Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Stalna služba u Opatiji

Maršala Tita 4

51410 Opatija

Poslovni broj P-651/2022-36

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, po sutkinji toga suda Ani Župić, u pravnoj stvari tužitelja BŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Ranko Pelicarić i Goran Smerdel iz Zagreba, protiv tuženika 1. FŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po skrbniku CŠ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 2. BŠM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i 3. HŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], svi zastupani po punomoćnici Marini Franulović Ažman, odvjetnici iz Rijeke, radi isplate, nakon održane javne glavne rasprave, zaključene 6. svibnja 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnice tuženika, i objave od 29. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbijaju se tužbeni zahtjevi koji glase:

" Nalaže se prvotuženici FŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] da tužitelju BŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 28.296,56 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 29. svibnja 2018. do isplate i naknadu za troškove ovog parničnog postupka, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

Nalaže se drugotuženiku BŠM iz [adresa] da tužitelju BŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 28.296,56 eura isplati iznos od 28.296,56 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 29. svibnja 2018. do isplate i naknadu za troškove ovog parničnog postupka, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

Nalaže se prvotuženici HŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] da tužitelju BŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 28.296,56 eura isplati iznos od 28.296,56 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 29. svibnja 2018. do isplate i naknadu za troškove ovog parničnog postupka, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe."

II. Nalaže se tužitelju da tuženicima naknadi parnični trošak u iznosu od 14.517,00 eura zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 29. svibnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope – kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke- za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužitelja radi naknade parničnih troškova odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi kako je s tuženicima zaključio Ugovor o pružanju odvjetničkih usluga od 3. studenoga 2014. kojim se obvezao srediti pravni status nekretnina označenih kao kč. [katastarska čestica] vinograd od 1430 m2, kč. [katastarska čestica] šuma od 782 m2 i k. č. [katastarska čestica] šuma od 168 m2 upisanim u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] sa imena više vlasnika na ime i u korist tuženika, na jednake dijelove. Odredbom članka 4. stavak 2. Ugovora tuženi su se kao korisnici usluga obvezali alternativno: „odmah po uspješnom okončanju postupka iz članka 1. ovog ugovora (brisanju prava vlasništva sa nepoznatih vlasnika i povećanja vlasničkog udjela korisnika usluga sukladno omjeru njihova vasništva u zaključenju ugovora) isplatiti ili osigurati isplatu naknade/nagrade za pružene odvjetničke usluge: - isplatiti iznos od 15% tržišne vrijednosti ostvarenog alikvotnog udjela korisnika usluga u svim nekretninama iz članka 1. ovog ugovora, ili – u svrhu osiguranja tražbine davatelja odvjetničkih usluga upisati na svim nekretninama fiducijarno vlasništvo nad 15% ostvarenog alikvotnog udjela korisnika usluge, u vrijednosti 15% tržišne vrijednosti ovog udjela, u korist davatelja usluge i njegovih pravnih sljednika, ili -– u svrhu osiguranja tražbine davatelja odvjetničkih usluga upisati na svim nekretninama založno pravo u iznosu 15% tržišne vrijednosti ostvarenog alikvotnog udjela korisnika usluge u vrijeme davanja založne izjave s rokom dospijeća tri godine. Vrijednost predmeta spora stranke su ugovorile u članku 5. stavak 1. Ugovora u iznosu od 240,00 eura/m2. Tužitelj je, shodno Ugovoru, nalogu i punomoći za zastupanje tuženika, temeljem ovosudnog rješenja pod brojem RZ-149/14-22 od 15. svibnja 2015. ishodio upis prava vlasništva na kč. [katastarska čestica] vinograd od 1430 m2, kč. [katastarska čestica] šuma od 782 m2 i k. č. [katastarska čestica] šuma od 168 m2 upisanim u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] u korist tuženika, svake u 1/3 dijela. Tužitelj je u više navrata pozivao tuženike na ispunjenje obveze ili osiguranje tražbine shodno članku 4. stavak 2. Ugovora, na što su se isti oglušili. Slijedom navedenog, tužitelj zahtijeva da sud donese presudu kojom će utvrditi da je tužitelj stekao fiducijarno pravo vlasništva na kč. [katastarska čestica] vinograd od 1430 m2, kč. [katastarska čestica] šuma od 782 m2 i k. č. [katastarska čestica] šuma od 168 m2 upisanim u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] u 8/53 dijela prava vlasništva, radi osiguranja tražbine BŠ u iznosu kunske protuvrijednosti 85.680,00 EUR prema prodajnom tečaju EUR/KN kod ZABA d.d. Zagreb na dan plaćanja, sa zakonskom zateznom kamatom po godišnjoj stopi od 8,14% za vremensko razdoblje od 1. lipnja 2015. godine pa do isplate, a u slučaju promjene zakonskih zateznih kamata prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, slijedom čega su tuženi dužni trpjeti da tužitelj temeljem ove presude izvrši u zemljišnim knjigama prijenos u 8/53 dijela fiducijarnog vlasništva na svoje ime i u svoju korist, a ako sud takav zahtjev nađe neosnovanim, da donese presudu kojom će utvrditi je tužitelj stekao založno pravo na kč. [katastarska čestica] vinograd od 1430 m2, kč. [katastarska čestica] šuma od 782 m2 i k. č. [katastarska čestica] šuma od 168 m2 upisanim u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] radi osiguranja tražbine BŠ u iznosu kunske protuvrijednosti 85.680,00 EUR prema prodajnom tečaju EUR/KN kod ZABA d.d. Zagreb na dan plaćanja, sa zakonskom zateznom kamatom po godišnjoj stopi od 8,14% za vremensko razdoblje od 4. studenoga 2017. godine pa do isplate, a u slučaju promjene zakonskih zateznih kamata prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, slijedom čega su tuženi dužni trpjeti da tužitelj temeljem ove presude izvrši u zemljišnim knjigama prijenos u 8/53 dijela fiducijarnog vlasništva na svoje ime i u svoju korist.

