu.

2.8. Tuženik se uzgredno osvrće i na nepostojanje znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, te u tom smislu iznosi da nije ispunjen kriterij za utvrđivanje ništetnosti ugovornih odredaba u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, glede da bi odredbe bile nejasne ili neuočljive ili nerazumljive te suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja). Tuženik naime pojednostavljeno i skraćeno objašnjava metodologiju promjene kamatnih stopa, te ističe da je način na koji je kamatna stopa mijenjana, određen Općim uvjetima poslovanja Banke gdje je navedeno da će tuženik kod utvrđivanja i promjene kamatnih stopa voditi računa o „tržišnim uvjetima". Pod tržišnim uvjetima se priznaju troškovi kapitala, odnosno sredstva koja služe za odobravanje kredita, regulatorni uvjeti te rizik na tržištu, a pri tome posebno navodi da treba obratiti pažnju na troškove kapitala tj. izvora sredstava te trošak rizika. Nastavno navodi da je tuženik odluku o promjeni kamatnih stopa donosio u pravilu jednom godišnje i to u trenutku kada je promjena uvjeta na tržištu bitno odstupala od tekućih kamatnih stopa u portfelju tuženika, te se pri tom rukovodio kombinacijom sljedećih parametara: - Visina kamatnih stopa (cijena) koju tuženik plaća na izvore sredstava (kamatne stope na depozite građana), - Visinu kamatnih stopa koje tuženik plaća na izvore sredstava na međunarodnom tržištu kapitala (izravno povezano sa promjenama vrijednosti referentnih kamatnih stopa odnosno indeksom CDS - Credit Deafult Swaps – a o čemu podrobnije niže u ovom podnesku) - Rizik naplate kredita (također povezano sa CDS).

2.9. Tuženik pored toga smatra potrebnim protumačiti značenje CDS-a i njegovog utjecaja na povećanje kamata, odnosno troškova kredita tužitelja. Obrazlaže, naime, tijekom 2008. godine troškovi pribavljanja sredstava banaka ekstremno su rasli kao posljedica nastale ekonomske krize. Tuženik je kao banka dužan primjenjivati Odluku Hrvatske narodne banke o ograničavanju izloženosti kreditnih institucija valutnom riziku (dalje: „Odluka“), te su temeljem ove Odluke banke dužne održavati valutnu usklađenost obveza i tražbina, a bankama nije dopušteno, izvan propisanih mjera, obveze preuzimati u jednoj valuti te tražbine ugovarati u drugoj valuti. Stoga je tuženik tijekom cijelog razdoblja plasmana kredita u CHF bio dužan održavati odnos danih kredita u CHF s izvorima u CHF. Obzirom na ekstreman porast tečaja CHF u narednom periodu nakon sklapanja Ugovora o kreditu došlo je i to velikog povećanja troškova pribavljanja sredstava za tuženika. Pored toga, treba napomenuti da su se u razdoblju prije globalne financijske krize (jesen 2008.) ulaganja u cjelokupnu regiju srednje i jugoistočne Europe percipirala kao sigurna, a investitori su ulaganjima u promatranu regiji bili dodatno skloni uslijed relativno visokih stopa rasta BDP-a i domaće potrošnje. Međutim, globalna financijska kriza potvrdila je da gospodarski rast u regiji, pogotovo na jugoistoku Europe, nije temeljen na održivim temeljima. Uz pad gospodarske aktivnosti zemlje u regiji zabilježile su i problemi s javnim financijama te pritisci na stabilnost financijskog sustava, što je utjecalo na povećanje državne premije rizika (Credit Deafult Swaps - CDS, spreadovi na državne obveznice - razlika između kupovne i prodajne cijene na FOREX tržištu obično se naziva „spread“; a na Forex tržištu valuta jedne zemlje se razmjenjuje za valute drugih zemalja, istovremeno kupujući jednu valutu a prodajući drugu). Tako se primjerice petogodišnji CDS s razina od ispod 1% s kraja ljeta 2008. popeo na razine i blizu 6% već u ožujku 2009. godine. Ovakav rast premije rizika ima je značajan utjecaj na rast troškova zaduživanja tuženika. Istovremeno, središnje banke najrazvijenijih zemalja svijeta fokusirale su se na konvencionalne i nekonvencionalne mjere ekspanzivne monetarne politike, što je dovelo do polaganog pada referentnih kamatnih stopa na međunarodnim tržištima. Međutim, premija rizika za zemlje u regiji je ipak ostvarila znatno snažniji rast te je njena razina od početka 2009. godine postala ključni čimbenik u određivanju cijene zaduživanja svih domaćih sektora, pa tako i banaka. Većina izvora financiranja kreditne aktivnosti vezane uz CHF odnosila se na zaduživanje u inozemstvu, što je i očekivano obzirom na dominantnu sklonost građana Hrvatske da štede u stranoj valuti. Zbog ovih razloga, bez obzira na pad LIBOR-a tuženik nije mogao umanjiti kamatnu stopu jer je parametar troška pribavljanja sredstava izuzetno narastao. Prema gore navedenom jasno proizlazi da tuženik ni na koji način nije donosio jednostrane odluke na štetu tužitelja bez valjanog ugovorom predviđenog razloga. Potpuno je pogrešno jednoznačno i doslovno tumačenje odredbi Zakona o zaštiti potrošača od strane tužitelja kada zaključuje kako je sama činjenica da bi tuženik mijenjao kamatnu stopu iz predmetnom ugovora o kreditu temeljem jednostrane odluke – nezakonita, odnosno nepoštena. Obzirom da je načelo savjesnosti i poštenja, kao opće načelo obveznog prava, svoju afirmaciju doživjelo u sudskoj praksi, stav tuženika podržao je i Visoki trgovački sud RH u presudi Pž- 2462/03: Naime, u presudi se navodi:

