REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Bjelovaru

Bjelovar, Josipa Jelačića 3

P-853/2024-25

(ranije spis br. P-494/2023)

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Bjelovaru, po sucu Sanjinu Miloševiću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja AB OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Hrvoju Čačiću, odvjetniku u Bjelovaru, A. K. Miošića 32, protiv tuženika Porsche mobiliti d.o.o. OIB:36514183925, Zagreb, Velimira Škorpika 21, zastupanog po punomoćniku Tomislavu Buliću, odvjetniku Odvjetničkog društva Stefanović, Krvavica, Bulić i Pletikosa sa sjedištem u [adresa], D.T.Gavrana 13, radi utvrđenja i isplate, nakon održane i zaključene glavne, javne rasprave dana 03. travnja 2025. godine, u prisutnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, temeljem odredbe čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), nakon odgode ročišta za objavu presude, dana 29. svibnja 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 00833, zaključenog 08. kolovoza 2007. godine, između tužitelja AB OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kao korisnika kredita i tuženika Porsche mobiliti d.o.o. OIB:36514183925, Zagreb, Velimira Škorpika 21, u dijelu članka II. navedenog Ugovora o kreditu, kojim je iznos kredita ugovoren u valuti CHF i točke 5.1 pripadajućih uvjeta ugovora o kreditu, a koja glasi; „Sve novčane obveze koje proizlaze iz Ugovora, ako su izražene u CHF, ispunjavaju se plaćanjem u kunama prema tečaju za devize Raiffesenbank Austria d.d., Zagreb, za CHF vrijedećem na dan plaćanja.“, a kojom odredbom je u predmetni ugovor o kreditu ugovorena valutna klauzula, odnosno otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za valutu švicarski franak (CHF).

II. Nalaže se tuženiku Porsche mobiliti d.o.o. OIB:36514183925, Zagreb, Velimira Škorpika 21, da tužitelju AB OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], isplati iznos od 4.190,80 Eura sa zateznim kamatama po stopi od 15% godišnje tekućim do 31.prosinca 2007.godine, po stopi od 14% godišnje tekućim od 01. siječnja 2008. godine, do 30. lipnja 2011. godine, po stopi od 12% godišnje tekućim od 01. srpnja 2011. godine, do 31. srpnja 2015. godine, od 01. kolovoza 2015. godine, (ranije spis br. P-494/2023)

do 31.prosinca 2022. godine, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od jedne godine nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.siječnja 2023. godine, do 31. prosinca 2023. godine, po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2024. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope - kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, uvećane za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, i to:

- na iznos od 1,10 Eura, od 01.09.2007. godine, do isplate,

- na iznos od 0,28 Eura, od 01.12.2007. godine, do isplate,

- na iznos od 3,28 Eura, od 30.01.2008. godine, do isplate,

- na iznos od 1,41 Eura, od 01.03.2008. godine, do isplate,

- na iznos od 8,42 Eura, od 29.03.2008. godine, do isplate,

- na iznos od 3,32 Eura, od 30.04.2008. godine, do isplate,

- na iznos od 0,52 Eura, od 01.07.2008. godine, do isplate,

- na iznos od 1,44 Eura, od 29.07.2008. godine, do isplate,

- na iznos od 1,73 Eura, od 27.09.2008. godine, do isplate,

- na iznos od 9,28 Eura, od 25.10.2008. godine, do isplate,

- na iznos od 12,85 Eura, od 27.11.2008. godine, do isplate,

- na iznos od 4,65 Eura, od 23.12.2008. godine, do isplate,

- na iznos od 25,18 Eura, od 30.01.2009. godine, do isplate,

- na iznos od 26,77 Eura, od 26.02.2009. godine, do isplate,

- na iznos od 18,11 Eura, od 26.03.2009. godine, do isplate,

- na iznos od 20,60 Eura, od 28.04.2009. godine, do isplate,

- na iznos od 21,40 Eura, od 02.06.2009. godine, do isplate,

- na iznos od 17,47 Eura, od 30.06.2009. godine, do isplate,

- na iznos od 18,88 Eura, od 25.09.2009. godine, do isplate,

- na iznos od 16,76 Eura, od 28.08.2009. godine, do isplate,

- na iznos od 16,76 Eura, od 30.10.2009. godine, do isplate,

- na iznos od 14,71 Eura, od 24.11.2009. godine, do isplate,

- na iznos od 18,84 Eura, od 01.01.2010. godine, do isplate,

- na iznos od 17,77 Eura, od 27.01.2010. godine, do isplate,

- na iznos od 22,38 Eura, od 27.02.2010. godine, do isplate,

- na iznos od 24,05 Eura, od 01.04.2010. godine, do isplate,

- na iznos od 25,40 Eura, od 27.04.2010. godine, do isplate,

- na iznos od 28,05 Eura, od 27.05.2010. godine, do isplate,

- na iznos od 32,96 Eura, od 29.06.2010. godine, do isplate,

- na iznos od 36,29 Eura, od 27.07.2010. godine, do isplate,

- na iznos od 41,55 Eura, od 25.08.2010. godine, do isplate,

- na iznos od 44,55 Eura, od 25.09.2010. godine, do isplate,

- na iznos od 48,69 Eura, od 28.10.2010. godine, do isplate,

- na iznos od 47,16 Eura, od 27.11.2010. godine, do isplate,

- na iznos od 49,44 Eura, od 29.12.2010. godine, do isplate,

(ranije spis br. P-494/2023)