2. Tuženica FŠ je odgovoru na tužbu osporila tužbeni zahjtev navodeći kako je Ugovor o pružanju odvjetničkih usluga od 3. studenoga 2014. ništetan pravni posao, odnosno ništetna je odredba članka 4. stavak 2. tog Ugovora, jer je protivna prisilnim propisima i moralu društva te općim načelim obveznog prava i to stoga što je ugovorena naknada očito nerazmjerno visoka u odnos na pruženu uslugu zastupanja u pojedinačnom ispravnom postupku na nekretninama. Radi se o vrsti zemljišnoknjižnog postupka u kojem nema spora, slijedom čega niti uspjeha u sporu, i za koji naknada predviđena u članku 4. stava 1. Ugovora u visini 15.000, 00 kuna premašuje vrijednost nagrade za rad odvjetnika u takvim postupcima, kako je ista predviđena Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, a kamoli da bi se za protuvrijednost tako pružene usluge mogla zakonito i moralno ugovoriti naknada u protuvrijednosti 85.680.00 eura. Ugovor je u članku 4. stavak 2. potivan i Zakonu o odvjetništvu, budući da odvjetnik nikada nije izdao račun za svoju uslugu. Tuženica ističe i da je prilikom sklapanja Ugovora tužitelj prijevarno prikazao složenost pravnog posla – provođenja pojedinačnog ispravnog postupka na nekretninama tuženih, s isključivim ciljem da time opravda ugovaranje naknade iz članka 4. stavak 2. Ugovora. Predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev i obveže tužitelja da tuženici naknadi parnične troškove sa zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate.

3. Tuženici BŠM i HŠ su u odgovoru na tužbu su također osporili tužbeni zahtjev. Ističu kako se u predmetu radi o naplati odvjetničke usluge koja je regulirana odvjetničkom tarifom i Zakonom o obveznim odnosima. U predmetnom slučaju tužitelj je tuženicima obavio odvjetničku uslugu- provođenja pojedinačnog ispravnog postupka te je za obavljeni posao izdao račun u visini od 12.000,00 kuna plus PDV, a koji iznos su tuženici platili tužitelju. Tužitelj je s tuženicima zaključio i Ugovor o pružanju odvjetničkih usluga od 3. studenoga 2014., kojim su se tuženici za obavljenu uslugu tužitelju obvezali isplatiti iznos od 15% tržišne vrijednosti nekretnine, s time da su stranke označile vrijednost spora (nekretnine) sa iznosom od 240 m po metru kvadratnom, odnosno ukupni iznos za predmetnu nekretninu bi bio 85.680,00 eura. Tuženici ističu da je taj pravni posao ništetan jer ugovorena cijena premašuje preko sto puta realnu vrijednost pravnog posla kojeg je tužitelj obavio za tuženike. Taj pravni posao je protivan moralu i prisilnim propisima, općem načelu ZOO- a o jednakim davanjima te odredbama odvjetničke tarife. Tužitelj tuženicima za svoje usluge nije izdao račun. Tužitelj je tuženicima predmetnu odvjetničku uslugu prikazao kao izrazito složen pravni posao, koji je jako hitan jer da sudac koji radi te poslove odlazi sa suda, da će odvjetnik uložiti svoj osobni utjecaj da brzo i sigurno riješi predmet. Tuženici su naknadno saznali da je predmetna pravna usluga rutinski odvjetnički posao, da se sastoji jednog prijedloga i jednog ročišta te da ta usluga može koštati manje od iznosa kojeg su tuženici platili tužitelju. Predlažu da su odbije tužbeni zahtje te naloži tužitelju da tuženicima naknadi parnične troškove.

4. Tuženici su potom, dana 27. listopada 2017., ustali protutužbom radi utvrđenja ništetnosti podredno radi pobijanja Ugovora o pružanju odvjetničkih usluga od 3. studenoga 2014., a povodom koje protutužbe je osnovan predmet poslovnog broja P- 2695/2017.

5. Nadalje, tužitelj je podneskom od 11. lipnja 2019. (list 75-76 spisa) preinačio tužbu, tako da je uz već istaknute tužbene zahtjeve istaknuo i zahtjev radi isplate navodeći kako je nakon podnošenja tužbe protekao trogodišnji rok nakon kojeg je tužitelj od tuženika stekao pravo potraživati i faktičnu isplatu, na samo uknjižbu založnog prava radi osiguranja tražbine. Slijedom navedenog, tužitelj ističe i dodatni tužbeni zahtjev u kojem predlaže da sud donese presudu kojom će svakog od tuženika obvezati na isplatu iznosa od 213.200,40 kuna (što sada u valuti euro iznosi 28.296,56 eura) zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 29. svibnja 2018. do isplate.

6. Rješenjem ovog suda poslovnog broja P-3637/2019-6 od 17. veljače 2020. utvrđen je prekid ovog postupka do pravomoćnog okončaja postupka koji se kod ovog suda vodi pod poslovnim brojem P-2695/2017 te je postupak nastavljen rješenjem od 9. veljače 2022., nakon što je pravomoćnom presudom poslovnog broja P-3969/2019- 17 od 26. siječnja 2021. poništen Ugovor o pružanju odvjetničkih usluga od 3. studenoga 2014.

