REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: P-5912/2024-13
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Marku Duku, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja BD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Vedranu Miličeviću, odvjetniku, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćnici Maji Čuljak, odvjetnici, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 06. svibnja 2025. godine u prisutnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja i tuženika, dana 29. svibnja 2025. godine
p r e s u d i o j e :
I Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 13.2. Ugovora o kreditu broj 9017488363 od 16. 5.2013., sklopljenog između tužitelja i tuženika, a koja glasi: "Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platt Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 2,00% (slovima: dvaposto) od iznosa kredita."
II Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od € 480,00 zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 24. svibnja 2013. do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 1. siječnja 2023. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB, od 1. siječnja 2023. do 30. prosinca 2023. po stopi koja se dobije uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 31. prosinca 2023. do isplate po referentnoj stopi tj. po kamatnoj stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili graničnoj kamatnoj stopi proizašloj iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, uvećanoj za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.
III Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju troškove ovog parničnog postupka u visini od € 1.053,08, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od dana donošenja presude pa do isplate po prethodno navedenoj kamatnoj stopi, sve u roku od 15 dana.
Obrazloženje
Tužitelj je u tužbi naveo da su dana 16. 5. 2013. tužitelj i tuženi sklopili Ugovor o kreditu broj 9017488363, temeljem kojeg je tuženik odobrio i isplato tužitelju nenamjenski kredit u iznosu od 24.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednost prema srednjem tečaju za EUR tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita. Tužitelj podnosi ovu tužbu iz razloga što smatra da su predmetnim ugovorom o kreditu povrijeđena njegova prava kao potrošača, na način da je tuženik koristo nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe, i to prvenstveno odredbu članka 13.2. predmetnog ugovora o kreditu, koja se odnosi na plaćanje tzv. "ulazne naknade" tj. na naknade za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 2,00% od iznosa kredita. Ništetna odredba ugovora o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva Ugovorna odredba na koju tužitelj upire ovom tužbom je odredba članka 13.2. predmetnog ugovora o kreditu koja glasi: "Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platt Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 2,00% (slovima: dvaposto) od iznosa kredita." Tuženik je takvu ugovornu odredbu koristo kao određenu naknadu za troškove obrade kreditnog zahtjeva, iako je potpuno jasno da nikakvi posebni troškovi nisu tuženiku nastali prilikom obrade kreditnog zahtjeva jer se radilo o uobičajenom i standardnom poslu kojeg tuženik obavlja. Navedena odredba, dakle, nema u svojoj suštni nikakav logički i opravdani smisao, nego se radi o tome da je tuženik takvu odredbu jednostrano nametnuo u sadržaj ugovora, a tužitelj o toj odredbi nije mogao pregovarat nit ju je mogao promijenit. Radilo se o odredbi "uzmi ili ostavi", te je zapravo tužitelj na takvu odredbu bio prisiljen pristat kako bi u konačnici mogao realizirat novčani iznos kredita. Na taj je način tuženik dana 23. 5. 2013. ostvario nepripadajuću imovinsku korist u visini od 2 ,00 % od iznosa kredita, što u ovome slučaju iznosi 480,00 EUR. 3. Slijedom svega navedenoga tužitelj predlaže naslovnom sudu da temeljem provedenih
predloženih dokaza donese presudu.
Tuženik se u krajnje nepotrebno opširnom odgovoru na tužbu protivi u cijelosti tužbi i tužbenom zahtjevu. Prvenstveno se ističe prigovor zastare potraživanja u ovoj pravnoj stvari. Tuženi prigovara naznačenoj vrijednosti predmeta spora, jer se radi o sporu za isplatu iznosa od 480,00 Eura, dok je tužitelj u tužbi naznačio Vps. od 1.327,30 Eura.
Zakon o parničnom postupku (dalje ZPP) određuje da je vrijednost predmeta spora vrijednost glavnog zahtjeva, te ukoliko isti glasi na isplatu radi se o vrijednosti koja se isplatom traži. U konkretnom slučaju tužitelj potražuje isplatu od 480,00 Eura te bi to sukladno zakonu trebala biti i vrijednost predmeta spora. Tužba osim na isplatu glasi i na utvrđenje ništetnosti, no kako deklaratorni zahtjev ne može biti sam sebi svrha to je jasna povezanost sa kondemnatornim zahtjevom slijedom čega nije logično niti životno da bi vrijednost deklaratornog zahtjeva / u dijelu gdje zahtjev ne glasi na isplatu, u vrijednosti predmeta spora bio označen i cijenjen u iznosu koji premašuje i višestruko iznos koji se potražuje za isplatu. Slijedom navedenog zaključuje se da je ovaj naznačeni iznos višestruko povećano iskazan i potpuno je neodgovarajući obzirom na traženje tužitelja.