- na iznos od 60,60 Eura, od 27.01.2011. godine, do isplate,

- na iznos od 60,11 Eura, od 26.02.2011. godine, do isplate,

- na iznos od 59,49 Eura, od 25.03.2011. godine, do isplate,

- na iznos od 65,05 Eura, od 28.04.2011. godine, do isplate,

- na iznos od 58,24 Eura, od 25.05.2011. godine, do isplate,

- na iznos od 64,80 Eura, od 29.06.2011. godine, do isplate,

- na iznos od 75,63 Eura, od 26.07.2011. godine, do isplate,

- na iznos od 91,52 Eura, od 27.08.2011. godine, do isplate,

- na iznos od 102,17 Eura, od 27.09.2011. godine, do isplate,

- na iznos od 82,37 Eura, od 25.10.2011. godine, do isplate,

- na iznos od 75,22 Eura, od 26.11.2011. godine, do isplate,

- na iznos od 75,30 Eura, od 28.12.2011. godine, do isplate,

- na iznos od 80,63 Eura, od 27.01.2012. godine, do isplate,

- na iznos od 85,43 Eura, od 23.02.2012. godine, do isplate,

- na iznos od 86,41 Eura, od 27.03.2012. godine, do isplate,

- na iznos od 84,32 Eura, od 28.04.2012. godine, do isplate,

- na iznos od 83,52 Eura, od 29.05.2012. godine, do isplate,

- na iznos od 86,26 Eura, od 29.06.2012. godine, do isplate,

- na iznos od 86,47 Eura, od 25.07.2012. godine, do isplate,

- na iznos od 84,38 Eura, od 24.08.2012. godine, do isplate,

- na iznos od 82,83 Eura, od 02.10.2012. godine, do isplate,

- na iznos od 77,19 Eura, od 25.10.2012. godine, do isplate,

- na iznos od 84,19 Eura, od 28.11.2012. godine, do isplate,

- na iznos od 85,06 Eura, od 29.12.2012. godine, do isplate,

- na iznos od 84,30 Eura, od 26.01.2013. godine, do isplate,

- na iznos od 76,02 Eura, od 26.02.2013. godine, do isplate,

- na iznos od 79,84 Eura, od 26.03.2013. godine, do isplate,

- na iznos od 80,57 Eura, od 25.04.2013. godine, do isplate,

- na iznos od 84,93 Eura, od 22.05.2013. godine, do isplate,

- na iznos od 75,52 Eura, od 27.06.2013. godine, do isplate,

- na iznos od 76,17 Eura od 23.07.2013. godine, do isplate,

- na iznos od 77,47 Eura, od 23.08.2013. godine, do isplate,

- na iznos od 76,83 Eura, od 27.09.2013. godine, do isplate,

- na iznos od 79,31 Eura, od 22.10.2013. godine, do isplate,

- na iznos od 81,53 Eura, od 28.11.2013. godine, do isplate,

- na iznos od 81,65 Eura, od 31.12.2013. godine, do isplate,

- na iznos od 84,36 Eura, od 30.01.2014. godine, do isplate,

- na iznos od 81,66 Eura, od 25.02.2014. godine, do isplate,

- na iznos od 85,36 Eura, od 25.03.2014. godine, do isplate,

- na iznos od 87,58 Eura, od 29.04.2014. godine, do isplate,

- na iznos od 85,75 Eura, od 27.05.2014. godine, do isplate,

- na iznos od 82,74 Eura, od 01.07.2014. godine, do isplate,

- na iznos od 84,11 Eura, od 22.07.2014. godine, do isplate,

- na iznos od 85,86 Eura, od 12.08.2014. godine, do isplate, a sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Porsche mobiliti d.o.o. OIB:36514183925, Zagreb, Velimira Škorpika 21, da tužitelju AB OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], nadoknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.157,51 Eura, sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope - kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje (ranije spis br. P-494/2023)

posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, uvećane za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja teče od 29. svibnja 2025. godine, do isplate, a sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se kao neosnovan dio sporednog zahtjeva tužitelja u vezi zatezne kamate zatražene na iznos od 1,68 Eura, od 02.09.2008. godine, do isplate.

Obrazloženje

1. Tužitelj je dana 25. svibnja 2023. godine, podnio tužbu protiv tuženika, radi utvrđenja ništetnost ugovorne odredbe u valutnoj klauzuli, ali i radi isplate novčanog iznosa od 4.188,29 Eura sa zateznom kamatom. Podneskom od 19. ožujka 2025. godine, nakon izvedenog dokaza financijskim vještačenjem u ovome predmetu, tužitelj je uskladio visinu svog novčanog potraživanja sa matematičkim izračunom sudskog vještaka, potražujući svojim konačnim zahtjevom isplatu iznosa od 4.190,80 Eura, sa zateznom kamatom na način naveden u točci II. izreke ove odluke, nakon što je prethodno istakao već navedeni deklaratorni zahtjev.

2. Obrazlažući tužbeni zahtjev, tužitelj je u historijatu tužbe naveo da je sa tuženikom, kao davateljem kredita, zaključio Ugovor o kreditu broj 00833 od 08. kolovoza 2007. godine (u daljnjem tekstu: Ugovor), te da je tim Ugovorom, tuženik omogućio tužitelju korištenje kredita u iznosu od 24.320,31 CHF u kunskoj protuvrijednosti, radi kupovine osobnog automobila. Navedeni kredit je po navodu tužitelja u cijelosti otplaćen.

3. Prema članku 5. uvjeta Ugovora, proizlazi da se radi o kreditu koji ima valutnu klauzulu izraženu u valuti švicarski franak (dalje u tekstu: CHF), a s obzirom na to da iz navedenoga proizlazi da se sve novčane obveze ugovora, ako su izražene u CHF, ispunjavaju plaćanjem u kunama prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisen bank Austria d.d. za CHF, važećem na dan plaćanja, a da se radi o kreditu koji je vezan uz valutnu klauzulu CHF proizlazi iz točke II. Ugovora. Tužitelj tvrdi da mu nitko nije detaljnije objasnio uvjete zaključenja kreditnog aranžmana, odnosno da tuženik tužitelju nije davao nikakve obavijesti, niti detaljne informacije o tome kakav kredit tužitelj uzima kod tuženika i kakvi sve rizici mogu proizaći iz ugovaranja valutne klauzule u CHF. Tužitelj smatra kako je Ugovor, očiti primjer tipskog ugovora, bez mogućnosti utjecaja tužitelja na ugovorne odredbe, a tužitelj nije mogao niti shvatiti ništa o financijskim kretanjima i uvjetima koji utječu na financijski i bankarski sektor. Pored navedenoga, nije se pojedinačno pregovaralo o ugovorenoj valutnoj klauzuli u CHF, između stranaka, a prilikom zaključenja predmetnog Ugovora, tuženik tužitelju nije dao nikakve obavijesti o značenju ugovaranja valutne klauzule, a niti mu je pružio mogućnost izabrati ugovaranje valutne klauzule u nekoj drugoj valuti.

4. S obzirom na to da je zbog primjene spornih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli o kojima se nije pojedinačno pregovaralo došlo do znatnog porasta anuiteta i glavnice kredita, nakon što je tečaj valute CHF porastao, koji Hrvatska narodna banka, za (ranije spis br. P-494/2023)

razliku od tečaja Eura, ne drži pod kontrolom, nastupila je značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Po tužitelju je unošenje od strane tuženika u Ugovor, odredbe o navedenoj valutnoj klauzuli, očito bilo suprotno načelima obveznog prava i time je od samog početka tog ugovornog odnosa, korisnik kredita kao potrošač, bio doveden u neravnopravni položaj u odnosu na tuženika. Za ocjenu valjanosti ugovornih odredbi mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03 – u daljnjem tekstu: ZZP/03) za razdoblje do 06. kolovoza 2007. godine, do kada je taj ZZP/03 bio na snazi, a potom od 07. kolovoza 2007. godine, Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 97/07, 125/07 – u daljnjem tekstu: ZZP/07) kada je isti ZZP/07 stupio na snagu do 31. prosinca 2008. godine. Člankom 84. ZZP/03 i člankom 99. ZZP/07, propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Materija o nepoštenim odredbama u trgovačkim ugovorima regulirana je pravilima Zakona o zaštiti potrošača, dok su odredbe Zakona o obveznim odnosima koji ovu materiju također regulira, ali na razini općeg propisa, primjenjuju supsidijarno. Na temelju odredbe čl. 295 st. 1. Zakona o obveznim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u tipskom ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, a odredbom čl. 295. st. 3. ZOO, propisano je da u slučaju neslaganja općih uvjeta i posebnih pogodbi, vrijede ove posljednje. Odredbom članka 322. ZOO, propisano je da je Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo, dok je odredbom čl. 320. ZOO, propisano da u slučaju kad je ugovor sklopljen prema naprijed otisnutom sadržaju ili kad je ugovor na drugi način pripremila i predložila jedna ugovorna strana nejasne odredbe tumačit će se u korist druge strane.

5. Tužitelj nastavlja, kako prema odredbi čl. 5. Direktive 93/13 Europske ekonomske zajednice od 05. travnja 1993. godine (u daljnjem tekstu: Direktiva 93/13) u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo, a prema odredbi čl. 3. st. 1. te Direktive, ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora. Nadalje i prema presudi, Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014. godine, čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te odnos te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora. U predmetu Suda Europske unije br. C-472/10 u postupku prethodnog odlučivanja, od strane neovisne odvjetnice, bilo je izraženo pravno shvaćanje prema kojem ugovorne odredbe koje omogućuju jednostranu izmjenu ugovora nisu automatski nepoštene, već su to samo one odredbe koje dopuštaju izmjenu bez valjanog razloga ili koje u sebi ne sadrže razlog za izmjenu, time da razlog mora biti izrijekom naveden u ugovornoj odredbi.

