R E P U B L I K A H R V A T S K A

Općinski sud u Slavonskom Brodu

Trg pobjede 13, Slavonski Brod

Poslovni broj: P-104/2024-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E N J E

Općinski sud u Slavonskom Brodu, po sutkinji Marini Smaić, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja LP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Mati Knezoviću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Republika Hrvatska, Ministarstvo branitelja, OIB: 95131524528, zastupano po Općinskom državnom odvjetništvu u Slavonskom Brodu, Građansko- upravni odjel, radi isplate invalidnine, nakon održane glavne javne rasprave u nazočnosti punomoćnika tužitelja i tuženika, zaključene 30. travnja 2025., nakon javne objave presude, 29. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja LP koji glasi:

„Nalaže se tuženoj Republici Hrvatskoj, Ministarstvo branitelja da tužitelju LP, OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 68.405,75 EUR na ime invalidnina, ortopedskog dodatka i posebnog dodatka po statusu hrvatskog ratnog vojnog invalida iz Domovinskog rata za razdoblje od 15. kolovoza 2009. do 15. listopada 2012., u ukupnom iznosu od 10.889,15 eura kao i zakonske zatezne kamate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, tekućom na pojedine iznose kako slijedi:

- na iznos od 390,89 EUR od 15.8.2009. do isplate,

- na iznos od 390,89 EUR od 15.9.2009. do isplate,

- na iznos od 390,89 EUR od 15.10.2009. do isplate,

- na iznos od 390,89 EUR od 15.11.2009. do isplate,

- na iznos od 390,89 EUR od 15.12.2009. do isplate,

- na iznos od 390,89 EUR od 15.1.2010. do isplate,

- na iznos od 390,89 EUR od 15.2.2010. do isplate,

- na iznos od 390,89 EUR od 15.3.2010. do isplate,

- na iznos od 390,89 EUR od 15.4.2010. do isplate,

- na iznos od 390,89 EUR od 15.5.2010. do isplate,

- na iznos od 390,89 EUR od 15.6.2010. do isplate,

- na iznos od 390,89 EUR od 15.7.2010. do isplate,

- na iznos od 390,89 EUR od 15.8.2010. do isplate,

- na iznos od 390,89 EUR od 15.9.2010. do isplate,

- na iznos od 390,89 EUR od 15.10.2010. do isplate,

- na iznos od 390,89 EUR od 15.11.2010. do isplate,

- na iznos od 390,89 EUR od 15.12.2010. do isplate,

- na iznos od 390,89 EUR od 15.1.2011. do isplate,

- na iznos od 390,89 EUR od 15.2.2011. do isplate,

- na iznos od 390,89 EUR od 15.3.2011. do isplate,

- na iznos od 390,89 EUR od 15.4.2011. do isplate,

- na iznos od 390,89 EUR od 15.5.2011. do isplate,

- na iznos od 390,89 EUR od 15.6.2011. do isplate,

- na iznos od 390,89 EUR od 15.7.2011. do isplate,

- na iznos od 390,89 EUR od 15.8.2011. do isplate,

- na iznos od 390,89 EUR od 15.9.2011. do isplate,

- na iznos od 390,89 EUR od 15.10.2011. do isplate,

- na iznos od 390,89 EUR od 15.11.2011. do isplate,

- na iznos od 390,89 EUR od 15.12.2011. do isplate,

- na iznos od 390,89 EUR od 15.1.2012. do isplate,

- na iznos od 390,89 EUR od 15.2.2012. do isplate,

- na iznos od 390,89 EUR od 15.3.2012. do isplate,

- na iznos od 390,89 EUR od 15.4.2012. do isplate,

- na iznos od 390,89 EUR od 15.5.2012. do isplate,

- na iznos od 390,89 EUR od 15.6.2012. do isplate,

- na iznos od 390,89 EUR od 15.7.2012. do isplate,

- na iznos od 390,89 EUR od 15.8.2012. do isplate,

- na iznos od 390,89 EUR od 15.9.2012. do isplate,

- na iznos od 390,89 EUR od 15.10.2012. do isplate,

sve u roku od osam dana, isplaćivati mu buduće iznose invalidnina danom njihova dospijeća te tužitelju nadoknaditi troškove parničnog postupka."

II. Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

r i j e š i o  j e

Preinaka tužbe od 12. travnja 2024. nije dopuštena.

Obrazloženje

1. Tužitelj LP (dalje: tužitelj) u tužbi navodi da je podnio tužbu protiv tuženika radi isplate invalidnine, a temeljem rješenja Republike Hrvatske Ministarstva hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata, Odjela branitelja Grada Zagreba i Županije Zagrebačke, Klasa: UP/I-562-02/98-26/93, Ur. broj: 519-110-98-2 od 5. ožujka 1999. kojim je tužitelju priznat status hrvatskog ratnog vojnog invalida 3. grupe, s 90% oštećenjem organizma, od 1. srpnja 1993. pa nadalje za stalno s osobnom invalidninom, ortopedskim dodatkom 2. stupnja i posebnim dodatkom od 50% od pripadajuće svote osobne invalidnine te sa svim pravima koja iz toga proistječu.

1.1. Unatoč konačnosti, pravomoćnosti i ovršnosti istog rješenja, tužitelj navodi da mu nije isplaćivana invalidnina, ortopedski dodatak i posebni dodatak koji mu pripadaju, slijedom čega je podnio prijedlog za mirno rješenje spora Općinskom državnom odvjetništvu u Slavonskom Brodu, no njegov zahtjev je odbijen pa predlaže sudu donijeti presudu kojom će naložiti tuženiku isplatu iznosa osobne invalidnine, ortopedskog dodatka i posebnog dodatka z razdoblje od 15. kolovoza 2009. do 15. listopada 2012.