Predlaže se sudu označiti vrijednost predmeta spora ispravno i to u visini vrijednosti glavnog zahtjeva za isplatu, odnosno u iznosu od 480,00 Eura koliko tužitelj tužbom i potražuje. Tuženi smatra da tužitelju nisu ugovorom o kreditu broj 9017488363 koji je zaključen 16.5.2013., te ostalim ugovorima o kreditu / više tužbi / nisu (dalje u tekstu Ugovor), povrijeđena njegova prava kao potrošača niti je isti dokazao da bi bio potrošač. Tekst cijelog ugovora i pristanak i razumijevanje odredbi ugovora stranke su potvrdile vlastoručnim potpisom, ali je dodatno osnaženje i objašnjenje svih odredbi Ugovora o kreditu potrošač dobio i na način da je Ugovor o kreditu solemniziran odnosno sklopljen u obliku javnobilježničkog akta kojom prilikom je dodatno i javni bilježnik objasnio sudionicima u kreditu smisao navedenog ugovora i tog pravnog posla, zatim sadržaj ugovora i posljedice istog, te je takva isprava istinita i sadrži presumciju istinitosti. Javnobilježnički akt svojom snagom obvezuje strane kao i presuda i predstavlja istinu i nesporno među strankama. Pored navedenog, kao sudionik obveznog odnosa tužitelj je trebao uložiti dužnu pažnju u vidu dobrog domaćina za donošenje svoje odluke i brinuti o svojim interesima više nego što bi to drugi trebali. Kada bi se tumačilo da tužitelj usprkos navedenom nije imao saznanja o uvjetima Ugovora o kreditu došli bi u situaciju da samo tuženik i to Banka preuzima cjelokupnu odgovornost kako za svoje postupanje, a tako i za postupanje potpuno poslovno sposobnog sukontrahenta. Banka ne može preuzeti odgovornost za klijenta, već mu može ponuditi onu uslugu za koju će on sam procijeniti odgovara li njegovim potrebama i mogućnostima, a što je tužitelj u konkretnom slučaju nesporno i učinio. Banka je u ovakovim odnosima pružatelj usluga kao uostalom i drugi pružatelji usluga na slobodnom tržištu, a za istaći je da je tržište u ovim tipovima usluga slobodno i postoji niz pružatelja usluga i raznih "proizvoda" na tržištu za odabir potrošaču. Realno je i tržišno, te životno jedino moguće da postoje različite vrste usluga i proizvoda koje se nude prema različitim uvjetima na tržištu, a sve kako bi potrošač mogao odabrati onaj proizvod koji mu najviše odgovara, njegovim potrebama i realnim mogućnostima. Tužitelj potpuno pogrešno i ničim utemeljeno navodi da bi došlo do očigledne neravnopravnosti u pravima i obvezama strana na štetu tužitelja i da je došlo do neravnoteže u odnosima među strankama, što nije točno, niti bilo čime dokazano, upravo suprotno Ugovor o kreditu je u spornim odredbama jasan i razumljiv, odredbe i tekst je uočljiv i precizno je ugovoreno što se korisnik kredita obvezuje platiti Banci. Korisnik je nadalje u Ugovoru o kreditu jasno izjavio da je upoznat sa uvjetima kredita. Navedene izjave kao i uostalom cijeli ugovor javni je bilježnik i dodatno objasnio, jer je isprava solemnizirana odnosno radi se o javnoj ispravi koja je istinita u odnosu na sve navode iz Ugovora o kreditu. Ponavlja se da se radi o presumpciji istinitosti koja se ne može pobijati u parničnom postupku. Tuženi nije koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe koje se odnose na završne odredbe ugovora i to odredbe o NAKNADI ZA OBRADU KREDITNOG ZAHTJEVA. Isto tako prilikom potpisivanja ugovora i trajanja ugovornog odnosa nije postojala zavaravajuća poslovna praksa od strane tuženika, dok je ugovaranje naknade za obradu kredita dopušten ugovorni element. Tuženik je naplatio naknadu za obradu kredita 23.05.2013. g. u iznosu od 3.636,00 HRK. Na tužitelju je teret dokaza u ovoj pravnoj stvari, te je isti dužan dokazati činjenice koje se navode u tužbi i dostaviti dokaze za isto. Tužitelj u tužbi navodi da je odredba i isplata iznosa koji predstavlja naknadu za obradu kredita predstavljala značajnu neravnotežu među ugovornim stranama. Tužitelju je za nenamjenske kredite isplaćen iznos u puno većoj vrijednosti, tako da je ovdje sporna naknada za obradu kreditnog zahtjeva neznatna i minorna, te ista ne predstavlja neravnotežu između ugovornih strana. Ne može se slijedom navedenog, a obzirom da se radi o iznimno malom iznosu u odnosu na isplaćeni iznos temeljem Ugovora o kreditu, govoriti da je u konkretnom slučaju na strani tužitelja nastala znatna šteta, niti se može govoriti da bi došlo do bilo kakove neravnoteže u pravima ugovornih strana. Uvjeti Ugovora o kreditu, pa tako i uvjeti plaćanja naknade, sasvim su jasni, nedvosmisleni i transparentni. Ovo naročito, jer se radi o točnoj i jasno određenoj naknadi sa kojom je tužitelj bio upoznat u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu, koju naknadu je odmah i platio. Do dana