Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

Osijek

Poslovni broj: P-988/2024-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku po sutkinji Ljiljani Jakša, u pravnoj stvari tužiteljice ZG, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Cvrković & Partneri d.o.o. u Vukovaru, protiv tužene Privredne banke Zagreb, d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, zastupane po odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 22. svibnja 2025. u prisutnosti tužiteljice, punomoćnika tužiteljice u zamjeni KG, odvjetničkog vježbenika u Odvjetničkom društvu Cvrković & Partneri d.o.o. u Vukovaru i punomoćnice tužene u zamjeni Hrvojke Čolaković, odvjetnice u Vinkovcima, po objavi 29. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba točke 11.3. Ugovora o kreditu broj: 9012015849 od 10. listopada 2006. zaključenog između tužitelja ZG (ranije OG), OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] i tuženika Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, Ulica Franje Račkog 6, OIB: 02535697732, kojom je određeno kako naknada za obradu kredita iznosi 1,00% od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.

II. Nalaže se tuženoj Privredna banka Zagreb, d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, isplatiti tužiteljici ZG, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], iznos od 186,69 EUR (slovima: stotinu osamdeset šest eura šezdeset devet centi) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 18. listopada 2006. do 31. prosinca 2007. po stopi od 14% godišnje, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi zatezne kamate koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženoj Privredna banka Zagreb, d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, naknaditi tužiteljici ZG, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], prouzročeni parnični trošak u iznosu 238,66 eura, u roku 15 dana.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadu troška parničnog postupka iznad dosuđenog u točki III. izreke presude.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi od 28. listopada 2024. navodi da je s tuženom zaključila Ugovor o kreditu broj: 9012015849 10. listopada 2006. na iznos od 30.290,85 CHF. Odredbom članka 10. navedenog ugovora, određeno je; 11. ZAVRŠNE ODREDBE „11.3 Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% (slovima: jedan posto) od iznosa kredita i naknadu za osiguranje kredita u visini od 2,00% sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila.“ Navedenu odredbu kredita, odnosno dio odredbe u kojoj se određuje naknadu za obradu kredita od 1,00% iznosa kredita, tužiteljica smatra nepoštenom i ništetnom. Navedena naknada je određena tipski bez mogućnosti pregovaranja sa tužiteljicom kao korisnikom kredita. Dakle, sporna odredba sastavni dio formularnog ugovora o kreditu o čijem sadržaju korisnik kredita nije mogao pregovarati niti je upoznat sa sadržajem Tarife banke na koji ta sporna ugovorna odredba upućuje čime je narušena pravična ravnoteža u međusobnim pravima i obvezama, te predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu ugovora u skladu sa odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske posl. br. U-III- 3231/2022, U-III7491/2022, U-III-236/2023, U-III-369/2023, U-III-597/2023 od 13.07.2023. Troškove obrade kredita tužena je naplatila tužiteljici prilikom isplate kredita 17. listopada 2006. i to u iznosu od 186,69 eura (1.406,58 kn). Prije pokretanja ovoga postupka, tužiteljica se obratila tuženoj sa zahtjevom za mirno rješenje, međutim tužena na navedeni zahtjev nije dala nikakvo očitovanje niti mu je isplatila neosnovano naplaćenu naknadu za obradu kredita, već joj je samo dala očitovanje o iznosu naknade. Slijedom toga, tužiteljica predlaže da sud po provedenom postupku donese presudu:

"I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba točke 11.3. Ugovora o kreditu broj: 9012015849 od 10. listopada 2006. zaključenog između tužitelja ZG (ranije OG), OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] i tuženika Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, Ulica Franje Račkog 6, OIB: 02535697732, kojom je određeno kako naknada za obradu kredita iznosi 1,00 % od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.

II. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 186,69 eura, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dospijeća 18. listopada 2006. do isplate, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku, da isplati tužitelju troškove ovoga parničnog postupka, sve u roku od 15 dana."