7. Tužitelj je u daljnjem tijeku postupka, a nastavno na odluku suda o poništaju Ugovora o pružanju odvjetničkih usluga od 3. studenoga 2014., podneskom od 15. listopada 2022. (list 167-169 spisa) istaknuo da se tužbeni zahtjev u ovom predmetu (posljednje specificiran podneskom koji je u spis ovog predmeta pristigao 11. lipnja 2019. godine) sastoji od pet dijelova tužbenog zahtjeva od čega su prva dva deklaratorne prirode, a treći, četvrti i peti su kondemnatornim tužbenim zahtjevima (kojim zahtjevima se od svakoga od troje tuženika, traži isplata 213.200,40 kn uvećano za zakonsku zateznu kamatu tekuću od 29. svibnja 2018. godine do isplate i naknada troškova ovog parničnog postupka). Utuženje iznosa od 213.200,40 kn uvećano za zakonsku zateznu kamatu tekuću od 29. svibnja 2018. godine do isplate po svakome od triju tuženika, tužitelj je temeljio na valjanosti naknadno pobijenog ugovora o zastupanju. Sada kada je ugovor o zastupanju pobijen, već utuženo novčano potraživanje tužitelja prema tuženicima temelji se samo na odredbama važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Slijedom prednjega, tužitelj (koji je već u tužbi predložio provođenje dokaza izvršenjem uvida u spis predmeta Naslovljenog suda br. Rz-149/14) specificira za koje radnje zastupanja poduzete u tom predmetu, potražuje naknadu od ovopredmetnih tuženika:

- izrada i predaja zahtjeva za pokretanje postupka učinjena 14. studenog 2014. godine,

- izrada i predaja podneska od 2. prosinca 2014. godine

- izrada i predaja podneska od 22. siječnja 2015. godine,

- izrada i predaja podneska od 6. ožujka 2015. godine,

- izrada i predaja podneska od 22. travnja 2015. godine,

- zastupanje na očevidu 24. travnja 2015. godine te

- izrada i predaja podneska od 14. svibnja 2015. godine.

Odredbama Tbr. 19. Tarife, određeno je da se za zastupanje u zemljišnoknjižnom postupku u predmetima procjenjive vrijednosti, plaća 25% nagrade iz Tbr. 7. toč. 1. Tarife. Predmet Naslovljenog suda Rz-149/14 je procjenjive vrijednosti, a ta vrijednost iznosi 4.373.644,70 kn. Napominje se da su se ovopredmetne parnične stranke o ovoj vrijednosti toga predmeta, usuglasile i u pobijenom ugovoru o zastupanju te da je upravo ta vrijednost predmeta i bila temeljem pobijanja ugovora u gore spomenutom predmetu naslovljenog suda br. P-3969/19. Za slučaj da tuženici u ovoj stvari ospore vrijednost stečenih nekretnina od minimalno 4.373.644,70 kn, tužitelj predlaže provođenje građevinskog vještačenja. Svaka od sedam gore specificiranih radnji zastupanja u predmetu Naslovljenog suda br. Rz149/14 se – obzirom na gore citirane odredbe Tbr. 7. i 19. Tarife te na 20%-tno uvećanje temeljem Tbr. 36. – obračunava ukupnim iznosom 10.930,00 kn + PDV = 13.662,50 kn. Ukupni honorar za navedenih sedam radnji po odredbama važeće tarife dakle, iznosi 95.637,50 kn. Tuženici su tužitelju nakon zaključenja ugovora o zastupanju, bili uplatili predujam za zastupanje i usluge pravne pomoći dogovorene ugovorom u iznosu od 15.000,00 kn + PDV = 18.750,00 kn. Ukupan iznos gore specificiranog honorara po Tarifi za zastupanje (95.637,50 kn) se dakle, ima umanjiti za već primljenih 18.750,00 kn predujma, što znači da tuženici po Tarifi tužitelju duguju glavno potraživanje u iznosu 76.887,50 kn (odnosno glavno potraživanje od 25.629,17 kn po svakome od troje tuženika). Slijedom svega naprijed rezimiranoga; tužitelj povlači tužbu u odnosu na: - prvi deklaratorni dio tužbenog zahtjeva (tužbeni zahtjev na utvrđenje stjecanja fiducijarnog prava), - drugi deklaratorni dio tužbenog zahtjeva (tužbeni zahtjev za utvrđenje stjecanja založnog prava) te - treći, četvrti i peti kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva u dijelu od 187.571,23 kn uvećano za zakonsku zateznu kamatu tekuću od 29. svibnja 2018. godine do isplate po tuženiku (što znači da treći, četvrti i peti kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva, sada ostaju nepovučeni samo u dijelu od 25.629,17 kn uvećano za zakonsku zateznu kamatu tekuću od 29. svibnja 2018. godine do isplate po svakome od triju tuženika).