6. Imajući u vidu da ukupan iznos kojeg će tužitelj kao korisnik kredita vratiti tuženiku kao kreditoru uvelike ovisi o kretanju tečaja HRK u odnosu na CHF, već sama ta odredba ugovora koju koristi tuženik čini tu obvezu posebno rizičnom, jer u vrijeme (ranije spis br. P-494/2023)

zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti kreditoru. Iznos glavnice kredita, koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franka i kune, potrošači ne mogu unaprijed znati, a niti potrošači na njega mogu utjecati. Osim toga, predmetni ugovor o kreditu čine i uvjeti koji su njegov sastavni dio, čime se također potvrđuje da se radi o ugovoru koji je sastavljen unaprijed za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana-sastavljač, nudi drugoj ugovornoj strani. Samim time da je tužitelj i imao mogućnost prigovoriti bilo kojoj ugovornoj odredbi, ne bi mogao utjecati na njezin sadržaj s obzirom na to da je ugovor tipski ili adhezijski, a takvi ugovori su ništetni, ako su sastavljeni suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzrokuju očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog Ugovora, čak i ako su Opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela. Da je takvo postupanje kreditora nepošteno utvrdio je Sud Europske unije u svojoj odluci u predmetu C-186/16 A i dr. protiv Banca Romaneasca SA, a koja presuda obvezuje i ovaj sud. U toj presudi Sud Europske unije utvrđuje da je banka bila dužna potrošaču detaljno objasniti kako funkcionira kreditni paket do te mjere da mu je morao ako je potrebno kroz simulacije demonstrirati, kako će moguće promjene tečaja posebno povezane uz moguće promjene kamatne stope utjecati na njegove mjesečne anuitete, te ukupnu kreditnu obvezu i kroz koje točno mehanizme.

7. U presudi ABĆ i ABĆG protiv Cajasur Banco i Banco Bilbao Viscaya Argentaria SA u spojenim predmetima C- 154/15, C-307/15 i C-308/15, sud Europske unije je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba, koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena. Primjenom pravila iz odluke opisane u točki 18.2. navedenog obrazloženja presude i rješenja, proizlazi da Ugovor o kreditu egzistira bez ništetnih odredbi (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), dakle bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF. U konkretnom slučaju nije cijeli ugovor ništav, već samo pojedine, po tužitelju označene odredbe, a bez kojih ugovor može i nadalje egzistirati. Slijedom navedenoga, a imajući u vidu da spomenute odredbe čl. II Ugovora o kreditu i točka 5.1. Uvjeta ugovora o kreditu, ne sadrže bilo kakav kriterij, bilo kakav parametar, niti bilo kakav precizan način funkcioniranja valutne klauzule, odnosno kretanja tečaja HRK/CHF o kojem bi tužitelj kao potrošač bio informiran u vrijeme i prilikom sklapanja ugovora, proizlazi da se radi o nepoštenoj odredbi.

8. S obzirom na to da je dio ugovornih odredbi Ugovora o kreditu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule ništetan, to tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog ugovora, odnosno takvih ništetnih ugovornih odredaba (ranije spis br. P-494/2023)

Ugovora o kreditu primio, a što je sukladno čl. 1111. ZOO, kojim je određeno da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi, a prema odredbi čl. 1115. ZOO, kada se vraća stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja.

9. Obzirom da je preliminarnim provedenim financijskim vještačenjem tužitelj utvrdio da je tužitelj, tuženiku po osnovi ništetne odredbe Ugovora, ukupno preplatio iznos od 4.188,29 Eura, tužitelj je tužbenim zahtjevom istaknutim u tužbi predložio utvrđenje ništetnom navedene odredbe Ugovora i isplatu iznosa od 4.188,29 Eura sa zateznom kamatom, a tu svotu tražene isplate je korigirao na iznos od 4.190,80 Eura, nakon izvedenog dokaza financijskim vještačenjem u ovome predmetu, uskladivši na taj način visinu svog novčanog potraživanja sa matematičkim izračunom vještaka.

10. U pisanom odgovoru na tužbu, tuženik je pored neosnovanog prigovora mjesne nenadležnosti ovoga suda za suđenje, osporio tužbeni zahtjev tužitelja zbog zastare potraživanja i nedostatka aktivne legitimacije.

11. Prigovor zastare je obrazložio navodeći da se u ovom slučaju primjenjuje petogodišnji zastarni rok, prema pravilima za povrat plaćenog ili stečenog bez osnove, a po tuženiku rok zastare počinje teći za svaki pojedini obrok od dana upate istoga. Kako je posljednji obrok temeljem Ugovora isplaćen još u srpnju 2014. godine, a tužba je podnesena u svibnju 2023. godine, po tuženiku je sasvim jasno da je cjelokupno novčano potraživanje tužitelja u zastari.

12. Pored tih razloga zbog kojih je osporavao tužbeni zahtjev tužitelja, tuženik je osporio pravnu osnovu i visinu zahtjeva i iz drugih razloga.

13. Naime, tuženik tvrdi kako je sve ugovore u okviru svog poslovanja sklapao u dobroj vjeri, te u potpunosti informirao drugu ugovornu stranu o svim bitnim ugovornim odredbama, pa kako u ovom slučaju nema ništetnih odredbi Ugovora, nema niti osnove za donošenje presude, kojom se tuženiku nalaže da nešto isplati tužitelju. Tuženik je osporio primjenu odredaba ZZP u ovom slučaju, a čak i kad bi se ZZP primjenjivao, tuženik ukazuje na odredbu čl. 84. ZZP/03, te istovjetnu odredbu u članku 53. trenutno važećeg ZZP, koja ne dopušta ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Naravno s obzirom na tu odredbu, tuženik smatra u konkretnom slučaju, sve odredbe Ugovora jasne, lako razumljive i uočljive, pa da stoga nisu ispunjeni niti osnovni kriteriji za raspravljanje o nepoštenosti takvih odredbi. Opreza radi, premda u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti za raspravljanje o nepoštenosti ugovornih odredbi, tuženik ističe da su sve ugovorne odredbe u skladu sa zakonskim odredbama, te suprotno tvrdnjama tužitelja ne predstavljaju odredbe kojima bi bila narušena ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana.

14. Tuženik tvrdi da je održavao učestale edukacije svojih prodavača i prodajnih predstavnika, te uvijek isticao kako prilikom sklapanja ugovora s valutnim klauzulama postoji rizik radi promjene tečaja, a na koji tuženik ne utječe, ali korisnici kredita tog rizika moraju biti svjesni. Štoviše, tuženik je nevezano za bilo koju valutu nudio jednake (ranije spis br. P-494/2023)

uvjete za sklapanje ugovora o kreditu, što tuženik dokazuje i dostavom primjerka ugovora o kreditu sklopljenog s valutom u Eura. Tuženik je naveo kako je tužitelj u potpunosti imao mogućnost, sklopiti ugovor s valutnom klauzulom u eurima – što nije učinio.

15. U odnosu na tvrdnje o neinformiranosti tužitelja o značenju valutne klauzule u valuti CHF, tuženik ističe da se, u vrijeme kada je sklopljen Ugovor, radilo o javno dostupnoj i općepoznatoj informaciji koja je sustavno bila objavljivana godinama prije zaključenja Ugovora u nizu novinskih članaka, a na istu činjenicu je posebno upozorio tadašnji viceguverner HNB, LB prilikom podnošenja izvješća Hrvatskom saboru, te se tuženik pozvao na novinske članke Večernjeg lista, Vjesnika, Novog lista i Jutarnjeg lista, od 09. ožujka 2005. godine, 29. travnja, 20. srpnja i 21. srpnja 2005. godine, koje članke je citirao u odgovoru na tužbu, pa zaključuje kako se tvrdnje tužitelja promašene i netočne i ukazuje na razliku kredita sa valutnom klauzulom u CHF, sklopljenih prije 2005. godine i nakon. Naime, tuženik smatra da su samo do 2005. godine korisnici kredita mogli tvrditi da su banke ili drugi kreditori tajili informacije kojima su raspolagali o nestabilnosti tečaja CHF koji HNB ne štiti u odnosu na kunu, ali od 2005. godine, se radilo o općepoznatoj informaciji o kojoj se govorilo javno u medijima, što znači po tuženiku da se korisnici kredita koji su se odlučili za sklapanje ugovora u CHF valuti ne mogu više pozivati na istu argumentaciju o neznanju.

