Republika Hrvatska

Općinski sud u Pazinu

Stalna služba u Poreču-Parenzo

Turistička ulica 2

52440 Poreč-Parenzo

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

I

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo, po sucu tog suda Alenu Barbiću kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice JB, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane p.p. Đuri Čubrilu, odvjetniku u Puli-Pola, protiv tuženika ADDIKO BANK d.d., OIB 14036333877, iz Zagreba, Slavonska avenija 6, zastupanog p.p. odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Kožul i Petrinović d.o.o., iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne rasprave zaključene dana 28. svibnja 2025. u prisutnosti punomoćnika tužiteljice, a u odsutnosti tuženika, dana 29. svibnja 2025.

r i j e š i o  j e

Odbacuje se tužba u odnosu na tužbeni zahtjev koji glasi:

"I. Utvrđuje se da je ništetna odredba: iz čl. 3. ugovora o kreditu broj: 316-106/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, sklopljenim dana 12.08.2005. god., potvrđenim dana 17.08.2005. god. kod javne bilježnice Tanje Ferenc iz Poreča pod brojem: OU-1049/05, u dijelu odredbe koji glasi: "Na glavnicu kredita se obračunavaju kamate od 6 % dekurzivno godišnje. Kamatna stopa je promjenjiva. Promjena kamatnih stopa vrši se sukladno aktu banke metodologija promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. donesena temeljem odluke o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.", iz čl. 4. ugovora o kreditu broj: 316-106/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, sklopljenim dana 12.08.2005. god., potvrđenim dana 17.08.2005. god. kod javne bilježnice Tanje Ferenc iz Poreča pod brojem: OU-1049/05, u dijelu odredbe koji glasi: kao i u dijelu odredbe koji glasi: "... a plaćaju se u kunskoj protuvrijednosti obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća."

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"II. Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana isplati iznos od 130.000,00 kn, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 18.08.2005. god., pa do 31.07.2015. god. po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena, a od 01.08.2015. god. pa do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena."

II Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu parničnih troškova.

III Nalaže se tužiteljici da tuženiku naknadi parnične u iznosu od 1.250,00 eur, sa zateznim kamatama po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope – kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu parničnih troškova u dijelu iznad dosuđenog.

Obrazloženje

1. U tužbi podnesenoj 13. lipnja 2019. tužiteljica tvrdi da je tuženik pravni sljednik Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Dana 12. kolovoza 2005. tužitelj i tuženik da su sklopili ugovor o kreditu broj 316-106/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, koji da je potvrđen dana 17. kolovoza 2005. kod javne bilježnice Tanje Ferenc iz Poreča, pod brojem OU-1049/05, prema kojem da je tuženik, kao kreditor, tužitelju, kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 141.300,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita. Citiranom ugovorom da je ugovoren rok otplate kredita od 29 godina kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima kunske protuvrijednosti od 736,10 CHF. Kamatna stopa da se, sa početnih 4,60 % godišnje, tokom otplate kredita u više navrata mijenjala na štetu tužitelja. Tužitelj drži da je takav način promjene kamatne stope ništetan, obzirom da se ista mijenjala bez tužitelju jasnih parametara, odnosno, bez posebnog pregovaranja o istome. Isto tako, tuženik da prilikom zaključenja ugovora nije tužitelju pružio dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule u CHF. Pravomoćnom presudom VTS-a posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. u t. I. potvrđena da je presuda TS-a u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. u dijelu t. 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke, kojom da se utvrđuje da je, između ostalih, i tuženik, u razdoblju od 01. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a da tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. Također, odlukom VTS-a posl. br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. utvrđeno da je, između ostalih, i tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede da traju i na dalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što da u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom da je ugovorena redovna kamatna stopa koja da je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj da se nije pojedinačno pregovaralo, a koja da je ništetna. Tuženik da je sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) ponudio tužitelju mogućnost konverzije ugovora iz valute CHF u valutu eur. Tužitelj da je prihvatio takav prijedlog te 18. siječnja 2016. s tuženikom zaključio aneks ugovoru. Unatoč provedenoj konverziji, tuženik da nije u cijelosti vratio tužitelju preplaćeni iznos nastao kao posljedica ugovaranja ništetnih odredbi. Naime, u vrijeme zaključenja aneksa ugovoru da još nije bila donesena odluka VTS-a broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., kojom da je pravomoćno utvrđena ništetnost ugovaranja valutne klauzule vezivanjem glavnice kredita uz valutu CHF. Dakako, ova činjenica da nije uzeta u obzir prilikom tuženikove izrade prijedloga konverzije, jer da bi u suprotnom matematički rezultat preplate bio u bitnom drugačiji. Posljedica koju da na konkretan predmet imaju utvrđenja iz pravomoćnih odluka VTS-a u predmetu Franak da jest da se ima uzeti kao da je od dana sklapanja osnovnog ugovora ugovoren kunski kredit s fiksnom kamatnom stopom. Provedenom konverzijom tužitelj da nije ni približno obeštećen za preplaćene iznose do dana konverzije, iz razloga što da je matematički izračun preplaćenih iznosa netočan. Preplata kao posljedica ništetnosti odredbi o načinu promjene kamatne stope i odredbi kojima se glavnica veže za valutnu klauzulu CHF da iznosi puno više od iznosa utvrđenog u dodatku ugovora o kreditu, a slijedom toga da je i utvrđeni iznos glavnice puno manji. Točan iznos svih preplaćenih iznosa utvrdit da će se vještačenjem u ovom postupku. Obzirom da je pravomoćnim presudama VTS-a utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu sklapane u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., kao i ništetnost ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF za sve ugovore o potrošačkom kreditiranju sklopljene u razdoblju od 01. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008., to da je tuženik sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 i dr., dalje: ZOO) dužan vratiti sve što da je primio na temelju takvih odredbi ugovora. Prema čl. 1111. st. 1. ZOO-a "kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno, druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi." Sukladno st. 3. istog članka "obveza vraćanja, odnosno, nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala". Prema čl. 1115. ZOO-a "kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva." Čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 53/91 i dr., dalje: ZPP) propisano da je da "fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovog zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati". Prema čl. 6. st. 3. Zakona o sudovima (NN 28/13) da je "svatko u Republici Hrvatskoj dužan poštivati pravomoćnu i ovršnu odnosno izvršnu sudsku odluku i njoj se pokoriti", a obzirom da tuženik isto odbija, to da tužitelj zahtijeva donošenje presude sljedećeg sadržaja: "I. Utvrđuje se da je ništetna odredba: iz čl. 3. ugovora o kreditu broj: 316-106/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, sklopljenim dana 12.08.2005. god., potvrđenim dana 17.08.2005. god. kod javne bilježnice Tanje Ferenc iz Poreča pod brojem: OU-1049/05, u dijelu odredbe koji glasi: "Na glavnicu kredita se obračunavaju kamate od 6 % dekurzivno godišnje. Kamatna stopa je promjenjiva. Promjena kamatnih stopa vrši se sukladno aktu banke metodologija promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. donesena temeljem odluke o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.", iz čl. 4. ugovora o kreditu broj: 316-106/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, sklopljenim dana 12.08.2005. god., potvrđenim dana 17.08.2005. god. kod javne bilježnice Tanje Ferenc iz Poreča pod brojem: OU-1049/05, u dijelu odredbe koji glasi: kao i u dijelu odredbe koji glasi: "... a plaćaju se u kunskoj protuvrijednosti obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća." II. Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana isplati iznos od 130.000,00 kn, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 18.08.2005. god., pa do 31.07.2015. god. po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena, a od 01.08.2015. god. pa do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena".

2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava osnov i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva. Ističe prigovor zastare potraživanja. Ističe da tužba nije razumljiva, odnosno, da nije razumljiv činjenični i pravni osnov tužbe te uopće predmet raspravljanja u ovom postupku, sve u smislu čl. 106. i 109. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91 i dr., dalje: ZPP), a iz razloga kako slijedi. Iz tužbe da, naime, proizlazi da tužitelj, kao predmet raspravljanja u ovom postupku navodi ništetnost pojedinih odredaba ugovora o kreditu sklopljenog s tuženikom te vraćanje stečenog bez osnove, iako da su strane ugovora o kreditu, navedene odredbe zamijenile drugim, i to s retroaktivnim učinkom, pa da stoga sporne odredbe više niti ne egzistiraju, kao što da su se i sporazumjele oko iznosa kojeg tužitelj potražuje u ovom postupku. Drugim riječima, tužitelj da je pravo čije da ostvarenje traži u ovom postupku već ranije u cijelosti ostvario, pa da mu se stoga osporava pravni interes za vođenjem ovog postupka. Tuženik ističe da su tužitelj i tuženik sklopili aneks uz ugovor o kreditu kojim da su konvertirali kredit, a sukladno za tuženika prisilnim odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15, dalje: ZIDZPK). Spomenuti zakon da predstavlja snažnu i izvanrednu intervenciju države kojom da je prije svega uspostavljen ravnopravan odnos korisnika kredita denominiranih u CHF s onima čiji su krediti bili denominirani u eur, uspostavljena ravnoteža između ugovornih strana i kojima da je zakonodavac cjelovito riješio pitanje restitucije potrošača. Navedenim ZIDZPK, u čl. 19.b određeno da je načelo konverzije kredita koje da određuje da se konverzija kredita denominiranog u CHF provodi na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u eur. U tom smislu se ističe i kako se za nepoštenu odredbu mora smatrati načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala, a što da je ostvareno kroz primjenu ZIDZPK i sklapanje aneksa uz ugovor o kreditu. ZIDZPK da je u pogledu presumirano nepoštenih i time ništetnih odredbi ugovora o kreditu, a čija da je ništetnost predmet raspravljanja u ovom postupku, naložio tuženiku, ali i ostalim bankama, ponuditi tužitelju i ostalim potrošačima, konvertiranje istih u poštene i to s ex tunc učinkom. Stoga, sve i da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF te o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna, takva ništetnost da djeluje ex tunc i da se smatra da iste nikada nije niti bilo, a strane ugovora o kreditu da su ju zamijenili dopuštenom odredbom o valutnoj klauzuli i uredili sve posljedice u smislu restitucije tužitelja upravo tužiteljevim prihvaćanjem izračuna konverzije i sklapanjem aneksa uz ugovor o kreditu. Stoga da se niti ne može raspravljati o ništetnosti odredaba ugovora o kreditu za koje da je prisilni propis presumirao ništetnost i naložio zamjenu istih dopuštenima kroz aneks uz ugovor o kreditu, a koje da radi navedenog ne postoje. Naime, cilj utvrđivanja pojedinih odredbi ugovora o kreditu nepoštenim, i posljedično ništetnim, da je restitucija potrošača, ovdje tužitelja, a upravo isto da je učinjeno ZIDZPK, prihvatom izračuna konverzije od strane tužitelja i sklapanjem aneksa uz ugovor o kreditu, kojim da se je upravo tužitelj usuglasio s ukupnim iznosom kojeg da je tuženiku uplatio po osnovi otplate kredita s valutnom klauzulom u CHF, a u kojem iznosu da su uključeni i iznosi koje da sada tužitelj potražuje ovom tužbom (i radi povećanja kamatne stope i radi rasta tečaja CHF), te korištenjem tog iznosa za namirenje anuiteta po konvertiranom kreditu čija da je valutna klauzula (eur) dopuštena. Prilikom sklapanja aneksa ugovora o kreditu da nisu konvalidirane iz perspektive zakonodavca presumirano ništetne odredbe ugovora o kreditu, već da su iste, sukladno prisilnom propisu, zamijenjene dopuštenima s retroaktivnim učinkom, ex tunc. Dodatno, tuženik naglašava da je pored dopuštene valutne klauzule u eur, aneksom uz ugovor o kreditu, ugovorena i kamatna stopa na način da je definiran parametar koji da tuženik prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, a koji da je jasan i poznat potrošačima, kvalitativno i kvantitativno da su razrađene uzročno posljedične veze kretanja parametra i utjecaja tih kretanja na visinu promjenjive kamatne stope i određeno da je u kojim se razdobljima razmatra donošenje odluke o korekciji visine kamatne stope (koje je bazno razdoblje te koja su referentna razdoblja). Uzevši u obzir navedeno, tužitelj predlaže sudu pozvati tužitelja da odredi o ništetnosti kojih ugovornih odredaba se raspravlja i u kojem dijelu njegovog kondemnatornog zahtjeva isti nije restituiran prihvaćanjem izračuna konverzije i sklapanjem aneksa uz ugovor o kreditu. Kako da je zakonodovac navedenim prisilnim propisom uredio način potpune restitucije potrošača, kao posljedicu presumirano ništetnih odredbi ugovora o kreditu (koje se odnose na valutnu klauzulu, a posredno i o odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi), to da tužitelj nema pravni interes za vođenjem ovog postupka. Naime, pravo koje tužitelj traži ovom tužbom isti da je ostvario kroz konverziju kredita na način da je suglasnošću volja ugovornih strana, kao posljedicu prisilnog propisa, sklopljen aneks uz ugovor o kreditu, a koji da po svojim učincima predstavlja res iudicatu u smislu nepostojanja procesnih pretpostavki za daljnje raspravljanje u ovom predmetu, jer u čemu da bi se sastojao pravni interes tražiti utvrđenje ništetnosti odredbe koja da ne postoji, kao i tražiti povrat nečega, a koji povrat da su ugovorne strane svojim sporazumom uredile na drugačiji i dopušten način. Također, i kondemnatorni zahtjev koji je predmet raspravljanja u ovom postupku da je, a kako da je prethodno navedeno, u potpunosti konzumiran prihvaćanjem izračuna konverzije i sklapanjem aneksa uz ugovor o kreditu. Naime, upravo da je iznos kojeg tužitelj potražuje u ovom postupku tuženik uzeo u obzir prilikom izračuna konverzije i za taj iznos (kao i za sve iznose određene ZIDZPK, koje da je tužitelj uplatio radi namirenja anuiteta u CHF) umanjio obveze po konvertiranom kreditu u eur. Sve navedeno kao posljedicu prisilnih odredbi ZIDZPK, a što da je dodatno izraženo kroz volju ugovornih, ovdje parničnih, strana sklapanjem aneksa uz ugovor o kreditu. Kada bi tužitelj uspio sa svojim tužbenim zahtjevom na isplatu, upravo da bi za taj iznos nastao manjak kod konvertiranog kredita, jer da je za isti iznos tuženik umanjio obveze tužitelja po konvertiranom kreditu, a pritom da tuženik ne bi na raspolaganju imao sredstvo da ostvari povrat više priznatih uplata tužitelja. Radi navedenog, tužitelj da ne može tražiti povrat onog što da je uplatio od dana sklapanja aneksa uz ugovor o kreditu. U tom smislu potrebno da je sagledati ne samo iznos preplate ili manjka na dan 30. rujna 2015., kao dan konverzije, nego i stanje glavnice izražene u kn prije i poslije provedene konverzije. Sukladno navedenom, svi učinci presumirano nepoštenih ugovornih odredaba koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF i posredno na odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, a koji da se odnose na ništetnost i restituciju potrošača, anulirani da su provedbom ZIDZPK od strane tuženika. Sudu da se pozornost posebno skreće na okolnost da je ZIDZPK bio predmetom ocjene ustavnosti pred USRH, koji da je rješenjem broj: U-I-3685/2015 i dr. od 04. travnja 2017. (NN 39/17) potvrdio sukladnost istog s Ustavom RH. Uz ostalo, u navedenom rješenju da se navodi da se zakonodavac odlučio na ovakvu izvanrednu intervenciju s retroaktivnim učinkom i kako bi se smanjila opterećenost općinskih sudova radi postupaka koje su ili koje će pokrenuti potrošač. Kako da je USRH potvrdio suglasnost ZIDZPK s Ustavom RH, kao sistemskog propisa kojim da su obuhvaćeni svi potrošači korisnici kredita s valutnom klauzulom u CHF i kojim da se konačno rješava pitanje problematike valutne klauzule u CHF, usvajanje tužbenog zahtjeva da bi značilo da se ZIDZPK, za koji da je USRH utvrdio suglasnost s Ustavom, odnosio na nepostojeće potrošačke kredite i da je zakonodavac naložio bankama (pa time i tužitelju) da ponudi konverziju kredita uz valutnu klauzulu u CHF, iako da istih nema, jer da je takva valutna klauzula ništetna, prema navodima tužitelja. To da bi naime značilo da je zakonodavac donošenjem ZIDZPK naložio konverziju nečega što da ne postoji, USRH u postupku povodom prijedloga za ocjenu suglasnosti ZIDZPK s Ustavom RH potvrdio ispravnost istoga, a na kraju da tuženik trpi štetu, jer da pored toga što da je tužitelja restituirao kroz konverziju, to da mora napraviti još jednom. Radi svega navedenog, predmet postupka da može biti samo ispravnost izračuna konverzije, odnosno, postupanje tuženika u skladu sa ZIDZPK. Dakle, jedini egzistentni odnos između parničnih strana da je onaj koji proizlazi iz aneksa uz ugovor o kreditu. Na navedenu okolnost, ali i okolnost da je za iznos kojeg tužitelj potražuje u ovom postupku tuženik umanjio obvezu tužitelja po konvertiranom kreditu, predlaže se provesti financijsko vještačenje. Slijedom navedenog, predlaže se tužbeni zahtjev tužitelja odbaciti zbog nedostatka pravnog interesa. Tuženik dalje navodi da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020.g., a u vezi sa sporazumima o konverziji kakav je Aneks uz Ugovor o kreditu broj: 316-106/2005 od 18. siječnja 2016.g., utvrdio da: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“ te da: „taj sporazum bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka – aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske.“ Obzirom na naprijed navedeno, a kako da je tuženik ukazivao i u dosadašnjem tijeku ovog postupka, tuženik ističe: da su korisnik kredita i tuženik Aneksom uz ugovor o kreditu broj: 316-106/2005 od 18. siječnja 2016.g. kojim da je provedena konverzija, ugovorile novu pravnu osnovu, na temelju koje da su se sporazumjele pod kojim će uvjetima tuženik iskoristiti sve uplate koje da je tužitelj izvršio na temelju Ugovora o kreditu broj 316-106/2005; da je ukupan novčani iznos koji je tužitelj uplatio na temelju Ugovora o kreditu broj: 316-106/2005 tuženik iskoristio za zatvaranje obveza tužitelja po konvertiranom kreditu u EUR (Aneks uz Ugovor o kreditu), metodologijom koju da je propisao sam zakonodavac, za tuženika prisilnim odredbama ZIDZPK, na koju da je okolnost tuženik i predložio provođenje financijskog vještačenja; da je tražbina tužitelja iz ovog postupka stoga sklapanjem Aneksa uz Ugovor o kreditu broj: 316-106/2005 od 18. siječnja 2016.g., već ispunjena i to na način kako je sam tužitelj slobodnom voljom pristao pa da s obzirom na navedeno tužitelj u materijalnopravnom smislu niti nema pravni interes za vođenje ovog postupka obzirom da nema nikakve koristi kojoj se iz donesene presude može nadati. Stavove tuženika da potvrđuje i recentna sudska praksa koju da tuženik dostavlja. S obzirom na temeljnu razliku u okolnostima u kojima je donesena presuda Europskog suda u predmetu broj C-118/17 J protiv Erste Bank Hungary Zrt od 14. ožujka 2019. i učincima ZIDZPK, a koja da se očituje u tome da je navedena presuda donesena povodom izravne zakonske intervencije u svaki ugovorni odnos, dok da su prema ZIDZPK korisnici kredita mogli odbiti konverziju koju da su im prethodno banke morale ponuditi, valja da napomenuti da spomenuta presuda Europskog suda nije primjenjiva u konkretnom slučaju. U vezi s nepostojanjem pravnog interesa tužitelja, da valja istaknuti i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju od 4. ožujka 2020.g. Broj: Gos 1/2019-36 naveo da se pravni interes ne bi mogao isključiti jedino u slučaju „onih konverzija koje nisu provedene suglasno strogim odredbama tog Zakona“ pri čemu da je ostao dosljedan ranije zauzetom stajalištu da pravni interes za utvrđenje ništetnosti odredbi početnog ugovora u valuti CHF i isplatu iznosa stečenih temeljem ništetnih odredbi, imaju samo oni tužitelji čiji krediti nisu konvertirani sukladno ZIDZPK. Tako da Vrhovni sud RH u odluci Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019.g. ističe: „(…)što znači da su i dalje u neodređenom broju ostali na snazi ugovori sklopljeni sa valutnim klauzulama u

švicarskim francima, a time i dalje pitanje valjanosti takvih ugovornih odredbi ostalo sporno. U takvim okolnostima i dalje postoji pravni interes tužitelja za vođenje ovog

postupka.“ U skladu s navedenim da je i obrazloženje Vrhovnog suda RH u oglednom postupku glede načina na koji je potrebno tumačiti raniju odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019., odnosno da tuženik može dokazati da tužitelj nema pravni interes, čak i unatoč postavljenom kondemnatornom zahtjevu. Sve da se teoretski i ne prihvati gore navedeni stav tuženika, tuženik podredno ističe kako nema pretpostavki na temelju kojih bi se ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli mogle utvrditi ništetnima iz svih razloga koji da se obrazlažu u nastavku. Tuženik ističe kako se tužitelj neosnovano poziva na primjenu presuda Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13 i Pž-6632/2017, te presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj Revt-249/2014 u ovom postupku, a na temelju članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku. Sudovi da su u citiranim kolektivnim sporovima ocijenili ništetnima odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi, odnosno o valutnoj klauzuli, iz razloga što da takve odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Međutim, bez sagledavanja svih okolnosti svakog konkretnog slučaja da se ne može obrazloženo tvrditi da bi, iz razloga što bi u kolektivnom sporu odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ili valutnoj klauzuli bile proglašene nepoštenima, sve odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ili valutnoj klauzuli u svim ugovorima o kreditu bile nepoštene (a time i ništetne). Naime, u skladu s člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003, 46/2007, 79/2007) na snazi u vrijeme sklapanja spornih ugovora o kreditu, takve ugovorne odredbe smatrale da bi se nepoštenima ako se o njima nije pojedinačno pregovaralo. U skladu s člankom 81. stavkom 4. Zakona o zaštiti potrošača tuženik da je dužan (a time i ovlašten) dokazati da se o takvim odredbama pojedinačno pregovaralo (a o čemu da tuženik predlaže dokaze u konkretnom postupku), zbog čega takve odredbe u skladu s člankom 81. stavkom 1. Zakona o zaštiti potrošača ne bi bile nepoštene, a time niti ništetne. Podredno, tuženik ukazuje i predlaže dokaze da su sporne ugovorne odredbe jasne, lako uočljive i razumljive, zbog čega da nije dopušteno ocjenjivati njihovu nepoštenost. Dodatno, citirane zakonske odredbe članka 138.a. Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku da predviđaju da se potrošači mogu pozvati na pravna utvrđenje iz presude za zaštitu kolektivnih interesa i prava u posebnim parnicama za naknadu štete. Međutim, u konkretnom slučaju tužitelj da traži isplatu na temelju stjecanja bez osnove, a ne naknadu štete. Slijedom navedenog, pozivanje na obvezatnost navedene presude u ovom slučaju potpuno da je bespredmetno. Tuženik ističe kako je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, kao i za vrijeme trajanja ugovorne obveze, u potpunosti postupao sukladno svim važećim kogentnim propisima. Tuženik da je postupao sukladno važećem Zakonu o bankama. Naime, člankom 172. stavkom 2. navedenog zakona propisana da je obveza banaka učiniti dostupnim sve bitne uvjete ugovora iz kojih da su jasno vidljiva prava i obveze ugovornih strana. Također, člankom 173. propisana da je obveza banaka učiniti dostupnim informacije o uvjetima pružanja usluga potrošačima, a bankama da je ostavljena i mogućnost drugačijeg obavještavanja potrošača o svim relevantnim informacijama. Konačno, člankom 175. stavkom 2. određena da je obveza banaka obavijestiti potrošača o promjeni kamatne stope putem sredstava javnog informiranja ili na drugi odgovarajući način, ukoliko je ugovorena promjenjiva kamatna stopa. Svih navedenih zakonskih obveza tuženik da se u potpunosti pridržavao. Tuženik da je postupao i sukladno Zakonu o kreditnim institucijama, te da je od stupanja na snagu istog zakona, potrošače obavještavao o promjeni kamatne stope 15 dana prije primjene izmijenjene kamatne stope te im uz obavijest dostavljao izmijenjeni otplatni plan, a sve sukladno članku 308. stavku 1. navedenog zakona. Ujedno, tuženik da je sukladno čl. 307. gore navedenog zakona izradio i javno, na svojim internetskim stranicama, 1. siječnja 2011. godine objavio „Metodologiju promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d.“. Navedenom metodologijom jasno da su definirani parametri koji da utječu na promjenjivost kamatnih stopa na kreditne proizvode tuženika. Parametri da se poimence odnose na referentnu kamatnu stopu, kreditni rizik države i fiksnu maržu. Metodologijom da je također jasno navedeno pojašnjenje svakog pojedinog parametra, datumi na koje tuženik utvrđuje promjene istih kao i informacija o načinu provjere vrijednosti svakog pojedinog parametra od strane potrošača, tužitelja. Tuženik da se u cijelosti pridržavao i odredaba Zakona o zaštiti potrošača. Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. godine da određuje u članku 59. obvezan sadržaj ugovora o potrošačkom zajmu, a koji da treba obuhvaćati i „odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti“. Zakon o zaštiti potrošača iz 2007. godine da mijenja gore navedenu odredbu, i to u članku 74. utoliko što da pored gore navedenog sadržaja, ugovor mora sadržavati i: „U slučaju kada nije moguće izraziti efektivnu kamatnu stopu, pisani ugovor mora sadržavati odgovarajuću obavijest potrošaču koja mora sadržavati najmanje obavijest o nominalnoj godišnjoj kamatnoj stopi i troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se oni mogu izmijeniti.“ Predmetni Ugovor o kreditu da sadržava pretpostavke pod kojima se godišnja kamatna

stopa može promijeniti. Tuženik da je u potpunosti poštovao sve odredbe prava zaštite potrošača, te iste da nikako ne mogu imati za svrhu opravdavanje tužiteljevog nesavjesnog postupanja na štetu tuženika. Niti stari niti novi Zakon o zaštiti potrošača da ne propisuje da je tuženik kao banka trebao imati egzaktne parametre, već pretpostavke, odnosno sukladno Zakonu o kreditnim institucijama uvjete, a što da je tuženik i ispunio (kako da je gore obrazloženo). Tuženik da, dakle, sve do stupanja na snagu izmjena Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2013. godine, a koje da su izmjene stupile na snagu 1. siječnja 2014. godine, nije imao zakonsku obvezu glede izmjene ili usklađivanja odredbi o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da uvede egzaktne parametre promjenjivosti kamatne stope. S tim u vezi tuženik ukazuje na mišljenje dr. sc. GB, dipl. iur., redovitog profesora Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, kako „Zakon o potrošačkom kreditiranju tek relativno odnedavno precizno uređuje materiju promjenjivih kamata u potrošačkim kreditima. Pitanje je što je s onim dogovorima koji su vrijedili i prije nego je stupio na snagu Zakon o potrošačkom kreditiranju. Postavlja se, dakle, pitanje kako je trebalo tumačiti te dogovore i što je trebalo i još uvijek treba primijeniti glede tih dogovora. Odgovor na to pitanje često se lakonski shvaća sa sadašnjih pozicija, sa pozicija sada je to tako pa je uvijek trebalo biti tako. Iskustvo nama poredbenih prava pa i našeg prava pokazuje da je pravo u velikoj mjeri više razvoj iskustva nego neke mehaničke logike. Dakle, ono što je u određenom vremenskom periodu nepošteno – konkretno danas sa stajališta Zakona o potrošačkom kreditiranju! – ne mora biti nepošteno i sa stajališta vremena kad je bilo dogovoreno.“ („Promjenjive kamate, devizna klauzula i klizna skala“ iz: zbornika Tradicionalno XXIX. savjetovanje - aktualnosti hrvatskog zakonodavstva i pravne prakse, Zagreb, 2014.g.). Konačno, ugovorna odredba o kamatnoj stopi u potpunosti da je u skladu i s kogentnim odredbama Zakona o obveznim odnosima. Dakle, ugovorena kamatna stopa iz predmetnog Ugovora o kreditu da predstavlja dopuštenu i odredivu kamatnu stopu, sukladno članku 269. stavak 2. i članku 272. Zakona o obveznim odnosima. Odredivost kamatne stope ogleda da se u tome da su

postojale pretpostavke za određivanje iste, a da ni u kojem slučaju kamatna stopa nije

mogla prijeći najvišu dopuštenu kamatnu stopu. Dakle, ugovaranjem promjenjive kamatne stope, tužitelj da je nesumnjivo pristao na promjenjivost iste za koju da je jasno određeno da se mijenja odlukom tuženika kao banke, a što da je istome pojašnjeno, te koja da će se kretati u granicama zakonom dopuštene kamatne stope. Stoga da je ista i u skladu s kogentnim odredbama Zakona o obveznim odnosima. Slijedom navedenog, tuženik da je očigledno imao samo gore navedene zakonske obveze, a koje da je sve poštovao, stoga da mu se ne može na teret stavljati navodno

ugovaranje ništetnih odredbi u Ugovoru o kreditu. Tuženik ističe kako se odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom sukladno odredbi iz članka 81. Zakona o zaštiti potrošača koji da je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik ističe kako se o odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi pojedinačno pregovaralo, zbog čega da se ne može raditi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu članka 81. Zakona o zaštiti potrošača. Podredno, tuženik ističe kako je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi u Ugovoru o kreditu jasna, uočljiva i lako razumljiva, te stoga da, sukladno članku 84. ZZP 2003. odnosno članku 99. ZZP 2007., nije dopušteno ocjenjivati njezinu poštenost. Naime, niti sam tužitelj da ne čini spornim da odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ne bi bila jasno naznačena ili uočljiva, dok da o razumljivosti iste u konkretnom slučaju evidentno svjedoči činjenica da je tužitelj Ugovor o kreditu potpisao, te da mu je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi bila pojašnjena od strane radnika tuženika, kreditnog referenta prilikom odobravanja Ugovora o kreditu. Tuženik ističe da je radnik banke maksimalno odgovorno pristupio tužitelju te da je tužitelja ozbiljno i potpuno informirao o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, kao i o parametrima koji utječu na visinu kamatne stope. Također, poslovna praksa tuženika da je prije sklapanja ugovora o kreditu s korisnikom kredita temeljito pročitati sve ugovorne odredbe i pojasniti smisao i posljedice ugovora. U svrhu dokazivanja navedenog, tuženik predlaže saslušanje radnika tuženika koji da je s tužiteljem pregovarao o uvjetima kredita i istome objasnio smisao i posljedice odredbi Ugovora o kreditu, a kako bi dokazao da se u konkretnom slučaju o predmetnoj odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi pregovaralo, odnosno da je ista bila pojašnjena tužitelju. Osim samim potpisivanjem Ugovora, tužitelju da je još jednom, prilikom solemnizacije

Ugovora o kreditu, javni bilježnik potvrdio da odredbe Ugovora o kreditu, pa tako i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, predstavljaju njegovu pravu volju i da prihvaća

pravne posljedice koje iz takve odredbe proizlaze. Dakle, javni bilježnik da je provjerio ima li tužitelj potrebnu poslovnu sposobnost da sklopi ovakav Ugovor o kreditu i može li razumjeti značenje njegovih pojedinih odredbi. Pored toga, tuženik ističe i kako je javni bilježnik prilikom solemnizacije sukladno članku 57. Zakona o javnom bilježništvu ugovornim stranama protumačio značenje svih ugovornih odredbi, objasnio im pravne posljedice koje iz Ugovora o kreditu za njih proizlaze, utvrdio kako su im iste jasne i razumljive te se uvjerio o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji za sklapanjem predmetnog ugovora o kreditu navedenog sadržaja. Također, javni bilježnik da je prilikom solemnizacije na potvrdi naveo kako je sudionicima ovog pravnog posla ispravu pročitao i upozorio ih da potvrđena privatna isprava ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta. Sukladno članku 3. Zakona o javnom bilježništvu i članku 230. Zakona o parničnom postupku, javnobilježnički akt da ima dokaznu snagu javnih isprava, što da znači da je sadržaj javne isprave istinit, odnosno da je istinito ono što se u njoj potvrđuje ili određuje. S obzirom na navedeno, sud da uzima da sadržaj javne isprave odgovora pravoj volji stranaka sve dok onaj tko osporava istinitost javne isprave ne dokaže neistinitost javne isprave sukladno odredbama zakona. Predmetni Ugovor o kreditu da ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta, stoga da je protivno samom smislu solemnizacije utvrđivati ništetnost istog. Tako da i Vrhovni sud RH, u odluci poslovni broj Rev 895/2003 od dana 9. veljače 2005. godine, prema kojoj da je osoba „(…) potpisala kako sporazum tako i akt o solemnizaciji, što je predstavljalo odraz njezine stvarne volje. Upravo zato nema pretpostavki niti za ništavost pojedinih odredbi Sporazuma niti za pobojnost ovoga (…)“ . Navodi tužitelja da posve dovode u pitanje pravnu sigurnost pri sklapanju ugovora, ako niti solemnizacija ne bi proizvodila učinak u pravnom prometu, odnosno kada bi ista izgubila osnovni smisao. Također, Vrhovni sud RH i u presudi Revt-249/14-2 od dana 9. travnja 2015. godine da navodi da: „(…) korisnici kredita očito javnim bilježnicima nisu izrazili svoje dvojbe vezano za sadržaj i značaj tih ugovora.“ Pri tome tuženik da ponovno jasno ukazuje na činjenicu da tužitelj nije iskazao svoje dvojbe pri potpisivanju akta o solemnizaciji, dok da tužitelj naknadno navodi da istome odredbe Ugovora ipak nisu određene, a sve na štetu tuženika. Nadalje, i Hrvatska narodna banka kao regulatorno i nadzorno tijelo poslovanja kreditnih institucija u Republici Hrvatskoj, pa tako i tuženika, da u svojem očitovanju navodi da banke potrošačima uobičajeno svoje kredite i depozitne proizvode nude uz administrativno promjenjivu kamatnu stopu – kamatnu stopu čija se visina mijenja po odluci uprave banke. Tuženik ističe da bi posljedica utvrđenja ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na način kako zahtijeva tužitelj dovela do posljedica kao da je među ugovornim stranama ugovorena fiksna kamatna stopa, što da nije bila volja ugovornih strana. Naime, prava volja ugovornih strana da je bila ugovaranje promjenjive kamatne stope, što da je razvidno iz ugovorne odredbe u kojoj da je na jasan, precizan i nedvosmislen način utvrđeno i ugovoreno da je tuženik ovlašten promijeniti kamatnu stopu sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika. Tužitelj da je očito dobrovoljno pristao na zasnivanje navedenog ugovornog odnosa, odnosno na sklapanje Ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom, te da ni u jednom trenutku nije zatražio izmjenu niti jedne ugovorne odredbe, raskid ugovora ili refinanciranje kredita, a niti prigovarao obavijestima o promjeni kamatne stope koje da je tuženik slao tužitelju u skladu sa zakonskim obvezama. Štoviše, tužitelj da je konkludentno prihvaćao izmjene kamatne stope tijekom ugovornog razdoblja i to plaćanjem mjesečnih anuiteta bez ikakvih prigovora. Iz takvog postupanja tužitelja da proizlazi zaključak da mu je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi bila prihvatljiva i da je želio ostati u takvom ugovornom odnosu. U skladu sa svime iznesenim, tuženik u cijelosti osporava da bi odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora o kreditu bila ništetna, s obzirom na to da je ugovaranje promjenjive kamatne stope nesumnjivo odgovaralo stvarnoj volji ugovornih strana te da je, suprotno tužiteljevim navodima, predmetni Ugovor o kreditu sadržavao sve pretpostavke pod kojima se kamatna stopa mogla izmijeniti, odnosno tuženik da je pri sklapanju istoga postupao sukladno svim važećim prisilnim propisima, a posljedično čemu činidba iz predmetnog Ugovora o kreditu da zadovoljava sve kriterije poštenosti, dopuštenosti i odredivosti. U odnosu na navod tužitelja da bi bila ništetna ugovorna odredba Ugovora o kreditu kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF, tuženik da se očituje kako slijedi. Sukladno odredbi iz članka 81. Zakona o zaštiti potrošača na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra da se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik ističe kako se o odredbi o valutnoj klauzuli pojedinačno pregovaralo, zbog čega da se ne može raditi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu

članka 81. Zakona o zaštiti potrošača. Tuženik ističe kako je kreditni referent (radnik tuženika) prilikom sklapanja Ugovora o kreditu tužitelju objasnio značenje ugovaranja valutne klauzule, kao i ekonomske posljedice koje valutna klauzula može imati za tužitelja te da mu je i javni bilježnik prilikom solemnizacije protumačio značenje svih ugovornih odredbi, objasnio mu pravne posljedice koje iz Ugovora o kreditu za njega proizlaze, utvrdio kako su mu iste jasne i razumljive te se uvjerio o njegovoj pravoj i ozbiljnoj volji za sklapanjem predmetnog Ugovora o kreditu navedenog sadržaja. Osim navedenog, sklapanje upravo Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF da je bio upravo izbor tužitelja, jer da je tuženik u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu nudio i druge kreditne proizvode, npr. ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u EUR ili kunske kredite. Međutim, tužitelj da se odlučio upravo za sklapanje Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. U slučaju da bi se utvrdilo da se o spornoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo, a što da se osporava, tuženik ističe kako je za utvrđenje poštenosti/nepoštenosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF potrebno provesti test poštenja sporne ugovorne odredbe. Test poštenja sastoji da se od dva dijela koja da moraju kumulativno biti zadovoljena da bi se neka ugovorna odredba proglasila nepoštenom. Prvi test sastoji da se od procjene uzrokuje li određena ugovorna odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Drugi test, koji da logički slijedi tek ako je prvi pozitivan, sastoji da se od utvrđenja uzrokuje li takva ugovorna odredba znatnu neravnotežu „suprotno načelu savjesnosti i poštenja“ (koje da mora biti shvaćeno u smislu „uvjeta dobre vjere“ iz čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ koji da se nužno ne poklapa u cijelosti sa sadržajem načela savjesnosti i poštenja iz čl. 4. Zakona o obveznim odnosima). Tek ako su oba pod-testa testa poštenja zadovoljena, određena ugovorna odredba da se može utvrditi nepoštenom i stoga ništetnom. U odnosu na prvi dio testa, tuženik ističe kako ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer da tuženik u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu nije imao kontrolu nad kretanjem tečaja CHF niti mogao predvidjeti kretanje tečaja CHF. Tuženik navodi da nije životno niti pravno uvjerljivo tvrditi da odredba o valutnoj klauzuli sama po sebi može prouzročiti neravnotežu između ugovornih stranaka na štetu potrošača. Odredba o valutnoj klauzuli da može dovesti do toga da novčana obveza u hrvatskoj kuni bude veća ili manja za dužnika, ovisno o kretanju tečaja hrvatske kune u odnosu na stranu valutu. Podjednako da je moguće da tečaj kune u odnosu na CHF poraste ili padne, što da znači da je postojala jednaka mogućnost da ukupna obveza tužitelja u hrvatskim kunama bude veća ili manje od inicijalno predviđene obveze u kunama. Također, potrebno da je uzeti u obzir da nije bilo značajnijih fluktuacija CHF sve do 2009. godine, iz čega da proizlazi da tuženik, jednako kao ni tužitelj, nije imao razumnog osnova predvidjeti značajniji porast CHF-a. S obzirom na navedeno, očito da je kako niti tuženik, niti Hrvatska narodna banka, niti bilo tko drugi nisu mogli predvidjeti kretanje tečaja CHF, iz čega da proizlazi kako je tuženik postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Na okolnost da tuženik nije mogao pouzdano procijeniti kretanje CHF tečaja dostavljaju da se projekcije kretanja tečaja i kamatnih stopa koje da su pripremljene na temelju istraživanja trećih strana (ING, Deutsche Bank, UBS, Morgan Stanley itd.). Tuženik ističe kako porast tečaja CHF nakon sklapanja Ugovora o kreditu ne može biti od utjecaja na ocjenu valjanosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jer da je za ocjenu savjesnosti postupanja stranke mjerodavan trenutak sklapanja Ugovora o kreditu. Procjena uzrokuje li odredba o valutnoj klauzuli značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača da je objektivna analiza koja da se mora dogoditi obzirom na stanje kakvo je bilo u trenutku sklapanja ugovora o kreditu. Ovaj stav potvrdio da je i Sud Europske Unije u Presudi od 20.9.2017.g., Ruxandra Paula MB i dr. protiv Banca Românească SA, C-186/16, u t. 3. odluke gdje da navodi da se „nepoštenost ugovorne odredbe treba ocijeniti s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, uzimajući u obzir sve okolnosti za koje je pružatelj usluga mogao znati u to vrijeme i koje su mogle utjecati na naknadno izvršenje spomenutog ugovora.“ Iz navedenog razloga ugovorna odredba o valutnoj klauzuli da ne može biti nepoštena budući da nije razumno očekivati od tuženika da predvidi kretanje tečaja CHF u odnosu na kunu niti je razumno zahtijevati od tuženika da isključivo on snosi valutni rizik. Ovo shvaćanje da je potvrdio i nezavisni odvjetnik Wahl u točki 69. svog mišljenja od 27.4.2017.g. u predmetu Ruxandra MB i dr. protiv Banca Românească SA, C-186/16 u kojem da navodi: „U ovom slučaju, u nedostatku elemenata kojima se dokazuje da je banka bila u mogućnosti predvidjeti promjenu, i to povijesnu promjenu, deviznog tečaja između rumunjskog leva i švicarskog franka u opsegu poput onoga koji je zabilježen godine 2007. i da ona o tome namjerno nije obavijestila korisnike kredita, čini mi se posve nerazumno da se od prodavatelja robe ili pružatelja usluga zahtijeva da on sam snosi tečajni rizik.“ Sukladno odredbi iz članka 84. ZZP/2003 da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli da je jasna, lako razumljiva i lako uočljiva odredba o predmetu ugovora, slijedom čega da nije niti dopušteno ocjenjivati je li ista poštena. Tuženik ističe kako je odredbom iz članka 22. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima propisano „Dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti.“ Dakle, konkretna ugovorna odredba da je u skladu s prisilnom propisom, Zakonom o obveznim odnosima. Navedeni stav da je zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u Presudi posl br. Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. godine. Također, Sud Europske unije u Presudi C-186/16 od 20.9.2017.g., točka 41. da zauzima stav: „Uzimajući u obzir sva ta razmatranja, na treće pitanje valja odgovoriti da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da pojam „glavni predmet ugovora” u smislu te odredbe obuhvaća ugovornu odredbu, poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku, sadržanu u ugovoru o zajmu u stranoj valuti, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i u skladu s kojom se zajam mora vratiti u istoj stranoj valuti kao u onoj u kojoj je ugovor o zajmu sklopljen s obzirom na to da se tom odredbom utvrđuje bitna obveza koja određuje taj ugovor. Slijedom toga, ta odredba ne može se smatrati nepoštenom ako je jasno i razumljivo sastavljena.“ Radi da se stoga o primjeni u pravnom prometu općeprihvaćenog pravnog instituta koji da se često koristi u drugim ugovornim odnosima. Primjerice, 81,7% ukupnih depozita kućanstva (stanovništva) u hrvatskim bankama da je ili u devizama ili je zaštićeno valutnom klauzulom. Navedena ugovorna odredba da je i razumljiva jer da je tužitelju bilo potpuno jasno da će se tijekom otplate kredita glavnica obračunavati primjenom tečaja CHF u odnosu na kunu. Slijedom navedenog, predmetni Ugovor o kreditu da ne sadržava odredbu o valutnoj klauzuli koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a time ista odredba da nije niti nepoštena niti ništetna. Tuženik ističe kako sud prethodno navedeni zaključak mora uzeti u obzir i kako nije dopušteno beziznimno primjenjivati utvrđenja iz presuda iz kolektivnog spora, a pri tome ne ispitujući njihovu primjenu na konkretna činjenična utvrđenja u svakom posebnom postupku. Takav zaključak da proizlazi i iz same presude VTSRH u kojoj da sud navodi da su „pojedini potrošači od banaka mogli dobiti, a neki su možda i dobili sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o sklapanju ponuđenog ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe, pa su mogli donijeti informiranu odluku hoće li ugovor s tim odredbama sklopiti ili neće…“ Prema tome, VTSRH da ističe da je on utvrđivao samo činjenice relevantne za kolektivni interes te da priznaje mogućnost da se ne radi u svim pojedinačnim sporovima o jednakom činjeničnom utvrđenju, a time i da se ne može automatizmom zaključiti o nepoštenosti a time i ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, već da je test poštenosti potrebno primjenjivati u svakom konkretnom slučaju. Uostalom, navedeno da proizlazi i iz prakse Suda Europske Unije, primjerice recentne presude C-51/17 OTP Bank od 20. rujna 2018. Slijedom navedenog, standarde nepoštenosti pojedine odredbe, pa tako i odredbi za koje tužitelj u predmetnom postupku tvrdi da su ništetne, da treba procjenjivati u vezi s konkretnim činjeničnim utvrđenjima u ovom postupku. Tuženik ističe i kako je razumljivost odredbe o valutnoj klauzuli potrebno promatrati u kontekstu povijesnog monetarnog naslijeđa svake pojedine države. Naime, ugovorna odredba o valutnoj klauzuli razumljiva da je potrošačima u Republici Hrvatskoj i zbog toga što da je njezino korištenje bilo uvriježeno u hrvatskoj povijesti (primjerice, štednje u bankama da su se u pravilu ugovarale uz valutnu klauzulu, jednako kao i krediti; kupoprodajne cijene i cijene najma stambenih prostora u pravilu da se ugovaraju uz valutnu klauzulu, i slično). Iracionalno da je stoga očekivati da tužitelj, koji da je bio punoljetna i poslovno sposobna osoba u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, nije bio svjestan značenja odredbe o valutnoj klauzuli. Također, notorna da je činjenica da su devalvacije i hiperinflacije bile česte u Republici Hrvatskoj prije uvođenja stabilizacijskog programa 1993. godine. Primjerice, devalvacija jugoslavenskog dinara 1951. godine za 600 %, devalvacija jugoslavenskog dinara 1989. godine premašila da je 2600% godišnje. Time što da je naslijedio jugoslavenski dinar, hrvatski dinar da je naslijedio i njegovu inflaciju. 1992. godine godišnja inflacija hrvatskog dinara da je iznosila 938,2 %, a 1993. godine da je iznosila 1149,3 %. Tuženik ističe kako je u svojim oglasima upućenim potencijalnim klijentima upozoravao na rizike koji da proizlaze iz sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Tuženik da je u svom glasilu pod nazivom „HYPO Times“ iz 2005. godine upozoravao potrošače na rizik rasta tečaja, a koje glasilo da je bilo javno dostupno potrošačima u poslovnicama tuženika i putem interneta te slano klijentima tuženika poštom na njihove adrese. Iz navedenog da jasno proizlazi da je tuženik aktivno radio na informiranju i edukaciji potrošača još u 2005. godini, odnosno i prije rasta tečaja CHF. Osim navedenog, guverneri Hrvatske narodne banke da su u više navrata u svojim javnim nastupima upozoravali javnost o rizicima vezanim za kredite vezane za valutnu klauzulu u CHF. Tuženik ističe kako je Ustavni sud Republike Hrvatske Rješenjem posl. br. U-I-392/2011, i dr. od 13. prosinca 2016. godine odbio pokrenuti postupak za ocjenu suglasnosti s Ustavom Republike Hrvatske članka 22. Zakona o obveznim odnosima. Ustavni sud Republike Hrvatske da je zauzeo pravni stav da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli neutralna prema svojim adresatima, što da znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla. Tuženik ističe kako je nezavisni odvjetnik Wahl u točki 72. mišljenja od 27. travnja 2017. godine u predmetu Ruxandra MB i dr. protiv Banca Românească SA, C-186/16 iznio mišljenje: „…prodavatelju robe ili pružatelju usluga se ne može nametnuti da predvidi i obavijesti potrošača o nepredvidivim kasnijim promjenama, kao što su one kojima su obilježene fluktuacije deviznih tečaja o kojima je riječ u glavnom postupku, i da taj prodavatelj robe ili pružatelj usluga za njih snosi odgovornost.“ Da je odredba o valutnoj klauzuli bila razumljiva tužitelju kao i da je volja tužitelja bila upravo sklapanje ugovora s valutnom klauzulom, dodatno da proizlazi iz činjenice da je prilikom ugovaranja osiguranja nekretnine, tužitelj ugovorio valutnu klauzulu za navedeni ugovor o osiguranju. Nadalje, tuženik upire i na činjenicu da su Aneksom br. 1. uz Ugovor o kreditu od 30.9.2011.g. i Aneksom br. 2. uz Ugovor o kreditu od 31.10.2012.g. ugovorne strane suglasno utvrdile kamatnu stopu u visini od 6 % dekurzivno godišnje. Prema tome, sve da je ništetna odredba o promjenjivosti kamatne stope, koju ništetnost da tuženik osporava, za razdoblje nakon sklapanja Aneksa br. 1 i Aneksa br. 2. trebalo da bi uzeti ugovorenu i suglasnom voljom stranaka dogovorenu kamatnu stopu kao početnu. Dodatno tuženik ukazuje da je sklapanjem Aneksa br. 1. uz Ugovor o kreditu tužitelj potvrdio da glavnica kredita na dan 30.9.2011.g. iznosi 128.520,42 CHF, zatim Aneksom br. 2. uz Ugovor o kreditu potvrdio da glavnica kredita na dan 31.10.2012.g. iznosi 129.442,28 CHF. Navedenim da je tužitelj priznao dug prema tuženiku pa da zbog navedenog priznanja duga, nema pravni interes utvrđivati ništetnost odredbi Ugovora o kreditu niti eventualno postojanje preplate temeljem ništetnih odredbi do datuma sklapanja Aneksa kojima da je priznao dug. Tek ukoliko bi sud smatrao da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu o promjenjivosti kamatne stope i valutnoj klauzuli, kao i da su ništetne odredbe aneksa uz Ugovor o kreditu kojima da je tužitelj priznao dug prema tuženiku i izrijekom ugovorio primjenu kamatne stope naznačene u aneksima, tuženik smatra da bi pravilnom primjenom materijalnog prava, na ugovor o kreditu kojega je sklopio tužitelj trebao primijeniti kamatnu stopu koja je vrijedila za ugovor o kreditu u HRK. Naime, tuženik ističe da bi utvrđenje ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli na način kako to traži tužitelj dovela do posljedice kao da je među ugovornim stranama ugovorena fiksna kamatna stopa, a da se ugovor o kreditu koji je predmet ovog postupka ispunjava kao ugovor o kreditu u HRK, primjenjujući pritom na njega kamatnu stopu koja vrijedi za ugovor o kreditu u CHF. S tim u vezi tuženik ističe da bi prihvaćanje financijskog vještačenja tužitelja i usvajanje tužbenog zahtjeva kako ga tužitelj predlaže značilo zanemarivanje činjenice da je, sukladno tržišnim uvjetima koji su vrijedili u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, kamatna stopa na kredite koji su odobravani u HRK bila znatno viša od one koja je vrijedila za kredit odobren u valutnoj klauzuli CHF. Navedeno da bi dovelo tužitelja u pravnu i činjeničnu poziciju tako da za njega vrijedi ugovor o kreditu u HRK i najniža kamatna stopa koja je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu vrijedila na tržištu, a odnosila se na ugovor o kreditu u CHF. Slijedom navedenog, mehanizam kakav da je predložio tužitelj u tužbi doveo da bi potrošača, u konkretnom slučaju tužitelja, u povoljniji položaj od onih potrošača koji su inicijalno sklopili ugovor o kreditu u EUR ili HRK, te umjesto uspostave ravnoteže u ugovornom odnosu stvorilo neravnotežu na štetu tuženika. Osim što da navedeno nije bila volja ugovornih strana, isto da niti nema za učinak uspostaviti sustav zaštite potrošača uspostavljen u sudskoj praksi, a kojemu da je cilj zamijeniti formalnu ravnotežu koju ugovor uspostavlja između prava i obveza ugovornih stranaka stvarnom ravnotežom kojom da se uspostavlja jednakost između tih ugovornih stranaka. Slijedom navedenog, tuženik smatra da bi pravilnom primjenom materijalnog prava sud, a samo ako bi našao da su predmetne ugovorne odredbe ništetne, što tuženik da u cijelosti osporava, na ugovor o kreditu kojega je sklopio tužitelj trebao primijeniti kamatnu stopu koja je vrijedila za ugovor o kreditu u HRK zbog čega tuženik predlaže da se financijsko vještačenje provede primjenom kamatne stope koja je vrijedila za ugovore o kreditu u HRK na dan sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Svako drugo postupanje da izlazi iz okvira onoga što se može smatrati formalnom ravnotežom među ugovornim stranama, dovodi tužitelja kao potrošača u povoljniji položaj te predstavlja nedopuštenu intervenciju u ugovorni odnos stranaka. Tuženik ovdje napominje, da je navedenu činjenicu vrednovao i imao u vidu i sam zakonodavac prilikom donošenja spomenutog zakona. Naime, navedenim ZIDZPK, a u slučaju da korisnik kredita prihvati konverziju ugovora o kreditu, kamatna stopa izračunavala da se tako da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju da je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF. Tuženik napominje da ni sam tužitelj u sporu koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, konačno postavljenim tužbenim zahtjevom nije tražio da se promjenjiva kamatna stopa u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF zamijeni

fiksnom kamatnom stopom već da je upravo ustrajao na promjenjivoj kamatnoj stopi, za koju da je tražio da se definiraju parametri i metoda izračuna: „…nalaže se tuženim bankama da u roku od 60 dana izmjene odredbe koje se odnose na pravo banke da jednostrano mijenjaju kamatnu stopu na način da ista bude ugovorena tako da budu utvrđeni egzaktni parametri i metoda izračuna tih parametara na temelju kojih banka izračunava i mijenja kamatnu stopu, a da svaki prosječni potrošač može izračunati visinu kamatne stope te njezinu visinu u budućnosti odnosno da visina kamatne stope bude vezana uz varijabilni egzaktno određeni dio čija promjena je transparentno odrediva svakome potrošaču plus fiksni dio koji čini bankarsku maržu, pri čemu formula za izračun kamatne stope ne smije biti nepovoljnija od sličnih kamatnih stopa u novougovorenim kreditima iste vrste….“ U slučaju da sud nađe osnovanim zahtjev tužitelja, tuženik ističe i prigovor zastare za potraživanja tužitelja na isplatu utuženog iznosa po osnovi sporne ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u Ugovoru o kreditu, a s obzirom da ništetnost nastaje ex tunc, od trenutka sklapanja ugovora. Budući da bi se u tom slučaju radilo o stjecanju bez osnove, tužitelj ističe kako se u tom slučaju primjenjuje opći zastarni rok od 5 godine za povrat tako plaćenih iznosa. Tuženik ističe i kako podnošenjem kolektivne tužbe nije mogla biti prekinuta zastara za povrat pojedinih preplaćenih iznosa, budući da je takvo tumačenje u suprotnosti s člankom 241. ZOO, budući da se podnošenje tužbe u kolektivnom sporu ne može smatrati radnjom vjerovnika usmjerenom na ostvarivanje, utvrđivanje ili osiguranje tražbine prema dužniku. Također, ukoliko bi sud našao osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja, tuženik ističe kako je tuženik prilikom sklapanja ugovora o kreditu postupao savjesno i u dobroj vjeri, zbog čega da tužitelj nema pravo na zatezne kamate prije podnošenja tužbe. U skladu s navedenim da je i pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH: "Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva." Slijedom svega navedenoga, tuženik predlaže sudu tužbu odbaciti, podredno odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

3. U svojoj replici tužiteljica navodi da osporava sve navode iz odgovora na tužbu kao neosnovane, jer da su u suprotnosti sa relevantnim zakonskim propisima i relevantnom sudskom praksom. Prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi Rev-2245/17 od 20.3.2018 god. pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača da dolazi do prekida zastare na temelju čl.241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva da počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (ovdje 13.6.2014 god. zbog čega da zastara nije nastupila). Prilikom donošenja takvog shvaćanja sud da je posebice imao na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarenja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što da takvi zahtjevi zastarjevaju u relativno kratkom zastarnom roku od 5 godina neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Dakle u nedostatku posebnih zakonskih odredbi koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl.140. ZZP-a propisano da pokretanje ili vođenje postupaka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne spriječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, sud da nalazi da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl.241. ZOO-a jer da u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Prilikom donošenja navedenih shvaćanja sud da je imao na umu i odredbe čl.502.c ZPP-a o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude, prema kojem propisu da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl.502.a st.1. ZPP-a za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U takvom slučaju sud da će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati (čl.502.c ZPP-a). Slijedom navedenog jasno da je da je o pitanju zastare već zauzet stav koji da su sudovi dužni primjeniti u pojedinačnim postupcima te utvrditi da je takav prigovor neosnovan. Nadalje, tuženik da je sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) ponudio tužitelju mogućnost konverzije Ugovora iz valute CHF u valutu EUR. Tužitelj da je prihvatio takav prijedlog te dana 18.01.2016 godine sa tuženikom zaključio Aneks Ugovoru. Unatoč provedenoj konverziji, tuženik da nije u cijelosti vratio tužitelju preplaćeni iznos nastao kao posljedica ugovaranja ništetnih odredbi. Naime, u vrijeme zaključenja Aneksa Ugovoru da nije još bila donesena odluka VTS RH, broj: Pž-6632/2017-10 od dana 14.06.2018. godine, kojom da je pravomoćno utvrđena ništetnost ugovaranja valutne klauzule vezivanjem glavnice kredita uz valutu CHF. Dakako da ova činjenica nije uzeta u obzir prilikom tuženikove izrade prijedloga konverzije, jer da bi u suprotnom matematički rezultat preplate bio u bitnome drugačiji. Posljedica koju da na konkretan predmet imaju utvrđenja iz pravomoćnih odluka VTS RH u predmetu Franak da jest ta da se ima uzeti kao da je od dana sklapanja osnovnog Ugovora ugovoren kunski kredit sa fiksnom kamatnom stopom. Provedenom konverzijom tužitelj da nije ni približno obeštećen za preplaćene iznose do dana konverzije, iz razloga što da je matematički izračun preplaćenih iznosa netočan. Preplata kao posljedica ništetnosti odredbi o načinu promjene kamatne stope i odredbi kojima se glavnica kredita veže za valutnu klauzulu CHF, da iznosi puno više od iznosa utvrđenog u dodatku ugovora o kreditu, a slijedom toga da je i utvrđeni iznos glavnice puno manji. Točan iznos svih preplaćenih iznosa utvrdit da će se vještačenjem u ovom postupku. Po pitanju primjene prava Europske unije sud da je također zauzeo jasan stav da se na pravne odnose i sporove proizašle iz njih, a koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, a na koje se neposredno ne primjenjuje pravo Europske unije, postoji obaveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što da uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije), na što da se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a koji je u primjeni od 2005. god. Dakle na konkretni predmet s obzirom na vrijeme njegovog pokretanja kao i razdoblje u odnosu na koji se traži zaštita ima da se primjenjivati nacionalni propis uz njegovo tumačenje u duhu prava Europske unije. Nadalje, Vrhovni sud u navedenoj odluci da se poziva upravo na odluku Europskog suda u spojenim predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 gdje da su utvrđena i definirana pravila koja da vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredbi. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je ugovorna odredba nepoštena da ide u pravcu da ti učinci djeluju unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra da se da nepoštena odredba nikada i nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača. Sudsko utvrđenje nepoštenosti da mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da nije bilo navedene odredbe. Drugo pravilo proglašenja ugovorne odredbe nepoštenom da je da za potrošača nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo da jeste da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena. Tek kumulativna primjena sva tri pravila da osigurava potpunu i djelotvornu ztaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. U dijelu odgovora na tužbu u kojem da tuženik govori o ugovoranju valutne klauzule i promjenjive kamate stope, svi njegovi navodi da su usmjereni da dokaže da je njegovo postupanje u potpunosti zakonito i pošteno. Međutim o zakonitosti i poštenju tuženika kod sklapanja ugovora pa tako i predmetnog svoj stav da su već dali sudovi u pravomoćnim odlukama Rev-2221/2018 I Pž-7129/13. Tako da Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev-2221/18 kaže da su banke povrijedile kolektivne intrese i prava korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica ŠF, a da se o tome nije pojedinačno pregovaralo. Visoki Trgovački sud u svojoj odluci Pž-7129/13 da kaže da su banke u razdoblju od 10.9.2003 god. pa do 31.12.2008 god. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristili nepoštene ugovorne odredbe kojim je ugovorena nepoštena kamatna stopa, koja je tijekom postojanja ugovorne obaveze promjenjljiva u skladu sa jednostranom odlukom banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna te da su postupale suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i to čl.81, 82 i 90. Ukratko sud da je utvrdio da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu ŠF prosječnom potrošaču nerazumljive i nepoštene pa prema tome ništetne, jer da su banke prije i u vrijeme zaključenja ugovora propustile informirati potrošača o četiri činjenice: o općem rizku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli za ŠF neuporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za Euro ( jer da se tečajna politika HNB temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema Euru, dok da tečaj ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a što da proizlazi iz potvrde HNB-a od 7.6.2013 god.), o tome da je rast tečaja ŠF u kontekstu skorog uvođenja Euro zone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanju rizika koji donosi istovremeno ugovoranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Dakle iz navedenih sudskih odluka jasno da je da se radi o nepoštenim, a samim tim i ništetnim odredbama koje da daju za pravo korisniku kredita da osnovano zatraži naknadu više plaćenog. U odgovoru na tužbu tuženik da nije ponudio valjane dokaze koji bi doveli u pitanje utvrđenja sudova iz odluka na koje se poziva tužitelj. Tuženik da nije u pravu kada da tvrdi da odredba u kreditu nije nepoštena, jer da ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obavezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja, jer da odredba sama po sebi ne uzrokuje nikakvu neravnotežu u pravnom odnosu između stranaka i nije ugovorena suprotno načelima savjesnosti i poštenja obzirom da tuženik nije samovoljno mijenjao kamatne stope jer su svi parametri koji utječu na promjenu kamatne stope izvan sfere utjecaja tuženika. Ako je ova tvrdnja točna onda da upravo to potvrđuje da tuženik nije informirao tužitelja o mogućim neočekivanim promjenama u povećanju rate ukazujući mu da u ovakvom slučaju ugovaranja valutne klauzule u ŠF, a na koje da niti on neće moći utjecati, a o čemu da govori i VT sud u gore navedenoj odluci. Zbog svega navedenog tužitelj da i dalje ostaje kod tužbe i tužbenog zahtjeva. Tužiteljica navodi i da je s tuženikom 12.8.2005 god. zaključila Ugovor o kreditu broj 316-106/2005 na iznos od 141.300,00 Švicarskih franaka kako da je to vidljivo iz navedenog ugovora koji da je priložen tužbi. Isplata kredita od strane tuženika izvršena da je tužiteljici 24.8.2005 god. kako da se to vidi iz izračuna konverzije od 5.11.2015 god. i specifikacije isplate kredita koje da se dostavljaju u prilogu. Sa danom 30.9.2015 god. tužiteljica da je na ime otplate kredita uplatila tuženiku ukupno 63.570,00 Eura u 152 anuiteta u periodu od 24.8.2005 do 14.9.2015 god. sa datumima uplate anuiteta kako da je to navedeno u Specifikaciji uplata tuženika i Popisu uplata od 5.11.2015 god koje da se dostavljaju u prilogu. Iz navedene dokumentacije vidljivo da je kada je kredit plaćen i u kolikom iznosu, kada su plaćeni anuiteti i u kojem iznosu. Dakle svi potrebni podaci i činjenice da su tu, a koliko je preplaćeno da će utvrditi vještak računovodstvene i financijske struke koji dokaz da je već predložen da se provede.

4. U svojoj replici tuženik navodi da su zadnji navodi tužiteljice nerazumljivi i da se tuženik na njih ne može očitovati. Navodi da u cijelosti osporava tužbu i tužbeni zahtjev, te da ostaje kod odgovora na tužbu i ostalih navoda iznesenih tokom postupka. Tuženik navodi da, osim saslušanja tužitelja, odustaje od izvođenja drugih predloženih personalnih dokaza. Tuženik se protivi provođenju financijskog vještačenja po prijedlogu tužitelja, obzirom da za isto nema pravne osnove. Međutim, u slučaju da sud usvoji dokazni prijedlog tužitelja, tuženik predlaže da se vještačenje odredi na način da se primijeni kamatna stopa koja je vrijedila za kredite u HRK u vrijeme zaključenja spornog ugovora o kreditu (11,34%), kao i da se prilikom vještačenja predloženog po tužitelju uzme u obzir i manjak koji je tuženiku nastao kao posljedica tečaja nižeg od onog važećeg na dan isplate kredita i kamatne stope niže od početno ugovorene. Tuženik da je već iscrpno iznio argumentaciju kako je tužitelj obeštećen već sklapanjem i provedbom sporazuma o konverziji koja da je provedena u skladu s odredbama ZIDZPK, te da u takvim okolnostima tužitelj niti nema materijalnopravni interes za vođenje ovog postupka, koju da sada neće nepotrebno ponavljati, a u prilog svojih navoda, koji da potvrđuju sve ranije navedeno, da dostavlja i recentnu presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev 637/2019-2 od 15. studenog 2022.g. (dalje: presuda VSRH). Naime, u gore navedenom sporu također da je predmet raspravljanja je li potrošač potpunosti restituiran provedenom konverzijom Ugovora o kreditu, odnosno ima li pravo na povrat unatoč izvršenoj konverziji. Nižestupanjski sudovi da su usvojili tužbeni zahtjev tužitelja na ime isplate navodno preplaćenih iznosa do provedene konverzije, dok da je VSRH povodom pravnog pitanja: „Ima li tužitelj koji je prihvatio konverziju i čiji je CHF kredit konvertiran sukladno odredbama nalaže Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15), unatoč izvršenoj konverziji, pravo na povrat redovne kamate plaćene temeljem odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz CHF kredita koju je sud utvrdio ništetnom ?“, presudio na način da je usvojio reviziju kao osnovanu te preinačio presudu drugostupanjskog suda na način da je tužitelj potrošač u cijelosti odbijen sa tužbenim zahtjevom, a pritom potvrđeno stajalište tuženika i u ovom predmetu. U presudi VSRH kao odgovor na gore navedeno pitanje, izraženo da je sljedeće pravno shvaćanje: „Tužitelj koji je kao korisnik kredita (potrošač) prihvatio konverziju na temelju ZIDZPK/15 zaključenjem Dodatka Ugovora o kreditu s tuženicom kao kreditorom (trgovcem), nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovorene (redovne) kamate iz kredita denominiranog u kunama u CHF odnosno kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF zato što izračun konverzije kredita iz članka 19.c ZIDZPK/15 stavka 1. uključuje i te uplate.“ U presudi VSRH da je potvrđena argumentacija koju da je tuženik isticao i u ovom sporu poput: „21. Pogrešno je shvaćanje nižestupanjskih sudova da konverzija ne obuhvaća otklanjanje posljedica ništetne odredbe (…) Na taj način nakon konverzije uplate koje je izvršio tužitelj potrošač po osnovi nepoštenih odredbi ugovora o kreditu iskorištene za otplatu njegova kredita u € i to radi nemirenja postojećih i budućih obroka koji su utvrđeni novim otplatnim planom koji je zamijenio prethodni otplatni plan za kredit u CHF. 22. U vezi s pitanjem jesu li, inače strogo detaljna, pravila o konverziji i načinu njezina izračuna uspostavila narušenu ravnotežu (…) od odlučnog je značaja kako i da je potrošač (…) imao mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije. 24. (…) tada ti više plaćeni iznosi nisu ostali u imovine tuženice, pa nije bilo osnove za prihvaćanjem tužbenog zahtjeva u smislu odredbe čl. 1111. ZOO (…). Naime, konverzija (…) imala je za posljedicu prestanak obveze tuženice kao kreditora (…) jer je ta odredba zamijenjena novom koja nema obilježja nepoštenosti, a time posljedično ni ništetnosti.“ Stajalište revizijskog suda izraženo u odluci Rev-637/2019-2 ogleda da se i u najnovijoj praksi županijskih sudova, a koju praksu da tuženik dostavlja. S obzirom na sve navedeno, jasno da je kako tužitelj nema pravo na povrat bilo kakvih navodno više plaćenih iznosa po osnovi navodno ništetnih odredba Ugovora o kreditu nakon sklapanja Dodatka Ugovora o kreditu na temelju ZIDZPK/15. Naime, kako da je već u ranijem tijeku postupka isticano, stranke ovog spora sklopile da su Aneks uz Ugovor o kreditu, kojim da su promijenjene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu i to valuta kredita, stopa ugovornih kamata i iznos preostalog dijela kredita te da je postignut sporazum o raspolaganju preplatom, u svemu na način kako da nalaže Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15, dalje: ZIDZPK). Sporazumom o konverziji, sukladno odredbama ZIDZPK, konverzija Ugovora o kreditu izvršena da je na način da je: početno odobrena glavnica Ugovora o kreditu u CHF preračunata u kredit u EUR na datum isplate kredita prema tečaju primjenjivom na datum isplate Ugovora o kreditu u CHF (promjena valute kredita); primijenjena kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi koju je tuženik primjenjivao na kredite u EUR iste vrste i trajanja i to od datuma sklapanja Ugovora o kreditu u CHF do sklapanja sporazuma o konverziji i ubuduće, na način da su umjesto kamatnih stopa koje su bile primjenjive u otplati Ugovora o kreditu u CHF primijenjene kamatne stope koje je tuženik primjenjivao kod kredita u EUR (promjena kamatne stope); zamijenjen početni otplatni plan Ugovora o kreditu u CHF kreditnim planom kredita u CHF; kunski iznosi naplaćeni po Ugovoru o kreditu u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji da se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije, kako da je propisano čl. 19. c st. 1. t. 4. ZIDZPK) pretvoreni u EUR na datum uplate te da su ti iznosi iskorišteni za namirenje iznosa obroka kredita u EUR po novom otplatnom planu; utvrđen preostali iznos neotplaćene glavnice kredita u EUR; postignut sporazum o raspolaganju preplatom. Ovdje da se napominje da preplata tužitelja predstavlja iznos koji je preostao na dan provođenja konverzije, nakon što su uplatama iz Ugovora o kreditu u CHF zatvorene obveze po sporazumu o konverziji, a ne, kako da se to u postupcima često pogrešno razumijeva, više plaćene iznose iznad početno ugovorene kamatne stope i tečaja na dan korištenja Ugovora o kreditu u CHF ili koji drugi iznos. U takvim okolnostima, tužitelj da i nadalje smatra da mu pripadaju iznosi koje je platio na temelju dijela odredbe o načinu promjene kamatne stope i odredbe o vezivanju glavnice kredita za valutu CHF iz Ugovora o kreditu u CHF, tvrdeći da sporazumom o konverziji ne bi bile riješene posljedice ništetnosti navedenih odredbi. U vezi s takvim materijalnopravnim posljedicama ništetnosti, tuženik ukazuje da Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03), Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07), niti Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/09), ne sadrže odredbe o restituciji korisnika kredita. Tuženik pritom navodi kako nije primjenjiva DIREKTIVA 93/13 od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: DIREKTIVA 93/13), koja da se prema stavku 10. st. 1. podstavku 2. primjenjuje samo na ugovore sklopljene nakon 31. prosinca 1994.g., a u odnosu na države članice koje su pristupile Europskoj Uniji nakon navedenog datuma, samo na ugovore koji su zaključeni nakon datuma pristupanja države članice, što da za Republiku Hrvatsku u konkretnom slučaju znači, nakon 1. srpnja 2013.g. S obzirom na navedeno, eventualan povrat koristi koju je tuženik stekao na temelju potencijalno ništetnih odredbi Ugovora o kreditu da ne može biti uređen odredbama DIREKTIVE 93/13. Na sporni Ugovor o kreditu međutim primjenjuju da se odredbe ZIDZPK koji da je stupio na snagu 30. rujna 2015.g. Navedeni da je zakon poseban propis (lex specialis) u odnosu na opća pravila obveznog prava koji da derogira opća pravila o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su te odredbe u koliziji sa odredbama ZIDZPK. Taj zakon, kako da je poznato, Ustavni sud Republike Hrvatske svojim rješenjem broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017.g. ocijenio da je suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske i da ima legitiman cilj osigurati korisnicima CHF kredita ravnopravan odnos u odnosu na korisnike kredita koji su ugovorili zaštitni mehanizam u EUR, osigurati zaštitu i provođenje temeljnih načela obveznog prava (načela ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima i načela dužnosti njihove suradnje, načela jednakih vrijednosti činidbe, načela savjesnosti i poštenja i načela zlouporabe prava) te rasteretiti sudove (na način što će se konverzijom CHF kredita s jedne strane smanjiti broj postupaka u kojima se od kreditnih institucija traži povrat razlike između ugovorene i promjenjive kamate, a s druge strane korisnici kredita neće biti izloženi mogućim sudskim troškovima). Sporazum o konverziji, koji da je sklopljen na temelju odredbi ZIDZPK, sukladno obvezujućoj odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz rješenja broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020.g.: “…ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“ Štoviše, sporazum o konverziji: „…bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka – aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske.“ Točno da je da sporazum o konverziji izrijekom ne spominje ništetnost u ovom postupku spornih ugovornih odredbi, međutim to da ništa ne mijenja na činjenici da su, kako da je već navedeno, svi iznosi koje je tuženik za vrijeme važenja Ugovora o kreditu u CHF naplatio na temelju ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope i valutnoj klauzuli, uračunati u novi ugovor o kreditu – sporazum o konverziji, u kojem da su mu ti iznosi priznati. To da ništa ne mijenja ni na činjenici da je, kako da je već istaknuto, intencija ZIDZPK upravo bila da se restitucija ostvari na način da se ispunjenje koje je učinjeno na temelju ništetnih ugovornih odredbi uračuna u ispunjenje prema valjanim odredbama sporazuma o konverziji i time u cijelosti riješe nedoumice oko valjanosti ugovora i restitucije bez daljnje potrebe pokretanja i vođenja sudskih postupaka. Prema tome, tužitelj koji da je izvršio plaćanja, na temelju dijela odredbe o načinu promjene kamatne stope odlukom tuženika i ugovorne odredbe o vezivanju glavnice kredita za valutu CHF, obeštećen da je time što je stavljen u istu činjeničnu i pravnu poziciju kao da je cijelo vrijeme imao zaključen ugovor o kreditu u EUR koji ne sadrži nepoštene ugovorne odredbe. S obzirom na navedeno da nije jasno na kojoj pravnoj osnovi tužitelj uopće temelji svoj zahtjev na povrat preplaćenih iznosa, vraćajući se time ponovno u pravnu poziciju kao da nikada nije sklopio sporazum o konverziji. U takvim okolnostima, priznanje bilo kakvog iznosa tužitelju, opoziv da je njegove ranije slobodno izražene volje i miješanje u ugovorni odnos u koji da parnični sud niti nije ovlašten intervenirati. Prihvaćanjem stajališta o eventualnom pravu tužitelja na povrat učinjenih plaćanja s naslova Ugovora o kreditu u CHF, koji je konvertiran u odgovarajući kredit u EUR, narušila da bi se konverzijom uspostavljena ravnoteža između ugovornih strana na štetu tuženika s obzirom da bi takvo stajalište dovelo do neosnovanog ostvarivanja dvostruke koristi tužitelja. Ako bi tužitelj imao pravo na konverziju, kao i pravo na povrat svih ili dijela preplaćenih iznosa koji su obuhvaćeni konverzijom, omogućilo da bi se, s jedne strane, tužitelju neosnovano ostvarivanje dvostruke koristi na štetu banke, dok bi, s druge strane, tuženiku, odnosno banci neosnovano nametnulo dvostruku obvezu (obvezu iz kredita u EUR i obvezu povrata s naslova ništetnosti ugovora o kreditu u CHF). Priznanjem takvog prava tužitelju, bilo da bi protivno i ciljevima ZIDZPK, osigurati korisnicima kredita CHF kredita ravnopravan odnos u odnosu na korisnike kredita koji su ugovorili zaštitni mehanizam u EUR. Tuženik podsjeća da DIREKTIVA 93/13 na sporni Ugovor o kreditu nije primjenjiva, pa da Republika Hrvatska nije u vezi s ugovorima koji su sklopljeni prije 1. srpnja 2013.g. morala predvidjeti djelotvorna sredstva za sprječavanje korištenja nepoštenih odredaba. Štoviše, obveza osiguranja potpunog povrata da ne postoji ni s obzirom na koristi koje je tuženik mogao ostvariti iz Ugovora o kreditu jer da se i te koristi temelje na potencijalnoj ništetnosti koju da DIREKTIVA 93/13 ne može ispraviti. Konačno, suvišno da je nadalje i ponavljati da se ovaj predmet razlikuje od predmeta u kojem da je donesena presuda od **.**.2019., J (C-118/17, EU:C:2019:207)3 , a s obzirom na to da se ne primjenjuje DIREKTIVA 93/13 i od druge prakse Suda Europske Unije na koju da se tužitelj neosnovano poziva. Da je sklapanjem sporazuma o konverziji tužitelj obeštećen, može da se zaključiti i iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev 1014/2018-2 od 20. listopada 2021.g.: “Prema shvaćanju revizijskog suda tuženik je postupajući u skladu s odredbom članka 19.e Zakona o potrošačkom kreditiranju i izrađujući izračun konverzije kredita, koji je tužitelj prihvatio i s tuženikom sklopio Dodatak ugovoru o kreditu, zapravo ispunio tužbeni zahtjev u okviru kojeg je tužitelj zahtijevao utvrđenje ništetnosti obračuna ugovorenih promjenjivih kamata i isplatu više plaćenog iznosa. Stoga, u situaciji kada je sklopljen Dodatak ugovoru o kreditu kojim je umanjena glavnica duga, ima se smatrati udovoljenje tužbenom zahtjevu kojim tužitelj traži utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu koji se odnosi na promjenjive ugovorene kamate i isplatu više plaćenih kamata.” S obzirom da je tužitelj obeštećen već sklapanjem i provedbom sporazuma o konverziji koja da je provedena u skladu s odredbama ZIDZPK, to da je mišljenje tuženika da u takvim okolnostima tužitelj niti nema materijalnopravni interes za vođenje ovog postupka. Naime, a kako da se obrazlaže i u pravnoj doktrini, postojanje pravnog interesa za traženje pravne zaštite da predstavlja opću procesnu pretpostavku za svaki zahtjev stranke da se sud u njenoj pravnoj stvari angažira. Problematika pravnog interesa svodi da se, dakle, u suštini, na problematiku procesne legitimacije za vođenje parnice pri čemu da specifična svojstva kondemnatorne i konstitutivne zaštite u parničnom postupku oslobađaju tužitelja da dokazuje svoj pravni interes za traženje sudske zaštite. Pravni interes u kondemnatornim tužbama kakva da je, pored istaknutog deklaratornog zahtjeva bila ona iz postupka Rev - 2868/2018-2, u pravilu da postoji pa da se a priori pretpostavlja. Istodobno, dokazivanje suprotnog, odnosno da pravni interes ne postoji, teret da je tuženika. Polazeći od takvog razumijevanja postojanja pravnog interesa o kojem da se raspravljalo u odluci Rev - 2868/2018-2 od 12. veljače 2019.g., Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020.g. dodatno da je pojasnio da se postojanje pravnog interesa u svakom slučaju, ne bi moglo isključiti kod onih razloga eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZIDZPK (npr. poslovna nesposobnost) ili: „u slučaju onih konverzija koje nisu provedene suglasno strogim odredbama tog Zakona.“ Ne ulazeći u moguće razloge nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZIDZPK, argumentum a contrario, može da se zaključiti, da kod konverzija koje su provedene suglasno strogim odredbama ZIZDPK, pravnog interesa nema. Navedenim da je potvrđeno ranije zauzeto stajalište da pravni interes za utvrđenje ništetnosti odredbi početnog ugovora u valuti CHF i isplatu iznosa stečenih temeljem ništetnih odredbi, imaju samo oni tužitelji čiji krediti nisi konvertirani sukladno ZIDZPK: „(…)što znači da su i dalje u neodređenom broju ostali na snazi ugovori sklopljeni sa valutnim klauzulama u švicarskim francima, a time i dalje pitanje valjanosti takvih ugovornih odredbi ostalo sporno. U takvim okolnostima i dalje postoji pravni interes tužitelja za vođenje ovog postupka.“ Iz ranije citiranih odluka da stoga proizlazi da se pravni interes može priznati samo u onim slučajevima u kojima, postavljajući kondemnatorni zahtjev za isplatu, tužitelji tvrde da konverzija nije pravilno provedena ili ističu neki od razloga nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZIDZPK, kakva da je primjerice poslovna nesposobnost. Tužba da je u ovom predmetu podnesena 13. lipnja 2019. radi povrata iznosa koje je tuženik navodno stekao bez osnove u razdoblju do, tuženik pretpostavlja jer da tužitelj nije odredio tužbeni zahtjev, rujna 2015. Za tražbinu po osnovi povrata stečenog bez osnove da nije propisan posebni zastarni rok, pa da se primjenjuje opći petogodišnji zastarni rok iz odredbe čl. 225. Zakona o obveznim odnosima, a zastara da počinje teći prvog sljedećeg dana nakon izvršenog plaćanja bez osnove (čl. 215. st. 1. Zakona o obveznim odnosima), prekida da se podnošenjem tužbe i navršava da protekom zakonom određenog vremena. Za iznose koji su dospijevali do 13. lipnja 2014. da je stoga do podnošenja tužbe protekao petogodišnji zastarni rok. Naime, i Objedinjenim pravnim shvaćanjem o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 1. ožujka 2022.g., odlučeno da je da shvaćanja izražena u presudi br. Rev-2452/2017-2 od 20.3.2018.g. kao i na sjednici Građanskog odjela br. Su-IV-47/2020-2 od 30.1.2020.g. „nisu uzajamno proturječna, naprotiv, međusobno se podupiru i dopunjuju.“ S obzirom da stajalište iz presude posl.br. Rev-2245/2017-2 od 20.1.2018. upućuje da: „(…) pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 (…)“, argumentum a minori ad maius, isti učinak u pogledu tijeka zastarnog roka za restitucijske zahtjeve kao posljedice ništetnih pravnih poslova da ima i tužba, budući da je kolektivna tužba specijalna u odnosu na pojedinačnu tužbu. Tako da i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u recentnoj Presudi poslovni broj: Pž-2637/2023-3 od 9. travnja 2024.g.: „Ovaj sud napominje da je u potpunosti upoznat s (oba) pravna shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda, no, smatra da i u slučaju kada se ne radi o individualnom restitucijskom zahtjevu potrošača, nego o restitucijskom zahtjevu kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora sklopljenog između osoba koje nisu potrošači, zastarijevanje počinje teći trenutkom primitka ispunjenja…“ Slijedom svega navedenog, u slučaju da sud smatra osnovanim zahtjev tužitelja, što da tuženik osporava, pravilnom da bi primjenom materijalnog prava sud utvrdio kako su sva potraživanja iz predmetnog spora zastarjela. Nadalje i opreza radi, osim što da je potraživanje koje je predmet ovog tužbenog zahtjeva u zastari, ukazuje se kako je neosnovan zahtjev tužitelja i u pogledu zateznih kamata koje je isti zatražio na utuženi iznos od 18.08.2005. Kako da je tuženik u cijelosti postupao u skladu sa načelom savjesnosti i poštenja, to da nema osnove da bi se tužitelju zakonske zatezne kamate priznale od trenutka kojega je tuženik stekao svaki navodno preplaćeni iznos. Sve i da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan, a što da tuženik osporava, istome da bi bilo osnovano priznati zakonske zatezne kamate tek od trenutka podnošenja tužbe, kako da je tuženik i isticao tijekom postupka. Tuženik predlaže donijeti presudu kojom će odbaciti tužbu, a u slučaju da sud smatra da radi konačnog razrješenja odnosa među strankama treba donijeti meritornu odluku, odbiti tužbeni zahtjev tužitelja.

5. Tužba tužiteljice, u odnosu na tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti (onaj opisan u dispozitivu rješenja), predstavlja tužbu za utvrđenje (deklaratornu tužbu) iz čl. 187. st. 1. ZPP-a.

Prema čl. 187. st. 2. ZPP-a takva se tužba može podići kad je to posebnim propisima predviđeno, kad tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje kakvog prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa ili kad tužitelj ima kakav drugi pravni interes za podizanje takve tužbe.

Podizanje tužbe, s tužbenim zahtjevom kakav je onaj opisan u dispozitivu rješenja, nije predviđeno posebnim propisima.

Što se, pak, tiče pravnog interesa za podizanje tužbe za utvrđenje, isti ne postoji ako se pravna zaštita može postići kondemnatornom tužbom. Tužiteljica pravnu zaštitu može postići kondemnatornom tužbom, a što, konačno, i pokušava tužbenim zahtjevom opisanim u t. I dispozitiva presude. Prema tome, tužiteljica nema pravnog interesa za podizanje tužbe s tužbenim zahtjevom opisanim u dispozitivu rješenja.

U smislu čl. 288. st. 1. ZPP-a, ako utvrdi da ne postoji pravni interes tužitelja za podnošenje tužbe, sud odbacuje tužbu.

Slijedom iznijetog, odlučeno je kao u dispozitivu rješenja.

6. Sud sudi na temelju činjenične osnove na koju se poziva tužitelj, jer u protivnom prekoračuje tužbeni zahtjev (tako i VS, Rev 2790/91 od 11. ožujka 1992.).

7. U dokaznom postupku je izvršen uvid u: ugovor o kreditu broj 316-106/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 12. kolovoza 2005. (5-9), aneks br. 1 uz ugovor o kreditu broj 316-106/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 20. listopada 2011. (13-16), aneks br. 2 uz ugovor o kreditu broj 316-106/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 28. studenog 2012. (17-18) i aneks uz ugovor o kreditu broj 316-106/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 18. siječnja 2016. (10-12). Odbijeni su prijedlozi stranka za izvođenjem drugih dokaza, jer ti dokazi nisu bili potrebni za odlučivanje.

8. Uvidom u ugovor o kreditu broj 316-106/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 12. kolovoza 2005. (dalje: ugovor o kreditu) utvrđeno je da su taj ugovor sklopili pravni prednik tuženika, kao banka, tužiteljica, kao korisnik kredita i založni dužnik, te treće osobe, kao sudužnici. Ugovor o kreditu je potvrđen dana 17. kolovoza 2005. kod javne bilježnice Tanje Ferenc, iz Poreča-Parenzo, pod brojem OU-1049/05. Ugovorom o kreditu pravni prednik tuženika je tužiteljici odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 141.300,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita. Ugovorom o kreditu je ugovoren rok otplate kredita od 29 godina kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima kunske protuvrijednosti od 736,10 CHF. Ugovorom o kreditu je odobren stambeni kredit. Ugovor o kreditu je u čl. 3. sadržavao odredbe: "I Na kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 141.300,-CHF (slovima: stotinučetrdesetjednatisućatristo švicarskih franaka) zaračunavaju se kamate od 4,60 % (slovima: četiricijelihšezdeset posto) dekurzivno godišnje. II Korisniku kredita se odobrava rok korištenja kredita, uz plaćanje kamata, do 31.08.2005. (tridesetprvogkolovozadvijetisućepete) godine. Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima. Protuvrijednost mjesečnog anuiteta iznosi 736,06 CHF (slovima: sedamstotridesetšest švicarskih franaka i 03/100), a podmiruje se u kunama obračunatim po srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. za devize na dan dospijeća, odnosno, na dan plaćanja, kako je to određeno važećom Odlukom o kamatnim stopama Banke počevši od 30.09.2005. (tridesetogrujnadvijetisućepete) godine. Dospijeće svakog sljedećeg anuiteta je svakog posljednjeg dana u mjesecu. U razdoblju korištenja kredita do stavljanja kredita u otplatu Banka zaračunava interkalarnu kamatu na kredit u visini redovne kamatne stope iz stavka I. ovog članka. Kamata se obračunava u CHF a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za devize Hypo Alpe-Adria Bank d.d. na dan dospijeća. Interkalarna kamata naplaćuje se prilikom korištenja kredita. III Kamate se obračunavaju mjesečno, uključene su u anuitete i plaćaju se u skladu sa stavkom II. Korisnik kredita potpisom na ovom ugovoru izjavljuje da je upoznat sa efektivnom kamatnom stopom te da mu je uručena otplatna tablica. IV Ugovara se trajanje kredita do 31.08.2034. (tridesetprvogkolovozadvijetisućetridesetčetvrte) godine. Ugovorne strane su suglasne da je banka dužna izvršiti uplatu iznosa iz čl. 2. ovog ugovora tek nakon što korisnik kredita predoči dokaz o izvršenom osiguranju kreditnog posla u skladu sa ovim ugovorom." Ugovor o kreditu je u čl. 4. sadržavao odredbe koje glase: "Ugovaratelji su suglasni da banka može raskinuti ugovor o kreditu prije isteka njegovog redovnog trajanja, čime tražbina dospijeva u cijelosti. Razlozi za raskid ugovora su sljedeći: ako korisnik kredita odobreni kredit ne koristi u svrhu utvrđenu ovim ugovorom; ako je u tijeku ovršni, stečajni ili drugi postupak nad imovinom korisnika kredita ili imovinom koja služi osiguranju ovog kredita; ako korisnik kredita usprkos opomene i odobrenog naknadnog roka kasni s plaćanjem jednog anuiteta odnosno bilo koje druge dospjele obveze više od (trideset) dana; ako se korisnik kredita ne pridržava bilo koje odredbe ovog ugovora; ako se ispostavi da je korisnik kredita dao neistinite podatke o sebi; ako banka sazna za okolnosti koje bi po njenom mišljenju mogle dovesti u pitanje podmirenje potraživanja po kreditu. Ugovor se smatra raskinutim danom otpremanja otkaznog pisma preporučenom pošiljkom na posljednju adresu korisnika kredita koja je poznata banci."

Uvidom u aneks br. 1 uz ugovor o kreditu broj 316-106/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 20. listopada 2011. (dalje: aneks 1) utvrđeno je da su isti sklopili pravni prednik tuženika, kao banka, tužiteljica, kao korisnik kredita i založni dužnik, te treće osobe, kao sudužnici. Aneksom 1 je, uz ostalo, izmijenjen čl. 3. ugovora o kreditu tako da isti glasi: "Članak 3. Vraćanje kredita, rokovi plaćanja i dospijeće Na glavnicu kredita se obračunavaju kamate od 6,00 % (šest posto), dekurzivno godišnje. Kamatna stopa je promjenjiva. Kamate se za vrijeme moratorija ne obračunavaju i ne naplaćuju. Po isteku moratorija kamate se obračunavaju i plaćaju mjesečno, zadnjeg dana u mjesecu i uključene su u iznos anuiteta. Rok vraćanja kredita je do 31.08.2034. (tridesetprvogkolovozadvijetisućetridesetčetvrte) godine. Korisniku kredita se odobrava moratorij na otplatu glavnice od 30.09.2011. (tridesetogrujnadvijetisućejedanaeste) godine do 31.03.2012. (tridesetprvogožujkadvijetisućedvanaeste) godine. Kredit se po isteku moratorija, vraća u mjesečnim anuitetima čiju visinu utvrđuje Banka planom otplate kredita. Anuiteti dospijevaju zadnjeg dana u mjesecu, idući anuitet dospijeva 30.04.2012. (tridesetogtravnjadvijetisućedvanaeste) godine, a plaćaju se u kunskoj protuvrijednosti obračunati po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, kako je to određeno važećom odlukom o kamatnim stopama banke. Banka će o visini anuiteta i svakoj promjeni visine anuiteta pismeno obavijestiti korisnika kredita koji svojim potpisom na ovom ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest banke o visini i dospijeću anuiteta."

Uvidom u aneks br. 2 uz ugovor o kreditu broj 316-106/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 28. studenog 2012. (dalje: aneks 2) utvrđeno je da su isti sklopili pravni prednik tuženika, kao banka, tužiteljica, kao korisnik kredita i treće osobe, kao sudužnici. Aneksom 2 su, uz ostalo, izmijenjeni čl. 3. i 4. ugovora o kreditu, tako da isti glase: "Članak 3. Kamatna stopa Na glavnicu kredita se otplaćuju kamate od 6,00 % (šest posto), dekurzivno godišnje. Kamatna stopa je promjenjiva. Kamate se za vrijeme trajanja moratorija ne obračunavaju i ne naplaćuju. Po isteku moratorija kamate obračunavaju i plaćaju mjesečno, zadnjeg dana u mjesecu i uključene su u iznos anuiteta. Promjena kamatnih stopa vrši se sukladno aktu Banke Metodologija promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. donesena temeljem Odluke o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Članak 4. Otplata kredita Rok vraćanja kredita je 31.08.2034. (tridesetprvog kolovoza dvijetisućetridesetčetvrte) godine. Korisniku kredita se odobrava moratorij na otplatu od 31.10.2012. (tridesetprvog listopada dvijetisućedvanaeste) godine do 30.04.2013. (tridesetog travnja dvijetisućetrinaeste) godine. Kredit se po isteku moratorija vraća u mjesečnim anuitetima čiju visinu utvrđuje banka planom otplate kredita. Anuiteti dospijevaju zadnjeg dana u mjesecu, idući anuitet dospijeva 31.05.2013. (tridesetprvog svibnja dvijetisućetrinaeste) godine, a plaćaju se u kunskoj protuvrijednosti obračunatih po srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. za CHF na dan dospijeća odnosno na dan plaćanja ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća. Banka će o visini anuiteta i svakoj promjeni visine anuiteta pismeno obavijestiti korisnika kredita, koji svojim potpisom na ovom ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest banke o visini i dospijeću anuiteta. Korisnik kredita je ovlašten tijekom trajanja osnovnog ugovora o kreditu, zatražiti od banke da mu bez naknade dostavi izvještaj u obliku otplatnog plana o stanju kredita."

Uvidom u aneks uz ugovor o kreditu broj 316-106/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 18. siječnja 2016. (dalje: aneks) utvrđeno je da su pravni prednik tuženika, kao banka, tužiteljica, kao korisnik kredita i založni dužnik, te treće osobe, kao sudužnici, sklopili aneks, tzv. konverziju. Stranke su time izmijenile svoje ugovorne odnose, ne samo u pogledu valute (izvršena je konverzija valute CHF u valutu EUR), već su predefinirale i ugovorenu kamatnu stopu. Aneks je potvrđen dana 19. siječnja 2016. kod Tanje Ferenc, javne bilježnice u Poreču-Parenzo, pod brojem OV-314/16.

Sporno je da li je sklapanjem aneksa, sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15, dalje: ZID ZKP/15) prestala obveza tuženika da izvrši povrat iznosa koji tužiteljica zahtijeva u ovom postupku.

Aneks obvezuje ugovorne stranke.

Sklapanjem aneksa kojim su izmijenjene odredbe ugovora o kreditu, kako u pogledu valute, tako i u pogledu kamata, od utjecaja je na pravo tužiteljice da potražuje razliku na koju se poziva u tužbi, na način da je sklapanjem aneksa prestala obveza tuženika da izvrši povrat iznosa koji tužiteljica zahtijeva u ovom postupku, a koji su preplaćeni do sklapanja aneksa.

Aneks koji podrazumijeva konverziju kredita iz CHF u eur izvršen je temeljem ZID ZKP-a/15. U vezi s pitanjem valjanosti sporazuma o konverziji sklopljenog na osnovi ZID ZKP-a/15 izjasnio se VSRH u oglednom sporu broj Gos-1/2019 rješenjem od 04. ožujka 2020.

VSRH je spomenutim rješenjem odgovorio na pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava, da li je sporazum o konverziji sklopljen osnovom ZID ZKP-a/15 nepostojeći ili ništetan u slučaju kad su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, na način da sporazum o konverziji sklopljen na osnovu ZID ZKP-a/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kad su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

Svrha koju je zakonodavac ZID ZKP-om/15 namjeravao ostvariti i dijelom ostvario bila je trajni temelj za rješenje problema u CHF, osigurati redovitu otplatu kreditnih zaduženja dužnika, u iznosima i pod uvjetima koji dužnika ne dovode u neravnopravan i dužnički ovisan položaj u odnosu na vjerovnika, pri tome se vodeći načelom kojim se osigurava ravnopravan, a nikako povoljniji položaj na dužnike koji su ugovorili zaštitni mehanizam u valuti eur.

S tim u vezi posebno je važno da je konverzija provedena s retroaktivnim djelovanjem, što znači s djelovanjem od trenutka zaključenja ugovora o kreditu i ona je potrošača stavila u poziciju u kojoj bi se on nalazio da je zaključio ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u valuti eur. Iz sadržaja aneksa proizlazi da su stranke potvrdile da je izračun konverzije kredita sastavljen sukladno odredbama ZID ZPK-a/15, te da je tužitelj prihvatio izračun konverzije.

Osim toga, VSRH u obrazloženju zauzetog pravnog shvaćanja ocjenjuje da je riječ o posebnom uređenju, novoj pravnoj osnovi, i da pobuda nije bila relevantna za zaključenje konverzije. U tom smislu VSRH posebno apostrofira da su potrošači, u primjeni ZID ZPK-a/15 imali mogućnost izbora hoće li zaključiti ugovor o konverziji ili ne, čime taj sud pravi distinkciju između presude u predmetu suda EU broj C-118/17 Dunai vs Erste Bank Hungary od 14. ožujka 2019., jer je ta presuda donesena povodom izravne zakonske intervencije u svaki ugovorni odnos, dok su prema ZID ZPK-u/15 korisnici kredita kao potrošači mogli odbiti konverziju koju su im prethodno banke morale ponuditi.

Prema stajalištu VSRH, tužitelji bi kao korisnici kredita imali pravni interes i bili ovlašteni tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja ima pripadaju, a riječ je o kondemnatornim novčanim zahtjevima, i bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu, ali samo u slučaju postojanja razloga eventualne nevaljanosti koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisno o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK/15.

Izraženo pravno shvaćanje primjenjuje se i u odnosu na postavljen zahtjev tužiteljice. Aneksom su se stranke suglasile o načinu izračunavanja ugovorne odredbe u skladu s čl. 22. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 i dr., dalje: ZOO), koju obvezu tužiteljica ispunjava u eurima u protuvrijednosti kuna, te potpisivanjem aneksa izrazili svoju suglasnost, odnosno, volju za izmjenom načina obračuna obveza preuzetih ugovorom o kreditu.

Time su riješeni svi međusobni odnosi tužiteljice i tuženika koji proističu iz uplaćenog iznosa ( koji je uplaćen do sklapanja aneksa) na ime kamata po stopama koje su jednostrano bile određivane od strane tuženika i tečajnih razlika, a sa kojih osnova tužiteljica i potražuje predmetni iznos, a to sve temeljem čl. 19.c i 19.e Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 112/12 i dr., dalje: ZPK), obzirom da je na dan 30. rujna 2015. predmet konverzije preračunat na način da je sadržavao jasan pregled svih promjena iz kojih mora biti razumljivo na koji način je utvrđen iznos preostalih neotplaćenih glavnica u eurima i kunama sa valutnom klauzulom u eurima u slučaju prihvata konverzije.

Osim toga, stranke su provele konverziju kredita u CHF na način propisan glavom 4. (čl. 19.a do 19.i) Zakona o potrošačkom kreditiranju koje su odredbe u navedeni zakon unesene ZID ZPK-om/15.

Čl. 19.c st. 1. ZPK-a propisano je da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se na način da se: 1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama sa valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u eur i denominiranog u kunama sa valutnom klauzulom u eur, po tečaju primjenjivom na dan isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredit iste vrste i trajanja denominirane u eur i u kunama sa valutnom klauzulom u eur, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita, 2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama sa valutnom klauzulom u CHF primjeni jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u eur i denominirane u kunama sa valutnom klauzulom u eur na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenje kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u eur i u kunama sa valutnom klauzulom u eur na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama sa valutnom klauzulom u CHF, 3. početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama sa valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojih su izračunati obroci, odnosno anuiteti u CHF i u kunama sa valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s t. 1. i 2. ovog stavka i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci, odnosno, anuiteti u eur i u kunama sa valutnom klauzulom u eur, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice, te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka, odnosno anuiteta, 4. iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka, odnosno anuiteta u CHF i kunama sa valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvore u eur i u valutnu klauzulu u eur po tečaju primjenjivom na dan uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koje je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u eur i denominirane u kunama sa valutnom klauzulom u eur. Takvi iznosi pretvoreni u eur i valutnu klauzulu predstavljaju osnovu za namirenje obroka, odnosno, anuiteta u eur i valutnoj klauzuli u eur utvrđenih po novom otplatnom planu u eur i valutnoj klauzuli i eur iz t. 3. ovog stavka, pri čemu se poštuje redoslijed namirenja sukladno općim uvjetima vjerovnika, ali ne obračunavajući zatezne kamate.

Stoga, kraj činjenice da je tužiteljica prihvatila izračun konverzije, a na što ničim nije bila obvezana, niti prinuđena, te slijedom toga sklopila aneks, kako je to vidljivo iz čl. 19.e st. 6. ZPK-a, prema kojem ako potrošač ne prihvati izračun konverzije kredita, otplata kredita nastavlja se prema važećim ugovorenim uvjetima, proizlazi da su stranke sklapanjem aneksa izmijenile svoj ugovorni odnos ne samo u pogledu valute, već su predefinirale i ugovorenu kamatnu stopu tako da ta odredba nije i ne može biti ništetna.

Imajući u vidu sadržaj zakonskih odredbi i nesporno utvrđenje da su stranke sklopile aneks sukladno ZID ZPK/15, temeljem odredbi čl. 19.c ZPK-a i da stranke u postupku nisu ni dovodile u dvojbu da je aneks sklopljen uz pravilnu primjenu ove zakonske odredbe, to je zahtjev za isplatu iznosa uplaćenih do sklapanja aneksa neosnovan.

Da korisnik kredita (potrošač), koji je prihvatio konverziju na temelju ZID ZPK/15 sklapanjem aneksa ugovora o kreditu s kreditorom (trgovcem), nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetnih odredbi o načinu promjene ugovorne kamatne stope i valutnoj klauzuli, proizlazi i iz recentne sudske prakse (VS, Rev 637/2019-2 od 15. studenog 2022.).

No, i neovisno od toga, kondemnatorni tužbeni zahtjev je neosnovan. O razlogu za takav stav nastavno.

Kao što je rečeno, sud sudi na temelju činjenične osnove na koju se poziva tužitelj. Tužiteljica uopće nije navela činjenice - kada su plaćeni anuiteti kredita, koliko je iznosio svaki plaćeni anuitet i za koliko je svaki plaćeni anuitet preplaćen, pa iz tužbe uopće ne proizlazi osnovanost tužbenog zahtjeva s označenim iznosom. Doduše, tužiteljica je predložila određene dokaze u tom pravcu. Međutim, predmet dokazivanja u parničnom postupku su tvrdnje stranaka o postojanju ili nepostojanju određenih činjenica koje su sporne i pravno relevantne, odnosno, odlučne za donošenje odluke u određenom sporu. Zadaća je postupka dokazivanja provjera navoda – tvrdnje stranaka o postojanju ili nepostojanju tih činjenica. Dokazi se, dakle, ne mogu predložiti prije tvrdnje o činjenici, jer se, kao što je rečeno, dokazom samo provjerava određena činjenična tvrdnja stranke. Stoga, nije dopušteno dokazivanje radi pukih izvida tj. provođenje dokaza s neizvjesnim ishodom u pogledu činjenica koje će se dokazom utvrditi. Isprave na koje se poziva tužiteljica i vještačenje su dokazi, te se, s obzirom da tužiteljica nije navela kada su plaćeni anuiteti kredita, koliko je iznosio svaki plaćeni anuitet i za koliko je svaki plaćeni anuitet preplaćen, ti dokazi ni ne mogu izvoditi radi utvrđenja tih činjenica. Za istaći je da je tuženik primio upravo ono što mu je tužiteljica uplatila, pa te činjenice tužiteljici moraju biti poznate, jer se radi o njenim vlastitim uplatama. Konačno, tužiteljica je u tužbenom zahtjevu, kojim traži da joj se plati razlika između uplaćenih svota i svota koje je trebao platiti prema početnoj ugovorenoj kamatnoj stopi i tečaju za CHF u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, definirala tužbeno traženje, pa je za zaključiti da zna visinu uplaćenih sredstava tuženiku po ugovoru o kreditu.

Slijedom svega iznijetog, odlučeno je kao u t. I dispozitiva presude.

9. Obje su strane zatražile naknadu parničnih troškova.

Prema čl. 154. st. 1. ZPP-a stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka.

Tuženik nije izgubio ovu parnicu, pa nije dužan naknaditi tužiteljici parnične troškove. Zato je odlučeno kao u t. II dispozitiva presude.

Tužiteljica je izgubila ovu parnicu, pa je dužna naknaditi tuženiku parnične troškove.

Tuženiku su priznati sljedeći parnični troškovi: za sastav odgovora na tužbu 500,00 eur (Tbr. 8. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, NN 138/23), za sastav podneska od 23. travnja 2020. 500,00 eur (Tbr. 8. t. 1.) i za PDV na ove radnje 250,00 eur (Tbr. 46.), ili ukupno 1.250,00 eur.

Nisu mu priznati troškovi sastava podnesaka od 24. travnja 2024. i 23. svibnja 2025., jer ti troškovi nisu bili potrebni za vođenje ove parnice, budući da je tuženik sadržaj ovih podnesaka mogao iznijeti u odgovoru na tužbu i podnesku od 23. travnja 2020., za sastav kojih su mu priznati troškovi. Shodno tome, nisu mu priznati ni troškovi PDV-a na ove radnje.

Temeljem čl. 151. st. 3. ZPP-a, tuženiku pripadaju i zatražene zatezne kamate na priznate troškove, tekuće od donošenja odluke do isplate, po kamatnoj stopi iz čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a.

Slijedom iznijetog, odlučeno je kao u t. III dispozitiva presude.

U Poreču-Parenzo, 29. svibnja 2025.

S u d a c:

Alen Barbić, v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranu, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud, kao drugostupanjski sud.

DNA:

1. tužiteljici p.p.,

2. tuženiku p.p.

S u d a c: v.r.