Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: P-129/2025-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu, po sutkinji Dubravki Kraljić, u pravnoj stvari tužitelja DG, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Željki Mance, odvjetnici iz Varaždina, protiv tuženika ŽG, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Mihalić & Pikija iz Zagreba, radi naknade štete, nakon zaključene glavne javne rasprave 17. travnja 2025. u prisutnosti punomoćnika stranaka i tuženika osobno, te objave presude 29. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I/ Odbija se tužbeni zahtjev kojim tužitelj KG, ako se tuženik ŽG ne nalazi u posjedu četiri veće i jedne manje palete terakota pločica raznih dimenzija koje su od tuženika privremeno oduzete potvrdom o privremenom oduzimanju predmeta br. 906046 dana 22. svibnja 2020.g. izdanoj od strane PP Varaždin, od tuženika potražuje naknadu imovinske štete u iznosu od 4.180,77 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 17. svibnja 2020. do isplate.

II/ Nalaže se tužitelju DG da tuženiku ŽG naknadi parnične troškove u iznosu od 1.750,00 EUR (tisuću sedamsto pedeset eura) u roku od 15 dana.

III/ Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova ovog postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj KG podnio je 2. prosinca 2020. tužbu protiv tuženika ŽG, kao vlasnika obrta [obrt], u kojoj navodi da je tužitelj u kolovozu 2019. preko oglasa objavljenog na internetu dogovorio kupnju podnih pločica od terakote ukupne površine od oko 120 m2, ukupno 5 paleta, mase oko 4 tone, za iznos od 31.500,00 kn, a budući da se radilo o kupnji od fizičke osobe preko oglasa te je tužitelju bilo važno da kupi potrebnu količinu pločica po njemu odgovarajućoj cijeni, tužitelj se nije interesirao o imenu i prezimenu prodavatelja, već je po usmenom dogovoru o cijeni i prijevozu pristao na kupoprodaju, a kupoprodajnu cijenu je u cijelosti isplatio na ruke osobi koja je isporučila pločice, a kojoj osobi također ne zna ime i prezime.

1.2. Nadalje navodi da je po dogovoru s kćeri UG predmetne pločice privremeno uskladištio u mjestu Varaždin Breg na Malom Vrhu u podrumu kuće u izgradnji koja je vlasništvo kćeri tužitelja, čiji je bivši suprug tuženik ŽG (njihov je brak razveden 18. srpnja 2019.).

1.3. Navodi da je **.**.2020. UG primijetila da pločica u podrumu više nema što je prijavila policiji, a potom je, smatrajući da se radi o kaznenom djelu krađe te sumnjajući na svog bivšeg supruga kao počinitelja, podnijela kaznenu prijavu koju je Općinsko državno odvjetništvo u Varaždinu, nakon ispitivanja presumptivnih svjedoka ŠG i HG te RG te tuženika kao osumnjičenika, odbacilo rješenjem broj KP-DO-594/2020 od 3. rujna 2020.

1.4. Tužitelj ističe da je tuženik očito predočavanjem djelatnicima policije računa izdanog od strane tvrtke Terakota j.d.o.o., na kojem je izričito navedeno da se radi o računu za popravak stroja, a potom je rukom dopisano da se odnosi na pločice, htio izbjeći svoju kaznenu odgovornost, jer je nedvojbeno utvrđeno da je upravo po njegovom nalogu i u njegovo ime 16. svibnja 2020. izvršen prijevoz pet paleta terakota pločica iz kuće u izgradnji u vlasništvu UG do sjedišta njegovog obrta [obrt] u [adresa], te na taj način pokušava dokazati da ima pravni temelj kojim želi dokazati svoje vlasništvo na spornim pločicama, dok s druge strane odgovorne osobe tvrtke Terakota j.d.o.o. iskazuju potpuno suprotno, da uopće ne prodaju pločice fizičkim osobama, kao i da su tuženiku poklonili terakota pločice koje su nastale kao nusproizvod, ali u količini koja je s jedne strane upola manja od količine koju je preko interneta kupio tužitelj, te s druge strane koje su puno manje kvalitetne od pločica koje su otuđene tužitelju. Tužitelj napominje i da su te dvije palete pločica koje su poklonjene tuženiku već ugrađene u vikendicu u [adresa] prije nekoliko godina. Slijedom navedenog podnesenom tužbom u smislu čl. 161. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima tužitelj prije svega traži od tuženika da mu predmetne pločice preda posjed i to četiri veće i jednu manju paletu terakota pločica raznih dimenzija koje su od tuženika privremeno oduzete potvrdom o privremenom oduzimanju predmeta broj 906046 od 22. svibnja 2020. izdanom od strane PP Varaždin.