2. Tužena u odgovoru na tužbu u cijelosti osporava visinu tužbe i tužbenog zahtjeva kao neosnovanu. Osporava osnovanost deklaratornog i kondemnatornog tužbenog zahtjeva. Ističe da je odredba o spornim naknadama izrijekom dopuštena pozitivnim propisima, nije protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva, stoga je jasno kako je ista odredba u svemu u skladu s jednim od temeljnih načela obveznih odnosa, odnosno načelom slobode uređivanja obveznih odnosa. Sporne naknade predstavljaju naknade za usluge tužene, a na koje naknade tužena ima pravo sukladno svojim internim propisima te je ugovorna odredba iz članka 11.3. Ugovora o kreditu sastavljena sukladno tada važećem Zakonu o bankama ("Narodne novine" br. 84/02.), a koji zakon nije zabranjivao ovakvu vrstu naknade, već je u članku 173. prepoznao pojam naknada odnosno provizija koje banka zaračunava korisniku kredita. Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 96/03., dalje u tekstu: ZZP) ne zabranjuje ugovaranje spornih naknada. Zakon o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15., 52/16., 128/22., 156/23,. dalje u tekstu: ZPK) koji je usklađen s pravnom stečevinom Europske unije, također nije zabranio naplatu spornih naknada. Tužene upire kako je na temelju ZPK, donesen Pravilnik o naknadama za potrošačke kredite ("Narodne novine" 15/14.), a kojim je u članku 3. istoga izrijekom dopušteno obračunavati i naplatiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva. Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite nije uvedeno novo pravno pravilo koje bi tuženoj dalo mogućnost ugovoriti i naplatiti spornu naknadu, već je Pravilnikom isključivo detaljnije, na razini podzakonskog akta, normirano postojeće stanje o dopuštenosti ugovaranja naknada, posljedično i naplaćivanja takve naknade. Navedeno upućuje na zaključak o dopuštenosti ugovaranja odnosno naplaćivanja sporne naknade i prije stupanja na snagu Pravilnika o naknadama za potrošačke kredite. Tek stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 101/17., 128/22., 156/23.), kreditnim institucijama nije dopušteno potrošaču naplatiti neke naknade, čega se tužena pridržava u cijelosti. Dakle, budući je ugovaranje spornih naknada izrijekom dopušteno pozitivnim propisima, ugovaranje takvih naknada ne može biti suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Odredba o spornim naknadama nije nepoštena, a posljedično niti ništetna. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, dalje u tekstu: (Direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima) propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora. Uvjeti propisani Direktivom o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, su sadržani u odredbama članka 81. – članka 85. ZZP-a, a koji zakon je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Dakle, Direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima i ZZP propisuju kriterije temeljem kojih se ocjenjuje je li određena ugovorna odredba poštena, što znači da je u svakom pojedinačnom slučaju potrebno ispitati okolnosti koje su vrijedile prije i za vrijeme sklapanja ovog Ugovora o kreditu, odnosno ocijeniti je li ugovorna odredba spornim naknadama nepoštena, a posljedično tome i ništetna. Pozivanje tužiteljice na eventualni izostanak pregovora o predmetnoj ugovornoj odredbi nije dostatna pretpostavka za pravnu zaštitu potrošača u smislu primjenjivih propisa Europske unije, kao i propisa Republike Hrvatske. Naime, sukladno odredbi članka 81. ZZP-a, ugovorne odredbe smatrat će se nepoštenima, posljedično ništetnima, ako se o istima nije pojedinačno pregovaralo te ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite izrijekom, u odredbi članka 2. stavka 1. dopušta kreditnim institucijama obračunati i naplatiti naknade po kreditima, uključujući i naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, u fiksnom ili varijabilnom iznosu, prema vlastitoj odluci kreditne institucije. Pravo kreditne institucije odrediti i naplatiti naknadu u fiksnom iznosu potvrđuje i Sud EU u presudi od 3. listopada 2019. u predmetu broj C-621/17. Obzirom je tužiteljici isplaćen kredit u iznosu od 30.290,85 CHF u kunskoj protuvrijednosti, u konkretnom slučaju navodno naplaćeni iznosi spornih naknada ne može uzrokovati neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja. Međutim, čak i kada bi odredba o spornim naknadama uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, prima facie je vidljivo kako se naplaćeni iznos naknade nikako ne bi mogao smatrati značajnim u smislu odredbe članka 81. stavka 1. ZZP-a. Uzimajući u obzir okolnosti ovog konkretnog predmeta, a osobito postojanje izričite zakonske odredbe koja dopušta ugovaranje