REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U PAZINU

Pazin, Dršćevka 1

P-176/2024-95

(ranije P-367/2019)

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Pazinu, po sutkinji Andrei Jelenić Pitoski u pravnoj stvari tužitelja HRVATSKOG ZAVODA ZA MIROVINSKO OSIGURANJE OIB 84397956623, Zagreb, Antuna Mihanovića 3, kojeg zastupa ŽH, diplomirana pravnica zaposlena kod tužitelja, protiv tuženika CROATIA OSIGURANJE d. d. OIB 26187994862, Zagreb, Vatroslava Jagića 33, kojeg zastupa ŠH, diplomirana pravnica zaposlena kod tuženika, radi isplate, nakon održane glavne rasprave zaključene 15. travnja 2025. u prisutnosti punomoćnica stranaka, 29. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim od tuženika potražuje isplatu iznosa od 5.873,81 eur / 44.252,81 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje na navedeni iznos teku od 14. lipnja 2019. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tužitelju HRVATSKOM ZAVODU ZA MIROVINSKO OSIGURANJE Zagreb, Antuna Mihanovića 3, OIB 84397956623 da tuženiku CROATIA OSIGURANJE d. d. Zagreb, Miramarska 22, OIB 26187994862 nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 412,16 eur / 3.105,44 kn, u roku od 15 (petnaest) dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je protiv tuženika 19. srpnja 2019. podnio tužbu radi naknade štete u iznosu od 49.392,31 kn.

1.1. U obrazloženju tužbe je naveo da se 4. studenoga 1995. dogodila prometna nezgoda u kojoj je sudjelovao HH kao vlasnik vozila reg. oznake [registarska oznaka], tada osiguranog policom obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti br. 011601348290 kod tuženika, dok je osiguranica FH koja je upravljala vozilom reg. oznake [registarska oznaka] u prometnoj nezgodi zadobila tjelesne ozljede. Objasnio je da je pred Općinskim sudom u Puli – Pola zbog navedenog štetnog događaja okončan parnični postupak u predmetu tužiteljice FH protiv tuženika Croatia osiguranje d.d. posl. br. P-127/97 te također parnični postupak u predmetu tužitelja HZMO protiv tuženika Croatia osiguranje d.d. posl br. P-2879/99 u kojemu je donijeta pravomoćna presuda 10. prosinca 1999. za prethodno razdoblje. Nastavno je za obračunsko razdoblje od 1. siječnja 2014. do 30. rujna 2016. kod ovog suda u tijeku parnični postupak pod posl. br. P-381/16 u kojemu je donijeta nepravomoćna presuda 6. travnja 2018. Sukladno odredbama Zakona o mirovinskom osiguranju, rješenjem br. 1709 od 21. travnja 1999. korisnici FH određeno je pravo iz mirovinskog osiguranja temeljem kojega se osiguranici isplaćuju mirovinska primanja a čime tužitelju nastaje šteta. Tuženik je temeljem prije spomenute pravomoćne presude i nastavno prema odštetnim zahtjevima tužitelju podmirio tražbinu za obračunska razdoblja od 1. siječnja 1997. do 31. prosinca 2013. Utvrđeni omjer odgovornosti je 80% : 20%. Odštetni zahtjev od 22. svibnja 2019. za utuženo potraživanje, koje se odnosi za obračunsko razdoblje od 1. listopada 2016. do 31. prosinca 2018. u iznosu od 49.392,31 kn (80% od 61.740,39 kn) dostavljen je tuženiku, međutim tuženik je svojom odlukom od 6. lipnja 2019. zahtjev tužitelja otklonio kao neosnovan.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo da priznaje pasivnu legitimaciju budući da je u trenutku prometne nezgode 4. studenoga 1995. u kojoj je povrijeđena osiguranica tužitelja FH, vozilo u vlasništvu HH bilo osigurano kod tuženika policom obveznog osiguranja broj 011601348290. Tuženik nadalje ne osporava ni svoju djelomičnu odgovornost od 80% za nastanak štetnog događaja. Također nije sporno da je temeljem rješenja tužitelja broj 1709 od 20. srpnja 2000. priznato pravo FH na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad koju tužitelj isplaćuje dok mu je tuženik istu refundirao zaključno za razdoblje do 14. travnja 2016. Za obračunsko razdoblje od 1. siječnja 2014. do 30. rujna 2016. kod naslovnog suda vođen je parnični postupak pod posl. br. P-381/2016 koji je u međuvremenu pravomoćno okončan. Tuženik je istaknuo da osporava tužbu i tužbeni zahtjev po osnovi i po visini budući da tužitelj nema pravo tražiti isplatu svote koju po osnovi invalidske mirovine isplaćuje FH obzirom da je ona stekla uvjete za starosnu mirovinu. Tuženik je pojasnio da je FH rođena **.**.1955. pa bi da nije bilo prometne nezgode 14. travnja 2016. navršila 61. godinu i 3 mjeseca života te time stekla pravo na starosnu mirovinu. Tuženik je istaknuo da je u spisu ovog suda posl. br. P-381/2016 provedeno financijsko vještačenje radi utvrđivanja pretpostavljene starosne mirovine koja bi prema rezultatima vještačenja iznosila 3.067,94 kn. Prema odredbama Zakona o mirovinskom osiguranju tužitelj ima pravo na naknadu štete od tuženika u iznosu koji odgovara punom iznosu isplaćene invalidske mirovine, međutim kada se uzme u obzir činjenica da bi tužiteljeva osiguranica s navršenom 61. godinom života stekla pravo na starosnu mirovinu, opseg štete koja je tužitelju nastala nakon tog razdoblja predstavlja razlika između isplaćene invalidske i pretpostavljene starosne mirovine, kako je to tuženik upozorio. Tek da je iznos starosne mirovine u odnosu na isplaćenu invalidsku mirovinu manji tužitelj bi imao pravo na naknadu štete u opsegu te razlike. Tuženik je zaključio da tužitelju nije nastupila nikakva šteta obzirom da iz isprava koje je tužitelj dostavio u spis proizlazi da je iznos invalidske mirovine koju tužitelj isplaćuje niži od ranije navedenog iznosa pretpostavljene starosne imovine.

3. Tijekom postupka tužitelj je ustrajao na tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti ističući da je odredba čl. 161. st. 2. Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine 157/13) izmijenjena odredbom čl. 41. Zakona o izmjenama i dopuna Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine 115/18) prema kojoj izmjeni tužitelju svakako pripada pravo na isplatu ukupne stvarne štete a u primjeni je od 1. siječnja 2019. Prema toj izmjeni naknada stvarne štete koju Zavod ima pravo zahtijevati u slučajevima iz ovog Zakona obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja, a to su između ostalog novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata invalidske mirovine, bez obzira na to je li osiguranik ispunio uvjete za ostvarivanje prava na prijevremenu ili starosnu mirovinu. Nadalje istaknuo je da se pravo na starosnu mirovinu ne stječe po sili zakona ispunjenjem propisanih uvjeta, niti pravo na isplatu invalidske mirovine prestaje s danom ispunjenja uvjeta za starosnu mirovinu osiguranika. Osiguranica FH ostvarila je pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad a ne starosnu mirovinu pri čemu je osnova za izračun njene invalidske mirovine različita od osnove za izračun starosne mirovine posebno stoga što u ovom slučaju osiguranica od dana od kada njoj je priznata invalidska mirovina nije u mogućnosti ostvarivati radni staž relevantan za stjecanje prava na starosnu mirovinu.

