REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-2951/2024-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu tog suda Ani Santini Gazilj, u pravnoj stvari tužitelja ĐB iz [adresa]), [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Nenad Horvat, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, koje zastupa punomoćnik Josip Grošeta, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. u Zagrebu, radi ništetnosti, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 15. svibnja 2025., u prisutnosti tužitelja i zamjenice punomoćnika tužitelja CB - odvjetničke vježbenice te zamjenice punomoćnika tuženika Sofije Petković - odvjetnice, dana 29. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnim dio odredbe Ugovora o kreditu broj 056-50-4101582 sklopljenog između tužitelja i tuženika, od dana 15.05.2007. godine, sadržan u čl. 3. Ugovora o kreditu, koja nosi naziv “NAKNADA” a koja glasi:

“3,30 % (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita….”

II Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Zagreb, Magazinska 69, OIB: 53056966535 da tužitelju ĐB, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 422,98 eur, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom počev od 17. svibnja 2007. do isplate, i to do 31. prosinca 2007. po stopi iz čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate ("Narodne Novine" 153/04), od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se do 31. srpnja 2015. određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Zagreb, Magazinska 69, OIB: 53056966535 da tužitelju ĐB, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 559,72 eur s zateznom kamatom koja teče od 29. svibnja 2025. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je dana 15. svibnja 2007. sa tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 056-50-4101582, prema kojem je tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 21.756,90 CHF, da je odredbom čl. 3. predmetnog Ugovora tuženik obvezao tužitelja na plaćanje naknade za obradu zahtjeva u visini od 3,30 % bez da mu je prethodno, a niti naknadno jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova, tj. od čega se isti sastoje, u kojem konačnom iznosu, niti zašto je baš određena naknada u visini od 3,30 % od iznosa kredita, što navedenu obvezu tužitelja kao potrošača čini u potpunosti neodređenom i neodredivom, posljedično i nepoštenom i ništetnom, sukladno odredbi čl. 270 Zakona o obveznim odnosima. Tužitelj navodi da se radi o odredbi koja je unaprijed formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika kao jače ugovorne strane, a u kojem se položaju tuženik nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija te profesionalno dioničko društvo. Tužitelj navodi da je tuženik nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, na koji način je doveo tužitelja u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo sa tužiteljem, da je tužitelju suprotno načelu savjesnosti i poštenja nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza, koja kao takva uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita, a također da u ugovoru nije bilo navedeno po kojem tečaju će se obračunati sporna naknada (da li po kupovnom, srednjem ili prodajnom tečaju), a dodatno, nije precizirano niti da li će biti relevantan tečaj na dan sklapanja ugovora, na dan isplate kredita ili na neki treći dan. Tužitelj navodi da je tuženik naplatio tužitelju prilikom isplate kredita 16. svibnja 2007. naknadu u iznosu od 3.186,96 kn (3,30% od iznosa kredita). Slijedom navedenog tužitelj predlaže donošenje presude kojom se utvrđuje ništetnim dio odredbe Ugovora o kreditu broj 056-50-4101582 sklopljenog između tužitelja i tuženika, od dana 15. svibnja 2007. godine, sadržan u čl. 3. Ugovora o kreditu, koja nosi naziv “NAKNADA”, a koja glasi: “3,30 % (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita….” i kojom se nalaže tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 422,98 eur, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom tekućom od 17. svibnja 2007. do isplate uz naknadu troška parničnog postupka s zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovor zastare i zahtjeva i navodnog potraživanja tužitelja, navodi da tužbu treba odbaciti jer tužitelj nije ponudio nikakve odnosno nije ponudio prema Zakonu o parničnom postupku adekvatne dokaze za svoje