1.5. Nadalje, budući da se pločice nalaze u posjedu tuženika koji ih zbog činjenice da se daljnji kazneni postupak neće voditi može dalje otuđiti i na taj način prestati biti posjednikom tužiteljevih stvari, u slučaju da je tuženik stvari već otuđio, tužitelj postavlja i eventualni tužbeni zahtjev radi naknade štete u vrijednosti otuđenih pločica. Pri tome obrazlaže kako ne raspolaže računom za kupnju pločica budući da se radilo o realnoj kupoprodaji, usmenim dogovorom putem interneta, a tužitelj u vrijeme kada je nabavljao pločice nije smatrao potrebnim utvrđivati identitet prodavatelja, zbog čega je na okolnost vrijednosti pločica, a za koje je tužitelj platio iznos od 31.500,00 kn, tužitelj zatražio od tvrtke Terakota j.d.o.o., za koju mu je poznato da se bavi prodajom sličnih vrsta pločica, ponudu za vrstu i količinu pločica koja su mu od strane tuženika otuđene. Prema navedenoj ponudi cijena za 120 m2 pločica, što odgovara količini od pet paleta pločica, raznih dimenzija i to 30x30x2,8 cm i 15x30x2,8 cm, iznosi 4.200,00 EUR, odnosno 31.500,00 kn u kunskoj protuvrijednosti (po tečaju od 7,5 kn za 1 euro), zbog čega tužitelj u slučaju da se u postupku utvrdi kako tuženik više nije u posjedu pločica, predlaže da sud tuženiku naloži da mu naknadi prouzročenu imovinsku štetu u visini vrijednosti pločica od 31.500,00 kn (što prema fiksnom tečaju konverzije iznosi 4.180,77 EUR) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 17. svibnja 2020. do isplate.

2.1. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava tužbu i tužbeni zahtjev za koji smatra da se temelji na izmišljenoj konstrukciji koja nije životna, a ni logična. Tako smatra nelogičnima navode tužitelja da mu je bilo važno jedino da kupi pločice po odgovarajućoj cijeni koja je zapravo jednaka cijeni koja je navedena u ponudi Terakota j.d.o.o. Naime, nerealno je i nelogično da bi netko platio iznos od 31.500,00 kn nepoznatoj osobi za pločice čiju kvalitetu nije prethodno mogao provjeriti i bez potvrde da je navedeni iznos plaćen konkretnoj osobi, dok za istu cijenu može kupiti istu količinu pločica od firme koja se bavi proizvodnjom pločica provjerene kvalitete te za kupljenu robu izdaje račun. Stoga tuženik smatra da je tužitelj pribavio ponudu Terakota j.d.o.o. kako bi u svojoj konstrukciji događaja mogao popuniti prazninu potrebnog iznosa. Nadalje, nelogičnom smatra i činjenicu da tužitelj, ukoliko bi se zaista radilo o njegovim pločicama, ne bi sam kao vlasnik podnio kaznenu prijavu, već je to učinila njegova kći UG koja u kaznenoj prijavi nije navela da bi se radilo o pločicama u vlasništvu njezina oca, već je prilikom davanja kaznene prijave izjavila da se radi o njezinim pločicama. Pri tome tuženik ukazuje i da presumptivni svjedoci SG, HG i ŠG, ispitani povodom kaznene prijave, potvrđuju činjenicu da su predmetne pločice vlasništvo tuženika te smatra da iz obrazloženja rješenja Općinskog državnog odvjetništva u Varaždinu o odbačaju kaznene prijave proizlazi neistinitost navoda tužitelja.