4. Tuženik je tijekom postupka ustrajao na odgovoru na tužbu pojašnjavajući da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-3855/2018 od 5. lipnja 2019. potvrđena Presuda Trgovačkog suda u Pazinu posl. br. P-381/2016 od 6. travnja 2018., pa je time pravomoćno utvrđeno kako tužitelju ne pripada pravo na daljnje isplate od strane tuženika a obzirom na činjenicu da je osiguranica stekla pravo na starosnu mirovinu koja premašuje iznos isplaćene invalidske mirovine. Obzirom na navedeno, smatra da je utuženo potraživanje tužitelja neosnovano. Predložio je provođenje dokaza financijskim vještačenjem na okolnost razlike u visini pretpostavljene starosne i invalidske mirovine za razdoblje od 1. listopada 2016. do 31. ožujka 2019.

5. Sud je prihvatio dokazni prijedlog tuženika te proveo dokaz financijskim vještačenjem na okolnost razlike u visini pretpostavljene starosne i invalidske mirovine za razdoblje od 1. listopada 2016. do 31. ožujka 2019. po vještakinji Bibici Milat. Sud je također, prihvatio dokazni prijedlog tuženika glede pribavljanja i uvida u spis ovog suda posl. br. P-381/2016 kojemu je priklopljen upravni spis broja 1709 za osiguranicu FH.

6. Glede po tuženiku predloženog, a po vještakinji Bibici Milat provedenog vještačenja tužitelj je istaknuo kako prigovara istom nalazu budući da vještak pogrešno navodi datum 23. svibnja 2016. kao dan stjecanja uvjeta za starosnu mirovinu, umjesto 14. srpnja 2016., pa je i izračun pretpostavljene mirovine pogrešan. Navedeni prigovor tužitelja vještak je uzeo u obzir te u svom očitovanju od 6. srpnja 2020. istaknuo kako je riječ o omašci, te naveo kako se je rukovodio ispravama u spisu te ranijem utvrđenju suda i vještaka (iz predmeta ovog suda posl. br. P-381/2016) da je s danom 14. travnja 2016. osiguranica ispunila uvjete za starosnu mirovinu. Međutim, vještak je prihvativši prigovor tužitelja dao matematički izračun visine pretpostavljene mirovine pod pretpostavkom da su uvjeti stečeni 14. srpnja 2016. Na navedeno očitovanje – dopunu nalaza i mišljenja vještaka sa matematičkim izračunom pretpostavljene mirovine tužitelj nije imao daljnje primjedbe. Ipak, tužitelj je, ustrajao na prijedlogu da vještakinja sačiniti dopunu vještačenja te obuhvatiti i iznos dužnih doprinosa za mirovinsko osiguranje na radni staž koji nije efektivno ostvaren budući da i taj iznos predstavlja štetu za tužitelja ukoliko se ista ima izračunati kao razlika između mirovine koja se isplaćuje i mirovine koja bi se isplaćivala da je osiguranik nastavio raditi i uplaćivati doprinose do ostvarenja uvjeta za starosnu mirovinu. Tužitelj je također ustrajao na prigovoru da zakonskim odredbama nije propisana mogućnost da samim navršavanjem godina jednom priznata invalidska mirovina postane starosna.

7. Na ročištu održanom 13. listopada 2020. vještakinja Bibica Milat je ustrajala na danom nalazu i mišljenju (stranica 70 – 76 spisa) te na očitovanju kojim je izvršila ispravke i pojašnjenja nalaza i mišljenja (stranica 87 - 89 i 113 spisa), te je istaknula da je u cijelosti postupila sukladno nalogu suda, izradila je nalaz i mišljenje na dane okolnosti visine starosne mirovine, prihvatila je navode tužitelja u očitovanju danom na nalaz i mišljenje od 22. svibnja 2020. godine te dopunu nalaza i mišljenja s obzirom na primjedbe tužitelja dala u dopuni od 21. srpnja 2020. Pojasnila je kako je u tablici 2D koja je priložena uz dopunu nalaza i mišljenja iz njoj nepoznatih tehničkih razloga prilikom pretvaranja excell formata u pdf došlo do ispuštanja iznosa od 9.606,96 koji se navodi u predzadnjem retku, u stupcu "mirovina s dodat. 27%" (predzadnji stupac), međutim napominje kako navedeno izostavljanje nije utjecalo na obračun sveukupne sume razlike mirovine. Ipak, u spis u 3 primjerka dostavlja ispravljenu tablicu 2D. Navedena ispravljena tablica predana je strankama na ročištu.

8. Na istom ročištu sud je odbio dokazni prijedlog tužitelja glede dopune vještačenja na okolnost izračuna štete koja bi se odnosila i na plaćanje dužnih doprinosa za obvezno mirovinsko osiguranje na radni staž koji nije efektivno ostvaren. Naime, valja istaknuti da je vještak proveo vještačenje u opsegu i sadržaju sukladno prijedlogu tužitelja odnosno nalogu suda, cijeneći naložene okolnosti koje po stajalištu suda predstavljaju odlučne činjenice za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva. S druge strane, okolnosti koje je tužitelj dodatno predložio da se uzmu u obzir te da se na iste provede dodatno vještačenje (iznos pretpostavljenih dužnih doprinosa za obvezno mirovinsko osiguranje, koji bi se uplaćivali tužitelju) nisu od utjecaja na visinu pretpostavljene starosne mirovine, niti, u tom smislu ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva cijeneći pravno shvaćanje Odjela trgovačkih i ostalih sporova Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 5. prosinca 2016. Stoga je tužiteljev dokazni prijedlog bio odbijen.

9. Kako stranke postupka nisu imale daljnjih dokaznih prijedloga, na tom ročištu proveden je dokazni postupak uvidom u dokumentaciju u spisu te čitanjem spisa ovog suda posl. br. P-381/16. Na temelju odredbe čl. 161. st. 2. Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine br. 157/2013, 151/2014, 33/2015, 93/2015, 120/2016, 18/2018, 62/2018) koja je bila na snazi do 31. prosinca 2018. i odredbe čl. čl. 161. st. 2. Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine br. 157/2013, 151/2014, 33/2015, 93/2015, 120/2016, 18/2018, 62/2018, 115/2018) koja je u primjeni od 1. siječnja 2019., sud je 2. studenoga 2020. donio presudu (ispravljenu rješenjem naslovnog suda od 22. veljače 2021.) slijedećeg sadržaja:

I. Nalaže se tuženiku CROATIA OSIGURANJE d. d. Zagreb, Miramarska 22, OIB 26187994862 da tužitelju HRVATSKOM ZAVODU ZA MIROVINSKO OSIGURANJE Zagreb, Antuna Mihanovića 3, OIB 84397956623 isplati iznos od 5.139,50 kn (pettisućastotridesetidevet kuna i pedeset lipa) sa zateznim kamatama koje teku od 14. lipnja 2019. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 (petnaest) dana.

II. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj od tuženika potražuje isplatu iznosa od 44.252,81 kn sa zateznim kamatama od 14. lipnja 2019. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

III. Nalaže se tužitelju HRVATSKOM ZAVODU ZA MIROVINSKO OSIGURANJE Zagreb, Antuna Mihanovića 3, OIB 84397956623 da tuženiku CROATIA OSIGURANJE d. d. Zagreb, Miramarska 22, OIB 26187994862 nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.105,44 kn kn (tritisućestopet kuna i četrdesetčetiri lipe), u roku od 15 (petnaest) dana.“

10. Povodom žalbe tužitelja presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-82/2021 od 24. studenoga 2021. potvrđena je u cijelosti presuda ovog suda od 2. studenoga 2020.

