REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-1241/98-85

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

I

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Marku Duku, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ALPHA TOURS HEM B.V., Nizozemska, HEMMERBOURT169- 173, zastupanog po punomoćniku Tomislavu Rigleru, odvjetniku, protiv tuženice Republike Hrvatske, Zagreb, Grad Zagreb, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom građanskom državnom odvjetništvu, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 12. svibnja 2025. u prisutnosti punomoćnika stranaka, dana 29. svibnja 2025. godine,

r i j e š i o  j e

Utvrđuje se da je tužitelj odustao od žalbe podnesene dana 26. ožujka 2007. godine.

p r e s u d i o  j e

Tuženi je dužan platiti tužitelju iznos od €181.719,92 EUR-a sa zateznim kamatama koje Zagrebačka banka d.d. plaća na devizne štedne uloge po viđenju u valuti glavnice, i to tekućim na iznos od 400.458,00 NLG (nizozemskih guldena/florina) od dne 14.12.1990. godine do dne 31.12.2001. godine, a na iznos od €181.719,92 EUR od dne 01.01.2002. godine pa do isplate, te mu nadoknaditi trošak ovog parničnog postupka u visini od €37.320,35 zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje

Tužitelj je u tužbi naveo da je temeljem ugovora o zakupu od 7. 12. 1990. godine predao u posjed poduzeću "Vego Tours" sp. o. (sada u stečaju) iz Velike Gorice zast. po dir. ŽŽ tri svoja autobusa za javni prijevoz putnika proizvodnje Bova Futura, tip FHD na vrijeme od 4 godine (od 15. 1. 1991. do 15. 12. 1994. g.). time da zakupoprimac mjesečno isplaćuje zakupodavcu, ovdje tužitelju iznos od 6.000,00 Hf1 u 48 mjesečnih obročnih rata, ili ukupno 288.000,00 Hfl (nizozemskih guldena /florina, koji sada više nisu u opticaju), a po planu koji je sastavni dio ugovora, time, da u slučaju otkupa stranke su ugovorile da će sastaviti poseban ugovor o kupnji vozila, a temeljem kojega vozila prelaze u vlasništvo kupca.

U ugovoru je izričito navedeno da zakupodavac ostaje isključivi vlasnik opreme kao pokretnog dobra za trajanja valjanosti ovog ugovora. Prema sporazumu stranaka, po isteku ugovora o zakupu zakupoprimac bi isplatio zakupodavcu iznos od 155.000,00 Hf1 odjednom, ili bi mjesečno plaćao 3.875,00 Hfl u 48 obročnih rata što bi tada sa kamatom iznosilo 186.000,00 Hfl, nakon čega bi stranke sačinile ugovor podoban za prijenos vlasništva na kupca. Dakle, ugovorena kupoprodajna cijena za 3 autobusa iznosila je 474.000,00 Hfl, ili 158.000,00 Hfl po autobusu. Turističkom poduzeću "Vego Tours" sp. o. iz Velike Gorice zast. po dir. ŽŽ rješenjima Carinarnice Zagreb odobren je privremeni uvoz robe u zakup na jednu godinu.

Međutim, zakupoprimac je na X Policijskoj stanici u Velikoj Gorici ishodio protivno sadržaju ugovora te carinske dokumentacije protupravni upis prava vlasništva u prometnim dozvolama na sva tri autobusa, otuđio iste legitimirajući se kupcima kao vlasnik, te prestao tužitelju plaćati zakupninu u lipnju mjesecu 1993. godine. Radi toga je tužitelj protiv dir. ŽŽ podigao kaznenu prijavu dana 25. 3. 1994. godine radi kaznenog djela utaje i kaznenog djela krivotvorenja isprava. no ista je rješenjem ODO Velika Gorica od 31. 7. 1995. 9 odbačena s obrazloženjem da ŽŽ prilikom registracije nije predočio lažne dokumente, već carinsku dokumentaciju i ugovor, iz čega onda proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o krivotvorenju službene isprave državnog službenika u X PS Velika Gorica. Stoga je tužitelj po svom punomoćniku podnio kaznenu prijavu protiv nepoznate osobe u X PS Velika Gorica radi kaznenog djela krivotvorenja službene isprave iz čl. 221 st. 1. 1 2. KZ RH, te kaznenog djela nesavjesnog rada u službi iz čl. 219 st. 1. 12. KZ RH. Poduzeće "Vego Tours" otuđilo je autobus marke Bova Futura tip FHD reg. oznake [registarska oznaka] broj šasije: [broj šasije] koje sada nosi reg. oznaku [registarska oznaka] poduzeću "Samoborček" iz Samobora, pa je tužitelj ustao tužbom kod ovog suda radi povrata stvari pod posl. br. P-4071/94, sa prijedlogom za izdavanje privremene mjere zabrane raspolaganja i korištenja te predaje ključeva i prometne dozvole tužitelju pod posl. br. R1-40/94, ali je navedeni autobus izgorio u potpunosti za vrijeme trajanja izdane privremene mjere, pa je postupak na prijedlog tužitelja obustavljen, dok je tužbeni zahtjev na predaju preinačen u zahtjev za naknadu štete.

