Poslovni broj Pr-73/2024-10

Republika Hrvatska

Općinski sud u Zadru

Ulica plemića Borelli 9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zadru, po sutkinji tog suda Nevi Lukin, u pravnoj stvari tužitelja ZČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku CČ, odvjetniku u [adresa], protiv tuženika LTH Metalni lijev d.o.o. Benkovac, Ulica Benkovačke bojne 21, OIB: 90584148841, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Kotlar, Vidov i partneri d.o.o. Zadar, radi utvrđenja ništetnosti ugovora, nakon održane glavne javne rasprave zaključene 12. svibnja 2025. u nazočnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja i punomoćnice tuženika, 29. svibnja 2025. javno je objavio i

p r e s u d i o  j e

Utvrđuje se da je ništetan Aneks Ugovora o radu zaključen između tužitelja i tuženika dana 23. veljače 2004. kojim je tužitelj imenovan ovlaštenikom za obavljanje poslova zaštite na radu i kojim su u Članku XIX ugovorena prava i dužnosti tužitelja kao ovlaštenika poslodavca za zaštitu na radu te da isti ne proizvodi pravne učinke.

Obrazloženje

1. Tužitelj CČ (dalje: tužitelj) 18. prosinca 2024. ovom sudu podnosi tužbu protiv tuženika LTH Metalni lijev d.o.o. Benkovac (dalje: tuženik) u kojoj navodi da je tužitelj 01. listopada 2002. sklopio Ugovor o radu s Metalni lijev TCG d.o.o. Benkovac kao poslodavcem nakon čega da je 23. veljače 2004. s poslodavcem sklopio Aneks Ugovora o radu. Aneksom Ugovora o radu tužitelj da je sukladno Zakonu o zaštiti na radu imenovan ovlaštenikom za obavljanje poslova zaštite na radu te je u Ugovor o radu stranaka dodan Članak XIX kojim su određena prava i dužnosti tužitelja kao ovlaštenika poslodavca za zaštitu na radu na način propisan Zakonom. Međutim, u Aneksu Ugovora o radu da je greškom navedeno da se nadopunjuje Ugovor o radu od 01. kolovoza 2000., a taj Ugovor o radu od 01. kolovoza 2000. da je već ranije prestao pa da se shodno tome mogao nadopuniti jedino Ugovor o radu od 01. listopada 2002. koji je bio na snazi u trenutku zaključenja spornog Aneksa. Isto tako, iz priloženog izvatka iz sudskog registra da je razvidno da je tuženik promijenio samo naziv tvrtke odnosno da je zadržana ista pravna osobnost, a iz čega da proizlazi pasivna legitimacija ovdje tuženika. Tužitelj dalje navodi da se sukladno odredbi čl. 8. st. 4. Zakona o radu na sklapanje, valjanost, prestanak ili drugo pitanje u vezi s ugovorom o radu, kolektivnim ugovorom ili sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, a koje nije uređeno ovim ili drugim zakonom, da se primjenjuju u skladu s naravi toga ugovora, opći propisi obveznoga prava, dalje citirajući sadržaj odredbi čl. 269. st. 2., čl. 270. st. 1., čl. 271., 322. st. 1., čl. 324. st. 1., čl. 327. st. 1., čl. 328. i čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima. Ističe da se pred Općinskim sudom u Zadru protiv tužitelja kao okrivljenika vodi kazneni postupak pod poslovnim brojem K-613/23 (K-748/20) zbog kaznenog djela protiv opće sigurnosti, ljudi i imovine i sigurnosti prometa - teško kazneno djelo protiv opće sigurnosti iz čl. 271. st. 4. u svezi čl. 263. st. 3. i 2. Kaznenog zakona, a iz obrazloženja rješenja Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Kž-305/2022 od 12. prosinca 2023. donesenog u tom predmetu da proizlazi da sud u ponovljenom postupku treba analizirati koja je ovlaštenja optuženik imao na temelju Ugovora o radu i pratećih aneksa te preuzete obveze iz tih ugovora dovesti u vezu sa zakonskim odredbama te dati ocjenu o djelokrugu rada tužitelja. Prema tome, utvrđenje ništetnosti spornog Aneksa Ugovora o radu od 23. veljače 2004. da predstavlja prethodno pitanje koje je od odlučne važnosti za donošenje odluke u kaznenom postupku koji se vodi protiv tužitelja. U tom kaznenom postupku da su provedena tri sudska vještačenja na okolnosti objektivne mogućnosti ispunjavanja obveza tužitelja kao ovlaštenika zaštite na radu, a obzirom na organizaciju i broj zaposlenih u vrijeme predmetne nezgode te obzirom da je u navedeno vrijeme tužitelj od strane tuženika bio imenovan kao jedini ovlaštenik za zaštitu na radu, kao i na okolnosti uobičajene prakse i radu imenovanja ovlaštenika za zaštitu na radu sa opisom rada i brojem zaposlenih kod tuženika. Sukladno Nalazu i mišljenju Ekspert d.o.o. za sigurnost i vještačenja od 06. srpnja 2015. izrađenom po DČ, dipl.ing.sig., ing.el., stalnom sudskom vještaku za zaštitu na radu, obveze ovlaštenika da su bile navedene u Aneksu Ugovora o radu ZČ te da je iz Aneksa Ugovora o radu Mandić ZČ da je vidljivo da se na njega prenose sve mjere iz čl. 73. Zakona o zaštiti na radu tj. u aneksu ugovora su prepisane sve mjere koje su navedene u tom članku, međutim, navedene mjere da prelaze okvir djelokruga tužitelja jer da je isti bio poslovođa samo petnaestorici radnika održavanja, a ne svim proizvodnim radnicima pa tako ni stradalom HČ. Tužitelj da nije mogao imati ovlasti prema stradalom kako je to navedeno u njegovom Aneksu ugovora i čl. 73. Zakona o zaštiti na radu jer tužitelj nije rukovodio radom HČ. Tužitelj da je radio u prvoj smjeni, a nesreća da se dogodila prilikom rada stradalog u drugoj smjeni. Nadalje, u tom nalazu i mišljenju da se navodi da tužitelj nije mogao obavljati funkciju ovlaštenika kao jedini ovlaštenik imenovan od strane poslodavca. Tužitelj da je mogao obavljati funkciju ovlaštenika samo za one radnike kojima je rukovodio tj. za petnaestoricu radnika u održavanju, a za radnike