traženje, navodi da je ugovor potvrđen od strane javnog bilježnika Mariji Baković iz Zagreba, pod brojem OU-18645/07 dana 16. svibnja 2007. pa da slijedi da je tužitelj bio upozoren na sva prava i obveze iz i/ili u vezi Ugovora prije njegovog sklapanja, da je tužitelj sve odredbe Ugovora razumio i prihvatio, te da niti jednoj odredbi Ugovora, pa tako niti čl. 3. Ugovora, nije bila svrha da se koju od strana stavi u nepovoljniji položaj. Tuženik navodi da je dao tužitelju protučinidbu za ulaznu naknadu pa ista nije uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, da je tužitelj zahtjevom za kredit uzrokovao tuženiku dodatne troškove; da je tuženik za potrebe procjene uvjeta i statusa klijenta tužitelja, kreditne sposobnosti tužitelja i sudužnika, procjene instrumenta osiguranja i osiguranja svojeg potraživanja, te provođenje svih navedenih radnji, kao i za procjenu samog zahtjeva nedvojbeno imao i direktne materijalne troškove (troškove korespondencije i sa državnim tijelima, drugim entitetima i unutar društva tuženika, kontaktiranja, umnožavanja, naknade, dažbine i davanja koji se direktno odnose na obradu zahtjeva tužitelja) i indirektne materijalne troškove povezane s obradom zahtjeva za kredit tužitelja (u frakciji prema vremenu i kompleksnosti obrade zahtjeva prema vremenu i kompleksnosti obrade svih ostalih zahtjeva za kredit u mjerodavnom vremenu, troškove zakupa, najma, poslovnice, komunalnih usluga, agencijske troškove, marketinške troškove, plaćanja prema državi i drugo), a koje ne bi imao da je tužitelj bio klijent tuženika prije odobrenja kredita i da nije postavio zahtjev za kredit; da svu dokumentaciju kojom se dokazuje uspostava sredstava osiguranja tužitelj je morao pribaviti i dostaviti tuženiku, a tuženik je morao minimalno pregledati, procijeniti ne samo njezinu formalnu ispravnost (točnost pisanja i brojeva) već procijeniti i provjeriti odgovora li ona suštinski potrebama tuženika, kako bi odobrio kredit dan Ugovorom; da osim pribave i procjene navedenih sredstava osiguranja, svakako je bilo potrebno i provjeriti i pregledati svu navedenu dokumentaciju, i to i u odnosu na tužitelja i u odnosu na sudužnika, te provesti sve mjere i radnje radi provedbe tih osiguranja, pa i provesti komunikaciju ne samo sa tužiteljem, već i sa državnim tijelima (uknjižba založnog prava) i sa društvima, a za osiguranjem poslodavcem tužitelja; s navedenim tijelima i osobama, kao i sa samim tužiteljem trebalo je komunicirati oko svih okolnosti koje su se u postupku pojavile; sve navedene radnje traže vrijeme za njihovo poduzimanje, a onda uzrokuju i daljnje troškove. Tuženik navodi da ništa nije stekao primitkom plaćanja naknade iz čl. 3 Ugovora od tužitelja već da je samo podmirio povećane troškove koje je imao, a tužitelj uzrokovao, samim svojim podnošenjem zahtjeva za kredit. Tužitelj navodi da da je sve to izvršeno jasno je iz same činjenice da je su tuženik i tužitelj sklopili Ugovor, pa je time tuženik dao tužitelju protučinidbu za „ulaznu naknadu“ te da time čl. 3. Ugovora nije uzrokovao nikakvu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, pa, čak i da se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, a kojoj tvrdnji tužitelja se tuženik protivi. Tuženik navodi da je odredba čl. 3 Ugovora jasna i razumljiva, da sklapajući ugovor tužitelj je unaprijed dao suglasnost da se sukladno čl. 3. Ugovora od iznosa kredita naplati „3,30 %, jednokratno, pa je stoga znao i visinu obveze (3,30 %, od iznosa kredita) i trenutka njezina dospijeća (trenutak prve isplate kredita) pa je onda i trebao očekivati da će taj iznos i biti naplaćen i znati kada će biti naplaćen, da je člankom 3. Ugovora određena visina naknade (3,30% od iznosa kredita), a i trenutak njezina dospijeća (prilikom prve isplate kredita) te način njezine naplate (iz iznosa kredita) pa je jasno da je predmetna odredba i po svojoj visini i osnovi određena, pa je činidba iz Ugovora samim Ugovorom jasno i nedvosmisleno određena. Tuženik navodi da je tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan jer ne postoji pravna osnova za traženje tužitelja. Zaključno tuženik predlaže da sud prvenstveno odbaci, a podredno odbije tužbene zahtjeve tužitelja i naloži tužitelju da naknadi prouzročeni parnični trošak tuženiku uvećan za zakonsku zateznu kamatu na trošak tekuću od dana donošenja rješenja o trošku do isplate.

