Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-1218/2023-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Ksenije Dimec, kao predsjednika vijeća, Larise Gačanin, kao suca izvjestitelja i Ive Smokvina Dadasović, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja SŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Marku Kolanoviću, odvjetniku u Zadru, protiv tuženika OTP BANKE d.d. Split, OIB: 52508873833, Domovinskog rata 61, zastupane po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Anić i Anić d.o.o. Split, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude i rješenja Općinskog suda u Zadru, poslovni broj: P-1941/19-31 od 13. listopada 2023., u sjednici vijeća održanoj 29. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika, kao neosnovana te potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru, poslovni broj: P-1941/19-31 od 13. listopada 2023.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova sastava žalbe.

r i j e š i o  j e

Odbija se žalba tuženika, kao neosnovana te potvrđuje rješenje sadržano u presudi Općinskog suda u Zadru, poslovni broj: P-1941/19-31 od 13. listopada 2023., u točkama II i III izreke.

Obrazloženje

Prvostupanjskom je presudom utvrđena ništetnom odredba čl. 3. Ugovora o kreditu broj [broj kredita] dana 16. ožujka 2006. godine kod javnog bilježnika u Zadru Vere Marčina pod brojem OU-182/06-1 te je tuženiku naloženo tužitelju isplatiti 8.613,92 Eur s pripadajućim zateznim kamatama na pojedine iznose, kako je označeno u točki II. izreke.

Rješenjem sadržanim u citiranoj prvostupanjskoj presudi odbijen je tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti (točka I. izreke), odbijen je tuženikov prigovor radi prebijanja (točka II. izreke) te je tuženiku naloženo tužitelju naknaditi trošak postupka od 1.641,91 eur s pripadajućom zateznom kamatom (točka III. izreke).

Protiv te presude te točaka II i III izreke rješenja sadržanog u presudi, žalbu podnosi tuženik pozivom na sve žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 111/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 43/13. i 89/14., 70/19., 80/22, dalje ZPP) te predlaže u pobijanom dijelu preinačiti prvostupanjske odluke, odnosno podredno ukinuti i vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Žalba nije osnovana.

Predmet spora zahtjev je tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi iz čl. 3. Ugovora o kreditu broj [broj kredita] od 16. ožujka 2006., koji je tužitelj, kao primatelj kredita sklopio s tuženikom, kao davateljem kredita te zahtjev za isplatu iznosa od 8.613,92 eur s osnove preplaćenih iznosa po osnovi ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, sve s pripadajućim zateznim kamatama

Donošenjem pobijane presude nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč.11. ZPP-a na koju se žalbom poziva tuženik, budući da suprotno žalbenim navodima razlozi o odlučnim činjenicama nisu međusobno proturječni pa se presuda može ispitati.

Pazeći po službenoj dužnosti na temelju čl. 365. st. 2. ZPP-a na postojanje bitnih procesnih povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 11. 13. i 14. ZPP-a, ovaj je sud utvrdio da u postupku pred prvostupanjskim sudom i donošenjem pobijane presude nije počinjena nijedna od tih procesnih povreda.

Među strankama nije sporno da su tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik, kao kreditor sklopili predmetni ugovor o kreditu kojim je ugovorena glavnica kredita u iznosu od 117.145,00 CHF u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita, na rok otplate od 360 mjeseci. Nadalje, nesporno je da je ugovorena redovna kamatna stopa koja se tijekom postojanja obveze može mijenjati u skladu s promjenom tržišnih uvjeta temeljem odluke o kamatnim stopama banke, a koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,39 % te se tijekom otplate kredita mijenjala odnosno povisivala. Također je nesporno da je ugovorena otplata kredita u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja te da je sklopljen Dodatak Ugovoru o kreditu od 20. siječnja 2026. kojim je izvršena konverzija kredita u kredit s valutnom klauzulom u EUR i da je tuženik temeljem konverzije kredita priznao tužitelju iznos od 19.308,93 kn, odnosno 2.562,74 eur.

Sporna je ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke tuženika, kao i da li tužiteljici s obzirom na izvršenu konverziju kredita pripada pravo na povrat preplaćenih iznosa po osnovi ništetnih ugovornih odredbi.

