REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-5914/2024-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Vlatki Toplak, u pravnoj stvari tužiteljice UD, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupane po punomoćniku Hrvoju Vukadinu, odvjetniku i drugim odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Vukadin i partneri j.t.d. u Zagrebu, protiv tuženika Erste&Steiermärkische Bank d.d., OIB: 23057039320, Rijeka, Jadranski trg 3/a, zastupanog po punomoćniku Damiru Metelko, odvjetniku i drugim odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 8. svibnja 2025. u prisutnosti tužiteljice osobno i njena punomoćnika te zamjenika punomoćnika tuženika, dana 29. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160 / 50404607-5103903982 od 2. travnja 2008. koji su sklopili tužiteljica UD kao korisnik kredita i tuženik Erste&Steiermärkische Bank d.d., kao kreditor, sadržane u čl. 10. Ugovora o kreditu koji glasi:

"Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 2,500% (dva cijelih pedeset posto) naknade za iznos kredita, odnosno minimalno = 200,00 HRK (dvjestokuna), obračunate s datumom Ugovora. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana. Za slučaj prijevremenog povrata Kredita, Banka ima pravo naplatiti jednokratnu naknadu sukladno odlukama Banke važećim u trenutku prijevremenog povrata" i iste ne proizvode pravne učinke.

II. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische Bank d.d. isplatiti tužiteljici UD iznos 431,35 eur sa zateznom kamatom tekućom od 3. travnja 2008. do isplate te joj isplatiti i trošak parničnog postupka u iznosu 559,72 eur sa zateznom kamatom od 29. svibnja 2025. do isplate, u visini stope zatezne kamate koja se do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, u razdoblju od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u razdoblju od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 30. prosinca 2023. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

III. Odbija se, kao neosnovan, zahtjev u dijelu koji glasi:

"Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160 / 50404607-5103903982 od 2. travnja 2008. koji su sklopili tužiteljica UD kao korisnik kredita i tuženik Erste&Steiermärkische Bank d.d., kao kreditor, sadržana u zadnjem stavku članka 12. koji glasi:

"Sve što ovim ugovorom nije predviđeno, primjenjivat će se važeći pozitivni propisi i opći akti Banke " i ista ne proizvodi pravne učinke."

