REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Karlovcu

Karlovac

P- 423/2024

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Karlovcu po sucu Renati Vrđuka, u pravnoj stvari tužitelja LM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Ivanu Borni Ninčeviću, odvjetniku iz Karlovca, protiv tuženika Karlovačka banka d.d. Karlovac, I. G. Kovačića 1, OIB: 08106331075, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon provedene glavne i javne rasprave dovršene 6. svibnja 2025., u nazočnosti punomoćnika stranaka, po objavi od 29. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe članka III. Ugovora o hipotekarnom kreditu broj računa: 514013, broj partije: 20132477 od 3. svibnja 2010. godine koji su sklopili tužitelj LM, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kao korisnik kredita i tuženik Karlovačka Banka d.d., OIB: 08106331075, Ivana Gorana Kovačića 1, Karlovac, kao kreditor, u dijelu u kojem glasi: „Naknadu za izvršenu uslugu kreditiranja plaća Korisnik kredita u visini od 2% odobrenog kredita, jednokratno, unaprijed, sukladno Odluci o naknadama za obavljanje bankarskih usluga.”

II Nalaže se tuženiku KARLOVAČKA BANKA d.d., OIB: 08106331075, Ivana Gorana Kovačića 1, 47000 Karlovac isplatiti tužitelju LM, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], iznos od 769,64 EUR sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 10.5.2010. do 31.7.2015. po stopi koja se obračunava prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 1.8.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, od 1.1.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine pa do isplate, u roku od 15 dana.

III Tužena je dužna tužitelju, naknaditi parnične troškove u iznosu od 779,64 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 29. svibnja 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje

1.Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom sklopio 3. svibnja 2010. godine Ugovor o hipotekarnom kreditu broj računa: 514013, broj partije: 20132477 (u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu) kojim se tuženik obvezao tužitelju staviti na raspolaganje iznos od 289.741,32 HRK u protuvrijednosti 40.000,00 EUR po srednjem tečaju tuženika na dan zaključenja predmetnog ugovora, isplatom na račun tužitelja.

1.1.Tuženik je tužitelju čl. III. predmetnog Ugovora o kreditu nametnuo obvezu plaćanja naknade za izvršenu uslugu kreditiranja u visini od 2% odobrenog kredita, jednokratno, unaprijed, sukladno Odluci o naknadama za obavljanje bankarskih usluga.

1.2. Tužitelj ističe kako je predmetna odredba Ugovora o kreditu ništetna. Tuženik prije i u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu s tužiteljem nije pojedinačno pregovarao niti je Ugovorom utvrdio koliko će iznositi naknada za izvršenu uslugu kreditiranja jer tuženik nije tužitelju točno prezentirao koje će on troškove točno imati u vezi postupka odobravanja kredita, pa da bi iste troškove tužitelj morao naknaditi niti mu je objasnio strukturu tih troškova i zašto je iznos te naknade u izravnoj korelaciji s iznosom kredita koji se traži.

Predmetni Ugovor o kreditu, zaključen na opisani način, bez mogućnosti pojedinačnog pregovaranja, sastavljen na unaprijed otisnutom obrascu pripremljenom od strane tuženika kao trgovca, zaključen je protivno odredbama članka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013, 41/2014, dalje ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu.

1.3. Člankom 96. ZZP-a propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije posebno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da se ima smatrati da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

Slijedom svega navedenog, tužitelj ističe – sukladno odredbama čl. 96. i 97. ZZP, kako je odredba ovakvog sadržaja u tipskom ugovoru, a o kojoj odredbi tužitelj kao potrošač nije pojedinačno pregovarao i koja je uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača nepoštena, a prema čl. 102. st. 1. ZZP- a nepoštena ugovorna odredba je ništetna.

Temeljem navedene ništetne odredbe Ugovora o kreditu o naknadi za izvršenu uslugu kreditiranja, tuženik je 10. svibnja 2010. naplatio od tužitelja iznos od 5.798,84 HRK / 769,64 EUR.

1.4.Tužitelj se poziva na odredbu čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ( dalje ZOO) koja propisuje da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

Prema stavku 3. istog članka obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kada se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

1.5.Stoga tužitelj potražuje od tuženika povrat iznosa od 769,64 EUR koji je uplatio tuženiku na temelju ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu, a kako odredba čl. 1115. ZOO-a određuje da je tuženik kao nepošteni stjecatelj dužan platiti tužitelju i zakonske zatezne kamate na iznos od dana stjecanja to tužitelj potražuje i zz kamate na iznos glavnog potraživanja koja teče od 0. svibnja 2010. do isplate.

1.6. Tužitelj potražuje i naknadu parničnih troškova.

2. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se ugovorna odredba čl. III Ugovora o kreditu imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom.

2.1. Navodi da je pogrešna tvrdnja tužitelja da je odredba o naknadi za izvršenu uslugu ugovorena u čl. III Ugovora, za koju je propisano da se naplaćuje sukladno Odluci o naknadama Banke za obavljanje bankarskih usluga, nepoštena te samim time i ništetna.

Tužena navodi kako je iznos naknade naznačen u samom ugovoru čiji je nacrt tužitelj dobio na uvid prije potpisivanja u prodajnom razgovoru s djelatnikom/zaposlenicom tužene te su joj sve informacije o glavnim značajkama kreditnog procesa pojašnjene. Pogrešna je tvrdnja tužitelja, da navedena odredba čl. III. predmetnog Ugovora o kreditu nije niti jasna niti određena, obzirom da iz iste nije vidljivo niti je razumljivo koje je to troškove odnosno naknade bio dužan snositi tužitelj i u kojem iznosu te je naplatom predmetnog iznosa od tužitelja, prouzročena znatna neravnoteža u obvezama i pravima stranaka, a na štetu tužitelja kao potrošača.

2.2. Navodi dalje da je naknada jasno određena i to u postotku od 2% od iznosa odobrenog kredita, pa je naknada određena i odrediva jer se ugovorom navode parametri za njen izračun, Odluka o naknadama za obavljanje bankarskih usluga dio je općih uvjeta tužene, donesena je u skladu sa zakonskim propisima i internim aktima tužene, donijelo ih je tijelo koje je za to ovlašteno, nisu protivne prisilnim propisima niti pravnom poretku, ni po sadržaju niti po formi.

Ugovorena naknada odrediva je i u smislu čl. 272. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018. – dalje ZOO) koji propisuje da je činidba odrediva ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da je odredi; a postojanje Odluke o naknadama Banke je svakako podatak kojim je ta naknada određena.

2.3. U skladu s navedenim tužitelj je bio upoznat sa svim značajkama kreditnog proizvoda - hipotekarni kredit i na njih nije imao nikakvih prigovora, pa ne stoji tvrdnja tužitelja da tužena nikada nije objasnila i informirala tužitelja o troškovima kredita.

2.4. Kako tužitelj navodi da je ugovor o kreditu tipski, sastavljen na unaprijed otisnutom obrascu te tužitelj na istu naknadu nije mogao utjecati, odnosno sa tuženom o predmetnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovarao, tužena obrazlaže da zaposlenici Banke, koji rade na poslovima kreditiranja građana, prije sklapanja ugovora o kreditu informiraju korisnika kredita o svim uvjetima kredita, a tako se radilo i 2010. godine, kada je odobren kredit tužitelju. Tužitelj nije imao primjedbe niti na jednu danu informaciju o kreditnom proizvodu niti je imao prigovor na sadržaj Ugovora o kreditu i nije tražio nikakvu eventualnu izmjenu/korekciju odredbi o visini naknada, ali to ne znači da se o uvjetima kredita nije moglo pregovarati.

Tužitelj je bez ikakvih prigovora prihvatio ponudu i prijedloge tužene i svojim pasivnim držanjem nije uopće izrazio želju za bilo kakvim pregovaranjem u segmentu izmjene naknade, kamatne stope ili neke druge odredbe ugovora.

3. U svezi sa naprijed navedenim, tuženik u cijelosti osporava tužbeni zahtjev, predlaže tužitelja u cijelosti odbiti s istim te potražuje naknadu parničnih troškova.

