Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-8980/2019-47

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu Ivanu Borkoviću u pravnoj stvari tužitelja DV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koga zastupa Dario Jozić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tužene Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, koju zastupa Sanja Porobija, odvjetnica u Zagrebu, radi isplate, nakon održane javne i glavne rasprave zaključene 15. travnja 2025. u prisutnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja, odvjetnika Darija Jozića te punomoćnice tuženika odvjetnice Pie Gaie Baučkić, radi isplate, 29. svibnja 2025. objavio je i

p r e s u d i o j e

I Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u čl. 2. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3206880183 koji su tužitelj kao Korisnik kredita i tuženik kao Kreditor zaključili 13. lipnja 2006. u dijelu koji se odnosi na promjenjivost redovne kamatne stope temeljem Odluke o kamatnim stopama tuženika.

II Nalaže se tuženiku platiti tužitelju 2.271,34 eura za zateznim kamatama koje teku na iznose

- 9,83 eura od 03.01.2008.

- 10,00 eura od 02.02.2008.

- 19,09 eura od 04.03.2008.

- 18,52 eura od 17.05.2008.

- 18,60 eura od 02.06.2008.

- 20,02 eura od 02.08.2008.

- 18,51 eura od 02.09.2008.

- 20,12 eura od 13.11.2008.

- 19,94 eura od 13.11.2008.

- 19,47 eura od 04.12.2008.

- 20,82 eura od 18.02.2009.

- 20,65 eura od 03.04.2009.

- 20,16 eura od 26.05.2009.

- 20,22 eura od 02.06.2009.

- 19,92 eura od 02.07.2009.

- 26,71 eura od 02.08.2009.

- 26,72 eura od 03.10.2009.

- 26,60 eura od 28.10.2009.

- 27,64 eura od 10.03.2010.

- 28,24 eura od 01.04.2010.

- 29,93 eura od 13,07.2010.

- 29,35 eura od 05.08.2010.

- 30,60 eura od 24.09.2010.

- 31,10 eura od 30.11.2010.

- 31,30 eura od 06.04.2011.

- 33,84 eura od 08.06.2011.

- 35,71 eura od 23.07.2011.

- 37,22 eura od 05.08.2011.

- 34,65 eura od 15.09.2011.

- 34,08 eura od 28.09.2011.

- 34,03 eura od 27.10.2011.

- 30,28 eura od 30.11.2011.

- 30,54 eura od 28.12.2011.

- 31,07 eura od 25.04.2012.

- 31,32 eura od 30.05.2012.

- 31,10 eura od 29.06.2012.

- 31,01 eura od 14.07.2012.

- 30,98 eura od 31.08.2012.

- 30,56 eura od 29.09.2012.

- 31,20 eura od 30.11.2012.

- 31,04 eura od 01.01.2013.

- 30,37 eura od 31.01.2013.

- 30,94 eura od 01.03.2013.

- 30,92 eura od 30.03.2013.

- 30,02 eura od 01.06.2013.

- 30,13 eura od 29.06.2013.

- 30,49 eura od 31.08.2013.

- 30,87 eura od 01.10.2013.

- 30,66 eura od 01.11.2013.

- 31,10 eura od 04.02.2014.

- 31,33 eura od 18.03.2014.

- 31,13 eura od 05.04.2014.

- 30,98 eura od 01.05.2014.

- 30,93 eura od 31.05.2014.

- 30,94 eura od 02.07.2014.

- 31,27 eura od 14.08.2014.

- 12,50 eura od 16.09.2014.

- 12,66 eura od 18.11.2014.

- 12,63 eura od 24.12.2014.

- 12,68 eura od 01.02.2015.

- 12,68 eura od 02.04.2015.

- 12,68 eura od 28.04.2015.

- 12,68 eura od 09.06.2015.

- 12,68 eura od 13.08.2015.

- 12,68 eura od 06.01.2016.

- 13,84 eura od 01.03.2016.

- 13,45 eura od 02.06.2016.

- 13,60 eura od 30.07.2016.

po stopi koja teče 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, u roku 15 dana.