2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava tužbu te navodi da je odredbom članka 270. Zakona o općem upravnom postupku propisano da se rješenje doneseno u upravnom postupku izvršava kada postane izvršno, a drugostupanjsko rješenje postaje izvršno kada se dostavi stranci. Nakon proteka 5 godina od dana kada je rješenje postalo izvršno ono se više ne može izvršiti, osim ako to nije propisano zakonom. Nadalje, da je uvidom u spis predmeta razvidno da navedeno prvostupanjsko rješenje nikada nije uručeno stranci pa samim time da nije niti moglo ići na isplatu. Tuženik navodi da je tužitelj imao mogućnost pravne zaštite u upravnom postupku izjavljivanjem žalbe zbog šutnje uprave, odnosno podnošenjem tužbe Upravnom sudu Republike Hrvatske, ali da je tužitelj umjesto korištenja instrumenata Zakona o općem upravnom postupku i Zakona o upravnim sporovima potražio izvršenje u parničnom postupku podnošenjem tužbe radi isplate.

2.1. Tuženik ističe da je svrha donošenja predmetnog rješenja o priznavanju tužitelju statusa ratnog vojnog invalida bila da je isto rješenje trebalo biti prilog dokumentaciji za ostvarivanje prava na zdravstveno osiguranje, odnosno mirovinu u Republici Hrvatskoj, a koja činjenica da je poznata tužitelju i da je tužitelj pristao na ne izvršenje istoga rješenja. Navedeno, ističe tužitelj, potvrđuje i činjenica da je tužitelj izvršenje rješenja donesenog 5. ožujka 1999. zatražio tek izvan sudskim zahtjevom od 17. srpnja 2012.

2.2. Tuženik ističe da se tužitelj ne vodi u Jedinstvenom registru hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata te da nema status hrvatskog branitelja prema Zakonu o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji. Tužitelj je bio pripadnik Hrvatskog vijeća obrane, odnosno pripadnik vojne postrojbe države Bosne i Hercegovine. Dalje navodi da u Republici Hrvatskoj ne postoji pravni propisa kojim bi bio propisan postupak priznavanja statusa hrvatskog ratnog vojnog invalida iz Domovinskog rata za stradale pripadnike postrojbi Hrvatskog vijeća obrane pa kako tužitelj prava s osnove ranjavanja ostvaruje u Bosni i Hercegovini da nema pravo na dvostruku isplatu. Ističe prigovor zastare potraživanja i zastare samog prava.

2.3. Podneskom od 5. ožujka 2013. tuženik predlaže prekid postupka te u spis prilaže dopis Ministarstva branitelja iz kojeg proizlazi da se u vezi navedenog rješenja vodi postupak oglašavanja ništavim spornog rješenja o priznatom statusu ratnog vojnog invalida (dalje: RVI) sukladno članku 42. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji ("Narodne novine" broj: 140/12), jer tužitelj nema status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata.

3. S obzirom da je utvrđeno da se radi o prethodnom pitanju, tj. o pitanju oglašavanja ništavim spornog rješenja temeljem kojeg tužitelj traži isplatu i temeljem kojeg su tužitelju priznata određena prava, sud je rješenjem od 18. travnja 2013. prekinuo postupak temeljem odredbe članka 213. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 148/11., dalje: ZPP) te je odredio da će se postupak nastaviti kad se pravomoćno završi postupak o oglašavanju ništavim rješenja Ministarstva obrane Republike Hrvatske koji se vodi po službenoj dužnosti pod brojem Klasa: UP/II- 562-02/13-0015/2 ili kad sud ustanovi da više ne postoje razlozi da se čeka na završetak tog postupka.

3.1. Podneskom od 21. listopada 2020. tuženik je predložio nastavak postupka jer je presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske od 19. svibnja 2020. pravomoćno okončan postupak o oglašavanju ništavim rješenja Ministarstva branitelja koji se vodio pod brojem UP/II-562/02/13-0015/2, a u kojem postupku je odlučeno da je rješenje Ministarstva hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata, Odjela hrvatskih branitelja i članova njihovih obitelji grada Zagreba i županije zagrebačke broj Klasa:

UP/I-562-02/98-26/93, Ur.broj: 519-4 110-98-2 od 5. ožujka 1999. koje je potvrđeno u postupku obavljanja revizije od strane Ministarstva hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata broj Klasa: 562-02/99- 01/15174, Urbroj: 519-08-99-2 od 20. prosinca 1999., ništetno.

3.2. Rješenjem od 22. listopada 2021. sud je odredio nastavak postupka.

4. U provedenom postupku sud je utvrdio da je presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske od 19. svibnja 2020. pravomoćno i konačno okončan postupak o oglašavanju ništetnog rješenja Ministarstva branitelja te je rješenjem Ministarstva branitelja broj Klasa: UP/II-562-02/13-0015/2 od 30. srpnja 2013. oglašeno ništavim rješenje Ministarstva hrvatskih branitelja i domovinskog rata, Odjela hrvatskih branitelja i članova njihovih obitelji Grada Zagreba i Županije broj Klasa: UP/I-562- 02/98-26/93 od 5. ožujka 1999. i suglasnost Ministarstva hrvatskih branitelja iz domovinskog rata broj Klasa: 562-02/99-01/15174 od 20. prosinca 1999. na temelju kojih tužitelj traži isplatu u ovoj pravnoj stvari.

4.1. Nadalje, na temelju rezultata provedenog dokaznog postupka sud je utvrdio da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan te je presudom i rješenjem od 14. studenog 2022., poslovni broj: P-615/2021-8 u cijelosti odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te je odbio zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka.