„Dodatkom ugovora o kreditu koji se odnosi na kratkoročni kredit od 28. prosinca 1993.godine ugovorena je promjenljiva kamatna stopa, time da je u oba ugovora utanačeno da će se promjenljiva kamatna stopa obračunavati sa odlukama Banke. Nadalje prvostupanjski sud je pravilno primijenio odredbu čl.399.st.2. Zakona o obveznim odnosima, a s obzirom da je u konkretnom slučaju kamata dana na kredite, te je bila ugovorena sukladno važećim poslovnim uvjetima i odlukama banke, kreditor je imao ovlaštenje kamatu obračunavati na način kako je to postavljeno tužbenim zahtjevom, jer je to bilo sukladno sa važećim propisima. Navedeno ujedno otklanja prigovor tuženika da bi kamatna stopa upućivala na elemente zelenaškog ugovora.“ Po tuženiku se u konkretnom sporu radi upravo o ponašanju koje je u citiranoj presudi prepoznao Visoki trgovački sud Republike Hrvatske – promjena kamatne stope je bila zakonom dopuštena, kamate su bile tržišno primjerene (jer su pratile tržišne parametre) i najvažnije, ponašanje tuženika u cijelosti je bilo usklađeno s važećim propisima. Slijedom toga, tuženik smatra da je opravdana njegova tvrdnja kako odredba o promjenjivosti kamatne stope iz Ugovora nije protivna načelu savjesnosti i poštenja, te ista nije uzrokovala znatnu neravnotežu ugovornih strana.

