Poslovni broj: Pr-145/2018-98

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU

Novi Zagreb – Istok, Turinina 3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Novom Zagrebu po sucu Ivi Đuratoviću, u pravnoj stvari tužitelja ĐM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Karlo Novosel, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Medical Intertrade d.o.o. Sveta Nedjelja, Ulica dr. Franje Tuđmana 3, OIB: 04492664153, kojeg zastupa punomoćnik Marko Bekavac Basić, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne rasprave zaključene 16.04.2025., dana 29.05.2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Medical Intertrade d.o.o. da tužitelju ĐM isplati iznos 25.492,25 EUR bruto sa zateznim kamatama koje teku:

- na 822,73 EUR od 05.03.2014. do isplate;

- na 830,49 EUR od 03.05.2014. do isplate;

- na 830,53 EUR od 04.06.2014. do isplate;

- na 843,54 EUR od 02.07.2014. do isplate;

- na 919,99 EUR od 02.08.2014. do isplate;

- na 840,71 EUR od 02.09.2014. do isplate;

- na 818,55 EUR od 02.10.2014. do isplate;

- na 917,84 EUR od 04.11.2014. do isplate;

- na 852,75 EUR od 02.12.2014. do isplate;

- na 843,15 EUR od 03.01.2015. do isplate;

- na 771,51 EUR od 04.02.2015. do isplate;

- na 780,15 EUR od 03.03.2015. do isplate;

- na 799,63 EUR od 02.04.2015. do isplate;

- na 824,34 EUR od 05.05.2015. do isplate;

- na 799,94 EUR od 02.06.2015. do isplate;

- na 782,40 EUR od 02.07.2015. do isplate;

- na 830,22 EUR od 04.08.2015. do isplate;

- na 787,92 EUR od 02.09.2015. do isplate;

- na 789,76 EUR od 02.10.2015. do isplate;

- na 808,34 EUR od 03.11.2015. do isplate;

- na 851,39 EUR od 02.12.2015. do isplate;

- na 805,73 EUR od 05.01.2016. do isplate;

- na 595,80 EUR od 02.02.2016. do isplate;

- na 574,89 EUR od 02.03.2016. do isplate;

- na 608,73 EUR od 05.04.2016. do isplate;

- na 588,22 EUR od 03.05.2016. do isplate;

- na 547,77 EUR od 04.06.2016. do isplate;

- na 565,46 EUR od 02.07.2016. do isplate;

- na 553,23 EUR od 02.08.2016. do isplate;

- na 563,07 EUR od 03.09.2016. do isplate;

- na 573,09 EUR od 05.10.2016. do isplate;

- na 556,67 EUR od 04.11.2016. do isplate;

- na 550,67 EUR od 03.12.2016. do isplate;

- na 265,30 EUR od 03.01.2017. do isplate;

- na 50,84 EUR od 02.02.2017. do isplate;

- na 26,17 EUR od 05.04.2017. do isplate;

- na 16,87 EUR od 03.05.2017. do isplate;

- na 48,79 EUR od 02.06.2017. do isplate;

- na 4,29 EUR od 04.07.2017. do isplate;

- na 40,22 EUR od 02.08.2017. do isplate;

- na 26,17 EUR od 02.09.2017. do isplate;

- na 7,64 EUR od 03.10.2017. do isplate;

- na 28,61 EUR od 06.12.2017. do isplate;

- na 61,55 EUR od 03.01.2018. do isplate;

- na 4,57 EUR od 02.03.2018. do isplate;

- na 4,57 EUR od 04.04.2018. do isplate;

- na 4,57 EUR od 04.05.2018. do isplate;

- na 102,83 EUR od 05.06.2018. do isplate;

- na 164,40 EUR od 03.07.2018. do isplate;

- na 102,83 EUR od 03.08.2018. do isplate;

- na 102,82 EUR od 05.09.2018. do isplate,

i to do 31.07.2015. po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena; od 01.08.2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 01.01.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, izuzev zateznih kamata na iznos poreza i prireza porezu na dohodak koji je sadržan u svakom pojedinačnom mjesečnom iznosu, u roku 15 dana.

II. Odbija se tužbeni zahtjev za isplatu daljnjih 28.156,53 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama (preko iznosa koji je dosuđen točkom I. izreke).

III. Nalaže se tuženiku Medical Intertrade d.o.o. da tužitelju ĐM isplati iznos 265,44 EUR neto sa zateznim kamatama koje teku:

- na 66,36 EUR od 06.05.2014. do isplate;

- na 66,36 EUR od 07.10.2014. do isplate;

- na 66,36 EUR od 23.10.2015. do isplate;

- na 66,36 EUR od 16.12.2016. do isplate,

i to do 31.07.2015. po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena; od 01.08.2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 01.01.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Medical Intertrade d.o.o. da tužitelju ĐM naknadi troškove parničnog postupka u iznosu 9.311,06 EUR sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 29.05.2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referente stope za 3 postotna poena, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužbom od 27.11.2018. tužitelj ĐM zatražio je donošenje presude kojom bi se tuženiku Medical Intertrade d.o.o. naložilo da mu isplati iznos 314.244,37 HRK bruto na ime naknade plaće za vrijeme dok nije radio zbog nedopuštenog otkaza ugovora o radu, kao i ostala materijalna prava za 2014., 2015. i 2016. godinu.

2. Tuženik Medical Intertrade d.o.o. je u odgovoru na tužbu osporio osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva, navodeći da je do 16.12.2016. tužitelj ostvarivao plaću kod drugih poslodavaca, a nakon toga da mu je plaća uredno isplaćivana.