kojima nije rukovodio tužitelj da nije mogao obavljati posao ovlaštenika. Ovlaštenik da mora nadzirati da li radnici rade u skladu s propisima i uputama proizvođača i da li koriste osobna zaštitna sredstva. Ako tužitelj ne rukovodi radnicima onda da ih ne može niti nadzirati. Tužitelj da pogotovo ne može nadzirati radnike koji ne rade u njegovoj smjeni kao što je to bilo prilikom stradavanja HČ. Isto tako, iz dopune nalaza i mišljenja vještaka da proizlazi da je iz dostavljenog dokumenta Procjena opasnosti TCG Metalni lijev, Revizija 3 s datumom veljača/ožujak 2005. godine, a koja je napravljena nakon stradavanja HČ, vidljivo da je broj ovlaštenika poslodavca povećan na 20, a što je u skladu s propisima. Nadalje, u Nalazu i mišljenju Vještačenja Ožanić d.o.o. Zagreb od 07. ožujka 2018. izrađenom po JČ, specijalistu kvalitete rada, dipl.ing.znr.ing.el.automatičar, stalnom sudskom vještaku za zaštitu i sigurnost na radu, da je navedeno „Poslodavac je trebao imati više ovlaštenika zaštite na radu, svakog u jednoj smjeni i u svakom pogonu po jednoga“; objektivno tužitelj nije bio u mogućnosti ispunjavanja obaveza ovlaštenika za zaštitu na radu, a s obzirom na organizaciju i broj zaposlenika u LTH Metalni lijev d.o.o. u vrijeme prometne nezgode i s obzirom da je u navedeno vrijeme od strane poslodavca bio imenovan kao jedini ovlaštenik za zaštitu na radu, jer se radilo u više smjena, a oštećeni je stradao u drugoj smjeni kada tužitelj nije radio. U drugoj smjeni je poslodavac trebao organizirati drugog ovlaštenika zaštite na radu; uobičajena praksa za imenovanja ovlaštenika za zaštitu na radu za poduzeća sa opisom rada i brojem zaposlenih kao što je to LTH Metalni lijev d.o.o. je da u svakoj smjeni radi minimalno jedan ovlaštenik, a ako ima više službi tada za svaku službu po jedan ovlaštenik ZNR npr. Služba proizvodnje jednog, služba transporta jednog, služba održavanja jednog i sl.“ Konačno, u Nalazu i mišljenju izrađenom od strane IČ, mag. ing. stroj., sudskog vještaka za strojarstvo i brodostrojarstvo za zaštitu na radu od 10. prosinca 2018. da je navedeno „Obveze ovlaštenika za zaštitu na radu definirane su čl. 73. ZZNR-a, te su kao takve sukladno čl. 13. ZZNR-a Aneksom ugovora obvezale okrivljenika, ali je poslodavac, htijući zadovoljiti formu, previdio da u čl. 13. ZZNR-a postoji i stavak 3. koji propisuje: Ovlaštenik u smislu st. 2. ovoga članka je svaka osoba koja rukovodi radom jednog ili više radnika na kojeg je prenijeto ovlaštenje u pisanom obliku; te da je sukladno tome ključna riječ „rukovodi“, pa je analogno tome bio odgovoran samo za radnike u dijelu održavanja, kao i za ispravnost strojeva i uređaja, kako u tehnološkom smislu, tako i u smislu ispravnosti za rad na siguran način, samo u odjelu održavanja.“ Nadalje tužitelj navodi da se u tom Nalazu i mišljenju navodi da tužitelj nije mogao objektivno obavljati posao ovlaštenika zaštite na radu za cijelu tvrtku iz više razloga, već rukovodeću i nadzornu funkciju samo u svom odjelu održavanja. Isto tako, u tom nalazu i mišljenju da se navodi da je iz Aneksa Ugovora o radu vidljivo da je sukladno čl. XIX. „Određuju se prava i dužnosti ovlaštenika poslodavca za zaštitu na radu, na način propisan zakonom“, a Zakon u čl. 73. predviđa da „Ukoliko poslodavac sam ne provodi mjere zaštite na radu, dužan je svojim ovlaštenicima dati ovlaštenja za poduzimanje mjera u okviru njihovog djelokruga“, te je time formalno tužitelj bio zadužen samo za poduzimanje mjera u okviru Odjela održavanja strojeva, naime, niti jedan dokument u spisu ne postoji kojim bi se tužitelju proširile ovlasti ili povećao djelokrug rada. Nadalje, poslodavac, direktor Z je u svom svjedočenju izričito naveo da nije bilo razlike u ovlaštenjima između smjenskih poslovođa i tužitelja u pogledu zaštite na radu. To podrazumijeva da su smjenski poslovođe bili dužni prijaviti svaki nedostatak koji se odnosio na funkcioniranje stroja u tehnološkom smislu, ali i u ispravnosti stroja za rad na siguran način.“ Isto tako, u tom Nalazu i mišljenju da stoji „U proizvodnim djelatnostima, u tvrtkama koje imaju više organizacijskih odjela i rade u više smjena, uobičajeni postupak je da svaki odjel i svaka smjena imaju svog ovlaštenika zaštite na radu. Broj ovlaštenika ovisi i o veličini tvrtke, ali prije svega ovisi o procjeni rizika, te se na osnovu toga određuje broj ovlaštenika za zaštitu na radu. U LTH Metalni lijev d.o.o. sukladno Procjeni opasnosti Revizija 3 s datumom veljača/ožujak 2005. da je određeno 20 ovlaštenika za zaštitu na radu, što je primjereno tvrtki te veličine.“ Iz svih provedenih vještačenja da se tako nedvojbeno zaključuje da je tužitelj protivno prisilnim odredbama Zakona o zaštiti na radu imenovan ovlaštenikom za obavljanje poslova zaštite na radu te da prava i dužnosti koja su mu dodijeljena člankom XIX. spornog Aneksa Ugovora o radu tužitelj nije bio u objektivnoj mogućnosti ispuniti pa je stoga ugovoreni predmet obveze nedopušten i nemoguć. Tužitelj navodi da on kao stranka spornog Aneksa Ugovora o radu ima pravni interes za podnošenje ove tužbe te postavlja tužbeni zahtjev na utvrđenje da je ništetan Aneks Ugovora o radu zaključen između tužitelja i tuženika od 23. veljače 2004. kojim je tužitelj imenovan ovlaštenikom za obavljanje poslova zaštite na radu te kojim su mu u odredbi čl. XIX. određena prava i dužnosti kao ovlaštenika tuženika za zaštitu na radu na način propisan Zakonom, te da isti ne proizvodi pravni učinak.

2. U odgovoru na tužbu dostavljenom sudu 03. ožujka 2025. tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti. Tvrdi da su navodi tužitelja izneseni u tužbi kao i navodi da bi predmetni Aneks Ugovora o radu od 23. veljače 2004. bio ništetan u cijelosti neosnovani. Sukladno Ugovoru o radu od 01. listopada 2002. tužitelj da je bio raspoređen na poslove radnog mjesta Rukovoditelj održavanja. Aneksom Ugovora o radu od 23. veljače 2004. tužitelj da je imenovan ovlaštenikom za obavijanje poslova zaštite na radu. Poslovi koje je tužitelj kao ovlaštenik zaštite na radu sukladno sklopljenom Aneksu ugovora o radu bio ovlašten izvršavati da su navedeni u predmetnom Aneksu. Sukladno Zakonu o radu koji je bio na snazi u trenutku sklapanja predmetnog Aneksa Ugovora o radu, a koji zakon da je lex specialis, točnije čl. 12. obvezni sadržaj ugovora o radu da je naznaka naziva, naravi ili vrsti rada na koji se radnik zapošljava ili kratak popis ili opis poslova. Predmetni Aneks ugovora o radu koji sadrži opis poslova za koje je bio zadužen tužitelj da predstavlja obvezni sadržaj ugovora o radu sukladno Zakonu o radu i kao takav da ne može biti ništetan kada se radi o popisu i opisu poslova koje je ovaj radnik trebao obavljati u sklopu opisanog radnog mjesta. Slijedom navedenog na predmetni članak Aneksa ugovora o radu, ovo suprotno navodima tužitelja, da se kao lex specialis primjenjuje Zakon o radu, a ne Zakon o obveznim odnosima odnosno opći propis obveznog prava ( lex generalis). Nadalje, tužitelj da utvrđuje ništetnim čitav Aneks ugovora o radu pa time i radno mjesto na koje je raspoređen, što da ne bi bilo u skladu s njegovim navodima iz tužbe iz koje da proizlazi da tužitelj osporava određene poslove koji su mu bili naznačeni kao njegova zaduženja, jer ništetnost nekih odredbi ugovora (sve i da postoje što tuženik osporava u ovom slučaju) ne povlači za sobom i ništetnost cijelog ugovora ovdje cijelog Aneksa ugovora o radu. Tuženik tvrdi da je činjenica, a s obzirom na navode tužitelja iznesene u tužbi, da je tužitelj pokrenuo ovaj postupak očigledno u svrhu postizanja povoljnije pozicije u kaznenom postupku koji se protiv njega vodi, a što da uopće niti nije od utjecaja za sam kazneni postupak u kojem da se sukladno Kaznenom zakonu treba utvrđivati kaznena odgovornost koja je samostalna bez obzira na opis poslova koja je tužitelj trebao obavljati prema ugovor o radu ili aneksu, a nesporno je da je isti bio raspoređen na poslove ovlaštenika za obavljanje poslova zaštite na radu, bez obzira na činjenicu koji opseg poslova je isti mogao izvršavati sukladno Zakonu o zaštiti na radu. Činjenica da tužitelj eventualno ne bi mogao kaznenopravno biti odgovoran da ne znači da bi bio ništetan opis poslova radnog mjesta na koje je isti bio raspoređen sukladno Aneksu Ugovora o radu i Zakona o radu. Navodi koje tužitelj iznosi u tužbi kao i vještačenja na koja se poziva da su usmjerena u smjeru utvrđivanja kaznenopravne odgovornosti, koja da pretpostavlja potpuno druge zakonske pretpostavke, neovisno o činjenici koji su poslovi tužitelju bili navedeni u opisu njegovog radnog mjesta sukladno Zakonu o radu. Popis poslova radnog mjesta na koje je tužitelj bio raspoređen da ne predstavlja ništetnu odredbu Ugovora o radu. Sve i da je tuženik u konkretnom periodu trebao imati više ovlaštenika zaštite na radu, kako se to tužitelj poziva u tužbi, da ne znači da tužitelj ne bi izvršavao poslove kakvi su mu opisani predmetnim Aneksom