Drugi autobus iste marke reg. oznake [registarska oznaka] broj šasije: [broj šasije] koji sada nosi reg. oznaku [registarska oznaka] poduzeće "Vego Tours" otuđilo je poduzeću "A. M." iz Zaprešića, pa je tužitelj zatražio tužbom povrat u predmetu P-8387/94, te privremenu mjeru u predmetu R1-41/94, ali je navedeno poduzeće istog otuđilo HŽ iz [adresa]. Treći autobus iste marke reg. oznake [registarska oznaka] broj šasije: [broj šasije] koji sada nosi reg. oznaku [registarska oznaka], poduzeće "Vego Tours" otudilo je tijekom parnice pokrenute pred ovim sudom pod posl. br. P-4070/94, auto školi "Dabro" iz [adresa].

Kada je navedeno poduzeće rasprodalo autobuse tužitelja, proglasilo je nad sobom stečaj kod ovog suda, te se isti vodi pod posl. brojem St-55/94, Tužitelj je u stečajnom postupku kao izlučni vjerovnik zatražio da se ovi autobusi izuzmu iz stečajne mase i predaju njemu u posjed, no kako isti nisu niti zatečeni kod stečajnog dužnika prilikom otvaranja stečaja, to je zahtjev tužitelja odbijen. Kako dakle tužitelj niti na jedan način ne može doći u posjed svojih autobusa, obzirom da držaoci istih čim doznaju za pokretanje parnice radi povrata stvari izvrše preprodaju te se sada više ne može utvrditi gdje se isti nalaze, a tužitelj je radi toga oštećen za iznos od 328.335,00 Hfl (koji iznos predstavlja razliku ukupne vrijednosti 3 autobusa umanjen za isplaćenu najamninu po zakupoprimcu do lipnja 1993. g.) zbog nesavjesnog rada u službi državnog službenika odnosno namještenika, to tužitelj podiže ovu tužbu protiv Republike Hrvatske kao odgovorne za štetu koju svojim nezakonitim radom prouzroče njezini organi u smislu čl. 172 ZOO-a.