4.2. Protiv presude i rješenja ovoga suda od 14. studenog 2022., poslovni broj: P- 615/2021-8 tužitelj je izjavio žalbu povodom koje je presudom Županijskog suda u Sisku poslovni broj: Gž-586/2023-4 od 29. veljače 2024. prihvaćena žalba tužitelja te su pobijana presuda i rješenje ovoga suda od 14. studenog 2022. ukinuti i predmet je vraćen ovom sudu na ponovni postupak.

4.3. Obrazlažući svoju odluku drugostupanjski sud ističe da se prvostupanjski sud kod ocjene osnovanosti tužbenog zahtjeva zadržao isključivo na tome što je o pravu tužitelja na isplatu osobne invalidnine, ortopedskog i posebnog dodatka, kao o prethodnom pitanju, odlučeno u upravnom postupku, bez da je razloge za proglašenje ništavim rješenja kojim su mu ta prava priznata sagledao u kontekstu načela zaštite stečenih prava i zaštite legitimnih očekivanja pojedinaca, na koja načela se tužitelj tijekom postupka pozivao, opravdano tužitelj žalbom ukazuje da presuda ima nedostataka zbog kojih istu nije moguće ispitati.

4.4. Nadalje, da je prvostupanjski sud bio dužan provesti tzv. test razmjernosti i nakon toga utvrditi je li miješanje tuženice bilo osnovano na zakonu, je li ono težilo ostvariti legitiman cilj i je li postojao razuman odnos razmjernosti između upotrijebljenih sredstava i cilja kojemu se težilo, a potom zahtjev tužitelja sagledati u svjetlu načela zaštite prava na mirno uživanje vlasništva, odnosno načela zaštite stečenih prava i legitimnih očekivanja pojedinaca i nakon toga donijeti novu, zakonitu i pravilnu odluku o tužbenom zahtjevu tužitelja.

4.5. U skladu s uputom drugostupanjskog suda, a radi potpunog utvrđenja činjeničnog stanja, sud je u ponovljenom postupku uz suglasnost parničnih stranaka pročitao sve dokaze izvedene u ranije provedenom dokaznom postupku te je zahtjev tužitelja ispitao u svjetlu načela zaštite stečenih prava i legitimnih očekivanja pojedinaca.

4.6. U ponovljenom postupku tužitelj je podneskom od 12. travnja 2024. povećao tužbeni zahtjev tako da sada zahtijeva isplatu iznosa od 68.405,75 eura na ime invalidnina, ortopedskog dodatka i posebnog dodatka po statusu hrvatskog ratnog vojnog invalida iz Domovinskog rata za razdoblje od 1. srpnja 2009. do 15. veljače 2024. s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

5. Tuženik se na konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja očitovao podneskom od 16. travnja 2025. u kojemu se protivio povećanju tužbenog zahtjeva te je predložio odbiti tužbeni zahtjev tužitelja jer je rješenje Ministarstva hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata, Odjel hrvatskih branitelja i članova njihovih obitelji Grada Zagreba i Županije 3 3 zagrebačke, Klasa: UP/I-562-02/98-26/93, Ur.broj:519-110-98-2 od 5. ožujka 1999., kao i suglasnost Ministarstva hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata, klasa: 562- 02/99-01/15174, ur. broj:519-08-99-2 od 20. prosinca 1999., a na kojima tužitelj temelji svoj tužbeni zahtjev, oglašeno ništavim rješenjem tuženika klasa: Up/II- 562- 02/13-0015/2. ur broj:522-04/1-2-13-2 od 30. srpnja 2013.

5.2. Prema odredbi članka 508. stavka 1. i 2. Zakona o parničnom postupku Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 148/11. pročišćeni tekst, 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: ZPP/23) ako je prije stupanja na snagu ovog zakona donesena prvostupanjska presuda ili rješenje kojim se postupak pred prvostupanjskim sudom završava, daljnji postupak provest će se prema dosadašnjim propisima. Ako nakon stupanja na snagu ovog zakona bude ukinuta prvostupanjska odluka iz stavka 1. ovog članka, daljnji postupak provest će se prema ovom zakonu.

5.3. Prema odredbi članka 377. ZPP/23 prvostupanjski sud dužan je provesti novu glavnu raspravu, a novi prethodni postupak samo ako je do povrede zbog koje je presuda ukinuta došlo u tijeku prethodnog postupka. S obzirom da do povrede nije došlo u tijeku prethodnog postupka to je nakon odluke drugostupanjskog suda ovaj sud proveo novu glavnu raspravu. Kako postupak nije vraćen u stadij prethodnog postupka to tužitelj, u skladu sa odredbom članka 190. stavka 3. ZPP nije ovlašten preinačiti tužbeni zahtjev bez pristanka tuženika, a tuženik je uskratio svoj pristanak odlučeno kao u izreci rješenja.

6. Predmet spora je zahtjev tuženika za isplatu zahtjev za isplatu osobne invalidnine, ortopedskog dodatka i posebnog dodatka za razdoblje od 15. kolovoza 2009. do 15. listopada 2012., koji tužitelj temelji na rješenju tuženice od 5. ožujka 1999. kojim su mu ta prava priznata počevši od 1. srpnja 1993.

