Republika Hrvatska
Županijski sud u Velikoj Gorici
Ulica Hrvatske bratske zajednice 1
Poslovni broj Gž-1295/2024-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Vesne Gašparuš-Horvat predsjednice vijeća, Gorana Škugora suca izvjestitelja i člana vijeća i Nikole Ramušćaka člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja GS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika ČS iz [adresa], sada nepoznatog boravišta i prebivališta, zastupan po privremenom zastupniku Jerku Bakuli, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4339/2021-36 od 26. rujna 2024., na sjednici vijeća održanoj 29. svibnja 2025.,
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tužitelja GS kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4339/2021-36 od 26. rujna 2024.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja presuđeno je:
''Odbija se, kao neosnovan, tužbeni zahtjev koji glasi:
"Utvrđuje se da je tužitelj GS, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] vlasnik nekretnine upisane u z. k. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], koji je sastavljen od k. č. br. [katastarska čestica], površine 443 čhv, što je tuženik MS dužan priznati i tužitelju izdati tabularnu ispravu podobnu za uknjižbu prava vlasništva koju će u suprotnom zamijeniti ova presuda."
2. Navedenu presudu žalbom pobija tužitelj zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi u bitnome ističe kako je prvostupanjski sud pogrešno zaključio kako nisu ispunjeni zakonski uvjeti za stjecanje vlasništva po oba osnova koja je tužitelj istaknuo u postupku te smatra da nije bio nesavjestan graditelj, jer su ga na to natjerale životne nedaće te je u posjedu kuće i pripadajućeg zemljišta više od trideset godina. Predlaže usvojiti žalbu.
3. Žalba nije osnovana.
4. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje njegova prava vlasništva na nekretnini upisanoj u zemljišnoj knjizi ovoga suda u z. k. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], kao i zahtjev kojim traži od suda da tuženiku naloži izdavanje tabularne isprave za upis prava vlasništva na navedenoj nekretnini. Tuženik osporava zahtjev tužitelja, ističući kako je tužitelj nesavjestan posjednik te ne može steći pravo vlasništva ni po kojem osnovu.
5. Ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi sud prvog stupnja počinio bilo koju povredu odredaba parničnog postupka na koju pazi po službenoj dužnosti.
6. Nije osnovan niti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je sud prvog stupnja raspravio i utvrdio sve činjenice relevantne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu te je izveo sve predložene dokaze po tužitelju u ovome postupku i potom iste pravilno cijenio u smislu odredbe čl. 8. ZPP.
7. Prvostupanjski sud u postupku pravilno je utvrdio kako je nesporno da je na spornom zemljištu kao vlasnik upisan tuženik, a iz iskaza samog tužitelja da je navedeno zemljište dobio od Grada Zagreba na korištenje te je prvotno mislio da je to zemljište u vlasništvu Grada Zagreba, da bi nakon 2-3 godine saznao da je zemljište u vlasništvu tuženika.
8. Na temelju navedenog, prvostupanjski sud pravilno utvrđuje da je tužitelj cijelo vrijeme od kada je u posjedu spornog zemljišta znao da gradi na tuđem zemljištu, samo što je prve 2-3 godine mislio da gradi na zemljištu u vlasništvu Grada Zagreba, a potom je saznao da gradi na zemljištu u vlasništvu tuženika.
9. Navedeno jasno potvrđuje i sam tužitelj u navodima svoje žalbe u kojoj potvrđuje kako je zemljište „izabrao“ jer je bio u posjedu informacije da se radi o zemljištu u vlasništvu Grada Zagreba koji se neće protiviti gradnji jer pomaže izbjeglicama, što je i on bio u tom trenutku.
10. S obzirom na činjenične navode tužitelja kako je kuću na predmetnoj nekretnini izgradio početkom 1990-ih godina, prvostupanjski sud polazeći od odredbe čl. 388. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, NN 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00,129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15 i 94/17, dalje: ZVDSP) pravilno utvrđuje kako u konkretnom slučaju do primjene dolaze odredbe Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 9/92 i 77/92 - dalje: ZOVO), s obzirom da se stjecanje, promjena, pravni učinci i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu ZVDSP prosuđuju prema pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih učinaka.
11. Prvostupanjski sud polazeći od odredaba čl. 24., 25. i 26. ZOVO pravilno navodi kako je radi utvrđenja jesu li ispunjene pretpostavke za stjecanja prava vlasništva građenjem, nužno utvrditi savjesnost odnosno nesavjesnost graditelja, kao i činjenicu je li vlasnik zemljišta znao za gradnju i je li se toj gradnji protivio.
11.1. Prvostupanjski sud cijeneći izvedene dokaze na temelju iskaza samog tužitelja pravilno utvrđuje kako je on od samog početka posjedovanja navedenog zemljišta znao da zemljište na kojem je izgradio kuću nije njegovo vlasništvo, te je nakon dvije ili tri godine od ulaska u posjed saznao da je zemljište vlasništvo tuženika, kojeg nije uspio kontaktirati, slijedom čega pravilno utvrđuje kako nije bio savjestan posjednik, te po tom osnovu utvrđuje kako nisu ispunjene zakonske pretpostavke za stjecanje prava vlasništva predmetne nekretnine građenjem na tuđem zemljištu.
11.2. Uz navedeno valja istaknuti kako navode svog iskaza da mu je općina „dala na korištenje zemlju“ tužitelj nije dokazao bilo kojim pisanim dokumentom, a iz samih navoda žalbe jasno proizlazi kako je navedeno zemljište sam „izabrao“ jer je bio u posjedu informacije da se radi o zemljištu u vlasništvu Grada Zagreba, slijedom čega su njegovi žalbeni navodi u tom dijelu odbijeni kao neosnovani.
12. U odnosu na tvrdnje tužitelja da je vlasništvo predmetne nekretnine stekao dosjelošću, prvostupanjski sud nakon što je pravilno utvrdio da je jedna od pretpostavki za stjecanje vlasništva po navedenom osnovu savjesnost posjednika, koja mora postajati čitavo vrijeme dosjedanja, pravilno je utvrdio kako tužitelj nije bio savjestan stjecatelj (s obzirom na sadržaj njegova iskaza kako je već ranije navedeno u obrazloženju ove presude) te je potom s obzirom da tužitelj nije dokazao da ima kvalitetu posjeda kao i potrebno vrijeme posjedovanja, tužbeni zahtjev tužitelja temeljem odredbe čl. 28. st. 2. i 4. ZOVO pravilno odbio kao neosnovan i po navedenom pravnom osnovu, što žalbenim navodima nije dovedeno u sumnju.
13. Na žalbene navode tužitelja kako ga životne nedaće koje su ga natjerale na gradnju čine savjesnim graditeljem, valja odgovoriti kako iste iako životno razumljive ovome sudu u kontekstu vremena i okolnosti života koje tužitelj ističe, ne predstavljaju pravni osnov na temelju kojega bi se tužitelj moga smatrati savjesnim graditeljem i/ili posjednikom.
14. Na žalbene navode tužitelja kojima ističe činjenicu kako je izgrađena kuća na spornom zemljištu legalizirana, valja odgovoriti kako isto nije od utjecaja na pravilnost pobijane presude jer je prvostupanjski sud tu činjenicu pravilno cijenio utvrđujući kako ona nije od utjecaja na vlasničko stanje nekretnine, jer tužitelj aktom o legalizaciji (rješenjem Grada Zagreba od 1. travnja 2016.) i plaćanjem komunalnog doprinosa nije stekao pravo vlasništva na temelju odluke tijela javne vlasti.
15. Slijedom svega navedenog, a primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP žalbu tužitelja valjalo je odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.
U Velikoj Gorici 29. svibnja 2025.
Predsjednica vijeća
Vesna Gašparuš-Horvat