Tuženik u odgovoru na tužbu tužena ističe da su sporni autobusi uvezeni u Hrvatsku u prosincu 1990. g., te prijavljeni carini i ocarinjeni na Carinarnici Jankomir u Zagrebu. Prema uvoznoj carinskoj deklaraciji, carinski obveznik i korisnik autobusa bio je "Vego- Tours", a njegov vlasnik i direktor ŽŽ. Autobusi su uvezeni na temelju ugovora o zakupu kojeg je sklopila tvrtka "Vego-Tours" i tvrtka "Alpha Tours" iz Nizozemske, odnosno ovdje tužitelj, s rokom važenja od 5 godina. Kako su autobusi bili uvezeni sa svrhom obavljanja turističke djelatnosti, bilo ih je potrebito registrirati, a prema sjedištu korisnika autobusa, te je to učinjeno u X policijskoj postaji. Prilikom registracije najmoprimac je priložio carinsku deklaraciju, te rješenje Carinarnice o privremenom uvozu za razdoblje od jedne kalendarske godine. Autobusi su trebali biti registrirani tako da se njima može obavljati turistička djelatnost, što je podrazumijevalo i putovanje u inozemstvo, a registracija se mogla izvršiti temeljem tada važećih propisa i pravilnika o registraciji motornih i priključnih vozila (sl.list SFRJ 74/89) i Zakona o osnovama sigurnosti prometa na cestama (sl.list SFRJ 50/88). Tim se propisima predviđala i mogućnost privremene registracije, međutim, za strane državljane na privremenom boravku u tadašnjoj SFRJ. Ovdje se radilo o stranom partneru vlasnika i to poduzeću, a ne fizičkoj osobi, a koja nije imala predstavništvo u tadašnjoj SFRJ. Domaći državljani su mogli imati privremeno registrirano vozilo, ako su se nalazili na školovanju u inozemstvu ili slično, a privremeno su se mogla registrirati vozila koja se koriste na temelju ugovora o poslovnoj suradnji ili ugovora o zakupu između domaćeg i stranog prijevoznika. Međutim, ovdje se nije radilo o prijevozničkim tvrtkama, već o turističkim organizacijama kojima je sredstvo rada bilo i sredstvo prijevoza radi zadovoljavanja ostale djelatnosti poduzeća, a to je turizam. Na osnovi navedenog, a uvidom u svu predočenu dokumentaciju, izvršena je registracija na vlasnika autobusa "Vego-Tours" koja je bila uvoznik i privremeni korisnik, a tim više što je stajala obveza "Vego-Toursa" da svake godine prilikom produženja registracije ishodi novo rješenje carinarnice o produljenju privremenog uvoza, što je ovaj i učinio sve do 1993.g. Tom obvezom uvoznika privremeno uvezenih autobusa, postojala je mogućnost kontrole, jer je referent prilikom svakog produženja registracije uvidom u dosje vozila, mogao vidjeti potrebu predočenja novih rješenja carinarnice. Međutim, tijekom 1993. g. stanice za tehnički pregled preuzele su registraciju vozila, te se tako izgubio trag uvida u ispravnost dokumentacije pri produženju registracije. Dakle, razlog zbog čega nisu izdane privremene prometne dozvole je taj što se u to vrijeme ovakav slučaj privremenog uvoza nije mogao svrstati ni pod kojim zakonom predviđeni slučaj, a taj slučaj je u praksi policijske postaje bio prvi, odnosno prvi put se dogodilo da privremeno uvezena vozila registrira policijska postaja. Kako se u tijeku registracije naišlo na nejasnoću, referent na registraciji vozila konzultirao se sa tadašnjim šefom odsjeka u policijskoj postaji i neformalno sa drugim djelatnicima, pa je odlučeno da se u ovom slučaju tako registriraju autobusi. Također ovakvoj registracija autobusa pridonijela je i činjenica da u to vrijeme nije bilo R.P. pločica na skladištu MUP-a. Autobusi su još uvijek registrirani na "Vego-Tours", koji je njihov registrirani vlasnik.

Dana 3. ožujka 1995. donesene su odluke o poništenju registracije, a registarske pločice [registarska oznaka], [registarska oznaka] i [registarska oznaka] su oduzete. Ista vozila su odjavljena iz evidencije Ministarstva unutarnjih poslova. Obzirom na sve navedeno, poriču se navodi tužbe i postavljeni tužbeni zahtjev u pogledu da bi tužena bila odgovorna tužitelju za naknadu štete. Ne radi se o nezakonitom radu djelatnika Ministarstva unutarnjih poslova, već naprotiv radi se o postupku same pravne osobe "Vego-Tours" koja je prodavala autobuse, iako je morala znati ili je znala da autobusi nisu njezino vlasništvo. Stoga ta pravna osoba odgovara za svu štetu tužitelju, a ne Republika Hrvatska. Zbog spriječenosti zakonskog zastupnika tužene, isti nije u mogućnosti pristupiti na zakazano ročište za glavnu raspravu za dan 23. rujna 1998.g., predlaže se isto održati u odsutnosti uredno pozvane tužene, te se moli sud da tuženoj dostavi kopiju ročišnog zapisnika.

Druge dokaze sud nije izvodio temeljem čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku.

Valja reći, da je temeljem odredbe čl. 219.st.1. ZPP-a, svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili pobija navode i dokaze suprotne strane, što znači da svaka stranka treba dokazivati istinitost tvrdnje o postojanju činjenica koje su za nju povoljne pa u situaciji kada stranka nije podastrla sudu dovoljno adekvatnih dokaza kojom se utvrđuje činjenica na koju se ista poziva u svoju korist sud izvodi zaključak da ta činjenica nije dokazana te da navedena tvrdnja nije točna.

Ocjenjujući izvedene dokaze sud je kao vjerodostojne prihvatio sve isprave koje su pročitane i u koje je izvršen uvid na glavnoj raspravi, s time da je dokaznu snagu istih cijenio dovodeći ih u vezu s drugim dokazima, te odredbama zakona.

Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze u njihovoj ukupnosti sukladno čl. 8. ZPP-a, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

Radi pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja, sud je izveo dokaze uvidom u ugovor o zakupu od 7. 12. 1990. godine u ovjerenom prijevodu (list 7 spisa), fakture od 7. 12.1990. (list 11 spisa), u prometne i vlasničke dozvole za autobuse te carinske deklaracije i rješenja (list 17-30 spisa), uvid u krivičnu prijavu od 25. 3. 1994. (list 31 spisa), u rješenje ODO Velika Gorica od 31. 7. 1995. (list 32 spisa), u kaznenu prijavu od 11. 9. 1995. (list 35 spisa), uvid u dopis stečajnog upravitelja od 3. 4. 1995. god. (list 38 spisa), rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu XXIV-P-6034/95.-2 od 15. prosinca 1997. godine (list 39 spisa), rješenje PU Zagrebačke (list 45 spisa), prijava Ministarstvu financija (list 46 spisa), presudu Općinskog suda u Velikoj Gorici od 24.03.1999. (list 53 i 61spisa), presudu Županijskog suda u Zagrebu od 21.12.1999. (list 65 spisa), proveden je dokaz prometnim vještačenjem po vještaku dipl. ing. Milanu Čoviću (nalaz i mišljenje na listu 95 spisa), proveden je dokaz uvidom u svu dokumentaciju od lista 179 do lista 258 spisa, uvid u završni diobni popis (list 281-286; 297-302 spisa), uvid u rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu St-5387/2016-176 (list 303 spisa), izvješće o izvršenim isplatama (list 306 spisa), uvid u pregled prometa (list 308 spisa), uvid u rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu St-5387/2016-184 (list 310 spisa).

Inicijalno valja reći, da je tužitelj odustao od žalbe podnesene dana 26. ožujka 2007. godine podneskom od 04. veljače 2025. godine (l. 175 spisa).

Prvenstveno valja istaknuti, što se tiče prigovora zastare, da je tuženik istaknuo isti nakon nekoliko dekada parničenja. U konkretnom slučaju, međutim, zastara nije nastupila prvenstveno iz činjenice da je tužba podnesena 1995. godine, a sukladno odredbi čl. 376. starog Zakona o obveznim odnosima (ZOO-a) iz 1991. godine, kojim je propisano da trogodišnji rok zastare počinje teći od saznanja za štetu i štetnika. Tužitelj je za (nepravilne) registracije autobusa na Vego Tours kao vlasnika, dakle za nezakonitu radnju službene osobe pa time i za ovdje tuženika kao štetnika saznao bitno kasnije, tek nakon pokretanja svih gore naznačenih postupaka. Tužitelj je tijekom tih postupaka radi povrata autobusa (po odvjetniku) počeo poduzimati radnje radi povrata autobusa i posljedično obustavi plaćanja zakupnine iz lipnja 1993. godine, što je potpuno jasno iz priložene dokumentacije.

U postupku je utvrđeno, da je ugovorom o zakupu od 7. 12. 1990. godine (l. 7) tužitelj predao u posjed poduzeću "Vego Tours" sp. o. (sada u stečaju) iz Velike Gorice zastupanom po BŽ (direktoru) 3 svoja autobusa - za javni prijevoz putnika proizvodnje Bova Futura, tip FHD na vrijeme od 4 godine (od 15. 1. 1991. do 15. 12. 1994. g.). Zakupoprimac se mjesečno obvezao isplatiti tužitelju iznos od 6.000,00 Hfl u 48 mjesečnih obročnih rata - ukupno 288.000,00 Hfl (nizozemskih florina/guldena), a po planu koji je sastavni dio ugovora, a u slučaju otkupa stranke su ugovorile da će sastaviti poseban ugovor o kupnji vozila, a temeljem kojega vozila prelaze u vlasništvo kupca.

Nije sporno, da je ugovoru izričito navedeno da zakupodavac ostaje isključivi vlasnik opreme kao pokretnog dobra za trajanja valjanosti ovog ugovora.

Prema sporazumu stranaka, po isteku ugovora o zakupu zakupoprimac bi isplatio zakupodavcu iznos od 155.000,00 Hfl odjednom, ili bi mjesečno plaćao 3.875,00 Hfl u 48 obročnih rata što bi tada sa kamatom iznosilo 186.000,00 Hfl, nakon čega bi stranke napravile ugovor za prijenos vlasništva na kupca.

Očito je da je stoga ugovorena kupoprodajna cijena za 3 autobusa iznosila je 474.000,00 Hfl, ili 158.000,00 Hfl po autobusu. Turističkom poduzeću "Vego Tours" sp. o. iz Velike Gorice zast. po BŽ, rješenjima Carinarnice Zagreb odobren je privremeni uvoz robe u zakup na jednu godinu. - l. 17.