8. Tuženici su se u podnesku od 8. prosinca 2022. usprotivili preinaci tužbe navodeći kako je tužitelj na ovaj način promijenio promjenio tužbene zahtjeve, kao i činjeničnu osnovu na kojoj zahtjeve temelji jer je najprije svoj zahtjev temeljio na Ugovoru o pružanju odvjetničkih usluga od 03.11.2014.g. (dalje u tekstu: Ugovor), a sada zahtjeva isplatu na temelju zakonskih odredbi Zakona o obveznim odnosima i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, slijedom čega se radi o novopostavljenom zahtjevu o kojem se nije do sada raspravljalo u parnici koja teče. S tim u vezi, a ukoliko bi sud eventualno prihvatio preinaku tužbe, tuženici ističu prigovor zastare utuženog potraživanja, s obzirom je isticanjem novog zahtjeva došlo do gašenja postojećeg zahtjeva koji se smatra povučenim, pa se zastara računa s obzirom na dan kada je tužba preinačena. Kako je tužba preinačena podneskom od dana 24.10.2022.g., a odvjetničke usluge za koje se traži plaćanje naknade su pružene tijekom 2015.g., kada je ujedno i predmetni zemljišnoknjižni postupak koji se vodio pod posl.br. RZ-149/14 pravomoćno okončan, to je do dana postavljanja novog zahtjeva prošlo više od 5 godina, pa je utuženo potraživanje u zastari. Podredno prethodno navedenom, ako bi sud iz bilo kojeg razloga smatrao da podneskom od 24. listopada 2022. tužba nije preinačena, smanjenje tužbenog zahtjeva bi predstavljalo djelomično povlačenje tužbe, pa se u tom slučaju tuženici protive djelomičnom povlačenju tužbe. Nadalje, podredno prethodno navedenom, ako bi se sud upustio u daljnje meritorno raspravljanje, tuženici u cijelosti osporavaju sve tužiteljeve navode. Naime, tuženicima nisu poznate radnje koje tužitelj navodi u svojem podnesku niti tuženici imaju ikakvih saznanja o predmetnim podnescima, te osporavaju tužitelju pravo na naplatu istih. Tužitelj ima pravo naplatiti sastav prijedloga za pokretanje postupka i zastuapanje na očevidu, a budući da su tuženici tužitelju već platili iznos od 18.750,00 kn, to su njegove usluge plaćene u cijelosti. Tužitelj nije tuženicima nikad izdao i dostavio račun u kojem bi radnje bile specificirane, a tuženici takve radnje nisu od tužitelja nikad naručili, pa tuženici nisu dužni platiti navodne podneske koje nisu nikada tražili i o kojima nisu obavješteni. Nadalje, u zemljišnoknjižnom postupku se na odgovarajući način primjenjuju i odredbe Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP), a prema čl. 155. ZPP-a sud određuje naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje postupka. Tuženici ne znaju zbog čega je tužitelj podnio 5 podnesaka pored prijedloga za pokretanje postupka, ni kako bi ti podnesci bili potrebni za vođenje zemljišnoknjižnog ispravnog postupka, pa tužitelj nema pravo na naplatu istih. Dakle, ako radnje nisu bile potrebne za vođenje postupka, niti su tuženici naručili poduzimanje takvih radnji, tužitelj nema pravo na naplatu istih. Nadalje, vrijednost predmeta prema kojoj se odmjerava visina usluga u konkretnom slučaju je bila neprocjenjiva, slijedom čega bi tužitelju za sastav prijedloga i zastupanje na ročištu pripadala nagrada u visni od 500,00 kn po radnji, pa su tuženici tužiteljeve radnje već preplatili uplatom predujma. Ako bi sud ipak smatrao da se radi o procjenjivoj vrijednosti predmeta spora, ista ni u kojem slučaju ne iznosi 4.373.644,70 kn koliko je to paušalno naveo tužitelj. U prijedlogu za pokretanje pojedinačnog ispravnog postupka tužitelj nije označio VPS, pa VPS u predmetnom zemljišnoknjižnom postupku iznosi 50.000,00 kn, sukladno odredbi čl. 40. st. 5. ZPP-a koja se na odgovarajući način primjenjuje u zemljišnoknjižnom postupku, pa su primjenom navedene odredbe tuženici plaćenim predujmom preplatili vrijednost odvjetničkih radnji. Tuženici nadalje ukazuju da su isti nekretnine koje su bile predmet pojedinačnog ispravnog postupka prodali za iznos od 266.100,00 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti, što iznosi 2.005.471,10 kn, što je dvostruko manje od vrijednosti koja se na zahtjev tužitelja unijela u poništeni ugovor o pružanju odvjetničkih usluga.

9. Ovdje treba reći da je tužitelj već podneskom od 11. lipnja 2019. preinačio tužbu jer je tada, uz deklaratorne tužbene zahtjeve, prvi put istaknuo i dodatni zahtjev radi isplate 213.200,40 kuna (28.323,10 eura) zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 29. svibnja 2018. spram svakog od tuženika, što predstavlja preinaku tužbe u smislu članka 191. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka USRH, 84/08., 96/08. - Odluka USRH, 123/08.-ispravak, 57/11., 148/11.- pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. - Odluka USRH, 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: ZPP-a), a kojoj preinaci se tuženici nisu protivili i koja je stoga dopuštena (članak 190. stavak 1. i 3.), o čemu je sud donio raspravno rješenje.

10. Nadalje, tužitelj je podneskom od 15. listopada 2022. povukao tužbu u odnosu na deklaratorne tužbene zahtjeve te je sniznio zahtjev radi isplate. Iako tužitelj taj zahtjev temelji na pojedinim radnjama koje je kao punomoćnik tuženika poduzeo u predmetu RZ-149/14 u i odvjetničkoj tarifi, a ranije je zahtjeve temeljio na naknadi ugovorenoj u paušalnom iznosu Ugovorom o pružanju odvjetničkih usluga od 3. studenoga 2014., u tom smislu tužba nije preinačena jer se temelji na istoj činjeničnoj osnovi (zastupanju tuženika u predmetu RZ-149/14), odnosno promijenjena je pravna osnova tužbenog zahtjeva (raniji zahtjev temeljio se na pravnom poslu, a sada se temelji na odredama zakona), a to ne predstavlja preinaku tužbe (članak 191. stavak 3. ZPP-a, u tom smislu i Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev 1334/2021-2 od 30. kolovoza 2022.), već, s obzirom na to da je tužbeni zahtjev snižen, djelomično povlačenje tužbe (članak 193. stavak 1. ZPP-a).