podnošenja tužbe 2024 godine nije istu potraživao niti je smatrao da bi plaćanjem te naknade bio oštećen ili da bi imao bilo kakovu štetu, odnosno da je platio nešto bez osnova. Iz iznosa novca dobivenog temeljem ugovora o kreditu tužitelj je kupio osobno vozilo koje je za njega predstavljalo određenu vrijednost, u odnosu na koju je iznos naknade beznačajan. Naknada za obradu kredita nije prekomjerna naknada niti tužitelj obrazlaže zbog čega bi se radilo o prekomjernoj naknadi, jer se u biti radi o beznačajnoj odnosno gotovo beznačajnoj naknadi, koja je bila određena, koja je jasna, razumljiva, uobičajena za ugovor o kreditu i koja se redovito naplaćivala. Ovdje bi istakli da npr. FINA prilikom izvršenja i provedbe osnova – ovršnih i vjerodostojnih isprava - naplaćuje naknadu u iznosu od npr. za tražbinu od 0,01 Eur do 26,54 Eur, naknadu od 6,64 Eura. Slijedom čega je naknada za provedbu osnove u visini od 26,54 Eura određena u iznosu od 6,64 Eura u postotku 25 % same tražbine. Ukoliko se ovdje radi o zakonitoj i određenoj naknadi, kako bi naknada koja je neznatna u odnosu na isplaćene iznose kredita predstavljala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, ako je naknada od 25% tražbine propisana i naplaćuje se od državne agencije i ne predstavlja znatniju neravnotežu? Dakle državna agencija za poslove provedbe osnova naplaćuje naknade u visini od 25% tražbine koja se naplaćuje, i to je zakonito i ne predstavlja neravnotežu, dok u konkretnom slučaju tužitelj tvrdi da je naknada od 2,00%...... i dr…… iznos koji je predstavljao neravnotežu u ugovornom odnosu stranaka. Isto tako na primjer možemo uzeti i plaćanje sudskih pristojbi prilikom ulaganja žalbe – postavlja se pitanje „zna li žalitelj koje je ekonomsko opravdanje za to da pristojba koju je platio iznosi baš toliko i jesu li detaljno prikazani troškovi koje sud ima u svom radu da je plaćanje upravo takove pristojbe potrebno i primjereno?„ Napominjemo da je visina pristojbe vezana uz vrijednost predmeta spora bez obzira na broj radnji koje je potrebno provesti da se o žalbi odluči.. Dakle radi se određenom postotku u odnosu na vrijednost predmeta spora iako sa svakom žalbom postoji određen trošak i rad službenika, te rad sudaca, a razlike u pristojbama su značajne. Ovakove tvrdnje tužitelja neživotne su, nelogične i ne počivaju na zakonskim odredbama.
Nakade iz ovog Ugovora zasigurno ne predstavljaju neravnotežu, te su svakako jasne, transparentne i na zakonu osnovane.
Osim ovih naknada koje su regulirane Zakonom, koje su jasno određene postoji i niz drugih naknada koje su također propisane zakonima i drugom regulativom, te nije propisano da je potrebno obrazlagati strukturu troškova naknada. Dapače i HNB ove naknade prati te se o istima izvješćuje regulator. Također su predmetom porezne i druge obrade, i predmetom reguliranja Ministarstva financija, slijedom čega se radi o reguliranoj materiji, koja ne može niti je nezakonita. Dapače i Zakon o platnom prometu regulira određene naknade, pa čak i one za samo informiranje klijenata. Ugovorom o kreditu jasno je i nedvosmisleno određeno kolika je naknada za obradu kreditnog zahtjeva. Ista je jasno predočena i obrazložena te točno izračunata klijentu. Radi se o transparentnoj i jasnoj odredbi slijedom čega je tužitelj jasno mogao i morao, odnosno jasno je shvatio i ocijenio ekonomsku posljedicu njezina ugovaranja. Radi se o jasnim odredbama, jer je u ugovoru navedeno da se prije ili istodobno sa korištenjem kredita ova naknada ima platiti banci, a radi se o lako uočljivoj odredbi, jer je navedena u Ugovoru i to istim fontom i veličinom slova kao što su ispisane i ostale odredbe Ugovora o kreditu. Time je ostvaren zahtjev transparentnosti. Tako je ova odredba valjana i proizvodi pravne učinke u cijelosti. U predmetnom postupku treba primijeniti presudu Suda Europske unije C-621/17 od 3.10.2019 u kojoj je jasno navedeno da Banka ne mora klijentu prikazati niti strukturu troškova niti ekonomsku opravdanost prilikom ugovaranja naknade. Suprotan stav doveo bi do nesagledivih ekonomskih posljedica i potpune pravne nesigurnosti. Tada bi npr. za svaki proizvod ili uslugu trebala analiza, struktura i opravdanost troškova što bi ne samo bilo nemoguće, već bi predstavljalo i nerazmjernu analitiku u odnosu na troškove same usluge, pa bi tako prilikom npr. slanja poštanskih pošiljaka Hrvatska pošta morala svakom korisniku navesti postotak svake stavke materijalnog troška, regulatornog troška, operativnog troška, troška radnika, troška prijevoza, troška razvoja IT sustava, trošak uredskog materijala, trošak energenta i itd., za SVAKU POŠILJKU I PLAĆANJE USLUGE SLANJA.