Međutim, zakupoprimac je na X Policijskog stanici u Velikoj Gorici ishodio protivno sadržaju ugovora te carinske dokumentacije protupravni upis prava vlasništva u prometnim dozvolama na sva tri autobusa, otuđio iste legitimirajući se kupcima kao vlasnik, te prestao tužitelju plaćati zakupninu u lipnju mjesecu 1993. godine.

Tužitelj je protiv BŽ podigao kaznenu prijavu dana 25. 3. 1994. godine – l. 31, radi kaznenog djela utaje i kaznenog djela krivotvorenja isprava. no ista je rješenjem ODO Velika Gorica od 31. 7. 1995.

Ista je odbačena – l. 32, s obrazloženjem da BŽ prilikom registracije nije predočio lažne dokumente, već carinsku dokumentaciju i ugovor, iz čega tužitelj zaključuje da se onda da se u konkretnom slučaju radi o krivotvorenju službene isprave državnog službenika u X PS Velika Gorica.

Tužitelj je po svom punomoćniku – l. 35., podnio kaznenu prijavu protiv nepoznate osobe u X PS Velika Gorica radi kaznenog djela krivotvorenja službene isprave iz čl. 221 st. 1. 1 2. KZ RH, te kaznenog djela nesavjesnog rada u službi iz čl. 219 st. 1. 12. KZ RH. Poduzeće "Vego Tours" otuđilo je prvi autobus marke Bova Futura tip FHD reg. oznake [registarska oznaka] broj šasije: [broj šasije] koje sada nosi reg. oznaku [registarska oznaka] poduzeću "Samoborček" iz Samobora.

Tužitelj je stoga podnio tužbu radi povrata stvari pod (posl. br. P-4071/94, bio u priklopu), sa prijedlogom za izdavanje privremene mjere zabrane raspolaganja i korištenja te predaje ključeva i prometne dozvole tužitelju pod posl. br. R1-40/94, ali je navedeni autobus izgorio u potpunosti za vrijeme trajanja izdane privremene mjere, pa je postupak na prijedlog tužitelja obustavljen, dok je tužbeni zahtjev na predaju preinačen u zahtjev za naknadu štete.

Drugi autobus iste marke reg. oznake [registarska oznaka] broj šasije: [broj šasije] koji sada nosi reg. oznaku [registarska oznaka] poduzeće "Vego Tours" otuđilo je poduzeću "A. M." iz Zaprešića, pa je tužitelj zatražio tužbom povrat u predmetu P-8387/94, te privremenu mjeru u predmetu R1-41/94, ali je navedeno poduzeće istog otuđilo HŽ iz [adresa]. Treći autobus iste marke reg. oznake [registarska oznaka] broj šasije: [broj šasije] koji sada nosi reg. oznaku [registarska oznaka], poduzeće "Vego Tours" otuđilo je tijekom parnice pokrenute pred ovim sudom pod posl. br. P-4070/94, auto školi "Dabro" iz [adresa].

Nadalje, tuženik u svom odgovoru na tužbu potvrđuje da su za sve predmetne autobuse u ožujku 1995. godine donesena rješenja o poništenju registracije i oduzimanju registarskih pločica.

Uz podnesak tužitelja od 21.09.1998. godine i priloženog rješenja policije u Velikoj Gorici, pravilna je argumentacija tužitelja da je trebalo izvršiti privremenu registraciju vozila i za vozila, predmetne autobuse izdati privremene registarske pločice (zelene), a nije. Autobusi su registrirani kao vlasništvo Vego Toursa, i slijedom čega su takve registracije upravo i poništene, te oduzete registarske pločice.

U odnosu na navode tuženika da tužitelj nije dokazao koje je sve radnje poduzimao radi povrata autobusa, te da je nepoznat ishod tih postupka, iste nisu osnovane; to iz razloga što je iz spisa ovog predmeta kao i priklopljenog spisa predmeta Općinskog suda u Novom Zagrebu (Stalne službe u Samoboru) pod poslovnim brojem Pu P-16593/2015 (OS Samobor P-528/2012), te Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-4071/94 protiv Samoborčeka (za prvi autobus) i R1-40/94 protiv Vego Tours i Samoborčeka radi privremene mjere, te kaznene presude protiv BŽ (koju tuženik ne spori, iako nije u spisu), te tužbe i odluke u parnici protiv Vego Toursa radi otkaza ugovora i povrata autobusa kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-4070/94 (drugi autobus), te parnici kod ovog suda protiv A.M. radi povrata autobusa pod poslovnim brojem P-8387/94 i P-3892/00 te Trgovačkog suda u Zagrebu poslovnim brojem P- 6276/2005 (treći autobus), te R1-41/94, te u stečajnim predmetima nad Vego Torus i A.M. i dr. , potpuno jasno da je tužitelj je poduzimao radnje radi povrata sva tri predmetna autobusa (doduše očito neuspješno).