2.2. Suprotno navodima tužitelja, tuženik ističe da su predmetne pločice vlasništvo obrta [obrt] te ih je kupio u rujnu 2017., a za iste mu je Terakota j.d.o.o. izdalo račun broj 07-1-2017 na kojem je navedeno da se odnosi na popravak stroja, no na navedenom je računu naznaka da se račun odnosi na izradu terakota pločica. Radilo se o svojevrsnoj kompenzaciji budući da je tuženik za Terakota j.d.o.o. obavljao usluge prijevoza. Navedene su pločice u rujnu 2017. preuzete u Brodarevcu te su smještene na nekretnini u mjestu Varaždin Breg na Malom Vrhu, odakle su ih djelatnici obrta [obrt] po njegovu nalogu 16. svibnja 2020. prevezli u skladište obrta, s obzirom na to da se radi o vrijednim pločicama, a bile su smještene bez nadzora u kući u izgradnji koja nije imala prozore ni vrata, te nije bila ograđena.

3. U podnesku od 18. siječnja 2021., kojim se očitovao na odgovor na tužbu, tužitelj ponovo ističe da nema materijalne dokaze o kupnji pločica upravo iz razloga što ih je kupio od nepoznate osobe putem interneta, kakva je kupoprodaja životna i logična s obzirom na brojnost takvih transakcija koje se u današnje vrijeme svakodnevno dešavaju, a da je znao da će mu netko osporavati vlasništvo na predmetnim pločicama, od prodavatelja bi zatražio pisanu potvrdu te bi upamtio njegovo ime kao i ime osobe koja je pločice dovezla. Protivi se navodima tuženika o pribavljanju ponude Terakota j.d.o.o. radi "popunjavanja praznina", već se radi samo o dokazu, uz ostale dokaze, na okolnost cijene po kojoj su se prodavale predmetne pločice. Kod toga tužitelj ističe da nema nikakve obveze kupovati pločice od određene tvrtke koja, kako je to kasnije saznao, niti ne posluje s fizičkim osobama, već je iskoristio priliku za kupnju pločica koje su mu bile interesantne po količini i cijeni te mogućnosti dopreme. Smatra da ne postoji nikakva nelogičnost u tvrdnji tužitelja da su predmetne pločice bile smještene u nekretnini – kući u izgradnji u vlasništvu njegove kćeri, a činjenica da je ona prijavila krađu pločica nema veze s vlasništvom tužitelja na istima, niti je na tužitelju da polemizira sa stajalištem ODO o razlozima odbačaja kaznene prijave. Ističe da je UG, zbog okolnosti da su pločice bile smještene na nekretnini u njezinom vlasništvu, postupala kao osoba kojoj su pločice bile povjerene u cilju zaštite tužiteljeva vlasništva, te je uostalom pravo svake osobe da u slučaju saznanja za postojanje kaznenog djela isto prijavi u smislu čl. 204. st. 1. Zakona o kaznenom postupku. Tužitelj napominje da se iskazi presumptivnih svjedoka kao takvi niti ne mogu koristiti kao dokaz u postupku jer se radi o obavijesnim izjavama građana danim policiji. Pri tome ističe i da pločice koje spominju presumptivni svjedoci nemaju veze s ovim predmetom, a niti je račun broj 07-1-2017 vjerodostojan budući da se odnosi na popravak stroja, a na njemu je rukom dopisano da se odnosi na pločice. Kod toga tužitelj postavlja pitanje zašto na računu ne piše da se odnosi na pločice, a ako se radi o kompenzaciji kao što tuženik tvrdi, ukazuje da se kompenzacija provodi uz potrebne ugovore i prateću dokumentaciju koja očito ne postoji. Također, ako se doista radi o vrijednim pločicama u tuženikovom vlasništvu, tužitelj postavlja pitanje kako to da je tuženik čekao tri godine (od 2017. do 2020.) da ih preveze iz kuće u izgradnji gdje su, prema tuženikovim riječima, bile smještene bez nadzora, a kuća u izgradnji u kojoj su bile smještene bila je opremljena PVC prozorima, dok je prostorija u kojoj su bile smještene pločice, nakon što ih je tužitelj kupio, bila osigurana armiranom betonskom mrežom, tako da nisu osnovani prigovori tuženika da su pločice bile pohranjene na neodgovarajućoj lokaciji i da su ostavljene bez nadzora. Stoga tužitelj smatra neosnovanima tuženikove prigovore usmjerene na osporavanje tužiteljevog vlasništva na pločicama.