To bi svakako bilo nemoguće kao što je i za ovdje predmetnu uslugu to neadekvatno, nemoguće i ne proizlazi niti iz jedne zakonske odredbe, a niti iz prakse Europskog suda
– dapače upravo suprotno Europski sud u svojoj odluci C-621/17 izričito navodi da nema ekonomske opravdanosti za prikazivanje strukture troškova naknade banke, jer ne postoje tablice niti pravni kriteriji koji bi mogli dati okvir i smjer provjere te primjernosti. U vrijeme sklapanja predmetno Ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je dapače ta naknada proizlazila iz zakona i drugih propisa. U vrijeme sklapanja konkretnog Ugovora o kreditu na snazi je bio Zakon o bankama (NN 84/02, 12/06) koji je predviđao i dozvoljavao ugovaranje naknada za obavljanje bankarskih poslova. Ugovorom o kreditu utvrđuje se iznos, te uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita (ZOO čl.1022 st.2), a troškovi obrade kredita su sukladno ovom zakonskom članku uvjeti davanja kredita. Tako je ova naknada za obradu kreditnog zahtjeva ugovoreni uvjet davanja kredita. Dakle, radi se o valjanoj i zakonom određenoj pravno osnovi. Budući ZOO izričito navodi da se uvjeti ugovora utvrđuju Ugovorom o kreditu, ne može biti riječi o tome da su konkretne naknade ugovorene bez valjane pravne osnove. U vrijeme sklapanja konkretnog ugovora primjenjivao se Zakon o obveznim odnosima i Zakon o bankama, te je na snazi i Zakon o potrošačkom kreditiranju. Radi se o 2013 godini što je i nakon pokretanja postupka kolektivne zaštite i nakon izmjena Zakona o potrošačkom kreditiranju. Ukoliko bi se i radilo o potrošačkom kreditu ističe se da je u to vrijeme Zakon o potrošačkom kreditiranju pretrpio određene izmjene te je navedeni Zakon sadrži odredbe koje su u skladu s Direktivom 2008/48/EZ Europskoga parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima te o stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ (SL L 133 22. svibnja 2008.). Članom 2. st.1 t.7 zakona o potrošačkom kreditiranju određeno je da ukupni troškovi kredita za potrošača uključuju kamate, naknade, poreze i sve druge naknade koje potrošač mora platiti u vezi sa ugovorom o kreditu te koji su poznati vjerovniku osim troškova javnog bilježnika, koja činjenica govori u prilog toga da je tuženi osnovano naplatio spornu naknadu. Naknade za obradu kreditnog zahtjeva su zakonom određene i propisane naknade te se radi o naknadama koje su utemeljene na zakonu te o naknadama koje su standard bankarskog poslovanja u svim državama svijeta sa razvijenim tržišnim gospodarstvom. Ovdje sporna ugovorna odredba nije ništetna prema čl.322 ZOO-a (Zakon o obveznim odnosima – dalje ZOO), jer nije protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima niti moralu društva. Radi se o slobodno uređenom obveznom odnosu u smislu čl.2 ZOO-a . Odredba je jasna i transparentna, razumljiva te iz nje tužitelj može i mogao je lako razabrati ekonomske posljedice iste. Obzirom da nema značajne neravnoteže u odnosu na obveze ugovornih strana, a vezano uz ovu spornu odredbu i naknadu, to nema niti ništetnosti ugovorne odredbe koja je predmetom ovog spora. Kako je ugovorom jasno i nesumnjivo izražena volja ugovornih strana onda ne postoji potreba za njegovim tumačenjem. Ne može se dokazivati da je volja ugovornih strana bila različita od onoga što je u pisanoj ispravi jasno napisano. Sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, kao i u konkretnom slučaju temeljem članka 2. ZOO-a, pa sud nije ovlašten tumačenjem "pronalaziti" neku drugu različitu volju ugovornih strana od one koja je jasno navedena u Ugovoru. Sud nije ovlašten umjesto stranaka sam odrediti sadržaj ugovora. Odredbom članka 84.ZZP iz 2003 i člankom 99. ZZP iz 2007 određeno je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. (tako i Presuda VSRH , Revt-89/09 od 10.10.2013, Presuda i rješenje VSRH, Rev-x 179/09 od 24.10.2012, Presuda VSRH, Rev-2695/11) Konkretno primjenom ove zakonske odredbe nedopušteno je ocjenjivati nepoštenost ugovornih odredbi konkretnog Ugovora o kreditu, a što tužitelj neosnovano i nedopušteno čini. Za naglasiti je da su stranke u Ugovoru o kreditu jasno i nesumnjivo izrazile svoju volju, te su to jasno i potvrdile u tekstu samog Ugovora o kreditu. Ugovor su ugovorne strane potvrdile vlastoručnim potpisom, ali je dodatno osnaženje i objašnjenje svih odredbi Ugovora o kreditu klijent je dobio i na način da je Ugovor o kreditu solemniziran odnosno sklopljen u obliku javnobilježničkog akta kojom prilikom je dodatno i javni bilježnik objasnio sudionicima u kreditu smisao navedenog ugovora i tog pravnog posla, zatim sadržaj ugovora i posljedice istog, te je takva isprava istinita i sadrži presumpciju istinitosti. Javnobilježnički akt svojom snagom obvezuje strane kao i presuda i predstavlja istinu i nesporno među strankama. Slijedom navedenog potpuno je netočan, neživotan i neutemeljen navod tužitelja da bi Ugovor o kreditu bio nepošten ili da bi bilo koja klauzula bila nevaljana ili ništetna, te da tužitelj nije bio informiran. Tužitelj u tužbi navodi kako ugovor o kreditu nepošten jer je tuženik propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi zaključenja ugovor o kreditu, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Navedeno je netočno jer se ne radi o neravnoteži jer se radi o neznatnom dijelu u odnosu na obveze koje su predmetom ugovora. Navodi tužitelja su u cijelosti proizvoljni i kontradiktorni jasnim odredbama Ugovora o kreditu kojim odredbama je tužitelj, upravo suprotno sadašnjim navodima iz tužbe, izjavio i to potpisao da je bio informiran o svim parametrima za donošenje odluke. Nastavno na izjave i potpis tužitelja, prilikom sklapanja konkretnog ugovora javni je bilježnik strankama dodatno objasnio sadržaj ugovora i posljedice istog, a sve obzirom da se radi o solemniziranoj ispravi u kojoj je navedeno da su stranke o ovom ugovornom odnosu u detalje obaviještene i da im je isti rastumačen, da ga razumiju i da prihvaćaju pravne posljedice pravnog posla i sve što iz njega proizlazi i da upravo to odgovara njihovoj pravnoj volji.