11. Kako su tuženici pristali na povlačenje deklaratornih tužbenih zahtjeva izjavom na ročištu održanom 18. travnja 2023. sud je na temelju članka 193. stavak 2. ZPP-a rješenjem od 14. ožujka 2025. utvrdio da je tužitelj povukao tužbu u odnosu na te tužbene zahtjeve.

12. Tužitelj je podneskom od 15. listopada 2022. povukao tužbu i radi isplate iznosa od 187.571,23 tadašnjih kuna, sada 24.894,98 eura, spram svakog tuženika, kao što je i naknadno, nakon provedenog građevinskog vještačenja, ponovo snizio tužben zahtjev na konačih 2.211,12 eura spram svakog od tuženika, no tuženici na povlačenje tužbe u tom dijelu nisu pristali, pa je u tome dijelu valjalo donijeti meritornu odluku, također pozivom na članak 193. stavak 2. ZPP-a.

13. Dakle, predmet ovog postupka jest zahtjev tužitelja radi isplate iznosa od 28.296,56 eura sa zateznom kamatom tekućom od 19. svibnja 2018. do isplate spram svakog od tuženika, na ime naknade za zastupanje tuženika u predmetu pojedinačnog ispravnog postupka koji se kod ovog suda vodio pod poslovnim brojem RZ-149/14.

14. Među strankama nije sporno da je tužitelj tuženike zastupao u navedenom predmetu i da je u istom predmetu sastavio zahtjev za pokretanje postupka od 14. studenog 2014. godine, zastupao tuženike na očevidu 24. travnja 2015. te sastavio podneske od 2. prosinca 2014., 22. siječnja 2015., 6. ožujka 2015., 22. travnja 2015. godine i 14. svibnja 2015. godine, kao što nije sporno ni da su tuženici tužitelju na ime naknade za zastupanje u tom predmetu već platili iznos od 18.750,00 kuna (PDV uključen).

15. Sporna je visina naknade za svaku od učinjenih radnji, odnosno vrijednost predmeta predmetnog spora (postupka), zatim ima li tužitelj pravo na naknadu za sastav podnesaka od od 2. prosinca 2014., 22. siječnja 2015., 6. ožujka 2015., 22. travnja 2015. godine i 14. svibnja 2015. te jesu li tuženici uplatom od 18.750,00 kuna ispunili svoju obvezu u cijelosti.

16. Sud je radi razjašnjenja spornih činjenica izvršio uvid u spis pod poslovnim brojem RZ-149/14, u Ugovor o kuporodaji nekretnina od 25. svibnja 2022. i provedeno je građevinsko vještačenje na okolnost tržišne vrijednosti nekretnina koje su bile predmetom navedenog pojedinačnog ispravnog postupka na dan 3. studenoga 2014., dok druge dokaze nije bilo potrebno provoditi jer su na temelju ovako provedenog dokaznog postupka utvrđene sve činjenice odlučne za presuđenje.

17. Kao što je rečeno, predmet poslovnog broja RZ-149/19 vođen je po prijedlogu ovdje tuženika radi pojedinačnog ispravnog postupka na nekretninama kč. [katastarska čestica] vinograd od 1430 m2, kč. [katastarska čestica] šuma od 782 m2 i k. č. [katastarska čestica] šuma od 168 m2 upisanim u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]. U tom postupku vrijednost predmeta spora nije bila označena po predlagateljima, niti ju je utvrdio sud.

18. Tužitelj u ovom postupku smatra da vrijednost predmeta tog spora odgovara tržišnoj vrijednosti nekretnina, a tu da su vrijednost stranke utvrdile u Ugovoru o pružanju odvjetničkih usluga od 3. studenoga 2014. i to u iznosu od 4.373.644,70 kn.

19. Međutim, kako je predmetni Ugovor poništen u cijelosti pa ne proizvodi pravne učinke niti u odnosu na odredbu kojom su stranke zaista odredile vrijednost nekretnine u iznosu od 240,00 eura/m2 u vrijeme zaključenja ugovora (posljedice poništaja pobojnog pravnog posla nastupaju ex tunc, tj. od sklapanja pravnog posla te se smatra kao da pravni posao nije ni sklopljen, tako Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev-x- 1040/11 od 20. studenoga 2012.), a tuženice osporavaju da bi to bila ispravno određena tržišna vrijednost nekretnina, kao i predmeta spora, sud je proveo građevinsko vještačenje po vještaku Ivanu Vučemilu koji je u svom nalazu i mišljenju od 4. lipnja 2024. naveo da je na datum 3. studenoga 2014. vrijednosti predmetnih nekretnina iznosila 146,01 eura/m3, ukupno 347.500,00 eura.

20. Tuženici su prigovorili nalazu i mišljenu navodeći kako vještak nije pojasnio metodologiju procjene niti je uzeo u obzir da nekretnina nema pristupni put. Ističu i to da su oni prodali nekretnine za iznos od 266.100,00 eura, što su i dokazali Ugovorom o kupoprodaji koji su priložili, pa da je to jedini relevatan pokazatelj tržišne vrijednosti nekretnine.