7. U provedenom dokaznom postupku sud je pročitao materijalne dokaze te je uz suglasnost punomoćnika parničnih stranaka pročitao zapisnike o ranije izvedenim dokazima. Sud je u ponovljenom postupku pročitao rješenje Ministarstva hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata, Odjel hrvatskih branitelja i članova njihovih obitelji Grada Zagreba i Županije 3 3 zagrebačke, klasa: UP/I-562-02/98-26/93, ur.broj:519- 110-98-2 od 5. ožujka 1999. (str.4-6.), prijedlog za mirno rješavanje spora od 17. srpnja 2012. i odgovor tužene na isti (str.7-9), dopis Ministarstva obrane od 28.10.2011. (str.13), preslika obavijesti Ministarstva branitelja od 27.2.2013. i tabelarni prikaz iznosa nadoknada od 7.11.2021. (str.22), preslika rješenja Ministarstva branitelja od 30.7.2013. broj Klasa: UP/II-562-02/13-0215/2 od 30.7.2013. (str.29-30), preslika obavijesti Ministarstva branitelja od 15.10.2013.(str.31), preslika rješenja Upravnog suda u Osijeku od 20. ožujka 2014. (str.35-36), preslika rješenja Ustavnog suda Republike Hrvatske od 19. lipnja 2018. (str.36-38), preslika presude Upravnog suda u Osijeku od 12. prosinca 2018. (str. 40-44), preslika presude Visokog upravnog suda od 19. svibnja 2020. (str.45-48), ustavna tužba od 23.10.2020. (str. 56-74), odluka Ustavnog suda od 9. studenog 2023. (str.139-159), presuda Upravnog suda u Osijeku posl. broj: Us I-1394/2023-46 od 2. travnja 2024. (str.176-185) te presuda Visokog upravnog suda Republike Hrvatske od 19. rujna 2024. poslovni broj: USŽ-2165/2024- 3 (str. 200-206).

7.1. Druge dokaze nije sud provodio iz razloga što bi isto bilo protivno načelu ekonomičnosti u smislu odredbe članka 10. stavka 1. ZPP kao i ovlastima suda da u parničnom postupku izvede samo one dokaze koje su stranke predložile, a činjenično stanje u postupku je dovoljno utvrđeno za donošenje meritorne odluke. Ocjenom svakog provedenog dokaza zasebno te svih zajedno u smislu odredbe članka 8. ZPP sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

7.2. U provedenom dokaznom postupku do donošenja prvostupanjske presude 14. studenog 2022. utvrđeno je

- da je tužitelju, zbog ranjavanja na "južnom bojištu" 24. lipnja 1993., rješenjem Ministarstva hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata od 5. ožujka 1999., priznat status ratnog vojnog invalida III. grupe sa 90 % oštećenja organizma stalno i tako mu je priznato, počevši od 1. srpnja 1993., pravo na osobnu invalidninu, ortopedski dodatak te posebni dodatak,

- da je na to rješenje dana suglasnost istog ministarstva aktom od 20. prosinca 1999.,

- da je, postupajući u skladu s odredbom članka 42. stavak 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihove obitelji ("Narodne novine" broj 140/12.), Ministarstvo branitelja rješenjem Klasa: UP/II-562-02/13-0015/2, Urbroj: 522-04/1-2-13-2 od 30. srpnja 2013. to rješenje oglasilo ništavim, uz obrazloženje da tužitelj nije sudjelovao u obrani suvereniteta Republike Hrvatske u skladu s člankom 2. Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji ("Narodne novine" broj: 174/04., 92/05., 2/07., 107/07., 65/09., 137/09., 146/10., 55/11. i 140/12.), odnosno da nije sudjelovao u obrani suvereniteta Republike Hrvatske sukladno članku 2. Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji ("Narodne novine" broj 108/96 i 23/01),

- da je tužitelj protiv tog rješenja pokrenuo upravni spor, koji je pravomoćno okončan donošenjem presude Visokog upravnog suda poslovni broj Usž- 878/19-4 od 19. svibnja 2020. na način da je tužbeni zahtjev tužitelja odbijen, uz obrazloženje da je osporeno rješenje od 30. srpnja 2013. doneseno na temelju pravne norme sadržane u posebnom zakonu koja propisuje slučajeve u kojima se rješenje o statusu ratnog vojnog invalida oglašava ništavim.

8. Iz dokaza dostavljenih u ponovljenom postupku proizlazi da je tužitelj podnio tužbu Ustavnom sudu Republike Hrvatske koji je odlukom broj: U-III-4855/2022 od 9. studenog 2023. usvojio njegovu ustavnu tužbu i ukinuo presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: UsŽ-878/19 od 19. svibnja 2020. godine i Upravnog suda u Osijeku poslovni broj: UsI-1065/18 od 12. prosinca 2018. godine te je predmet vratio na ponovni postupak pred Upravni sud u Osijeku.

9. Uvidom u presudu Upravnog suda u Osijeku posl. broj Us I-1394/2023-46 od 2. travnja 2024. utvrđeno je da je tom odlukom poništeno rješenje tužene, Ministarstva branitelja, Klasa: UP/II-562-02/13-0015/2, Ur broj: 522-04/1-2-13-2 od 30. srpnja 2013. kojim je oglašeno ništavim rješenje Ministarstva hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata, Odjela hrvatskih branitelja i članova njihovih obitelji Grada Zagreba i Županije zagrebačke, Područna jedinica Centar, Klasa: UP/I-562-02/98-26/93, Ur. broj: 519- 110-98-2 od 5. ožujka 1999. i suglasnost Ministarstva hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata Klasa: 562-02/99-01/15174, Ur. broj: 519-08-99-2 od 20. prosinca 1999.