3. Ovosudnim rješenjem donesenim na pripremnom ročištu dana 11. ožujka 2025., a povodom prigovora tuženika, na temelju odredbe čl. 40. st. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 dalje ZPP) vrijednost predmeta spora u ovoj pravnoj stvari određena je u iznosu od 422,98 eur.

3.1. Naime, imajući u vidu da je tuženik osporavao u tužbi naznačenu vrijednost predmeta spora, potrebno je istaknuti da je tužba u ovom predmetu podnesena radi utvrđenja ništetnosti (deklaratorni dio tužbenog zahtjeva) i isplate iznosa od 422,98 eur (kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva). U konkretnom slučaju radi se samo o vrijednosti predmeta spora za zahtjev koji glasi na isplatu iznosa od 422,98 eur jer u ovoj situaciji, u smislu odredbe čl. 35. i 40. ZPP-a, deklaratorni zahtjev treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva na novčanu ili nenovčanu činidbu pa se njegova vrijednost ne uzima u obzir, već samo vrijednost zahtjeva na činidbu. Stoga ovaj sud smatra da je naznačena vrijednost predmeta spora u tužbi od strane tužitelja u iznosu od 1.750,21 eur suviše visoko naznačena, kako to ispravno prigovara tuženik, pa je stoga odredio vrijednost predmeta spora u iznosu od 422,98 eur i odlučio kao u izreci rješenja od 11. ožujka 2025.

4. U tijeku postupka sud je izvršio uvid u: ugovor o kreditu broj 056-50-4101582 (list 5-9 spisa), potvrdu tuženika od 7. svibnja 2024. (list 10 spisa) i izveo dokaz saslušanjem tužitelja.

5. Preostalu dokumentaciju dostavljenu u spis sud nije posebno razmatrao i cijenio jer istu ne nalazi odlučnom za predmet spora.

6. Ocjenjujući rezultate provedenih dokaza, u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 dalje ZPP) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

7. Iz dokumentacije u koju je izvršen uvid kao bitno proizlazi kako slijedi:

- iz ugovora o kreditu proizlazi da je isti zaključen između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita dana 15. svibnja 2007. u iznosu od 21.756,90 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita (čl. 1.) s namjenom za kupnju vozila (čl.6.), da je čl. 3. ugovoreno da se prilikom prvog korištenja kredita naplaćuje jednokratna naknada u visini 3,30% od iznosa kredita, da je ugovor solemniziran po javnom bilježniku Mariji Baković pod brojem OV-18645/07 dana 16. svibnja 2007. te da je tužitelj upozoren da potvrđena privatna isprava ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta,

- da je potvrdom tuženika od 7. svibnja 2024. potvrđeno da je prilikom isplate/korištenja kredita dana 16. svibnja 2007. naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 3.186,96 kn sukladno čl. 3. Ugovora o kreditu i ista da je naplaćena od iznosa odobrenog kredita.

8. Tužitelj je iskazao da mu je kredit trebao za kupnju auta za privatne svrhe te da su ga iz auto kuće uputili u Raiffeisenbank Austria d.d., a u banci da su mu rekli da će kredit biti u CHF jer da nema druge mogućnosti. Tužitelj je iskazao da je nakon 10-tak dana sve bilo gotovo, da je prilikom potpisivanja u banci pročitao na ugovoru da je u CHF, kolike su rate i da je vidio da su 3,3% neki troškovi banke, da je pitao zbog čega to moram platiti, na što su mu rekli da su to troškovi banke i da može platiti kroz anuitete, pri čemu mu nisu objasnili kakvi su to troškovi.

8.1. Iskaz tužitelja sud je ocijenio kao uvjerljiv, životan i logičan.

9. U odnosu na svojstvo potrošača valja istaknuti kako iz dokumentacije u koju je izvršen uvid i iz iskaza tužitelja proizlazi da tužitelj kao korisnik kredita ima status potrošača u smislu odredbe čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, 45/07, dalje: ZZP), a obzirom je tužitelj sklopio predmetni ugovor o kreditu kao fizička osoba u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

10. Odredbom čl. 269. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18; dalje: ZOO) propisano je da se ugovorna obveza može sastojati u davanju, činjenju, ne činjenju ili trpljenju, dok je st. 2. navedenog čl. propisano da ona mora biti moguća, dopuštena i određena odnosno odrediva. Odredbom čl. 270. ZOO propisano da, kad je predmet obveze nemoguć, nedopušten, neodređen ili neodrediv da je ugovor ništav.