Obzirom da je sam tužitelj sklopio ugovor o kreditu i potvrdio njegovu istinitost pred javnim bilježnikom, to su navodi iz tužbe koji su u suprotnosti sa činjenicama koje proizlaze iz sklopljenog ugovornog odnosa u najmanju ruku netočni. Slijedom gore iznesenog navodi tužbe koji govore suprotno od ugovornih utvrđenja su u cijelosti netočni i suprotni dostavljenim dokazima i to materijalnim dokazima. Slijedom svega navedenog i konkretne situacije prilikom sklapanja Ugovora jasno je da je tužitelj bio više no informiran o svim elementima Ugovora o kreditu, njegovim posljedicama i svim značajkama istog. Tako su navodi tužitelja u cijelosti neutemeljeni, netočni i proizvoljni. Tužitelj je poslovno sposobna osoba kojoj su prije i u vrijeme sklapanja ugovora bile dostupne sve informacije o ovom ugovornom odnosu. Iz navedenog ponašanja i nespornih činjenica jedino se može zaključiti kako se tužitelj svjesno odlučio za predmetni ugovor sa svim njegovim uvjetima i odredbama, ocijenivši da mu isti sukladno njegovim potrebama i mogućnostima najviše odgovara. Navedeno ukazuje na činjenicu da su tužitelju bile jasne ugovorne odredbe i prava i obveze iz istog i to solemniziranog ugovora. Pored navedenog, kao sudionik obveznog odnosa tužitelj je trebao uložiti dužnu pažnju u vidu dobrog domaćina za donošenje svoje odluke i brinuti o svojim interesima više nego što bi to drugi trebali. Kada bi se tumačilo da tužitelj usprkos navedenom nije imao saznanja o uvjetima Ugovora o kreditu došli bi u situaciju da samo tuženik i to Banka preuzima cjelokupnu odgovornost kako za svoje postupanje, a tako i za postupanje potpuno poslovno sposobnog sukontrahenta. U tom slučaju uistinu bi mogli govoriti da je nastala neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka i to kako tijekom pregovora, a tako i u vezi sa zaključivanjem ugovora, te također sa snošenjem pravnih posljedica za obje ugovorne strane. Time dvostrano obvezne ugovore neosnovano pretvaramo u jednostrane odnose za koje odgovara samo jedna ugovorna strana. Banka ne može preuzeti odgovornost za klijenta, već mu može ponuditi onu uslugu za koju će on sam procijeniti odgovara li njegovim potrebama i mogućnostima, a što je tužitelj u konkretnom slučaju nesporno i učinio. Banka je u ovakovim odnosima pružatelj usluga kao uostalom i drugi pružatelji usluga na slobodnom tržištu, a za istaći je da je tržište u ovim tipovima usluga slobodno i postoji niz pružatelja usluga i raznih "proizvoda" na tržištu za odabir klijentu/ korisniku kredita. Realno je i tržišno, te životno jedino moguće da postoje različite vrste usluga i proizvoda koje se nude prema različitim uvjetima na tržištu, a sve kako bi klijent mogao odabrati onaj proizvod koji mu najviše odgovara, njegovim potrebama i realnim mogućnostima. Tužitelj je sam ocijenio da bi to u trenutku sklapanja ugovora to bio za njega povoljniji proizvod te ga je stoga i zatražio i sklopio ovdje predmetni Ugovor o kreditu, ali tuženi to svakako na taj način nije nudio, jer je nudio više različitih vrsta proizvoda odnosno ugovora i kreditiranja, a tužitelj je izabrao i sam procijenio koji je za njega najpovoljniji. Pregovori se vode za svaki pojedinačni ugovor na način da se utvrđuje kako mogućnost dobivanja kredita, a tako i opseg i obim usluge koja se ugovara. Tako se prije zaključenja ugovora daju sva potrebna pojašnjenja i informacije, a što je i konkretno bilo učinjeno prilikom sklapanja ovog Ugovora o kreditu. Za istaći je da sami pregovori koji prethode sklapanju ugovora ne obvezuju. Prema sudskoj praksi VRSRH Pž-1881/00 od 14.11.2000. godine pregovori koji prethode sklapanju ugovora ne obvezuju i svaka ih strana može prekinuti kada hoće. Na temelju vođenih pregovora ne može se osnovano zahtijevati obvezivanje druge ugovorne strane na sklapanje ugovora. Samim time što postoje pojedine vrste kredita ili proizvoda ne znači da potrošači o njima ne mogu ili ne pregovaraju - jer upravo oni pregovaraju o duljini i načinu otplate, o visini kredita, o osiguranjima, o valuti i trajanju ugovornog odnosa, a što se pojašnjava i detaljno prolazi prilikom sklapanja ugovora pred javnim bilježnikom koji kao ovlaštena osoba razjašnjava ugovorne odredbe kako bi ih strane razumjele, a koji akt ima snagu javne isprave (kao i presuda među strankama). Javnobilježnički akti su sukladno članku 3. Zakona o javnom bilježništvu javne isprave. Javna isprava je isprava koju je izdao nadležni sud ili