2.10. Najzad, tuženik prigovara postavljenoj visini tužbenog zahtjeva jer ista ne proizlazi ni iz jednog dokaznog prijedloga dostavljenog od strane tužitelja. Napominje da tužitelj nije dokazao osnovu tužbenog zahtjeva i da onda nema mjesta raspravljanju o visini, pa se protivi financijskom vještačenju na okolnost visine tužbenog zahtjeva. Osporava i anticipiranu metodu kojom tužitelj postavlja zahtjev na isplatu. Naime, kako navodi tužitelj potražuje razliku između početno ugovorenih mjesečnih obroka i kasnije naplaćenih anuiteta, a sama činjenica eventualne ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, po tuženiku nipošto ne znači da bi se trebala primijeniti fiksna kamatna stopa tijekom cijelog razdoblja otplate kredita. Dapače, kako iznosi, da je tužitelj htio ugovoriti fiksnu kamatnu stopu, to bi učinio već prilikom sklapanja Ugovora, pa sijedeći logiku tužitelja „ukoliko bi ovaj sud zaključio da su utužene odredbe Ugovora o kreditu bez pravnog učinka“, po tuženiku nastaje pravna praznina unutar samog ugovora s obzirom da u Ugovoru uopće ne bi bilo određeno na koji način se kamatna stopa mijenja. Upravo stoga ne bi bilo mjesta tužiteljevoj tvrdnji da ima pravo na razliku između početnog anuiteta i naplaćenih anuiteta, pa slijedom svega navedenog tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obvezati tuženika da mu naknadi trošak parničnog postupka.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva od 23. studenog 2005. na listu br. 7-12 spisa, u ispis prometa radi otplate kredita na listu 13-29 spisa i dalje podataka na listu 30-37, sve priloženo uz tužbu, u podnesak tužitelja na listu 58 i 89 spisa, uvid u podnesak tuženika na listu 87 spisa, te uvid u Troškovnik tužitelja i tuženika. Pored toga pročitao je odgovor na tužbu, podnesak tužitelja od 23.11.2021. s dokazom o uplati predujma, Nalaz i mišljenje financijsko knjigovodstvenog vještaka Ručević vještačenje d.o.o. od 09.06.2022., podnesak tužitelja od 28.07.2023., podnesak tuženika od 10.07.2023., Dopunski nalaz id. vještaka od 02.10.2024., podnesak tužitelja od 02.12.2024. i iskaz tužiteljice.

4. Nakon provedenog postupka sud nije prihvatio kao osnovan istaknuti tužbeni zahtjev iz točke I.A kojim se predlaže utvrditi ništetnost cijelog Ugovora o kredita i tuženiku naložiti da plati tužiteljici ukupan iznos od 21.810,71 eur kao zbroj pojedinačnih konvertiranih koji se odnosi na zatvaranje obveza po osnovi podmirenja glavnice, kamata, zateznih kamata na zakašnjela plaćanja i dr.,.a koji je sačinjen temeljem izračuna iz Dopune nalaze vještaka u kojem je dakle izračunato koliki je iznos tužiteljica ukupno platila tuženiku po predmetnom kreditu (glavnice, ulazne naknade, kamate i sve druge uplate, već je kao osnovan prihvaćen podredni odnosno supsidijarni tužbeni zahtjev iz podneska od 02.prosinca 2024 kojim je utvrđena djelomična ništetnost ugovornih odredbi koje precizira pod točkom 2. id tužbenog zahtjeva i od tuženika potražuje ukupni iznos od 3.154,28 eur sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka uz zakonsku zateznu kamatu.

5. Naime, članak 322. Zakona o obveznim odnosima određuje da je ništetan onaj ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društava, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu, ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Vezano uz takvu odredbu ne nalazi se da bi predmetni ugovor bio protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društava, obzirom se radi o uobičajenom ugovoru o kreditu i odobravanju novčanih sredstava klijentu, što je redovni posao tužene banke kao kreditora. Inače se kao razlozi ništetnosti u pravilu pojavljuju; poslovna nesposobnost, nevaljano očitovanje volje stranaka, nemogućnost i nedopuštenost činidbe, nedopuštenost pobude za sklapanje posla te u određenim slučajevima nedostatak oblika. Prema čl. 327. sada važećeg Zakona o obveznim odnosima (ranije čl. 109 ZOO-a) na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti, a prema članku 328. ZOO-a (odnosno čl. 110. Zakona o obveznim odnosima koji je važio do 2005.god. i neke odredbe do 2008.g.) pravo na isticanje ništetnosti ima svaka zainteresirana osoba i državni odvjetnik. Pod zainteresiranim osobama smatraju se ponajprije ugovaratelji, zatim univerzalni slijednici ugovaratelja, njihovi vjerovnici, ali i svaka treća osoba koja može imati interes na utvrđenje da je određeni ugovor u cijelosti ili djelomično ništetan. Pod trećim osobama se podrazumijevaju i državna tijela koja su određena štititi javne interese, pa je u tom smislu razvidno da postoji tužiteljica svakako ima pravni interes i ovlaštenje predložiti preispitivanje djelomične ili cjelovite ništetnosti predmetnog ugovora.