ugovora o radu možda u smanjenom obujmu odnosnu u odnosu na manji broj radnika. Međutim, tužitelj da bi i dalje obavljao predmetne poslove kako su opisani u Aneksu Ugovora o radu i to da tu odredbu ne čini ništetnom. Iz priloženih nalaza i mišljenja koji su izrađeni za potrebe kaznenog postupka da ne bi proizišlo da opis poslova koji su bili predviđeni za njegovo radno mjesto ne bi bio dopušten odnosno da bi isti bio ništetan ili suprotan zakonskim propisima, već samo to da bi tužitelj eventualne te poslove mogao obavljati u odnosu na manji broj radnika kao i na smjenu u kojoj je radio, ali to da ne čini ovaj dio Aneksa ništetnim, niti da iz tih nalaza i mišljenja proizlazi da bi se radilo o ništetnoj odredbi Ugovora o radu. Tužitelj da je kao ovlaštenik zaštite na radu bio ovlašten izvršavati i obavljati sve poslove svog radnog mjesta kako je to navedeno u Aneksu Ugovora o radu te da se ne radi o opisu poslova koji bi bili protivni Zakonu o zaštiti na radu za koje je takva osoba kao ovlaštenik zaštite na radu zadužen, dok da sama činjenica da tužitelj nije radio u trenutku ozljeđivanja radnika HČ ne znači da je uslijed toga prekoračen opseg njegovih poslova kao i da bi opis poslova predstavljao ništetnu odredbu. Navodi koji se iznose u priloženim nalazima i mišljenjima iz kaznenog postupka, da predstavljaju utvrđivanje kaznenopravne odgovornosti i mogućnosti može li tužitelj kazneno odgovarati za ozljedu u konkretnom slučaju, ali isti da ne dovode u pitanje zaduženja koja je isti mogao i trebao obavljati u trenutku kada je isti obavljao poslove svog radnog mjesta u svojoj smjeni. Navodi koje tužitelj čini spornim, a koji proizlaze iz nalaza i mišljenja izrađenih u kaznenom postupku da se odnose samo na broj radnika kojima je tužitelj mogao upravljati kao i smjenu u kojoj je mogao raditi, a takve odredbe da nisu stavljene u njegov Ugovor o radu već da je ovlaštenja iz Ugovora o radu (aneksa) i dalje mogao izvršavati, ista nisu ništena, već da se eventualno mogu primijeniti samo na radnike kojima je isti trebao biti dodijeljen kao ovlaštenik zaštite na radu kao i na smjenu u kojoj je isti kao ovlaštenik zaštite na radu realno radio. Također, iz priloženih nalaza i mišljenja da ne proizlazi da opis poslova koji su ugovoreni spornim Aneksom ne bi bili zaista zaduženja tužitelja već je pitanje u kojem odjelu je tužitelj te poslove mogao obavijati, u odnosu na koji dio tvrtke, koje radnike i koju smjenu, a što nikako taj Aneks ne čini ništetnim. Opis poslova koje je tužitelj trebao obavljati te taj dio Aneksa ugovora o radu da nije ništetan jer da se zaista radi o poslovima koje je isti kao ovlaštenik zaštite na radu bio ovlašten obavijati odnosno da se radi o poslovima koje je sukladno Zakonu o radu i Ugovor o radu trebao obavljati slijedom čega da je tužba tužitelja u cijelosti promašena. Nadalje, svi navodi na koje se tužitelj poziva, a koji su predmet nalazi i mišljenja izrađenih za potrebe kaznenog postupka, da nemaju nikakve veze sa predmetnim Aneksom ugovora o radu, jer da činjenice koje vještaci navode da bi ustvari predstavljale prelaženje okvira mogućnosti tužitelja (a ne sam opis poslova), opće nisu činjenice koje su kao take navedene u Aneksu ugovora o radu kao zaduženja i ovlasti tužitelja, slijedom čega da je netočan navod tužitelja da bi s te osnove predmetni Aneks bio ništetan. Slijedom navedenog tuženik predlaže odbiti tužbu i postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti.

3. Na pripremnom ročištu održanom 12. svibnja 2025. tuženik navodi da nakon uvida u dodatnu dokumentaciju i kazneni spis u cijelosti potvrđuje i priznaje činjenične navode koje tužitelj iznosi u povijesnom dijelu tužbe kao i sve druge zaključke iznesene u dokumentaciji priloženoj uz tužbu.

4. U dokaznom je postupku sud pročitao i pregledao Ugovor o radu sklopljen 01. listopada 2002. (list spisa 7-9), Aneks Ugovora o radu sklopljen 23. veljače 2004. (list spisa 10), izvadak iz sudskog registra za subjekt upisa LTH Melani lijev d.o.o. (list spisa 11-16), povijesni izvadak iz sudskog registra za subjekt upisa Melani lijev TCG d.o.o. (list spisa 17- 26), nalaz i mišljenje Ekspert d.o.o. Zagreb društva ovlaštenog za sudska vještačenja iz zaštite na radu, zaštite od požara i eksplozija (list spisa 27-38), nadzor iz područja zaštite na radu (list spisa 40-41), e-mail komunikaciju (list spisa 42-43), dopunu nalaza i mišljenja Ekspert d.o.o. Zagreb društva ovlaštenog za sudska vještačenja iz zaštite na radu, zaštite od požara i eksplozija (list spisa 44), nalaz i mišljenje Vještačenja Ožanić d.o.o. Zagreb društva ovlaštenog za sudska vještačenja iz područja zaštite i sigurnosti na radu (list spisa 45-51), vještačenje stalnog sudskog vještaka za strojarstvo i brodostrojarstvo i zaštitu na radu IČ (list spisa 52-60), rješenje Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Kž-305/2022-4 od 12. prosinca 2023. (list spisa 61-65) i spis Općinskog suda u Zadru poslovni broj K-613/2023. Izvedeni su time u postupku svi predloženi dokazi.

5. Tužbeni zahtjev je osnovan.

5.1. Tužitelj tužbenim zahtjevom traži utvrđenje da je ništetan Aneks Ugovora o radu zaključen između tužitelja i tuženika 23. veljače 2004. kojim je tužitelj imenovan ovlaštenikom za obavljanje poslova zaštite na radu i kojim su ugovorene njegove obveze tvrdeći da on objektivno nije bio u mogućnosti ispuniti obvezu ugovorenu tim Aneksom radi čega da je ugovoreni predmet obveze nemoguć i tvrdeći da je obveza ugovorena Aneksom nedopuštena radi čega da je predmet Aneksa nedopušten pa je tako predmet ovog spora utvrđenje ništetnim aneksa ugovora o radu sklopljenog između radnika i poslodavca.

5.2. Odredba čl. 7. st. 1. Zakona o radu („Narodne novine“ br. 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03, 142/03, 30/04, 137/04, dalje: ZoR), važećeg u vrijeme sklapanja predmetnog Aneksa Ugovora o radu, propisuje da je osoba koja zapošljava (poslodavac) obvezna u radnom odnosu radniku dati posao te mu za obavljeni rad isplatiti plaću, a radnik je obvezan prema uputama poslodavca datim u skladu s naravi i vrstom rada, osobno obavljati preuzeti posao pri čemu čl. 8. st. 1. ZoR propisuje da je radnik u smislu tog Zakona fizička osoba koja u radnom odnosu obavlja određene poslove za poslodavca.

5.3. Sukladno čl. 9. st. 1. ZoR u radnom odnosu su se poslodavac i radnik dužni pridržavati odredbi tog i drugih zakona, međunarodnih ugovora koji su sklopljeni i potvrđeni u skladu s Ustavom i objavljeni, drugih propisa, kolektivnih ugovora i pravilnika u svezi s radnim odnosom.

5.4. Sukladno čl. 10. ZoR na sklapanje, valjanost, prestanak ili drugo pitanje u svezi s ugovorom o radu, kolektivnim ugovorom ili sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, a koje nije uređeno tim ili drugim zakonom, primjenjuju se u skladu s naravi toga ugovora opći propisi obveznoga prava.

5.5. Odredba čl. 17. st. 1. ZoR propisuje da ugovor o radu sklopljen u pisanom obliku mora sadržavati uglavke o 1) strankama te njihovom prebivalištu odnosno sjedištu; 2) mjestu rada, a ako ne postoji stalno ili glavno mjesto rada, onda napomenu da se rad obavlja na različitim mjestima; 3) nazivu, naravi ili vrsti rada na koji se radnik zapošljava ili kratak popis ili opis poslova; 4) danu otpočinjanja rada; 5) očekivanom trajanju ugovora, u slučaju ugovora o radu na određeno vrijeme; 6) trajanju plaćenoga godišnjeg odmora na koji radnik ima pravo, a u slučaju kad se takav podatak ne može dati u vrijeme sklapanja ugovora, odnosno izdavanja potvrde, načinu određivanja trajanja toga odmora; 7) otkaznim rokovima kojih se mora pridržavati radnik, odnosno poslodavac, a u slučaju kad se takav podatak ne može dati u vrijeme sklapanja ugovora, odnosno izdavanja potvrde, načinu određivanja otkaznih rokova; 8) osnovnoj plaći, dodacima na plaću te razdobljima isplate primanja na koja radnik ima pravo; i 9) trajanju redovitoga radnog dana ili tjedna; dok st. 2. tog članka propisuje da se umjesto uglavaka pod 6), 7), 8) i 9) može u ugovoru uputiti na odgovarajuće zakone, druge propise, kolektivne ugovore ili pravilnike o radu koji uređuju ta pitanja.

6. U ovom postupku među strankama nije sporno da su tužitelj kao radnik i tuženik kao poslodavac u radnom odnosu temeljem Ugovora o radu na neodređeno vrijeme sklopljenog 01. listopada 2002. pri čemu sud uvidom u Ugovor o radu sklopljen 01. listopada 2002. (list spisa 7-9, dalje: Ugovor o radu), koji je pravna osnova radnog odnosa stranaka, utvrđuje da su isti sklopili tužitelj kao radnik i Metalni lijev TCG d.o.o. Benkovac kao poslodavac radi zasnivanja radnog odnosa na neodređeno vrijeme za obavljanje poslova radnog mjesta Rukovoditelj održavanja, koji će se poslovi obavljati u Benkovcu odnosno sjedištu poslodavca, uz početak rada 01. listopada 2002. i rad u punom radnom vremenu.