4. Nakon provedenog dokaznog postupka ovaj je sud donio presudu broj P- 534/2020-34 od 15. svibnja 2023. kojom je odbio kako glavni tužbeni zahtjev radi predaje predmetnih pločica u posjed tužitelju, tako i eventualno postavljeni tužbeni zahtjev radi naknade štete te je tužitelju naložio da tuženiku naknadi parnične troškove. Po žalbi tužitelja Županijski sud u Zadru svojom je odlukom broj Gž-581/2023-3 od 18. veljače 2025. djelomično odbio navedenu žalbu kao neosnovanu i potvrdio prvostupanjsku presudu u dijelu kojim je odbijen glavni tužbeni zahtjev radi predaje pločica u posjed tužitelju, a ukinuo je prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem je odbijen eventualno postavljeni tužbeni zahtjev radi naknade štete kao i u odluci o troškovima postupka te je predmet u tom dijelu vratio ovome sudu radi održavanja nove glavne rasprave i donošenja nove odluke o troškovima postupka, s napomenom da ostaje raspraviti i utvrditi jesu li ispunjene pretpostavke za osnovanost eventualnog tužbenog zahtjeva.

5.1. U ponovljenom postupku odnosno na novoj glavnoj raspravi održanoj 17. travnja 2025. tužitelj je ostao kod tužbe i eventualnog tužbenog zahtjeva za naknadu štete. Smatra da je u dokaznom postupku, a prvenstveno na temelju iskaza tužitelja, dokazano vlasništvo predmetnih pločica tužitelja, kao i da se navedene pločice nalaze u posjedu tuženika te da je dokazana visina štete koju je tužitelj pretrpio uslijed činjenice da su mu pločice oduzete od strane tuženika. Upravo činjenica da je tuženik pomoću računa koji glasi na kupnju stroja, a koji je račun sud ocijenio kao nevjerodostojni dokaz, pokušao dokazati da su pločice njegovo vlasništvo, govori u prilog tvrdnji tužitelja da su zapravo pločice koje su se nalazile pohranjene na nekretnini u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], uz dozvolu tužiteljeve kćeri, zapravo pločice koje je tužitelj kupio putem interneta te ih platio 31.500,00 kn, što odgovara iznosu od 4.180,68 EUR, pa stoga tužitelj predlaže da sud usvoji njegov eventualno postavljeni tužbeni zahtjev.

5.2. Na istom ročištu za glavnu raspravu tuženik je ostao kod odgovora na tužbu, svih navoda iz postupka te je prigovorio navodima tužitelja iznesenim na tom ročištu. Ukazuje da je i drugostupanjski sud potvrdio odluku ovoga suda, da je pravilno odbijen glavni tužbeni zahtjev. Također ukazuje da tužitelj nije dokazao pretpostavke za revindikacijsku tužbu sukladno odredbama čl. 161. i 162. ZV odnosno da uopće nije dokazao identitet stvari za koje traži povrat niti je dokazao da bi te stvari bile njegove, a ni da ih tuženik neosnovano drži. Drugostupanjski sud u svojoj je odluci također uputio ovaj sud da u ponovljenom postupku obrazloži razloge odbijanja eventualno postavljenog tužbenog zahtjeva na naknadu štete te ističe da valja sagledati ukupni sadržaj te odluke u kontekstu okolnosti utvrđenih u postupku. Eventualni tužbeni zahtjev postavljen je na način da ako se tuženik ne nalazi u posjedu stvari tj. pokretnina za koje tužitelj zahtijeva da mu se predaju u posjed, tada se tuženiku nalaže naknaditi štetu, što znači da je tužitelj sam postavio okvire svog tužbenog zahtjeva na način da traži isplatu na ime naknade štete samo ako postoje razlozi iz kojih tuženik ne bi bio u mogućnosti vratiti konkretno, točno označene stvari koje tužbom traži. Glavnim tužbenim zahtjevom tužitelj je tražio da mu se u posjed preda 5 paleta Teracota pločica raznih dimenzija u odnosu na koje se tužitelj ne može izjasniti o vrsti, količini niti dimenzijama, stoga tužitelj uopće nije dokazao identitet stvari, pa je zato eventualno postavljeni tužbeni zahtjev u potpunosti bespredmetan te bi ga trebalo odbiti kao neosnovanog. Također navodi da s obzirom na to kako je tužitelj postavio tužbeni zahtjev, ukoliko bi sud isti prihvatio, to bi predstavljalo prekoračenje tužbenog zahtjeva.