3. Nakon provedenih financijskih vještačenja tužitelj je podneskom od 11.03.2025. (str. 658-660 spisa) povisio tužbeni zahtjev na način da je zatražio isplatu 53.648,78 EUR bruto na ime naknade plaće te 265,44 EUR neto na ime ostalih materijalnih prava. Iako se tuženik usprotivio takvoj preinaci tužbe, sud je u skladu sa čl. 190. st. 2. ZPP tu preinaku dopustio raspravnim rješenjem od 16.04.2025. (str. 666 spisa), jer je ista svrsishodna za konačno rješenje odnosa između stranaka, a do nje je došlo nakon provedenih financijskih vještačenja.

4. U provedenom postupku pročitane su isprave u spisu, i to Ugovor o radu od 30.06.2001. (str. 6-9 spisa), Aneks od 15.05.2008. (str. 10 spisa), presuda posl. br. Pr- 84/2015 od 09.12.2016. (str. 11-27 spisa), e-mail od 15.06.2018. (str. 28-30 spisa), Ugovor o radu od 16.12.2016. (str. 31-35 spisa), e-mail od 27.06.2018. (str. 36 spisa), Pravilnik o radu (str. 37-62 spisa), obračuni plaće (str. 63-68 spisa), dopis od 18.07.2018. (str. 73 spisa), izračun (str. 74-78 spisa), Potvrda od 16.04.2019. (str. 89- 93 spisa), dopis od 23.04.2019. (str. 95 spisa), Potvrda od 14.09.2020. (str. 219-221 spisa), zapisnik od 24.08.2018. (str. 238-239 spisa), provedeno je financijsko vještačenje (str. 111-186, 204-211, 240-242, 248-384, 426-613, 627-629, 649-650 spisa) te su saslušani tužitelj (str. 639 spisa) i članice uprave tuženika NM (str. 639 spisa).

5. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

6. Predmet parnice isplata naknade plaće i ostalih materijalnih prava iz radnog odnosa:

a) za razdoblje u kojem tužitelj nije radio zbog nedopuštenog otkaza ugovora o radu – od 01.02.2014. do 17.12.2016.;

b) za razdoblje u kojem je radio na temelju rješenja o privremenoj mjeri kojom je privremeno vraćen na posao za vrijeme trajanja radnog spora o nedopuštenosti otkaza – od 17.12.2016. do 27.08.2018.

7. U postupku nije sporno:

- da je tužitelj bio u radnom odnosu kod tuženika od 1997. godine, najprije na radnom mjestu dostavljača vozača, a potom od 2008. godine na radnom mjestu skladišnog radnika saniteta;

- da mu je tuženik odlukom od 07.10.2013. otkazao ugovor o radu iz poslovno uvjetovanih razloga;

- da je taj otkaz utvrđen nedopuštenim presudom ovog suda posl. br. Pr-84/2015- 43 od 09.12.2016., koja je postala pravomoćna 07.02.2018.;

- da je tuženik tužitelja s danom 17.12.2016. vratio na posao i prije pravomoćnosti navedene presude, a na temelju rješenja ovog suda od 09.12.2016. kojim je određena privremena mjera povratka tužitelja na rad;

- da je tužitelj potom kod tuženika do 27.08.2018. radio na temelju rješenja o privremenoj mjeri, a od 27.08.2018. nastavio je s radom na temelju pravomoćne sudske presude kojom je utvrđeno da otkaz nije valjan i da njegov radni odnos nije prestao.

7.1. Sporno je ima li i u kojem iznosu tužitelj pravo na isplatu utuženih iznosa naknade plaće i drugih materijalnih prava.

8. Budući da je pravomoćnom presudom ovog suda posl. br. Pr-84/2015-43 od 09.12.2016. (str. 11-27 spisa) otkaz njegovog ugovora o radu pravomoćno utvrđen nedopuštenim, uz utvrđenje da radni odnos nije prestao, tužitelj se kao radnik u cijelosti ima pravo vratiti u poziciju u kojoj bi se nalazio da nije bilo nedopuštenog otkaza ugovora o radu (Revr-56/2008 od 29.03.2008.; Revr-361/2005 od 24.01.2006.).

8.1. To uključuje i njegovo pravo da mu tuženik kao poslodavac isplati naknadu plaće i drugih materijalnih prava iz radnog odnosa koje bi po redovnom tijeku stvari ostvario u razdoblju u kojem zbog nedopuštenog otkaza nije radio.

9. Na temelju isprava u spisu sud utvrđuje da je trenutku otkazivanja između stranaka bio na snazi Ugovor o radu od 30.06.2001. (str. 6-9 spisa) sa pripadajućim Aneksom od 15.05.2008. (str. 10 spisa).

10. Iz stanja spisa nadalje proizlazi da su stranke naknadno sklopile novi Ugovor o radu od 16.12.2016. (str. 31-35 spisa), i to na temelju rješenja od 09.12.2016. kojim je određena privremena mjera vraćanja tužitelja na posao i prije pravomoćnosti sudske presude o nedopuštenosti otkaza.