6.1. Istaknimo u svezi navedenog da među strankama nije sporno niti to da je ovdje tuženik pravni slijednik trgovačkog društva Melani lijev TCG d.o.o. Benkovac, a kako to uostalom proizlazi i iz sadržaja povijesnog izvatka iz sudskog registra za subjekt upisa Melani lijev TCG d.o.o. (list spisa 17-26) i izvatka iz sudskog registra za subjekt upisa LTH Melani lijev d.o.o. (list spisa 11-16).

6.2. Nadalje, u postupku nije sporno da je 23. veljače 2004. između tužitelja kao radnika i pravnog prednika tuženika kao poslodavca sklopljen Aneks Ugovora o radu od 01. listopada 2002. (nesporno se u Aneksu samo omaškom navodi da se Aneksom nadopunjuje Ugovor o radu sklopljen 01. kolovoza 2000.), a sud uvidom u taj Aneks Ugovora o radu sklopljen 23. veljače 2004. (list spisa 10, dalje: Aneks) utvrđuje da stranke istim dopunjuju Ugovor o radu na način da poslodavac tužitelja sukladno Zakonu o zaštiti na radu imenuje svojim ovlaštenikom za obavljanje poslova zaštite na radu te na način da istim stranke u Ugovor o radu (koji ima XVIII članaka) dodaju Članak XIX kojim određuju prava i dužnosti ovlaštenika poslodavca za zaštitu na radu, na način propisan zakonom, i to da se na poslove ne rasporedi radnik koji nije osposobljen za rad na siguran način, da se na poslove s posebnim uvjetima rada ne rasporedi zaposlenik za kojeg nije utvrđeno da ispunjava tražene uvjete odnosno da se zaposlenik koji ne ispunjava tražene uvjete ne zadrži na poslovima s posebnim uvjetima za rad, da se malodobnicima, ženama i zaposlenicima sa smanjenom radnom sposobnošću ne dozvoli rad na poslovima koji bi mogli na njih štetno utjecati, da isključi iz uporabe sve strojeve i uređaje te osobna zaštitna sredstva koja nisu ispravna, da zaposlenici rade sukladno odredbama Zakona o zaštiti na radu, propisa donesenih na temelju njega i drugih propisa zaštite na radu, uputa poslodavca, odnosno proizvođača strojeva i uređaja, zaštitnih sredstava i radnih tvari, te da koriste propisana radna sredstva, da zaposleniku zabrani rad ako ga obavlja suprotno odredbama prethodnog podstavka, da osigura potreban broj zaposlenika osposobljenih za evakuaciju i spašavanje kao i za pružanje prve pomoći te da im stavi na raspolaganje svu potrebnu opremu, da osigura da se za vrijeme rada ne piju alkoholna pića te uzimaju drug sredstva ovisnosti odnosno da zabrani rad zaposlenicima koji su na radu pod utjecajem alkohola i drugih sredstava ovisnosti te ih udalji sa rada.

7. Upravo u svezi tako Članom XIX sadržanim u Aneksu Ugovora o radu ugovorenih prava i dužnosti tužitelja kao ovlaštenika poslodavca za zaštitu na radu, a ispunjenje kojih dužnosti prema utvrđenju ovog suda nedvojbeno predstavlja obvezu tužitelja ugovorenu Aneksom Ugovora o radu, tužitelj u ovom postupku tvrdi da je ispunjenje istih bilo objektivno nemoguće kao i nedopušteno pa da se stoga radi o nemogućnoj i nedopuštenoj činidbi, a ako je objekt ugovora nemoguća i nedopuštena činidba, taj da je ugovor ništetan.

7.1. Čitanjem Članka XIX sadržanog u Aneksu Ugovora o radu prema ocjeni ovog suda proizlazi da se dužnosti (obveze) tužitelja kao ovlaštenika poslodavca za zaštitu na radu, a obzirom na način na koji su ugovorena tim Člankom, ugovaraju u odnosu na cjelokupno poslovanje poslodavca, u odnosu na sve radnike poslodavca neovisno o tome u kojem odjelu i rasporedu rada isti rade te u odnosu na sve postojeće poslovne prostore odnosno druge prostore u kojima poslodavac obavlja svoju djelatnost, a ne samo u odnosu na one radnike kojima je tužitelj rukovoditelj kao ni samo u odnosu na radnike koji rade u istom vremenu rada (smjeni) kao tužitelj.

7.2. Sukladno odredbi čl. 13. st. 2. Zakona o zaštiti na radu ("Narodne novine" br. 59/96, 94/96, 114/03, dalje: ZZR), a koji je zakon bio važeći u trenutku sklapanja predmetnog Aneksa Ugovora o radu, poslodavac može obavljanje poslova zaštite na radu prenijeti i na svojeg ovlaštenog predstavnika (ovlaštenik) pri čemu sukladno st. 4. tog članka poslodavac to ovlaštenje daje Ugovorom o radu odnosno drugim aktom kojim se utvrđuje ovlaštenje vezano za provedbu zaštite na radu dok je sukladno čl. 13. st. 3. ZZR ovlaštenik u smislu st. 2. tog članka svaka osoba koja rukovodi radom jednog ili više radnika na kojeg je prenijeto ovlaštenje u pisanom obliku.