10. Iz presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske od 19. rujna 2024. broj:

Usž-2165/2024-3 utvrđeno je da je osporena presuda prvostupanjskog suda donesena je nakon odluke Ustavnog suda, broj: U-III-4855/2020 od 9. studenoga 2023. kojom je usvojena ustavna tužba tužitelja, ukinute presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Usž-878/2019-4 od 19. svibnja 2020. i Upravnog suda u Osijeku, poslovni broj: UsI-1065/2018-23 od 12. prosinca 2018. donesene u istoj upravnoj stvari i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. U prethodnom je postupku presudom Upravnog suda u Osijeku od 12. prosinca 2018. odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za oglašavanje ništavim rješenja tuženika od 30. srpnja 2013. (točka I. izreke), poništeno rješenje tuženika od 30. srpnja 2013. (točka II. izreke), odbijen tužbeni zahtjev za naknadu nematerijalne štete (točka III. izreke) te određeno da svaka stranka podmiruje svoje troškove (točka IV. izreke). Presudom ovog Suda od 19. svibnja 2020. potvrđena je točka I. izreke presude prvostupanjskog suda te poništene točke II. III. i IV. izreke navedene presude i odbijen tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika od 30. srpnja 2013., odbijen zahtjev tužitelja za naknadu štete i odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troška upravnog spora. Nakon odluke Ustavnog suda, broj: U-III-4855/2020 od 9. studenoga 2023. Upravni sud u Osijeku ponovno je proveo sudsku kontrolu zakonitosti osporavanog rješenja tuženika, pozivajući se na načelna stajališta Ustavnog suda, izražena u odluci, broj: U-III- 4831/2020 od 20. prosinca 2022. koja su primijenjena i u ustavnosudskom postupku koji se odnosio na tužitelja (U-III-4855/2020).

10.1. Visoki upravni sud Republike Hrvatske utvrđuje da je prvostupanjski sud u konkretnom slučaju ispustio iz vida neke okolnosti odnosno činjenice koje upućuju na zaključak da tužbeni zahtjev nije osnovan. Imajući na umu činjenično stanje relevantno u tužiteljevu slučaju kao i sve specifične okolnosti konkretnog slučaja smatra da rješenjem tuženika od 30. srpnja 2013. nisu povrijeđena tužiteljeva stečena prava odnosno njegova legitimna očekivanja. Na potrebu utvrđivanja jesu li povrijeđena tužiteljeva stečena prava odnosno legitimna očekivanja postupanjem tuženika ukazao je i Županijski sud u svojoj odluci kojom je ukinuo presudu ovoga suda od 14. studenog 2022.

10.2. Ispitujući navedene okolnosti Visoki upravni sud RH utvrđuje da je Ustavni sud u odluci broj: U-III-4831/2020 od 20. prosinca 2022. kao i kasnijim odlukama donesenima u istim činjeničnim i pravnim situacijama istaknuo da je Visoki upravni sud pri ocjeni zakonitosti rješenja tuženika uzeo u obzir samo činjenicu da je ono bilo doneseno u skladu (s tada važećim) člankom 42. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji ("Narodne novine", 140/12.; u daljnjem tekstu: ZID ZoPHBDR-a/12) u vezi s člankom 2. Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji ("Narodne novine", 174/04., 92/05., 2/07., 107/07., 65/09., 137/09., 146/10. i 55/11.) i člankom 2. Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji („Narodne novine“, 108/96.; u daljnjem tekstu: ZoPHBDR/96.), to jest da tužitelj nije bio upisan kao hrvatski branitelj u evidencijama Ministarstva obrane (što nije bilo sporno). Ustavni sud naglašava da je ovaj Sud zanemario činjenicu da je u trenutku donošenja njegove odluke na snazi novi ZoHBDR/17. koji drukčije vrednuje (uređuje) sudjelovanje pripadnika Hrvatskog vijeća obrane (u daljnjem tekstu: HVO) u obrani suvereniteta Republike Hrvatske. Pritom Ustavni sud upućuje na svoje ranije izraženo stajalište o obvezi upravnih sudova da pri donošenju odluka uzmu u obzir promjenjive okolnosti odnosno čimbenike koji mogu biti od utjecaja na njihove odluke. Prema shvaćanju Ustavnog suda, u konkretnom je slučaju (kao i u svim usporedivim predmetima) ovaj Sud propustio imati na umu legitiman cilj članka 139. ZoHBDR-a/17. u skladu s kojim se, načelom zaštite stečenih prava i zaštite legitimnih očekivanja pojedinaca, nastojalo dodatno zaštititi stečena prava pripadnika HVO-a koji su već ostvarili status HRVI-a iz Domovinskog rata kao i pravo na osobnu invalidninu.

10.3. Nadalje, da je osporeno rješenje tuženika od 30. srpnja 2013., kojim je oglašeno ništavim prvostupanjsko rješenje od 5. ožujka 1999. i suglasnost od 20. prosinca 1999., doneseno na temelju članka 128. stavka 1. točke 6. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, 47/09.) te članka 42. stavka 1. ZID-a ZoPHBDR-a/12.

10.4. U postupku koji je prethodio donošenju rješenja tuženika utvrđeno je da je tužitelj bio pripadnik postrojbi HVO-a, dok je status RVI-a stekao na temelju članka 72. Zakona o zaštiti vojnih i civilnih invalida rata („Narodne novine“, 33/92.), pri čemu prijava stradavanja od 10. prosinca 1997. nije izdana prema podacima iz službene evidencije Ministarstva obrane i nije potpisana od ovlaštene osobe.