Prvostupanjski sud, cijeneći da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača utvrđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 1. rujna 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima, imajući u vidu da je pozivom na čl. 502.c ZPP-a i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 41/14., dalje: ZZP/14) u ovom postupku vezan pravnim utvrđenjima iz pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu, kao i pozivom na čl. 81.st.4. i čl. 87. st.1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03., 46/07., 79/07., dalje:ZZP/03), ujedno cijeneći da tuženik nijednim dokazom nije osporio navode tužitelja da se o spornim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, zauzima pravno shvaćanje da je sporna ugovorna odredba predmetnog ugovora o kreditu nepoštena i ništetna, slijedom čega prihvaća tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnim sporna ugovorne odredbe.

Pri tome, vezano za konverziju kredita, prvostupanjski sud imajući u vidu da je provedenim financijskim vještačenjem utvrđeno da unatoč konverziji nije postignuta ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka, pozivom na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke Rev 18/2018 od 26. svibnja 2020., zauzima pravno shvaćanje da tužitelju kao potrošaču pripada pravo na utvrđenje nepoštenosti ugovorenih odredbi i pravo na restitucijski zahtjev.

U odnosu na zahtjev za povrat stečenog na temelju ništetnih ugovornih odredbi, prvostupanjski sud na temelju nalaza i mišljenja financijskog vještaka utvrđuje da razlika koja je nastala uslijed promjene visine kamatne stope u razdoblju od sklapanja kredita pa do 1. siječnja 2014. iznosi prema nalazu vještaka ukupno 8.613,92 eur, s time da je u taj iznos uzet u obzir iznos preplate koji je priznat konverzijom pa imajući u vidu da je navedene iznose tuženik stekao na temelju ništetnih ugovornih odredbi, dakle bez valjane pravne osnove, pozivom na čl. 1111. st.1. u vezi s čl. 323. st.1. i 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18., dalje: ZOO) prihvaća tužbeni zahtjev za isplatu u cijelosti.

Prvostupanjski sud otklanja tuženikov prigovor zastare pozivom na čl. 241. ZOO-a, kao i pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30.siječnja 2020., zauzevši stav da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare i da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Stoga, cijeneći da je kolektivni spor u odnosu na ništetnost ugovorne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi pravomoćno okončan donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike poslovni broj Pž-7129/13 dana 13. lipnja 2014., dok je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 19. lipnja 2019. zaključuje da prigovor zastare nije osnovan.

Odluku o zateznim kamatama prvostupanjski sud temelji na čl. 1115. ZOO-a pa tužitelju dosuđuje zatezne kamate od plaćanja svakog pojedinog mjesečnog anuiteta do isplate.

Odluku o troškovima postupka prvostupanjski sud temelji na čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

Suprotno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski je sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke tuženika ništetne te da tužitelju pripada pravo na restituciju preplaćenog iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi.

Naime, imajući u vidu direktan učinak pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača sukladno čl. 502.c ZPP-a i čl. 118. ZZP/14, zbog čega je sud u pojedinačnim postupcima koje pokreću potrošači vezan za utvrđenja o ništetnosti spornih ugovornih odredbi u ugovorima o kreditu i to uodnosu na ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke banke u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., kao što je predmetni, pri čemu tuženik nije pružio dokaza da su tužitelju dane odgovarajuće obavijesti o spornim ugovornim odredbama prije sklapanja predmetnog ugovora o kreditu koje bi bile od utjecaja na određivanje njegove novčane obveze i da je unatoč takvoj obaviještenosti tužitelj pristao na sklapanje tog ugovora, to je pravilan stav prvostupanjskog suda da je riječ o nepoštenim i ništetnim ugovornim odredbama.

Sukladno Direktivi vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL L 95, str. 29.; SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 12., str. 24.; u daljnjem tekstu: Direktiva 93/13) nepoštenost ugovornih odredbi ima za posljedicu neobvezujući karakter tih odredbi za tužitelja kao potrošača od trenutka sklapanja ugovora (ex tunc) i ponovnu uspostavu ravnoteže između ugovornih strana odnosno ponovnu uspostavu činjenične i pravne situacije u kojoj bi tužitelj kao potrošač bio da nepoštene i ništetne ugovorne odredbe nisu postojale. Stoga je pravilan stav prvostupanjskog suda da tužitelju pripada pravo na povrat iznosa koje je preplatio po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi. Radi navedenog bez utjecaja su na pravilnost pobijane presude žalbeni navodi tuženika kojima se tvrdi suprotno od onoga što je posljedica direktnog učinka odluke u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača

Također, suprotno žalbenim navodima tuženika, tužitelju pripada pravo na povrat preplaćenih iznosa neovisno o izvršenoj konverziji, kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud.

Naime, konverzija kredita obavljena je na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15, dalje:ZID ZPK) kojim je bankama naložena izmjena odredbi osnovnog ugovora te eventualno do tada sklopljenih dodataka, i to valute kredita, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, te se između ugovornih strana postiže sporazum o konverziji iz čl. 19.s toč.6. ZID ZPK-a na način kako je to propisano tim zakonom. Glavni motiv i svrha tog zakona bila je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR.

Odredbama ZID ZPK-a, a niti dodacima ugovora o kreditu sklopljenim na temelju tog zakona izrijekom se ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, niti se spominje način rješavanja eventualne ništetnosti ugovornih odredbi koje se tiču promjenjive kamate stope, a koja ništetnost je nastupila iz razloga što su banke bez prethodnog pregovaranja sa potrošačima kao korisnicima kredita jednostrano odnosno nepošteno mijenjale početno ugovorenu kamatnu stopu. Dodacima ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, dakle ne rješava se pitanje preplaćenih kamata u periodu koji je prethodio konverziji, a do koje pretplate je došlo nepoštenim postupanjem banaka odnosno primjenom ništetnih ugovornih odredbi, dakle dodacima ugovora nije uređeno pitanje rješavanja posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi. Konverzija kredita u valuti CHF u kredit u valuti EUR izvršena na temelju ZID ZPK-a odnosi se isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, a ne i na izvanugovorne obveze stranaka kao što su restitucijski zahtjevi korisnika kredita s osnove ništetnih ugovornih odredbi.

S obzirom na prethodno navedeno, prama pravnom shvaćanju ovog suda korisnicima kredita unatoč sklopljenim dodacima ugovora kojima je izvršena konverzija pripada pravo na obeštećenje i potpunu restituciju kroz povrat svih neosnovano isplaćenih (preplaćenih) iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

Slijedom navedenog, u konkretnom slučaju sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita, nije otklonjena posljedica ništetnosti spornih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke tuženika, a niti iz provedenih dokaza ne proizlazi da bi se tužitelj dodatkom ugovora odrekao prava zahtijevati potpuno obeštećenje na temelju ništetnih ugovornih odredbi, a niti se u izračunu konverzije koji je prije sklapanja dodatka ugovora dostavljen tužitelju spominje promjenjiva kamatna stopa kredita u valuti CHF niti je u tom izračunu izvršen obračun preplaćenog iznosa nastalog povećanjem početno ugovorene kamatne stope na temelju jednostrane odluke tuženika odnosno promjenama početnog tečaja CHF tijekom trajanja otplate kredita. Stoga, prema stavu ovog suda tužitelju unatoč sklopljenom dodatku ugovora kojim je izvršena konverzija kredita ugovorenog u CHF u protuvrijednosti kuna u kredit u EUR u protuvrijednosti kuna, pripada pravo potraživati od tuženika vraćanje iznosa koji je tuženik stekao na temelju ništetnih ugovornih odredbi odnosno pravo na potpunu restituciju kroz povrat svih neosnovano isplaćenih (preplaćenih) iznosa s osnove ništetnih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu.

Takvo pravno shvaćanje u skladu je i sa pravnim shvaćanjem Suda Europske unije izraženom u presudi od **.**.2019., JŽ protiv ERSTE Bank Hungary Zrt.,C-118/17, ECLI:EU:C:2019:207, prema kojem potrošaču pripada pravo na potpuno obeštećenje tj. na uspostavu činjenično i pravno one situacije u kojoj bi se nalazio da nepoštena odredba nije postojala, a osobito pravo ostvariti povrat koristi koju je trgovac neopravdano stekao na njegovu štetu na temelju nepoštene i ništetne ugovorne odredbe. Pri tome, nije relevantno što je u tom predmet riječ o zakonskoj intervenciji na temelju sudskog utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe, a u konkretnom slučaju riječ je o izmjeni ugovora intervencijom stranaka, jer je ZID ZPK-a predviđena mogućnost potrošača da odbije sklapanje ponuđenog sporazuma o konverziji s obzirom na okolnosti u kojima je donesen taj zakonski propis i u kojima je vršena konverzija (stalni rast i nepredvidivost tečaja CHF te posljedično tome značajno povećanje iznosa mjesečnih anuiteta u odnosu na vrijeme sklapanja osnovnog ugovora o kreditu) bilo upitno da li je potrošač stvarno bio slobodan u izboru prihvatiti ili odbiti konverziju. Naime, jedina alternativa potrošaču bila je ostanak u ugovornom odnosu u kojem je njegova novčana obveza bila sve veća i nepredvidiva u odnosu na vrijeme sklapanja ugovora o kreditu s obzirom na kretanje tečaja CHF, a mnogi potrošači sklapali su dodatke ugovora upravo iz razloga spašavanja vlastite egzistencije.

Također, prethodno izraženo pravno shvaćanje ovog suda u skladu je i sa pravnim shvaćanjem Suda Europske unije izraženom u presudi od 9. srpnja 2020., XZ protiv Ibercaja Banco,SA, C-452/18, ECLI:EU:C:2020:536, prema kojem nepoštene odredbe ugovora koji je trgovac sklopio s potrošačem nisu obvezujuće za potrošača i uzima se kao da nikada nisu postojale te nemaju učinak prema potrošaču. Posljedično tome iste se izuzimaju od primjene osim ako potrošač na temelju slobodnog i informiranog pristanka izjavi da se protivi isključenju njihove primjene i učinaka koji bi mogli za njega proizaći iz nepoštenih odredbi ugovora, što u konkretnom slučaju nije utvrđeno.

S obzirom na utvrđenu djelomičnu ništetnost predmetnog ugovora o kreditu, tužitelju pozivom na čl. 323. st. 1. i čl. 1111. ZOO-a pripada pravo na povrat onoga što je isplatio na temelju ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke tuženika, kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud.

Suprotno žalbenim navodima pravilno je prihvaćen zahtjev za utvrđenje ništetnosti čl. 3. predmetnog ugovora, jer ugovorenu kamatnu stopu u predmetnom ugovoru, kao jedinstvenu predstavlja visina uz oznaku promjenjiva u skladu s izmjenama koje vrši Banka. Prilikom usvajanja restitucijskog zahtjeva prvostupanjski sud je ocijenio ništetnost tako ugovorene kamate, ali je cijenio da je cijena ugovora o kreditu upravo kamata te je pravilno odredio cijenu u visini one koja je bila brojčano odrediva u vrijeme sklapanja ugovora, bez dodatka ''promjenjiva u skladu s propisima Banke''.

Valja dodati da je prvostupanjski sud dakle prilikom izračuna visine zahtjeva uzeo u obzir i visinu Dodatkom ugovoru obračunatu i tužitelju prihvaćenu preplatu u cijelosti te je stoga osnovano otklonio tuženikov, uvjetno postavljen prigovor radi prijeboja.

Pravilnom primjenom čl. 154. st. 1. i 155. ZPP-a odlučeno je o troškovima postupka.

Budući da tuženik nije uspio u žalbenom postupku, analognom primjenom čl. 154. st. 1. ZPP-a nije mu priznat trošak sastava žalbe.

Slijedom navedenog temeljem čl. 368. st. 1. i 380. toč. 2. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ove presude i rješenja.

Točka I. izreke rješenja sadržanog u prvostupanjskoj presudi, kao nepobijana, ostaje neizmijenjena.

U Rijeci 29. svibnja 2025.

Predsjednik vijeća

Ksenija Dimec