i naplatu predmetnih naknada u vrijeme zasnivanja kreditnog odnosa, razumni iznos spornih naknada te okolnosti da su tužiteljici pružene sve obavijesti i informacije o spornim naknadama prije i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, evidentno je kako nije ispunjena niti jedna opća ili posebna pretpostavka za utvrđenje ništetnom ugovorne odredbe o spornim naknadama, na temelju odredbe članka 81. ZZP-a. Odredba o spornim naknadama je transparentna. Predmetna odredba je jasna, razumljiva i lako uočljiva, kako to jasno proizlazi iz odredbe članka 84. ZZP-a . Obzirom tužiteljica navodi kako tužena nije navela koje je usluge naplatila, upire se na stav Suda EU iz presude od 3. listopada 2019.u predmetu broj C-621/17. Tužiteljici je iznos ulazne naknade prije samog sklapanja ugovora bio dobro poznat obzirom je isti određen u fiksnom iznosu i nije vezan nekim vanjskim kriterijima koji bi mogli utjecati na njegovu visinu. Iznos koji je prihvaćen sklapanjem ugovora o kreditu objektivno ne može biti podložan naknadnim promjenama jer je njegov izračun jasno i nedvosmisleno određen odredbama Ugovora o kreditu i u takvom iznosu u konačnici i isplaćen. Da je tužiteljici predmetna naknada, odnosno jasno određeni fiksni iznos naknade itekako bio poznat te da je tužiteljica dobrovoljno pristala na navedenu ugovornu odredbu, upravo proizlazi iz načela konkurentnosti na tržištu. Naime, tužiteljica je slobodno izabrala sklapanje ugovora upravo s Privrednom bankom Zagreb d.d., ovdje tuženom. Iz navedenih razloga, budući je zadovoljen zahtjev transparentnosti iz članka 85. ZZP-a, odnosno transparentnost nije niti upitna obzirom je sporna odredba jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, tužena naglašava kako nije niti dopušteno provoditi test (ne)poštenosti sukladno članku 84. ZZP-a. Tužena ističe kako je sporna naknada obračunata i naplaćena sukladno objavljenoj Tarifi, odnosnom Općim uvjetima poslovanja PBZ d.d. s građanima (dalje u tekstu: Opći uvjeti), a s kojim Općim uvjetima je tužiteljica prilikom potpisa predmetnog Ugovora o kreditu upoznata te je pristala na njihovu primjenu. Tužena naglašava kako je i iz Općih uvjeta vidljivo da su pod točkom 3.8. regulirane naknade, odnosno provizije koje Banka zaračunava korisniku kredita te da korisnik kredita plaća naknadu za obradu kreditnog zahtjeva utvrđenu Odlukom o naknadama i drugim troškovima Banke i samim Ugovorom o kreditu. Sve naknade su iskazane u pisanom obliku te su svakodobno dostupne tužiteljici na poslovnoj mreži i drugim distribucijskim kanalima tužene. Obzirom je primjena Općih uvjeta tužene ugovorena predmetnim Ugovorom o kreditu te obzirom su Opći uvjeti javno objavljeni na internetskim stranicama tužene, a sve sukladno članku 295. ZOO-a i članku 303. Zakona o kreditnim institucijama ("Narodne novine" br. 159/13., 19/15., 102/15., 15/18., 70/19., 47/20., 146/20., 151/22., dalje u tekstu: ZOKI), jasno je kako je primjena Općih uvjeta tužene valjano i zakonito ugovorena te kako su samim time i valjane odredbe Općih uvjeta kojim je predviđena naplata naknada. Navedeno je potvrdio Visoki trgovački sud u Zagrebu u odluci broj Pž- 120/2023-2 od 19. srpnja 2023. Tužena ističe prigovor zastare u odnosu na potraživanje iznosa od 186,69 EUR. Budući je člankom 215. ZOO propisano kako zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, odnosno od dana kada je tužiteljica isplatila tuženoj naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, nesporno je kako je nastupila zastara tužiteljičinog potraživanja sukladno članku 225. ZOO. U konkretnom predmetu nema mjesta primjeni pravnog shvaćanja Građanskog odjela VSRH posl.br. Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., odnosno (objedinjenog) pravnog shvaćanja donesenog na prvoj sjednici Građanskog odjela VSRH (1/2) posl.br. Su-IV-33/2022-2 održanoj 31. siječnja 2020., a prema kojem pravnom shvaćanju zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke koje je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost (dalje u tekstu: pravno shvaćanje). Tužena osporava zahtjev tužiteljice za isplatu zateznih kamata kako je to specificirano tužbenim zahtjevom iz razloga što se tužena ne može smatrati nepoštenim stjecateljem budući je tijekom otplate kredita u svemu postupala u skladu s propisima kojima je strogo regulirano njezino poslovanje te se stoga tužena eventualno može smatrati poštenim stjecateljem. Slijedom navedenog, predlaže sudu odbiti tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan, a sve uz obvezivanje tužiteljice da tuženoj nadoknadi prouzročene parnične troškove ovoga postupka, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom, u roku od 15 dana.

