Republika Hrvatska

Općinski sud u Sisku

Trg Ljudevita Posavskog 5

44000 Sisak

Poslovni broj: P-351/2024-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sisku, OIB 74610670107, u ime Republike Hrvatske po sutkinji Sandi Navara Sladović, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice ŽG OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupana po punomoćnici BG iz [adresa], protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui iz Zagreba, Zelinska 4, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne javne rasprave održane i zaključene 17. travnja 2025. u prisutnosti punomoćnika stranaka, 29. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u članku 3. Ugovora o kreditu broj: 158-50- 4017906 sklopljenog između tužiteljice ŽG, kao korisnika kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., kao banke, a koja glasi: „Naknada 3.30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.“

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. isplatiti tužiteljici ŽG iznos od 592,89 EUR sa zakonskom zateznom kamatom koje teku od 17. travnja 2007. do isplate po stopi koja teče od 17. travnja 2007. pa do 31. prosinca 2007. po čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. da tužiteljici ŽG naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 826,55 eur sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja presude do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica ŽG podnijela je ovom sudu tužbu protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., radi utvrđenja ništetnosti i isplate.

2. U tužbi tužiteljica navodi da je 4. travnja 2007.g. s Raiffeisenbank Austria d.d. sklopila Ugovor o kreditu broj: 158-50-4017906, ovjeren 12. travnja 2007.g. po javnom bilježniku Ivanu Čubeliću pod brojem OV-6328/2007. Temeljem članka 3. Ugovora o kreditu navedenog u točki II. propisano je da se naknada od 3.30% (tri zarez trideset posto)od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Uvidom u kontrolni ispis unosa korištenja od dana 16. travnja 2007.g. utvrđeno je da je naplaćena naknada u iznosu od 988,72 CHF, što bi u kunskoj protuvrijednosti iznosilo 4.467,13 kn, odnosno 592,89 EUR. U skladu sa čl. 96 st. 1 i 2. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/2007 ) koji je vrijedio u vrijeme sklapanja ugovora, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Tužiteljica nije bila pobliže upoznata s navedenom odredbom o plaćanju naknade za obradu kreditnog zahtjeva niti joj je bilo omogućeno pregovaranje od strane tuženika jer je ipak riječ o unaprijed formuliranim, standardnim ugovorima trgovca. Međutim iako je riječ o tipskom i adhezijskom ugovoru, u skladu s člankom 295. i 296. Zakona o obveznim odnosima takvi su ugovori ništetni ako su sastavljeni suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzrokuju očitu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela. Članak 3. Ugovora o kreditu ništetan je jer isti ne sadrži nikakva objašnjena na što bi se naknada konkretno odnosila, ne sadrži parametre po kojima je određena, tužiteljici nije objašnjeno na što se ona odnosi i zašto iznosi upravo toliko koliko iznosi. Na tu odredbu kao niti na ostale odredbe, tužiteljica nikako nije mogla utjecati. Postavlja se pitanje na što se to odnosi „naknada“, kada je opće poznato da je cijena ovoga ugovora redovna kamatna stopa i da je to ono što po zakonu banka ima pravo naplatiti jer je to cijena za korištenje tuđeg novca. „Naknada“ koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita je apsolutno nezakonita i banka je nije imala pravo naplatiti. O tome upravo govore dvije presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu i dvije presude Europske unije koje se dostavljaju u prilogu. Predmetna ugovorna odredba u suprotnosti je s Direktivom 93/13 jer ista stvara na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravim i obvezama ugovornih stranaka, u suprotnosti je sa zahtjevom dobre vjere, a sve jer banka nije tužitelju objasnila koje su to usluge sa njene strane pružene i koji su to nastali troškovi za obradu kredita, a koje je banka naplatila.

3. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da su tužitelj i tuženik 12.04.2007. sklopili Ugovor o kreditu 158-50-4017906 (dalje u tekstu: Ugovor) kojim je tuženik stavio na raspolaganje tužitelju iznos u kunskoj protuvrijednosti 29.961,34 CHF uz redovnu kamatnu stopu od 5.20% godišnje, promjenjivu i kamatu po dospijeću, također promjenjivu. Ugovor je sklopljen sukladno članku 1021. Zakona o obveznim odnosima koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a istim je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Nesporno je da je tužitelj slobodnom voljom sklopio Ugovor u valutnoj klauzuli CHF te da su mu prilikom sklapanja Ugovora uručeni i opći akti kreditora te da se tužitelj svojim potpisom usuglasio sa svim odredbama ugovora o kreditu i uručenim općim aktima. U odnosu na navode tužitelja da je odredba koja se odnosi na troškove obrade kredita ništetna U čl. 3. predmetnog Ugovora ugovoreno je: „Čl. 3. NAKNADA Naknada za obradu kredita: 3,30 % od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“. Odredba čl. 3. predmetnog ugovora je jasna, lako uočljiva i razumljiva. Pravnu osnovu za naplatu predmetne naknade predstavljaju upravo odredba čl. 3. Ugovora o kreditu i opći akti tuženika, a tužitelju ne samo da je pojašnjena sporna odredba Ugovora, već je isti razumijevanje i prihvat potvrdio javnom bilježniku kao povjereniku suda prilikom solemnizacije Ugovora. Tuženik ističe kako nikada nije zaprimio prigovor tužitelja u pogledu ugovorene odnosno naplaćene naknade. Tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena odredba nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika. Prije zaključenja ugovora, tuženik je objasnio svaku odredbu ugovora tužitelju, a obzirom tužitelj nije prigovarao odredbama, stranke su zaključile ugovor. Tuženik ističe prigovor zastare. Sukladno čl. 225. Zakona o obveznim odnosima: „Tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.“ Obzirom da je tužitelj podnio tužbu 25.07.2024. razvidno je da je tražbina zastarjela. Nesporno je da je tužitelj slobodnom voljom sklopio predmetni Ugovor o kreditu, te da su mu prilikom sklapanja Ugovora uručeni i opći akti kreditora te da se tužitelj svojim potpisom usuglasio sa svim odredbama ugovora o kreditu i uručenim općim aktima. Nisu osnovani navodi tužitelja da je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti (čl.81. Zakona o zaštiti potrošača Narodne novine br. 96/03): a) da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i b) da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Obzirom da je tužitelj, nakon što mu je objašnjena svaka odredba Ugovora o kreditu, isti potpisao razvidno je da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Slijedom svega navedenog, vidljivo je da je tužbeni zahtjev očito neosnovan. Tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja te naložiti tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka s pripadajućim zatezni kamatama.

4. Tijekom dokaznog postupka izvršen je uvid u ugovor o kreditu (str. 6- 10, 70-74 spisa), račun (str. 11 spisa), kontrolni ispis (str. 12, 76 spisa), arhivu tečajne liste (str. 77-79 spisa), prijepis knjigovodstvene kartice (str. 80-82 spisa), te je izveden dokaz saslušanjem svjedoka DG.

5. Svjedok DG iskazao je da je sporni ugovor o kreditu podignut u svrhu kupnje automobila koji je služio isključivo za obiteljske potrebe pri čemu ističe da je korisnica kredita njegova majka, a on je isti sklopio kao sudužnik, stoga je sudjelovao u cijelom postupku oko ugovaranja navedenog kredita. Automobil su odabrali u auto kući Arbanas u Velikoj Gorici u kojoj su ih uputili kod tuženika vezano za kreditiranje te su potom došli u banku gdje je već bio pripremljen sastavljen ugovor o kreditu, obzirom da je navedena auto kuća surađivala sa tuženikom. Ističe da je pročitao prvu stranicu ugovora o kreditu i znao je koliko će iznositi rata otplate kredita, no nije znao da je ugovorom o kreditu ugovorena obveza plaćanja kakve naknade. U banci uopće nije bilo govora niti bilo kakvog pojašnjavanja vezano za ugovorenu naknadu koja je predmet spora. Ne sjeća se da li je prilikom ugovaranja kredita plaćena kakva naknada jer je od sklapanja istog prošlo dosta vremena. Ističe da je u poslovnici vezano za sklapanje navedenog ugovora proveo oko pola sata. Auto kuća je svu dokumentaciju vezano za kredit poslala banci. Ističe da mu javni bilježnik nije pojašnjavao odredbe ugovora o kreditu već je kod javnog bilježnika samo potpisao ugovor. Ističe da je tužiteljica čitala ugovor kao i on te nisu vezano za isti postavljali nikakva pitanja jer su bili zadovoljni što su dobili kredit obzirom da im je automobil bio potreban. Ne sjeća se da su morali platiti kakve troškove vezano za obradu kredita te se ne sjeća da bi mu u banci tko uopće rekao za obvezu plaćanja takvih troškova, te je to možda ulazilo u sveukupni iznos kredita.