4. Radi utvrđenja činjeničnog stanja sud je proveo dokazni postupak tijekom kojega je pročitao dokumentaciju uz tužbu na str. 6-15, odgovor na tužbu na str. 19- 22, dokumentaciju na str. 23-29, podnesak tužitelja na str. 41-43 te proveo dokaz saslušanjem tužitelja.

5. Temeljem provedenog dokaznog postupka, sud cijeni da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan na način kako ga postavlja tužitelj.

6. Među strankama u postupku nije sporno da je tužitelj izvršio uplatu naknade prema Ugovoru o kreditu, kako to u tužbi navodi, a proizlazi i iz dokumentacije koja se nalazi u spisu.

7. Iz njegova stranačkog iskaza slijedi da, kada se odlučio na dizanje kredita informirao se kod tuženika o mogućnostima koje su mu na raspolaganju i tada je obaviješten koji maksimalni iznos i na koliko dugo kredit može dignuti. Razgovarao je sa osobnim bankarom, rečeno mu je da se još plaća i tzv. ulazna naknada u određenom postotku koja se oduzima odmah prilikom isplate kredita, a koji je isplaćen na račun kojeg ima kod tuženika što znači da je za iznos naknade isplaćeno manje na ime iznosa kredita.

Nije tada puno razmišljao je li plaćanje takve naknade u redu ili nije jer ukoliko na to ne bih pristao ne bih mogao realizirati kredit, tako da nije bio u mogućnosti pregovarati ukoliko je htio da mu kredit bude odobren i to je razlog zbog kojega nije pitao što bi bilo kada bi odbio platiti unaprijed određeni iznos naknade.

Troškovi koje se podmiruju iz naplaćene naknade mu nisu pojašnjeni.

Potvrda o plasmanu kredita mu je uručena te ju je i potpisao.

8.U konkretnom ugovornom odnosu tužitelj je bio potrošač u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03 u daljnjem tekstu: ZZP), a što proizlazi iz samog ugovora o kreditu.

8.1. Prema odredbi čl. 59. ZZP ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a posebno: odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstva pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja, odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu.

9. Dakle, predmetni ugovor predstavlja potrošački ugovor pa se može raspravljati o nepoštenosti njegovih odredbi s osnove Zakona o zaštiti potrošača.

9.1. Prema odredbi članka 81. stavak 1. ZZP, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno odredbi članka 81. stavka 2. ZZP, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

10. Nadalje, sukladno odredbi članka 87.stavak 1. ZZP, nepoštena ugovorna odredba je ništava.

10.1. Cijeneći iskaz tužitelja ovaj sud nalazi da je tužitelju rečeno da se po Ugovoru o kreditu plaća ulazna naknada u određenom postotku koja se oduzima prilikom isplate kredita, tužena banka unaprijed je imala određenu visinu ulazne naknade u postotku od kredita, koji postotak je ovisio o visini kredita, i ta je odredba bila unaprijed formulirana i unijeta u ugovor, te se radilo o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora tužene banke, o kojoj odredbi ugovora o naknadi za obradu kredita se nije moglo pregovarati u pravcu njene visine niti je tužitelj mogao utjecati na njenu visinu i plaćanje. U opisanoj situaciji odlučno je što je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane tužene banke i tužitelj nije mogao imati i nije imao utjecaja na njezin sadržaj iako navodi da se nije posebno informirao o tome bi li dobio kredit da naknadu odbije platiti te pretpostavlja da ne bi mogao dobiti kredit, a od strane tužene mu nije pojašnjeno koji se to troškovi tužene podmiruju iz iznosa naplaćene naknade.

11. Dakle, ovaj sud nalazi da je ugovor o kreditu sklopljen bez pojedinačnog pregovaranja o ugovornim odredbama, zbog čega je tužitelj kao potrošač doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku, a spornom odredbom ugovora o kreditu nije precizno označeno na što se naknada odnosi, što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača s obzirom je morao platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini kako je to određeno ugovorom.

12. S obzirom tijekom postupka nije utvrđeno, a niti je tuženik dokazao, da su tužitelju prilikom zaključenja ugovora o kreditu od strane tuženika pojašnjeni razlozi ugovaranja navedene naknade ni na što se točno ista odnosi, niti je tužitelju kao potrošaču bilo omogućeno da pristane na takve odredbe, to su takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne načelu savjesnosti i poštenja iz odredbe čl. 4. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, u daljnjem tekstu: ZOO).

12.1. Naime, odredbom čl. 4. ZOO propisano je da u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja.

12.2. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obje ugovorne strane, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač, s jedne strane, odnosno, uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane.

12.3. O ugovornim odredbama, pa tako i o odredbi o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, ne samo da se nije pojedinačno pregovaralo već su odredbe bile unaprijed formulirane od strane tuženika te tužitelj nije imao utjecaja na njihov sadržaj.

12.4. Sukladno odredbi čl. 295. ZOO sud je ocijenio predmetni ugovor formularnim (tipskim) jer sadržava opće uvjete ugovora odnosno radi se o takvim ugovornim odredbama koje su sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva pa opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ova.

12.5. Stoga se radi o odredbama koje su nepoštene u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP obzirom tuženik nije dokazao da se o predmetnoj ugovornoj odredbi pojedinačno uopće pregovaralo što je dužan dokazati u smislu odredbe čl. 81. st. 4. ZZP.

12.6. Takav je stav i prakse Europskog suda koji u Odluci Europskog suda u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 gdje je sud rješavajući postavljena prethodna pitanja presudio kako je ugovorna odredba kojom se nalaže potrošaču plaćanje naknade za odobrenje kredita (ulazna naknada) nepoštena i ništetna ako banka ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i troškovima.

13. Stoga je ovaj sud ocijenio ništetnom predmetnu ugovornu odredbu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva.

14. S obzirom među strankama nije sporno da je naknada naplaćena u utuženom iznosu, odnosno nije sporna visina, to je tužitelju dosuđen zatraženi iznos ali sada u eurima, sa zateznom kamatom od dana plaćanja, odnosno od 10. svibnja 2010. (kako je tužitelj tražio), pa do isplate.

14.1. Prema članku 1111. ZOO kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti, ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

Prema stavku 3. istog članka obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kada se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Nakon što je utvrđeno da su predmetne ugovorne odredbe ništetne, ima se uzeti da se osnova nikada nije ostvarila, budući se za ono što je ništetno uzima da nije ni nastalo. Ništetnost nastaje ex tunc, od samog zaključenja posla.

14.2. Prema članku 1115. ZOO kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, kod čega je u konkretnom slučaju tuženik nepošten stjecatelj, i dužan je vratiti kamatu od dana stjecanja.

15. Temeljem čl. 154 ZPP, tužena je dužna tužitelju nadoknaditi parnični trošak koji se sastoji od zastupanja po punomoćniku odvjetniku i u skladu je s Odvjetničkom tarifom te troška sudskih pristojbi na tužbu i presudu.

15.1. Trošak zastupanja tužitelja sastoji se od troška sastava tužbe, podneska od 23. siječnja 2025., zastupanja na ročištu 6. svibnja 2025., za svaku radnju po 200,00 eura, i na ročištu za objavu presude od 100,00 eura što je ukupno 700,00 eura, uvećano za trošak sudske pristojbe na tužbu od 26,55 eura i na presudu od 53,09 eura tako da je ukupni parniči trošak tužitelja iznos od 779,64 eura, a platež se nalaže tuženoj.

16. Slijedom iznesenoga presuđeno je kao u izreci.

U Karlovcu, 29. svibnja 2025.

Sudac: Renata Vrđuka

Pouka o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude koji se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra izvršenom (čl. 335. st. 8. ZPP).

Za stranku koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište za objavu presude (čl. 335. st. 9. ZPP). Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

U slučaju iz st. 9. čl. 335. ZPP sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e- oglasna ploča sudova gdje presuda mora biti istaknuta 8 dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP-a o dostavi pismena te joj rok za izjavljivanje žalbe teče od dana dostave presude (čl. 335. st. 11. ZPP).

Žalba se podnosi pismeno u tri istovjetna primjerka ovome sudu. O žalbi odlučuje Županijski sud.

Dostavljeno:

l. Ivan Borna Ninčević, odvj. iz Klc

2. Karlovačka banka d.d. Karlovac