16. Tuženik tvrdi da je tužitelj taj koji je tražio od tuženika financiranje kredita u valuti CHF, te da je valutna klauzula izrijekom dopuštena i legitimna ugovorna odredba, a nakon što je valjano ugovorena, valutna klauzula ne može postati ništetnom zbog kretanja tečaja kune prema stranoj valuti tijekom trajanja ugovornog odnosa, time da se kretanje tečaja kune prema nekoj stranoj valuti, ne može smatrati protivnom Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, pa ne može ni valjano ugovorenu valutnu klauzulu naknadno učiniti ništetnom.

17. Nadalje, tužitelj tvrdi kako je predmetni Ugovor sklopljen isključivo na njegovu štetu, ali prednosti koje su ostvarene u razdoblju do 2011. godine, ne smatra „problematičnima“ jer je kao korisnik kredita u tom razdoblju bio u boljoj poziciji od korisnika kredita koji su u tom razdoblju zaključili ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u eurima ili kunski kredit. Štoviše, tuženik ističe kako je zakonodavac Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (dalje u tekstu: ZID ZPK) u čl. 19. st. 3. izrijekom isključio već otplaćene kredite. Naime, razlog isključenja već otplaćenih kredita se očituje u cilju zakonodavca kojim je nastojao otkloniti neravnotežu koja je nastala između ugovornih stranaka, a na štetu potrošača, tj. očigledno je kako je zakonodavac smatrao kako korisnici CHF kredita koji su svoje kredite već isplatili nisu pretrpjeli nikakvu štetu, odnosno kako između potrošača i vjerovnika nije postojala znatna neravnoteža na strani potrošača, kao i u konkretnom slučaju između tužitelja i tuženika koji je svoj kredit isplatio u cijelosti prije donošenja ZID ZPK.

18. Zaključno je tuženik naveo kako tuženik nema vlastiti kapital, te se za svaki pojedini kredit zaduživao od banke sa sjedištem u [adresa], koja mu je navedeni iznos isplaćivala u CHF valuti, a navedeni iznos je potom bio isplaćen tužitelju što ne mijenja činjenicu da se na traženje tužitelja, tuženik također zadužio u CHF valuti te je navedene iznose vraćao, također prema važećoj valuti CHF. Dakle, ne samo da se tuženik zaduživao u valuti CHF, nego je to činio i putem banke sa (ranije spis br. P-494/2023)

sjedištem u [adresa], pa stoga postoji i međunarodni element, a sve na zahtjev i traženje tužitelja. Slijedom svega navedenog, tuženik je predlaže odbiti u cijelosti tužbeni zahtjev i obvezati tužitelja da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka, sa zateznim kamatama.

19. Radi razrješenja spornih odlučnih činjenica izvedeni su dokazi uvidom u Sporazum radi osiguranja novčane tražbine prijenosom vlasništva na pokretnini od 08.08.2007.g. (list 10-12), Ugovor od 08.08.2007.g. (list 13-17), plan otplate uz ugovor o kreditu br. 00833 (list 18-19), dokaz o plaćanju i zatvaranju kredita otplatom (list 20- 25), preliminarni vještački nalaz Josipa Rašića iz [adresa] od 13.05.2023.g. (list 26- 29), sudsku praksu, novinske članke, stručni članak HB sa nazivom "Slučajni odabir CHF kredita kao sredstva za stjecanje neočekivane zarade", te obrazac ugovora o kreditu u valuti Eura, dostavljeno po tuženiku uz odgovor na tužbu (list 41-96), pisanu izjavu svjedoka ĐB od 28.09.2023.g., ovjerenu po javnom bilježniku Vojislavu Ore istoga dana pod brojem OV-6512/2023 (list 123-125), te financijsko vještačenje (list 132-133), odnosno uvid u pisani nalaz i mišljenje financijskog vještaka Ručević vještačenja d.o.o. Zagreb iz podneska od 28.11.2024.g. (list 135-146).

20. Izveden je dokaz saslušanjem tužitelja (list 128-129) u svojstvu stranke.

21. Izvedeni dokazi ocijenjeni su u smislu čl. 8. ZPP.

22. Tužbeni zahtjev tužitelja je ocijenjen osnovanim u cijelosti u pogledu pravne osnove, ali i gotovo u cijelosti u vezi visine tužbenog zahtjeva jer je za simboličan iznos odbijen sporedni zahtjev tužitelja u vezi zatražene zatezne kamate, kako je to navedeno u točci IV. izreke ove presude.

23. Između stranaka nije bilo sporno, a sud je ujedno to utvrdio i na temelju materijalnih dokaza:

- da je tužitelj AB u svojstvu korisnika kredita, sa tuženikom u svojstvu davatelja kredita, zaključio namjenski Ugovor o kreditu br. 00833, dana 08. kolovoza 2007. godine (list 13-16), za kupnju novog automobila marke Škoda Octavia, Tour 1,4 po kojem mu je odobren kredit od 29.844,36 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, dakle s valutnom klauzulom,

- da je tužitelju uručen taj Ugovor, sa planom otplate kredita,

- da je tužitelj otplatio tuženiku, navedeni kredit,

- da je tijekom otplate kredita dolazilo do promjene tečaja CHF u odnosu na hrvatsku kunu, ponekad u korist tužitelja, a ponekad na štetu tužitelja, što je utjecalo na promjenu mjesečnih anuiteta za otplatu kredita.

24. Između stranaka je bilo sporno je li tužitelj aktivno legitimiran za ovu parnicu, odnosno je li osnovan tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije.

25. Osim toga, sporno je bilo u slučaju da je neosnovan tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije, da li je eventualno, zastarjelo novčano potraživanje tužitelja.

(ranije spis br. P-494/2023)

26. Nadalje, ukoliko se ne radi o zastarjeloj novčanoj tražbini tužitelja, sporno je bilo i da li je ništetna odredba Ugovora kojom je ugovorena valutna klauzula tj. švicarski franak, kao valuta u odnosu na koji se mjesečni anuitet određuje na dan dospijeća pojedinog anuiteta u kunskoj protuvrijednosti i to prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb.

27. Tuženikov prigovor u vezi nedostatka aktivne legitimacije tužitelja, koji usput tuženik nije na valjan način niti pojasnio, niti obrazložio, nije bio osnovan jer je tužitelj bio osoba koja je sklopila s tuženikom Ugovor, koja je izvršila svoju ugovornu obvezu u vezi otplate kredita tuženiku, te koji je u svojstvu potrošača realizirao navedeni namjenski kredit, kod tuženika, za kupnju automobila marke Škoda, koji mu je služio za osobne potrebe. Analogno tome, ukoliko se utvrdi da je odredba Ugovora u vezi valutne klauzule ništetna, upravo je tužitelj taj koji je aktivno legitimiran da po pravilima stjecanja bez osnove, odnosno stjecanja na temelju osnove koja je otpala, potražuje od tuženika restituciju isplaćenog novčanog iznosa za koji je tužitelj oštećen, a u kontekstu tog novčanog zahtjeva je nesporno kako je upravo tužitelj aktivno legitimiran da istakne prejudicijelni zahtjev u vezi utvrđenja ništetnom navedene odredbe Ugovora.