11. Vraćanje tužitelja u poziciju u kojoj bi se nalazio da nije bilo nedopuštenog otkaza znači da mu se za čitavo razdoblje u kojem je taj otkaz proizvodio učinke – dakle od prestanka rada pa do pravomoćnosti presude kojom je utvrđena nevaljanost otkaza – prava iz radnog odnosa trebaju prosuđivati po Ugovoru o radu od 30.06.2001. (sa Aneksom od 15.05.2008.) koji je važio u trenutku otkaza, a ne po kasnijem Ugovoru o radu od 16.12.2016. Naime, taj kasniji ugovor je sklopljen samo radi provedbe rješenja o privremenoj mjeri kojom je određeno da se tužitelj vraća na posao prije pravomoćnosti presude o nedopuštenosti otkaza, što jasno proizlazi iz čl. 1. i čl. 2. tog Ugovora. Da nije bilo nedopuštenog otkaza, ne bi došlo ni do privremene mjere pa onda ni do sklapanja novog Ugovora o radu od 16.12.2016. koji je vezan isključivo uz tu privremenu mjeru, što znači se nakon pravomoćnosti presude o nedopuštenosti otkaza valja uzeti da je tužitelj čitavo vrijeme bio u radnom odnosu na temelju Ugovora o radu od 30.06.2001. sa Aneksom od 15.05.2008. koji su važili u trenutku otkaza, neovisno o kasnije sklopljenom Ugovoru o radu od 16.12.2016. koji je samo bio posljedica privremene mjere.

11.1. S druge strane, vraćanje tužitelja u poziciju u kojoj bi se nalazio da nije bilo nedopuštenog otkaza podrazumijeva da se tužitelju trebaju uračunati novčana primanja iz radnog odnosa koje je u međuvremenu ostvario kod drugih poslodavaca, jer iz Potvrde Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje od 16.04.2019. (str. 89-93 spisa) proizlazi da je nakon otkaza radio kod poslodavaca Texo Ratio d.o.o. (od 11.03.2015. do 30.06.2015.) i Jessa 2002 j.d.o.o. (od 05.04.2016. do 18.09.2016.).

11.2. Neosnovani su tuženikovi navodi iz podneska od 10.01.2022. (str. 237 spisa) o tome da je tužitelj potpisom zapisnika od 24.08.2018. potvrdio da nema nikakvih potraživanja prema tuženiku. Naime, iz tog zapisnika (str. 238-239 spisa) proizlazi samo da se tužitelj s danom 27.08.2018. vraća na posao temeljem pravomoćne sudske presude, a ne da se tužitelj odriče bilo kakvih potraživanja prema tuženiku.

12. Za razdoblje u kojem nije radio zbog nedopuštenog otkaza tužitelj ima pravo na naknadu plaće i druga materijalna prava koje bi po redovnom tijeku stvari ostvario da je radio, i to jednako kao i oni radnici kojima ugovor o radu nije otkazan, a minimalno u onim iznosima koji bi mu pripadali prema ugovoru o radu.

13. Što se tiče tužiteljeve plaće, uvidom u Ugovor o radu od 30.06.2001. sa Aneksom od 15.05.2008. (str. 6-10 spisa) utvrđeno je da se tuženik tužitelju obvezao isplaćivati plaću „prema kriterijima i mjerilima utvrđenim aktom poslodavca, poglavito odredaba članka 45 – 54. Pravilnika o radu, a koja se sastoji od osnovne plaće za puno radno vrijeme utvrđene pripadajućim koeficijentom složenosti posla 2,91, dodataka na plaću po osnovi radnog iskustva 0,5% za svaku godinu radnog staža kao i ostalim dodacima sukladno odredbama Pravilnika o radu i drugim pozitivnim propisima“ (čl. 9. st. 1.).

13.1. Nadalje, uvidom u tuženikov Pravilnik o radu (str. 37-62 spisa) utvrđeno je kako je njime bilo određeno da radnik ima pravo na plaću koja se sastoji od osnovne plaće radnog mjesta zajedno sa uključenim dodatkom na staž (čl. 59.), s time da se osnovna plaća ugovara ugovorom o radu, a izražava se koeficijentom koji predstavlja ugovoreni iznos sa uključenim dodatkom s naslova minulog rada (čl. 60. st. 1.). Nadalje je određeno da se najniža bruto osnovna plaća za najjednostavnije poslove i zadatke određuje za svaku godinu odredbama pozitivnih propisa te predstavlja najniži iznos plaće (čl. 60. st. 2.).

14. Po oba navedena akta – i po Ugovoru o radu i po Pravilniku o radu – tužitelj je imao pravo na osnovnu plaću svojeg radnog mjesta odnosno poslova koje je obavljao, sa uključenim dodatkom na radni staž.

14.1. Pritom je Pravilnikom o radu bilo određeno da se osnovna plaća ugovara ugovorom o radu i izražava koeficijentom, dok u tužiteljevom Ugovoru o radu od 30.06.2001. sa Aneksom od 15.05.2008. nema ugovorne odredbe o iznosu osnovne plaće, nego samo o koeficijentu (2,91).

14.2. Koeficijent za određivanje plaće, koji se spominje u čl. 60. st. 1. Pravilnika o radu i koji je izričito ugovoren u čl. 9. st. 1. Ugovora o radu (kao 2,91), podrazumijevao bi da se osnovna plaća određuje umnoškom tog koeficijenta i određene osnovice, međutim ni u Ugovoru o radu ni u Pravilniku o radu nije regulirano koliko bi iznosila ta osnovica (koja bi se trebala množiti sa ugovorenim koeficijentom 2,91), ni tko tu osnovicu i na koji način određuje.