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je s tuženikom 2. travnja 2008. sklopila Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160 / 50404607-5103903982 kojim joj je odobren i isplaćen kredit 130.000,00 kn. Tužiteljica je kredit otplatila u cijelosti, a što je vidljivo iz pregleda prometa po kreditu. Člankom 10. Ugovora o kreditu ugovoreno je da je za obradu zahtjeva i odobrenje kredita tužiteljica dužna prije korištenja kredita platiti 2,50 % naknade na iznos kredita, obračunate s datumom Ugovora te da, za slučaj prijevremenog povrata kredita, tuženik ima pravo naplatiti jednokratnu naknadu sukladno važećim odlukama tuženika u trenutku prijevremenog povrata. Tuženik je zaista i naplatio predmetnu naknadu za obradu kredita u iznosu 3.250,00 kn / 431,35 eur i to dana 2. travnja 2008. kada je sklopljen predmetni Ugovor. Tužiteljica tvrdi da je predmetna naplata naknade temeljem Ugovora o kreditu nepoštena ugovorna odredba koja je ništetna. Tvrdi da banka, u trenutku sklapanja predmetnog Ugovora o kredita, nije objasnila parametre koji utječu na visinu troška za predmetnu naknadu i što konkretno u predmetni trošak ulazi. Predmetna naknada se također temelji na nekoj neodređenoj odluci Banke, dakle jednostrani akt banke. Predmetna ugovorna odredba je nedvojbeno nepoštena jer s njom tuženik, osim kamata koje redovito dobiva kao naknadu za sklapanje ugovora, naplaćuje još neku fiktivnu i ničime u stvarnosti odredivu naknadu za obradu zahtjeva i dokumentacije kredita tužitelja. Predmetni trošak za obradu kredita ne postoji, tuženik nije imao nikakve troškove prilikom obrade tužiteljevog kredita, administrativne troškove obrade dokumentacije, troškove osoblja i slično, ili da je imao bilo kakav gubitak na ime rizika poslovanja zbog obrade kredita tužitelja, te je dakle ugovornom odredbom u biti tuženik sebi omogućio dodatnu naplatu nepostojećih troškova obrade kredita, a bez da se o tome pojedinačno pregovaralo. Predmetna ugovorna odredba ugovoru o kreditu o naknadi za obradu kredita je dodana u ugovor o kreditu samo kako bi tuženik dodatno od tužiteljice naplatio naknadu za sklapanje kredita koju već naplaćuje sa samim ugovornim kamatama temeljem kredita koje kamate su u stvari cijena kredita. Takvim postupanjem je došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice jer je tuženik u stvarnosti dva puta naplatio naknadu iz kredita, jednom s predmetnom naknadom za obradu i drugi puta s redovnim kamatama temeljem ugovora o kreditu. Predmetna odredba bi bila ništetna prema odredbi čl.102. u vezi odredbe č. 96. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 79/07, 125/07, 75/09, 89/09, 75/09, 123/09, 78/12, 56/13 i 41/14). Nadalje, te odredbe su dodane u ugovor u sklopu unaprijed formuliranog obrasca, tipskog ugovora, koji je pripremio tuženik o čijem sadržaju na niti jedan način tužiteljica nije mogla utjecati. Poziva se na posljedicu ništetnosti iz čl. 323. i 1111. ZOO/05 te zahtjevom iz tužbe predlaže (1) utvrditi ništetnim odredbe Ugovora o kreditu sadržane u čl. 10. i u zadnjem stavku čl. 12. te posljedično navedenom (2) obvezati tuženika na isplatu plaćene naknade za obradu kredita u iznosu 431,35 eur sa zateznom kamatom od 3. travnja 2008. do isplate kao i obvezati tuženika na isplatu troškova parničnog postupka.