3. U dokaznom postupku, a radi utvrđenja činjeničnog stanja, ovaj sud je pročitao potvrdu (stranica 4 spisa), zahtjev za isplatom (stranica 5-6 spisa), plan otplate (stranica 8-9 spisa), Ugovor o kreditu broj 9012015849 od 10. listopada 2006. (stranica 10-15 spisa), iskaz tužiteljice) i drugu spisu priležeću dokumentaciju.

3.1. Nije provedeno financijsko vještačenjem, budući je tužiteljica na ročištu 22. svibnja 2025., a nakon što je tužena iznijela da ne spori visinu tužbenog zahtjeva, odustala od provođenja istog.

4. Predmet spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje ništetnosti odredbe točke 11.3. Ugovora o kreditu broj: 9012015849 od 10. listopada 2006. kojom je određeno kako naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 1,00% od iznosa kredita, naplaćuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita, te isplata iznosa od 186,69 eura zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 18. listopada 2006. pa do isplate na ime ništetne odredbe.

5. U postupku je utvrđeno i nije sporno:

- da su 10. listopada 2006. tužiteljica kao korisnik kredita i tužena kao kreditor sklopile Ugovor o kreditu broj 9012015849 kojim je kreditor stavio tužiteljici na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 30.290,85 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita,

- da je ugovoreno da se korisniku kredita naknada za obradu kreditnog zahtjeva koja iznosi 1,00% od iznosa kredita, naplaćuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita (točka 11.3.),

- da je kredit odobren za kupnju vozila,

- da je tužena tužiteljici na ime predmetne naknade naplatila iznos od 186,69 eura.

6. Sporno je među strankama je li odredba kojom je ugovoreno plaćanje troškova obrade u visini 1,00% iznosa kredita, sadržana u točki 11.3. Ugovora o kreditu, ništetna. Spornim se ukazuje i je li nastupila zastara potraživanja.

7. Pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima normativno je regulirano prije svega Zakonom o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03. – dalje: ZZP).

7.1. Člankom 59. ZZP propisano je: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…)."

7.2. Člankom 81. stavkom 1. ZZP propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (stavak 2.). Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca (stavak 3.). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (stavak 4.). Drugim riječima, na tuženoj je teret dokazivanja da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarala o naknadi za obradu kredita i visini te naknade.

