Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Rijeka, Žrtava fašizma 7

37-Posl.br. P-1065/19-38

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sucu toga suda Mati Radoviću, kao sucu pojedincu u građansko-pravnoj stvari tužitelja MĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Ivi Vrkić, odvjetnici iz Rijeke, protiv tuženika Privredna banka Zagreb, d.d., Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupana po punomoćnicima iz odvjetničkog društva Leko&partneri, odvjetnicima iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, dana 03. travnja 2025., u prisutnosti pun. tužitelja te pun. tuženika, zaključene temeljem odredbe članka 335. Zakona o parničnom postupku, dalje ZPP, dana 29. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: 9010539706, solemniziran dana 13.svibnja 2005.g. kod javnog bilježnika Miroslava Banića iz Rijeke pod posl. br. OU-262/2005, kojeg su dana 12. svibnja 2005. godine sklopili tužitelj MĐ kao Korisnik kredita i ĆĐ kao Založni dužnik i tuženik PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, kao i odredbe I. Dodatka Ugovora o kreditu od 24. siječnja 2012.g., odredbe II. Dodatka Ugovora o kreditu broj 9010539706 zaključenog 26. ožujka 2013.g. između tužitelja MĐ kao Korisnika kredita i Založnog dužnika te tuženika PRIVREDNE BANKE ZAGREB d.d., Zagreb, te odredbe III. Dodatka Ugovora o kreditu broj 9010539706 zaključenog 18. svibnja 2015.g. između tužitelja MĐ kao Korisnika kredita i Založnog dužnika te tuženika PRIVREDNE BANKE ZAGREB d.d., Zagreb, u kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je promjenjiva sukladno odluci tuženika, a preko ugovorene kamatne stope od 5,35% godišnje.

Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: 9010539706, solemniziran dana 13.svibnja 2005.g. kod javnog bilježnika Miroslava Banića iz Rijeke pod posl. br. OU-262/2005, kojeg su dana 12. svibnja 2005. godine sklopili tužitelj MĐ kao Korisnik kredita i ĆĐ kao Založni dužnik i tuženik PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, kao i odredbe I. Dodatka Ugovora o kreditu od 24. siječnja 2012.g., odredbe II. Dodatka Ugovora o kreditu broj 9010539706 zaključenog 26. ožujka 2013.g. između tužitelja MĐ kao Korisnika kredita i Založnog dužnika te tuženika PRIVREDNE BANKE ZAGREB d.d., Zagreb, te odredbe III. Dodatka Ugovora o kreditu broj 9010539706 zaključenog 18. svibnja 2015.g. između tužitelja MĐ kao Korisnika kredita i Založnog dužnika te tuženika PRIVREDNE BANKE ZAGREB d.d., Zagreb, u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita i obveza iz kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za valutu švicarski franak – CHF.

Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe Ugovora o kreditu broj: 9010539706, solemniziran dana 13.svibnja 2005.g. kod javnog bilježnika Miroslava Banića iz Rijeke pod posl.br. OU-262/2005, kojeg su dana 12. svibnja 2005. godine sklopili tužitelj MĐ kao Korisnik kredita i ĆĐ kao Založni dužnik i tuženik PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb iz članka 10. (Prijevremena otplata kredita) - u dijelu u kojem je navedeno da je Korisnik kredita dužan platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima Banke važećim na dan prijevremene otplate.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju MĐ (OIB: [osobni identifikacijski broj]) isplati iznos od 44.939,20 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na navedeni iznos počev od 01.10.2015.g. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, od 01. siječnja 2023.g. do 31. prosinca 2023.g. po stopi za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2024.g. do isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II.1. Odbija se tužitelj s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 14.786,06 eura.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 15.053,71 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 29. svibnja 2025. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 27. svibnja 2019. navodi da je 12. svibnja 2005. sklopio sa tuženikom Ugovor o kreditu broj 9010539706 sa valutnom klauzulom u švicarskim francima i promjenjivom kamatnom stopom sukladno odluci banke solemniziranom po javnom bilježniku Miroslavu Baniću iz Rijeke broj OU-262/2005. Visina odobrenog kredita da je iznosila 303.190,26 CHF, a koji je banka isplatila u kunama s rokom otplate 20 godina. Naveo je da je banka ponudila sklapanje jedinog predmetnog ugovora o namjenskom kreditu u švicarskim francima, a kada je pitao za druge vrste kredita u banci da su mu rekli da je sposoban jedino za kredit u švicarskim francima. Naveo je da je 28. prosinca 2015. zaključio sa tuženikom Dodatak Ugovora o kreditu, a kojim Dodatkom da je izvršena konverzija predmetnog kredita. Također da je zaključio sa tuženikom Dodatak II i III Ugovora o kreditu. Naveo je da je člankom 4. ugovora o kreditu ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana te da je u članku 7 ugovoreno da u slučaju promjene kamatne stope, korisnik kredita pristaje da banka povisi ili snizi iznos anuiteta te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. Naveo je da promjene tuženika u pogledu kamatne stope su nezakonite, a što da je utvrđeno i presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. te da iste nisu opravdane sa niti jednog stajališta tim više što u vrijeme povoljnih tržišnih prilika tuženik kamatnu stopu nije promijenio na niže u njegovu korist. Što se tiče citirane presude da je utvrđeno da je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju odluke banke ništetna jer je protivna Zakonu o zaštiti potrošača. Odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ne samo da nije razumljiva prosječnom potrošaču, nego nije razumljiva nikome čemu u prilog da ide i činjenica da jedini siguran element o kojem ovisi visina kamatne stope koja se mijenja odluka banke koja može ili mora biti u skladu s kriterijima iz općih uvjeta kad bi oni i bili razumljivi. Naveo je kako ugovorna odredba koja promjenu kamatne stope čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja odnosno banke bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena da uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koju promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene da ne može provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Naveo je da činjenica da je navedena odredba ušla u ugovor na inicijativu banke kao sadržajno standardnog ugovora banke na koju potrošači nisu mogli odnosno ne mogu utjecati pri čemu nije sporno da niti u ugovoru, niti u općim uvjetima banke nisu utvrdile egzaktne parametre za promjenu kamatne stope ni metode izračuna tih parametara uzrokuje da ta odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu na štetu potrošača. Naveo je da je na temelju odredaba ugovora o kreditu bio dužan otplaćivati iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti u 240 mjesečnih anuiteta, a prema otplatnom planu te da je plaćao veći iznos anuiteta od onoga koji bi plaćao da je kamatna stopa ostala u visini od 5,35% godišnje odnosno koliko je bila početno ugovorena. Naveo je da na temelju predmetnog ugovora, a ni na temelju dobivenih informacija od tužene banke nije mogao predvidjeti ekonomske posljedice sklapanja valutne klauzule u CHF koje zajedno sa odredbama ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi utječu na ukupan trošak kredita koje štetne posljedice su u vrijeme sklapanja ugovora bile poznate tuženiku. Naveo je da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli ne mogu biti jasne i lako razumljive kada se temelje na činjenicama vezanim uz predvidivi rast švicarskog franka koje su tuženiku bile poznate, a koje mu je prešutio te da je on sklopio ugovor o kreditu vjerujući u navode predstavnice banke kako je švicarski franak stabilna valuta i kako se ne predviđa njegov rast odnosno da rata kredita može narasti maksimalno 100,00 kn do 200,00 kn. Naveo je da sve navedeno upućuje da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli nije jasna i lako razumljiva jer su izvjesne ekonomske posljedice takve klauzule koja zajedno sa odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi čine trošak kredita, bile jasne i lako razumljive samo tuženiku koji ih je radi ostvarenja značajne vlastite dobiti njemu prešutio. Naveo je da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi potrošač, te da se poziva na pravno utvrđenje iz navedene presude. Naveo je da primjena valutne klauzule ni na koji način ne može biti opravdana u odnosu na kamatu jer je kamata naknada za korištenje tuđeg novca. U primjeni valutne klauzule na kamate banka se ni na koji način ne može opravdati zaštitom od fluktuacije tečaja budući da se radi o budućoj naknadi koju dužnik daje vjerovniku za korištenje novca odnosno ne radi se o novcu koji je banka već isplatila već isključivo o cijeni kredita, a on da je od tuženika dobio kune te da je koristio hrvatske kune. Primjenom valutne klauzule i u odnosu na kamatu u biti da dolazi do nezakonitog povećanja iznosa kojeg s osnove naknade za korištenje kredita dužnik mora platiti. Naveo je da su odredbe ugovora o predmetnom kreditu ništetne kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula te da budući naprijed navedene odredbe predstavljaju predmetnu cijenu samog ugovora te iz kojih odredaba sam ugovor ne može opstati te da smatraju da je cijeli ugovor o kreditu ništetan. Također tuženik da je pogrešno računao nedospjelu glavnicu prilikom konverzije na način da je primijenio tečaj CHF na dan konverzije što je nezakonito jer se temelji na ništetnoj odredbi o valutnoj klauzuli te da je tuženik morao izračunati iznos nedospjele glavnice prema tečaju CHF na dan isplate kredita te da je on u konverziji morao doplatiti još iznos u visini od 58.000,00 kn koji da također potražuje predmetnom tužbom.

1.1. Tužitelj je podneskom od dana 21. ožujka 2025. konačno precizirao tužbeni zahtjev, a nakon provedenog financijskog vještačenja te dopunskog financijskog vještačenja te je smanjio tužbeni zahtjeva, a kojem povlačenju se tuženik protivio i o čemu će biti obrazloženo u nastavku.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo da je tužbeni zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje ništetnosti dijela odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli Ugovora o kreditu br. 9010539706 te na isplatu iznosa sve na ime preplaćenog iznosa po osnovi povišenja kamatne stope odnosno na ime promjene tečaja vezano za valutnu klauzulu sve zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedinačni iznos. Naveo je kako je sklapanjem novog ugovora prijašnji ugovor o kreditu (denominiran u CHF, odnosno u kunama s valutnom klauzulom u EUR) prestao postojati pa da korisnik kredita na temelju tog ugovora ne može osnovano potraživati bilo što od banke, a niti tuženik od njega uključujući i ono što je možebitno stečeno bez pravne osnove jer su sva plaćanja obuhvaćena novim ugovorom o kreditu. Naveo je da iz Zakona jasno proizlazi da je konverzija izvršena sa svrhom i na način da se u obračun uključe sva plaćanja od početka trajanja kredita i to plaćanja preračunata kao da je kredit početno bio u EUR što naravno da uključuje i kamate. Naveo je da budući da je prihvatom konverzije i potpisom Dodatka Ugovora na strani tužitelja prestalo bilo kakvo potraživanje tužitelja po ugovoru u CHF to da je očito kako s obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev tužitelj više nema, a ne može imati bilo kakvih potraživanja odnosno daljnji pravni interes za nastavak predmetnog postupka. Naveo je da što se tiče same pretplate, pretvaranjem uplaćenih iznosa u iznose kojima se namiruju iznosi obroka po novom otplatnom planu u EUR uplaćeni iznosi po CHF otplatnom planu, a koji su veći od iznosa EUR obroka raspoređuju se kao pretplata. Pretplata da se priznaje potrošaču na ime plaćanja budućih obroka koji će dospijevati, a ne tretiraju se kao umanjenje glavnice te da se preplata može iskoristiti na način da se kod plaćanja budućih obroka odnosno anuiteta iznos do najviše 50% može zatvoriti pretplatom sve dok se pretplata u potpunosti ne iskoristi. Naveo je da budući potpisom Dodatka Ugovora o kreditu nesporno je izvršena konverzija ugovora time da je tužitelj prihvatio i priznao da mu je prilikom obračuna konverzije obuhvaćena ukupna masa sredstava koje je do tada tužitelj izvršavao pa tako i uplate po osnovi kamate, a što da nesporno proizlazi iz čl. 3. i 4. Dodatka Ugovora o kreditu te da nakon ovako izvršene konverzije usvajanje tužbenog zahtjeva kako ga je postavio tužitelj zapravo znači dvostruku naplatu (na temelju konverzije da je priznao i obračunao uplate – pretplatu, a na temelju ovako donijete presude tužitelj da bi ponovno naplatio taj isti iznos s osnova kamate). Naveo je da valutna klauzula osim što je izričito dopuštena i predviđena odredbama Zakona o obveznim odnosima nije nečija špekulacija već da se radi o politici monetarne vlasti te uvjetovanosti valutnom strukturom štednih depozita velike većine hrvatskih štediša te da je nesporno da Zakon o obveznim odnosima u člancima 22. i 26. izričito dopušta valutnu klauzulu kao i promjenjivu kamatnu stopu pa ako je temeljem čl. 22. ZOO-a valutna klauzula dopuštena onda da je takva zakonska odredba jedini smjer u kojem sud u okviru svoje zakonske uloge smije tu odredbu primjenjivati. Naveo je da je jasno kako za opstojnost i primjenu valutne klauzule postoji zakonska osnova budući da se radi o zakonom izričito dopuštenoj klauzuli. Naveo je da u konkretnom slučaju stranke su potpisom ugovora na jasan i nedvojben način izrazile svoju volju u pogledu promjenjive kamatne stope dok je pitanje spora nastalog u pogledu činjenice da se ta stopa mijenja sukladno odlukama banke jer je na taj način banka u jednostrano povoljnijem položaju u odnosu na korisnika kredita radi osobne dispozicije da stopu mijenja bez suglasnosti korisnika kredita. Naveo je da tužitelj utvrđenjem ništetnosti cijele odredbe čl. 4. predmetnog Ugovora o kreditu povlači za sobom utvrđenje ništetnosti i početno ugovorene kamatne stope čime se njegov izračun razlike preplaćene kamate u cijelosti ukazuje neosnovanim. Naveo je da iz ponašanja tužitelja prilikom sklapanja Ugovora o kreditu se razumno može zaključiti da su mu bile jasne ugovorne odredbe te prava i obveze, a što u konačnici nedvojbeno proizlazi iz samih odredbi potpisanog i solemniziranog ugovora. Naveo je da je nesporno da je slijedom svih zakonskih propisa koji uređuju pitanje bankarskog poslovanja, banka mogla mijenjati kamatnu stopu i takvo pravo ugovorno urediti s klijentom no pri tome da je bila dužna postupati sukladno odredbama relevantnih propisa i izvršavati obveze glede obavještavanja klijenata, a što da je on nesporno učinio te da ugovorna odredba kojom se banka ovlašćuje mijenjati kamatnu stopu nije sama po sebi nepoštena niti je obveza temeljem takve kamate neodrediva, a ugovorena kamata da svakako nije viša od zakonom dozvoljene. Sukladno Zakonu o bankama i Zakonu o kreditnim institucijama koji su omogućavali ugovaranje ovakve ovlasti banke da ugovorna odredba kojom se banka ovlašćuje da mijenja kamatnu stopu nije sama po sebi nepoštena niti je neodrediva tim više što je gornja stopa ugovorne kamate bila određena najvišom visinom stope zakonske zatezne kamate prema prisilnim propisima o najvišoj dopuštenoj ugovornoj kamatnoj stopi. Naveo je kako je prilikom zaključenja predmetnog ugovora s tužiteljem u potpunosti poštivao tada važeću zakonsku regulativu te je argumentacija tužitelja koji pokušava svoj slučaj podvesti pod zakonske odredbe važeće u vrijeme podnošenja predmetne tužbe sudu, a ne u vrijeme zaključenja/trajanja Ugovora o kreditu očito pogrešna i promašena pri čemu tužitelj da implicira da bi prava volja ugovornih stranaka bilo ugovaranje fiksne kamatne stope dok upravo suprotno proizlazi iz samih ugovornih odredbi. Naveo je da je njegovo postupanje u pogledu promjene kamatnih stopa sukladno odgovarajućim regulatornim propisima HNB-a te da je usklađena sa zahtjevima Zakona o potrošačkom kreditiranju te da je očito da u tom smislu nema protupravnosti u njegovom postupanju kao i da promjenama kamatne stope nije povrijedio kolektivne interese potrošača niti bilo kakav individualni interes odnosno pravo tužitelja. Naveo je kako ih svih relevantnih zakona koji uređuju poslovanje banaka kao i Zakona o zaštiti potrošača, Zakona o potrošačkom kreditiranju, Zakona o obveznim odnosima, Direktive EU 2008/48 koja dopušta ugovorene varijabilne kamate u potrošačkim kreditima Direktive 93/13 jasno proizlazi da ugovaranje promjenjive kamatne stope je dopušteno pa da je očito kako sama promjenjiva kamatna stopa niti ne može biti ništetna. Konkretne kamatne stope koje su bile u primjeni u konkretnom ugovoru da su određene na temelju ugovorne ovlasti čiji je smisao prilagodba kamatne stope uvjetima na tržištu pa da se ne može reći da kamatna stopa nije odrediva. Ni jedna od primijenjenih kamatnih stopa da ne prelazi zakonom najvišu dopuštenu stopu ugovorene kamate te da je u konkretnom slučaju ugovorna volja stranaka ugovaranje upravo promjenjive, a ne fiksne kamatne stope te da je valutna klauzula zakonom izričito dopuštena klauzula. Naveo je da završno ističe prigovor zastare.

3. Radi pravilnog i potpunog utvrđivanja činjeničnog stanja sud je u tijeku postupka proveo dokaze uvidom u cjelokupnu dokumentaciju koja prileži spisu i to Ugovor o kreditu br. 9010539706, Dodatak Ugovoru o kreditu br. 9010539706, otplatni plan, otplatni plan, ostalu dokumentaciju koju je dostavio tuženik, saslušao je tužitelja kao stranku te je proveden dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Tomislavu Prpiću.

4. Uvidom u Ugovor o kreditu, a što među strankama nije ni sporno, utvrđeno je da su stranke i to tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao davatelj kredita sklopili Ugovor o kreditu br. 9010539706 i to dana 12. svibnja 2005. u iznosu od 303.190,26 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita u tečaj i to za kupnju stambenog objekta, s rokom vraćanja od 240 mjeseci.

4.1. Između stranaka su sporne odredbe čl.4 toč. 4.1, čl.4 toč. 4.2., čl.6. i čl.7 toč.7.2 Ugovora o kreditu 9010539706 od dana 12. svibnja 2005.

5. Između stranaka nije sporno, da je nakon sklapanja ugovora o kreditu došlo do promjene kamatnih stopa i to naniže pa naviše, sve temeljem odluka tuženika u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu koja je u trenutku sklapanja ugovora iznosila 5,35%, a promjene koje kamatne stope su sukladno odlukama tuženika vršene na način da je kamatna stopa od 01.07.2005 do 01.07.2006 iznosila 4,75%, od 01.07.2006 do 01.01.2007 iznosila je 4,70%, od 01.01.2007 do 01.08.2007 iznosila je 4,55%, od 01.08.2007 do 01.02.2008 iznosila je 5,55%, od 01.02.2008 do 01.01.2009 iznosila je 6,30%, od 01.01.2009 do 01.01.2010 iznosila je 6,35%, od 01.01.2010 do 01.11.2010 iznosila je 6,50%, od 01.11.2010 do 01.05.2011 iznosila je 6,15%, od

01.05.2011 do 01.07.2011 iznosila je 5,90%, od 01.07.2011 do 01.08.2011 iznosila je 5,70%, od 01.08.2011 do 01.01.2012 iznosila je 5,45%, od 01.01.2012 do 01.01.2014 iznosila je 5,65% te je od 01.01.2014 do 30.09.2015 iznosila 3,23%.

6. U svom nalazu i mišljenju od 02. srpnja 2024. stalni sudski vještak Tomislav Prpić naveo je da pod pretpostavkom da se tijekom cijelog razdoblja otplate kredita kamatna stopa nije mijenjala, odnosno da je korištena kamatna stopa u visini kamatne stope koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora o kreditu, tužitelj da je, na ime kamata, do konverzije više uplatio 7.384,57 €. Pod pretpostavkom da se tijekom cijelog razdoblja otplate kredita kamatna stopa nije mijenjala, odnosno da je korištena kamatna stopa u visini kamatne stope koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora o kreditu, tužitelj da je, na ime kamata, do konverzije manje uplatio 7.950,56 €. Pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužitelj da je, na ime tečajnih razlika do konverzije više uplatio 46.622,74 €. Pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužitelj da je, na ime tečajnih razlika do konverzije manje uplatio 1.789,74 €. Nedovoljno umanjena glavnica u provedenoj konverziji (razlika glavnice) na dan 30.09.2015. iznosi (minus) -30.769,43 € . Dakle, tuženik da je za navedeni iznos više umanjio glavnicu prilikom konverzije u odnosu na zatečenu glavnicu po početnom tečaju. Tužitelj da sa svim svojim realiziranim uplatama nije dosegao iznos koji je potreban da bi se namirile uplate prema simuliranome EUR kreditu te tako utvrđeni manjak iznosi 7.628,85 € na dan 30.09.2015. Tuženik da je proveo konverziju tužiteljevog kredita iz CHF u EUR na dan 30.09.2015, sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N. 102/15) te da je na taj način matematički izjednačio tužitelja sa jednakim kreditom podignutim sa valutnom klauzulom EUR. U obzir da su uzete sve uplate tužitelja pa tako i one iznose koji su ovdje iskazani kao njegova preplata po kamati i valuti u odnosu na ništetnost promjene kamate i valutne klauzule CHF, ali samo ako se gleda kao usporedba sa kreditom podignutim sa valutnom klauzulom EUR, ali ne i sa CHF kreditom sa ništetnim odredbama o promjeni kamate i valutnom klauzulom, za kakvo bi obeštećenje tuženik bi još dugovao iznose po točkama mišljenja 1, 3 i 6.

6.1. Tužitelj je primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka iznio u podnesku od dana 02. srpnja 2024., dok je tuženik svoje primjedbe iznio u podnesku od dana 15. srpnja 2024. međutim, nije tražio da se vještak očituje na njegove primjedbe.

6.2. U svom očitovanju na ročištu dana 03. veljače 2025. stalni sudski vještak Tomislav Prpić naveo je da na upit vezano za nalaz i mišljenje vještaka u odnosu na toč. 5. i 6. nalaza dana 22. srpnja 2024. da što se tiče toč. 5. ona predstavlja razliku glavnice u iznosu od -30.769,43 EUR što znači da je tuženik prilikom konverzije za navedeni iznos je više umanjio glavnicu u odnosu na zatečenu glavnicu po početnom tečaju. Dakle da konverzije da nije bilo, glavnica bi u tom trenutku iznosila 30.769,43 EUR više odnosno 391.787,12 kn (nakon provedene konverzije iznosila 159.954,84 kn) te da to znači da je tuženik umanjio glavnicu i za iznos naveden pod toč. 5. nalaza i mišljenja i za iznos pod toč. 6. nalaza i mišljenja. Iznos koji je naveo u toč. 6. mišljenja u visini od 7.628,85 EUR iznos kojeg je tužitelj morao platiti tuženiku da bi proveo konverziju sukladno zakonu, da to je iznos koji je morao biti plaćen odnosno iznos za koji se uvećala zatečena glavnica. Dakle, s obzirom na prije rečeno prema toč. 6. utvrđen je manjak znači da nije preplata, a to znači da je tuženik umanjio zatečeno u glavnicu samo za iznos utvrđen u toč. 5. dok je za iznos pod toč. 6. tuženik trebao doplatiti navedeni iznos odnosno glavnica se uvećala za isti iznos. Naveo je da u odnosu na navedeno pitanje iskazuje da je za vrijeme kamate od 3,23% utvrđen manjak od 5.416,57 EUR, dok je za vrijeme primjene redovne kamatne stope utvrđeno manje plaćen iznos od 2.533,99 EUR. Prema uvidu u knjigovodstvenu karticu da nisu vidljive uplaćene naknade za prijevremenu djelomičnu otplatu kredita.

6.3. U svom dopunskom nalazu i mišljenju od dana od 07. ožujka 2025. stalni sudski vještak Tomislav Prpić naveo je da nakon obračuna preplate po tečaju i kamatama u odnosu na početni tečaj i početni otplatni plan, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30.09.2015, obračuna zateznih kamata na te iznose, kao i nakon uračunavanja efekata konverzije (utvrđenog manjka i razlike glavnice), preostalo dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. iznosilo da je 44.939,20 € (44.939,20 € glavnice - preplate po kamati i valuti na koje teku pripadajuće zatezne kamate od 01.10.2015 do isplate, te 0,00 € preostale dospjele zatezne kamate). Izračun zateznih kamata da nije prikazan iz razloga ekonomičnosti (veliki broj stranica), a za izračun su korištene kamatne stope kako slijedi 01.01.2004. – 31.12.2007. 15,00%; 01.01.2008. - 30.6.2011. 14,00%; 01.07.2011. – 31.07.2015. 12,00%; 01.08.2015. – 30.09.2015. 8,14. Naveo je da nakon uzetih iznosa iz točke 1 i 3 u obračun, obračuna zateznih kamata na iznose iz točke 1 i 3 do konverzije te efekata konverzije (utvrđenog manjka i razlike glavnice) preostalo ukupno dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. iznosi 44.939,20 € i to 44.939,20 € preplate po kamati i valuti na koje teku pripadajuće zatezne kamate od 01.10.2015 do isplate.

6.4. Nakon dopunskog očitovanja vještaka te dopunskog nalaza tužitelj nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka te je precizirao tužbeni zahtjev, a niti tuženik nije imao primjedbi na dopunski nalaz i mišljenje.

7. Saslušan u tijeku postupka tužitelj naveo je da je namjena podizanja predmetnog kredita bilo rješavanje stambenog pitanja i to kuće. Naveo je da nije na adresi predmetne nekretnine obavljao trgovačku djelatnost odnosno da nije imao registrirano kakvo trgovačko društvo, kao i da nije kuću, niti dio kuće davao u najam ili zakup. Naveo je da je s obzirom da je uredno isplaćivao odnosno plaćao kredit, da kako su anuiteti počeli divljati, da je imao pravo na moratorij u kojem je plaćao samo kamatu i to da je to trajalo maksimalno godinu dana, a nakon toga da je negdje između tri i pet puta izvršio djelomičnu otplatu kredita da se samo što prije riješi istoga. Naveo je vezano za dodatke koje je sklapao povodom moratorija te djelomičnih otplata kredita da je banka sastavljala te ugovore te da nije imao mogućnosti niti pregovarati niti utjecati na odredbe tih aneksa ugovora i da se na konverziju odlučio iz razloga da smanji glavnicu te da plaća manji anuitet s obzirom da je do 2012. radio u stranom trgovačkom društvu te imao dobra primanja, a nakon 2012. da mu je svaka kuna bila potrebna.

8. Ocjenom svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupno provedenog dokaznog postupka, ovaj sud nalazi da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan.

9. Između stranaka nije sporno da je između tužitelji, kao korisnika kredita, i tuženika, kao davatelja kredita 12. svibnja 2005. zaključen ugovor o kreditu br. 9010539706 predmet kojeg je iznos od 303.190,26 CHF protuvrijednost u kunama obračunatim po srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita s rokom vraćanja od 240 mjeseci.

10. Nije sporno da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je u trenutku sklapanja ugovora o kreditu i ugovaranja iznosila 5,35% godišnje te nije sporno da je u odredbi čl.4 Ugovora o kreditu ugovoreno da se za vrijeme trajanja ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorne kamatne stope u skladu s odlukama banke.

11. Nije sporno između stranaka da je tuženik u svojim Odlukama u razdoblju od kolovoza 2007. pa do rujna 2015. izvršio izmjenu ugovorene promjenjive kamatne stope i to tako da je ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu u odnosu na onu ugovorenu u vrijeme sklapanja ugovora od 5,35% povisivao tako da je kamatna stopa od 01.08.2007 do 01.02.2008 iznosila je 5,55%, od 01.02.2008 do 01.01.2009 iznosila je 6,30%, od 01.01.2009 do 01.01.2010 iznosila je 6,35%, od 01.01.2010 do 01.11.2010 iznosila je 6,50%, od 01.11.2010 do 01.05.2011 iznosila je 6,15%, od 01.05.2011 do 01.07.2011 iznosila je 5,90%, od 01.07.2011 do 01.08.2011 iznosila je 5,70%, od

01.08.2011 do 01.01.2012 iznosila je 5,45%, od 01.01.2012 do 01.01.2014 iznosila je 5,65% te je ista intervencijom zakonodavca od 01.01.2014 do 30.09.2015 iznosila 3,23% godišnje.

12. Sporno je između stranaka da li su dijelovi odredbe čl.4 toč. 4.1, čl.4 toč. 4.2., čl.6. i čl.7 toč.7.2 Ugovora o kreditu 9010539706 od dana 12.05.2005. ništetne ugovorne odredbe te posljedično tome da li je tuženik dužan vratiti tužitelju novčani iznos koji nakon uzetih iznosa iz točke 1 i 3 nalaza i mišljenja vještaka u obračun, obračuna zateznih kamata na iznose iz točke 1 i 3 do konverzije te efekata konverzije (utvrđenog manjka i razlike glavnice) preostalo ukupno dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. iznosi 44.939,20 € i to preplate po kamati i valuti na koje teku pripadajuće zatezne kamate od 01.10.2015 do isplate, a kako to proizlazi iz konačnog nalaza i mišljenja vještaka.

13. Konkretni ugovor o kreditu zaključen je 12. svibnja 2005. pa se na sadržaj tog ugovora u pogledu primjene materijalno pravnog propisa glede pitanja da li su neke odredbe istoga nepoštene s obzirom na činjenice i okolnosti koje tužitelj iznosi u ovoj tužbi po ocjeni ovoga suda imaju primijeniti odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03; dalje ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovog ugovora.

14. Odredbom čl. 81 ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nedopuštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

15. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radio o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (čl. 81 st. 2 ZZP/03).

16. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (čl. 81 st. 4 ZZP/03).

17. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor (čl. 83 ZZP/03).

18. Nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (čl. 84 ZZP/03).

19. Nadalje odredbom čl.87 st.1 ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

20. Ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (čl. 87 st. 1 i 2 ZZP/03).

21. Iz provedenog dokaznog postupka proizlazi da se prije sklapanja Ugovora o kreditu 9010539706 od dana 12.05.2005. o spornim ugovornim odredbama sadržanim u čl.4 toč. 4.1, čl.4 toč. 4.2., čl.6 i čl.7 toč.7.2. nije pregovaralo time da je iz sadržaja spisu priležećeg ugovora vidljivo da se radi o standardnom ugovoru o kreditu.

22. Tuženik u ovoj pravnoj stvari u smislu odredbe čl. 81 st. 4 ZZP/03 nije dokazao da se je o spornim ugovornim odredbama sadržanim u Ugovoru o kreditu pojedinačno pregovaralo, teret dokaza koje činjenice je ležao na istome.

23. Kako to ističe i tuženik tijekom postupka odlukom Visokog trgovačkog suda RH u Zagrebu br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. g. pravomoćno je odlučeno o kolektivnoj tužbi podignutoj radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.

24. U tom postupku kako je to razvidno iz spisu priležeće presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. g., i ovdje tuženik imao je položaj stranke, a u kojem postupku je pravomoćno utvrđeno da je u ovom postupku tuženik, a u postupku koji se je vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu te Visokim trgovačkim sudom 2-tuženik Privredna banka d.d. Zagreb u razdoblju od 1. travnja 2004. g. do 31. prosinca 2008. g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom, 2-tuženik Privredna banka d.d. Zagreb i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora 2-tuženik Privredna banka d.d. Zagreb kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tužene banke o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime je tuženik postupio suprotno tada važećim Zakonima o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. g. pa do 3. kolovoza 2007. g., a nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09).

25. Također, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je u svojoj presudi posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.g., (VSRH Rev-2221/18) utvrdio da je između ostalog i 2-tuženik Privredna banka d.d. Zagreb od 01. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, a čime je između ostalog 2- tuženik Privredna banka d.d. Zagreb postupila suprotno odredbama čl. 81, čl. 82 i čl. 90 tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) te u razdoblju do 06. kolovoza 2007., odnosno utvrđeno je da su ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih utuženih banaka pa tako i tuženika bile nerazumljive za klijente jer im nisu na valjani način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače odnosno da su tužene banke pa tako i tuženik bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja tih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima kao i da su banke pa tako i tuženik svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita.

26. Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnog interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika kako je to i propisano odredbom čl. 118 ZZP (NN 41 /14, 110/15, 14/19) koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja ove tužbe te čl. 126 ZZP (NN 19/22) koji je na snazi u vrijeme zaključenja glavne rasprave.

27. Međutim, pokretanje i vođenje postupka kolektivne zaštite ne sprječava osobu kojoj je postupanjem trgovca prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe koja je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu ili postupak za poništenje ili utvrđivanje ništavosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja ili bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila o zaštiti potrošača.

28. U konkretnom slučaju, podnošenjem tužbe u ovom postupku tužitelj je sukladno odredbi čl. 120 ZZP/14 važećeg u vrijeme podnošenja tužbe, koji tužitelju daje pravo i legitimaciju za pokretanje postupka kao što je konkretni i pokrenuo ovaj postupak kojim zahtijeva ostvarenje prava koja mu pripadaju na temelju pravila o zaštiti potrošača.

29. Cijeneći sadržaj spornih odredbi u ugovornim odredbama sadržanim u čl.4 toč.4.1., čl.4. toč.4.2., čl.6 i čl.7 toč.7.2. Ugovora o kreditu od 12. svibnja 2005. kojim je ugovoreno da se za vrijeme trajanja ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama banke te kojima je ugovorena valutna klauzula vezana za CHF, ocjena je ovoga suda da takve odredbe predstavljaju ugovornu odredbu čiji je sadržaj jasan i lako uočljiv, ali ne i ugovornu odredbu čiji je sadržaj lako razumljiv u smislu odredbe čl. 84 ZZP/03 pa kako takva ugovorna odredba ne predstavlja lako razumljivu ugovornu odredbu to se na takvu odredbu suprotno mišljenju tuženika isticanog tijekom postupka ne može primijeniti odredba čl. 84 ZZP/03 koja propisuje nedopuštenog ocjene pojedinih ugovornih odredbi.

30. Kako su predmetne odredbe ugovora jasne i lako uočljive ali ne i lako razumljive to je dopušteno ocjenjivati jesu li predmetne ugovorne odredbe poštene ili ne.

31. Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nedopuštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača kako je to i propisano odredbom čl. 81 ZZP/03.

32. O sadržaju odredbi čl.4 toč.4.1., čl.4. toč.4.2., čl.6 i čl.7 toč.7.2. Ugovora o kreditu od 12. svibnja 2005. kako je to naprijed i iznijeto nije se pojedinačno pregovaralo time da po ocjeni ovoga suda sporna odredba u čl.4 toč.4.1., čl.4. toč.4.2., čl.6 i čl.7 toč.7.2. Ugovora o kreditu od 12. svibnja 2005. predstavlja odredbu koja nije lako razumljiva i koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana sve na štetu tužitelja kao potrošača posljedično čemu se takva ugovorna odredba u smislu naprijed citirane odredbe čl. 81 ZZP/03 smatra nepoštenom.

33. Naime sporna odredba čl.4 među strankama zaključenog ugovora nije lako razumljiva jer u odnosu na u vrijeme sklapanje ugovora, ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu od 5,35% ne sadrži bilo kakav kriterij, bilo kakav parametar niti bilo kakav precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope o kojem bi tužitelj kao potrošač bio informirana u vrijeme i prilikom sklapanja ugovora. Tom ugovornom odredbom nisu definirani niti ugovorni bilo kakvi parametri te uvjeti koji prate promjenu prvotno ugovorene promjenjive kamatne stope od 5,35%, a o kojima bi tužitelj kao potrošač prilikom sklapanja ugovora na jasan i transparentan način bio informiran već se takvom odredbom ugovora tuženiku kao drugoj, jačoj ugovornoj strani ostavlja mogućnost da ugovornu promjenjivu kamatnu stopu određuje svojim jednostranim odlukama, a da se pritom ne ostavlja mogućnost tužitelju kao drugoj i slabijoj ugovornoj strani, potrošaču da utječe te u sporazumu s tuženikom utvrđuje uvjete, način i kriterije promjene prvotno ugovorene promjenjive kamatne stope. Također, sporni dio odredbe čl.7 u odnosu na vrijeme sklapanje ugovora te valutnu klauzulu vezanu za CHF ne sadrži bilo kakav kriterij, bilo kakav parametar niti bilo kakav precizan način utvrđivanja promjene tečaja CHF o kojem bi također tužitelj kao potrošač bio informiran u vrijeme i prilikom sklapanja ugovora. Navedeno vrijedi i za čl.6 Ugovora o kreditu 9010539706 od dana 12.05.2005.

34. Da bi sporne odredbe Ugovora o kreditu bile lako razumljive iste su trebale sadržavati jasno naznačene i objašnjene razloge te kriterije za promjenu ugovorene kamatne stope kao i valutne klauzule vezane za CHF, tako da je tužitelj kao potrošač na temelju tih jasnih i razumljivih kriterija u vrijeme sklapanja ugovora mogao jasno predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze, a cijeneći sadržaj sporne odredbe čl.4 toč.4.1., čl.4. toč.4.2., čl.6 i čl.7 toč.7.2. Ugovora o kreditu od 12. svibnja 2005. isto konkretno nije slučaj jer tužitelj na temelju sadržaja spornih odredbi ugovora po ocjeni ovoga suda nije ni mogao niti je bio u mogućnosti procijeniti potencijalno značenje ekonomskih posljedica koje za njega proizlaze ugovaranjem odredbe čl.4 toč.4.1., čl.4. toč.4.2., čl.6 i čl.7 toč.7.2. Ugovora o kreditu od 12. svibnja 2005. obzirom da u tim ugovornim odredbama nisu na transparentan način objašnjeni razlozi i mehanizmi promjene kamatne stope i valutne klauzule, niti su dani točni, jasni i razumljivi kriteriji vezano uz koje se veže promjena ugovorne kamatne stope te promjena tečaja CHF, već se sve prepušta isključivo odlukama tuženika kao banke te druge i jače ugovorne strane u odnosu na potrošača a koje su u konkretnom slučaju kao interni akti banke i donašane nakon sklapanja ugovora od 12. svibnja 2005. u donošenju kojih tužitelj nije sudjelovao niti je o istima imao mogućnost pregovaranja, to je nedvojbeno da su odredbe čl.4 toč.4.1., čl.4. toč.4.2., čl.6 i čl.7 toč.7.2. Ugovora o kreditu od 12. svibnja 2005. ugovorne odredbe koja nisu lako razumljive te odredbe koje suprotno načelu savjesnosti i poštenja stvaraju značajnu neravnotežu u odnosima između stranaka zbog čega su iste nedopuštene.

35. Da se radi upravo o takvim ugovornim odredbama kojima se povrjeđuju prava potrošača konačno utvrđeno je i u postupku koji se je vodio po kolektivnoj tužbi u postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod pol.br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013.god.

36. Naime, odredba o promjeni ugovorene kamatne stope te odredba o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF jedne su od temeljnih ugovornih odredbi, a iste su u konkretnom slučaju cijeneći sadržaj sporne odredbe čl.4 toč.4.1., čl.4. toč.4.2., čl.6 i čl.7 toč.7.2. Ugovora o kreditu od 12. svibnja 2005. među stranaka zaključenog ugovora ovisne isključivo o odluci tuženika kao druge i jače ugovorne strane, a bez da su u sadržaju ugovora istodobno precizno određeni uvjeti i kriteriji promjenjivosti ugovorne kamatne stope i valutne klauzule te kriteriji za koje se veže promjena pa takve ugovorne odredbe u svakom slučaju uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Ovo iz razloga jer takve ugovorne odredbe vjerovniku, konkretno banci kao jačoj ugovornoj strani, daju mogućnost da jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti time da pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer za to nema nikakvih egzaktnih kriterija, time da je tuženik upravo svojom metodologijom i svojim odlukama kao jednostranim i internim aktima, a bez u ugovoru jasno naznačenih i određenih kriterija jednostrano određivao način i uvjete promjene kamatne stope.

37. Jedna od osnovnih načela obvezno pravnih odnosa su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu čl.3 ZOO/05 te načelo savjesnosti i poštenja čl.4 ZOO-a.

38. Ugovorne odredbe kakve su odredbe u čl.4 toč.4.1., čl.4. toč.4.2., čl.6 i čl.7 toč.7.2. Ugovora o kreditu od 12. svibnja 2005. su ugovorne odredbe koje u svakom slučaju stvaraju neravnotežu u odnosima između stranaka te neravnopravnost sudionika u obvezno pravnom odnosu jer takve ugovorne obveze daju mogućnost drugoj ugovornoj strani, konkretno banci, da jednostrano mijenja prvotnu ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu svojom jednostranom odlukom i na takav način potpuno izbjegne utjecaj druge ugovorne strane na kriterije i način promjene prvotno ugovorene promjenjive kamatne stope. U smislu odredbe čl. 81 st. 1 ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obveza ugovornih strana na štetu potrošača u smislu odredbe čl. 82 ZZP/03 ugovorne odredbe koje bi se uz ispunjenje pretpostavki iz čl. 81 tog Zakona mogle smatrati nepoštenim jesu primjerice, odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga.

39. Načelo savjesnosti i poštenja u smislu odredbe čl. 4 ZOO-a podrazumijeva da su sudionici u obvezno pravnim odnosima dužni međusobno postupati obzirno, uvažavati međusobna prava i interese, pri tome vodeći računa o smislu i svrsi obvezno pravnog odnosa. Kao mjerilo ponašanja na strani potrošača, po ocjeni ovoga suda, treba biti ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača, a kao mjerilo ponašanja na strani tuženika kao banke mora biti ponašanje urednog i savjesnog gospodarstvenika.

40. Prema odredbi čl. 83 ZZP/03 prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena treba uzeti u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora kao i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, te ostale ugovorne odredbe, kako je to i propisano odredbom čl. 83 ZZP/03.

41. Imajući u vidu da je kamata cijena, a da je cijena bitan element ugovora o kreditu, po ocjeni ovoga suda, sadržaj odredbe čl.4 među strankama zaključenog ugovora o kreditu, a na temelju kojih se kamata, dakle cijena, određuje prema odluci banke, dakle jedne ugovorne strane, i to jače ugovorne strane bez unaprijed formuliranog čvrstog kriterija, za njezinu promjenu u svakom slučaju po ocjeni ovoga suda predstavlja ugovornu odredbu koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja, a koja ugovorna odredba, u svakom slučaju, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to sve na štetu tužitelja kao potrošača pa je takva ugovorna odredba o kojoj se i nije pojedinačno pregovaralo u smislu odredbe čl. 81 st. 1 ZZP-a nepoštena ugovorna odredba. Navedeno vrijedi i za sadržaj odredbe čl.6 i čl.7 toč.7.2 Ugovora o kreditu 9010539706 od dana 12.05.2005.

42. S obzirom na navedeno ocjena je ovoga suda da odredbe čl.4 toč.4.1., čl.4. toč.4.2., čl.6 i čl.7 toč.7.2. Ugovora o kreditu od 12. svibnja 2005. predstavljaju u smislu odredbe čl.81 st.1 ZZP/03 nepoštene ugovorne odredbe, a koje nepoštene ugovorne odredbe su sukladno odredbi čl. 87 st. 1 ZZP-a ništave.

43. Kako je u smislu odredbe čl. 87 st. 1 ZZP/03 odredba čl.4 toč.4.1., čl.4. toč.4.2., čl.6 i čl.7 toč.7.2. Ugovora o kreditu od 12. svibnja 2005. kao nepoštena ugovorna odredba ništava, to je tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu u kojem zahtijeva utvrđenje ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi valjalo u cijelosti usvojiti, sve pozivom na naprijed citiranu odredbu u svezi s odredbom čl. 322 ZOO-a/05 te odlučiti kao u toč. I. izreke presude.

44. Stoga, u konkretnom slučaju po ocjeni ovoga suda ništetnost dijela odredbe čl.4 toč.4.1., čl.4. toč.4.2., čl.6 i čl.7 toč.7.2. Ugovora o kreditu od 12. svibnja 2005. ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora te među strankama zaključeni Ugovora o kreditu od 12. svibnja 2005. može opstati i bez tih ništetnih dijelova odredbi čl.4, čl.6 i čl.7 Ugovora, time da je tuženik u slučaju ništetnosti, kako je to i propisano odredbom čl. 323 ZOO-a dužan tužitelju kao drugoj ugovornoj strani vratiti ono što je primio na temelju takvih odredbi ugovora.

45. Kako je tuženik primio ukupni novčani iznos od 7.384,57 EUR-a na temelju ništetnih odredbi ugovora koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu te iznos od 46.622,74 EUR-a na temelju ništetnih odredbi ugovora koje se odnose na valutnu klauzulu, a kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja knjigovodstvenog vještaka za kojeg tuženik u svom podnesku od dana 15. srpnja 2024. navodi da ne prihvaća nalaz i mišljenje vještaka jer da je i zadatak i vještački nalaz zasnovan na pogrešnoj premisu i kao takav da nije primjenjiv u konkretnoj pravnoj stvari te ne predlaže da se vještak očituje, valja odgovoriti da u skladu s odredbama čl. 259 i čl. 260 ZPP-a upravo je sud taj koji rukovodi vještačenjem odnosno daje zadatak vještačenja vještaku, a pored navedenog valja navesti da tvrdnje tuženika da namjera Ugovornih stranaka nije bila da u Ugovoru bude ugovorena fiksna kamatna stopa, nisu osnovane jer u situaciji kada je iz navedenih razloga naznačena Ugovorna odredba ništetna, valja u smislu odredbe članka 26. stavak 3. ZOO-a primijeniti onu kamatu čija stopa je određena u Ugovoru, tj. 5,35% godišnje.

46. Ništetnost kao posljedica nepoštene ugovorne odredbe nastaje kad nastanu zakonski razlozi za ništetnost. Ništetnost djeluje ex tunc, konkretno od samog sklapanja ugovora pa su dijelovi nepoštene odredbe čl.4 toč.4.1., čl.4. toč.4.2., čl.6 i čl.7 toč.7.2. Ugovora o kreditu od 12. svibnja 2005. kao nepoštene odredbe ništetne od samog početka od kada su ugovorene pa tužitelja ima pravo od tuženika zahtijevati povrat svih naplaćenih iznosa u onom razdoblju u kojem je tuženik ništetne odredbe koristio, a konkretno to je razdoblje od kolovoza 2007. pa do rujna 2015.

47. Nadalje, među strankama je nesporno da je provedena konverzija odnosno da je sklopljen Dodatak Ugovor o kreditu br. 9010539706, dalje Aneks.

48. Uvidom u Aneks utvrđeno je da je isti sklopljen dana 28. prosinca 2015. između tužitelja i tuženika. Utvrđeno je da je čl.1 st.3 ugovoreno da ugovorne strane suglasno konstatiraju da se taj Dodatak osnovnom ugovoru sklapa radi provedbe zajedničkog postupka konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF iz stavka prvog tog članka u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR na način i u rokovima propisanim Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Utvrđeno je da je čl.5 između ostalog ugovoreno da ugovorne strane sporazumno utvrđuju da manje plaćeni iznos na dan sklapanja Dodatka iznosi 6.603,00 eura plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za EUR tečajne liste banke važeće na dan plaćanja, a sastoji se od manje plaćenog iznosa iz trećeg članka koji je umanjen za pretplatu iz četvrtog članka tog Dodatka te da se korisnik kredita obvezuje manje plaćeni iznos iz prethodnog stavka namiriti banci na način i u rokovima iz posebnog sporazuma koje se ugovorne strane obvezuju sklopiti prije, a najkasnije istodobno sa sklapanjem tog Dodatka. Utvrđeno je da je čl.6 st.1 ugovoreno da ugovorne strane suglasno utvrđuju da na dan sklapanja Dodatka, a nakon obračuna učinaka konverzije uključivo i učinaka nastalih u prijelaznom razdoblju iz članka četvrtog Dodatka preostali iznos neotplaćene dospjele glavnice prema novom otplatnom planu denominiranom u kunama s valutnom klauzulom u EUR iznosi 20.673,42 EUR. Utvrđeno je da je Aneks potpisani po tužitelju i tuženiku.

49. Iz zaključka odluke VSRH od dana 04. ožujka 2020. posl.br. Gos-1/2019 proizlazi da je presudama hrvatskih sudova pravomoćno utvrđeno da su nepoštene i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu vezanog uz CHF o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, ali da nije rečeno da bi osnovni ugovori zbog toga bili ništetni u cijelosti, iako se na ništetnost pazi i po službenoj dužnosti. Da je upravo u sprječavanju i otklanjanju nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i produbljivanja dužničke krize donesen poseban propis (ZID ZPK), uključujući i ostale izmjene i dopune tog Zakona, kao i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama ("Narodne novine" broj 102/15). Da se ZID ZPK odnosio na postupke konverzije ugovora o kreditu vezanih uz CHF u odgovarajuće kredite vezane uz EUR. Da su oba Zakona utvrđena suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske. Da su kreditne institucije bile dužne postupati po tom Zakonu, dok je na korisnicima kredita počivala dispozicija hoće li pristupiti sklapanju sporazuma ili će zadržati važeće ugovorene uvjete. Da uspostava nove pravne osnove nije nastala neposredno na temelju zakona, već na temelju novonastalih ugovornih odnosa – sporazuma koji su trebali biti sklopljeni suglasno tom Zakonu. Da nema mjesta primjeni općih pravila obveznog prava o novaciji ugovora i sl. Na osnovu svega izloženog da treba u konačnici zaključiti da su oni sporazumi o konverziji koji su sklopljeni u skladu s ZID ZPK valjani i proizvode pravne učinke bez obzira što je pravomoćno presuđeno da su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli izraženoj u CHF.

50. Odredbom članka 40 stavaka 1, 2 i 3 Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15 i 14/19) propisano je da potrošač se ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju toga Zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača. Ugovorne odredbe koje su za potrošača nepovoljnije od onih propisanih tim Zakonom ili drugim zakonima kojima se uređuje zaštita potrošača ništetne su. Ako je za ugovore iz toga dijela Zakona mjerodavno strano pravo, potrošač koji ima boravište u [adresa] ne može biti lišen zaštite na koju ima pravo po ovom Zakonu i drugim zakonima kojima se štite potrošači.

51. Naime, tužitelj je potpisom aneksa kojim je provedena valjana konverzija zadržao pravo na punu restituciju koju mu jamče propisi koji reguliraju zaštitu potrošača odnosno Zakon o zaštiti potrošača te Direktiva 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima pa je stav ovoga suda da pristanak tužitelja na konverziju ne znači niti može značiti ujedno i tužiteljevo odricanje od prava na punu restituciju te povrat stečenog bez osnove.

52. Tuženik tvrdi da su svi pretplaćeni iznosi, a koji su predmet tužbenog zahtjeva već ukalkulirani i iskorišteni za namirenje konvertirane glavnice. Međutim nije odlučno pitanje da li je tuženik preplaćenim iznosima zatvarao konvertiranu glavnicu, već da li je zatvarao ispravnu glavnicu – onu po početnom otplatnom planu kao jedinom mogućem između tužitelja i tuženika, obzirom na učinke ništetnosti - ex tunc, a što znači da konvertirana glavnica više nije održiva jer je jedina ispravna glavnica koju je trebalo zatvarati ona koja u sebi sadrži početno ugovoren tečaj i kamatnu stopu. Stoga je stav ovoga suda da konvertirana glavnica nije stvarna i kao takva ne može egzistirati niti se umanjivati do tada izvršenim uplatama, već se treba zatvarati i umanjivati samo ona glavnica na koju rast švicarskog franka nije utjecao, a to je ona po početnom otplatnom planu.

53. Stoga, kako iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Tomislava Prpića proizlazi da je tuženik proveo konverziju tužiteljičinog kredita iz CHF u EUR na dan 30.09.2015, sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N. 102/15). Suština konverzije da je da se kredit konvertira na način da se simulira otplatni plan EUR kredita, koji za pretpostavku ima slijedeće: početni iznos jest stvarno isplaćeni iznos u kunama pretvoren u EUR po tečaju na dan isplate kredita, tj. 1.434.372,50 kn, odnosno 196.220,59 €, ročnost, odnosno trajanje kredita je ista kao i kod CHF kredita, banka na simulirani EUR kredit primjenjuje kamatne stope koje su vrijedile za EUR kredite. Sa takvim pretpostavkama simulirani EUR kredit da postaje konvertirani, uzimajući u obzir sve uplate koje je tužitelj izvršio u periodu otplate, do trenutka konverzije. Iznos preostale glavnice prema tako simuliranom (konvertiranom) kreditu prema obračunu banke na dan 30.09.2015.godine, naveden u obračunu konverzije na dan 30.09.2015. da je 20.943,35 eura odnosno 159.954,84 kn po primijenjenom tečaju 7,637500 kn za 1 €. Navedeni iznos ostatka glavnice da je neovisan o uplatama tužiteljice, već predstavlja stanje glavnice po simuliranom € kreditu. Preostala glavnica prema stvarno realiziranom otplatnom planu 82.813,94 CHF, odnosno primjenom tečaja CHF/kn na dan isplate kredita 391.787,12 kn. Razlika gore navedenih iznosa, odnosno preostale glavnice prema obračunu banke u odnosu na iznos preostale glavnice prema realiziranom otplatnom planu primjenom tečaja na dan isplate kredita stoga je jednaka razlici 159.954,84 kn – 391.787,12 kn, što iznosi -231.832,28 kn / -30.769,43 € na dan 30.09.2015 i predstavlja više umanjenu glavnicu u provedenoj konverziji. Gledajući iz perspektive da valutna klauzula CHF nije ništetna, tuženik da je umanjio preostalu glavnicu u procesu konverzije za 419.121,72 kn (sa 579.076,56 kn na 159.954,84 kn), no sa pretpostavkom da je valutna klauzula ništava, potrebno da je bilo glavnicu umanjiti manje 231.832,28 kn / 30.769,43 € kao što da je navedeno u tablici 9. Tužitelj tako sa svim svojim realiziranim uplatama da nije dosegao iznos koji je potreban da bi se namirile uplate prema simuliranome EUR kreditu te tako utvrđeni manjak (naveden u dodatku ugovora) iznosi 57.479,60 kn / 7.525,97 € (7.628,85 €) na dan 30.09.2015 (utvrđeno prema dokumentu izračuna konverzije i čl.3 Dodatka ugovora o kreditu). Naveo je da želi još jednom istaknuti da je slijedom svega navedenoga tuženik proveo konverziju tužiteljičinog kredita iz CHF u EUR na dan 30.09.2015, sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N. 102/15) te da je na taj način matematički izjednačio tužiteljicu sa jednakim kreditom podignutim sa valutnom klauzulom EUR. No svakako da valja istaknuti da je to usporedba sa simuliranim EUR kreditom, tj. to da nije matematičko izjednačavanje koje bi bilo jednako onome kada bi ga usporedili sa kreditom sa valutnom klauzulom u CHF, pod pretpostavkom da se tijekom razdoblja otplate nije mogla mijenjati kamatna stopa i tečaj.

54. Stoga, kako iz dopunskog nalaza i mišljenja od dana od 07. ožujka 2025. stalnog sudskog vještaka Tomislava Prpić proizlazi da nakon obračuna preplate po tečaju i kamatama u odnosu na početni tečaj i početni otplatni plan, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30.09.2015, obračuna zateznih kamata na te iznose, kao i nakon uračunavanja efekata konverzije (utvrđenog manjka i razlike glavnice), preostalo dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. iznosi 44.939,20 € (44.939,20 € glavnice - preplate po kamati i valuti na koje teku pripadajuće zatezne kamate od 01.10.2015 do isplate te 0,00 € preostale dospjele zatezne kamate), odnosno da nakon uzetih iznosa iz točke 1 i 3 osnovnog nalaza i mišljenja u obračun, obračuna zateznih kamata na iznose iz točke 1 i 3 do konverzije te efekata konverzije (utvrđenog manjka i razlike glavnice) preostalo ukupno dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. iznosi 44.939,20 € i to 44.939,20 € preplate po kamati i valuti na koje teku pripadajuće zatezne kamate od 01.10.2015 do isplate uz obvezu da tužitelju u smislu odredbe čl. 29 st. 1 ZOO-a/05 isplati zakonsku zateznu kamatu od dospijeća pa do isplate, slijedom čega je odlučeno kao u točki II. i II.1 izreke presude.

55. U odnosu na odredbu članka 10 Ugovora o kreditu u dijelu u kojem se prijevremena otplata kredita veže uz uvjete sadržane u aktima Banke te u dijelu u kojem je ugovoreno da da u tom slučaju korisnik kredita dužan je platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima banke važećim na dan prijevremene otplate, valja navesti da ovaj sud u cijelosti prihvaća iskaz tužitelja koji je naveo da vezano za dodatke koje je sklapao povodom moratorija te djelomičnih otplata kredita da je banka sastavljala te ugovore te da nije imao mogućnosti niti pregovarati niti utjecati na odredbe tih aneksa ugovora i to iz razloga što tuženik nije dokazao suprotno.

55.1. Stoga, kako sadržaj odredbe čl.10 među strankama zaključenog ugovora o kreditu, a na temelju kojih se naknada za prijevremenu otplatu kredita određuje prema odluci banke, dakle jedne ugovorne strane, i to jače ugovorne strane bez unaprijed formuliranog čvrstog kriterija, za njezinu promjenu u svakom slučaju po ocjeni ovoga suda predstavlja ugovornu odredbu koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja, a koja ugovorna odredba, u svakom slučaju, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to sve na štetu tužitelja kao potrošača pa je takva ugovorna odredba o kojoj se i nije pojedinačno pregovaralo u smislu odredbe čl. 81 st. 1 ZZP-a nepoštena ugovorna odredba.

55.2. S obzirom na navedeno ocjena je ovoga suda da odredba čl.10 među strankama zaključenog Ugovora o kreditu od 12. svibnja 2005. predstavlja u smislu odredbe čl. 81 st. 1 ZZP/03 nepoštenu ugovornu odredbu, a koja nepoštena ugovorna odredba je sukladno odredbi čl. 87 st. 1 ZZP-a ništava.

55.3. Kako je u smislu odredbe čl. 87 st. 1 ZZP/03 odredba čl.10 Ugovora o kreditu kao nepoštena ugovorna odredba ništava, to je tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu u kojem zahtijeva utvrđenje ništetnosti predmetne ugovorne odredbe valjalo u cijelosti usvojiti, sve pozivom na naprijed citiranu odredbu u svezi s odredbom čl. 322 ZOO- a/05 te odlučiti kao u toč. I izreke presude.

56. Valja navesti da je vještak u osnovnom nalazu i mišljenju naveo da pod pretpostavkom da se tijekom cijelog razdoblja otplate kredita kamatna stopa nije mijenjala, odnosno da je korištena kamatna stopa u visini kamatne stope koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora o kreditu, tužitelj da je, na ime kamata, do konverzije manje uplatio 7.950,56 € te pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužitelj da je, na ime tečajnih razlika do konverzije manje uplatio 1.789,74 € .

56.1. Naime, kada je tuženik, kao banka te jača ugovorna strana među strankama zaključenih Ugovora o kreditu nakon sklapanja ugovora anuitete kredita obračunavao po tečaju koji je niži od tečaja važećeg na dan sklapanja ugovora o kreditu te na dan korištenja kredita, unatoč okolnosti što je među strankama ugovorena valutna klauzula ništetna kako je to utvrđeno i u kolektivnom sporu pokrenutom radi zaštite prava i interesa potrošača, tuženiku po ocjeni ovoga suda ne pripada pravo na bilo kakvu nadoplatu niti tuženik ima tražbinu prema tužitelju kao potrošaču za ona razdoblja kada je anuitete obračunavao i naplaćivao od tužitelja po tečaju nižem od onog koji je vrijedio u vrijeme sklapanja ugovora tj. na dan korištenja kredita, kao niti po kamatnoj stopi koja je bila niža od one koja je vrijedila na dan korištenja kredita. Plaćanjem anuiteta tužitelj ništa nije primio pa ne postoji ni njegova obveza povrata pa samim time u iznos pretplata ne treba ni uračunavati iznose za razdoblja kada je tečaj bio niži od početnog, odnosno kada je kamatna stopa bila niža od početne.

56.2. Pravne posljedice ništetnosti propisane su odredbom čl. 323. ZOO-a tako da je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a kada to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. U razdoblju otplate kredita tužitelj ništa nije primio od tuženika već je tuženiku izvršio plaćanja te isplatu kako je on to zatražio time da je tijekom razdoblja otplate kredita došlo isključivo do prijelaza imovine tužitelja u imovinu tuženika, a ne i do prijelaza imovine tuženika u imovinu tužitelja da bi tuženiku pripadalo pravo bilo što zahtijevati od tužitelja primjenom pravila o stjecanju bez osnove iz odredbe čl. 1111. ZOO-a te da bi u iznose pretplata valjalo uračunavati negativne tečajne razlike i negativne razlike po kamatnoj stopi.

56.3. Osim toga, odredbom čl. 323. st. 2 ZOO-a propisano je da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima, nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnom slučaju, tuženik je kao jača ugovorna strana povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o krediti koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne obveze u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kako je to konačno i utvrđeno u kolektivnom sporu. Navedeno vrijedi i za ugovaranje promjenjive kamatne stope, slijedom čega tuženik, kao trgovac, koji je kriv za sklapanje ništetnih odredba ugovora, konkretno odredbe o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, nema pravo od tužitelja kao potrošača, zahtijevati bilo kakvu naknadu niti u konkretnom slučaju ima osnove za iznose negativnih tečajnih razlika i iznose negativnih razlika po kamatnoj stopi umanjivati pretplate tužitelja.

56.4. Podredno valja navesti da iako tuženik nije izjavio prigovor radi prebijanja, stav je ovoga suda da tuženik niti ne može izjaviti prigovor prijeboja u ovoj fazi postupka jer se protutužba i procesnopravni prigovor radi prebijanja mogu staviti do zaključenja prethodnog postupka, a materijalnopravni prigovor prijeboja može se istaknuti do zaključenja glavne rasprave. Slijedom toga, valja naglasiti da prigovor radi prebijanja (sudski prijeboj do kojeg dolazi u parnici odlukom suda) u postupovno pravnom smislu ne postoji ako ga tuženik na nesumnjiv način ne istakne te ako određeno ne navede koju tražbinu stavlja u prijeboj, s tim da tražbina koju je tuženik istaknuo takvim prigovorom mora biti kvantitativno određena. (VSRH Rev 549/23).

57. Po tuženiku istaknuti prigovor zastare nije osnovan.

57.1. Naime, sukladno odredbi članka 241 ZOO-a zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, pa je mišljenje ovoga suda da s obzirom da je tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesena 04. travnja 2012.god. posl.br. P-1401/12 kod Trgovačkog suda u Zagrebu, a da je prvostupanjska presuda u tom dijelu postala pravomoćna 13. lipnja 2014.god. posl.br. Pž-7129/13 Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (pravno shvaćanje VSRH od 30. siječnja 2020., posl.br. Su-IV-47/2020), a što je u konkretnom slučaju 13. lipnja 2014.god. u odnosu na zahtjev za isplatom s osnova ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi (VSRH Rev-2245/17) odnosno 14. lipnja 2018. što se tiče zahtjev za isplatom s osnova ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli s obzirom da je donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/17 dana 14. lipnja 2018. pravomoćno okončan predmet po kolektivnoj tužbi u predmetu „Franak“ u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi za valutnu klauzulu.

57.2. Kako je tužitelj tužbu u ovoj pravnoj stvari podnio 27. svibnja 2019. to je evidentno da je zahtjev za isplatu podnesen unutar zastarnog roka.

57.3. Slijedom naprijed iznijetog neosnovano se tuženik u ovom postupku poziva na odredbe o naknadi štete te zastarne rokove za naknadu štete, a napose neosnovano smatra da je tužitelj kao potrošač na bilo koji način i bilo kakvim svojim postupanjem pridonio nastanku iste. Pored navedenog, valja istaknuti da cilj Zakona o zaštiti potrošača je zaštita, kako pravnog tako i ekonomskog interesa potrošača. Kako se ekonomski interes potrošača po ocjeni ovoga suda izravno štiti samo uz obvezu restitucije, obveza koje restitucije u slučaju ništetnosti je propisana i odredbom čl. 323 st. 1 ZOO-a, a to je po ocjeni ovoga suda novčano potraživanje tužitelja u situaciji kao što je konkretna, slijedom čega se u slučaju ništetnosti ugovora restitucija koja je dio tog instituta ne može promatrati odvojeno od njega.

58. U odnosu na tuženikov prigovor o nedostatku pravnog interesa na strani tužiteljice, valja navesti da isti nije osnovan i to iz razloga što sklapanje Dodatka ugovora o kreditu broj 9010539706 nije zapreka da bi se moglo utvrđivati ništetnim osnovni ugovor o kreditu pa tako i utvrđivati ništetnim pojedine odredbe tog ugovora koje bi bile ujedno i nepoštene ugovorne odredbe sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 – dalje ZZP/03), koji se primjenjuje u konkretnom slučaju. (VSRH Rev-18/2018, VSRH Rev-2868/18).

59. Također valja navesti da tuženik tužitelju nije osporavao status potrošača te da je na ročištu najprije dana 24. ožujka 2023., a zatim i na ročištu dana 03. travnja 2025. odustao od saslušanja osobnog bankara tužitelja te javnog bilježnika.

60. Što se tiče pitanja koja je sud zabranio punomoćniku tuženika na ročištu dana 03. veljače 2025., a koja su se odnosila na pregovaranje prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu te na pitanja vezano za promjenjivu kamatu stopu i slično valja navesti da da ovaj sud smatra da navedena pitanja odnosno odgovori na ista tužitelja nisu odlučni za razrješenje ove prave stvari budući se i VSRH u svojoj odluci pod posl.br. Rev 3142/18 izjasnio o provođenja personalnih dokaza na navedene okolnosti u predmetima kao što je konkretan.

61. Što se tiče navoda tuženika da se oni protive djelomičnom povlačenju tužbe s obzirom da je tužitelj podneskom od dana 21.03.2025. smanjio tužbeni zahtjev odnosno povukao je dio istoga te da traži da sud meritorno odluči o tužbenom zahtjevu za isplatu, valja navesti da je tužitelj sukladno nalazu i mišljenju knjigovodstvenog vještaka precizirao tužbeni zahtjev sadržaja kao u točki II. izreke presude, dok je s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva, a čijem se povlačenju tuženik protivio, odbijen kao u točki II.1. Izreke presude. Međutim što se tiče troškova postupka valja navesti da je odredbom članka 154 stavak 2 između ostalog propisano da omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva, slijedom čega je i ovaj sud uzeo u obzir upravo tužbeni zahtjev kojeg je tužitelj konačno postavio podneskom od 21.03.2025.

61.1. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a, a svezi s odredbom članka 155. istog Zakona. Trošak tužitelja sastoji se troška sastavljanja tužbe u iznosu od 1.000,00 eura (T.br. 7 t.1 Tarife), zastupanja po odvjetniku na pet u iznosu od 1.000,00 eura za svako za svako (T.br.9.t.1. Tarife), sastavljanja šest podneska i to četiri u iznosu od 1.000,00 eura za svaki i dva u iznosu od 500,00 eura za svaki (T.br.8 t.1 i t.3 Tarife), PDV-a u iznosu od 2.750,00 eura, sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 643,71 eura kao i trošak knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 660,00 eura, dakle sveukupno je tužitelju dosuđen trošak u iznosu od 15.053,71 eura.

61.2. Slijedom navedenog odlučeno je kao u točki III. izreke presude.

U Rijeci, 29. svibnja 2025.

S U D A C

Mate Radović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove odluke stranke imaju pravo žalbe u roku od 15 dana od datuma primitka ovjerenog prijepisa iste.

Žalba se podnosi putem ovog suda u tri istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.

DNA

- pun. tužitelja

- pun. tuženika