Tuženik je dakle nepravilnim registracijama predmetnih autobusa kao vlasništvo Vego Toursa istom praktički omogućio da se drugim osobama prezentira njihovim vlasnikom i da ih otuđi, proda, a to je i napravljeno: VegoTours je prodao sva tri autobusa predstavljajući se istovremeno njihovim vlasnikom, a što mu je omogućeno nezakonitom radnjom službene osobe, upravo kako je i utvrđeno i samoj izreci osuđujuće kaznene presude protiv BŽ, pod poslovnim brojem K-210/96 (l. 93).

Vidljivo je iz kaznene presude, iskaz svjedoka PŽ, da je od Vego Toursa kupio autobus te ga nakon dvije godine dalje prodao. Isto je bio slučaj i sa poduzećem A.M. iz Zaprešića koje je kupilo jedan od predmetna tri autobusa, te ga dalje prodalo HŽ. Što se tiče Samoborčeka, iz iskaza svjedoka ĆŽ, direktora Samoborčeka u tom predmetu, ali i iz parničnog predmeta radi povrata autobusa i navedenog predmeta radi privremene mjere R1-40/94 proizlazi da je i taj autobus stvarno prodan Samoborčeku, a Vego Tours se predstavio vlasnikom autobusa što mu je dakle omogućeno nezakonitom registracijom kao radnjom službene osobe.

Ugovor između Vego Tours i Samoborčeka je nazvan ugovorom o zakupu autobusa, no izgleda da se faktički radilo o prodaji za isplatu Samoborčeka učinjenim Vego Toursu i iznosima istih, a to tvrdi i tuženi Samoborček i potkrjepljuje da se doista radilo o prodaji, prilikom čega je sud imao u vidu i odredbu odredbe čl. 12. ZPP-a. Sud u ovom predmetu temeljem te zakonske odredbe nije vezan utvrđenjima suda u drugom predmetu, konkretno utvrđenjima suda u Samoboru u parničnom predmetu protiv Samoborčeka o prirodi ugovora i posla, odnosa između Vego Toursa i Samoborčeka koja imaju učinak samo u toj parnici. Dakle, u vezi Samoborčeka (dakle i tog autobusa) radilo se o prodaji, baš zbog nepravilne registracije o kojoj je prethodno bilo riječi, stime da je i taj autobus je prodan trećoj osobi kojoj se Vego Tours predstavio kao vlasnik.

Dakle, riječ je o fiktivnom zakupu, a faktički o kupoprodaji što proizlazi i iz kaznenog predmeta K-210/96.

Prema završnom diobnom popisu u stečajnom predmetu kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl.brojem St-5387/16 od 30.01.2025. godine, tužitelj ostaje praktički nenamiren u cijelosti, jer za tužitelja određen iznos od svega €379,54 EUR.

Kako se dakle u predmetu kod suda u Samoboru radi o propasti stvari (autobusa), u ovom postupku je zahtjev radi naknade štete nastale otuđenjem autobusa omogućenim nezakonitom radnjom službene osobe, pa tužitelj ima pravo na dosuđivanje iznosa zatražene naknade štete u cijelosti.

Posljedično, neosnovani su i navodi tuženika o pravnoj osnovi tužbe, jer miješa pojmove zakupa, zakupnine i vlasništva - sasvim je jasno da je u ovoj parnici riječ o naknadi štete koja se upravo ogleda i odgovara vrijednosti tih istih autobusa.

Kako bi se razjasnile bilo kakve preostale dvojbe i prigovorit tuženika, ističe se da u spisu nema dokaza da bi tužitelj eventualno znao za nepravilne registracije autobusa, niti da su autobusi registrirani kao vlasništvo Vego Toursa, već je za to očito saznao tek putem navedenih sudskih postupaka i tijekom tih (po poduzimanju radnje radi povrata autobusa) i svemu ostalom., s time da je i od od svih navedenih osoba tražio povrat autobusa što govori u prilog zaključku suda da nije imao nikakvih saznanja o nepravilnoj registraciji odnosno nezakonitoj radnji službene osobe kojom su upravo omogućena takva raspolaganja, prezentiranje Vego Toursa vlasnikom i prodaja autobusa trećima.