7.3. Člankom 84. ZZP je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim člankom 84. ZZP samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "predmet ugovora" trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Točan doseg pojmova "predmet ugovora" i "cijena" u smislu članka 84. ZZP ne mogu se odrediti pojmom "ukupni troškovi kredita za potrošača" pa se naknada za obradu i odobrenje kredita ne može smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst, imajući na umu da je riječ o dugoročnom kreditu s promjenjivom redovnom kamatnom stopom kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća prije korištenja kredita, prema pravnom shvaćanju ovog suda, nije riječ o odredbi koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita, niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa.

7.4. Osim toga, tekst članka 84. ZZP treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi, čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena"), odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o naknadi za obradu i odobrenje kredita ne tiče odnosa između iznosa naknade za obradu i odobrenje kredita te zauzvrat pruženih usluga. Stoga, a imajući na umu sve navedeno, odredba članka 11.3. Ugovora o kreditu nije izuzeta iz ocjene poštenosti.

7.5. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s člankom 81. stavkom 1. ZZP, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

7.6. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavak 1. ZZP, odlučno je ocijeniti bi li tužena, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovala s tužiteljicom, mogla razumno očekivati da bi takva ugovorna odredba bila prihvaćena da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da ugovorna odredba članka 11.3. ne sadrže nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, ne može se zaključiti da je tužena mogla razumno očekivati da bi tužiteljica pristala na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

7.7. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (1,00%). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

7.8. Odredbe članaka 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23. – dalje u tekstu: ZOO) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita. Međutim, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu. Prema odredbi članka 81. stavka 1. i 2. i članka 82. ZZP, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

7.9. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

8. Tužiteljica je potrošač u smislu odredbe članka 3. ZZP-a kojom je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Naime, iz Ugovora o kreditu proizlazi da ga je sklopila tužiteljica kao fizička osoba, te da se radi o namjenskom kreditu – za kupnju vozila, dok iz iskaza tužiteljice proizlazi da je kredit utrošila za kupovinu vozila koji joj je bio potreban za osobne potrebe, odlazak na posao, kao i da u vrijeme podizanja kredita nije bila vlasnica tvrtke niti obrta, niti je vozilo unijela u imovinu tvrtke odnosno obrta. Dakle, tužiteljica je potrošač, a tužena trgovac te se radi o potrošačkom ugovoru.

9. Obzirom na naprijed iznijeto, valjalo je prije svega utvrditi jesu li stranke pregovarale oko naknade za obradu kredita (članak 11.3. Ugovora o kreditu), odnosno je li tužiteljica imala utjecaj na sadržaj te odredbe Ugovora. Radi utvrđenja tih okolnosti ovaj sud je saslušao tužiteljicu te pročitao Ugovor o kreditu od 10. listopada 2006.