javnopravno tijelo u granicama svoje nadležnosti i u propisanom obliku. Javne isprave dokazuju što se njima utvrđuje ili potvrđuje. Radi se o neoborivoj pretpostavci. Samim time postoji presumpcija istinitosti u odnosu na javne isprave, a tako i konkretno ovaj Ugovor o kreditu čiji sadržaj se smatra istinitim i nema potrebe niti osnove da se isti dokazuje, dapače o ovom se postupku ne može utvrđivati drugačije no što je javnom ispravom određeno. U postupku solemnizacije privatne isprave javni bilježnik provjerava je li pravni posao koji ta isprava sadržava sklopljen u propisanoj formi te objašnjava sudionicima smisao, posljedice i sve pravne učinke te isprave, odnosno pravnog posla sadržanog u toj ispravi. Nakon što javni bilježnik potvrdi (solemnizira) privatnu ispravu ta isprava proizvodi sve učinke koje proizvodi javnobilježnički akt. Solemnizirana privatna isprava, jednako kao i javnobilježnički akt, izjednačena je s presudama i drugim odlukama sudova i drugih tijela u Republici Hrvatskoj. Prema tome kao i drugu izreku presude ne može se utvrđivati u parničnom postupku da je ta izreka presude ništetna, već to može biti predmetom nekog drugog izvanrednog pravnog lijeka ili drugog postupka, ali izreka presude je zakon među strankama i nije predmetom utvrđivanja drugog parničnog postupka, a javna je isprava izjednačena u svojoj snazi upravo sa izrekom presude. Obzirom da je Ugovor o kreditu pisani pravni posao to za njega vrijedi i presumpcija o potpunosti isprave, jer se smatra da su sve klauzule koje su stranke željele u njega i unijele. Nastavno na gore navedeno, nije za zanemariti i činjenicu da je tuženik pod stalnim nadzorom i redovitim provjerama poslovanja od strane HNB-a koji tijekom predmetnog razdoblja nije kod tuženika utvrdila bilo kakove nepravilnosti niti neusklađenosti sa pozitivnim propisima, već je naprotiv isti u svom očitovanju na upit potrošača istakao kako su poslovne banke izradile dokumente kojima se objašnjava potrošačima promjenjivost kamatne stope, te da su potrošači svjesno i svojevoljno ušli u poslovni odnos s bankom te se u slučaju primjene promjenjiva kamatne stope radi o uobičajenom i zakonitom poslovanju banaka koje je u potpunosti usklađeno sa regulativom HNB-a. U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu i za vrijeme njegova važenja na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. godine te je nužno u ocjenjivanju ovog Ugovora o kreditu i konkretne pravne stvari poštovati tada važeću zakonsku regulativu koja je određivala da je obvezan sadržaj ugovora o potrošačkom zajmu, između ostalog i odredba o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se ona može promijeniti, kao i o efektivnoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se ona može primijeniti. Navedene su pretpostavke i obvezni sadržaj bili sastavni dio konkretnog Ugovora o kreditu iz čega proizlazi da je Ugovor o kreditu u vrijeme sklapanja bio potpuno u skladu s mjerodavnim odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Iz navedenih propisa koji su vrijedili u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu proizlazila je obveza tuženika, a koju je isti u cijelosti ispunio, da objavi kriterije promjenjivosti kamatne stope i to je učinjeno kroz opće uvjete poslovanja koji su bili dostupni tužitelju (u ugovoru sam to priznaje) te su i inače bili dostupni u poslovnicama Banke, bili su dostupni putem internetskih stranica Banke i pristupačni potrošačima općenito. Naime, ne može se negirati činjenica da su stranke sklopile ugovor onakovog sadržaja kako on glasi, te bi usvajanjem postavljenog tužbenog zahtjeva došlo do situacije da se nameće da su stranke sklopile (a što nisu), niti je bila njihova volja, čime se izaziva povreda jednake vrijednosti činidaba i osujećuje se odredba o ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu (čl.3 ZOO-a) i slobodi uređivanja obveznih i ugovornih odredaba što su osnovna načela i postulati obvezno pravnih odnosa. Tužitelji se poziva na odredbe Zakona o zaštiti potrošača. Iako se prigovara da bi tužitelj imao navedeni status potrošača, dok to i ne dokaže, ističe se da prema Zakonu o zaštiti potrošača koji je bio na snazi (ZZP 2003), takva odredba o kojoj se navodno nije pregovaralo mogla bi biti ništetna samo ukoliko takvo što „suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača“, dok tu znatnu neravnotežu tužitelji ničim nije dokazao, a što je logično jer iste nije niti bilo.