10.5. Prema ZoPHBDR-u/96., koji je bio na snazi u vrijeme donošenja prvostupanjskog rješenja od 5. ožujka 1999., pripadnici HVO-a nisu mogli ostvarivati prava prema tom Zakonu. Prema članku 42. stavku 1. ZID-a ZoPHBDR-a/12., na temelju kojega je doneseno osporeno rješenje, tuženiku je dana ovlast preispitivanja pravilnosti činjenica utvrđenih u prijašnjem postupku, pa i činjenice je li osoba kojoj je priznat ili od koje se izvodi status i pripadajuća prava na temelju toga rješenja, sudjelovala u obrani suvereniteta Republike Hrvatske. Sukladno ovlastima iz članka 42. stavka 1. ZID-a ZoPHBDR-a/12., u konkretnom je slučaju tuženik utvrdio da tužitelj nije sudjelovao u obrani suvereniteta Republike Hrvatske u smislu članka 2. ZoPHBDR-a/96., a što je razlog da se rješenje o priznatom pravu oglasi ništavim.

10.6. U odnosu na primjenu članka 42. stavka 1. ZID-a ZoPHBDR-a/12. u konkretnom slučaju Visoki upravni sud ističe da je Ustavni sud tijekom 2013. i 2014. godine zaprimio više prijedloga za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 42. stavka 1. ZID-a ZoPHBDR-a/12. Dana 31. siječnja 2014. Ustavnom je sudu podnesen zahtjev Upravnog suda u Zagrebu za ocjenu suglasnosti s Ustavom navedene odredbe ZID-a ZoPHBDR-a/12. Ne iskoristivši svoje ovlasti propisane člankom 125. alinejom 3. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10. i 5/14.) te člancima 56. i 57. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske ("Narodne novine", 99/99., 29/02. i 49/02. - pročišćeni tekst), Ustavni je sud rješenjem, broj: U-I-4703/2013 i dr. od 19. lipnja 2018. obustavio postupak u povodu zahtjeva te odbacio prijedloge za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 42. ZID-a ZoPHBDR-a/12. zbog prestanka važenja osporene odredbe 14. prosinca 2017., stupanjem na snagu ZoHBDR-a/17.

10.7. Promatrajući okolnosti konkretnog predmeta u svjetlu ovlasti Ustavnog suda koje se odnose na meritorno okončanje postupka apstraktne kontrole ustavnosti zakona koji je nakon podnošenja zahtjeva odnosno prijedloga prestao važiti (pri čemu treba imati na umu činjenicu da je osporeni ZID ZoPHBDR-a/12. prestao važiti nakon više od tri godine od podnošenja zahtjeva odnosno prijedloga Ustavnom sudu), kao i opredjeljenja Ustavnog suda da ne donese meritornu odluku o ustavnosti osporenog normativnog rješenja, Visoki Upravni sud zaključuje da u vrijeme donošenja osporenog rješenja tuženika nisu postojale ustavnopravne zapreke za primjenu članka 42. ZID-a ZoPHBDR-a/12. niti su nakon donošenja rješenja nastupile okolnosti koje bi opravdale stavljanje izvan snage toga rješenja.

10.8. Polazeći od suverenog prava hrvatskog zakonodavca da vrednuje doprinos pripadnika HVO-a, državljana Republike Hrvatske, u obrani suvereniteta Republike Hrvatske priznavanjem određenih prava, Visoki upravni sud u cijelosti prihvaća stav da je konkretni predmet nužno razmotriti u svjetlu razvoja hrvatskog zakonodavstva kojim se uređuju prava pripadnika HVO-a, uključujući i izmjene koje su uslijedile nakon donošenja osporenog rješenja tuženika. Pritom valja naglasiti da pravo zakonodavca da prizna određena prava pripadnicima HVO-a uključuje i pravo određivanja uvjeta i načina ostvarivanja tih prava, uz ograničenja koja proizlaze iz Ustava Republike Hrvatske.

10.9. Prava pripadnika HVO-a i članova njihovih obitelji uređena su Glavom IX. ZoHBDR-a/17. (članci 139. do 148.). Pored članka 139. ZoHBDR-a/17., u konkretnom slučaju valja imati na umu i članak 14. stavak 1. ZoHBDR-a/17. koji propisuje da državljani Republike Hrvatske koji su bili pripadnici HVO-a i članovi njihovih obitelji ostvaruju prava prema Ugovoru između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine o suradnji na području prava stradalnika rata u Bosni i Hercegovini koji su bili pripadnici HVO-a i članova njihovih obitelji (“Narodne novine - Međunarodni ugovori”, 2/06.) i njegovim izmjenama i dopunama te prema Glavi IX. toga Zakona. Članak 139. ZoHBDR-a/17., koji, prema stajalištu Ustavnog suda, treba uzeti u obzir u konkretnom slučaju (kao i u svim ostalim, usporedivim slučajevima) propisuje da pripadnici HVO- a, državljani Republike Hrvatske, kojima je priznat status La odnosno Ba iz Domovinskog rata i pravo na osobnu invalidninu u upravnom postupku provedenom u Republici Hrvatskoj i koji se na dan stupanja na snagu ZoHBDR-a/17. nalaze na redovitoj mjesečnoj isplati osobne invalidnine, imaju pravo na nastavak isplate odnosno korištenje priznatog prava na osobnu invalidninu bez pravnih smetnji u svezi sa statusom hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata.