III Nalaže se tuženiku platiti tužitelju troškove ovog postupka u iznosu od 3.075,00 eura sa zateznim kamatama koje teku od 29. svibnja 2025. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. U tužbi podnesenoj 13. lipnja 2019. tužitelj je naveo da je s tuženikom sklopio Ugovor o namjenskom kreditu broj 3206880183 kojim mu je tuženik odobrio kredit u iznosu od 47.000,00 eura. Tvrdi da ugvoror sadrži nepoštene odredbe kojima se krše potrošačka prava tužitelja te su te odredbe stoga i ništetne. Kao dokaze je predložio financijsku dokumentaciju, Ugovor o reditu, svoje saslušanje i financijsko vještačenje. Konačno specificiranim prijedlogom je predložio da sud usvoji tužbeni zahtjev kako je naveden u izreci.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio aktivnu legitimaciju tužitelja, istaknuo je prigovor zastare, osporavao visinu, status potrošača tužitelja, tijek kamata, nepoštenost ugovornih odredaba. Predložio je da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti te da obveže tužitelja naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka.

3. Podneskom od 27. kolovoza 2024. tužitelj je preinačio tužbu. Sud je preinaku dopustio na ročištu 8. travnja 2025. u skladu s odredbom čl. 190. st. 4. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03/, 88/05, 2/07, 84/08, 96,08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 155/23 - dalje: ZPP) jer tužitelj bez svoje krivnje nije mogao precizno postaviti tužbu do zaključenja prethodnog postupka budući da je konačna visina tužbenog zahtjeva utvrđena tek nakon provedenog financijskog vještačenja. Ističe se i da je na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 26. studenog 2021. broj Su IV-162/2021 usvojen zaključak da je u predmetima po tužbama korisnika kredita dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.

4. Tijekom postupka sud je pročitao Ugovor o kreditu (list 7-14 spisa), financijsku dokumentaciju (41-72, 77-88, 204-216, 219-238), saslušan je tužitelj (169 i 271), provedeno je financijsko vještačenje (249-258)

5. Na ročištu na kojem je zaključena glavna rasprava stranke su suglasno navele da su svi predloženi dokazi potrebni za donošenje odluke u ovom postupku izvedeni, odnosno, da nije potrebno nijedan od predloženih dokaza pribaviti ili dodatno izvoditi.

6. Među strankama nije sporno da su sklopili Ugovor o namjenskom kreditu broj 3206880183 kojim mu je tuženik odobrio kredit u iznosu od 47.000,00 CHF. Nije sporno ni da odredba predmetnog ugovora glasi kako je navedena u izreci presude.

7. Sporna je valjanost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi te je sporno pripada li tužitelju utuženi iznos na ime razlike u obračunatim anuitetima, do koje razlike je došlo radi primjene takvih ugovornih odredbi. Također je sporno je li u konkretnom slučaju nastupila zastara potraživanja za razdoblje za koje tužitelj traži naknadu kao i visina tužbenog zahtjeva. Sporna

8. Na temelju ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan. Pritom sud nije ocjenjivao dokaze niti utvrđivao činjenice u odnosu na utvrđenja koja među strankama nisu sporne.