6. Pri tom se ističe da se ništetan dio odredbe ne može mijenjati nekom drugom odredbom već ugovor može ostati na snazi bez ništetnog dijela ili je alternativa ništetnost cijelog ugovora, a sve u kontekstu odredbe čl. 324. ZOO-a. Odnosno, ništetna odredba prema id. članku ne povlači ništetnost cijelog ugovora, ako on može opstati bez i takve odredba, ukoliko ona nije bila ni uvjet ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, a tužiteljica se upravo na to poziva. Navodi da je na jednoj strani odlučujuća pobuda bila posudba novčanog iznosa, a na drugoj zarada na kamatama „koje su uglavljene u Ugovoru“, pa je taj dio ugovora bio odlučujuća pobuda na strani tuženika i po tužitelju je ništetan čitav ugovor. Navedeno obrazloženje tužiteljice se ne može prihvatiti kao osnovano, prije svega imajući u vidu da je sam ugovor kojim su odobrena određena novčana sredstva tužiteljici realiziran i da je podignuti iznos tužiteljica vratila tuženoj banci kao kreditoru, i to nesumnjivo u većem iznosu od podignutog. Uz to se vezano uz takav pravni posao utvrđuje da su kod sklapanja istog sudjelovale poslovno sposobne osobe, jer nema nikavih elemenata da bi se utvrdilo nešto drugo. Također je u pogledu pobude i svrhe za sklapanje ugovora za utvrditi da u tom smislu nije postojalo nevaljano očitovanje volje, već je s jedne strane postojala volja tužiteljice da si osigura novčana sredstava za kupnju automobila marke Renault clio 3 pack clim expression 1,4 od 16 V, metalik crne karoserije, godina proizvodnje 2005., kako se navodi u ugovoru, a s druge strane na strani banke radilo se o redovnom poslu po kojem je tužiteljici omogućeno da podigne kredit u određenom novčanom iznosu i plati određenu kamatu. U tom smislu se ne nalazi da bi takva činidba bila nemoguća i nedopuštena, a ne utvrđuje se ni da bi postojao nedostatak u pogledu u oblika sklopljenog pisanog ugovora o krediti sa sporazumom o osiguranju prijenosa prava vlasništva, u slučaju neotplaćivanja kredita. Slijedom toga se ne može utvrditi da bi predmetni Ugovor o kreditu od 23.studenog 2005. kojeg su sklopile stranke odnosno tuženik po svom pravnom predniku, bio u cijelosti NIŠTETAN. No, može se propitivati i u ovom postupku propituje ništetnost određenih ugovornih odredbi koja tužiteljica predlaže utvrditi ništetnim u supsidijarnom tužbenom zahtjevu. Pri tom također treba istaći da eventualna ništetnost takvih odredbi ne dovodi nužno do ništetnosti cijelog ugovora, tim više što cilj stranaka nije i ne može biti vraćanje u stanje kao da sam takav ugovor nije sklopljen. Naime, kod ništetnih ugovora uspostavlja se stanje kakvo je bilo na početku i sve se vraća kao da ugovora nije ni bilo.

7.Vezano pak uz ništetnost označenih odredbi za uvažiti je stav tužiteljice da je potrebno uzeti u obzir ugovornu kamatnu stopu koja je između stranaka vrijedila u vrijeme sklapanja ugovora u odnosu na ono što je tijekom otplate plaćeno, a budući je to jedini parametar odnosno jedina kamatna stopa po kojoj se mogla obračunati obveza tužiteljice u kontekstu njezine tražbine, te sukladno otplata po tečaju CHF u odnosu na kunu imajući u vidu vrijeme podizanja kredita.

8. U svakom slučaju iz razloga kako je gore navedeno nije prihvaćen glavni tužbeni zahtjev pa je u odnosu na isti donesena odluka kao u točki I. izreke presude, dok je prihvaćen podredni tužbeni zahtjev kao u točki II. izreke presude. Naime, u predmetu ovog postupka nije sporno da je sklopljen predmetni Ugovor o kreditu od 23. studenog 2005. temeljem kojeg je dakle tužiteljica podigla kredit kod tužene banke u visini od 23.860,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, a potom je u vremenu od preuzimanja sredstava pa do konačne isplate kredita ispunjavala svoje obveze iz ugovora na način da je svako mjesečno plaćala rate kredita u visini i sukladno naznačenim ugovornim odredbama. Nije sporno dakle ni da je tužiteljica u navedenom razdoblju platila veći iznos od onog sadržanog u preuzetoj obvezi otplaćivanja rata kredita na temelju kamatne stope ugovorene kamate koja je važila u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Neosporno je i da se za vrijeme otplate kredita u nekoliko navrata mijenjao tečaj CHF u odnosu na kunu, što je dovodilo do povećanja mjesečnog anuiteta.

9. Vezano uz predmetno potraživanje koje je analogno isticano u mnogim istovrsnim ili sličnim predmetima pokrenutim kod ovog ili drugih sudova, stranke su utuživale banke i tražile povrat preplaćenog iznosa po ugovoru o kreditu bilo zbog promjenjivosti kamatne stope ili promjene tečaja CHF odnosno s osnove valutne klauzule, te se analogno i u ovom predmetu utvrđuje da je:

- donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda RH broj:

Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom VSRH broj: Revt-249/14 od 9. travnja 2015.,

-da je pravomoćnom presudom utvrđeno da je između ostalih banaka i ovdje tužena banka povrijedila kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovarajući švicarski franak kao valutu uz koju je vezana glavnica, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije potrošače i potpunosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke te da je tužena povrijedila kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorenoj redovnoj kamati koja se tijekom postojanja obveze promijenila u skladu s jednostranom odlukom tužene te da su nepoštene odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo ništetne od samog početka odnosno od trenutka kada su postale sadržajem standardnog ugovora, a njihovo korištenje predstavlja postupanje protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača.

10. Inače, izrekom pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno je i ista glasi: da je ovdje tužena u razdoblju od 1.4.2005. do 31.12.2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 01.01.2004. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine do 31.12.2008. godine, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je ovdje tužena u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time ovdje tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. godine od 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima;

11. Valja reći da u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 -u daljnjem tekstu ZZP/14) – koji je bio na snazi u vrijeme kada je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala pravomoćna - odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st.1. ovog zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji je potrošač osobno pokrenuo radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

12. Identično je bilo propisano i ranijim ZZP/07 – koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe – tj. čl. 138a. kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. ovoga zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

13. Također je odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ovoga zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

14. Imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, ovaj sud smatra da pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku. Upravo na ovakav smisleni način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015., kada obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud RH u obrazloženju svoje presude broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. navodeći da se pojedini potrošači u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili sl., mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

15. Obzirom na nespornu činjenicu da je predmetnim ugovorom o kreditu između stranaka, koji je sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, a kojim je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana isplata po tom ugovoru, te je takvu ugovornu odredbu (uz onu vezanu uz promjenjivost kamatne stope) citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom i stoga ništetnom, ovaj sud smatra kako je sukladno citiranim odredbama čl. 138.a ZZP/07, čl. 118. ZZP/14 i čl. 502.c ZPP-a tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku. To tim više što se nakon iskaza tužitelja ne utvrđuje nešto drugo, nego da se i u ovom slučaju u pitanju označenih točki koje se tiču valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, radi o ništetnim odredbama budući nisu određeni parametri po kojima bi se kamatna stopa mogla mijenjati, pa je dakle ista bila neodređena i neodrediva te kao takva ništetna a banci je omogućeno da jednostranom odlukom mijenja kamatnu stopu. Sve to podredno dovodi do utvrđenja ne samo ništetnosti tog dijela ugovora, nego i krivnje tuženika, zbog čega je onda i opravdano prihvatiti potraživanje tužitelja da tuženik isplati tužitelju ono što je primio po osnovi ništetne odredbe.