28. Osim toga, tijekom ove parnice nije utvrđeno da bi odredba o valutnoj klauzuli iz Ugovora, bila jasna i lako razumljiva, da se u smislu ZZP, ne bi moglo ocjenjivati da li je ta odredba poštena, a time i ništetna, pa nema govora o tome da bi bio osnovan tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije.

29. Nadalje, nije na odmet istaći da je čl. 328. ZOO, propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, ali i da je Vrhovni sud RH (u daljnjem tekstu: VSRH) na sjednici Građanskog odjela VSRH od 30. siječnja 2020. godine, donio pravno stajalište kojim je istaknuto da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323.st.1. ZOO/05 (čl. 104.st.1. ZOO/91) kao posljedicu utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

30. Ovo pravno stajalište je izuzetno bitno u kontekstu tuženikovog prigovora koji je istaknut zbog zastare novčanog potraživanja jer ukoliko je osnovan predmetni prejudicijelni zahtjev za utvrđenje ništetnim odredbe Ugovora u vezi valutne klauzule, onda je sasvim jasno da se u kontekstu takvog predmetnog utvrđenja, ali i sadržaja navedenog pravnog stajališta VSRH, ne može govoriti o zastarjelom predmetnom novčanom potraživanju tužitelja, pa je i taj prigovor tuženika bio neosnovan jer je ovaj sud ocijenio osnovanim u ovome slučaju i deklaratorni i kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva tužitelja.

31. Nadalje, kako tuženik iz ove parnice nije bio stranka - tuženik u postupku povodom podnesene tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, vođenom pod brojem P-1401/2012, pred Trgovačkim sudom u Zagrebu (u daljnjem tekstu: TSZ), tužitelj se za potrebe ovog postupka ne može u smislu čl. 502.c. ZPP, pozvati na pravna utvrđenja iz presude kojom je bio prihvaćen zahtjev iz te tužbe podnesene u smislu čl. 502.a. ZPP, jer ta pravna utvrđenja nemaju, niti mogu imati direktni utjecaj na navedeni Ugovor koji je s tuženikom zaključio tužitelj, već imaju i mogu imati direktan utjecaj na parnice koje su inicirali oštećeni potrošači koji su sklapali sa (ranije spis br. P-494/2023)

bankama (koje banke su bile na strani tuženika stranke u navedenoj parnici br. P- 1401/2012) ugovore o kreditima u valuti CHF sa promjenjivom zateznom kamatom i u razdoblju obuhvaćenom izrekom pravomoćne presude donesene povodom kolektivne tužbe. Međutim, sud smatra da zapravo samo indirektan utjecaj, odnosno utjecaj po pravilima analogije, za ovaj postupak mogu imati pravna utvrđenja iz navedene pravomoćne presude, no o tome će više riječi biti u daljnjem obrazloženju ove odluke.

32. Kako je već navedeno tuženikov prigovor zastare novčanog potraživanja tužitelja, koji je tuženik istakao još u odgovoru na tužbu, nije bio osnovan jer je prije odlučivanja o osnovanosti novčanog zahtjeva tužitelja, sud u ovom postupku ocijenio osnovanim predmetni deklaratorni zahtjev tužitelja u vezi utvrđenja ništetnom navedene odredbe Ugovora u vezi valutne klauzule, a zbog toga je bez svake dileme valjalo primijeniti obvezujuće pravno shvaćanje sa navedene sjednice Građanskog odjela VSRH od 30. siječnja 2020. godine, kojim je istaknuto da rok zastare u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323.st.1. ZOO/05 (čl. 104.st.1. ZOO/91) kao posljedicu utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Na to pravno shvaćanje se i tužitelj, uostalom, indirektno pozvao u podneska od 04. rujna 2023. godine (list 100 spisa).

33. Naime, iako zbog činjenice da sud nije mogao na ovu parnicu direktno primijeniti pravna utvrđenja iz pravomoćne presude donesene u postupku povodom kolektivne tužbe podnesene u smislu čl. 502.a. ZPP, nije bilo od značaja za ovu parnicu pravno shvaćanje zauzeto od strane VSRH u vezi prigovora zastare u njihovoj odluci br. Rev- 2245/17-2 od 20. ožujka 2018. godine, po uvjerenju ovoga suda nema nikakve dileme da je za ovu parnicu značajno gore navedeno pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela VSRH od 30. siječnja 2020. godine. Pri tome, nebitno je po uvjerenju ovoga suda glede opsega primjene tog pravnog shvaćanja, da li se radi o tome da je cijeli Ugovor utvrđen ništetnim ili samo jedna ili više njegovih odredaba, obzirom da se niti u slučaju pravnog stajališta (koje se ne primjenjuje u ovoj situaciji ) VSRH iz odluke br. Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. godine, ne radi o tome da je u postupku povodom kolektivne tužbe podnesene u smislu čl. 502.c., bilo utvrđeno da su ugovori o potrošačkom kreditiranju, koje su sklapale pojedine banke sa oštećenim potrošačima, ništetni u cijelosti.

34. Rezimirajući navedeno, kako je tek ovom sudskom odlukom u deklaratornom dijelu utvrđena ništetnost odredaba Ugovora o valutnoj klauzuli, ni po čemu se ne može zaključiti da bi novčano potraživanje tužitelja u vezi preplate zbog ništetnih odredbi Ugovora u vezi valutne klauzule, bilo u zastari. Naime, tužitelj ima pravo potraživati isplatu novčanih sredstava koja su preplaćena temeljem ništetnih odredbi Ugovora o valutnoj klauzuli bilo po osnovi stjecanja bez osnove, odnosno u odnosu na osnovu koja je otpala, bilo po osnovi naknade štete i po osnovi restitucije ili povrata preplaćenih sredstava i radi se o nezastarjelom novčanom potraživanju tužitelja s obzirom da je tek ovom odlukom utvrđena ništetnom navedena odredba Ugovora u vezi valutne klauzule.

35. Ovaj sud prihvaća činjenično obrazloženje tužbe od strane tužitelja u pogledu deklaratornog zahtjeva i pravno stajalište tužitelja, zbog kojeg dotični smatra ništetnim odredbe Ugovora u vezi valutne klauzule jer i iz iskaza tužitelja, saslušanog u svojstvu (ranije spis br. P-494/2023)

stranke jasno proizlazi da ga u Autosalonu Kotrba u [adresa], zaposlenica tog salona nije uopće upozoravala na nekakav potencijalni rizik sklapanja Ugovora u valuti CHF, te da je razgovarao u toj auto kući za ženskom zaposlenicom (dopustio je da se radilo o ZB), kojoj je dao do znanja da mu se sviđa jedan automobil koji je tamo vidio u prisustvu svoje supruge. No, kada se kod nje informirao na koji način može kupiti taj automobil, rekla mu je samo da ga može otplaćivati na rate, odnosno da može sklopiti ugovor o kreditu u vezi otplate tog automobila na rate, pri čemu mu je dala do znanja da bi mu u tom slučaju rata iznosila oko 700,00 kuna do 750,00 kuna mjesečno. Tvrdi da mu ta ženska osoba nije tada govorila baš ništa oko valute kredita ili bilo kakvih kreditnih uvjeta, već mu je samo naglasila da treba donijeti tri zadnje platne liste i "određenu dozvolu poslodavca da može podići kredit", odnosno dokaz da mu je plaća neopterećena, pa da će u auto kući riješiti svu papirologiju u vezi izrade ugovora o kreditu. Također, tuženik je naveo da mu je tada odgovarala ta mjesečna rata za otplatu automobila koji se svidio i njemu i njegovoj supruzi, pa je slijedeći put donio u taj auto salon svoje platne liste koje je tražila zaposlenica navedene auto kuće Kotrba, a ova zaposlenica je tu dokumentaciju preuzela i rekla mu da će mu se javiti kada ugovor o kreditu bude pripremljen, pa nakon što je isti bio pripremljen bio je pozvan da ga preuzme i potpiše, time da ga je potpisao pred bjelovarskom javnom bilježnicom Marijom Kustić. Tužitelj je naveo da je prije potpisivanja Ugovora primijetio na otplatnom planu da će mu početne mjesečne rate iznositi onoliko koliko mu je ta ženska osoba u auto kući i rekla da će iznositi, no tvrdi da je kasnije tijekom otplate tog kredita, ta mjesečna rata dosta porasla i to čak do iznosa od 1.200,00 kuna mjesečno, te da je znao da će se to dogoditi da ne bi sklopio takav Ugovor.