9. U svom je iskazu na glavnoj raspravi tužitelj naveo da je ugovor o kreditu uzeo radi radi dovršetka kuće na adresi [adresa] u kojoj živi zadnjih desetak godina, a prije toga nije živio nitko. Kuća nije nikad iznamljivana, u sklopu kuće se nalazi kafić " [obrt]" otvoren isto prije desetak godina, vlasnik kafića je supruga koja ima obrt " [obrt]". Prilikom dizanja kredita namjena je bila dovršetak kuće za stanovanje, tad nisu planirali imati kafić, ali im je ostao prostor u kući za koji nisu znali što bi s njim pa su se odlučili otvoriti kafić. Zagrebačku banku su odabrali jer je bila jedina banka u [adresa]. Ugovor o kreditu je pročitao ali nije ga baš razumio. Nije bio svjestan prilikom sklapanja da se u ugovoru nalazi promjenjiva kamatna stopa. Ugovor o kreditu je bio pripremljen, pitao je osnovne stvari i oni su mu dali ugovor da ode s njim javnom bilježniku. Nisu mu ništa objašnjavali. Kredit misli da nije otplaćen i ima ovrhu na plaći. Da je znao da mogu rate kredita ovoliko porasti, sigurno ne bih uzeo ovaj kredit. Nitko u banci mu nije objašnjavao što znači promjenjiva kamatna stopa niti m je dao odluku koja se na to odnosi, nitko mu nije rekao ni o čemu ovisi ta odluka. Inače digao je oko 2002. jedan kredit za istu tu kuću, a kredit koji je predmet ovog spora je digao djelomično da zatvori prvi kredit, a djelomično da dovrši kuću. Ovim kreditom nije adaptirana kuća na adresi [adresa]. Tu kuću koriste tužiteljev tata i brat, na toj adresi nije nikad bio registriran obrt ili trgovačko društvo. Nije tražio izmjene odredaba ugovora jer ih ne razumije. Ne sjeća se je li pismeno prigovarao povećanju rate ali prigovarao je. Kad je dizao kredit nije se u ništa od toga razumio.

10. Navedenom iskazu sud vjeruje u dijelu u kojem opisuje sklapanje ugovora na način na koji fizičke osobe pristupaju sklapanju ugovora, a ne razumiju materiju o kojoj se radi. Ovdje je riječ o financijskom poslovanju te sklapanju ugovora na način da potpišu ponuđeno ne znajući za potencijalne probleme koji naknadno mogu nastati. Što se tiče pitanja jesu li sredstva iz kredita iskorištena za renovaciju kuće na adresi [adresa] ili 44, u ugovoru je u čl. 6 navedena namjena za kuću u [adresa] dok je tužitelj naveo da je riječ o kući na broju 72A. Također, u čl. 5. Ugovora je navedeno da se kredit koristi za konačnu otplatu drugog kredita. Nadalje, iz iskaza je utvrđeno da je kafić " [obrt]" otvoren oko 2015. godine što je gotovo deset godina nakon uzimanja kredita. Nadalje, kafić glasi na suprugu tužitelja, a tužitelj je u vrijeme dizanja kredita živio na adresi [adresa], a kasnije se preselio u kuću br. 72a. Iz navedenog proizlazi da je kredit dignut radi izvođenja radova na obiteljskoj kući i niti iz iskaza tužitelja ni iz drugih dokaza ne proizlazi da je dignut radi ulaganja u kafić, koji glasi na ženu. Naprotiv, iz činjenice da je kafić otvoren desetak godina poslije proizlazi da kredit nije dignut s tom namjenom. Iz navedenog proizlazi da je riječ o potrošačkom kreditu dignutom radi adaptacije obiteljske kuće te ga je tužitelj sklopio u statusu potrošača. Što se tiče iskaza tužitelja danom na pripremnom ročištu, on je dan u svrhu ocjene jesu li ispunjene pretpostavke za dostavu podataka odnosno isprava od strane tuženika.

11. Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da ukupna razlika s osnove promjena kamatne stope za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 3.001,38 CHF odnosno kunska protuvrijednost iznosi 17.113,36 kn, odnosno protuvrijednost više plaćenog iznosa iznosi 2.271,34 EUR, sve s anuitetima kako je navedeno u samom nalazu i mišljenju.

12. Sud je svoja utvrđenja temeljio na navedenom nalazu i mišljenju jer je provedeno stručno, u skladu s priloženom dokumentacijom, detaljno je obrazloženo i nije bilo prigovora na matematički izračun.

13. Tužitelj se pravilno tijekom ovog postupka poziva na odluke u predmetu Udruge Potrošač protiv više banaka i to presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-249/14 od 5. travnja 2015., kojom je potvrđena presuda Visokog trgovačkog suda Zagreb br. Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2013. te presudu Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu, na način da ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a do prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac – korisnik kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tužene o promjeni stope ugovorne kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenih na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time i tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82., 90, a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. ZZP, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/18 od 14. lipnja 2018., u kojoj je utvrđeno da je tužena povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, imaju direktan učinak u ovoj parnici po odredbi čl. 502. a. ZPP-a i čl. 502. c. ZPP i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14).

14. Ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini zavisnom o odluci banke je uočljiva, ali nije razumljiva, jer proizlazi da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke.

15. Presudom Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 odlučeno je da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom, treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva. To znači da su u ugovoru o kreditu tužitelju morali na jasan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti načina promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama Ugovora, tako da on na temelju razumljivih kriterija može predvidjeti njihove ekonomske posljedice

16. Odredba o promjeni kamatne stope je odlučujuća ugovorna odredba, a ona je zavisna isključivo o odluci jednog ugovaratelja i to tuženika, bez istovremeno jasno određenih uvjeta promjenjivosti i referentne stope za koju se veže promjena, pa tako ove odredbe Ugovora o kreditu, kojim se određuje visina promjenjive kamatne stope, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, te dovodi do toga da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužniku, a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti. Stoga se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka na štetu tužitelja, jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a temeljem navedene ugovorne odredbe tuženik je onemogućio utjecaj druge ugovorne strane na visinu kamata.

17. Osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva niti je bila određena, a niti odrediva i njezin sadržaj prosječnom potrošaču objektivno nije bio niti je mogao biti razumljiv. Ovaj sud, a polazeći od naravi tuženika kao novčarske institucije čiji je krajnji cilj ostvarivanje zarade, ne dovodi u pitanje tuženikovo legitimno pravo da u ugovorima o kreditu ugovara promjenjivu kamatnu stopu, ali istovremeno ovaj sud zaključuje da je tuženik kao dobar i odgovoran gospodarstvenik trebao imati drugačiji pristup prema tužitelju prilikom ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovoru o kreditu te tužitelja informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što je izrazio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015.

18. S obzirom na utvrđeno očito je da tuženik nije na nedvojben način dokazao da je s tužiteljem u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora pojedinačno pregovarao o spornoj odredbi i da ga je upoznao s parametrima o kojima ovisi promjena kamatne stope te o posljedicama koje iz toga proizlaze. Naime, banka je dužna upoznati klijente s elementima koji utječu na promjenu kamatne stope kao i s posljedicama koje bi promjena kamatne stope mogla imati na visinu njegove obveze jer je znanje i iskustvo banke u kreditnom poslovanju neproporcionalno veće u odnosu na znanje prosječnog potrošača što u konkretnom slučaju nije učinjeno s obzirom na općenitu i nedorečenu formulaciju o promjenljivoj kamatnoj stopi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru, koja formulacija je tužitelju, kao i svakom prosječnom potrošaču, nerazumljiva.

19. Tužitelju su u samom ugovoru morali biti određeno predočeni i objašnjeni rizici, razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope da bi na temelju određenih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti sve potencijalne ekonomske posljedice koje za njega iz ugovora mogu proizaći, pri čemu nije dovoljno da je tužitelj samo općenito znao i da je kamatna stopa promjenjiva. S obzirom da je odredba ugovora o promjenjivosti kamatne stope od bitnog značaja i u konačnici ovisi isključivo o odluci jedne ugovorne strane tuženika, bez da su određeno i razumljivo navedeni uvjeti promjenjivosti, to predstavlja odredbu koja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja jer kod ugovaranja promjenjive kamatne stope obveza potrošača istovremeno ovisi o promjenjivom bitnom elementu i zato je posebno rizična jer potrošač u vrijeme zaključenja ugovora ne zna koju će cijenu u vidu kamate za to platiti, što je sve u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja.