9.1. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je kredit podigla negdje 2006. ili 2007.g. ne sjeća se točno. Nakon što joj dan na uvid ugovor o kreditu, na str. 10-14 spisa, odgovara da je to ugovor o kreditu koji je sklopila sa tuženikom, naime, odlučila je kupiti osobno vozilo koje joj je bilo potrebno za odlazak na posao, tada se zaposlila na Klisi koja je udaljena od grada i prometno ne povezana pa joj je bilo potrebno vozilo. Otišla je u auto kuću Opel u Osijeku gdje joj je prodajni predstavnik u auto kući dao dvije ponude za kredit ovisno o vrsti vozila. Obje ponude odnosile su se na kredit u CHF. Prilikom izrade ponude nije joj od strane prodajnog zastupnika ništa rečeno o plaćanju bilo kakve naknade za obradu kredita, bilo je samo riječ o iznosu kredita i visini rate, dobro se sjeća da joj je prodajni zastupnik rekao da će joj rata iznositi 2.000,00 kn. Prihvatila je jednu od tih ponuda i nakon toga ponovno je došla u auto kuću gdje je potpisala ugovor o kreditu koji je sačinjen u banci. Pročitala je ugovor, ne može baš reći da je sve razumjela, bilo joj je najbitnije da može otplaćivati ratu obzirom na primanja. Od strane prodajnog zastupnika u auto kući nije joj ništa pojašnjeno u svezi naknade za obradu kredita, nije joj rečeno na što se ista odnosi za što je određena u visini u kojoj je određena. Nije mogla pregovarati odnosno mijenjati odredbu koja se odnosi na naknadu za obradu kredita odnosno na visinu iste, uostalom nije mogla mijenjati niti jednu odredbu ugovora, rečeno joj je da je to tako. Nije od strane prodajnog zastupnika u auto kući dobila nikakve interne akte, opće akte, gdje bi joj bilo pojašnjeno na što se odnosi sporna naknada. U trenutku podizanja kredita bila je po zanimanju kriminalist, tek se zaposlila kao vođe sektora na zračnom prijelazu Klisa u Osijeku. O nepoštenosti ugovorne odredbe koja se odnosi na naknadu za obradu kredita saznala od svog odvjetnika u trenutku kad je podizala prvu tužbu protiv ovdje tuženika a u svezi ništetnosti odredbi istog ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF i promjenjivu kamatnu stopu. Kad je pročitala ugovor nije uočila odredbu koja se odnosi na naknadu za obradu kredita. Nije probala pregovarati u svezi ulazne naknade, ustvari nije pregovarala oko ničega, nije ni mogla. Njezina korespodencija u vezi kredita odvijala se u prostorijama auto kuće s prodajnim zastupnikom, nikada nije bila u banci u vezi podizanja predmetnog kredita. Nije primijetila odredbu o općim uvjetima poslovanja banke. Od strane prodajnog zastupnika nije joj skrenuta pozornost na opće uvjete banke odnosno gdje ih može pročitati, isključivo su razgovarali o vozilu.

9.2. Na temelju iskaza tužiteljice, proizlazi da tužiteljici nije ništa pojašnjeno u svezi tzv. ulazne naknade, od čega se sastoji, nije joj pojašnjeno na koji način je određena visina iste, kao i da o istoj nije mogao pregovarati, već se radilo o ponudi banke "uzmi ili ostavi".

9.3. Iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj je korisnik kredita obvezan prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% iznosa kredita.

9.4. Temeljem tako provedenih dokaza ovaj sud zaključuje da tužena, na kojoj je teret dokaza, nije dokazala da su među strankama vođeni bilo kakvi stvarni pregovori u pogledu naknade za obradu kredita, već se radilo o uvjetima koje je odredila tužena, a prosječni klijent mogao ih je uzeti ili ostaviti.

9.5. Tužiteljici je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi mogla predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlazi, što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužiteljica nije bila u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužiteljice, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

9.6. Plaćanje troškova obrade kredita, uz to bez definiranja o kakvim se troškovima uopće radi, u visini od čak 1,00% iznosa kredita, prema mišljenju ovog suda prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

9.7. Predmetna odredba je transparenta u smislu članka 85. ZZP-a, jer je omogućavala tužiteljici da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu te naknade, ali sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

9.8. Budući se o odredbi članka 11.3. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo te je ista bila unaprijed formulirana od strane tužene i tužiteljica nije imala utjecaja na njezin sadržaj, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača, to znači da je navedena odredba Ugovora o kreditu, primjenom članka 81. stavka 1. ZZP-a nepoštena, te ništetna u smislu članka 87. stavak 1. ZZP-a.

9.9. Slijedom navedenog ovaj sud je utvrdio ništetnim ugovornu odredbu iz članka 11.3. Ugovora o kreditu o jednokratnim troškovima obrade kredita.

9.10. Pri tome, valja naglasiti da predmetna odredba nije utvrđena ništetnom jer da bi bila protivna prisilnim propisima, već je utvrđena ništetnom jer se o istoj nije pregovaralo.

10. Neosnovan je prigovor zastare tužene. Naime, odredbom članka 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa nije zastarjelo pravo tužiteljice na isticanje ništetnosti članka 3. Ugovora o kreditu. Tužiteljica je postavila zahtjev za isplatu, pa se radi o restitucijskom zahtjevu, a u odnosu na kojega je Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na početak tijeka zastare na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio zaključak Broj: Su-IV-47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO-a kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle, u konkretnom slučaju zastara počinje teći od dana donošenja ove prvostupanjske presude, jer je ovom presudom kao prethodno pitanje riješeno pitanje ništetnosti odredbe članka 11.3. Ugovora o kreditu, pa zastarni rok propisan člankom 225. ZOO- a od pet godina nije protekao.