36. Sud je prihvatio kao istinit iskaz tužitelja, pogotovo u dijelu kada je dotični kazivao o tome da nije bio informiran ništa oko valute kredita i potencijalnih rizika sklapanja ugovora o kreditu u toj valuti CHF jer za suprotno utvrđenje u ovoj parnici nije bilo opravdanog razloga, ali niti valjanog dokaza.

37. Pisana izjava ĐB iz [adresa] (list 123-125), koji je bio zaposlenik tuženika u razdoblju od 2003. godine, pa sve do početka 2007. godine, nikakve veze nema sa konkretnim razgovorom tužitelja sa ženskom zaposlenicom tuženika i finalizacijom njihovog dogovora oko sklapanja predmetnog Ugovora, pa nije i ne može biti dokaz na kojem bi sud temeljio ovu odluku. Ovaj sud smatra da bi svakako bilo smislenije da je tuženik tijekom ove parnice, kojim slučajem u fazi prethodnog postupka, posredstvom svog odvjetnika, predložio saslušanje ženske zaposlenice navedene auto kuće u [adresa] koja je razgovarala sa tužiteljem u vezi Ugovora, ali i oko kupnje automobila kojeg je ovaj u konačnici i kupio (a taj dokazni prijedlog tuženik nije predložio u ovoj parnici), obzirom da cjelokupni sadržaj pisanog iskaza ĐB, po uvjerenju ovoga suda nije od značaja za ishod ove parnice i ne dokazuje ništa bitno od činjenica koje je sud utvrdio na temelju prihvaćenog iskaza tužitelja, time da istinitost iskaza tužitelja po uvjerenju ovoga suda nije dovedena u pitanje pisanim tvrdnjama ĐB iz njegove pisane izjave. Osim toga, kako je tuženik tijekom ove parnice odustao od svog prijedloga istaknutog u odgovoru na tužbu, da se neposredno sasluša svjedok ĐB, po načelu neposrednosti se svjedoka nije moglo ispitati nešto više od strane suca u vezi okolnosti bitnih za predmetni slučaj, pa je njegov pisani iskaz ocijenjen potpuno paušalnim i nekonkretnim u vezi predmetnog postupka, a u tom smislu i nebitnim za ishod ove parnice.

(ranije spis br. P-494/2023)

38. U drugu ruku, na temelju prihvaćenog kao istinitog iskaza saslušanog tužitelja, sud je utvrdio da tužitelju tuženik, posredstvom osobe (zaposlenice tuženika) s kojom je tužitelj dogovorio sklapanje Ugovora, nije detaljnije objasnio uvjete zaključenja navedenog Ugovora, niti mu je dakle pojasnio kakav potencijalni rizik postoji u slučaju sklapanja Ugovora sa promjenjivom kamatom i valutnom klauzulom CHF, a nesporno je da se radilo o tipskom ugovoru o kreditu i da tužitelj nije bio u mogućnosti da utječe na bilo koju ugovornu odredbu, pri čemu tužitelj nije mogao ni shvatiti ništa o financijskim kretanjima i potencijalnom riziku od vrlo vjerojatne promjene tečaja CHF u odnosu na hrvatsku kunu. Također, iz iskaza tužitelja koji je prihvaćen kao istinit, proizlazi da tuženik nije dao tužitelju obavijesti o značenju valutne klauzule, niti mu je pružio mogućnost izbora valute kredita, pa kako se nije pregovaralo niti o valuti kredita, niti su se uopće vodili pregovori između stranaka u vezi valute kredita, sud smatra da je ta odredba Ugovora nepoštena, a time i ništetna u smislu ZZP/07 koji je bio na snazi na dan sklapanja Ugovora, odnosno onog ZZP, koji je bio na snazi tijekom otplate kredita sukladno Ugovoru. Na tu ništetnost navedene odredbe Ugovora, u kontekstu navedenog ZZP/07, upućuje i čl. 322. ZOO.

39. Naime, jasno je da je u vrijeme sklapanja Ugovora na snazi bio ZZP/07 i to čl. 96.st.1., kojim je bilo propisano slijedeće: "Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača", dok je stavkom 2., istoga članka bilo propisano: "Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. ". Shodno tome, valjalo je u smislu čl. 96.st.1. i 2. ZPK/07 u vezi čl. 102.st.1. ZPK/07, a u vezi čl. 322. ZOO, odlučiti kao u točci I. izreke ove presude.

40. Na temelju prihvaćenog kao istinitog iskaza tužitelja, po uvjerenju ovoga suda, tužitelj je dokazao tijekom ove parnice da se nije pojedinačno pregovaralo između tuženika i tužitelja oko navedene ugovorne odredbe u pogledu koje je tužitelj predložio tijekom ove parnice da se ista utvrdi ništetnom, a to je svakako po uvjerenju ovoga suda prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača jer je tijekom otplate kredita, dolazilo do promjene tečaja nacionalne valute u odnosu na CHF, što je u konačnici utjecalo da pojedine mjesečne rate za otplatu anuiteta temeljem Ugovora tijekom otplate rastu, odnosno da budu znatno više od početnih rata, a što je sam kreditni aranžman za tužitelja, učinio skupljim i za njega nepovoljnijim. Shodno tome, kako je to praktički bilo utvrđeno i u pravomoćnoj presudi TSZ br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine, koja je kasnije bila potvrđena drugostupanjskim odlukama i u vezi valutne klauzule i u vezi odluke koja se odnosila na ugovaranje promjenjive kamatne stope koja se može mijenjati temeljem jednostrane odluke kreditora bez ugovorenih adekvatnih parametara koji mogu dovesti do takve promjene ugovorene kamatne stope, ovaj sud u ovom slučaju smatra da je tuženik povrijedio interese i prava AB, zaključivši navedeni Ugovor i koristeći u njemu ništetnu i nepoštenu ugovornu odredbu navedenu u izreci ove presude, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tog Ugovora, tuženik kao trgovac i ovlaštena osoba za sklapanje potrošačkih ugovora o kreditu za kupnju automobila, nije tužitelja, kao potrošača, u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, tijekom pregovora i u vezi (ranije spis br. P-494/2023)

zaključenja navedenog Ugovora, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Naime, time je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg ZZP/07 i to čl. 96. i 97. tog zakona, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, odnosno suprotno čl. 3.st.1. Direktive 93/13.