7.3. Nadalje, sukladno odredbi čl. 73. ZZR ukoliko poslodavac sam ne provodi mjere zaštite na radu, dužan je svojim ovlaštenicima dati ovlaštenja za poduzimanje mjera u okviru njihovog djelokruga, kojima se osigurava provedba tog zakona i drugih propisa iz zaštite na radu, a naročito za to da se na poslove ne rasporedi zaposlenik koji nije osposobljen za rad na siguran način; da se na poslove s posebnim uvjetima rada ne rasporedi zaposlenik za kojeg na propisani način nije utvrđeno da ispunjava tražene uvjete, odnosno da se zaposlenik koji tražene uvjete više ne ispunjava ne zadrži na poslovima s posebnim uvjetima za rad; da se malodobnicima, ženama i zaposlenicima sa smanjenom radnom sposobnošću ne dozvoli rad na poslovima koji bi mogli na njih štetno utjecati; da isključi iz uporabe strojeve i uređaje te osobna zaštitna sredstva koja nisu ispravna; da zaposlenici rade sukladno odredbama ovoga Zakona, propisa donesenih na temelju njega, drugih propisa zaštite na radu, uputa poslodavca, odnosno proizvođača strojeva i uređaja, osobnih zaštitnih sredstava i radnih tvari, te da koriste propisana osobna zaštitna sredstva; da zaposleniku zabrani rad ako ga obavlja suprotno odredbi iz prethodnog podstavka; da osigura potreban broj zaposlenika osposobljenih za evakuaciju i spašavanje kao i za pružanje prve pomoći te da im stavi na raspolaganje svu potrebnu opremu; da osigura da se za vrijeme rada ne piju alkoholna pića te uzimaju druga sredstva ovisnosti, odnosno da zabrani rad zaposlenicama koji su na radu pod utjecajem alkohola i drugih sredstava ovisnosti te da ih udalji s rada.

7.4. Iz citiranih odredbi čl. 13. i čl. 73. ZZR, a koje su zakonske odredbe nedvojbeno odredbe prisilne naravi, proizlazi da poslodavac može obavljanje poslova zaštite na radu prenijeti na svojeg ovlaštenog predstavnika (ovlaštenika) samo u odnosu na radnike kojima je taj ovlašteni predstavnik rukovoditelj te u odnosu na radnike koje je taj ovlašteni predstavnik u mogućnosti nadzirati tijekom svog radnog vremena. Kako iz sadržaja Aneksa Ugovora o radu ne proizlazi da je poslodavac ovdje tužitelja imenovao ovlaštenikom za zaštitu na radu isključivo u pogledu radnika kojima je on rukovoditelj odnosno radnika koji rade u istoj smjeni kao tužitelj već u odnosu na cjelokupnu djelatnost poslodavca, u odnosu na sve radnike poslodavca te sve postojeće poslovne prostore odnosno druge prostore u kojima poslodavac obavlja svoju poslovnu djelatnost kao i cjelokupno radno vrijeme u kojem rade radnici poslodavca, to sud utvrđuje da je Članak XIX sadržan u Aneksu Ugovora o radu protivan prisilnim odredbama čl. 13. i čl. 73. ZZR. Kako je pri tome Članak XIX u biti cjelokupni sadržaj Aneksa Ugovora o radu, to je utvrđenje ovog suda da je cjelokupni Aneks Ugovora o radu protivan prisilnom propisu i kao takav sukladno čl. 103. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99, dalje: ZOO/91) koji propisuje da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima te moralu društva ništav ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo, ništetan.

7.5. Osim toga, odredba čl. 46. ZOO/91 propisuje da se ugovorna obveza može sastojati u davanju, činjenju, nečinjenju ili trpljenju te da mora biti moguća, dopuštena i određena odnosno odrediva pa kako dalje čl. 49. ZOO/91 propisuje da je predmet obveze nedopušten ako je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima te moralu društva, to sud temeljem utvrđenja da je obveza tužitelja ugovorena Aneksom Ugovora o radu protivna ZZR kao prisilnom propisu utvrđuje da je takva obveza nedopuštena, a sukladno čl. 47. ZOO/91 ugovor je ništav kada je predmet obveze nedopušten.

7.6. U prilog takvom utvrđenju suda svjedoči i nalaz i mišljenje Ekspert d.o.o. Zagreb društva ovlaštenog za sudska vještačenja iz zaštite na radu, zaštite od požara i eksplozija (list spisa 27-38) s dopunom nalaza i mišljenja Ekspert d.o.o. Zagreb društva ovlaštenog za sudska vještačenja iz zaštite na radu, zaštite od požara i eksplozija (list spisa 44), korištenju kojeg nalaza i mišljenja s dopunom izrađenog za potrebe kaznenog postupka koji se pred Općinskim sudom u Zadru vodi pod poslovnim brojem K-613/2023 kao dokaza u ovom postupku se parnične stranke nisu protivile, a budući iz istog proizlazi da ovdje tužitelj u odnosu na smrtno stradalog AČ uslijed ozljede na radu 08. prosinca 2004. oko 21,30 sati kod rada u drugoj smjeni u ljevaonici tuženika na stroju za tlačno lijevanje, nije imao ovlasti navedene u Aneksu Ugovora o radu jer ovdje tužitelj nije rukovodio radom stradalog te jer je ovdje tužitelj radio u prvoj smjeni, a nesreća se dogodila prilikom rada stradalog u drugoj smjeni te iz kojeg proizlazi da ovdje tužitelj nije mogao obavljati funkciju ovlaštenika kao jedini ovlaštenik imenovan od strane poslodavca već je mogao obavljati funkciju ovlaštenika samo za one radnike kojima je rukovodio korektno samo za petnaestoricu radnika u održavanju dok za radnike kojima nije rukovodio nije mogao obavljati posao ovlaštenika budući ako tužitelj ne rukovodi radnicima onda te radnike niti ne može nadzirati pri čemu pogotovo ne može nadzirati radnike koji ne rade u njegovoj smjeni kao što je to bio slučaj kod HČ.

7.7. Nadalje, u prilog takvom utvrđenju suda svjedoči i nalaz i mišljenje Vještačenja Ožanić d.o.o. Zagreb društva ovlaštenog za sudska vještačenja iz područja zaštite i sigurnosti na radu (list spisa 45-51), korištenju kojeg nalaza i mišljenja izrađenog za potrebe kaznenog postupka koji se pred Općinskim sudom u Zadru vodi pod poslovnim brojem K- 613/2023 kao dokaza u ovom postupku se parnične stranke također nisu protivile, iz kojeg proizlazi da ovdje tužitelj objektivno nije bio u mogućnosti ispunjavanja obveza ovlaštenika za zaštitu na radu, a za koje sud ističe da su određene upravo Člankom XIX sadržanim u Aneksu Ugovora o radu, a s obzirom na organizaciju i broj zaposlenika tuženika odnosno budući je od strane tuženika tužitelj imenovan jedinim ovlaštenikom za zaštitu na radu, a rad kod tuženika je organiziran u više smjena te tužitelj nije rukovoditelj svim radnicima zaposlenim kod tuženika. Pri tome, osim što ovaj nalaz i mišljenje svjedoči u prilog utvrđenju suda da je obveza tužitelja ugovorena Aneksom Ugovora o radu protivna ZZR kao prisilnom propisu i kao takva nedopuštena, iz istog dalje proizlazi i to da ovdje tužitelj nije objektivno bio u mogućnosti ispuniti dužnosti određene Člankom XIX sadržanim u Aneksu Ugovora o radu, a temeljem čega sud dalje utvrđuje i to da je obveza tužitelja ugovorena Aneksom Ugovora o radu, u onom sadržaju kako je ugovorena tim Aneksom, nemoguća činidba. Kako se sukladno čl. 46. ZOO/91 ugovorna obveza može sastojati u davanju, činjenju, nečinjenju ili trpljenju i mora biti moguća, dopuštena i određena odnosno odrediva, to sud temeljem utvrđenja da obveza tužitelja ugovorena Aneksom Ugovora o radu nije moguća dalje utvrđuje, ovo temeljem čl. 47. ZOO/91 koji propisuje da je ugovor ništav kada je predmet obveze nemoguć, da je Aneks Ugovora o radu ništetan i zbog tog razloga što je istim ugovorena nemoguća obveza odnosno iz razloga što je istim ugovorena obveza koju tužitelj objektivno u njenom punom ugovorenom sadržaju ne može ispuniti.

7.8. Konačno, u prilog takvom utvrđenju svjedoči i nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za strojarstvo i brodostrojarstvo i zaštitu na radu IČ (list spisa 52-60), korištenju kojeg nalaza i mišljenja izrađenog za potrebe kaznenog postupka koji se pred Općinskim sudom u Zadru vodi pod poslovnim brojem K-613/2023 kao dokaza u ovom postupku se parnične stranke nisu protivile, iz kojeg proizlazi da su obveze ovlaštenika za zaštitu na radu definirane čl. 73. ZZR sukladno Aneksu Ugovora o radu obvezivale ovdje tužitelja, ali da je pri ugovaranju Aneksa previđeno to da je čl. 13. st. 3. ZZR propisano da je ovlaštenik osoba koja rukovodi radom jednog ili više radnika pri čemu je ključna riječ rukovodi, analogno čemu je ovdje tužitelj mogao biti odgovoran kao ovlaštenik samo za radnike u odjelu održavanja u kojem sam radi, dakle, ne i drugim odjelima tuženika. Nadalje, iz ovog nalaza i mišljenja proizlazi i to da ovdje tužitelj objektivno nije mogao obavljati posao ovlaštenika zaštite na radu za cijelu tvrtku, a kakva je obveza tužitelja prema utvrđenju ovog suda ugovorena Aneksom Ugovora o radu, budući obavljanje tih poslova podrazumijeva rukovodeću i nadzornu funkciju samo u odjelu održavanja u kojem tužitelj radi dok Aneksom Ugovora o radu obveza tužitelja nije određena (ugovoren) na takav način.

7.9. Utvrdivši tako kao nedvojbeno u ovom postupku da je obveza (dužnost) tužitelja onako kako je ugovorena Aneksom Ugovora o radu (Članak XIX) nedopuštena i nemoguća, a temeljem takvog utvrđenja dalje utvrdivši, ovo sukladno čl. 47. ZOO/91 i čl. 103. st. 1. ZOO/91, da je Aneks Ugovora o radu ništetan, sud je tužbeni zahtjev ocijenio osnovanim i odlučio kao u izreci presude.

8. Odluka o parničnom trošku je izostala budući su obje stranke na ročištu glavne rasprave održanom 12. svibnja 2025. navele da ne potražuju naknadu parničnog troška.

U Zadru, 29. svibnja 2025. godine

S u d a c

Neva Lukin

Uputa o pravnom lijeku:

1. Stranci koja je pristupila na ročište za objavu, rok za žalbu teče od dana tog ročišta. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Žalba se dostavlja pisano ovom sudu za sud drugog stupnja.

2. Stranci koja nije pristupila na ročište za objavu presude, a o njemu je uredno obaviještena, rok za žalbu teče od dana tog ročišta. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Žalba se dostavlja pisano ovom sudu za sud drugog stupnja.

3. Stranci koja nije pristupila na ročište za objavu presude, a o njemu nije uredno obaviještena, rok za žalbu teče od dana dostave pisanog otpravka presude. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Žalba se dostavlja pisano ovom sudu za sud drugog stupnja.

DNA:

1. Tužitelju po punomoćniku,

2. Tuženiku po punomoćnicima.