14.3. Iako je u čl. 60. st. 2. Pravilnika o radu navedeno „s time da se visina plaće radniku svakomjesečno prilikom utvrđivanja rezultata poslovanja od strane poslodavca“ takva odredba Pravilnika o radu je nejasna i nedorečena (svakako je gramatički nepravilna). Ukoliko se tom odredbom Pravilnika o radu htjelo reći da se visina plaće određuje svaki mjesec ovisno o rezultatima poslovanja, imajući u vidu da je tužitelj imao ugovoren koeficijent za obračun plaće (2,91), to bi onda moglo značiti samo to da se svaki mjesec, ovisno o rezultatima poslovanja, određuje visina osnovice za obračun plaće (pa bi se onda osnovna plaća dobila umnoškom ugovorenog koeficijenta i tako određene osnovice, koja varira ovisno o rezultatima poslovanja). Međutim i u toj varijanti tumačenja predmetnog Pravilnika o radu ostalo bi neodređeno tko određuje visinu osnovice, kakav je odnos rezultata poslovanja i osnovice te na koji način i u kojoj proceduri se određuje visina te osnovice.

14.4. Imajući u vidu takav sadržaj odredbi Ugovora o radu i Pravilnika o radu, zbog njihovih nejasnoća i nedorečenosti sud zaključuje da je tužiteljeva plaća na temelju tih akata neodrediva, jer je određen samo koeficijent za izračun osnovne plaće, a ne i način utvrđivanja osnovice. Bez da je poznato kolika je osnovica ili bar na koji način se osnovica računa, ne može se utvrditi ni iznos osnovne plaće, kao umnožak ugovorenog koeficijenta (2,91) i ovdje nepoznate osnovice.

14.5. Na navedenu problematiku ukazala je i financijska vještakinja Ljerka Živković prilikom izrade osnovnog nalaza i mišljenja od 07.02.2020. (str. 111-127 spisa), međutim stranke ni nakon toga nisu iznosile nikakve činjenice niti predlagale nikakve dokaze na temelju kojih bi sud mogao utvrditi na koji način bi se tužiteljeva plaća mogla odrediti sukladno odredbama Pravilnika o radu i Ugovora o radu.

14.6. Iz priloženih platnih lista (str. 63-68, 265-284 spisa) proizlazi da se tuženik prilikom obračuna plaće koristi parametrom „vrijednost boda“, a što potvrđuje i dopis tuženikovog računovodstva kojim je odgovoreno vještakinji Ljerki Živković na njen upit o metodologiji obračuna plaće (str. 129-131 spisa). Međutim takav način obračuna tužiteljeve plaće po „vrijednosti boda“ nema uporišta ni u Ugovoru o radu ni u Pravilniku o radu, jer u tim aktima nije određeno da se plaća utvrđuje na taj način, niti je uopće definirano tko, na koji način i u kojoj proceduri definira vrijednost boda.

14.7. S tim u vezi valja istaknuti da su neosnovane tužiteljeve tvrdnje o tome da se njegova plaća valja utvrđivati umnoškom ugovorenog koeficijenta 2,91 i zakonom propisane minimalne plaće koja je regulirana Zakonom o minimalnoj plaći (Narodne novine br. 39/2013) i pripadajućim Uredbama o visini minimalne plaće za 2014., 2015., 2016., 2017. i 2018. godinu (Narodne novine br. 156/2013, 151/2014, 140/2015, 115/2016, 122/2017). Naime, tim propisima određen je samo najniži mjesečni iznos bruto plaće koji se radniku isplaćuje za rad u punom radnom vremenu, odnosno tim propisima nije određena minimalna osnovica za obračun plaće, nego minimalni iznos bruto plaće koji se mora isplatiti radniku. Osnovna plaća i osnovica za obračun plaće nisu istoznačni pojmovi, jer osnovna plaća predstavlja onaj bruto iznos na kojeg radnik ima pravo za puno radno vrijeme (bilo da se radi o ugovorenom ili zakonom propisanom minimumu), i to bez ikakvih dodataka (npr. na staž, na posebne uvjete rada, na rad noću, blagdanom i sl.), dok osnovica za obračun plaće predstavlja jedan od parametara za izračun osnovne plaće, i to onda kada je obračunavanje plaće predviđeno putem koeficijenta složenosti poslova (pa se onda osnovna plaća računa kao umnožak osnovice i koeficijenta). U konkretnom slučaju ni iz Ugovora o radu od 30.06.2001. sa Aneksom od 15.05.2008., ni iz Pravilnika o radu, ne proizlazi da bi se tužiteljeva plaća utvrđivala kao umnožak ugovorenog koeficijenta (2,91) i zakonom propisane minimalne plaće, nego iz tih akata proizlazi da se osnovna plaća utvrđuje po koeficijentu 2,91 (ali nedostaje podatak o osnovici koja bi se množila sa tim koeficijentom). Budući da je zakonom propisana minimalna plaća u razdoblju od 2014. do 2018. godine iznosila između 3.017,61 HRK i 3.439,80 HRK bruto, tužiteljevo tumačenje bi značilo da je kao skladišni radnik (množenjem tih iznosa sa koeficijentom 2,91) imao pravo na osnovnu plaću između 8.781,24 HRK i 10.009,81 HRK bruto (ovo bez ikakvih dodataka), pa osim što za takav način određivanja plaće nema nikakvog uporišta u ugovoru o radu i Pravilniku o radu, općepoznata je činjenica da su takvi iznosi plaće su za poslove skladišnog radnika u razdoblju od 2014. do 2018. godine bili potpuno nerealni.