41. Činjenica jest da se u predmetnom Ugovoru koji po svom sadržaju predstavlja tipizirani potrošački ugovor o kreditu, kakav su u konačnici sklapale i pojedine banke koje su sudjelovale u svojstvu tuženika u parničnom postupku pred TSZ pod brojem P-1401/2012, ugovorena kamata od 6,20% u odobrenoj valuti CHF vezala na prodajni tečaj za devize Raiffeisenbank Austria d.d., a ta banka je uostalom i bila jedna od tuženih banka u spomenutom parničnom postupku pod brojem P-1401/2012, koji je vođen pred TSZ povodom tužbe podnesene u smislu 502.a. ZPP, a okolnost koju je tuženik iznio da se kod banke iz Austrije zaduživao u formi kredita u valuti CHF da bi mogao dati svojim klijentima kredit u istoj valuti, nije od bitnog značaja za ishod ovoga spora.

42. Da je pogrešan pravni stav tuženika (istaknut u odgovoru na tužbu) o tome kako nisu u istom pravnom položaju oni potrošači koji su prije 2005. godine, sklapali ugovore o kreditima sa valutnom klauzulom CHF u odnosu na one koji su takve ugovore sklapali i tijekom 2007. godine (zbog nekakvih medijskih objava i informacija koje su bile davane tijekom 2005. godine), na jasan i konkretan način upućuje upravo sadržaj pravomoćne presude TSZ, donesene u predmetu pod brojem P-1401/2012, a u kojem postupku i kojom presudom je pravomoćno utvrđeno za svaku pojedinu banku koja je bila tuženik u toj parnici, zbog čega su ništetne sve odredbe ugovora o potrošačkim kreditima u vezi valutne (CHF) klauzule i promjenjive kamatne stope u određenom razdoblju za svaku pojedinu banku. Naime, tijekom te parnice je jasno utvrđeno da valutna klauzula u takvim potrošačkim ugovorima o kreditima koje su pojedine banke sklapale i na dan 08. kolovoza 2007. godine, kada je tužitelj sklopio predmetni Ugovor, nije utvrđena ništetnom stoga što u to vrijeme ne bi bilo dopušteno sklapati takve ugovore sa valutnom klauzulom, već iz sasvim drugih razloga, pa analogno tome, niti argumentacija tuženika iz predmetnog odgovora na tužbu, koja se odnosi na tvrdnju da je valutna klauzula "izrijekom dopuštena i legitimna ugovorna odredba", te da ne može postati ništetnom zbog kretanja tečaja kune prema stranoj valuti tijekom trajanja ugovornog odnosa, nije opravdana, niti osnovana u kontekstu onoga zbog čega je sud u ovoj parnici u smislu ZPK/07 i ZOO, utvrdio da je odredba Ugovora o valutnoj klauzuli ništetna, te zbog čega je odlučio kako je odlučio u točci I. izreke ove presude.

43. Napokon, nije na odmet navesti kako je ovaj sud posredstvom istog predmetnog suca, praktički u istovrsnoj parnici, već usvojio tužbeni zahtjev jednog drugog tužitelja u jednoj drugoj parnici, protiv istog tuženika kao u ovom slučaju, a koja se vodila kod ovoga suda pod brojem spisa Pn-59/2024, pri čemu je predmet te parnice bilo i utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora u vezi promjenjive kamatne stope i novčana tražbina koja se odnosila na potraživanje ili restituciju svega preplaćenog temeljem ništetnih odredaba ugovora o kreditu u vezi valutne (CHF) klauzule i promjenjive kamatne stope, a takva ovosudna presuda je bila potvrđena od strane Županijskog suda u Osijeku pod brojem Gž-1887/2024-2 od 08. svibnja 2025. godine. U drugu ruku, tuženik u ovoj parnici uopće nije dokazao svoje tvrdnje iznesene u odgovoru na tužbu, da je u konkretnom slučaju informirao tužitelja o svim bitnim ugovornim odredbama (a iz izvedenih dokaza proizlazi upravo suprotno), te da je tužitelj mogao sklopiti ugovor u valuti Eura (samo dostavljanje obrasca ugovora o kreditu u valuti Eura (ranije spis br. P-494/2023)

od strane tuženika u ovaj spis, nije dokaz toj tvrdnji i ne dokazuje da je tužitelj kritičnog dana doista mogao svojevoljno sklopiti ugovor o kreditu u valuti Eura, za kupnju automobila koji mu se svidio), pa su te tvrdnje tuženika ostale samo puke i nedokazane tvrdnje.

44. Ovaj sud je izveo u ovoj parnici sve predložene dokaze na okolnost osnove i visine tužbenog zahtjeva, pa je tako, između ostalih dokaza i saslušan tužitelj, te je još izveden dokaz financijskim vještačenjem na okolnost visine tužbenog zahtjeva jer je u pogledu pravne osnove ocijenjen osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja.

45. Kako je odgovarajući na predmet vještačenja, financijski vještak, utvrdio u svom pisanom nalazu i mišljenju od 28. studenog 2024. godine, zbog čega se njegov nalaz razlikuje od nalaza vještaka Rašića (misli se na nalaz vještaka Rašića, kojeg je tužitelj angažirao po privatnoj liniji, prije podnošenja tužbe da mu ovaj preliminarno izračuna svotu preplate na temelju ništetne valutne klauzule, da bi tužitelj mogao podnijeti određen novčani zahtjev predmetnom tužbom), te da razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (01. svibnja 2007. godine – ovdje se vještak očito zabunio u pisanju točnog datuma dospijeća prve obveze otplate kredita, obzirom da je Ugovor sklopljen 08. kolovoza 2007. godine, te da je prva obveza dospijevala na dan 31. kolovoza 2007. godine, prema Planu otplate s lista 18 spisa, ali i prema tabelarnom matematičkom izračunu vještaka), do dana dospijeća posljednje obveze, a koja proizlazi iz povećanja tečaja u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 4.190,80 Eura (zbroj pojedinačno konvertiranih iznosa), a mjesečne iznose razlike (zbroj kojih daje svotu od 4.191,16 Eura) je vještak točno prikazao tabelarno, sud je u cijelosti prihvatio taj nalaz vještaka Ručević vještačenja kao matematički točan, nepristran i stručan jer za suprotno utvrđenje nije bilo opravdanog razloga, a niti dokaza. Naime, niti jedna stranka nije imala bilo kakav prigovor na taj vještački nalaz, premda je zbroj svih pojedinih preplata navedenih u tabeli vještaka i izreci ove odluke (točka II. izreke), davao svotu od 4.191,16 Eura, no činjenica da je tužitelj svojim konačnim zahtjevom, kojem je udovoljeno, tražio isplatu manje glavnice duga i to ukupno za 0,36 Eura od iznosa koji daje zbroj pojedinih mjesečnih preplata, prema prihvaćenom matematičkom izračunu vještaka, u vezi kojih iznosa je tužitelj potraživao zateznu kamatu, ne dovodi do prekoračenja tužbenog zahtjeva ili do nečega što sud ne može ili ne smije dosuditi jer tužitelj s uspjehom može tražiti manji iznos od ukupne svote koja mu pripada, ali ne može tražiti veći iznos od svote koja mu pripada.

46. Odredbom čl. 322. st.1. ZOO, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, propisano da je ugovor koji je protivan prisilnim propisima ništetan, te je čl. 323.st.1. ZOO, propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, pri čemu st.2. istoga članka upućuje da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora, odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora, a čl. 324. ZOO, propisano je da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

47. Pored toga, čl. 102. st. 2. ZZP/07 je bilo propisano kako ništetnost pojedine ugovorne odredbe ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.