16. Prethodno je uostalom potvrdio tužitelj t.j. tužiteljica koja je iskazala da je imala namjeru odnosno potrebu podići namjenski kredit pa je išla po bankama i informirala se o mogućnosti podizanja kredita, a ovaj kredit joj se učinio najpovoljniji „misleći upravo da je stabilna valuta“. No, nitko je u banci nije upozorio da postoji rizik i da bi se valuta mogla mijenjati. Štoviše, kako navodi, kod sklapanja kredita djelatnici banke su bili dosta šturi, rekli su ili hoćete ili nećete sklopiti taj ugovor, pa je isti potpisala u banci. Ne sjeća se je li bila kakva ovjera potpisa kod javnog bilježnika, već se sjeća samo da su žiranti došli u banku potpisati ugovor. Radilo se o kreditu od oko 116.000,00 kuna, te se zbog proteka vremena „više i ne sjeća koja je kamatna stopa bila u vrijeme podizanja kredita“. Na upit svog punomoćnika da li joj je nuđeno sklapanje ugovora u kakvoj drugoj valuti, tužiteljica odgovara da se ne sjeća točno za ovu banku u kojoj je na kraju podigla kredit, ali se sjeća da su u drugim bankama nudili kredit u protuvrijednosti drugih valuta. Na upit zamjenice pun. tuženika, tužiteljica pak odgovara da je po struci ekonomista i da je radila kao knjigovođa, te se informirala po bankama i ovaj joj se kredit „činio najpovoljniji pa ga je podigla u CHF u protuvrijednosti kuna“. Nadalje navodi da nije posebno čitala odredbe ugovora jer je prije toga rečeno da se radi o stabilnoj valuti i kreditu pa se nije ni savjetovala s nikom oko podizanja kredita.

16.1. Na daljnji upit odgovara i kako znade što znači promjenjiva kamatna stopa, „ali u tom momentu nije čitala da je u tom ugovoru sadržana upravo takva kamatna stopa te nije bila svjesna kod sklapanja ugovora da sklapa ugovor s promjenjivom kamatnom stopom“. A propo, prethodno navedenog za istaći je da unatoč njezinom obrazovanju i struci tako nešto ne bi ostalo „nezamijećeno“ da je tužiteljica od strane kreditora bila informirana i pobliže upozorena na mogući rizik sklapanja ugovora u protuvrijednosti navedene valute, kao i da je bila pobliže upozorena na moguće mijenjanje kamate jednostranom Odlukom o kamatnim stopama tuženika ili drugim aktom kreditora t.j. tuženika. Tako nešto ne mijenja ni njen daljnji izričaj o naknadnom upozoravanju, odnosno ne sjeća se je li tijekom otplate kredita primala obavijest banke da se mijenja kamatna stopa, što zapravo i nije od meritorne važnosti, jer je od meritorne važnosti što nije na vrijeme i u vrijeme sklapanja id. ugovora na tako nešto upozorena. Potom iskaz završava sjećanjem da je svaki mjesec išla u FINU ili možda u u to vrijeme u Splitsku banku plaćati rate kako bi otplatila kredit, te je „odjednom bila iznenađena visinom rate koju treba platiti jer se radilo o značajnom povišenju iznosa mjesečne rate“, kako pobliže navodi.

17. Dakle, i nakon ovakvog iskaza za zaključiti je da je tužitelj evidentno potpisao tipski ugovor po principu „uzmi ili ostavi“, te da mu kod sklapanja ugovora nije pobliže obrazložen sadržaj niti je pobliže odnosno uopće upozoren na rizik koji se može dogoditi vezano uz povišenje kamatne stope jednostranom odlukom banke. Osim toga, opće je poznato da se o odredbama akata kreditora a ovdje tužene banke, koje reguliraju materiju kreditiranja koja je sadržana u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, te se evidentno nije moglo pojedinačno pregovarati ni o spornim odredbama istaknutim u predmetu ovog spora. Također iz iskaza tužitelja i provedenih dokaza u spisu proizlazi da tužitelj dakle nije s pojedinačno pregovarao tuženikom o predmetnim odredbama Ugovora o kreditu, nego je isključivo prihvatio ponudu koja mu je dana od strane tuženika u formi ugovora, pri čemu je takav ugovor bio unaprijed sastavljen po tuženiku. Stoga se u pravilu radilo o tipskom ugovoru koji se vjerojatno ne razlikuje od drugih ugovora a koje id. banka zaključivala s drugim korisnicima kredita. Uz to je takav tipski ugovor o kreditu sastavljen od strane djelatnika pravne službe tuženika i nije podložan promjenama ili pregovorima s klijentom, a tužitelj je prihvatio i evidentno poštivao ugovorne odredbe obzirom je otplaćivao isti kroz dogovorene mjesečne anuitete. Pri tom ni okolnost je li tužitelj prethodno pročitao sporne odredbe ugovora ne bi značajnije utjecala za prosuđivanje nepoštenosti samih odredbi, obzirom je prema naprijed navedenim propisima bilo bitno za utvrditi je li uopće o istim odredbama tužitelj mogao pregovarati i jesu li iste odredbe uzrokovale neravnotežu u pravnim odnosima stranaka. Osim toga, za utvrditi je da je tužitelj zaključio id. Ugovor o kreditu s tuženikom kao fizička osoba, što mu u odnosu na banku daje status prosječnog potrošača, a člankom 3. stavkom 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (Službeni list EU L 95/29 21.4.1993. – dalje: Direktiva 93/13) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori, smatra nepoštenom, ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača, prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora.