11. Tužitelj je protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-82/2021 od 24. studenoga 2021. podnio reviziju, povodom koje je Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem broj Rev-288/2023 od 16. travnja 2024. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-82/2021-4 od 24. studenoga 2021. u toč. I. izreke i presudu Trgovačkog suda u Pazinu broj P-367/2019-35 od 2. studenoga 2020. u toč. II. i III. izreke, te je predmet u tom dijelu vraćen ovom sudu na ponovno suđenje.

11.1. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u rješenju broj Rev-288/2023 od 16. travnja 2024. uputio prvostupanjski sud da prilikom utvrđivanja iznosa stvarne štete koju tužitelj trpi isplatama invalidske mirovine svojoj osiguranici u razdoblju nakon pretpostavljenog stjecanja prava na starosnu mirovinu njegove osiguranice, utvrdi razliku između isplaćene invalidske mirovine i razmjernog dijela starosne mirovine koju bi po redovnom tijeku stvari ostvarila osiguranica tužitelja, ovisno o duljini staža osiguranja do odlaska u invalidsku mirovinu i duljini razdoblja u kojem je do pretpostavljenog stjecanja prava na starosnu mirovinu uplata doprinosa izostala, te da potom ponovno odluči o preostalom tužbenom zahtjevu i o cjelokupnim troškovima parničnog postupka. Vrhovni sud Republike Hrvatske je, naime, izražavajući pravno shvaćanje glede primjene odredbi članka čl. 161. st. 1. i 2. Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine br. 157/2013, 151/2014, 33/2015, 93/2015, 120/2016, 18/2018, 62/2018, dalje u tekstu: ZOMO/13) koje su bile na snazi do 31. prosinca 2018., istaknuo da je u odluci tog suda broj Rev 1235/2021-2 od 22. veljače 2022. već izraženo pravno shvaćanje, a koje shvaćanje reafirmira i u predmetnoj odluci, da tužitelj ima pravo na naknadu stvarne štete, dok, u takvoj situaciji stvarnu štetu, koju tužitelj trpi isplatama obiteljske mirovine nakon pretpostavljenog stjecanja prava na starosnu mirovinu njegovog osiguranika, predstavlja razlika između isplaćene obiteljske mirovine i razmjernog dijela starosne mirovine koju bi po redovnom tijeku stvari ostvario osiguranik tužitelja, a koji razmjer ovisi o duljini staža osiguranja do smrti osiguranika tužitelja i duljini razdoblja u kojem je do pretpostavljenog stjecanja prava na starosnu mirovinu uplata doprinosa izostala.

12. U nastavku postupka ovaj sud je raspravnim rješenjem od 3. listopada 2024. naložio dopunu (financijskog) vještačenja na okolnost razlike između isplaćene invalidske mirovine i razmjernog djela starosne mirovine koju bi po redovnom tijeku stvari ostvarila osiguranica tužitelja, ovisno o duljini staža osiguranja do odlaska u invalidsku mirovinu i duljini razdoblja u kojem je do pretpostavljenog stjecanja prava na starosnu mirovinu uplata doprinosa izostala, dok je za vještaka, cijeneći privolu stranaka, imenovao društvo GALPROM d.o.o. Pula, sa ovlaštenom vještakinjom Bojanom Galinac.

13. Vještakinja Bojana Galinac dostavila je u spis 4. veljače 2025. nalaz i mišljenje od 2. veljače 2025. (stranica 293-296 spisa).

14. U podnesku od 7. veljače 2025. tuženik je u bitnome upozorio da je od podnošenja tužbe (22.07.2019.) pa do izrade financijskog nalaza i mišljenja (02.02.2025.) došlo do promjene pravnog shvaćanja u pogledu primjene materijalnog prava u sporovima za naknadu štete, odnosno subrogacijskim zahtjevima HZMO-a prema osiguravajućim društvima. Tako se prema aktualnom pravnom shvaćanju zauzetom u više sudskih odluka imaju primijeniti odredbe zakona koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete tužitelju, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine, a ne zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štetnog događaja - prometne nezgode (odluka VSRH br. Rev-909/21 od 08.09.21. i Rev-1437/21 od 05.01.21.). Ako se smatra da je tužitelju nastala šteta danom isplate svakog pojedinog mjesečnog iznosa invalidske mirovine, to znači da se ima primijeniti čl. 161. st.1. i 2. ZOMO/13 kao lex specialis za tužitelja. Osim toga, tuženik smatra kako valja primijeniti kao mjerodavne odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu koje su bile na snazi u vrijeme kada je tužitelj izvršio plaćanje svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa invalidske mirovine, odnosno čl. 27. koji uređuje subrogacijske zahtjeve nositelja socijalnog osiguranja, kao lex specialis za tuženika. Na to ukazuje recentna sudska praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske (odluke u predmetima Rev-x 388/2018- od 25.08.2020., Rev 909/2021-3 od 08.09.2021., Rev 1067/12 od 05. prosinca 2017., Rev 5292/2019 od 16. lipnja 2020. i Rev-388/2018 od 25. kolovoza 2020). Tuženik ujedno upozorava na novo pravno shvaćanje Odjela trgovačkih i ostalih sporova Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske prihvaćenog na sjednici od 9. lipnja 2022. koje glasi: „U sporu Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (HZMO) protiv društva za osiguranje radi naknade štete nastale isplatom invalidske ili obiteljske mirovine koju je HZMO isplatio svom osiguraniku odnosno članovima osiguranikove obitelji primjenjuje se Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u trenutku isplate mirovine. S time u svezi tuženik ne osporava činjenicu da je odredbom čl. 161. st. 1. i 2. ZOMO-a propisano da tužitelj ostvaruje pravo na naknadu ukupne stvarne štete, ali naglašava i ističe da je odredbom čl. 27. ZOOP-a to tužiteljevo pravo reducirano na način da od tuženika kao osiguratelja motornog vozila štetnika ima pravo zahtijevati samo štetu u opsegu i visini koju propisuje čl. 27. ZOOP-a, dakle razmjerni iznos mirovine koji se određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. Prema tome kroz odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu koji je u konkretnom slučaju lex specialis, regulirano je pravo Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje da od osiguravajućeg društva potražuje naknadu samo ako postoji razlika između invalidske, odnosno obiteljske mirovine utvrđene njegovom osiguraniku i one koja bi mu se obračunala i priznala u slučaju ozljede na radu, i to samo u visini te razlike. Da bi se utvrdilo da li i u kojem obimu i visini tužitelj trpi štetu, u postupku je nužno utvrditi iznos mirovine u slučaju ozljede na radu pa tako dobiveni iznos staviti u odnos sa isplaćenom invalidskom mirovinom te utvrditi razliku između tih mirovina koja (ako postoji) predstavlja štetu tužitelju. Slijedom navedenog tuženik smatra da provedeno financijsko vještačenje po vještakinji Bojani Galinac nije dalo odgovor na sporno pitanje, pa predlaže da sud odredi dopunu financijskog vještačenja te naloži vještaku da utvrdi stvarnu štetu koju tužitelj trpi vodeći računa o odredbi čl. 27. ZOOP-a.

15. U podnesku od 10. veljače 2025. tužitelj je u bitnome naveo kako u cijelosti osporava nalaz i mišljenje vještakinje Bojane Galinac. Tužitelj ističe kako je vještačenje trebalo provesti u skladu s uputom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a što je vještak propustio učiniti obzirom da se vještak rukovodio odredbama članka 160. st. 5. ZOMO/98 a trebao je primijeniti odredbe čl. ZOMO/13. Vještak je ujedno propustio izračunati koliko bi doprinosa za obvezno mirovinsko osiguranje osiguranica uplatila, budući da je tužitelj trpio štetu na način da je umjesto da prima uplate doprinosa osiguranici isplaćivao invalidsku mirovinu. Osim toga, osiguranica tužitelja ostvarila je pravo na invalidsku mirovinu a ne na starosnu mirovinu pri čemu jednom priznata invalidska mirovina ne može postati starosnom samim navršavanjem godina života. Osiguranica tužitelja ostvarila je pravo na isplatu invalidske mirovine, dok je osnov za isplatu starosne mirovine različit od osnova za priznanje prava na invalidsku mirovinu. Odredba čl. 175. st. 7. ZOMO/13 propisuje da se invalidska mirovina prevodi u starosnu mirovinu samo ako je ista bila priznata zbog bolesti. Vještak je ujedno propustio izračunati koliko bi doprinosa za obvezno mirovinsko osiguranje osiguranica bila uplatila, budući da tužitelj trpi štetu na način da umjesto da prima uplate doprinosa mora svojoj osiguranici isplaćivati invalidsku mirovinu.

16. Cijeneći navode tuženika glede primjene odredbe članka 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (Narodne novine br. 151/2005, 36/2009, 75/2009, 76/2013, 152/2014, dalje u tekstu: ZOOP) te u svezi s time pravno shvaćanje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 9. lipnja 2022., te recentnu praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske (odluke u predmetima Rev-x 388/2018 od 25 kolovoza 2020., Rev 909/2021 od 08. rujna 2021., Rev 1067/12 od 5. prosinca 2017., Rev 5292/2019 od 16. lipnja 2020., Rev-388/2018 od 25. kolovoza 2020, te Rev-705/2024-2 od 28. svibnja 2024.), sud je rješenjem od 11. veljače 2025. odredio dopunu nalaza i mišljenja na okolnost izračuna razmjernog iznosa isplaćene invalidske mirovine prema čl. 27. st. 3. ZOOP-a, i to na način da se utvrdi razlika između pretpostavljene invalidske mirovine zbog ozljede na radu i stvarno isplaćene invalidske mirovine zbog ozljede izvan rada te da se potom utvrdi je li tužitelj više isplatio s osnova invalidske mirovine zbog ozljede izvan rada nego što bi bio obvezan isplatiti invalidsku mirovinu zbog ozljede na radu koju bi pretpostavljeno ostvario tužiteljev osiguranik u utuženom razdoblju.

17. Vještakinja Bojana Galinac dostavila je 6. travnja 2025. dopunu nalaza i mišljenja (stranica 401a-412 spisa).

18. U podnesku od 8. travnja 2025. tuženik je prihvatio nalaz i mišljenje vještakinje Bojane Galinac.

19. U podnesku od 10. travnja 2025. tužitelj je ponovio navode iz podneska od 10. veljače 2025. ističući kako u cijelosti osporava nalaz i mišljenje vještakinje Bojane Galinac budući da vještačenje nije provedeno u skladu s uputom Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Obrazložio je da je iznos stvarne štete potrebno utvrditi u visini razlike između isplaćene invalidske mirovine i razmjernog dijela starosne mirovine koju bi po redovnom tijeku stvari ostvarila osiguranica tužitelja ovisno o duljini staža osiguranja do odlaska u invalidsku mirovinu i duljini razdoblja u kojem je do pretpostavljenog stjecanja prava na starosnu mirovinu uplata doprinosa izostala. Suprotno tome, vještak da u točki 3. Nalaza vrši izračun na način da uzima u izračun i pretpostavljeni staž, čime posljedično dolazi do pogrešnog podatka. Nadalje, navodi da u točki 4. Dopune nalaza „Izračun štete s osnova manje plaćenih doprinosa za obvezno mirovinsko osiguranje za radni staž koji nije efektivno ostvaren" nije izvršen a korišteni podaci su nejasni. Tako vještak određuje stopu za obračun doprinosa na temelju podataka za 2000. godinu te navodi da mirovinski staž nije efektivno ostvaren „narednih 9 mjeseci". Tužitelj ukazuje da je nesporno osiguranica tužitelja bila u radnom odnosu do 8.2.2008. a da bi 14.7.2016. imala godine života koji su bili potrebni za eventualno stjecanje prava na starosnu mirovinu. U svakom slučaju vještak nije izračunao koliko bi doprinosa za obvezno mirovinsko osiguranje osiguranica uplatila, budući iznos dužnih doprinosa za mirovinsko osiguranje na radni staž koji nije efektivno ostvaren predstavlja štetu za tužitelja, ukoliko se šteta ima izračunati kao razlika između mirovine koja se isplaćivala i mirovine koja bi se isplaćivala da je osiguranica tužitelja nastavila raditi i uplaćivati doprinose do ostvarivanja uvjeta za starosnu mirovinu. Tužitelj je trpio štetu na način da je umjesto da prima uplate doprinosa svojoj osiguranici isplaćivao invalidsku mirovinu, dakle trpio je dvostruku štetu. Tužitelj ukazuje da je izračun potrebno sačiniti za razdoblje od 1.10.2016. do 31.12.2018. jer je u ovom postupku već pravomoćno utvrđeno da je tuženik dužan naknaditi štetu tuženiku za razdoblje od 1.1.2019. do 31.3.2019. Upiranje tuženika da u ovoj pravnoj stvari treba primijeniti čl. 27. st..3. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (što u dosadašnjem tijeku postupka nije isticao) je neutemeljeno, budući da revizijska odluka upućuje na Zakon o mirovinskom osiguranju kojeg treba primijeniti kao mjerodavnog. Opreza radi tužitelj ističe da je u ovom postupku predmet spora regresni zahtjev tužitelja za naknadu štete, pa se osim odredaba ZOMO-a na odgovarajući način primjenjuju odredbe ZOO-a koji svojim odredbama predviđaju načelo potpune naknade štete, što znači da oštećenik, ovdje tužitelj, ima pravo na naknadu u punom iznosu koji je potreban da se njegovo materijalno stanje dovede u ono u kojem bi se nalazilo da nije bilo štetnog događaja. Kada Zavod tuži osiguratelja štetnika, na što Zavod ima pravo temeljem čl. 164. st. 1. Zakona o mirovinskom osiguranju, pravo Zavoda na naknadu štete ne izvodi se iz prava drugog, već se naknada štete ostvaruje izravno (actio directa) od osiguravatelja štetnika, slijedom čega se isto ne može svesti pod čl. 27. ZOOP-a koji govori o subrogacijskim zahtjevima nositelja socijalnog osiguranja. Sklapanjem ugovora o auto osiguranju osiguravatelj preuzima obvezu osloboditi štetnika od tereta obveze naknade štete trećoj osobi, što je temeljna obveza osiguratelja prema svom osiguraniku. Obvezno automobilsko osiguranje štiti pojedinca od štete na osobama i stvarima čime je ispunjen zahtjev pravičnosti, a to je da oštećeni dobiju naknadu pretrpljene štete. Dakle ZOOP koji je u osnovnom tekstu stupio na snagu 1.6.2006. a Zakon o mirovinskom osiguranju je na snazi od 2014. dok je Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o mirovinskom osiguranju na snazi od 2019., nikako ne može biti lex specialis prema ZOMO jer bi to značilo da je Zakon o mirovinskom osiguranju lex generalis što nije. Opće je pravno načelo da pravna norma donesena kasnije derogira normu koja je donesena ranije ako se radi o pravnom aktu iste snage (u ovom slučaju se radi o dva pravna akta jednake snage-zakonima) koja reguliraju isto pitanje, ali na različit način. lzraženo pravnom maksimom Lex posterior derogat legi priori. Konačno, tužitelj ističe da je u skladu s odredbom čl. 170. ZOMO-a ZOO lex generalis prema dok je ZOMO lex specialis. Čak i kada bi se odgovornost tuženika temeljila na ZOOP-u isti predviđa da je društvo za osiguranje dužno nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svog osiguranika pa se isti svoje obveze može osloboditi jedino u slučaju kada je izvršio isplate po navedenoj polici do limita osigurane svote, a što tuženik nije dokazao u ovom predmetu naknade štete.

20. Na glavnoj raspravi održanoj 15. travnja 2025. tužitelj je ustrajao na prigovorima glede nalaza i mišljenja vještakinje Bojane Galinac ističući da je vještak propustio postupiti sukladno uputi Vrhovnog suda RH iz odluke posl. br. Rev-288/2023 od 16. travnja 2024., budući da čitanjem nalaza i mišljenja vještaka nije moguće pronaći podatke o tome koliko je manje doprinosa uplaćeno osiguraniku u kritičnom periodu, a potrebno je utvrditi koliki bi bio iznos doprinosa koji bi teretio tužitelja u ovdje predmetnom razdoblju pod uvjetom da je osiguranici tužitelja isplaćena starosna mirovina.

20.1. Na istom ročištu saslušana je vještakinja Bojana Galinac koja je, cijeneći prigovore tužitelja, ustrajala na pisanom nalazu i mišljenju s dopunom nalaza i mišljenja od 6. travnja 2025. kojima je izvršen izračun u nekoliko varijanti primjenjujući različite zakone (ZOMO/13 te ZOOP). Vještakinja je tijekom usmenog obrazlaganja nalaza i mišljenja odgovorila na sva pitanja tužitelja, očitovala se na prigovore tužitelja te ih jasnim obrazloženjem otklonila. Po završetku usmenog obrazlaganja nalaza i mišljenja vještakinje Galinac, punomoćnice stranaka su na upit suda izjavile kako za vještakinju nemaju daljnjih pitanja budući da je vještak odgovorio na sva pitanja i otklonio sve prigovore. Slijedom navedenog sud zaključuje da je vještakinja izradila nalaz i mišljenje u skladu s nalogom suda, da je nalazom i mišljenjem odgovorila na bitne okolnosti za donošenje odluke u ovom sporu, a koji nalaz i mišljenje su u konačnici prihvatile i stranke postupka.

21. Budući da stranke postupka nisu imale daljnjih dokaznih prijedloga, sud je proveo dokazni postupak uvidom u dokumentaciju u spisu i to zapisnik o uviđaju, (stranica 4 spisa), zapisnik o ispitivanju alkoholiziranosti (stranica 5 spisa), presudu OS Pula P-172/97 od 3. studenog 1998., presudu OS Pula P-2879/99 od 10. prosinca 1999. (stranica 11 spisa), rješenje HZMO-a (stranica 17–18 spisa), obračun, potvrda o svoti mirovine, odštetni zahtjev (list 19–23 spisa), odluka Croatia osiguranja d.d. (stranica 24 spisa), ispis isplata mirovinskih primanja za JH (stranica 25 –31 spisa), nalaz i mišljenje vještakinje Bibice Milat (stranica 70–76 spisa), dopuna nalaza i mišljenja vještakinje Bibice Milat (stranica 87–89 spisa), čitanjem spis ovog suda posl. br. P-381/16, očitovanja vještaka od 13. listopada 2020. i tablica 2d (stranica 113 -114 spisa), čitanjem dopune nalaza i mišljenja uz očitovanje vještaka Bojane Galinac (stranica 293-296, 401-412 spisa), te čitanjem iskaza vještakinje Bojane Galinac ročišta održanog 15. travnja 2025.

22. Ocjenom svih izvedenih dokaza te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a u skladu sa čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14-Odluka USRH, 70/19; nadalje ZPP), sud je utvrdio da (preostali) tužbeni zahtjev nije osnovan.

23. Predmet spora je (preostali) zahtjev tužitelja za naknadu štete koju je pretrpio isplatom invalidske mirovine svojoj osiguranici FH u razdoblju od 1. listopada 2016. do 31. prosinca 2018. u iznosu od 55.314,15 kn / 7.341,45 eura odnosno s osnova utvrđenog omjera odgovornosti u iznosu od 44.251,35 kn / 5.873,16 eura (s osnove odgovornosti od 80 %), a koja invalidska mirovina je posljedica profesionalne nesposobnosti za rad osiguranice FH nastale zbog ozljede izvan rada prouzročene u prometnoj nezgodi za koju smatra odgovornim HH vozača vozila osiguranog kod tuženika.

23.1. O zahtjevu tužitelja s iste osnove, a koji se odnosi na period od 1. siječnja 2019. do 31. ožujka 2019. u iznosu od 6.426,24 kn / 852,91 eura odnosno s osnova utvrđenog omjera odgovornosti u iznos od 5.139,50 kn / 682,13 eura (s osnove odgovornosti od 80 %) pravomoćno je odlučeno u ovom predmetu presudom od 2. studenoga 2020.

24. Između stranaka nije sporno da je u prometnoj nesreći koja se dogodila 4. studenog 1995. ozlijeđena osiguranica tužitelja FH, time da je za nastanak prometne nesreće suodgovorna za 20% a osiguranik tuženika HH za 80%. Zatim nije sporno da je rješenjem tužitelja broj 1709 od **.**.2000. FH priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad, kao i da je FH rođena **.**.1955., stekla uvjete za starosnu mirovinu. Međutim, sporna je primjena materijalnog prava. Naime, sporno je ima li tužitelj pravo potraživati naknadu štete prema zakonu koji je bio na snazi u trenutku isplate invalidske mirovine ili prema zakonu koji je bio na snazi u trenutku nastanka štetnog događaja. U svezi s time sporna je primjena mjerodavnog prava (Zakona o mirovinskom osiguranju odnosno Zakona o obveznim osiguranjima u prometu) i u tom smislu pripada li tužitelju naknada stvarnog iznosa isplaćenih mirovina u utuženom razdoblju ili razmjernog iznosa, te od kakvog je utjecaja na zahtjev tužitelja stjecanja prava tužiteljeve osiguranice na starosnu mirovinu, a u svezi s time i šteta koja je tužitelju eventualno nastala zbog neplaćanja doprinosa za obvezno mirovinsko osiguranje u utuženom periodu.

25. Relevantni pravni izvor (ratione materiae i ratione tempore) potrebno je utvrditi s obzirom na trenutak kada je tužitelju nastala šteta čiju naknadu traži tužbenim zahtjevom. Prema odredbi čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18; dalje: ZOO) šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprečavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta). Štetni događaj je samo jedna od pretpostavki koje se moraju ostvariti da bi do štete došlo (čl. 1045. ZOO-a). Tužitelju šteta nije nastala danom nastanka štetnog događaja ni danom priznanja prava na invalidsku mirovinu jer tim trenutkom njegova imovina nije umanjena. Tužitelju šteta, u vidu umanjenja imovine, nastaje tek isplatom svakog pojedinog iznosa mirovine te se na tužiteljevo pravo da traži naknadu štete primjenjuje onaj zakon koji je bio na snazi u trenutku isplate svakog pojedinog iznosa mirovine (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci posl. br. Rev-x-436/10 od 2. veljače 2011.).

25.1. Slijedom navedenog, cijeneći pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci broj Rev-288/2023 od 16. travnja 2024. kako je u konkretnom slučaju za isplate mirovine u razdoblju od 1. listopada 2016. do 31. prosinca 2018. potrebno primijeniti odredbe ZOMO/13, dok je istovremeno u značajnom broju odluka istog suda izraženo pravno shvaćanje da su „u sporu kojeg pokreće HZMO protiv osiguravatelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih s osnova mirovine, mjerodavne odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete HZMO odnosno u vrijeme kad su izvršene isplate mirovine“ (tako u odluci broj Rev-705/2024 od 28. svibnja 2025., istovjetno u odlukama broj Rev-x-388/2018 od 25. kolovoza 2020., broj Rev-1354/2016 od 18. svibnja 2021., broj Rev-909/2021 od 8. rujna 2021., broj Rev-1437/2021 od 5. siječnja 2022., broj Rev-901/2021 od 27. rujna 2022., broj Rev-12/2022 od 12. siječnja 2022., broj Rev- 113/2022 od 9. studenoga 2022., broj Rev-552/2022 od 17. svibnja 2022 i broj Rev- 1180/2022 od 6. prosinca 2022.,) koje pravno shvaćanje dijeli i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske (pravno shvaćanje od 9. lipnja 2022.), to je sud osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja cijenio uvažavajući pretpostavke odštetne odgovornosti propisane ZOOP-om te ZOMO/13.

26. U smislu odredbi čl. 161. st. 1., 3. i 4. ZOMO/13 tužitelj ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja i iako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju. Zahtjevom za naknadu štete tužitelj može obuhvatiti ukupnu svotu štete (kapitaliziranu štetu) ili svotu stvarne štete prema isplatama (pojedinih davanja) koja se odnosi na određeno razdoblje (npr. kalendarska godina). Tužitelj može zahtijevati plaćanje naknade štete u ukupnom iznosu i neposredno od društva za osiguranje.

27. Prema odredbi čl. 161. st. 2. ZOMO/13 koja je bila na snazi do 31. prosinca 2018., naknada stvarne štete, koju tužitelj ima pravo zahtijevati obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja i to 1. novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na mirovinu u punom iznosu, 2. novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na naknadu zbog tjelesnog oštećenja te 3. troškove profesionalne rehabilitacije, kao i novčane naknade u vezi s korištenjem tog prava. Riječ je o odredbi koja se ima primijeniti, u konkretnom slučaju, za razdoblje isplate mirovine od 1. listopada 2016. do 31. prosinca 2018.

28. Iz citiranih odredbi ZOMO/13 slijedi da tužitelj ima pravo na naknadu štete od tuženika u iznosu koji odgovara punom iznosu isplaćene invalidske mirovine. Međutim, kada se uzme u obzir činjenica da bi u konkretnom slučaju tužiteljeva osiguranica 14. srpnja 2016. stekla pravo na starosnu mirovinu koji datum obzirom na dopunu nalaza i mišljenja vještakinje Bibice Milat te dopunu nalaza i mišljenja vještakinje Bojane Galinac, ali i argumente tužitelja prihvaća i ovaj sud, opseg štete koja je tužitelju nastala nakon što je tužiteljeva osiguranica stekla pravo na punu starosnu mirovinu predstavlja razliku između invalidske i starosne mirovine. Dakle, tek u slučaju da je iznos starosne mirovine koji bi tužitelj isplaćivao svojoj osiguranici da nije bilo štetnog događaja manji od iznosa invalidske mirovine koju isplaćuje, tek tada bi tužitelj trpio štetu, ali samo za iznos za koji je invalidska mirovina veća od starosne. Navedeno pravno shvaćanje izraženo je i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev X 177/2018 od 19. prosinca 2018., koje je navedeni sud dao tumačeći odredbe čl. 213. st. 2. Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju (Narodne novine br. 26/83, 48/83, 5/86, 42/87, 34/89, 57/89, 40/90, 9/91, 71/91, 26/93, 96/93, 29/94, 37/94, 44/94, 59/96, 20/97 i 102/98), a koje odredbe sadržajno slične odredbama čl. 161. st. 2. Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine br. 157/2013, 151/2014, 33/2015, 93/2015, 120/2016, 18/2018, 62/2018), također nisu izričito otklanjale dvojbu glede naknade štete u svezi isplaćene invalidske mirovine (ne)ovisno o uvjetima stečenima za starosnu mirovinu i visini pretpostavljene starosne mirovine.

29. U navedenoj situaciji, ovaj je sud stajališta kako će naknada štete u svezi isplaćene invalidske mirovine do 31. prosinca 2018. biti u ovisnosti od visine pretpostavljene starosne mirovine.

30. U odnosu na pravo tužitelja po osnovi isplaćene invalidske mirovine nakon stjecanja prava tužiteljeve osiguranice na starosnu mirovinu, osnovom odredbi čl. 161. st. 2. ZOMO/13 te slijedom ranije izraženog pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske sud je odlučnu činjenicu visine pretpostavljene starosne mirovine utvrdio uvidom u nalaza i mišljenje vještakinje Bojane Galinac. Pritom valja reći da je činjenicu pretpostavljene starosne mirovine i njezinu visinu utvrdila i vještakinja Bibica Milat. Izračuni ukupne pretpostavljene starosne mirovine i ukupno isplaćene invalidske mirovine u utuženom periodu vještakinje Milat i Galinac se razlikuju, međutim sud razliku glede ukupno isplaćene starosne mirovine (prema Milat 55.307,98 kn te prema Galinac 55.314,98 kn) pripisuje grešci u zbrajanju (koja je utvrđena kod vještakinje Milat), dok razliku glede ukupne pretpostavljene starosne mirovine (prema Milat 85.636,69 kn te prema Galinac 98.996,61 kn) pripisuje razlici u osobnim bodovima (koja razlika je posljedica razlike u mirovinskom stažu izraženom u decimalnom broju). Neovisno o navedenome, uočena greška nije utjecala na zaključak obje vještakinje da tužitelj osnovom ZOMO/13 na temelju isplaćene invalidske mirovine ne trpi nikakvu štetu budući da iznos pretpostavljene mirovine premašuje iznos isplaćene invalidske mirovine.

30.1. Dakle, radi utvrđenja opsega štete (uz već naznačeni izračun staža osiguranja za osiguranicu tužitelja), konkretno postoji li razlika u iznosu koji je tužitelj isplatio svojoj osiguranici na temelju obračuna iznosa invalidske mirovine za razdoblje od 1. listopada 2016. do 31. prosinca 2018. i iznosa starosne mirovine koju bi isplaćivao da nije bilo štetnog događaja, na prijedlog tuženika provedeno je financijsko vještačenje (po vještakinji BIbici Milat) dok je dodatno na prijedlog tužitelja i tuženika cijeneći i uputu Vrhovnog suda Republike Hrvatske u revizijskoj odluci provedena dopuna vještačenja (po vještakinji Bojani Galinac). Iz nalaza i mišljenja vještakinje Galinac sa dopunama i usmenim pojašnjenjima (stranica br. 293-296, 401-412, 421- 425 spisa) kojeg sud u cijelosti prihvaća kao objektivnog, detaljnog i izrađenog u skladu s pravilima struke, a koji nalaz su u konačnici prihvatile i stranke, proizlazi da bi tužiteljeva osiguranica ostvarila pravo na starosnu mirovinu (da nije bilo prometne nezgode) 14. srpnja 2016. Vještakinja je u skladu s nalogom suda (cijeneći uputu Vrhovnog suda Republike Hrvatske o potrebi provođenja dopune vještačenja) te odgovarajući na pitanja i otklanjajući prigovore tužitelja tijekom usmenog iznošenja nalaza i mišljenja istaknula da je primjenom odredbe članka 161. ZOMO/13 isplaćeni iznos s osnova invalidske mirovine koji po navedenoj odredbi predstavlja štetu za tužitelja za razdoblje od 1. listopada 2016. do 31. prosinca 2018. ukupno iznosio 55.314,15 kn protuvrijednost 7.341,45 eur. Glede štete s osnova manje plaćenih doprinosa istaknula je kako nije točna tvrdnja tužitelja da izračun nije izvršen već je izračun izvršen pod točkom 4. na str. 5. i 6. dopune nalaza u kojem je utvrdila da je FH bila u radnom odnosu za koje razdoblje su uplaćeni doprinosi i to od 3. srpnja 1972. do 8. veljače 2008. što znači 35 godina, 7 mjeseci i 6 dana. Da joj tužitelj isplaćuje invalidsku mirovinu za 36 godina, 4 mjeseca i 6 dana mirovinskog staža, što znači da joj tužitelj isplaćuje invalidsku mirovinu za 9 mjeseci mirovinskog staža više od ostvarenog i koji nije pokriven doprinosim. Da je zadnji dan radnog odnosa FH bio 2008., radi čega je uzeta u obzir kao osnovica za obračun doprinosa prosječno isplaćena plaća u Republici Hrvatskoj za 2008. u iznosu od 7.544,00 kn mjesečno, da je propisana stopa doprinosa za mirovinsko osiguranje a važeće od 1. siječnja 2000. do danas po ukupnoj stopi od 20% koja se za osiguranike koji su na dan 1. siječnja 2000. imali 40 i manje godina s dijeli na 15% s osnova doprinosa na ime generacijske solidarnosti i 5% na ime doprinosa s osnova individualne kapitalizirane štednje, a obzirom da je FH te 2000. imala 45 godina života ona nije bila obveznik doprinosa za takozvani II. stup odnosno kompletan doprinos za mirovinsko osiguranje joj se računa u generacijsku solidarnost i to po stopi od 20 % na bruto plaću, dakle računa se doprinos za takozvani I. stup. Slijedom toga vještakinja je u nalazu izvršila izračun manje plaćenih doprinosa za nedostatnih 9 mjeseci s osnova isplate invalidske mirovine koji iznosi 13.579,20 kn u protuvrijednost od 1.802,27 eur. Nadalje nalazom je utvrdila datum pretpostavljenog odlaska u starosnu mirovinu FH, a to je 14. srpnja 2016. što znači da bi da nije bilo štetnog događaja za razdoblje od 9. veljače 2008. do 13. srpnja 2016. kao dan koji prethodi danu na ostvarivanje prava na starosnu mirovinu za koje razdoblje je izostala uplata doprinosa u ukupnom iznosu od 158.151,77 kn protuvrijednost od 20.990,35 eur, a prema izračunu iz tabele sa str. 6 nalaza koji izračun je izvršen na prosječnu isplaćenu bruto plaću u RH prema objavi DZS-a po stopi važećoj za cijelo razdoblje od 20 %, a to bi bila šteta za tužitelja pod uvjetom da je isti obvezan FH uplaćivati starosnu mirovinu, a što ovdje nije slučaj jer invalidska se neće pretvorit u starosnu mirovinu niti će tužitelj istu obračunati po službenoj dužnosti, koje stajalište u cijelosti prihvaća i ovaj sud. Stoga je po mišljenju vještakinje u pravu tužitelj kad navodi da njemu šteta nastaje tek isplatom mirovine ali ne bilo koje nego onu koju isplaćuje. Nadalje, što se tiče izračuna štete tužitelja prema uputi iz točke 18. rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a to da visinu stvarne štete treba utvrditi u visini razlike između isplaćene invalidske mirovine i razmjernog dijela starosne mirovine koju bi po redovnom tijeku stvari ostvarila osiguranica tužitelja ovisno o duljini staža koji je ostvarila i onog kojeg bi ostvarila do pretpostavljenog stjecanja prava na starosnu mirovinu za koje razdoblje je uplata doprinosa izostala, vještakinja je obrazložila da bi prema izračunu FH na dan 14. srpnja 2016. ostvarila pravo na starosnu mirovinu u iznosu od 3.558,69 kn koja je izračunata za ukupno 44 godine i 11 dana mirovinskog staža odnosno u mirovinski staž uzeto je u obzir i pretpostavljeno razdoblje od 9. veljače 2008. do 13. srpnja 2016. odnosno 8 godina, 5 mjeseci i 5 dana mirovinskog staža. Da je FH ostvarila 35 godina, 7 mjeseci i 6 dana mirovinskog staža za koji su uplaćeni doprinosi što znači razmjerni dio starosne mirovine od 3.558,69 kn koji se odnosi na mirovinski staž koji je ostvaren i doprinosima pokriven iznosi 2.877,31 kn, kao što je prikazano u tabeli broj 3 stupac 4, a u tabeli broj 3 stupac 3 prikazan je pak ukupni iznos pretpostavljene starosne mirovine. Odnosno, razlika između isplaćene invalidske mirovine i razmjernog iznosa pretpostavljene starosne mirovine, a koja je pokrivena uplatom doprinosa za razdoblje od 1. listopada 2016. do 31 ožujka 2019. iznosi 27.600,27 kn, a ta razlika za razdoblje od 1. listopada 2016. do 31. prosinca 2018. iznosi 24.727,50 kn protuvrijednost 3.281,92 eur, što znači da bi za predmetno razdoblje tužitelj bio u obvezi isplatiti veći iznos s osnova razmjernog dijela starosne mirovine koji je pokriven doprinosima u odnosu na invalidsku mirovinu koju isplaćuje, a što znači da prema izračunu iz upute VSRH nema štete za tužitelja, koji zaključak prihvaća i ovaj sud. U svezi navedenog na str. 3 dopune nalaza i mišljenja ispravlja iznos pretpostavljene starosne mirovine koju bi osiguranica ostvarila na dan 14. srpnja 2016. budući da je omaškom upisala iznos od 3.676,47 kn, a ispravno valja naznačiti 3.558,69 kn kako je to i u izračunu iznosa obrazloženo na str. 4. istog nalaza i tabeli broj 3 na str. 11 nalaza. Napomenula je da osiguranica FH s danom odlaska u starosnu mirovinu, a to je dan 14. srpnja 2016. redovnim tijekom stvari, ne bi bila obveznik uplate doprinosa.

30.2. S tim u svezi valja reći da je visinu potraživanja tužitelj obračunao na temelju čl. 161. Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine br. 157/2013, 151/2014, 33/2015, 93/2015, 120/2016, 18/2018, 62/2018, 115/2018), prema visini priznate mirovine i tablicama aktuarske matematike koje donosi Zavod, u ukupnom iznosu. Tužitelj je prema navedenoj odredbi korištene parametre naveo u obračunu od 21. svibnja 2019. i potvrdama o svoti isplaćene mirovine od 8. travnja 2019. (list 19. do 21.). Te se isprave smatraju javnom ispravom, budući da je tužitelj kao javna ustanova (na koju se primjenjuju propisi o ustanovama i koja ima javne ovlasti u rješavanju o pravima i obvezama iz mirovinskog osiguranja, čl. 1. Zakona o mirovinskom osiguranju, u svrhu dokazivanja visine isplaćene mirovine izdao obračun, koji u smislu odredbe članka 230. ZPP-a (kojom je propisano da isprava koju je u propisanom obliku izdalo državno tijelo u granicama svoje nadležnosti te isprava koju je u takvom obliku izdala pravna ili fizička osoba u obavljanju javnog ovlaštenja koje joj je povjereno zakonom ili drugim propisom utemeljenim na zakonu dokazuje istinitost onoga što se u njoj potvrđuje ili određuje), predstavlja javnu ispravu koja je izdana u vršenju javnih ovlasti. Dopušteno je dokazivanje suprotnog. Obzirom da je ukupan iznos isplaćene invalidske mirovine vještak utvrdio u svom nalazu i mišljenju, cijeneći ranije spomenute isprave kao i potvrde o svoti mirovine od 12. srpnja 2019. (stranica 25-31, 28-43 spisa), sud je, iz ranije navedenih razloga, prihvatio rezultate vještačenja, te na temelju rezultata vještačenja utvrdio isplaćeni iznos invalidske mirovine u utuženom periodu.