Nije osnovana tvrdnja tuženika da nema njegove odgovornosti za štetu jer da ne postoji nezakonita radnja službene osobe. To iz razloga što je kod ODO Velika Gorica kaznena prijava protiv NN službene osobe odbačena pod brojem KTN-159/95 odbačena. Dakako, o tome bi morao biti obaviješten i oštećeni ( tužitelj ) preko odvjetnika po kojem je prijavu i podnio, takva odluka bi mu morala biti dostavljena, morao bi biti obaviješten o odbačaju prijave u kojem slučaju bi bio i ovlašten preuzeti progon, a što je sve očito izostalo jer u spisu nema drugačijih podataka.

Osim toga, kod ODO Velika Gorica utvrđeno je da po kaznenoj prijavi protiv NN službene osobe od 11.09.1995. godine nikada nije donesena nikakva državno odvjetnička odluka, dakle niti o odbačaju prijave, da je spis „ostao“ u KTN-u, te da je u međuvremenu škartiran.

Dakle, takvom nepravilnom registracijom autobusa tuženik je praktički oduzeo vlasništvo tužitelja i omogućio nezakonitu rasprodaju vozila.

Tužitelj nije naplatio nikakvu naknadu od osiguranja za predmetne autobuse – drugačije tvrdnje tuženika nisu ničim dokazane, niti u Nizozemskoj, niti u Republici Hrvatskoj, jer nije ni mogao s obzirom da su su autobusi izvezeni u Republiku Hrvatsku gdje su isti nepravilno registrirani kao vlasništvo Vego Toursa, dakle tužitelj se pred osiguranjem nije mogao niti legitimirati njihovim vlasnikom.

Tuženik dakle nije dokazao svoje tvrdnje da bi tužitelj naplatio ikakvu odštetu za predmetne autobuse (čl. 219. ZPP-a).

Dakle, tužitelj u ovom parničnom postupku sasvim očito ne potražuje zakupninu i ostalo, nego naknadu vrijednosti autobusa, i to po izvanugovornoj odgovornosti za štetu, koja je utvrđena vještačenjem tržišne vrijednosti koje je upravo i provedeno, sve sukladno po sudu određenom zadatku vještaku.

Tako je vještak dipl. Ing. Milan Čović napravio nalaz i mišljenje izrazivši upravo utuženu vrijednost vozila u svojoj ekspertizi (l. 95 i dalje spisa) – u konačnom tužbenom zahtjevu korigiranu u aktualnu valutu €. Valja reći da ovaj nalaz i mišljenja vještaka sud prihvaća i smatra da su napravljeni u skladu s pravilima znanosti i vještine, te su prihvaćeni kao stručna pomoć u dokazivanju relevantnih činjenica, jer su stručni i obrazloženi u skladu s pravilima struke i temeljem postojeće dokumentacije, a vještak je detaljno, jasno i argumentirano dao razloge za nalaz i mišljenje, decidirano navodeći koje činjenice nalaze utvrđenima temeljem takvih nalaza i mišljenja.

Prigovori tuženika protiv navedenog nalaza i mišljenja nakon toliko vremena (18 godina) više nego očito su usmjereni isključivo na odugovlačenje postupka te su shodno tome paušalni i neodlučni, jer tuženik do sada nije imao uopće nikakvih primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka u ovom predmetu – nalaz i mišljenje napravljeni su davne 2007. godine (sic!), pa onda niti ne može tek tako paušalno uopće s uspjehom prigovarati u 2025. godini, odnosno 18 godina nakon što su nalaz i mišljenje izrađeni.

Zaključno, i navodi tuženika o navodno nevaljalom zastupanju tužitelja po punomoćniku u ovom postupku su potpuno nejasni i također paušalni, s obzirom da je izdana punomoć u potpunosti valjana (uz pravilan OIB).

Preostala argumentacija tuženika nije odlučna pa nije niti posebno obrazlagana. Slijedom navedenog, tužitelju je dosuđen zatražen iznos štete sukladno pravilima Zakona o obveznim odnosima i to čl. 1046. i 1085 ZOO, zajedno sa kamatama na materijalnu štetu sukladno odredbi čl. 29. i 1086. ZOO-a u odnosu na tijek.