15. Stoga sudu ne preostaje ništa drugo nego utvrditi da se tužiteljeva plaća ne može odrediti ni na temelju Ugovora o radu ni na temelju Pravilnika o radu, dok je tuženik istovremeno plaću svojim radnicima očigledno faktično obračunavao na temelju izvjesne „vrijednosti boda“, za što također nema uporišta ni u Ugovoru o radu ni u Pravilniku o radu.

16. Po čl. 90. Zakona o radu (Narodne novine br. 93/2014; dalje: ZR) ako plaća nije određena propisom, kolektivnim ugovorom ni pravilnikom o radu, a ugovor o radu ne sadrži dovoljno podataka na temelju kojih bi se ona mogla odrediti, poslodavac je dužan radniku isplatiti primjerenu plaću (st. 3.), pri čemu se pod primjerenom plaćom smatra ona plaća koja se redovito isplaćuje za jednaki rad (st. 4.).

16.1. Tužiteljeva plaća nije određena propisom, zatim ni tužitelj ni tuženik nisu iznosili činjenične tvrdnje o tome da bi tuženika obvezivao kakav konkretni kolektivni ugovor, a kao što je već obrazloženo tužiteljeva plaća se ne može utvrditi ni na temelju Pravilnika o radu ni na temelju Ugovora o radu. Pritom valja istaknuti da je i vještakinja Ljerka Živković u očitovanju od 08.07.2020. (str. 206 spisa) navela da tuženika ne obvezuje kolektivni ugovor, što niti jedna od stranaka nije osporavala niti dovodila u pitanje, niti isticala bilo kakve dokazne prijedloge s tim u vezi.

16.2. Stoga sud utvrđuje da je tuženik za vrijeme važenja Ugovora o radu od 30.06.2001. sa Aneksom od 15.05.2008., u skladu sa čl. 90. ZR, tužitelju bio dužan isplaćivati primjerenu plaću, odnosno onu plaću koja se redovito isplaćivala za poslove skladišnog radnika saniteta koje je tužitelj obavljao.

17. Tuženik je uz odgovor na tužbu dostavio vlastiti izračun pretpostavljenih plaća tužitelja (str. 74-78 spisa), ali bez uračunavanja primitaka koje je tužitelj ostvario od drugih poslodavaca. Međutim tužitelj se nije usuglasio sa korištenjem navedenog izračuna tuženika, pa su stoga u tijeku postupka na okolnost visine pretpostavljene plaće i ostalih materijalnih prava provedena financijska vještačenja najprije po vještakinji Ljerki Živković, a potom i po vještaku Zrinku Ručeviću.

17.1. Vještakinja Ljerka Živković sačinila je:

- osnovni nalaz i mišljenje od 07.02.2020. (str. 111-127 spisa) – u varijanti u kojoj je pretpostavljenu plaću tužitelja i ostalih materijalnih prava izračunala prema podacima usporednog radnika TM, a prema ovom izračunu neisplaćena razlika plaće iznosila bi 157.832,38 HRK bruto;

- prvi dopunski nalaz od 06.07.2020. (str. 204-211 spisa) – u varijanti po prijedlogu tužitelja u kojoj je pretpostavljenu plaću izračunala kao umnožak zakonom propisane minimalne plaće i ugovorenog koeficijenta 2,91, a prema ovom izračunu neisplaćena razlika plaće iznosila bi 428.656,92 HRK bruto;

- drugi dopunski nalaz od 22.3.2022. (str. 248-264 spisa) – u obje prethodno navedene varijante, ali sa ispravkom izračuna u pogledu uračunavanja isplaćenih neto plaća na temelju naknadno pribavljene dokumentacije, a po ovom izračunu neisplaćena razlika plaće u varijanti komparativnog radnika iznosila bi 233.235,71 HRK bruto odnosno u drugoj varijanti 379.180,31HRK bruto.

18. S obzirom da su stranke iznosile primjedbe na navedene varijante nalaza i mišljenja vještakinje Ljerke Živković u pogledu načina izračuna, a koje primjedbe prema ocjeni suda nisu bile uspješno otklonjene usmenim saslušanjem vještakinje (str. 240-243 spisa), sud je u skladu sa čl. 261. ZPP odredio provođenje novog financijskog vještačenja po vještaku Zrinku Ručeviću.

18.1. Vještak Zrinko Ručević je nalaz i mišljenje od 05.04.2024. (str. 426-434 spisa) također sačinio u dvije varijante, i to jednu varijantu prema komparativnom radniku TM u kojoj je neisplaćenu razliku plaće izračunao u iznosu 25.492,25 EUR (192.071,36 HRK) bruto, a drugu varijantu prema umnošku zakonom propisane minimalne plaće i ugovorenog koeficijenta u kojoj je neisplaćenu razliku plaće izračunao u iznosu 53.648,78 EUR (404.216,73 HRK) bruto.

19. S obzirom da su i vještakinja Ljerka Živković i vještak Zrinko Ručević za obje varijante nalaza i mišljenja dali različite izračune, sud je na ročištu od 03.03.2025. (str. 649-650 spisa) proveo usuglašavanje vještaka. Na tom ročištu vještakinja Ljerka Živković se očitovala na način da razlika između njihovih nalaza u obje varijante postoji u izvorima podataka, jer da je vještak Zrinko Ručević imao na raspolaganju potpuniju dokumentaciju, a osim toga da ona prilikom izračuna nije uračunavala plaće koje je tužitelj ostvario kod drugih poslodavaca. Vještakinja Ljerka Živković se izričito očitovala da zbog tih razloga nalaz i mišljenje vještaka Zrinka Ručevića smatra mjerodavnijim, u obje varijante.