21. Vještak je u očitovanju na primjedbe tuženika pojasnio da je prilikom procjene vrijednosti koristio poredbenu metodu, sukladno Zakonu o procjeni nekretnina, te je dao prikaz o nekretninama koje su korištene za procjenu kao poredbene i to prikaz iz sustava eNekretnine (zbirke cijena nekretnina koje vodi MGIPU RH). Prva nekretnina ima osiguran prilaz, zbog čega se smatra zemljištem 1. kategorije, a druga i treća imaju osiguran isključivo pješački prilaz, kao i predmetne, zbog čega se smatraju zemljištem 2. kategorije u smislu Pravilnika o metodama procjene vrijednosti nekretnina, što je sve tržišno valorizirano kroz interkvalitativno izjednačenje. Vještak je istaknuo da druga poredbena nekretnina koristi upravo isti prilaz do zemljišta kao i predmetna. U odnosu na element „međuvremenskog izjednačenja“ je u elaboratu navedeno: Preuzete cijene usporedivih nekretnina, zbog vremenskog promjena cijena na tržištu su svedene na dan vrednovanja uz korištenje baznih indeksa cijena nekretnina prema podacima Državnog zavoda za statistiku (Izvor: Bilten HNB-a) i time je objašnjen pojam međuvremenskog izjeddnačenja. Naime, budući da je po odluci Suda bilo potrebno procijeniti koliko je vrijedilo zemljište na dan sklapanja Ugovora u pružanju odvjetničkih usluga 3.11.2014. a realizirane cijene poredbenih nekretnina su iz drugog perioda, bilo je potrebno odrediti koliko bi i poredbene nekretnine vrijedile na taj datum, za što su korišteni podaci Državnog zavoda za statistiku o promjenama cijena. Kod „interkvalitativnog izjednačenja“ je vršena usporedba predmetnih i poredbenih nekretnina po navedenim parametrima koji su vidljivi u elaboratu: koeficijent iskoristivosti određen prema prostornom planu (kis), lokacija predmetnih i poredbenih nekretnina, namjena zemljišta, konfiguracija terena i eventualni komunalni priključci, gdje je utvrđeno da su svi parametri poredbenih nekretnina i predmetne nekretnine isti ili slični, a jedina razlika je upravo prilaz do zemljišta gdje je korišten faktor korekcije 0,6 za sva zemljišta koja imaju samo pješački, a ne i cestovni prilaz, kako za poredbene nekretnine, tako i za predmetnu nekretninu. U cijelosti ostaje kod nalaza i mišljenja i procijenjene vrijednosti.

22. Sud je nalaz vještaka prihvatio kako stručan i nepristran jer je vještak odgovorio na zadaću suda, argumentirano je, logično, uvjerljivo i jasno pojasnio elemente na temelju kojih je došao do predmetnih zaključaka te je u svom očitovanju otklonio sve primjedbe tuženika, odnosno dao je daljnja pojašnjenja kojima podupire svoj nalaz i mišljenje. Vještakov nalaz i mišljenje nije doveden u sumnju niti time što su tuženici predmetne nekretnine zaista prodali po cijeni nižoj od one koju je vještak procijenio kao tržišnu. Naime, tržišna vrijednost je referenca koja ukazuje na to koliko je potrošač odnosnog tržišta spreman platiti određeni proizvod odnosno stvar u određeno vrijeme, ali ona ne mora odgovarati i konkretnoj prodajnoj cijeni jer ona nedvojbeno može biti viša i niža ako postoje odstupanja od prosječnih parametara na kojima se temelji ponuda i potražnja tog tržišta (primjerice potreba prodavatelja da stvar proda u što kraćem roku, poseban interes kupca, poseban odnos stranaka koji sudjeluju u kupoprodaji). Tuženici nisu naveli ni dokazali da su nekretnine prodali po tržišnoj cijeni niti su naveli i dokazali okolnosti prodaje na temelju kojih bi se moglo zaključiti da je konkretna prodajna cijena istovjetna tržišnoj (da je nekretnina oglašavana, da je bilo više ponuda kupaca upravo po toj cijeni i slično).

23. Međutim, iako je sud prihvatio nalaz vještaka o tržišnoj cijeni nekretnina koje su bile predmetom predmetnog pojedinačnog ispravnog postupka, stajališta je da vrijednost predmeta pojedinačnog ispravnog postupka nije tržišna vrijednost nekretnina u pogledu kojih se ispravlja knjižni upis. Naime, pojedinačni ispravni postupak vodi se radi ispravka upisa u zemljišnoj knjizi (članci 200. do 200. g Zakona o zemljišnim knjigama, "Narodne novine" br. 91/96., 68/98., 137/99., 114/01., 100/04., 107/07., 152/08., 126/10., 55/13., 60/13., 108/17., dalje ZZK, važećeg u vrijeme provođenja odnosnog pojedinačnog ispravnog postupka) pa vrijednost zahtjeva ne korespondira tržišnoj vrijednosti nekretnine jer se ispravkom upisa predlagateljeva imovina neće povećati za iznos tržišne vrijednosti nekretnine (jer se ona kao takva po naravi stvari već mora nalaziti u njegovoj imovini).