6. U ponovljenom dokaznom postupku sud je izvršio uvid u svu dokumentaciju u spisu te u spis ODO u Varaždinu broj Kp-Do-594/2020, sukladno prijedlozima stranaka, koje nisu tražile ponovno ispitivanje već saslušanih svjedoka i stranaka, pročitani su zapisnik od 10. veljače 2023. s iskazima svjedoka ČG, SG, GG, HG, UG i BG te zapisnik o saslušanju stranaka od 31. ožujka 2023., a daljnji dokazi nisu provođeni budući da stranke niti nisu predlagale provođenje bilo kakvih daljnjih dokaza.

7. Na temelju ovako provedenog dokaznog postupka te nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog provedenog dokaznog postupka sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP) sud je odlučio kao u izreci presude.

8. Nakon djelomično potvrđene prvostupanjske presude u dijelu u kojem je odbijen glavni tužbeni zahtjev radi predaje pločica u posjed, predmet spora je eventualni tužiteljev zahtjev za naknadu štete u iznosu od 3.500,00 kn / 4.180,77 EUR koju tužitelj potražuje ako se tuženik ne nalazi u posjedu predmetnih pločica.

9. Odredbom članka 1045. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21,114/22, 156/22 i 155/23; dalje: ZOO) propisano je da je onaj tko drugome prouzroči štetu dužan naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje. Slijedom navedenog opće pretpostavke za naknadu štete koje tužitelj treba dokazati su: subjekti obveznog odnosa odgovornosti za štetu (štetnik i oštećenik), štetna radnja štetnika, šteta, uzročna veza i protupravnost.

10. Sporan je osnov i visina ovog eventualnog tužbenog zahtjeva, kako to proizlazi iz navoda odgovora na tužbu te navoda tuženika s ročišta od 17. travnja 2025., i to iz razloga što je sporno čije su vlasništvo pločice koje su tuženiku od strane MUP privremeno oduzete, kao i iz razloga što tužitelj nije dokazao identitet stvari koje traži niti da ih tuženik neosnovano drži, te iz razloga što je eventualni tužbeni zahtjev postavljen podredno za slučaj da tuženik nije u posjedu predmetnih pločica.

11. Tijekom postupka nedvojbenom je utvrđena činjenica da su pločice koje su od tuženika privremeno oduzete sukladno potvrdi o privremenom oduzimanju predmeta PP Varaždin od 22. svibnja 2020., a koje su predmet tužbenog zahtjeva, radnici zaposleni kod tuženika kao tada vlasnika obrta upravo po njegovom nalogu odvezli iz nekretnine u kojoj su bile smještene (kuća u izgradnji na Malom Vrhu – Varaždin Breg) te ih smjestili u skladišni prostor tadašnjeg obrta tuženika na adresi [adresa], kao što to iskazuju svjedoci ZG i SG, te sam tuženik na ročištu 31. ožujka 2023. koji je tada iskazao i da su mu pločice vraćene te da se i dalje nalaze na istom mjestu i istoj količini kao prilikom njihovog privremenog oduzimanja. Niti tužitelj u ponovljenom postupku ne tvrdi drugačije, štoviše na ročištu za glavnu raspravu 17. travnja 2025. i sam ističe da je tijekom postupka dokazano da se navedene pločice nalaze u posjedu tuženika, a isto na tom ročištu ne negira ni tuženik. Stoga ovdje valja ukazati da je odredbom čl. 2. st. 1. ZPP propisano da u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjevima koji su stavljeni u postupku, a prekoračenje tužbenog zahtjeva u presudi predstavlja bitnu povredu odredaba parničnog postupka sukladno čl. 354. st. 2. toč. 12. ZPP. Slijedom navedenog, osnovani su tuženikovi navodi da je sam tužitelj definirao svoj tužbeni zahtjev i postavio okvire tog zahtjeva tako da isplatu s osnova naknade štete potražuje samo u slučaju da tuženik nije u posjedu predmetnih pločica, dakle očigledno za slučaj kada ne bi bio moguć povrat ovih stvari. Međutim, kako je rečeno, nedvojbeno je da je tuženik u posjedu pločica koje su mu bile privremeno oduzete od strane PP Varaždin 22. svibnja 2020., pa već sama ta činjenica, po stavu ovoga suda, ukazuje na neosnovanost ovog eventualno postavljenog tužbenog zahtjeva.