19.1. Iz prethodno izloženog proizlazi da se vještakinja Ljerka Živković priklonila nalazu i mišljenju vještaka Zrinka Ručevića jer je on imao na raspolaganju potpuniju dokumentaciju te je uračunavao plaće ostvarene kod drugih poslodavaca, pa su se time oba vještaka usuglasila oko toga da nalaz vještaka Zrinka Ručevića od 05.04.2024. sadrži pravilne izračune i da njega treba uzeti u obzir u ovom predmetu (u obje varijante).

19.2. Sud nalaz vještaka Zrinka Ručevića prihvaća kao pravilan jer je jasan i obrazložen te je izrađen na temelju vjerodostojne dokumentacije u spisu, a vještak je u pisanom očitovanju od 17.10.2024. (str. 627-629 spisa) i usmenim saslušanjem (str. 649-650 spisa) na argumentiran način otklonio sve primjedbe koje su stranke isticale.

19.3. Pritom posebno valja naglasiti kako iz nalaza i mišljenja jasno proizlazi da je vještak prilikom izračuna izvršio uračunavanje svih primanja koja je tužitelj ostvario od drugih poslodavaca te da je izvršio uračunavanje i svih primanja koja je tuženik isplatio tužitelju za vrijeme dok je radio na temelju rješenja o privremenoj mjeri. Također valja istaknuti da je prilikom izračuna pretpostavljene bruto plaće vještak pravilno uzeo u obzir i tzv. "topli obrok", jer ga je tuženik usporednom radniku (i svim ostalim radnicima) obračunavao kao dio bruto plaće, pa ga je onda na isti način dužan obračunavati i tužitelju.

19.4. Neosnovani su navodi tuženika da vještak prilikom izračuna prema podacima usporednog radnika TM nije trebao uzimati u obzir prekovremene sate. Naime, tužitelj i usporedni radnik TM su radili na istim radnim mjestima, pa stoga valja uzeti da bi i jedan i drugi po redovnom tijeku stvari radili jednako odnosno da bi i tužitelj imao prekovremeni rad isto kao i TM, što je potrebno uzeti u obzir prilikom vraćanja tužitelja u poziciju u kojoj bi se nalazio da nije bilo nedopuštenog otkaza. Nadalje, neosnovani su i tuženikovi navodi u pogledu propusta u uračunavanju plaća koje je tužitelj ostvario kod drugih poslodavaca, jer iz nalaza vještaka jasno proizlazi da je vještak to uračunavanje izvršio, i to na temelju podataka iz IP Obrasca (str. 138 spisa) te Potvrde HZMO-a (str. 89-90 spisa). Također, bespredmetni su navodi tuženika (str. 623 spisa) o tome da vještak nije postupio po Odluci o plaći od 16.12.2016. "iz koje proizlazi način na koji način se obračunava plaća", jer tuženik tu Odluku uopće nije dostavio u sudski spis.

20. Sud obje varijante nalaza smatra računski ispravnima, međutim za presuđenje u ovom predmetu mjerodavna je varijanta izračuna prema podacima usporednog radnika TM.

20.1. Naime, kao što je već obrazloženo (točka 14.7. obrazloženja), varijanta prema kojoj bi se plaća tužitelja utvrđivala umnoškom zakonom propisane minimalne plaće i ugovorenog koeficijenta (2,91) nema uporišta ni u Ugovoru o radu ni u Pravilniku o radu te bi rezultirala ostvarenjem potpuno nerealnih iznosa plaće za one poslove koje je tužitelj obavljao, pri čemu posebno valja istaknuti da mu tuženik ni prije otkazivanja nije obračunavao plaću na taj način. Iako ni Ugovor o radu ni Pravilnik o radu ne sadrže podatak o osnovici za obračun plaće (već samo o koeficijentu), navedeno ne znači da se kao osnovica treba uzeti zakonom propisana minimalna bruto plaća, jer su osnovica za obračun plaće i zakonom propisana minimalna bruto plaća potpuno različiti pojmovi, a ni Ugovorom o radu ni Pravilnikom o radu nije predviđen takav način obračuna. U čl. 60. st. 2. Pravilnika o radu (str. 51 spisa) spominje se zakonom propisana minimalna plaća, ali ne kao osnovica za obračun plaće (umnoškom sa koeficijentom), nego kao najniža osnovna bruto plaća koja se može isplatiti radniku.

20.2. S druge strane, sud smatra mjerodavnom za presuđenje varijantu izračuna prema podacima usporednog radnika TM, jer je kao što je već obrazloženo (točke 15.-16.2. obrazloženja) tužiteljeva plaća nije odrediva na temelju Ugovora o radu i Pravilnika o radu, pa mu je stoga tuženik u skladu sa čl. 90. st. 5. ZR bio dužan isplaćivati primjerenu plaću za poslove koje je obavljao.

20.3. Tužitelj je u svojem stranačkom iskazu (str. 639 spisa) potvrdio da poznaje TM koji je kod tuženika radio kao skladištar te da su radili na istom radnom mjestu. Na temelju toga sud zaključuje da su tužitelj i TM kod tuženika obavljali iste poslove, pa se TM zaista može smatrati usporednim radnikom za potrebe utvrđivanja pretpostavljene plaće tužitelja za razdoblje važenja nedopuštenog otkaza. Pritom nije od značaja to što se iz stanja spisa ne može utvrditi je li TM ugovorom o radu imao ugovoren isti koeficijent kao i tužitelj, jer kao što je obrazloženo tužiteljeva plaća se niti ne bi mogla utvrditi putem koeficijenta (jer nedostaje osnovica), a osim toga vještak Zrinko Ručević je prilikom saslušanja obrazložio da su se na platnim listama TM javljali različiti koeficijenti (od 2,08 do 3,04), pa je onda za očekivati da bi tuženik po redovnom tijeku stvari i tužitelju (da je radio) na platnim listama navodio različite koeficijente, pogotovo kada se ima u vidu da se za razdoblje prije prestanka rada (rujan 2013. – siječanj 2014.) u platnim listama tužitelja spominjao drugačiji koeficijent 3,09 (str. 436- 440 spisa), a ne 2,91 koji je bio ugovoren.

20.4. U vezi navedenog posebno valja istaknuti da u spisu postoje tužiteljeve platne liste za 5 mjeseci prije prestanka rada odnosno za razdoblje rujan 2013. – siječanj 2014. (str. 436-441 spisa), pri čemu su prijepisi tih platnih lista za rujan, listopad i studeni 2013. izdani 01.03.2024. pa su na njima novčani iznosi prikazani u EUR, dok su prijepisi platnih lista za prosinac 2013. i siječanj 2014. izdani 14.01.2020. pa su na njima novčani iznosi prikazani u HRK. Iz tih platnih lista proizlazi da je tužiteljeva plaća u razdoblju prije prestanka rada iznosila 6.200,00 HRK bruto za rujan 2013. (str. 437 spisa); zatim 5.810,00 HRK bruto za listopad 2013. jer je taj mjesec bio na bolovanju 152 sata (str. 438 spisa); nadalje 6.458,34 HRK bruto za studeni 2013. (str. 439 spisa); nadalje 6.460,82 HRK bruto za prosinac 2013. (str. 440 spisa) te 8.707,70 HRK bruto za siječanj 2014. (str. 436 spisa), ali iz te platne liste za siječanj 2014. proizlazi da je plaća za redovni fond sati odnosno 168 sati rada i 16 sati blagdana sa minulim radom iznosila 6.664,84 HRK bruto, dok se preostalih 2.042,86 HRK odnosilo na "godišnji odmor", iako je tužitelj taj mjesec imao ostvaren redovni fond sati bez godišnjeg odmora, pa se očigledno radilo o isplati naknade za neiskorišteni godišnji odmor zbog prestanka radnog odnosa. S druge strane, uvidom u platne liste TM, utvrđeno je da mu je za rujan 2013. bila isplaćena plaća u iznosu 6.461,74 HRK bruto (str. 587-588 spisa); za listopad 2013. u iznosu 6.326,12 HRK bruto (str. 595-596 spisa), za studeni 2013. u iznosu 6.213,08 HRK bruto (str. 603-604 spisa); za prosinac 2013. u iznosu 6.257,30 HRK bruto (str. 613-614 spisa) te za siječanj 2014. u iznosu 6.863,91 HRK bruto (str. 489-490 spisa).

20.5. Usporedba navedenih bruto plaća tužitelja i TM jasno pokazuje da im je u razdoblju prije nego što je tužitelj prestao sa radom bila isplaćivana vrlo slična plaća oko 6.200-6.400 HRK bruto, a razlika postoji prije svega u pogledu tzv. minulog rada (dodatka na staž) i danima bolovanja, zbog čega im plaće niti nisu mogle biti identične. U svakom slučaju, navedena usporedba dokazuje da se TM zaista može smatrati usporednim radnikom tužitelja jer je prije nedopuštenog otkaza tuženik i tužitelju i TM isplaćivao podjednake bruto plaće, pa se upravo na temelju podataka o bruto plaćama TM mogu utvrditi pretpostavljene bruto plaće koje bi tužitelj po redovnom tijeku stvari ostvarivao da nije bilo otkaza.

20.6. Iz platnih lista usporednog radnika TM (str. 483-613 spisa) proizlazi da mu je tuženik isplaćivao plaću počevši od cca 4.100,00 HRK neto tijekom 2014. pa do cca 5.100,00 HRK neto tijekom 2018., a imajući u vidu općepoznate visine neto plaća u tom razdoblju za različite profesije, sud ocjenjuje da su navedeni iznosi za poslove skladišnog radnika u tom razdoblju predstavljali primjerenu plaću.

21. Slijedom navedenoga – postupajući u okviru činjeničnih navoda stranaka i dokaza koje su ponudile – sud utvrđuje da je tužiteljevu pretpostavljenu plaću za utuženo razdoblje potrebno utvrditi prema podacima usporednog radnika TM jer je to plaća koju bi po redovnom tijeku stvari ostvarivao, a ona ujedno predstavlja i primjerenu plaću iz čl. 90. st. 5. ZR za poslove skladišnog radnika na koju je tužitelj imao pravo (budući da mu je plaća bila neodrediva na temelju Ugovora o radu i Pravilnika o radu).

22. Stoga na temelju nalaza i mišljenja vještaka Zrinka Ručevića, i to varijante prema usporednom radniku, sud utvrđuje da za razdoblje dok je bio na snazi nedopušteni otkaz ugovora o radu – a nakon uračunavanja bruto plaća koje je tužitelj ostvario kod drugih poslodavaca i nakon uračunavanja bruto plaća koje je mu tuženik isplaćivao nakon povratka na rad temeljem rješenja o privremenoj mjeri – tužitelj u konačnici ima pravo na isplatu naknade plaće u ukupnom iznosu 192.071,24 HRK bruto odnosno 25.492,25 EUR bruto, u svrhu vraćanja u poziciju u kojoj bi se nalazio da nije bilo nedopuštenog otkaza.

22.1. Tuženikov prigovor zastare koji je istaknut podneskom od 08.04.2025. (str. 665 spisa) nije osnovan, jer je dosuđeni iznos u okviru prvotno utuženog iznosa iz tužbe od 27.11.2018., a u svakom slučaju tužitelj je podneskom od 11.03.2025. izvršio samo nepravu preinaku tužbe povećanjem zahtjeva iz iste činjenične osnove, pa se zastara u svakom slučaju smatra prekinutom podnošenjem tužbe od 27.11.2018. (pravno shvaćanje VSRH od 27.05.2024.)

22.2. Iz prethodno izloženih razloga, tužbeni zahtjev je valjalo prihvatiti za 25.492,25 EUR bruto sa pripadajućim zateznim kamatama i odlučiti kao pod točkom I. izreke.

23. Za preostalih 28.156,53 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama tužbeni zahtjev je valjalo odbiti kao previsoko postavljen, jer se u tom dijelu temelji na varijanti nalaza vještaka u kojoj je izračun pretpostavljene bruto plaće izvršen kao umnožak minimalne zakonom propisane bruto plaće i ugovorenog koeficijenta, a za takav izračun nema pravnog temelja (točka 14.7. obrazloženja), pa je odlučeno kao pod točkom III. izreke ove presude.

24. Nadalje, na temelju nalaza i mišljenja vještaka Zrinka Ručevića od 05.04.2024. (str. 432 spisa) utvrđeno je da su usporednom radniku TM za 2014. godinu bili isplaćeni uskrsinca od 66,36 EUR i božićnica od 66,36 EUR, za 2015. božićnica od 66,36 EUR te za 2016. godinu božićnica od 66,36 EUR. Valja uzeti da bi navedeni iznosi uskrsnice i božićnica po redovnom tijeku stvari bili isplaćivani i tužitelju da je radio odnosno da nije bilo nedopuštenog otkaza, pa je tuženik tužitelju dužan isplatiti i te iznose kako bi se on vratio u poziciju u kojoj bi bio da nije bilo nedopuštenog otkaza. Stoga je po toj osnovi tužbeni zahtjev valjalo prihvatiti i za iznos 265,44 EUR neto, pa je odlučeno kao pod točkom II. izreke ove presude.

25. Sud u skladu sa čl. 288.a st. 6. ZPP nije odlučivao o procesnom prigovoru radi prebijanja kojeg je tuženik istaknuo podneskom od 07.05.2024. (str. 623 spisa) u pogledu povrata razlike otpremnine, jer je tuženik taj prigovor istaknuo nakon zaključenja prethodnog postupka u ovoj parnici.

26. Tužitelj je djelomično uspio u parnici, pa je mu je tuženik dužan naknaditi troškove postupka po čl. 154. st. 2. ZPP. Vrijednost predmeta spora iznosi 53.914,22 EUR, a tužitelj je u cijelosti uspio u pogledu pravne osnove (100,00%), dok je u pogledu visine uspio sa 47%, pa je sveukupno gledano njegov kvalitativni i kvantitativni uspjeh u sporu 73,5%, dok je uspjeh tuženika 26,5%, a razlika tih omjera iznosi 47%.

26.1. Tužitelja je zastupao punomoćnik odvjetnik, pa je sukladno čl. 155. ZPP i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/2023; dalje: Tarifa) imao sljedeće troškove postupka:

- sastav tužbe – 1.250,00 EUR (Tbr. 7/1);

- sastav podnesaka od 09.03.2020., 05.10.2020., 26.05.2022. i 11.03.2025. – po 1.250,00 EUR (Tbr. 8/1);

- sastav podnesaka od 17.09.2016., 05.12.2023. i 07.05.2024. – po 625,00 EUR (Tbr. 8/4);

- zastupanje na ročištima od 09.04.2019., 12.10.2021., 11.01.2022., 26.09.2023., 24.01.2025., 03.03.2025. i 16.04.2025. – po 1.250,00 EUR (Tbr. 9/1);

- zastupanje na ročištu za objavu presude – 125,00 EUR (Tbr. 9/3);

što sveukupno iznosi 17.000,00 EUR (sa PDV), a tužitelj u skladu sa čl. 154. st. 2. ZPP ima pravo na naknadu troška u omjeru 47%, što znači u iznosu 7.990,00 EUR.

26.2. Navedenom iznosu valja pribrojiti trošak plaćenih predujmova za financijska vještačenja u iznosu 1.321,06 EUR.

26.3. Tužitelju u skladu sa čl. 155. st. 1. ZPP nije priznat trošak sastava podnesaka od 10.07.2019. (jer je njime predložio zadatak vještaku što je trebalo napraviti još u tužbi ili na pripremnom ročištu) ni podnesaka od 21.02.2020., 19.10.2021. i 17.01.2022. (jer su njima dostavljene samo uplatnice). Nije mu priznat ni trošak sudskih pristojbi jer ih nije platio, niti ih je dužan platiti jer se radi o radnom sporu.

26.4. Slijedom navedenoga, tužitelj ima pravo na naknadu troškova u ukupnom iznosu 9.311,06 EUR, pa je stoga odlučeno kao pod točkom IV. izreke ove presude.

U Zagrebu 29. svibnja 2025.

Sudac:

Ivo Đuratović

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se podnijeti žalba u roku 15 dana, a o njoj odlučuje nadležni županijski sud.

DNA:

1. odvjetnik Karlo Novosel;

2. odvjetnik Marko Bekavac Basić.