10.10. Dalje utvrđuje da je intencija zakonodavca u vezi sa zaštitom stečenih prava u članku 139. ZoHBDR-a/17. razvidna je iz obrazloženja Konačnog prijedloga ZoHBDR- a/17., P.Z. br. 174 od 23. studenoga 2017. u dijelu koji glasi:

“Člancima 139. i 140. štite se stečena prava pripadnika HVO-a na osobnu invalidninu i invalidsku mirovinu. … Načelo zaštite stečenih prava stranaka jedno je od osnovnih načela upravnog postupka. Ovim načelom pruža se garancija građanima da se mogu pouzdati u pravomoćne odluke javnopravnih tijela. Ovo načelo, uz njemu srodno načelo zaštite legitimnih očekivanja, priznato je od strane Ustavnog suda Republike Hrvatske kao i od Europskog suda pravde. U duhu navedenog načela, ovom odredbom želi se dodatno zaštititi stečena prava pripadnika HVO-a koji su već ostvarili status RVI-a, odnosno HRVI-a iz Domovinskog rata i pravo na osobnu invalidninu, iako u tom trenutku nisu imali status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata pod uvjetom da se u trenutku stupanja na snagu ovog Zakona nalaze na redovitoj isplati osobne invalidnine.”

10.10. Visoki upravni sud objašnjava da iz navedenoga jasno proizlazi da člankom 139. ZoHBDR-a/17. nisu obuhvaćeni svi pripadnici HVO-a, državljani Republike Hrvatske, već je zaštita ograničena na samo one pripadnike HVO-a koji su prije stupanja na snagu ZoHBDR-a/17. ostvarili određena prava, a koja se mogu smatrati stečenim pravima. Riječ je o pripadnicima - 6 - Poslovni broj: Usž-2165/2024-3 HVO- a koji su ostvarili status RVI-a, odnosno HRVI-a iz Domovinskog rata i pravo na osobnu invalidninu, iako u tom trenutku nisu imali status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata, ali pod uvjetom da se u trenutku stupanja na snagu ZoHBDR-a/17. nalaze na redovitoj isplati osobne invalidnine. Dakle, za zadržavanje stečenih prava pripadnika HVO-a u smislu članka 139. ZoHBDR-a/17. (bez pravnih smetnji u svezi sa statusom hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata) nužno je kumulativno ispunjavanje dvaju uvjeta: 1. da je riječ o pripadniku HVO-a, državljaninu Republike Hrvatske, kojemu je priznat status La odnosno Ba iz Domovinskog rata i pravo na osobnu invalidninu u upravnom postupku provedenom u Republici Hrvatskoj i 2. da je osoba koja ispunjava naprijed navedeni uvjet na dan stupanja na snagu ZoHBDR-a/17. na redovitoj mjesečnoj isplati osobne invalidnine. 31. Radi utvrđivanja činjenice primjenjuje li se članak 139. ZoHBDR-a/17. u praksi odnosno postoje li pripadnici HVO- a kojima je priznat status RVI-a odnosno Ba iz Domovinskog rata i pravo na osobnu invalidninu u upravnom postupku provedenom u Republici Hrvatskoj i koji se na dan stupanja na snagu ZoHBDR-a/17. nalaze na redovitoj mjesečnoj isplati osobne invalidnine, ovaj je Sud u predmetu poslovni broj: Usž-258/2024 dopisom od 26. travnja 2024. zatražio od Ministarstva hrvatskih branitelja očitovanje o tome na koju se kategoriju osoba (u praksi) primjenjuje članak 139. ZoHBDR-a/17. Ako se navedena odredba primjenjuje na određene pripadnike HVO-a, Ministarstvo je pozvano objasniti razliku između tih osoba i onih pripadnika HVO-a koji su također ostvarili status RVI-a odnosno HRVI-a iz Domovinskog rata i pravo na osobnu invalidninu u upravnom postupku provedenom u Republici Hrvatskoj, ali na dan stupanja na snagu ZoHBDR- a/17. nisu u isplati osobne invalidnine. Drugim riječima, postoji li neko objektivno opravdanje za različitu poziciju jedne skupine osoba (pripadnika HVO-a) vezano uz isplatu osobne invalidnine.

10.11. Dopisom od 29. svibnja 2024. Ministarstvo branitelja se očitovalo o zatraženim podacima, u bitnom navodeći da postoje slučajevi u kojima se primjenjuje članak 139. ZoHBDR-a/17. Naime, postoje pripadnici HVO-a kojima je priznat status RVI-a odnosno HRVI-a iz Domovinskog rata i pravo na osobnu invalidninu u upravnom postupku provedenom u Republici Hrvatskoj i koji su na dan stupanja na snagu ZoHBDR-a/17. bili na redovitoj mjesečnoj isplati osobne invalidnine. Ta su rješenja donesena na temelju potvrda o statusu hrvatskog branitelja i okolnostima stradavanja koje nisu iz službenih evidencija. Međutim, rješenja su izvršna te su njihovi adresati u isplati, slijedom čega se smatra da je riječ o stečenim pravima. Pored toga se ističe da je intencija zakonodavca uvođenjem članka 139. u ZoHBDR/17. bila zaštita onih koji su na redovnoj isplati odnosno zaštita stečenih prava, bez obzira na pravne nedostatke u trenutku ostvarivanja prava. Ministarstvo je mišljenja da se članak 139. ZoHBDR- a/17. ne može primjenjivati u slučajevima u kojima prava nisu nikada stečena, pri čemu naglašava da pravo priznato rješenjem koje nije izvršno i koje nije na redovitoj isplati nije stečeno pravo. Ministarstvo naposljetku napominje da su stradali pripadnici HVO- a ostvarili status RVI-a u Bosni i Hercegovini, prema propisima te države, gdje i ostvaruju pripadajuća prava kao i isplatu po osnovi tih prava. O navedenom Sud je obavijestio tužitelja dopisom od 10. rujna 2024.

10.12. Razmatrajući konkretni slučaj u svjetlu naprijed navedenoga, a imajući na umu činjenicu koja proizlazi iz podataka iz spisa predmeta i koju tužitelj nije osporio u tijeku postupka da on ne ulazi u kategoriju osoba, pripadnika HVO-a, koji su na dan stupanja na snagu ZoHBDR-a/17. bili na redovitoj mjesečnoj isplati osobne invalidnine, Visoki upravni sud utvrđuje da se članak 139. ZoHBDR-a/17. ne odnosi na tužitelja odnosno da tužitelj ne ulazi u kategoriju osoba (pripadnika HVO-a) čija je stečena prava odnosno legitimna očekivanja zakonodavac zaštitio člankom 139. ZoHBDR-a/17. U takvoj situaciji, prema ocjeni toga suda, ne samo da nije bilo pravne zapreke za donošenje rješenja tuženika od 30. srpnja 2013., već je donošenje toga rješenja, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje, odražavalo volju zakonodavca izraženu člankom 42. ZID-a ZoPHBDR-a/12., čija nesuglasnost s Ustavom nije utvrđena u postuppku pred Ustavnim sudom, stoga je na temelju članka 74. stavka 2. ZUS-a Visoki upravni sudponištio prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu i na temelju članka 57. stavka 1. ZUS-a odbio tužbeni zahtjev.

11. Slijedom navedenoga, kako tužitelj nije uspio sa upravnom tužbom te su prethodna rješenje Ministarstva hrvatskih branitelja proglašena ništavim, to je otpala pravna osnova na kojoj tužitelj temelji tužbeni zahtjev u ovom postupku.

11.1. Za istaknuti je da Ustavni sud Republike Hrvatske ne odlučuje neposredno o pravu tužitelja na isplatu invalidnine koje u ovome sporu predstavlja prethodno pravno pitanje, jer ustavna tužba nije redovni niti izvanredni pravni lijek u sudskom postupku već ustavnopravno sredstvo zaštite Ustavom zajamčenih prava i sloboda. Stoga odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske nema značenje pravomoćne odluke o prethodnom pitanju, već takav pravni učinak ima u ovom slučaju ranije navedena presuda Visokog upravnog suda Republike Hrvatske pa je odlučeno kao u izreci presude.

12. Prema odredbi članka 163. ZPP odredbe o troškovima primjenjuju se i na stranke što ih zastupa državno odvjetništvo (st. 1.), a u tom slučaju troškovi postupka obuhvaćaju iznos koji bi se stranci priznao u ime nagrade odvjetniku (st. 2.). Imajući u vidu stajalište Europskog suda za ljudska prava izraženo u presudi Klauz protiv Hrvatske (od 18. srpnja 2013, zahtjev br. 28963/10) koje je taj sud detaljnije razradio i u presudi Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske (od 6. rujna 2016., zahtjev br. 72152/13), a koja se odnosi na parnični predmet u kojemu je zahtjev za naknadu štete protiv RH bio u cijelosti odbijen, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u predmetu br. Rev 89/2021-2 od 2. ožujka 2021. izrazio shvaćanje da se neovisno o ishodu spora može razmatrati je li postignuta pravedna ravnoteža između općeg interesa (legitimnog cilja kojem teži pravilo naknadi troškova) i prava tužitelja na temelju čl. 1. Protokola broj 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Nar. nov. - Međunarodni ugovori - broj 18/97., 6/99. - pročišćeni tekst, 8/99. - ispravak, 14/02., 1/06., 2/10., dalje: Konvencija). Kako u svakom predmetu koji uključuje eventualnu povredu čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju sud mora utvrditi je li zbog miješanja države neka osoba morala snositi nerazmjeran i prekomjeran teret to u ovom predmetu, imajući na umu navedene odluke Europskog suda za ljudska prava, budući da odluka o trošku nije vezana uz osnov zahtjeva (naknada štete ili neki drugi osnov) već uz uspjeh u sporu, nalog tužitelju za plaćanje znatnih troškova postupka za zastupanje države u državni proračun predstavlja miješanje u pravo na mirno uživanje vlasništva.

12.1. Tužitelj je podnio tužbu za isplatu na temelju upravnog rješenja kojim mu je bilo priznato pravo na osobnu invalidninu, ali je prvotno donesena odluka o tužbenom zahtjevu ukinuta, dok je u daljnjem tijeku postupka, tek 2024. godine osnov po kojem je u ovom predmetu tražena isplata konačno prestao postojati, čime se radilo zapravo o odlukama državnih tijela čiji ishod tužitelj nije mogao predvidjeti, kao niti dugotrajnost rješavanja pitanja njegova prava pa to ne može ići na teret tužitelja kao stranke.

12.2. U takvoj situaciji, ne može se govoriti da tužba nije bila bez sadržaja ili da je bila očigledno nerazumna niti se može smatrati da je bilo neopravdano očekivanje tužitelja da će ostvariti pravo na isplatu pa bi u takvoj situaciji dosuda troškova tuženiku predstavljala opisnu povredu njegova prava na mirno uživanje vlasništva. Slijedom navedenoga, o troškovima postupka odlučeno je na način da svaka stranka snosi svoj trošak prema odredbi članka 154. st. 4.ZPP.

13. Slijedom navedenoga, odlučeno je kao u izreci presude i rješenja.

Slavonski Brod, 29. svibnja 2025.

Sutkinja

Marina Smaić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi u 3 (tri) istovjetna primjerka, putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud (članak 348. Zakona o parničnom postupku). Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti neposredno u sudu istoga dana (članak 335. Zakona o parničnom postupku).

O tome obavijest:

1. Tužitelju po punomoćniku Mati Knezoviću, odvjetniku u Zagrebu, e-oglasna ploča,

2. Tuženiku po Općinskom državnom odvjetništvu u Slavonskom Brodu, Građansko-upravni odjel, neposredno.