20. Nadalje, neosnovano tuženik ističe prigovor zastare za potraživanje tužitelja na temelju ništetne ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope sukladno odluci tuženika. Podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu došlo je do prekida zastare u smislu odredbe čl. 502.a – 502.h ZPP-a. Zastara individualnih restitucijskih zahtjeva u odnosu na potraživanje preplaćenog iznosa po osnovi ništetne odredbe o promjenjivosti kamatne stope sukladno odluci tuženika te u odnosu na potraživanje preplaćenog iznosa po osnovi ništetnih odredaba kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF, počinje teći ispočetka pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske, i to donošenjem presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u odnosu na ovdje tuženika. Kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 13. lipnja 2019., očito je da u konkretnom slučaju nije protekao petogodišnji zastarni rok koji se primjenjuje kod instituta stjecanja bez osnove temeljem čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05. i 41/08.; dalje ZOO). Naime, presudom Visokog trgovačkog suda RH Pž- 6632/17 od 14.06.2018. utvrđena je ništetnost valutne klauzule za svih sedam banaka, jer je već prije za njih utvrđena ništetnost jednostrano promjenjive kamate i to presudom, broj Pž-7129/13 od 13.06.2014., presudom Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14 od 09.04.2015., te presudom Ustavnog suda RH oznake U-III-2521/2015 od 13.12.2016.g., a u odnosu na Sberbank d.d. je utvrđena ništetnost promjenjive kamatne stope presudom Pž- 6632/17 od 14.06.2018, pa zastara za jednostrano promjenjivu kamatnu stopu za Sberbank teče od 14.06.2018. i istekla je 14.06.2023.

21. Zbog svega do sad navedenog ovaj je sud utvrdio da su ništetni dijelovi odredbe Ugovora o kreditu između tužitelja i tuženika kako je navedeno u točki I izreke.

22. U smislu odredbe čl. 323. st. 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti sve ono što je primila na temelju takva ugovora. Stoga tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta.

23. Članak 1111. ZOO-a, određuje da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, nadoknaditi vrijednost postignute koristi. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Članak 1115. ZOO-a, uređujući opseg vraćanja stečenog, određuje da, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

24. S obzirom na to da je tuženik utužene iznose primio u odnosu na ugovornu odredbu koja je utvrđena ništetnom, na temelju citirane odredbe ZOO-a, dužan ih je vratiti tužitelju. Ugovaranjem srednjeg tečaja tuženika za CHF važećeg na dan isplate pojedinog anuiteta te promjenjive kamatne stope, tuženik je sam propustio tužitelja upoznati s parametrima koje je primjenjivao, slijedom čega je njegovo postupanje ocijenjeno nepoštenim, a zatezna kamata tužitelju je priznata od dana tuženikovog stjecanja utuženih iznosa.

25. Visina stope zatezne kamate određena je sukladno izmjenama Zakona o obveznim odnosima.

26. Ponavlja se da citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.

27. Odluka o trošku tužitelja temelji se na članku 154. st. 1. i 2. i čl. 155. ZPP-a te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15 - dalje: Tarifa), a sukladno troškovniku tužitelja predanom na ročištu na kojem je rasprava zaključena. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7/1 Tarife), trošak sastava podnesaka od 22. prosinca 2020., 6. travnja 2021., 5. srpnja 2022., 13. svibnja 2024. i 27. kolovoza 2024. u iznosu od 200,00 eura za svaki (br. 8/1 Tarife), te trošak pristupa na ročišta 1. lipnja 2022., 13. rujna 2022., 28. kolovoza 2023., 2. srpnja 2024. i 15. travnja 2025. u iznosu od 200,00 eura za svako (br. 9/1 Tarife). Ukupno je riječ o 2.200,00 eura što s PDV-om iznosi 2.750,00 eura. Tome treba pridodati trošak vještačenja od 200,00 eura što sve zajedno iznosi 2.950,00 eura. Tome je pridodan i trošak pristupa na ročište za objavu u iznosu od ukupno s PDV-om 125,00 eura (br. 9/5 Tarife).

28. Sud nije priznao trošak ostalih podnesaka jer nisu bili potrebni za donošenje odluke u ovom postupku ni pristojbe na koju tužitelj nije ni pozvan platiti je.

28. Stoga je odlučeno kao u izreci presude i rješenja.

U Zagrebu 29. svibnja 2025.

Sudac

Ivan Borković

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana

- od održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ako je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od primitka prijepisa presude, ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda županijskom sudu.

DNA:

1. tužitelju po punomoćniku

2. tuženiku po punomoćnici

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte