REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

Erazma Barčića 5

Poslovni broj: Us I-298/2024-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Upravni sud u Rijeci, po sucu Vedranu Juričiću, dipl. iur., uz sudjelovanje zapisničarke Monike Puharić, u upravnom sporu tužitelja ED iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po opunomoćenicima odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Vukić & partneri d.o.o., Rijeka, Nikole Tesle 9, protiv tuženika Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Katančićeva 5, OIB: 18683136487, zastupanog po službenoj osobi RD, radi poreza na dohodak, 29. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Poništavaju se rješenje Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-471-02/22-01/263, URBROJ: 513- 04-23-2 od 9. studenog 2023. i rješenje Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Rijeka, KLASA: UP/I-471-02/22-01/55, URBROJ: 513-07-08-22-1 od 9. lipnja 2022., oba u dijelu koji se odnosi na utvrđenu poreznu obvezu poreza na dohodak i prireza poreza na dohodak za 2017.

II. U preostalom dijelu tužbeni zahtjev se odbija.

III. Odbija se zahtjev tužitelja naknadu troškova ovog upravnog spora.

IV. Svaka stranka snosi svoj trošak spora.

r i j e š i o  j e

Odbija se prijedlog tužitelja za određivanje odgodnog učinka tužbe.

Obrazloženje

1. Rješenjem Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Rijeka, KLASA: UP/I-471-02/22-01/55, URBROJ: 513-07-08-22-1 od 9. lipnja 2022., tužitelju je utvrđena obveza plaćanja poreza na dohodak i prireza porez na dohodak za 2016, 2017., 2018., 2019., 2020. i 2021., po čl. 63. Zakona o porezu na dohodak (NN br. 177/04, 73/08, 80/10, 114/11, 22/12, 144/12, 43/13, 120/13,125/13, 148/13, 83/14, 143/14) te čl. 76. Zakona o porezu na dohodak (NN br. 115/16; 106/18, 121/19, 32/20, 138/20; dalje: Zakon).

2. Rješenjem tuženika, UP/II-471-02/22-01/263, URBROJ: 513-04-23-2 od 9. studenog 2023., djelomično je uvažena žalba tužitelja te je utvrđeno da je nastupila zastara prava na utvrđivanje porezne obveze poreza na dohodak i prireza poreza na dohodak za 2016. (tč. I. izreke), dok je preostalom dijelu žalba odbijena kao neosnovana (tč. II. izreke).

3. Tužitelj osporava zakonitost rješenja tuženika i prvostupanjskog tijela zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i povreda pravila postupka. U tužbi i tijekom spora (održana rasprava) izlaže kao i u tijeku upravnog postupka (Prigovor, Žalba) te u bitnom navodi kako slijedi. Prije svega, ističe prigovor zastre prava na utvrđivanje porezne obveze poreza na dohodak za 2017. U odnosu na povrede pravila postupka, tužitelj ukazuje na povredu načela materijalne istine iz čl. 6. Općeg poreznog zakona (NN br. 115/16 – 144/22; dalje: OPZ) i čl. 8 Zakona o općem upravnom postupku (NN br. 47/09, 110/21; dalje: ZUP) te načela slobodne ocjene dokaza iz čl. 9. st. 2. ZUP-a. Osim toga, upire i manjkavosti u obrazloženjima pobijanih akata.

Glede merituma, navodi da je porezno tijelo pogrešno utvrdilo početno stanje imovine na dan 1. siječnja 2016., obzirom da u imovinu nisu uračunati ostvarena imovinska prava kroz 30 godina rada, novčani iznosi na računima u Zagrebačkoj i Podravskoj banci, povrati pozajmica ostvareni tijekom 2015. i 2016. te potraživanja koja ima prema trgovačkim društvima Global paša d.o.o. i Global rent d.o.o. Navodi da je početni iznos imovine u novčanim sredstvima po računu iznosio 1.552.409,01 kn, što sa štednjom koju je posjedovao daje iznos od 2.000.000,00 kn te dodaje da u to nisu uračunata potraživanja prema ranije spomenutim trgovačkim društvima. Nadalje, navodi da je porezno tijelo za svaku godinu utvrđivalo početno stanje, zanemarujući prethodno stanje, te nije uzimalo u obzir nesrazmjer utvrđen u jednoj godini kao stanje imovine u slijedećoj. Smatra kako je riječ o pogrešnim unosima imovine i izvora prihoda, zbog čega mu je fiktivno uvećana ista imovina sa kojom je raspolagao te pojašnjava kako bi podigao iznos novaca sa svojeg računa, a potom bi novce vratio na račun i da se radi o istim sredstvima, a ne o ekstra imovini. Tužitelj nadalje tvrdi da je porezno tijelo pogrešno unosilo iznose prihoda / isplata a što da je razvidno iz pregleda primanja za 2018. iz kojeg proizlazi da porezno tijelo u potpunosti zanemaruje stanja na računima u Zagrebačkoj i Kent banci te da pogrešno utvrđuju iznos povrata pozajmice od Global paša d.o.o., umjesto 610,00 kn stvarni iznos povrat je 779.700,00 kn. Tužitelj prigovora i visini utvrđenih izdataka po osnovi osobne potrošnje te navodi da osobna potrošnja osim obveza uzdržavanja pretpostavlja i druge izdatke u smislu režijskih troškova i obveza po kreditima, prema tome, pogrešno se u zapisniku na iznos osobne potrošnje još jednom dodaje i isplata za rate kredita. Osim toga, pogrešno je utvrđeni iznos koji se tiče uzdržavanja djece koja ne žive s njime. Prigovara metodologiji prilikom utvrđivanja razlika u vrijednosti imovine te u vezi toga navodi da porezno tijelo nije oduzelo novce koji su prethodno podignuti odnosno isplaćeni sa njegovog računa, već je zbrajalo iznose uplata u jednoj godini, zbog čega je umjetno stvorilo razliku u imovini. Nastavno na prethodno, napominje da je u njegovom društvu Global Paša d.o.o. proveden porezni nadzor za period od 1. siječnja 2017. do 31. prosinca 2018. te da nisu utvrđene nepravilnosti, a koja činjenica da pokazuje kako je njegovo poslovanje tužitelja bilo uredno i zakonito, a metodologija koja se koristi u ovom postupku nepravilna i nezakonita. Zaključno, navodi da je porezno tijelo pogrešno primijenilo odredbu čl. 76. st. 1. Zakona, jer mu je jedino utvrđena stečena imovina stan od 140 m2.

4. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe kako smatra da tužba nije osnovana iz razloga navedenih u obrazloženju pobijanog rješenja i predlaže da se ista odbije kao neosnovana.

5. U ovom sporu provedena je rasprava čime je strankama, u smislu odredbe čl. 6. st. 1. Zakona o upravnim sporovima (NN br. 36/24; dalje: ZUS), omogućeno da se izjasne o zahtjevima i navodima druge strane te o svim činjenicama i pravnim pitanjima odlučnim za rješavanje predmetnog spora.

6. U cilju ocjene zakonitosti osporavanog rješenja tuženika Sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka u kojem je doneseno osporavano rješenje tuženika, te uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu ovog upravnog spora.

7. Sud je odbio dokazne prijedloge tužitelja ocijenivši izvođenje istih suvišnim za rješavanje ovoga spora kraj ostalih činjenica koje su u sporu utvrđene uvidom u dokumentaciju koja prileži spisu predmeta upravnoga postupka i ovoga upravnog spora. Pri tome je Sud, u prvom redu, imao u vidu osnovno načelo poreznog postupka

– načelo dokumentarnosti, prema kojem se sve činjenice bitne za oporezivanje vjerodostojnom dokumentacijom, odnosno vjerodostojnim ispravama koje porezni obveznik, u smislu odredbe čl. 69., čl. 79., te čl. 122. OPZ-a, u postupku treba predati poreznom tijelu već tijekom poreznog nadzora, a najkasnije prilikom podnošenja prigovora protiv zapisnika o poreznom nadzoru.

Razlozi zbog kojih je Sud odbio izvesti predložene dokaze dodatno su pojašnjeni u tč. 18. obrazloženja ove presude.

8. Na temelju provedenog dokaznog postupka te razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

9. Iz spisa predmeta upravnog postupka proizlazi da je kod tužitelja proveden porezni nadzor poreza na dohodak za razdoblje od 1. siječnja 2015. – 12. veljače 2021., te je sukladno odredbi čl. 88. i 89. Zakona proveden postupak prikupljanja i usporedbe podataka bitnih za oporezivanje i utvrđivanje obveze poreza na dohodak. O provedenom nadzoru prvostupanjsko tijelo je sastavilo Zapisnik, KLASA: 471-02/21- 01/65, URBROJ: 513-07-08-22-52 od 21. travnja 2022. (dalje: Zapisnik).

10. Iz Zapisnika proizlazi da je u postupku nadzora izvršena usporedbu imovine i izdataka za njeno stjecanje s primitcima tužitelja te je tako izvršenom usporedbom utvrđen njihov nesrazmjer, odnosno utvrđeno je postojanje razlike između primitaka i izdataka koju tužitelj nije mogao opravdati vjerodostojnim dokazima i to: u 2016. u iznosu 120.949,86 kn, u 2017. u iznosu 2.102.825,76 kn, u 2018. u iznosu 1.002.289,62 kn, u 2019. u iznosu 1.006.413,87 kn, u 2020. u iznosu 631.251,15 kn te u 2021. u iznosu 30.417,61 kn.

11. Sukladno odredbi čl. 108. st. 1. OPZ-a pravo i obveze poreznog tijela na utvrđivanje porezne obveze i kamata, zastarijeva za šest godina računajući od dana kada je zastara počela teći, dok je čl. 109. st. 3. OPZ-a propisano da su na nastup zastare prava na utvrđivanje po službenoj dužnosti dužna paziti i drugostupanjska tijela do donošenja i dostave rješenja o žalbi.

Prema odredbi čl. 108. st. 3. OPZ-a zastara prava na utvrđivanje porezne obveze za 2017. počela je teći 1. siječnja 2018. te je šestogodišnji rok zastare istekao s danom 1. siječnja 2024.

Slijedom prethodno navedenog, obzirom da iz stanja spisa slijedi da je rješenje kojim je tuženik odlučio o tužiteljevoj žalbi protiv prvostupanjskog rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Rijeka, KLASA: UP/I-471-02/22-01/55, URBROJ: 513-07-08-22-1 od 9. lipnja 2022., tužitelju dostavljeno 18. siječnja 2024. to Sud utvrđuje da je nastupila zastara prava na utvrđivanje porezne obveze za 2017. te je stoga, temeljem odredbe čl. 117. st. 1. ZUS-a, valjalo odlučiti kao u tč. I. izreke ove presude, odnosno poništiti rješenja tuženika i prvostupanjskog tijela u dijelu koji se odnosi na utvrđenu poreznu obvezu za 2017.

12. Prema odredbi čl. 88. Zakona radi pravilnog utvrđivanja obveze poreza na dohodak i drugih poreza, Porezna uprava je dužna tijekom poreznog razdoblja uspoređivati podatke o fizičkim osobama kojima raspolaže te na temelju uspoređenih podataka prikupiti ostale podatke bitne za oporezivanje (st.1.). Usporedbu podataka iz st. 1. ovog čl. Porezna uprava provodi na temelju svih podataka o ostvarenom dohotku iz čl. 5. ovoga Zakona, ostvarenih primitaka koji se ne smatraju dohotkom iz čl. 8. ovoga Zakona, a i drugih neoporezivih primitka i tražbina te podataka o nabavljenoj nepokretnoj, pokretnoj i drugoj imovini te drugim izdacima fizičkih osoba i njihovim obvezama tijekom poreznog razdoblja. Usporedbu obavlja na temelju podataka s kojima raspolaže, podataka koje priopći porezni obveznik i podataka iz drugih izvora (st. 2.). Ako Porezna uprava u tijeku prikupljanja podataka i njihove usporedbe iz st. 1. i 2. ovoga čl. utvrdi da izvori za imovinu fizičkih osoba nisu dokazani, utvrdit će po toj osnovi drugi dohodak u skladu s čl. 76. ovoga Zakona (st. 3.).

13. Sukladno čl. 89. Zakona podatke o poreznim obveznicima prikupljene na temelju odredaba ovoga Zakona i podatke prikupljene kroz ostale porezne postupke iz nadležnosti Porezne uprave, Porezna uprava je dužna međusobno uspoređivati (st. 1.). Radi usporedbe podataka iz st. 1. ovoga čl. Porezna uprava dužna je prikupiti javno dostupne podatke o poreznim obveznicima, kao i podatke o imovini dostupne kroz sustave za razmjenu podataka između nadležnih institucija i Porezne uprave (st. 2.) Ako usporedba podataka iz st. 1. i 2. ovoga čl. pokazuje znatna odstupanja između uobičajenih primitaka poreznih obveznika i nastalih izdataka za nabavljenu imovinu i utrošena sredstva za potrošnju, Porezna uprava će kroz postupak provjere pozvati poreznog obveznika da popuni obrazac Izjava fizičke osobe o izvorima stjecanja imovine, propisan odredbama posebnog propisa (st. 3). U provedbi postupka provjere podataka Porezna uprava je ovlaštena tražiti i razmjenjivati podatke s drugim javno pravnim tijelima te tražiti podatke od drugih osoba sukladno odredbama posebnog propisa (st. 4.) Ako u postupku provjere podataka porezni obveznik dostavi vjerodostojnu dokumentaciju kojom dokazuje izvore sredstava, Porezna uprava će navedene podatke pridružiti već poznatim podacima za poreznog obveznika (st. 5.). Iznimno od st. 5. ovoga čl., ako se porezni obveznik ne odazove pozivu ili ne dostavi vjerodostojnu dokumentaciju, Porezna uprava će u roku od 60 dana putem ovlaštenih osoba pokrenuti postupak utvrđivanja drugog dohotka iz čl. 76. ovoga Zakona (st. 6.) Na temelju okončanih postupaka pokrenutih na temelju st. 5. i 6. ovoga čl., Porezna uprava će ustrojiti stanje imovine za tog poreznog obveznika na određeni dan (st. 7.). Postupak pokrenut na temelju st. 5. i 6. ovoga čl. provodi se za imovinu stečenu u rokovima zastare propisane zakonom kojim je uređen opći porezni postupak (st. 8.). Izvori i iznosi sredstava kojima se dokazuje vrijednost stečene imovine moraju se temeljiti na vjerodostojnim ispravama, u protivnom ih Porezna uprava nije dužna prihvatiti valjanim. Ako porezni obveznik kao vjerodostojne isprave dostavlja isprave iz razdoblja koja su izvan rokova zastare, iste se mogu prihvatiti ako se iz svih objektivnih okolnosti može utvrditi njihova vjerodostojnost (st. 9.).

14. Čl. 76. st. 1. Zakona propisano je da se drugim dohotkom smatra primitak utvrđen kao razlika između vrijednosti stečene imovine i značajnih izdataka učinjenih osobito za luksuz, zabavu i razonodu s jedne strane i dokazane visine sredstava za njezino stjecanje i stjecanje tih izdataka s druge strane.

15. Odredbom članka 88. OPZ-a propisano je da u poreznom postupku teret dokaza snosi: porezno tijelo za činjenice na kojima utemeljuje porez, a porezni obveznik za činjenice koje smanjuju ili ukidaju porez.

16. Odredbom čl. 92. st. 4. OPZ-a, propisano je da ako Porezna uprava na temelju prikupljenih podataka utvrdi da fizička osoba raspolaže imovinom ili sredstvima za privatnu potrošnju koja višestruko premašuje primitke što ih je fizička osoba ostvarila tijekom godine, Porezna uprava pozvat će fizičku osobu da dostavi dokaze o izvorima stjecanja imovine. Ako se fizička osoba ne odazove pozivu Porezne uprave ili ne dostavi vjerodostojne dokaze o izvorima stjecanja imovine, Porezna uprava procjenom će utvrditi osnovicu poreza na dohodak fizičke osobe.

17. Analizirajući ukupnost činjenica utvrđenih uvidom u spisu priležeću dokumentaciju ocjena je ovog Suda da je u provedenom postupku pravilno utvrđeno postajanje razlike između vrijednosti stečene imovine i visine dokazanih sredstava za njezino stjecanje u promatranom razdoblju, slijedom čega je pravilno porezno tijelo na nedokazani izvor sredstava, kao osnovicu, obračunalo poreznu obvezu porezna na dohodak, sukladno odredbi čl. 76. Zakona.

Način utvrđivanja primitaka detaljno je opisan (i tablično prikazan) u obrazloženju prvostupanjskog rješenja tu u Zapisniku a iz istog slijedi da su tužitelju u izvore imovine uračunati svi primici koji su potkrijepljeni odgovarajućim materijalnim dokazima.

Navodima iznijetim u tužbi tužitelj nije doveo u sumnju pravilnost činjeničnih utvrđenja na kojim se temelji obračunata porezna obveza, pri čemu valja istaknuti da se radi o istim prigovorima koje su isticani i tijekom upravnog postupka i na koje su se porezna tijela opširno očitovala u obrazloženju pobijanih odluka iznoseći pritom jasne, precizne te činjenično i pravno utemeljene razloge zbog kojih se isti ne prihvaćaju, a koje razloge u cijelosti prihvaća i ovaj Sud.

18. Dodatno, a vezano za navode iz tužbe, Sud smatra bitnim istaknuti da je porezni postupak posebna vrsta upravnog postupka u kojem se bitne činjenice, primarno, utvrđuju na temelju vjerodostojne dokumentacije, a što jasno proizlazi kako iz odredbe čl. 89. st. 9. OPZ-a („Izvori i iznosi sredstava kojima se dokazuje vrijednost stečene imovine moraju se temeljiti na vjerodostojnim ispravama, u protivnom ih Porezna uprava nije dužna prihvatiti valjanim“) tako i iz ranije citiranog čl. 92. st. 4. OPZ (…ili ne dostavi vjerodostojne dokaze…). Sukladno prethodnom, tužitelj je svoje navode o porijeklu svoje imovine bio dužan potkrijepiti odgovarajućim ispravama, a što nije učinio budući da isprave koje je dostavio, samo po sebi, ne predstavljaju vjerodostojan dokaz o porijeklu imovine. Ističe se da je na tužitelju bio teret dokazivanja ovih činjenica, u smislu odredbe čl. 88. tč. 2. OPZ-a, se radi o činjenicama koje umanjuju poreznu obvezu. Osim toga, kao što je to ovaj Sud isticao u svojim brojnim prethodnim odlukama, izjave stranke ili drugih poreznih obveznika u ovoj vrsti postupka mogu biti samo pomoćno dokazno sredstvo, ali bez druge dokumentacije kojom bi se potkrijepili navodi iz istih, ne mogu predstavljati vjerodostojan dokaz o izvorima stjecanja imovine. Sukladno prethodnom, Sud nije smatrao nužnim u ovom sporu izvoditi dokaze predložene od strane tužitelja (financijsko knjigovodstveno vještačenje) budući da se njihovim izvođenjem ne bi mogle otkloniti manjkavosti koje se tiču nedostatka pouzdanih dokaza o porijeklu novčanih sredstava.

19. Zaključno, uvidom u obrazloženja pobijanih odluka utvrđeno je da su sastavljena u skladu s odredbama ZUP-a (čl. 98. st. 5., čl. 120. st. 3.) te čl. 98. OPZ- a, budući su i istima sadržani odgovori na sve bitne prigovore koje je tužitelj isticao tijekom postupka.

20. Uzevši u obzir navedeno, osporavane odluka tuženika i prvostupanjskog tijela ocjenjuju se zakonitima u dijelu koji se odnosi na utvrđenu poreznu obvezu za razdoblje 1. siječnja 2018. – 12. veljače 2021. Trebalo je stoga, na temelju odredbe čl. 116. st. 1. ZUS-a, tužbeni zahtjev u tom dijelu odbiti kao neosnovan (tč. II. izreke).

21. Kako je tužitelj samo djelomično uspio u ovom sporu, obzirom da ju Sud od ukupno utvrđenog iznosa poreza za razdoblje od 1. siječnja 2017. – 12. veljače 2021. u iznosu 2.692.904,56 kn utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan samo u odnosu na poreznu obvezu za 2017. u iznosu od 1.249.078,50 kn što čini 46 % ukupnog zahtjeva, to je, sukladno odredbi čl. 147. st. 2. ZUS-a, valjalo odbiti njegov zahtjev za naknadu troškova ovog upravnog spora te odrediti da svaka stranka snosi svoj trošak (tč. III. i IV. izreke).

22. U odnosu na zahtjev tužitelja za određivanje odgodnog učinka tužbe, ističe se da uzevši u obzir da je presudom odbijen tužbeni zahtjev to je odgodni učinak tužbe postao bespredmetan te je na, temelju odredbe čl. 42. st. 4. ZUS-a, odlučeno je kao u dispozitivu rješenja.

U Rijeci 29. svibnja 2025.

Sudac

Vedran Juričić, dipl. iur.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokome upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (čl. 126. st. 6. ZUS-a).

DNA:

- opunomoćenicima tužitelja odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Vukić & partneri d.o.o., Rijeka, Nikole Tesle 9

- tuženiku Ministarstvu financija, Samostalnom sektoru za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Katančićeva 5