10.1. Odredbom čl. 272. st. 2. ZOO-a je propisano da ako treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu da je ugovor ništetan.

10.2. Odredbom čl. 81. st. 1. ZZP-a, važećim u vrijeme sklapanja konkretnog Ugovora o kreditu, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u st. 2. propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, dok je u st. 3. propisano da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, dok je u st. 4. propisano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

Odredbom čl. 84. ZZP-a propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP-a propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

11. Iz sporne odredbe čl. 3. ugovora o kreditu proizlazi da je ugovorena jednokratna naknada od 3,30% od iznosa kredita koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, a koja odredba je sama po sebi lako uočljiva i jasna.

No valja istaknuti da je ugovorena naknada u Ugovoru o kreditu naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti, a sve u vrijeme i na način kako je to ugovorom o kreditu i ugovoreno. U smislu odredbe čl. 269. i čl. 272. ZOO-a naknada kao takva mora biti određena, odnosno odrediva.

11.1. Tuženik u ovom postupku nije dokazao da je odredba čl. 3. predmetnog ugovora određena odnosno odrediva, a isto tako nije niti dokazao da se prilikom sklapanja predmetnog ugovora pojedinačno pregovaralo o toj spornoj odredbi.

Iz iskaza tužitelja proizlazi da mu je bilo onemogućeno pregovarati o naknadi odnosno da je upozoren da je istu dužan platiti sukladno propisima banke. Nadalje valja istaknuti da i iz samog Ugovora o kreditu kao i iz iskaza tužitelja proizlazi da je predmetni ugovor prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, pa po prirodi stvari se o odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a niti se moglo pojedinačno pregovarati.

11.2. Sud nalazi da općenita formulacija glede naknade iz sporne odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu nije u skladu s načelima obveznog prava jer je time od samog početka ugovornog odnosa tužitelj, kao potrošač, doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku, kao trgovca, s obzirom da je na temelju takve formulacije tužitelj mogao znati samo kolika je naknada u postotku ali nije mogao ocijeniti zašto, kako i temeljem čega je dužan naknadu platiti.

11.3. Iz sadržaja sporne ugovorne odredbe i nedostatka jasno definiranih parametara za naknadu, koji bi pritom bili razumljivi tužitelju kao prosječnom potrošaču, proizlazi da naknada nije bila određena, a niti odrediva, slijedom čega sud nalazi utvrđenim da sadržaj takve ugovorne odredbe nije jasan niti razumljiv bilo kojem prosječnom potrošaču, pa tako niti tužitelju.

11.4. S obzirom na utvrđeno očito je da tuženik nije na nedvojben način dokazao da je s tužiteljem u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora pojedinačno pregovarao o spornoj odredbi i da ga je upoznao s parametrima o kojima ovisi iznos naknade te o posljedicama istog. Naime, banka je dužna upoznati klijente s elementima koji utječu na određivanje naknade kao i s posljedicama koje bi isto moglo imati na visinu njihove obveze jer je znanje i iskustvo banke u kreditnom poslovanju superiorno u odnosu na znanje prosječnog potrošača što u konkretnom slučaju nije učinjeno s obzirom na općenitu i nedorečenu formulaciju o naknadama u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru, koja formulacija je tužitelju nerazumljiva.

Dakle, tužitelju su u samom ugovoru morali biti određeno predočeni i objašnjeni razlozi i pojedinosti glede naknade kako bi na temelju određenih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti sve potencijalne ekonomske posljedice koje za njega iz ugovora mogu proizaći, pri čemu nije dovoljno da je tužitelj samo općenito znao da je dužan platiti naknadu. Kako je odredba ugovora o naknadama od bitnog značaja i u konačnici ovisi isključivo o odluci jedne ugovorne strane - tuženika, bez da su određeno i razumljivo navedeni uvjeti plaćanja istih, to predstavlja odredbu koja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

12. U odnosu na prigovor tuženika da je ugovor solemniziran valja istaknuti da je navedeni prigovor neosnovan obzirom da tužitelj unatoč navedenim okolnostima ima pravo tražiti pravnu zaštitu sukladno odredbi čl. 1111. st. 1. i odredbi čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08,125/11, 78/15, 29/18, dalje ZOO) u vezi s odredbom čl. 323. st. 1. ZOO-a. Valja nadodati da javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao tužitelja upoznati s parametrima o kojima ovisi iznos naknade, a koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao te o ekonomskim posljedicama ugovaranja naknade niti je imao takve zakonske ovlasti.