Radi pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja, sud je izveo slijeće dokaze: uvid u knjigovodstvenu karticu (list 3), ugovor o kreditu (list 33), otplatnu tablicu (list 40), sudsku odluku Pž-4105/2021-5 (list 64), proveden je dokaz saslušanjem tužitelja na ročištu održanom 06. svibnja 2025. godine (list 88).
Druge dokaze sud nije izvodio, sve temeljem čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine» 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 02/07 i 84/08 – dalje: ZPP).
Valja reći, da je temeljem odredbe čl. 219.st.1. ZPP-a, svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili pobija navode i dokaze suprotne strane, što znači da svaka stranka treba dokazivati istinitost tvrdnje o postojanju činjenica koje su za nju povoljne pa u situaciji kada stranka nije podastrla sudu dovoljno adekvatnih dokaza kojom se utvrđuje činjenica na koju se ista poziva u svoju korist sud izvodi zaključak da ta činjenica nije dokazana te da navedena tvrdnja nije točna.
Ocjenjujući izvedene dokaze sud je kao vjerodostojne prihvatio sve isprave koje su pročitane i u koje je izvršen uvid na glavnoj raspravi, s time da je dokaznu snagu istih cijenio dovodeći ih u vezu s drugim dokazima, te odredbama zakona.
Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze u njihovoj ukupnosti sukladno čl. 8. ZPP-a, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.
Sud je u konkretnom slučaju utvrdio, da je tužitelj kao korisnik kredita sklopio sa tuženikom ugovor o kreditu koji je priložen uz tužbu.
Prvenstveno se valja osvrnuti na prigovor zastare koji ističe tuženik, a koji je u cijelosti promašen, jer je petiti prve točke tužbenog zahtjeva usmjeren na utvrđenje ništetnosti dijela ugovora, a pravo na isticanje ništetnosti ne gasi se – čl. 328 Zakona o obveznim odnosima.
Nije osnovan ni prigovor tuženika u vezi vrijednosti predmeta spora, jer tužbeni zahtjev se sastoji od deklaratornog dijela za utvrđenje dijela štetnosti ugovora sporne ugovorne odredbe ugovora o kreditu (uz isplatu neosnovano plaćenog), pa je VPS odmjeren upravo za iznos od € 1327,30.
Tužitelj je saslušan na ročištu održanom 06.05.2025. godine, u bitnome je ispripovijedao da što se tiče same ulazne naknade da mu je ista predočena kao nešto normalno odnosno kao uobičajena stvar (standardna), pa posljedično nije niti imao nikakva pitanja. Na upit suca da li je ugovor zaključivao unutar radnog vremena banke, tužitelj odgovara da da, misli da je bio tamo u jutarnjim satima. Na upit tko je ugovor pripremio, tužitelj odgovara da ga je pripremila banka. Načelnog objašnjavanja samog ugovora nije bilo, a tužitelj nije smatrao da postoje nekakve zakulisne igre u samom trenutku zaključenja tog ugovora. Pitanja pun. tuženika: Po konkretnom ugovoru tužitelj ne vodi neki drugi spor.
Sud iskazu tužitelja vjeruje u cijelosti, kao jasnom, životno logičnom i uvjerljivom te potpuno istinitom - uz napomenu da iskaz tužitelja tuženik nije niti osporio.
Sporno je pitanje da li tužitelj ima pravo kada tvrdi da je ništetna ugovorna odrednica o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita (i posljedično povrat novaca za plaćanje takve naknade).
Na to pitanje ovaj sud odgovara potvrdno.
Iz dostavljene se dokumentacije može zaključiti, da je u navedenom ugovoru godine doista zaključena sporna odredba i to u čl. 13.2. istoga. Razlog zaključenja ugovora je bio vraćanje osobnih dugova koje je tužitelj imao. O samoj se odredbi očito nije pregovaralo – niti se moglo ni na koji način pregovarati što je uostalom, i uobičajeno poslovanje banaka: prezentiranje unaprijed pripremljenog obrasca koji tek potpisom obje strane postaje ugovor, s time da niti u jedinom slučaju koji se dosada vodio pred ovim sudom – sa identičnim činjeničnim stanjem - nije uočeno da ikada o ičemu moglo pregovarati sa bankom, jer je riječ o ugovoru tipa "uzmi ili ostavi" (engl. take it or leave it).