(ranije spis br. P-494/2023)

48. Vodeći računa o činjenici da je tužitelj, nakon dostavljanja nalaza i mišljenja financijskog vještaka, podneskom od 19. ožujka 2025. godine, visinu svog zahtjeva uskladio sa matematičkim mjesečnim izračunom preplata vještaka Ručević vještačenja d.o.o. Zagreb, osim što je posve neopravdano i neosnovano tražio isplatu zatezne kamate na iznos od 1,68 Eura, počevši od 02. rujna 2008. godine, potražujući isplatu u ukupnom iznosu od 4.190,80 Eura (čime je tužitelj za iznos od 02,51 Eura, povisio svoj početni zahtjev u pogledu glavnice duga), zajedno sa zateznom kamatom, te imajući u vidu da se tuženik nije protivio takvoj preinaci tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva, već se na raspravi održanoj dana 03. travnja 2025. godine, upustio u raspravljanje o tom povišenom novčanom tužbenom zahtjevu tužitelja, sud je rješenjem donesenim na zapisniku s tog održanog ročišta prihvatio navedenu preinaku tužbe tužitelja, povećanjem tužbenog zahtjeva, ali i promjenom istovjetnosti tužbenog zahtjeva u pogledu sporednog potraživanja koje se odnosilo na zateznu kamatu.

49. Obzirom da je sud u cijelosti prihvatio vještački nalaz, kao matematički točan (izuzev simbolične razlike u zbroju preplaćenih mjesečnih iznosa za 0,36 Eura, što je moguće pripisati činjenici da je zbog većeg broja decimala kod zbrajanja pojedinih iznosa došlo do te greške), a njime je utvrđena za svaki pojedini mjesec u utuženom razdoblju preplata po osnovi ništetne valutne klauzule, temeljem Ugovora, valjalo je udovoljiti novčanom zahtjevu tužitelja u vezi isplate iznosa od 4.190,80 Eura i odlučiti kao u točci II. izreke ove presude. Tužitelju je na temelju prihvaćenog vještačkog nalaza i mišljenja u pogledu utvrđenih mjesečnih preplaćenih iznosa, dosuđen upravo zatraženi novčani iznos od 4.190,80 Eura (odlučujući u granicama istaknutog zahtjeva u okviru kojeg sud jedino i može odlučivati) jer ta svota predstavlja iznos koji je ukupno manji za 0,36 Eura (tridesetšest centi), od svote koja tužitelju pripada, a dosuđena mu je i zatražena zatezna kamata na sve novčane iznose navedene u vještačkom tabelarnom izračunu, izuzev na iznos od 1,68 Eura počevši od 02. rujna 2008. godine (koji zahtjev je odbijen kao neosnovan), s kojim mjesečnim novčanim iznosima preplate, prema obračunu vještaka je tužitelj uskladio visinu svog sporednog zahtjeva, računajući od slijedećeg dana u odnosu na dan plaćanja, jer su posljedice ništetnosti propisane čl. 323. ZOO, dok je čl. 1111. st.3. ZOO, propisano da obveza vraćanja nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja je kasnije otpala.

50. Kako je temeljem ove presude, utvrđena ništetnost ugovornih odredbi kojima se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak, te se dakle radi o otpadanju pravne osnove po kojoj je tuženik imao pravo primiti od tužitelja novčani iznos koji mu je tužitelj osobno isplatio tijekom otplate kredita s obzirom na promjenu tečaja, tuženik je dužan tužitelju vratiti (odnosno isplatiti) svu razliku što ju je primio na temelju navedene ništetne odredaba Ugovora, odlučujući u granicama tužbenog zahtjeva i prihvaćenog vještačkog izračuna u tom smislu, dakle onu razliku koja predstavlja novčanu svotu koja je tuženiku više plaćena nego li bi mu bila plaćena prema početnom tečaju švicarskog franka u odnosu na nacionalnu valutu (ukoliko je razlika u pojedinim trenucima otplate kredita išla na štetu tužitelja) na dan isplate kredita (13.08.2007.g.) po prodajnom tečaju RBA.

51. Zahtjev tužitelja u vezi zatezne kamate je dakle, također ocijenjen osnovanim na u izreci ove presude u točci II., istaknuti način, jer tužitelj po uvjerenju ovoga suda ima pravo potraživati zateznu kamatu po stopi određenoj čl. 29.st.2. i 8. ZOO, na sve preplaćene iznose od slijedećeg dana u odnosu na dan kada je izvršio plaćanje, odnosno u smislu čl. 1115. ZOO, od slijedećeg dana u odnosu na dan kada je tuženik, (ranije spis br. P-494/2023)

kao nepošteni stjecatelj i ujedno kao sastavljač nepoštene ugovorne odredbe, stekao svaki od preplaćenih iznosa navedenih u točci II. izreke ove presude (a koje dane i koje iznose je stalni sudski vještak utvrdio u ovoj parnici na temelju materijalnih dokaza i naveo u svom nalazu jer su navedeni iznosi, naravno u granicama istaknutog zahtjeva tužitelja i prihvaćenog vještačkog izračuna, upravo stečeni od strane tuženik na temelju ništetne odredbe Ugovora.

52. Odluka o parničnom trošku je donesena u smislu čl. 154. st.5. ZPP jer je tužitelj uspio u ovoj parnici u cijelosti u vezi pravne osnove, ali i gotovo u cijelosti u vezi visine novčanog potraživanja.

53. Parnični trošak tužitelja je utvrđen sukladno vrijednosti predmeta spora, na temelju troškovnika odvjetnika tužitelja predanog u spis na zadnjoj raspravi, a primjenom Odvjetničke tarife.

54. Shodno tome, tužitelju je za sastav tužbe priznat iznos od 200,00 eura, za sastav podneska od 04.09.2023.g., kojim se tužitelj očitovao na tuženikov odgovor na tužbu, mu je isto priznat iznos od 200,00 eura, za sastavljanje podneska od 02. listopada 2023. godine, iznos od 100,00 Eura, a za sastavljanje podneska od 19. ožujka 2025. godine, iznos od 200,00 Eura. Nadalje, tužitelju je za zastupanje po punomoćniku na ročištima održanim dana 06. lipnja i 23. rujna 2024. godine, te 03. travnja 2025. godine, priznat ukupan iznos od 600,00 Eura ili 200,00 Eura za svako ročište.

55. Na ove opravdane troškove u ukupnom iznosu od 1.300,00 Eura je tužitelju priznat iznos od 325,00 Eura u vezi pripadajućeg poreza na dodanu vrijednost, a tužitelju je priznat i iznos od 400,00 Eura u vezi financiranog troška predmetnog vještačenja, kao i iznosi od 44,17 Eura (odlučujući u granicama zatraženog iznosa) u vezi sudske pristojbe na tužbu i 88,34 Eura u vezi sudske pristojbe na presudu (odlučujući u granicama zatraženog iznosa, iako će tužitelj biti dužan platiti sudsku pristojbu na presudu u iznosu od 88,36 Eura).

56. Prema tome, matematički je utvrđen opravdan trošak tužitelja u iznosu od 2.157,51 Eura, koja svota je tužitelju i dosuđena zajedno sa opravdano zatraženom zateznom kamatom od dana donošenja predmetne odluke.

57. Kako je buduća neizvjesna činjenica u odnosu na vrijeme izrade ove odluke, hoće li odvjetnik tužitelja pristupiti na ročište na kojem će se predmetne presuda objaviti i uručiti prisutnim osobama, o zahtjevu tužitelja u vezi naknade troška u vezi zastupanja tužitelja, po odvjetniku, na tom ročištu za objavu presude, ali i u vezi pripadajućeg poreza na taj trošak će se odlučiti nakon održavanja tog ročišta, ako na njega pristupi punomoćnik tužitelja.

U Bjelovaru, 29. svibnja 2025. godine.

Sudac

Sanjin Milošević

(ranije spis br. P-494/2023)

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi pisano u tri primjerka u roku od 15 dana, računajući od dana 30. svibnja 2025. godine, a putem ovoga suda.