13. Slijedom navedenog kako je u ovom postupku utvrđeno da sporna odredba nije određena niti odrediva to je ista u smislu odredbe čl. 270. ZOO-a ništava. Nadalje utvrđeno je da je sporna odredba prouzročila i znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu tužitelja kao potrošača te je kao takva nepoštena, a time i ništava i u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP-a.

13.1. Slijedom navedenog tužbeni zahtjev usmjeren na utvrđenje ništetnosti odredbe iz 3. Ugovora o kreditu u dijelu kako je to navedeno u točki I izreke presude valjalo je prihvatiti kao osnovan i temeljem odredbe čl. 81. i čl. 87. st. 1. ZZP-a, čl. 3-4., čl. 269., čl. 272. ZOO-a te Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Sl. I. EZ 1993 L 95/29) odlučiti kao u točki I izreke presude.

14. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva valja istaknuti da iz potvrde tuženika od 7. svibnja 2024. proizlazi da je tužitelj platio iznos od 3.186,96 kn na ime naknade za obradu kredita dana 16. svibnja 2007., što prema fiksnom tečaju konverzije iznosi 422,98 eur.

15. U odnosu na prigovor zastare valja istaknuti da sukladno pravnom shvaćanju sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva u svakom slučaju počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

15.1. Obzirom je u ovoj pravnoj stvari točkom I izreke presude utvrđena ništetnost odredbe o naknadi, kada je zastara ponovno počela teći po pitanju naknade, to prigovor zastare nije osnovan u smislu odredbe čl. 225. ZOO-a.

16. Slijedom navedenog sud nalazi da je tuženik u obvezi prema tužitelju vratiti sve što je stekao temeljem djelomično ništetne odredbe ugovora, dakle, bez osnove i to sa zateznom kamatom od dana stjecanja jer se ima smatrati nepoštenim stjecateljem, pa je tužbeni zahtjev valjalo prihvatiti i odlučiti kao u točki II izreke presude temeljem odredbe čl. 323. st.1., čl. 1111. st. 1., čl. 1115., čl. 29. ZOO-a i Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 156/22).

17. Odluka o trošku parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a i na odredbi čl. 155. ZPP-a.

17.1. Tužitelju je trošak postupka odmjeren prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (dalje u tekstu OT) i to za sastav tužbe u iznosu od 100,00 eur (tbr.7.tč.1.OT), za sastav podneska od 23. srpnja 2024. u iznosu od 100,00 eur (tbr.8.tč.1.OT), za zastupanje na ročištima dana 11. ožujka 2025. i dana 15. svibnja 2025. u iznosu od po 100,00 eur za svako (tbr.9.tč.1.OT), sve uvećano za 25% PDV-a, što iznosi ukupno 500,00 eur.

Tužitelju je dosuđen i trošak plaćene sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 33,18 eur te trošak sudske pristojbe za presudu u iznosu od 26,54 eur.

Slijedom navedenog tužitelju je dosuđen trošak postupka u ukupnom iznosu od 559,72 eur.

17.2. Tužitelju u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a nije dosuđen trošak pristupa ročištu za objavu presude obzirom isto nije potrebno za vođenje parnice (čl. 155. st. 1. ZPP-a) te obzirom da se presuda po objavi ističe na internetskoj stranici e-oglasna ploča suda te je uredno pozvane stranke mogu preuzeti i neposredno u sudu (čl. 335. st. 9. i 10. ZPP-a).

17.3. Odluka o kamati na dosuđeni trošak postupka temelji se na odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a, odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a i Uredbi o izmjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 156/22).

17.4. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom III izreke presude.

U Zagrebu, dana 29. svibnja 2025.

Sudac:

Ana Santini Gazilj

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude i rješenja stranke mogu podnijeti žalbe županijskom sudu, koja se podnosi pisano u četiri istovjetna primjerka, putem ovoga suda. Žalba se podnosi u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

-od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, bez obzira da li je stranka na to ročište pristupila, odnosno

-od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

DNA:

1. tužitelj po pun. – uz rješenje za sudsku pristojbu u iznosu od 26,54 eur

2. tuženik po pun.

3. spis