18. Najzad se ne nalazi ni da bi istaknuti prigovor zastare bio osnovan iz razloga kako sukladno ukazuje tužiteljica, obzirom je pokretanjem postupka radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača došlo do prekida zastare prema odredbi čl. 241. ZOO-a. Taj postupak je pokrenut 04. travnja

2012. te je tada došlo do prekida zastare, a danom pravomoćnog okončanja predmetnog spora; i to 13. lipnja 2014. u odnosu na dio tražbine Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13), odnosno 14. lipnja 2018. za preostali dio tražbine (presuda Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17), zastara je počela teći iznova pri čemu se vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa, kako je to izraženo u stavu i odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. Stoga se slijedom navedenog utvrđuje da u ovom predmetu nije nastupila zastara za id. potraživanje. Naime, kako se radi o tražbini koja zastarijeva u petogodišnjem zastarnom roku sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a razvidno je da je podnošenjem tužbe 12.lipnja 2019. tužiteljica podnijela tužbu unutar petogodišnjeg zastarnog roka.

19. Na okolnost visine utuženog potraživanja provedeno je vještačenje po sudskom vještaku Ručević vještačenje d.o.o., koji je u nalazu i mišljenju od 9.lipnja 2022. u skladu s utvrđenjima i izračunima iz nalaza dao slijedeće očitovanje:

 ugovoreni iznos od 23.860,00 CHF prema tečaju koji je primijenio kreditor za CHF na dan korištenja kredita (4,746555 kn za 1 CHF) iznosio je protuvrijednost od 113.252,80 kn,

 razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (12. prosinca 2005.) do dana konačne otplate (14. prosinca 2012.), a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 1.541,92 CHF odnosno 7.318,94 kn (iskazano prema tečaju za valutu CHF primijenjenu na dan korištenja kredita); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'm' Tabele 1 iz nalaza (u valuti CHF), odnosno u stupcu 'p' Tabele 1 iz nalaza (u kunama),

 razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (12. prosinca 2005.) do dana konačne otplate (14. prosinca 2012.), a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan dospijeća/plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF primijenjenog u vrijeme korištenja kredita, iznosi ukupno 18.634,90 kn; s time da pojedine mjesečne iznose razlike prikazuje u stupcu 'q' Tabele 1 id. nalaza.

19.1. Kako je tužitelj potom tražio da vještak utvrdi koliki je iznos tužiteljica preplatila temeljem razlike u valuti, između iznosa utvrđenih početnim otplatnim planom po tečaju CHF po kojem je kredit isplaćen i iznosa koje je tužitelj platio zbog rasta tečaja CHF u mjesečnim iznosima i ukupno, to je vještak u dopuni nalaza i mišljenja od 2.listopada 2024. iznio u skladu s utvrđenjima i izračunima, na temelju postavljenog zadatka, da je:

 ugovoreni iznos od 23.860,00 CHF prema prodajnom tečaju kreditora na dan korištenja kredita iznosio protuvrijednost od 114.396,77 kn, odnosno 15.183,06 EUR,

 ako se promatraju samo iznosi koje je tužiteljica više platila tada:

- razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (12.12.2005.) do konca izračuna, a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 1.541,92 CHF, odnosno 980,99 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedine mjesečne iznose razlika prikazuje u stupcu 'p1' Tabele 1a dopunskog nalaza (pozitivni iznosi),

- razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (12.12.2005.) do konca izračuna, a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan dospijeća/plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF primijenjenog u vrijeme korištenja kredita, iznosi ukupno 2.354,75 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); s time da pojedine mjesečne iznose razlika prikazuje u stupcu 'q1' Tabele 1a dopunskog nalaza (pozitivni iznosi),

 ako se pak promatraju svi iznosi (i pozitivni i negativni prebijeno) tada:

- razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (12.12.2005.) do konca izračuna, a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 1.541,92 CHF, odnosno 980,99 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'p1' Tabele 1a dopunskog nalaza,

- razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (12.12.2005.) do konca izračuna, a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan dospijeća/plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF primijenjenog u vrijeme korištenja kredita, iznosi ukupno 2.013,95 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'q1' Tabele 1a ovog dopunskog nalaza,

 tužiteljica je po predmetnom kreditu uplatila ukupno 21.810,71 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa) koje uplate se odnose na zatvaranje obveza po osnovi podmirenja glavnice, kamata, zateznih kamata na zakašnjela plaćanja i dr. 20. Tužitelj je nakon toga precizirao tužbeni zahtjev postavljajući glavni i supsidijarni tužbeni zahtjev, s time da glavni nije prihvaćen iz razloga kako je naprijed navedeno, već je prihvaćen supsidijarni i donesena je odluka kao u točki II. izreke presude. Pri tom je nalaz vještaka bio osnova za utvrđenje visine potraživanja kao u točki II. izreke, obzirom je isti nalaz ocjenjen stručnim, objektivnim, jasnim i preciznim, te ni stranke nisu imale prigovora nalazu i mišljenju financijskog vještaka glede matematičkog izračuna. Uz to je dosuđena zakonska zatezna kamata na svaki pojedini iznos, počev od dospijeća tj. od plaćanja pa do isplate, s time da kamata pripada u smislu odredbe čl. 1115. st.1. ZOO-a jer je tuženik kao nepošteni stjecatelj dužan platiti zakonske zatezne kamate od dana stjecanja. Stoga je slijedom navedenog, usvojen tužbeni zahtjev i donesena presudu kao u izreci.

21. Ujedno se napominje se da nije bilo potrebno izvoditi daljnje dokaze, obzirom stranke nisu ni ustrajale u provođenju daljnjih dokaza, dok su odlučne činjenice uz izvođenje dokaza financijskim vještačenjem i kroz uvid u pisane isprave u spisu, bile podloga da se iz navedenih odluka povodom tužbe radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača, a kojim utvrđenjima je vezan i sud u ovom postupku kako je već ranije navedeno, donese presuda kao u izreci.

22. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a (NN 53/91, 91/92, 112/99, 173/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22). Tužitelju je kao osnovan dosuđen trošak na razini od po 200,00 eur ili s pdv.-om 250,00 eur, prema vrijednosti dosuđenog iznosa, i to za sastav tužbe i sastav podnesaka od 26.srpnja 2023. koji je u sudu zaprimljen dva dana kasnije, te podneska od 02. prosinca 2024., kao i za zastupanje na ročištu od 11. veljače 2025. Za zastupanje na prvom ročištu od 07.10. 2021. tužitelju je priznat polovičan iznos troška od 125,00 eur, jer se na istom samo procesno raspravljalo, pa mu je ukupno za navedene radnje priznat trošak u iznosu od 1.250,00 eur. Tom trošku pridodan je trošak izrade vještva po financijsko knjigovodstvenom vještaku u iznosu od 265,45 eur, pa je sveukupno tužitelju dosuđen trošak postupka u iznosu od 1.515,45 eur sa zakonskom zateznom kamatom kao u točki III. izreke ove odluke. Naime, tužitelju nije dosuđen trošak sudske pristojbe jer prema članku 11. stav 1 točka 2. Zakona o sudskim pristojbama nije u obvezi platiti sudsku pristojbu. Uz to se napominje da tužitelj nije naznačio rok izvršenja pa je isti pridodan u točki III. Izreke.

U Karlovcu 29. svibnja 2025.

Sudac:

Vesna Gračan

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi Županijskom sudu, pismeno u tri primjerka putem ovoga suda.

Dna:

1.Tužitelju po pun. ZOU Josip Janković i Mate Burazin, iz Karlovca, Vranicanijeva 5/I

2.Tuženiku po pun. OD Žurić & Partneri d.o.o. u Zagrebu