2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava zahtjeva, prigovara vrijednosti predmeta spora kako ju je naznačio tužitelj u tužbi. Osporava i potrošački status tužitelja u vezi konkretnog Ugovora te smatra da je tužitelj dužan isti dokazati kao i predložiti dokaze na kojima temelji svoj status potrošača. U cijelosti osporava navode da bi se ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom te ističe da odredba o ulaznoj naknadi propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita odnosno, drugim riječima, ulazna naknada je izražena u točno naznačenom postotku od 2,500% na iznos kredita što čini tu odredbu lako uočljivom i razumljivom pa je utoliko i bespredmetno utvrđivati i eventualnu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene odredbe. Dakle, već u samom uvodu tuženik ističe kako nije dopušteno ocjenjivati je li predmetna ugovorna odredba nepoštena odnosno ništetna, a sve sukladno odredbi čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača prema kojoj odredbi nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Na jednak način određeno je i Direktivom Vijeća Europske unije 93/13/EEZ čiji tekst je inkorporiran spomenutim Zakonom o zaštiti potrošača u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo. Ukazuje i na odredbu čl. 83. Zakona o zaštiti potrošača. Prvenstveno, što se tiče informacija koje je tuženik pružio tužiteljici, tuženik ističe da je tužiteljicu u cijelosti informirao o njenoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita. O naplati naknade za obradu kredita tužiteljica da je bila upoznata tijekom pregovora oko ugovaranja ovog ugovora o kreditu i prilikom sklapanja ugovora o kreditu na način da je službenica banke koja je ugovarala ovaj kredit s tužiteljicom, gđa ND, tužiteljici jasno iskomunicirala da postoji obveza tužitelja na plaćanje takve naknade za obradu kredita. U vrijeme sklapanja ovog ugovora o kreditu, tužiteljici da je bio dostupan i prezentiran Izvadak iz Odluke o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe, a u kojem se jasno navodi da je korisnik kredita dužan na pisani poziv Banke uplatiti jednokratnu naknadu koja se obračunava prilikom obrade kredita u propisanom postotku iznosa glavnice kredita ili u apsolutnom iznosu sukladno Odluci o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva, a naplaćuje se prije ili prilikom puštanja kredita u tečaj. Nadalje, osim što je ta odredba tužiteljici bila lako uočljiva, nedvosmisleno razumljiva i prezentirana od strane službenika tuženika, iznos naknade od 2,500% od iznosa kredita je naknada za troškove koji su prouzrokovani tuženiku uslijed obrade kredita. Osporava navode kako tuženik nije imao nikakav trošak prilikom obrade kredita kada su se ulaznom naknadom pokrivali troškovi poput: operativnih troškova (trošak rada djelatnika Banke, uključujući i troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i sl.), materijalnih troškova (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baza podataka s trećim stranama kao što su registar obveza po kreditima SRI, HROK ili HZMO itd.), troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine), povezanih regulatornih troškova (npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenta, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i sl.). Naime, svaki proces obrade pojedinog kredita uključuje nekoliko organizacijskih jedinica odnosno proces obrade pojedinog kredita sastoji se od različitih faza provedbe kredita kao što su savjetovanje i pisana ponuda klijentu, zahtjev za odobrenje kredita, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata, slaganje kreditnog spisa i sl. Nesporno je i sasvim logično da tuženiku kao pružatelju određene usluge, odnosno kao prodavatelju svog proizvoda u procesu obrade pojedinog kredita nastaju određenih troškovi (kao što su gore navedeni), a koje Banka podmiruje naplatom naknade za obradu kredita, a za koju naplatu u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije bilo nikakvog zakonskog ograničenja. Dakle, kao i svaki drugi pružatelj usluga na tržištu, Banka je naplaćivala svoje usluge za određenu protutražbinu, u ovome slučaju za plaćanje naknade. U prilog navedenome tuženik dostavlja prikaz procesa obrade kredita za razdoblje od 2004. do 2011. godine sastavljen od strane Direkcije za upravljanje proizvodima i podršku poslovanju unutar Sektora građanstva, od siječnja 2011. godine. Navedenim dokumentom popisane su aktivnosti prilikom obrade jednog kredita, razgraničeno na tri različite vrste kredita, kao i utrošak vremena potrebnog za obradu pojedine vrste kredita. Dakle, iz navedenog jasno proizlazi da je tužiteljica imala dovoljno informacija iz kojih proizlazi njena obveza plaćanja naknade za obradu kredita, o istoj je bila informirana prije i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, a odredba o takvoj naknadi predstavlja odredbu koja je u ugovoru o kreditu sastavljena jasno, lako je uočljiva i lako razumljiva. S obzirom na navedeno, navodi tužiteljice o nerazumljivosti naplaćene naknade u ovome pojedinačnom postupku u cijelosti su neosnovani s obzirom na jasno određenje naknade koja se naplaćuje prilikom sklapanja ugovora o kreditu, a koja ne mora sadržavati koje se sve usluge pružaju u zamjenu za predmetne iznose koji se naplaćuju temeljem navedene ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita. Dakle, uzimajući u obzir sve relevantne činjenične elemente ovoga pojedinačnog postupka (letci i izvatci iz važećih odluka Banke, okolnosti pregovaranja s financijskim zastupnikom i sl.) jasno je kako je riječ o tome da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti odnosno izvesti iz cjelokupnog ugovora te kako tužitelju predmetne ugovorne odredbe nisu mogle ostati nejasne ili nerazumljive. Slijedom svega navedenoga naslovnom sudu opće nije dopušteno ocjenjivati nepoštenosti/ništetnost predmetne odredbe o naknadi za obradu kredita/prijevremenu otplatu kredita jer je predmetna ugovorna odredba u cijelosti jasna, lako uočljiva i lako razumljiva. Ugovorna odredba ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama. Nadalje, ukazuje se da je odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača propisano da je ugovorna odredba nepoštena ako uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a da će se prilikom utvrđivanja tih okolnosti uzimati u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Sve i da je naslovnom sudu dopušteno utvrđivati nepoštenost/ništetnost predmetne ugovorne odredbe, tuženik ističe kako takva odredba zasigurno ne uzrokuje takvu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama koja bi se imala smatrati značajnom u smislu odredbe čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača. Tuženik ističe i prigovor zastare te prigovara zatraženom tijeku kamata. Predlaže zahtjev odbiti kao neosnovan te obvezati tužiteljicu na isplatu troškova parničnog postupka.

3. Tijekom postupka sud je izveo dokaz uvidom u: Ugovor o kreditu (list 6-10 spisa), promet po partiji kredita 5103903982 (list 11-14 spisa), obavijest o promjenama kamatne stope (list 15-17 spisa), otplatni plan (list 18-22 spisa), iskaz svjedoka (list 49 spisa) i iskaz tužiteljice (list 49 spisa).

4. Temeljem tako provedenih dokaza, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, u skladu sa odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 u daljnjem tekstu: ZPP), sud je utvrdio zahtjev djelomično osnovanim.

5. Predmet spora je zahtjev za utvrđenjem ništetnosti odredbe čl. 10. Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kredita i prijevremenu otplatu kredita kao i zadnjeg stavka čl. 12. Ugovora kojim je ugovorena primjena pozitivnih propisa i Općih akata banke te posljedično navedenom, zahtjev za isplatu nakade za obradu kredita, a koje zahtjeve tužiteljica temelji na činjeničnim tvrdnjama o nepoštenoj ugovornima odredbama kojima da je povrijeđeno njeno potrošačko pravo.

6. Između stranaka nije sporno:

- da su tužiteljica, kao korisnik kredita i tuženik, kao kreditor, 2. travnja 2008. sklopili Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160 / 50404607-5103903982, a kojim je tužiteljici odobren i stavljen na raspolaganje kredit u iznosu 130.000,00 kn;

- da je čl. 10. Ugovora o kreditu određeno da je za obradu zahtjeva i odobravanje kredita korisnik kredita dužan prije korištenja kredita platiti 2,50% naknade na iznos kredit, minimalno 200,00 kn, obračunata s datumom Ugovora te da je korisnik kredita suglasan da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana. Za slućaj prijevremenog povrata kredita, banka ima pravo naplatiti jednokratnu naknadu sukladno odukama Banke važećim u trenutku prijevremenog povrata;

- da je čl. 12. Ugovora, zadnji stavak, propisano da se, za sve što nije predviđeno Ugovorom, primjenjuju važeći pozitivni propisi i Opći akti banke;

- da je tužiteljici 2. travnja 2008. naplaćena naknada za obradu kredita u visini (sada) 431,35 eur

7. Sporno je je li su ništetni odredbe čl. 10. Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena naknada za obradu kredita i prijevremenu otplatu kredita te je li ništetna i odredba sadržana u zadnjem stavku čl. 12. Ugovora te posljedično navedenom, osnovanost zahtjeva za povrat plaćene naknade za obradu kredita. Sporno je i je li potraživanje zastarjelo kao i potrošački status tužiteljice u vezi sklopljenog Ugovora o kreditu.

8. U odnosu na sporne okolnosti informiranja i pregovaranja oko naknade za obradu kredita i naknade za prijevremenu otplatu kredita, sud je saslušao tužiteljicu i svjedoka ND, djelatnicu banke koja je radi na sklapanju konkretnog Ugovora. Tužiteljica je iskazala da joj, prilikom sklapanja ugovora o kreditu, djelatnica banke nije objasnila odredbe ugovora pa niti spornu odredbu o naknadi za obradu kredita. Nije imala niti prilike pregovarati oko odredba ugovora jer je u konačnici prezentiran već sastavljen ugovor kojeg je pročitala i potpisala, a prilikom isplate kredita primijetila je da je iznos manji nego što je ugovorom zatražila pa joj je objašnjeno da je iznos manji zato što je naplaćena naknada za obradu kredita. Djelatnica banke joj nije objasnila na što se točno ta naknada odnosi. Kredit sam podigla za izgradnju i uređenje kuće. U trenutku sklapanja ugovora nisam bila vlasnik obrta niti član trgovačkog društva. U konačnici je kuću morala prodati kako bi zatvorila obveze po kreditu. Kada ju se pita da li joj je poznata osoba imenom ND navodi da joj je nepoznata.

9. Iz iskaza svjedoka ND proizlazi, a kada joj se predočuje ugovor o kreditu koji prileži spisu na listu 6-10 spisa, da je na njemu, a za banku njezin potpis iako se tužiteljice osobno, a radi proteka vremena sada više ne sjeća. Navodi da je predmetni ugovor kao i svi ostali ugovori zapravo špranciran odnosno da tužiteljica nije imala mogućnost pregovora oko sadržaja istog jer bi se isti isprintao kao gotov nakon što je klijent izrazio volju za određenim iznosom kredita. Klijentima su se inače predočavali informativni letci sa kreditnim uvjetima pa je tako i tužiteljici predočen letak na kojem su stajali svi parametri ugovora o kreditu pa tako i predmetna naknada za obradu kredita. Navodi da je tužiteljici rekla da se sporna naknada odnosi na trošak obrade kredita, a koji se naplaćuje iz iznosa kredita i kojeg je banka imala pravo naplatiti u skladu sa njenim uvjetima. Na pitanje da li zna što predstavlja naknada za obradu kredita navodi da ta naknada predstavlja prihod banke, a ne zna točno koji se dio odnosi od te naknade na koje troškove-plaće, režijske troškove itd.

10. Sud prihvaća iskaz tužiteljice jer ga ocjenjuje uvjerljivim i istinitim te niti tuženik njegov sadržaj nije ničim doveo u sumnju. Što se pak tiče iskaza svjedoka, valja istaknuti da se ista tužiteljice (logično i očekivano) ne sjeća, što znači da je iskazivala uopćeno i generalizirajući. No neovisno o navedenom, sud čak ne smatra odlučnim da li je svjedok o visini predmetne naknade tužiteljicu obavijestila, vjerujući i da jest, već da li su stranke o istoj pregovarale te da li znaju na što se odnosi, a odgovor svjedoka na oba navedena pitanja je negativan.

11. Stoga iz tako provedenih dokaza ovaj sud smatra da nije dokazano da su među strankama vođeni bilo kakvi stvarni pregovori o uvjetima kredita pa tako niti u pogledu naknade za obradu kredita, već se radilo o uvjetima koje je odredio tuženik, a prosječni klijent mogao ih je uzeti ili ostaviti. Pritom se posebno ističe da tuženik ovakve navode nije u bitnom osporio, niti je predložio dokaze o pojedinačnom pregovaranju u odnosu na ovu naknadu, već se, upravo suprotno, svjedokinja koju je predložio navedene činjenice uopće ne sjeća i govori općenito da su se klijentima inače predočavali informativni letci sa kreditnim uvjetima pa da je tako i tužiteljici predočen letak na kojem su stajali svi parametri ugovora o kreditu pa tako i predmetna naknada. Osim toga, niti sama svjedokinja ne zna reći na što se navedena naknada zapravo odnosi, špekulira o tome da se ista odnosi na prihod banke, iako kasnije odgovara da ne zna točno koji dio takvih prihoda se odnosi na plaće zaposlenika, koji dio ne podmirenje režijskih troškova i sl. Konačno, tijekom postupka tuženik, još u odgovoru na tužbu opisuje na što se naknade odnose iako tako nešto nije jasno naznačeno u sadržaju konkretnog Ugovora o kreditu.

12. Dakle, sud smatra da je izostala informiranost na što se konkretno naknade za obradu i prijevremenu otplate odnose te se o naknadi nije moglo pregovarati. Sud prihvaća iskaz tužiteljice da je Ugovor bio unaprijed sastavljen i da je u njemu bila određena naknada o kojoj nije bilo moguće pregovarati, jer to potvrđuje i sam svjedok ND odnosno da se uvijek radilo o tipskim ugovorima.

13. Prema odredbama Zakona o zaštiti potrošača(Narodne novine 79/07, 125/07, dalje u tekstu ZZP/07), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhu koja nije namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetništvu, što znači da svojstvo potrošača ima svaka fizička osoba u svakom ugovoru koji je sa trgovcem sklopljen izvan njezine profesionalne djelatnosti ili poslovne aktivnosti. Ocjenom iskaza tužitelja i sadržaja ugovora u ukupnosti sud utvrđuje da se tužiteljici, kao korisniku kredita, ne može odreći pravo potrošača jer se pojam potrošača tumači u skladu sa položajem fizičke osobe u ugovoru, u skladu s prirodom i svrhom ugovora i vidljivo je prema vrsti ugovorne transakcije, kako je to obrazložio sud Europske unije u svojoj odluci broj C-774/2019 od 22. listopada 2020. Iz prihvaćenog iskaza tužiteljice ne proizlazi da bi tužiteljica ugovor sklopila u vezi sa svojom profesionalnom djelatnosti ili gospodarskom aktivnosti. Naime kredit je podigla radi izgradnje i uređenja kuće. Osim toga, na tuženiku je, kao kreditoru, teret dokaza činjenice da tužiteljica nema svojstvo potrošača i da se radi o nekim posebnim okolnostima, a sud smatra da takve posebne okolnosti tuženik nije dokazao (ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.).

14. Člankom 74. st.1 ZZP/07, važećim u vrijeme sklapanja kredita, propisano je: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…)."

15. Čl. 96. ZZP propisano je: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (3) Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

16. Dakle, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i naknadi za prijevremenu otplatu kredita i visini tih naknada, a što tuženik nije dokazao, a iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje platiti banci naknadu za obradu kredita i prijevremenu otplatu istog prema Odluci banke važećoj u trenutku prijevremene otplate

17. Prema mišljenju suda predmetne odredbe o plaćanju naknada za obradu kredita i za prijevremenu otplatu kredita (članak 10. Ugovora o kreditu) su transparentne u smislu članka 100. ZZP/07, jer su omogućavale tužiteljici da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu tih naknadi, ali sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da su te odredbe poštene.

18. Članak 99. ZZP/07 navodi da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim člankom 99. ZZP/07 samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu kredita i prijevremenu otplatu odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "predmet ugovora" trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Točan doseg pojmova "predmet ugovora" i "cijena" u smislu članka 99. ZZP/07 ne mogu se odrediti pojmom "ukupni troškovi kredita za potrošača" pa se naknada za obradu i odobrenje kredita te naknada za prijevremenu otplatu kredita ne mogu smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što su uključene u njegove ukupne troškove. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst, imajući na umu da je riječ o dugoročnom kreditu s promjenjivom redovnom kamatnom stopom kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća prije korištenja kredita (u odnosu na naknadu za obradu kredita), prema pravnom shvaćanju ovog suda, nije riječ o odredbama koje utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa.

19. Osim toga, tekst članka 99. ZZP/07 treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi, čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena"), odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o spornim naknadama (za obradu i prijevremenu otplatu kredita) ne tiče odnosa između iznosa tih naknadi te zauzvrat pruženih usluga. Stoga, a imajući na umu sve navedeno, sporne odredbe članka 2. i 15. Ugovora o kreditu nisu izuzete iz ocjene poštenosti.

20. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s čl. 96. st.1. ZZP/07, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, sud je uz primjenu članka 98. ZZP/07 uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

21. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 96. st. 1. ZZP/07, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljicom, mogao razumno očekivati da bi takve ugovorne odredbe bile prihvaćene da se o njima pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da ni same ugovorne odredbe sadržane u čl. 10. Ugovora ne sadrže nikakve podatke o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se one odnose, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužiteljica pristala na te odredbe u pojedinačnim pregovorima.

22. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane. Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

23. Odredbe čl. 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05., 41/08., 125/11., 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23- dalje u tekstu ZOO) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita i naknade za prijevremenu otplatu kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o spornim naknadama, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

24. U skladu s čl. 74. ZZP/07 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema shvaćanju ovog suda ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi niti su troškovi takvi da se mogu razumno uključiti u naknadu za obradu i odobrenje kredita. Točno je da se razumno u troškove banke treba uključiti materijalni trošak poput uredskog materijala, informatičke opreme te korištenja energenata međutim, nije razumno zaključiti da se takvi troškovi namiruju naknadom koja ovisi o visini odobrenog kredita kad je jasno da je riječ o troškovima koji ne ovise o toj visini, jer su jednaki za sve kredite neovisno o iznosu u kojem su odobreni. Zbog toga se može zaključiti da su troškovi koji su na ovoj način prebačeni na tužiteljicu nerazmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali.

25. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz čl. 96. toč. 3. ZZP/07 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužiteljicu čl. 10. Ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Te ugovorne obveze koje imaju učinak kao da je tuženik de facto oslobođen obveze iz čl. 74. st.1. al. 3. ZZP/07 (da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini naplaćenih naknada) utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužiteljice i stvara na štetu potrošača značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

26. Prema čl. 295. ZOO opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

27. Slijedom navedenoga, ovaj sud zaključuje da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornim odredbama Ugovora.

28. Budući da iz predmetnog Ugovora proizlazi da ga je prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, to je očito da se o odredbama tog ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a niti je tužiteljica mogla pojedinačno pregovarati. S obzirom da je tužiteljica na temelju članka 10. Ugovora o kreditu nesporno platila tuženiku naknadu za obradu kredita u visini (sada) 431,35 eut, to je očito da je isto prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužiteljice, a što znači da su nepoštene navedene odredbe čl. 10. Ugovora o kreditu, primjenom čl. 96. st. 1. ZZP te ništetne u smislu članka 102 st.1. ZZP/07. Pritom se dodaje da se o ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu u situaciji kada korisniku kredita, kao potrošaču nije omogućeno pregovaranje o spornoj naknadi te o visini iste - izjasnio i Vrhovni sud RH na sastanku predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 5. studenog 2020.

29. Isto tako, Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

30. Naime, tužiteljici je trebalo, na temelju jasnih i razumljivih kriterija, objasniti odredbe ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetne odredbe ugovora o kojima tužitelj nije bio u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužiteljice, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

31. Slijedom svega navedenoga sud je prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio da su ništetne odredbe sadržane u čl. 10 Ugovora o kreditu, a kojim je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita te naknada za prijevremenu otplatu kredita te je odlučeno kao u toč. I. izreke.

32. Nasuprot tome, odbijen je zahtjev u dijelu kojim tužitelj traži utvrđenje ništetnim zadnjeg stavka čl. 12. Ugovora o kreditu koji glasi: " Sve što ovim ugovorom nije predviđeno, primjenjivat će se važeći pozitivni propisi i opći akti Banke ". Ovim člankom je dakle, određena primjena pozitivnih propisa i općih akata Banke u odnosu na sve što nije određeno Ugovorom, a što nije nezakonito. Nadalje, sud nije našao niti jedan razlog zbog kojeg bi navedeni stavak čl. 12. Ugovora o kreditu bio ništetan i bez pravnog učinka, a niti tužiteljica posebno niti tvrdi niti dokazuje razloge ništetnosti te odredbe pa je taj dio zahtjeva odbijen i odlučeno je kao u toč. III. izreke presude.

33. Kako su odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu kredita i naknada za prijevremenu otplatu kredita, to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Odnosno, na temelju čl. 1111. u vezi čl. 323. ZOO tuženik je dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom.

34. Neosnovan je prigovor zastare jer se radi o restitucijskom zahtjevu temeljem čl. 323 st. 1. ZOO u kojem slučaju zastara počinje teći od dana utvrđenja ništavosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, odnosno, u konkretnom slučaju, od dana donošenja ove prvostupanjske presude jer je ovom presudom riješeno pitanje ništetnosti odredbi Ugovora o naplati predmetnih naknada, to zastarni rok propisan člankom 225. ZOO od pet godina nije protekao (pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/20).

35. Slijedom svega navedenog, a kako između stranaka nije sporno da je tužiteljici 2. travnja 2008. naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu (sada) 431,35 eur, to je prihvaćen i zahtjev tužiteljice za isplatu tog iznosa te odlučeno je kao u toč. II. izreke.

36. Odluka o zateznoj kamati temelji se na odredbi čl. 1115. ZOO i ista teče od dana stjecanja (plaćanja) sporne naknade. Naime, navedenom odredbom ZOO propisano je da, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako je prethodno navedeno, već prilikom sklapanja samoga ugovora, tuženik je bio nepošten, budući da je kao osoba koja sklapa takav ugovor u okviru svoje djelatnosti, morao znati da su predmetne odredbe Ugovora o kreditu protivne prisilnim propisima i time ništetne pa je dužan platiti zateznu kamatu od dana stjecanja istih.

37. Odluka o visini stope zatezne kamate temelji se na čl. 29. st. 2. i 8. ZOO.

38. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 5. u vezi čl. 151. st. 1. i. 155. ZPP. Isti je suđen tužiteljici u cijelosti budući da sa zahtjevom nije uspjela u razmjerno neznatnom dijelu u pogledu kojeg nisu nastali posebni troškovi. Trošak postupka tužiteljice sastoji se od zastupanja iste po punomoćniku odvjetniku, odmjeren je prema vrijednosti predmeta spora utvrđenoj na pripremnom ročištu 12. ožujka 2025. (431,35 eur), u skladu sa odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23 - dalje u tekstu Tarifa) i prema priloženom troškovniku.

38.1.U vezi određene vrijednosti predmeta spora (u tužbi 1.758,58 eur), valja ukazati da, ako se radi o deklaratornom zahtjevu koji je istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu i treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva na činidbu, deklaratorni zahtjev ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, a vrijednost predmeta spora određuje se samo prema vrijednosti tužbenog zahtjeva na činidbu. Navedeno proizlazi iz više odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske pa tako Rev 688/00 od 7. siječnja 2004., Revr-475/08 od 27. listopada 2008., Revr-31/02 od 9. 5. 2002., Revr-170/03 od 7. svibnja 2003. S obzirom na navedeno, na temelju odredbe čl. 40. st. 3. ZPP, s obzirom da je tužiteljica vrijednost predmeta spora očito suviše visoko naznačila, a navedeno je od značenja za odluku o pravu na naknadu troškova postupka, sud je odlučio kao u raspravnom rješenju od 12. ožujka 2025. (list 48 spisa) i utvrdio vrijednost predmeta spora u visini 431,35 eur.

38.2.Tužiteljici je priznat trošak za: sastav tužbe 50 bodova (tbr. 7/1 Tarife), sastav podneska od 21. studenog 2024. 50 bodova (tbr. 8/1 Tarife) i za zastupanje na ročištima 12. ožujka 2025. i 9. svibnja 2025., svako po 50 bodova (tbr. 9/1 Tarife), ukupno 200 bodova što primjenom tbr. 54 Tarife iznosi 400,00 eur, a uz uvećanje za 25% PDV (100,00 eur) te uz zatraženi trošak plaćene pristojbe na tužbu 33,18 eur i na presudu 26,54 eur, sveukupno iznosi 559,72 eur.

39. Odluka o zateznoj kamati na trošak postupka temelji se na odredbi čl. 151. st. 3 ZPP.

U Zagrebu 29. svibnja 2025.

Sudac

Vlatka Toplak

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda županijskom sudu.

DNA:

- punom. tužiteljice uz rješenje o pristojbi na presudu -26,54 eur

- punom. tuženika