24. Budući da se radi o zemljišnoknjižnom postupku, pozivom na članak 91. ZZK-a podredno se primjenjuju pravila parničnog postupka. Stoga u konkretnom slučaju vrijednost predmeta spora valja odrediti u skladu s pravilima ZPP-a jer pravila ZZK-a ta pitanja ne uređuju. Prema članku 40. stavak 2. do 4. ZPP-a kad se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, mjerodavna je vrijednost predmeta spora koju je tužitelj u tužbi naznačio. Ako je tužitelj vrijednost predmeta spora očito suviše visoko ili suviše nisko naznačio, tako da se postavlja pitanje stvarne nadležnosti, sastava suda, vrste postupka, ovlaštenja na zastupanje ili prava na naknadu troškova postupka, sud će, po službenoj dužnosti ili na prigovor tuženika, najkasnije na pripremnom ročištu, brzo i na prikladan način provjeriti točnost naznačene vrijednosti te rješenjem protiv kojega nije dopuštena posebna žalba odrediti vrijednost predmeta spora. Ako se nakon upuštanja tuženika u raspravljanje o glavnoj stvari utvrdi da je tužitelj propustio odrediti vrijednost predmeta spora, sud prvoga stupnja će brzo i na prikladan način, nakon što strankama omogući da se o tome izjasne, odrediti vrijednost predmeta spora rješenjem protiv kojega nije dopuštena posebna žalba. Ako prvostupanjski sud u slučaju iz stavka 4. ovoga članka ne utvrdi vrijednost predmeta spora na način određen u tom stavku najkasnije do zaključenja glavne rasprave, smatrat će se da je vrijednost predmeta spora 6630,00 eura (isto je bilo propisano i u vrijeme poduzimanja radnji u predmetu RZ-149/2014).

25. U pojedinačnom ispravnom postupku predlagatelji nisu označili vrijednost predmeta spora niti je ona određena do zaključenja rasprave pa se smatra da je vrijednost predmeta spora 6.630,00 eura. Stoga, primjenom Tbr. 19. tada važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 142/12., 103/14., 118/14., 107/15.) za sastavljanje zemljišnoknjižnih prijedloga na osnovi kojih se odlučuje o upisu, brisanju, predbilježbi ili zabilježbi nekog prava i za svako ročište, odvjetniku pripada 25% nagrade iz Tbr. 7. t. 1., a za sastav ostalih podnesaka - 25% nagrade iz Tbr. 7. t. 1. ali ne manje od 25 bodova.

26. Ovdje treba reći i to da potpisivanjem punomoći odvjetnik i stranka zaključuju ugovor o nalogu te su prava i obveze odvjetnika i stranke regulirani tim institutom. Odredbom članka 763. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., dalje ZOO), koji je bio na snazi u vrijeme potpisivanja punomoći tj. zaključivanja ugovora o nalogu, određeno je da se nalogoprimac obvezuje prema nalogodavcu za njegov račun poduzeti određene poslove, da nalogoprimac ovlašćuje nalogodavca na poduzimanje tih poslova te da nalogoprimac ima pravo na naknadu za svoj trud, osim ako je drugačije ugovoreno ili to proizlazi iz prirode međusobnog odnosa. U konkretnom slučaju tuženici su kao nalogodavci ovlastili tužitelja kao nalogoprimca da ih zastupa u predmetu poslovnog broja RZ-149/14. Nalog odnosno punomoć glasi na zastupanje, dakle poduzimanje svih radnji do završetka postupka u konkretnom sudskom postupku. Odvjetnici kao punomoćnici tj. nalogoprimci dužni su izvršiti nalog tj. zastupanje prema primljenim uputama. Dakle, tužitelj je skladu s danim nalogom obavljao radnje u predmetnom postupku do okončanja postupaka a tuženici su mu, pozivom na članak 736. stavak 1. i 773. stavak 1. ZOO dužni platiti naknadu za izvršenje naloga, u visini određenoj tada važećom Tarifom, kako je ranije obrazloženo.

27. Nije sporno da je tužitelj u tom postupku sastavio zahtjev za pokretanje postupka od 14. studenog 2014. godine, zastupao tuženike na očevidu 24. travnja 2015. te sastavio podneske od 2. prosinca 2014., 22. siječnja 2015., 6. ožujka 2015., 22. travnja 2015. godine i 14. svibnja 2015. godine, a za svaku od učinjenih radnji pripada mu 25% nagrade iz Tbr. 7. t. 1. odnosno 25 bodova, pri čemu je vrijednost boda tada iznosila 10 kuna (Tbr. 50), što ukupno iznosi 1.750,00 kuna, a ima pravo i na uvećanje od 30% za zastupanje više stranaka, pa se radi o ukupnom iznosu od 2.275,00 kuna. Tužitelju prema Tbr. 42. na taj iznos pripada i porez na dodanu vrijednost, pa su tuženici tužitelju bili dužni platiti 2.847,75 kuna. Slijedom navedenog, su tuženici nespornom uplatom od 18.750,00 kuna ispunili svoju obvezu u cijelosti.

28. Napominje se i to da je tužitelj opravdano sastavio podneske 2. prosinca 2014., 22. siječnja 2015., 6. ožujka 2015., 22. travnja 2015. godine i 14. svibnja 2015. jer se radi o uobičajenim podnescima u postupku (obavijest sudu o učinjenoj uplati, dostavi dokumentacije, zahtjev za ispravak), a svi su ti podnesci učinjeni u korist predlagatelja i u svrhu rješavanja postupka, što je nedvojbeno u skladu s dužnostima nalogoprimca prema članku 763. ZOO-a, pri čemu se načelo nužnosti troškova iz članka 155. ZPP- a primjenjuje kod odluke o troškovima postupka, a ne i kod ugovornog odnosa koji se temelji na punomoći.