Odluka o trošku parničnog postupka tužitelja temelji se na odredbama čl. 154. ZPP-a i čl. 155. st. 1. ZPP-a, a troškovi su odmjereni sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to za : za sastav tužbe 1368 bodova (Tbr 7/1), ročišta:23.09.1998. 1368 bodova (Tbr 9/1), 12.03.1999. 684 boda (Tbr 9/3), 23.05.2000. 1368 bodova (Tbr 9/1), 21.02.2003. 1368 bodova (Tbr 9/1), 11.04.2003. 1368 bodova (Tbr 9/1), 22.03.2005. 1368 bodova (Tbr 9/1), 20.04.2007. 1368 bodova (Tbr 9/1), 13.02.2025. 1368 bodova (Tbr 9/1), 24.03.2025. 1368 bodova (Tbr 9/1), 12.05.2025. 1368 bodova (Tbr 9/1), podneske: 24.08.2000. 1368 bodova (Tbr 8/1), 05.03.2007. 1368 bodova (Tbr 8/1), 04.02.2025. 1368 bodova (Tbr 8/1), 20.03.2025. 1368 bodova (Tbr 8/1), ukupno 19836 bodova. što uz vrijednost boda od 10 kuna, odnosno 15 kuna nakon radnji od 03.11.2022. godine, iznosi 218.880 kuna, uz PDV-t 25% 273.600,00 kuna/ € 36.334,66. Na ovaj trošak sud dosuđeni i trošak vještačenja i predujma za utvrđivanje tečaja po €199,08 i €125, kao i pristojbe na presudu €661,61, ukupno €37.320,35. Kamate na trošak teku od presuđenja pa do isplate, po prethodno navedenoj kamatnoj stopi.

Preostali podnesci – sukladno aktualnoj sudskoj praksi - nisu dosuđeni jer predstavljaju požurnice i neodlučne podneske s argumentacijom koja nije prihvaćena (čl. 155 ZPP-a i Tbr. 8 OT-a) te podneske koji materijalni trošak odvjetničkog ureda, s time da podnesci od 19.ožujka 1998. godine i 23. rujna 1998. godine (iz odvjetničkog troškovnika l. 322), nisu u spisu predmeta.

Nadalje, iako novčana jedinica kuna u trenutku pisanja ove presude više ne postoji u Republici Hrvatskoj, taj je trošak preračunat prema fiksnom tečaju u € 1/7,53.

Za istaknuti je, da iako je Odvjetnička komora izmijenila Tarifu o nagradama i nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika 24. listopada 2022. godine, ona se primjenjuje od 02. studenog 2022. godina na odvjetničke radnje od tog datuma, a ne retroaktivno na sve radnje unatrag kako je zatraženo u troškovniku tužitelja (takvo tumačenje bi bilo potpuno pogrešno i nepravično prema strankama u postupku). Naime, ne može se prihvatiti tumačenje o retroaktivnom djelovanju ove izmjene, jer ju treba tumačiti teleološki, prema svrsi i cilju donošenja, a ne samo puko i paušalno formalno. Ova je izmjena Tarife nedvojbeno donesena radi ekonomske krize u svijetu, podivljale inflacije i nestabilnosti valuta - stoga, traženje povisivanja vrijednosti boda unatrag po visini od 15 kuna po bodu, a prema trenutku kada navedenih činjenica za povišenje Tarife nije niti bilo (u nekim postupcima i 10 ili više godina unatrag) je ne samo moralno pogrešno - prema strankama i onima koji moraju taj trošak platiti, nego i pogrešno zbog svrhe donošenja ove izmjene Tarife kako je prethodno objašnjeno.

Osim toga, valja imati na umu da je sama Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika praktično cehovski propis odvjetnika, a ne zakon koji se odnosi u parlamentu, zbog čega je i obveza primjene iste drugačija od samih zakona po snazi (nije strogo kogentna norma), a primjenjuje se isključivo zbog aktualne sudske prakse i u tome je podložna tumačenju suda.

Ovakav stav ovog suda potvrđen je i recentnom odlukom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-2450/23 od dana 30. kolovoza 2023. godine, a i dvjema odlukama Županijskog suda u Zagrebu i Puli iz mjeseca ožujka ove godine.

U Zagrebu, dana 29. svibnja 2025. godine

Sudac:

Marko Duk

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ovog rješenja može se podnijeti žalba Županijskom sudu, u roku od 15 dana, sukladno Zakonu o parničnom postupku. Žalba se podnosi putem ovoga suda, pismeno u 3 primjerka.

DNA

1. tužitelju po pun.

2. tuženici po OGDO