11. Prema odredbi članka 323. stavak 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 1111. ZOO. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Odredbom članka 1115. ZOO je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tužena je nepoštena od dana stjecanja predmetnog iznosa jer to proizlazi iz isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u sudskom spisu.

11.1. Tužiteljici zakonska zatezna kamata pripada od dana uplate iznosa od 186,39 eura, koji iznos je među strankama nesporan, a koja uplata je prema potvrdi tužene od 27. rujna 2024. izvršena 17. listopada 2006., pa kako tužiteljica potražuje zakonsku zateznu kamatu počevši od 18. listopada 2006., to joj je ista dosuđena sukladno traženju. Visina stope zatezne kamate za razdoblje do 31. prosinca 2007. određena je sukladno Uredbi o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" broj 153/04. i 35/05.), od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. određena je sukladno odredbi članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11.) od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. sukladno odredbi članka 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 78/15.), od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. sukladno odredbi članka 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 114/22.) i Uredbe o izmjeni zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 156/22.), a od 30. prosinca 2023. do isplate stopa kamate je dosuđena u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23.).

12. Obzirom na iznijeto ovaj sud nalazi osnovanim zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnim ugovorne odredbe kojom je ugovoreno plaćanje troškova obrade u visini 1,00% iznosa kredita, sadržana u članku 11.3. Ugovora o kreditu, kao i zahtjev tužiteljice za povrat plaćenog iznosa temeljem ništetne odredbe u iznosu 186,69 EUR s kamatom počevši od 18. listopada 2006. pa do isplate.

13. Odluka o trošku tužiteljice temelji se na odredbama članka 154. stavka 1. i članka 155. ZPP-a te sukladno Tarifi o naknadama i nagradama za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23. – dalje u tekstu: Tarifa). Tužiteljici je priznat trošak zastupanja po punomoćniku, i to za:

- sastav tužbe u iznosu 50,00 eura (Tbr. 7. točka 1. Tarife)

- sastav obrazloženog podneska od 28. ožujka 2025. u iznosu 50,00 eura (Tbr. 8. točka 1. Tarife),

- zastupanje na ročištu 22. svibnja 2025. u iznosu 50,00 eura (Tbr. 9. točka 1. Tarife),

- zastupanje na ročištu za objavu 29. svibnja 2025. u iznosu 25,00 eura (Tbr. 9. točka 3. Tarife),

ukupno 175,00 eura, što uvećano za pripadajući iznos PDV-a daje iznos od 218,75 eura. Tužiteljici je dosuđen i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu 6,64 eura i trošak pristojbe za presudu 13,27 eura.

13.1. Tužiteljici nije dosuđen trošak sastava odštetnog zahtjeva, budući isti nije bio potreban za vođenje ovoga postupka. Dakle, tužiteljici je dosuđen ukupan trošak u iznosu 238,66 eura, dok je s ostatkom zahtjeva na ime parničnog troška povrh dosuđenog tužiteljica odbijena.

14. Stoga je odlučeno kao u izreci presude.

U Osijeku 29. svibnja 2025.

Sutkinja: Ljiljana Jakša

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude koji se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra izvršenom (članak 335. stavak 8. ZPP).

Za stranku koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište za objavu presude (članak 335 stavak 9. ZPP). Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

U slučaju iz članka 335. stavka 9. ZPP sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova gdje presuda mora biti istaknuta 8 dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP o dostavi pismena te joj rok za izjavljivanje žalbe teče od dana dostave presude (članak 335. stavak 11. ZPP).

O žalbi odlučuje županijski sud.

Dostavljeno:

1. Odvjetničko društvo Cvrković & Partneri d.o.o. u Vukovaru

2. Odvjetničko društvo Šooš Maceljski, Mandić Stanić & partneri d.o.o. u Zagrebu