29. Iako je s obzirom na gornja utvrđenja izlišno raspravljati o prigovoru zastare, uzgred se napominje da tužiteljeva tražbina, da nije ispunjena, ne bi bila u zastari, jer je odredbom članka 776. stavak 1. ZOO-a određeno da je nalogodavac dužan isplatiti nalogoprimcu naknadu nakon obavljenog posla. U slučaju zastupanja stranke u sudskom postupku posao je obavljen kada je zastupanje završeno donošenjem pravomoćne sudske odluke, odnosno eventualno i prije otkazom ili opozivom punomoći. Završetkom zastupanja odvjetnik kao nalogoprimac ima pravo od stranke zahtijevati naknadu odnosno nagradu za obavljeni posao. Da je tome tako vidljivo je i iz Tbr. 48. stavak 5. Tarife i koja propisuje da naplata odvjetničke usluge u svim postupcima, osim kaznenim ili prekršajnim, dospijeva okončanjem ovršnog postupka ili pravomoćnim okončanjem postupka ukoliko se ne provodi ovrha, otkazom punomoći, opozivom punomoći ili raskidom ugovora o zastupanju. Dakle, naplata odvjetničke usluge za zastupanje tuženika u predmetu RZ-149/14 dospjela je donošenjem rješenja od 28. travnja 2015., koje je pravomoćno po donošenju jer protiv istog nije dopuštena žalba, a do dana podnošenja ove tužbe (23. lipnja 2017.) nije protekao opći petogodišnji zastarni rok iz članka 225. ZOO-a.

30. Odluka o trošku temelji se na odredbi iz čl. 154. st. 1. ZPP-a u vezi s čl. 155. ZPP-a, pa je tužitelj, koji je izgubio ovaj spor, tuženicima dužan naknaditi sve troškove koji su bili potrebni za vođenje parnice, prema vrijednosti predmeta spora u visini glavnog zahtjeva (članak 35. ZPP-a), koji ovom sporu iznosi 84.969,00 eura (tužitelj potražuje isplatu 28.323,10 eura spram svakog od tuženika, pa vrijednost predmeta spora predstavlja zbroj vrijednosti svih zahtjeva (članak 37. stavak 1. ZPP) i to počev od postavljanja takvog zahtjeva – 11. lipnja 2019., a prije toga prema oznaci tužitelja (u odnosu na postavljene deklaratorne zahtjeve) u iznosu od 1.327,23 eura.

31. Sud je priznao tuženicima prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23.) sljedeće troškove:

- sastav odgovora na tužbu 1. tužene 150,00 eura (Tbr. 8. t. 1. Tarife)

- sastav odgovora na tužbu 1. i 2. tuženih 165,00 eura (Tbr. 8. t. 1. i Tbr. 40. Tarife)

- sastav podneska od 26.6.19. (prvi obrazloženi podnesak) 1.533,60 eura (Tbr. 8 t. 1. i Tbr. 40. Tarife),

- sastav podneska od 25. 01.22. (drugi obrazloženi podnesak) 1.533,60 eura (Tbr. 8 t. 1. i Tbr. 40. Tarife),

- zastupanje na ročištu 15.9.22. koje je odgođeno prije početka raspravljanja 383,40 eura (Tbr. 9. t. 5. i Tbr. 40. Tarife)

- sastav podneska od 25. 01.22. (treći obrazloženi podnesak) 1.533,60 eura (Tbr. 8 t. 1. i Tbr. 40. Tarife),

- zastupanje na ročištu 18.4.23. 1.533,60 eura (Tbr. 9 t. 1. i Tbr. 40. Tarife),

- sastav podneska od 3.5,23. (četvrti obrazloženi podnesak) 1.533,60 eura (Tbr. 8 t. 1. i Tbr. 40. Tarife),

- zastupanje na ročištu 8.11.23. 1.533,60 eura (Tbr. 9 t. 1. i Tbr. 40. Tarife)

- sastav podneska od 22.5.2024. (ostali podnesak) 60,00 eura (Tbr. 8 t. 4. Tbr. i 40. Tarife),

- sastav podneska od 12.7.2024. (ostali podnesak) 60,00 eura (Tbr. 8 t. 4. Tbr. i 40. Tarife),

- sastav podneska od 12.7.2024. (ostali podnesak) 60,00 eura (Tbr. 8 t. 4. Tbr. i 40. Tarife),

- zastupanje na ročištu 8.11.23. 1.533,60 eura (Tbr. 9 t. 1. i Tbr. 40. Tarife)

ukupno 11.613,60 eura što uvećano za PDV iznosi 14.517,00 eura. Tuženicima nije priznat trošak za sastav podneska od 20. veljače 2018. kojim predlažu spajanje ovog postupka s postupkom P-2695/2017, zatim za sastav podneska od 6. prosinca 2021. kojim predlažu nastavak postupka (postupak se nastavlja odlukom suda a ne po prijedlogu stranke), zatim za sastav odgovora na žalbu protiv rješenja (žalba protiv rješenja se ne dostavlja na odgovor), zatim za sastav podneska od 10. veljače 2025. kojim su ponovili već iznesene navode te za sastav podneska kojim zahtijeva izdavanje potvrde pravomoćnosti, jer ni jedan od tih podnesaka nije nužan za vođenje postupka. Nije potreban trošak niti pristup na ročište za objavu odluke jer punomoćnik tužitelja sadržaj odluke može saznati putem e-oglasne ploče u realnom vremenu. U preostalom dijelu zahtjev je previsoko postavljen i kao takav neosnovan. Na priznati parnični trošak tuženicima je dosuđena zatezna kamata tekuća od presuđenja do isplate sukladno čl. 151. stavak 3. ZPP-a u visini određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.

32. Stoga je odlučeno kao u izreci.

U Opatiji 29. svibnja 2025.

Sutkinja:

Ana Župić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi pisano u 4 primjerka putem ovog suda, odnosno sukladno odredbi čl. 106.a st. 5. ZPP-a. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužitelju po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćniku