Republika Hrvatska
Upravni sud u Zagrebu
10020 Zagreb, Avenija Dubrovnik 6 i 8
Poslovni broj: Us I-3736/2024-12
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Zagrebu, po sutkinji Janji Topol, uz sudjelovanje zapisničarke Spomenke Đurđević, u upravnom sporu tužiteljice NC iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika Republike Hrvatske, Ministarstva unutarnjih poslova, Zagreb, Ulica grada Vukovara 33, OIB 36162371878, radi zahtjeva za primitak u hrvatsko državljanstvo, 29. svibnja 2025.,
p r e s u d i o j e
I Odbija se tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Republike Hrvatske, Ministarstva unutarnjih poslova, KLASA: UP/I-224-02/19-01/3625, URBROJ: 511-01- 203-20-4, od 27. ožujka 2024.
II Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova ovog upravnog spora.
Obrazloženje
1. Osporenim rješenjem odbijen je zahtjev tužiteljice za primitak u hrvatsko državljanstvo, uz obrazloženje tuženika kako ona ne ispunjava zakonom propisane pretpostavke primitka, budući se ne može smatrati iseljenicom u smislu članka 11. Zakona o hrvatskom državljanstvu.
2. Osporavajući zakonitost naprijed navedenog stava tužiteljica, u svojoj tužbi, navodi kako je svoj zahtjev podnijela isključivo temeljem članka 11. ranijeg Zakona o hrvatskom državljanstvu, a sukladno kojem je bilo propisano da iseljenik može steći hrvatsko državljanstvo iako ne udovoljava pretpostavkama iz članka 8. stavka 1. točaka 1., 2. i 3. tog zakona. Mišljenja je da se iseljenikom treba smatrati osoba koja se iselila s područja Republike Hrvatske u namjeri da u inozemstvu stalno živi, a što je upravo njen slučaj. Iz ovog zaključuje da udovoljava svim pretpostavkama za stjecanje hrvatskog državljanstva. S tim u vezi navodi kako je rođena 1982. godine u [adresa] u kojoj je neprekidno živjela do 5. kolovoza 1995., kada je uslijed ratnih operacija morala iseliti. Dodaje da je državljanstvo Republike Srbije stekla 2001. godine te da je sve do tada imala status izbjegle osobe. Navodi i kako se nije odrekla hrvatskog državljanstva da poznaje hrvatski jezik, kulturu, društveno uređenje i latinično pismo te da želi živjeti u [adresa], jer je to jedini zavičaj kojeg ima. Navodeći niz nepravilnosti u postupanju tuženika ukazuje na to kako joj tuženik nije uručio primjerak njene izjave od 18. studenoga 2019.; da joj nije omogućeno da popuni upitnik o poznavanju hrvatske kulture i društvenog uređenja; da joj nije dana mogućnost da se izjasni kako je na dan 8. listopada 1991. imala status trajno nastanjenog stranca u Republici Hrvatskoj; da joj je osporeno rješenje dostavljeno nakon pet godina od dana kada je podnijela zahtjev; da to rješenje tuženik nije dostavio imenovanom opunomoćeniku za prijem pismena te konačno da je na činjenično stanje potpuno primijenjen članak 11. Zakona o hrvatskom državljanstvu. Obrazlažući svoj stav ukazuje kako je tek Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o hrvatskom državljanstvu (Narodne novine, 102/19.), propisano da se iseljenikom ima smatrati osoba koja se s područja Republike Hrvatske iselila prije 8. listopada 1991., iz kojeg određenja zaključuje kako je tuženik retroaktivno primijenio novi propis na ranije uspostavljenu situaciju. Predlaže Sudu da uvaži navode tužbe, usvoji tužbeni zahtjev te poništi osporeno rješenje, uz naknadu troškova ovog upravnog spora.
3. Tuženik, u svom odgovoru, navodi kako je Zakon o hrvatskom državljanstvu stupio na snagu 8. listopada 1991., iz kojeg razloga se odredba o stjecanju hrvatskog državljanstva prirođenjem pod privilegiranim pretpostavkama, po logici odnosila na osobe koje su na taj dan već imale status iseljenika. Ovom dodaje i kako mu se tužiteljica tijekom postupka koji je prethodio osporenom rješenju nije obraćala u namjeri da joj se uruči preslika zapisnika od 18. studenoga 2019., niti da je ona koristila zakonom propisane mogućnosti zbog prekoračenja roka za donošenje odluke. Ukazuje i kako bi, da je utvrdio da tužiteljica ima pravo na ostale pretpostavke iz članka 11. Zakona o hrvatskom državljanstvu, svakako tražio popunjavanje upitnika o poznavanju hrvatske kulture i društvenog uređenja. Posebno ističe kako u ovom predmetu i nije sporno da tužiteljica na dan njenog iseljenja nije imala hrvatsko državljanstvo te da je do 5. kolovoza 1995., na teritoriju Republike hrvatske živjela kao stranac. Konačno navodi i kako je pokušao dostaviti osporeno rješenje imenovanom opunomoćeniku za prijem pismena, ali da je ta osoba u međuvremenu odjavila prebivalište iz [adresa]. Predlaže Sudu da odbije tužbeni zahtjev, iz razloga navedenih u osporenom rješenju.
4. Sud je održao usmenu i javnu raspravu, čime je strankama, u skladu s člankom 6. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 36/24. - u daljnjem tekstu Zakon), dana mogućnost da se izjasne o zahtjevima i navodima drugih stranaka te o svim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora.
Tužiteljica je na dan ročišta (21. svibnja 2025.), neposredno prije ročišta, ovom sudu dostavila podnesak kojim je zahtijevala odgodu ročišta uz navod da nije u mogućnosti pristupiti na isto zbog nepredviđenih okolnosti, koje nije ničim obrazložila niti dokazala. Budući da tužiteljica nije ničim obrazložila niti dokazala „izvanredne okolnosti“ radi kojih je spriječena doći na ročište te budući da joj je poziv na ročište uredno i pravodobno uručen 23. travnja 2025., sud nije našao valjane razloge koji bi opravdali odgodu ročišta za raspravu te je odbio ovaj zahtjev tužitelja.
5. Radi ocjene zakonitosti osporenog rješenja Sud je u istog izvršio uvid, kao i uvid u spis tuženika i priložene isprave.
6. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja Sud je, sukladno članku 114. stavak 3. Zakona o upravnim sporovima, utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.
7. Spisu tuženika prileži Zahtjev tužiteljice od 10. lipnja 2019., za stjecanje hrvatskog državljanstva temeljem iseljenja sa teritorija Republike Hrvatske.
8. Sud nalazi kako u ovom predmetu nije sporno da je tužiteljica rođena u [adresa] te da je sa teritorija Republike Hrvatske, uslijed ratnih operacija, iselila 5. kolovoza 1995., kao i da do trenutka njenog iseljenja nije stekla hrvatsko državljanstvo. Isto tako između stranaka nije sporno ni da je tužiteljica stekla državljanstvo Republike Srbije tijekom 2001. godine.
9. Sporno je isključivo pravno pitanje da li se osoba koja se sa teritorija Republike Hrvatske iselila nakon 8. listopada 1991., odnosno nakon stupanja na snagu Zakona o hrvatskom državljanstvu (Narodne novine, broj 53/91.), može smatrati iseljenikom u smislu članka 11. Zakona o hrvatskom državljanstvu (Narodne novine, broj 53/91., 70/91., 28/92., 130/11. i 110/15. - u daljnjem tekstu Zakon).
10. Člankom 11. stavkom 1. Zakona propisano je da iseljenik, njegovi potomci do 3. stupnja srodstva u ravnoj liniji i njihovi bračni drugovi mogu prirođenjem steći hrvatsko državljanstvo iako ne udovoljavaju pretpostavkama iz članka 8. stavka 1. točke 1., 2. i 3. ovoga Zakona.
11. Člankom 11. stavkom 2. Zakona određeno je da je iseljenik iz stavka 1. ovoga članka osoba koja se iselila s područja Republike Hrvatske u namjeri da u inozemstvu stalno živi.
12. Člankom 11. stavkom 3. Zakona propisano je da se iseljenikom se ne smatra osoba koja je iselila s područja Republike Hrvatske na temelju međunarodnog ugovora ili se odrekla hrvatskog državljanstva te osoba koja je promijenila prebivalište u druge države koje su u to vrijeme bile u sastavu državne zajednice kojoj je pripadala i Republika Hrvatska.
13. Tužiteljica smatra kako je ona iseljenik, budući da se evidentno iselila sa teritorija Republike Hrvatske te da ne potpada pod određenja koja propisuju tko se u smislu Zakona ne smatra iseljenikom, jer iako je promijenila prebivalište u drugu državu ukazuje da ta država, u vrijeme promjene, nije bila u sastavu državne zajednice kojoj je pripadala i Republika Hrvatska. Suprotno ovom tuženik smatra da se iseljenikom može smatrati isključivo osobnost koja se sa teritorija Republike Hrvatske iselila prije stupanja Zakona na snagu, a što je naknadno izmjenom Zakona i izričito propisano.
14. Razmatrajući suprotstavljene stavove, Sud navodi kako je Zakonom o hrvatskom državljanstvu (Narodne novine, broj 53/91.), bilo propisano da iseljenik, kao i njegovi potomci, mogu prirođenjem steći hrvatsko državljanstvo pod privilegiranim uvjetima, kao i da se u smislu tog Zakona iseljenikom smatra osoba koja se iselila iz Hrvatske u namjeri da u inozemstvu stalno živi. Iz ovog se logično može zaključiti da je već tada propisano tko se treba smatrati osobom u statusu iseljenika te da je već tada po logici tumačenja određeno da su to osobe koje su se već iselile sa teritorija Republike Hrvatske. Stoga Sud zaključuje kako se takvo određenje i nije moglo odnositi na nepoznat krug osoba koje u trenutku propisivanja i nisu bili iseljenici, a koji su to kasnije postali, budući bi takvo tumačenje bilo tumačenje izvan predodžbe zakonodavca, pa tada i izvan smisla zbog kojeg je zakon donesen.
15. S tim u vezi i protivno stavu tužiteljice, Sud navodi kako je upravo u smislu pojašnjenja ranijeg propisa u Zakon o hrvatskom državljanstvu naknadno i izričito uneseno da se iseljenikom u smislu Zakona smatra osoba koja se prije 8. listopada 1991. iselila s područja Republike Hrvatske, u namjeri da u inozemstvu stalno živi.
16. Konačno Sud navodi i kako je o ovom pravnom pitanju sudska praksa već izrazila svoj stav, primjerice u odluci Visokog upravnog suda, poslovni broj Usž - 3550/19, od 18. listopada 2019. Slijedom navedenog odlučeno je kao točki I izreke ove presude.
17. Člankom 116. stavkom 2. Zakona o upravnim sporovima propisano je da će Sud odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan i kada utvrdi da je u postupku koji je prethodio donošenju pojedinačne odluke bilo nedostataka, ali nisu utjecali na rješavanje predmeta postupka te ako utvrdi da je pojedinačna odluka zasnovana na zakonu, ali zbog drugih razloga od onih navedenih u odluci.
18. Sukladno citiranoj odredbi i u odnosu na ostale prigovore tužiteljice sadržane u njenoj tužbi, Sud navodi kako pobrojani propusti na strani tuženika, a koji u ovom sporu i nisu utvrđeni, nisu takve naravi da utječu na rješavanje predmeta postupka, budući da je tužiteljica u konačnici imala mogućnost pred ovim sudom osporiti temeljni stav tuženika sadržan u njegovom rješenju.
19. Budući ni ostali prigovori navedeni u tužbi ne utječu na odluku u ovom sporu, Sud utvrđuje kako osporenim rješenjem nije povrijeđen zakon na štetu tužiteljice.
20. Stoga je temeljem odredbe članka 117. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima odlučeno kao u izreci ove presude.
21. S obzirom na zahtjev tužiteljice za naknadom troškova ovog upravnog spora, Sud navodi kako je isti utemeljen na članku 144. i pod pretpostavkom ostvarenja uvjeta iz članka 147. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima. Budući je sukladno članka 147. stavku 1. Zakona propisano da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora i imajući na umu kako je točkom I izreke ove presude odbijen tužbeni zahtjev za poništenje osporenog rješenja, Sud zaključuje kako je tužiteljica ovaj upravni spor izgubila te je tada u obvezi snositi sve njegove izdatke pa posljedično i troškove vlastitog zastupanja. Iz ovog razloga odlučeno kao u točki II izreke ove presude.
Zagreb, 29. svibnja 2025.
Sutkinja:
Janja Topol
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude.
Dna:
1. Tužitelju
2. Tuženiku
3. U spis