12. Isto tako valja reći da je osnovno pravilo koje je sadržano u čl. 1085. ZOO da se šteta popravlja uspostavom prijašnjeg stanja (naturalna restitucija), a u konkretnom slučaju bila bi moguća upravo takva individualna restitucija kod koje se vraća upravo ona stvar koja je tužitelju protupravno oduzeta, a to s obzirom na spomenutu činjenicu da je tuženik u posjedu predmetnih pločica. Iz odredbe čl. 1085. ZOO proizlazi da je odgovorna osoba dužna isplatiti oštećeniku odgovarajući iznos novca na ime naknade štete kad uspostava prijašnjeg stanja nije moguća, stoga bi tek u takvom slučaju, a kako je to i postavljeno u eventualnom tužbenom zahtjevu, bila opravdana uspostava prijašnjeg stanja naknadom u novcu. Kako je u konkretnom slučaju individualna restitucija moguća, to sud utvrđuje da nije ispunjena zakonska pretpostavka iz čl. 1085. st. 3. ZOO za popravljanje štete novčanom naknadom.

13. Osim toga, čak i da se sve naprijed rečeno ne uzme u obzir, tužitelj bi trebao dokazati da su ispunjene gore navedene pretpostavke za naknadu štete iz čl. 1045. ZOO. Tužitelj bi tako, između ostalog, trebao dokazati da je on oštećenik, dakle vlasnik pločica, i da mu je prouzročena šteta tužiteljevom radnjom neovlaštenog oduzimanja pločica te dokazati visinu štete.

14.1. U pogledu vlasništva na predmetnim pločicama, ističe se da su predmet tužbe pločice koje su od tuženika privremeno oduzete od strane PP Varaždin, a to imajući u vidu da je tako definirano tužbenim zahtjevom. Kod toga treba reći da iskaza samog tužitelja nedvojbeno proizlazi da sve od pločica koje su tuženiku privremeno oduzete od strane MUP nisu pločice za koje tužitelj tvrdi da ih je kupio odnosno da su njegove, naime on i sam iskazuje da se na fotografijama MUP koje prikazuju privremeno oduzete pločice nalaze i takve pločice koje tužitelj nije kupio - pločice na kojima se vidi štambilj - grb Posedarja, pa tužitelj zaključuje da su takve pločice samo stavljene na te palete te da pločice s ovim štambiljima nisu pločice koje je on kupio. Slijedom navedenog sud ne može utvrditi da su tužiteljevo vlasništvo pločice na način kako je to definirano u tužbenom zahtjevu, dakle pločice privremeno tuženiku oduzete od strane MUP, jer je nedvojbeno da među tim pločicama ima i onih za koje ni sam tužitelj ne tvrdi da su njegove, dok nakon ovog utvrđenja na temelju fotografija MUP tužitelj svoj tužbeni zahtjev nije precizirao niti je točno identificirao koje su to preostale pločice koje je on kupio, štoviše tužitelj se niti sam ne može odrediti o točnoj dimenziji pločica koje je kupio kao i u kojoj je količini kupio pojedinu dimenziju pločica kako bi na taj način točno definirao predmet svog tužbenog zahtjeva kako za predaju stvari, tako i vezano uz zahtjev za naknadu štete.