6. Temeljem ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan u cijelosti.

7. Uvidom u Ugovor o kreditu od 4. 4. 2007. (dalje: Ugovor), broj ugovora 158-50-4017906, koji je sklopljen između tužiteljice kao korisnika kredita i davatelja osiguranja, tuženika kao kreditora, te DG kao sudužnika, utvrđeno je da je iznos kredita kunska protuvrijednost CHF 29.961,34 po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja (čl. 1. Ugovora), zatim, da se dio glavnice kredita u iznosu od CHF 22.729,47 otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita, anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu, a preostali dio glavnice u iznosu od CHF 7.231,87 u kunskoj protuvrijednosti o srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, dospijeva na naplatu odjednom u zadnjem mjesecu (čl. 7. Ugovora), zatim, da rok otplate iznosi 84 mjeseca (čl. 4. Ugovora), da je odredbom čl. 2. Ugovora ugovorena redovna kamata od 5,20 %, godišnja, promjenjiva, u skladu Odukom o kamatnim stopama kreditora te da je odredbom čl. 3. Ugovora ugovorena naknada od 3,30 % od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.

8. Dakle, iz Ugovora je utvrđeno da je odredbom čl. 3. ugovorena obveza tužiteljice da tuženiku isplati naknadu u visini od 3,30 % od iznosa kredita, a prema navodima tuženika s ročišta za glavnu raspravu održanog 17. 4. 2025., nije sporno da se radi o iznosu od 592,89 eur koji je tuženik naplatio tužiteljici prilikom isplate (korištenja) kredita 16. 4. 2007., od iznosa odobrenog kredita, što ujedno proizlazi iz kontrolnog ispisa unosa korištenja tuženika od 16. 7. 2007. (partija 158-50-4017906).

9. Odredbom čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07 i 125/07, dalje: ZZP) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te sukladno odredbi stavka 2. istog članka, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

10. Prema odredbi čl. 96. st. 4. ZZP, ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati

11. Odredbom čl. 99. ZZP propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

12. Prema odredbama čl. 102. st. 1. i 2. ZZP nepoštena ugovorna odredba je ništetna te ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.

13. Nadalje, prema odredbi članka 3. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993.) ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlim iz ugovora, a prema članku 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe moraju biti sročene jasno i razumljivo.

14. Pri tumačenju čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 od 5. travnja 1993. iz presude suda Europske Unije u predmetima broj C-259/2019 i C-224/2019, proizlazi da nalaganje plaćanja naknade za otvaranje kredita može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka što je u suprotnosti s zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

15. Iz iskaza svjedoka DG, sudužnika, proizlazi da je Ugovor bio unaprijed pripremljen od strane tuženika, da tužiteljici, kao niti njemu, nitko od djelatnika banke nije objasnio spornu odredbu čl. 3. Ugovora, a niti na što je utrošen iznos naknade od 3,30 % od iznosa kredita kojeg je tužiteljica platila, nego su se pregovori sveli na podatak o iznosu kredita i trajanju otplate kredita, a tuženik, sukladno odredbi čl. 96. st. 4. ZZP, nije dokazao suprotno.

16. Tuženik niti tijekom ovog parničnog postupka ne tvrdi niti dokazuje koja je to stvarno pružena usluga ili nastali trošak tuženika podmiren naknadom ugovorenom odredbom čl. 3. Ugovora ili da visina ugovorene naknade odgovara toj usluzi ili nastalom trošku.

17. Dakle, kako iz iskaza svjedoka DG proizlazi da je odredba čl. 3. Ugovora bila sastavni dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora sastavljenog od strane tuženika, da o toj odredbi između stranaka nije bilo pregovora, niti je tužiteljica imala mogućnost utjecaja na sadržaj iste, da tužiteljica nije bila upoznata na koju uslugu tuženika ili na koji trošak tuženika se ta naknada odnosi već je tuženiku dano da jednostavno svojom odlukom utvrđuje visinu te naknade, za zaključiti je da je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, kao jednom od temeljnih načela obveznog prava, nametanjem takve dodatne financijske obveze, došlo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka ugovora o kreditu koji je predmet ovog spora, na štetu ovdje tužiteljice kao potrošača, te da je takva odredba nepoštena sukladno odredbama čl. 96. st. 1. i 2. ZZP, a tuženik, koji je bankarska institucija u čije poslovanje ulazi sklapanje ugovora o kreditu i koji raspolaže stručnim znanjem, u odnosu na kojeg je tužiteljica u „slabijem“ položaju, i koji je sukladno odredbi čl. 96. st. 4. ZZP dužan dokazati da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, nije dokazao suprotno.

18. Stoga, mišljenje je je ovog suda da je odredba čl. 3. Ugovora, u dijelu u kojem je ugovorena naknada od 3,30 % od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom korištenja kredita, nepoštena sukladno odredbama čl. 96. st. 1. i 2. ZZP, a stoga i ništetna temeljem odredbe čl. 102. st. 1. ZZP te čl. 322. u vezi s čl. 324. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO), a na navedeni zaključak suda nije od utjecaja činjenica što iznos naknade ugovorene odredbom čl. 3. Ugovora, iako nije ugovoren u nominalnom iznosu, sadrži jasne parametre temeljem kojih se utvrđuje visina iste (3,30 % od iznosa kredita).

19. Iako je u vrijeme sklapanja Ugovora tuženik imao pravo na ugovaranje nakade za obradu kreditnog zahtjeva prema odredbama Zakona o bankama (Narodne novine br. 84/02. i 12/06.), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, ne znači da takva ugovorna odredba koja je unaprijed formulirana i pripremljena od strane tuženika, na sadržaj koje tužiteljica nije imala utjecaja, ne može biti predmet preispitivanja poštenosti po čl. 96. ZZP.

20. Nadalje, naknada ugovorena odredbom čl. 3. Ugovora, po ocjeni ovog suda, nije predmet Ugovora, niti cijena ("glavni predmet ugovora", čl. 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993.), pa stoga u konkretnom slučaju nema mjesta niti zaključku o nedopuštenosti ocjene je li odredba čl. 3. Ugovora nepoštena ugovorna odredba, sukladno odredbi čl. 99. ZZP.

21. Pod ugovornim odredbama koje su obuhvaćene pojmom „glavnog predmeta ugovora” u smislu članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. treba razumjeti one odredbe kojima se utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga određuju kao takvog, te odredbe koje su akcesornog značaja ne mogu biti obuhvaćene pojmom „glavnog predmeta ugovora”, a kako bi se utvrdilo je li odredba obuhvaćena pojmom „glavnog predmeta ugovora”, treba uzeti u obzir narav, opću strukturu i odredbe ugovora kao i pravni i činjenični kontekst.

22. U konkretnom se slučaju, naknada ugovorena odredbom čl. 3. Ugovora, unatoč tome što ulazi u ukupan trošak kredita za potrošača, ne može se samo zbog toga smatrati bitnom činidbom, iz razloga što ista ne definira bit ugovora odnosno nije činidba koja ga određuje kao takvog te ugovor može opstati i bez nje, pa podliježe i testu poštenosti.

23. Nadalje, odredbama čl. 323. st. 1. i 2. ZOO propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj strani sve ono što je primila na temelju takva ugovora, te da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

24. Stoga je, sukladno odredbama čl. 1111. ZOO o stjecanju bez osnove, odlučeno kao u izreci ove presude odnosno tužitelju je dosuđen utuženi iznos od 592,89 eur, visina kojeg iznosa između stranaka nije sporna, i to sa zateznom kamatom od 17. 4. 2007., sukladno zahtjevu tužiteljice te temeljem odredbe čl. 1115. ZOO prema kojoj je nepošteni stjecatelj, kad vraća ono što je stečeno bez osnove, mora platiti i zatezne kamate od dana stjecanja, također uzimajući u obzir da iz kontrolnog ispisa unosa korištenja tuženika proizlazi da je tužiteljici naknada u navedenom iznosu naplaćena prilikom korištenja kredita 16. 4. 2007.

25. Nadalje, niti prigovor zastare tuženika nije osnovan.

26. Naime, Vrhovni sud RH je na sjednici Građanskog odjela broj Su-IV- 47/2020 održanoj 30. siječnja 2020. za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnih ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle u vrijeme donošenja ove presude tužbeni zahtjev tužiteljice nije zastario, jer zastarni rok, prema navedenom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH, još nije ni počeo teći.

27. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP, odnosno stoga što je tužiteljica u cijelosti uspjela u sporu tuženik joj je dužan naknaditi parnični trošak u cijelosti, a koji trošak se sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika odnosi na trošak za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eur (Tbr. 7. st.1.), za zastupanja na ročištima 11. 3. 2025. i 17. 4. 2025. u iznosu od 200,00 eur za svako (Tbr. 9. st.1.), za sastav podneska od 12. 2. 2025. u iznosu od 200,00 eur (Tbr. 8. st.1.), za zastupanje na ročištu za objavu u iznosu od 100,00 eur (Tbr. 9. st.3.), te trošak traženi trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 eur, ukupno 826,55 eur.

28. Zbog svega navedenog odlučeno je kao u izreci presude.

U Sisku, 29. svibnja 2025.

Sutkinja

Sanda Navara Sladović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u 3 primjerka u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta za objavu i uručenje presude.

Dostavna naredba:

1. tužiteljici po punomoćniku

2. tuženiku po punomoćniku