30.3. Na temelju navedenog, sud zaključuje kako tužitelj primjenom ZOMO/13 nema pravo na naknadu štete u svezi isplaćene invalidske mirovine osiguranici FH u periodu od 1. listopada 2016. do 31. prosinca 2018. u ukupnom iznosu od 55.314,98 kn / 7.341,45 eur kako je utvrđeno u vještačkom nalazu, odnosno u iznosu od 44.251,32 / 5.873,16 eura obzirom na utvrđeni omjer odgovornosti od 80% sa zatraženom zateznom kamatom na taj iznos, o čemu je odlučeno u toč. I izreke presude.

30.4. Tužitelj, kako je obrazloženo i pravomoćno presuđeno odlukom od 2. studenoga 2020., je ostvario pravo na naknadu štete osnovom odredbe čl. 161. st. 2. Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine br. 157/2013, 151/2014, 33/2015, 93/2015, 120/2016, 18/2018, 62/2018, 115/2018, dalje u tekstu: ZOMO/18) za razdoblje od 1. siječnja 2019. do 31. ožujka 2019. u ukupnom iznosu od 6.424,38 kn odnosno u iznosu od 5.139,50 kn obzirom na utvrđeni omjer odgovornosti od 80%. Obzirom da je tužitelj za navedeni period potraživao iznos od 5.140,24 kn, dakle iznos za 1,49 kn veći od dosuđenog o kojemu je odlučeno ukinutim dijelom prvostupanjske odluke, valjalo je odlučiti o preostaloj razlici od 1,49 kn / 0,20 eura, o čemu je također odlučeno u toč. I izreke presude.

31. Nadalje, prema čl. 27. st. 1. ZOOP-a društvo za osiguranje obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. Stvarnom štetom u smislu stavka 1. ovoga članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji (st. 2.). Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu (st. 3.). Odredbe stavka 1., 2. i 3. ovoga članka odgovarajuće se primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja (st. 4.). Obvezu iz stavka 1. ovoga članka prema zavodu koji obavlja poslove zdravstvenog osiguranja društvo za osiguranje dužno je izvršiti u skladu s odredbama zakona koji uređuje obvezno zdravstveno osiguranje (st. 5.).

31.1. Prema nalazu i mišljenju vještakinje Bojane Galinac visina invalidske mirovine na koju bi ostvarila pravo FH u slučaju da je uzrok iste bila ozljeda na radu na dan 1. listopada 2016. iznosila bi 2.188,07 kn prema detaljno obrazloženom izračunu na stranici 2. Dopune nalaza i mišljenja. Vještakinja navodi da je tužitelj FH na ime invalidske mirovine za razdoblje od 1.listopada 2016. do 31. ožujka 2019. isplatio ukupan iznos od 61.740,39 HRK a u slučaju da je uzrok ozljeda na radu tužitelj bi bio u obvezi za isto razdoblje isplatiti invalidsku mirovinu u ukupnom iznosu od 67.939,86 HRK a sve prema izračunu iz tabele br.2. priloga dopune nalaza. Navedeno znači, da bi tužitelj na ime invalidske mirovine koja bi bila posljedica ozljede na radu za razdoblje od 1. listopada 2016. do 31. ožujka 2019. bio u obvezi GH isplatiti iznos veći za 6.199,47 kn / 822,81 eur u odnosu na invalidsku mirovinu koju isplaćuje što znači da primjenom odredbe iz čl. 27.st. 3. ZOOP-a nema štete za tužitelja. Tijekom usmenog iznošenja nalaza i mišljenja vještakinja Galinac pojasnila je da bi tužitelj na ime razmjernog iznosa mirovine koji je utvrđen u skladu s odredbom čl. 27. st. 3. ZOOP-a bio u obvezi isplatiti iznos od 60.868,35 kn. U odnosu na isplaćenih 55.314,15 kn tužitelj bi bio u obvezi isplatiti iznos veći za 5.554,20 kn protuvrijednost od 737,16 eur što znači da primjenom odredbe članka 27. ZOOP-a nema štete za tužitelja za utuženo razdoblje od 1. listopada 2016. do 31. prosinca 2018., koji zaključak prihvaća i ovaj sud.

31.2. Na temelju navedenog, sud zaključuje kako tužitelj primjenom ZOOP-a nema pravo na naknadu štete u svezi isplaćene invalidske mirovine osiguranici FH u periodu od 1. listopada 2016. do 31. prosinca 2018., pa je i primjenom ZOOP-a valjalo (preostali) tužbeni zahtjev odbiti, kako je odlučeno u toč. I. izreke presude.

32. Sud je u dokaznom postupku cijenio cjelokupnu dokumentaciju koja prileži u spisu a koju nije posebno obrazlagao obzirom da nije od utjecaja na odluku u ovoj pravnoj stvari.

33. Obje stranke podnijele su zahtjeve za naknadu troškova parničnog postupka. Tužitelj potražuje putne troškove za pristup na tri ročišta u iznosu od 88,00 kn (prema cijeni autobusne karte) za svako ročište, dakle iznos od 264,00 kn te daljnje troškove nastale od podnošenja revizije pa do zaključenja glavne rasprave u iznosu od 600,00 eura odnosno troškove za vještačenje prema odluci suda. Tuženik potražuje troškove vještačenja u iznosu od 3.500,00 kn te troškove pristojbe za odgovor na tužbu u iznosu od 422,00 kn, odnosno ukupno iznos od 3.922,00 kn. U smislu odredbe čl. 155. ZPP-a sud cijeni da su svi zatraženi troškovi bili potrebni za vođenje parnice.

34. Primjenom odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a sud je utvrdio da je tužitelj u ovom postupku uspio sa 10,41% dok je tuženik uspio sa 89,59%. Postupajući sukladno navedenoj odredbi sud je od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela (tuženik) oduzeo postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela (tužitelj), te je tuženiku odmjerio naknadu dijela takvih ukupnih troškova a koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici. Slijedom navedenog, tuženiku je odmjeren trošak u iznosu od 412,16 eur / 3.105,44 kn (79,18% od ukupnih troškova u iznosu od 3.922 kn), kako je odlučeno u toč. II. izreke presude.

U Pazinu 29. svibnja 2025.

Sutkinja

Andrea Jelenić Pitoski

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv presude dopuštena je žalba Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri pisana primjerka u roku od petnaest dana računajući od održavanja ročišta za objavu presude, ako je stranka bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu, odnosno od primitka prijepisa presude, ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude.

Presuda u sporu male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku, osim zbog povrede iz čl. 354. st. 2. t. 3. tog zakona (čl. 467. st. 1. ZPP-a).

Protiv ove presude žalba ne odgađa ovrhu (čl. 467.a ZPP-a).

DNA

1. tužitelj,

2. tuženik.