14.2. Iz istog razloga, čak i da se utvrdi tužiteljevo vlasništvo na predmetnim pločicama, sud smatra da tužitelj nije dokazao ni visinu tužbenog zahtjeva budući da za predmetne pločice potražuje iznos od 31.500,00 kn / 4.180,77 EUR, a to sukladno ponudi od 25. studenoga 2020. koja se odnosi na količinu od 120 m2 (u iznosu od 4.200,00 eura) koju količinu tužitelj navodi u tužbi, no s druge strane u potvrdi o privremenom oduzimanju predmeta na kojoj tužitelj temelji svoj zahtjev navodi se količina od oko 80 m2, pa je prema tome ostala neutvrđena i točna količina pločica za koju tužitelj potražuje naknadu štete, a samim time nije dokazana ni utužena visina štete.

15. Slijedom svega navedenog sud je ocijenio neosnovanim i eventualno postavljeni tužbeni zahtjev radi naknade štete te je isti odbio.

16.1. Budući da je drugostupanjskom odlukom ukinuta prvostupanjska odluka i u dijelu u kojem je odlučeno o parničnim troškovima, valjalo je ponovno donijeti odluku o naknadi troškova cjelokupnog postupka. Ova se odluka temelji na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP pa je tako tužitelj, budući da je spor u cijelosti izgubio, dužan tuženiku naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka, dok iz istog razloga tužitelj nema pravo na naknadu troškova postupka.

16.2. Sukladno troškovniku predanom na ročištu 17. travnja 2025. tuženiku su sukladno vrijednosti predmeta spora i odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023; dalje: Tarifa) koja se u ovom postupku primjenjuje temeljem tbr. 52. st. 3. Tarife, kao potrebni za vođenje parnice u smislu čl. 155. st. 1. ZPP priznati troškovi:

- sastava podneska od 10. prosinca 2020. kojim je tuženik zatražio točno određivanje roka za očitovanje na predloženu privremenu mjeru i to u iznosu od 62,50 EUR sukladno tbr. 8. toč. 4. i tbr. 46. Tarife,

- odgovora na prijedlog za određivanje privremene mjere (podnesak od 22. prosinca 2020.) sukladno tbr. 11. toč. 1. i tbr. 46. Tarife u iznosu od 250,00 EUR,

- odgovora na tužbu u iznosu od 250,00 EUR sukladno tbr. 8. toč. 1. i tbr. 46. Tarife,

- zastupanja na ročištima od 31. kolovoza 2021., 10. veljače 2023., 31. ožujka 2023. i 17. travnja 2025. u iznosima od po 250,00 EUR za svako ročište sukladno tbr. 9. toč. 1. i tbr. 46. Tarife, te je priznat trošak ročišta od 13. siječnja 2022. u zatraženom iznosu od 62,50 EUR sukladno tbr. 9. toč. 5. i tbr. 46. Tarife,

- zastupanja na ročištu za objavu presude sukladno tbr. 9. toč. 3. i tbr. 46. Tarife.

16.3. Nije priznat trošak podneska od 19. listopada 2022. budući da ovim podneskom tuženik dostavlja dokumentaciju koju je kao dokaz predložio na pripremnom ročištu pa je istu mogao pribaviti za to ročište, zbog čega trošak tog podneska sud ne ocjenjuje potrebnim za vođenje parnice. Nije priznat ni trošak sastava odgovora na žalbu budući da i taj podnesak sud ne ocjenjuje potrebnim za vođenje parnice.

16.4. Tuženiku su tako priznati ukupni parnični troškovi u iznosu od 1.750,00 EUR koje mu je dužan nadoknaditi tužitelj, zbog čega je odlučeno kao u točkama II/ i III/ izreke.

U Varaždinu, 29. svibnja 2025.

Sutkinja

Dubravka Kraljić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može u roku od 15 dana od dana dostave odluke izjaviti žalbu. Žalba se podnosi ovome sudu, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti

1/ Tužitelj po punomoćnici Željki Mance, odvjetnici iz Varaždina

2/ Tuženik po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Mihalić & Pikija iz Zagreba