Posebno valja istaknuti, da je sama "naknada" koju je naplatio tuženik odraz tuženikove krajnje želje u kontinuiranom povećanju ostvarivanja profita a na štetu tužitelja kao i ostalih osoba koje su se našle u identičnoj situaciji, prilikom čega je posebno važno za istaknuti da je bit cijelog problema da tuženik niti nema nikakvu valjanu pravnu osnovu za naplaćivanja takve naknade.
Zašto? Iz jednostavnih razloga:
- prvo, zaključivanje ugovora o kreditu obavljeno unutar same banke, od djelatnika/djelatnice banke koju banka plaća, a unutar radnog vremena i opisa radnog mjesta zaposlenika/ce banke koji je radio po kreditu – drugim riječima, sklapanjem tog ugovora nisu banci prouzročeni nikakvi dodatni ili ekstra troškovi koji bi opravdavali potraživanje sporne "naknade";
- drugo, banka je već plasiranjem kredita već stekla dobit u obliku kamata koje je tužitelj plaćao kroz vraćanje pozajmljenog novca, a koji iznos banci očito nije bio dovoljan zbog čega je formulirana i sporna "naknada" (čl. 1021 ZOO-a) – sve uz činjenicu da tužitelj tu naknadu nikada niti nije dobio natrag isplatom kredita već ju je zadržala banka;
- i treće, uopće nije jasno što navedena "naknada" predstavlja i na što se odnosi i zašto bi ju uopće tužitelj trebao platiti – jer sasvim sigurno ne predstavlja nikakav ekstra rad ili trošak banke, tako da se opet može zaključiti da jedino što predstavlja je ekstra profit banke.
U konačnici, nesporno je da je tuženik kao banka trgovačko društvo koje uopće i postoji zbog samo jednog razloga - a to je profit, a konkretni je postupak arbitrarne naplate "naknade" usmjeren isključivo na ekstra zaradu tuženika, a na očitu štetu tužitelja.
Može se reći, da je navedena ugovorna odrednica vidljiva u samom ugovoru pa je time i transparenta u smislu članka 85. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 – dalje: ZZP/03), no time je ona omogućavala tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni samo visinu te naknade.
No, to nikako ne znači da je sama odredba poštena. Naplatom iste, prouzročena je značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača – tužitelja (kojem uopće nije npr. objašnjeno zašto bi to uopće i morao platiti), a što znači da je nepoštena navedena odredba ugovora o kreditu, primjenom članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača i ništetna u tome dijelu (čl. 322 ZOO-a). Tim više što, kao je naprijed i napisano, tuženik nema nikakvo uporište u zakonu za uopće naplatu takve naknade.
Posljedično, tuženik je dužan i sukladno odredbi čl. 323. ZOO-a dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom.
Svi stavovi u ovoj odluci sukladni su stavovima viših sudova u Republici Hrvatskoj (tako i npr. Gž. 4683/22, ŽS Zg), ali i Vrhovnog suda RH (Rev 112/2018, Rev-673/23). Tuženik je sasvim sigurno upoznat s navedenim odlukama jer je notorna činjenica da između banaka cirkuliraju sve odluke sudova - radi što uspješnijeg otpora zatraženim plaćanjima, pa je nedvojben zaključak o potpuno jasnoj tendenciji banaka ignoriranja tih – za njih – nepovoljnih odluka u cilju obeshrabrivanja građana sa mogućnošću dugotrajnih parničenja.
Preostala argumentacija tuženika potpuno je irelevantna, pa nije niti posebno obrazlagana.
S obzirom da je tuženik u zakašnjenju, dužan je tužitelju i isplatiti i kamatu (čl. 183. ZOO- a), a kamatna je stopa određena u skladu sa čl. 29. ZOO-a.
Odluka o trošku parničnog postupka tužitelja temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. ZPP- a i čl. 155. st. 1. ZPP-a, a troškovi su odmjereni Tarifi nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika trošak sastava tužbe i jednog obrazloženog podneska, obje radnje po 100 bodova (Tbr 7/1 i 8/1) te dva ročišta, također svako po 100 bodova 9/1, što ukupno iznosi 400 bodova, odnosno €800 uz PDV-t 25% € 1000 što uz pristojbu na tužbu i presudu od € 26,54 ukupno iznosi € 1.053,08.
Tuženik je izgubio ovu parnicu pa nema niti pravo na trošak ovog parničnog postupka (čl. 152 a u vezi sa čl. 154. st. 5 ZPP-a).
Na dosuđeni iznos tužitelju pripadaju kamate po prethodno navedenoj kamatnoj stopi, tekuće od dana donošenja odluke pa do isplate.
Tuženik je izgubio ovu parnicu pa nema niti pravo na trošak ovog parničnog postupka (čl. 152 a u vezi sa čl. 154. st. 5 ZPP-a).
U Zagrebu, dana 29. svibnja 2025. godine
Sudac:
Marko Duk
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ovog rješenja može se podnijeti žalba Županijskom sudu, u roku od 15 dana, sukladno Zakonu o parničnom postupku.
DNA
1. pun. tužitelja
2. pun. tuženika
