Republika Hrvatska
Općinski sud u Sisku
Sisak, Trg Ljudevita
Posavskog 5
Poslovni broj: Pr-72/2024-12
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Sisku po sucu toga suda Andrei Vasiljević u pravnoj stvari tužiteljice ZR, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Mihaeli Rastovac, odvjetnici iz Siska, protiv tuženika OPĆA BOLNICA DR. IVO PEDIŠIĆ SISAK, Ulica Josipa Jurja Strossmayera 59, Sisak, OIB: 01066571771, radi utvrđenja nezakonitim Odluka poslodavca, nakon glavne rasprave održane i zaključene 15. travnja 2025., u prisutnosti punomoćnika stranaka te stranaka osobno, temeljem članka 335. stavak 4. Zakona o parničnom postupku, 29. svibnja 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:
"Utvrđuje se da je Odluka poslodavca Opće bolnice „dr. Ivo Pedišić“ Sisak, od 15. srpnja 2024. pod naslovom “Godišnji odmor – prenošenje (ZR, nezakonita te da tužiteljica ZR, dr. med. ima pravo i nakon 30. lipnja 2024. iskoristiti godišnji odmor u cijelosti u trajanju od 29 dana na koji je stekla pravo u 2023. godini te se nalaže poslodavcu priznati tužiteljici pravo na korištenje 29 dana godišnjeg odmora na koji je tužiteljica stekla pravo u 2023."
II. Odbacuje se tužbeni zahtjev koji glasi:
"Utvrđuje se da je Odluka poslodavca Opće bolnice „dr. Ivo Pedišić“ Sisak, Ur.broj: 2176-125-02-5745-2/24 od 26. srpnja 2024. nezakonita te da tužiteljica ZR, dr.med. ima pravo i nakon 30. lipnja 2024. iskoristiti godišnji odmor u cijelosti u trajanju od 29 dana na koji je stekla pravo u 2023. godini te se nalaže poslodavcu priznati tužiteljici pravo na korištenje 29 dana godišnjeg odmora na koji je tužiteljica stekla pravo u 2023.
Nalaže se tuženiku Općoj bolnici „dr. Ivo Pedišić Sisak“, OIB: 01066571771 da tužiteljici ZR, OIB: [osobni identifikacijski broj], nadoknadi prouzročeni parnični trošak s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja presude pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana."
III. Svaka strana snosi svoj trošak postupka.
Obrazloženje
1. U svojoj tužbi zaprimljenoj kod ovog suda 23. kolovoza 2024. tužiteljica ZR, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] (dalje tužitelj) podnosi tužbu protiv Opće bolnice dr. Ivo Pedišić Sisak, Ulica Josipa Jurja Strossmayera 59, Sisak, OIB 01066571771 (dalje tuženik). Tužiteljica u tužbi navodi da je zaposlena u Općoj bolnici „Dr. Ivo Pedišić“ Sisak od 28. listopada 2015. i to najprije na radnom mjestu liječnika specijalizanta, a potom od 24. srpnja 2024. pa nadalje na radnom mjestu liječnika specijalista pedijatrije. Tužiteljica je podneskom od 4. srpnja 2024., a koji je uputila poslodavcu, ovdje tuženiku putem elektroničke pošte 5. srpnja 2024. i to sa svoje e- mail adrese [adresa elektroničke pošte] na službenu e-mail adresu tuženika [adresa elektroničke pošte], tražila da joj se odobri korištenje godišnjeg odmora na koji je ostvarila pravo u 2023. godini, a koji nije bila u mogućnosti iskoristiti do dana podnošenja zahtjeva iz razloga što se nalazila na dugotrajnom bolovanju, u kontinuitetu od 5. prosinca 2022. do 2. srpnja 2024., s molbom da joj se odobri prvi dio korištenja godišnjeg odmora na koji je ostvarila pravo u 2023. godini, i to u razdoblju od 24. srpnja 2024. do 18. kolovoza 2024. Tužiteljica je od 3. srpnja 2024. pa do 23. srpnja 2024. koristila plaćeni dopust za polaganje specijalističkog ispita, a potom od 24. srpnja 2024. godišnji odmor za 2024. godinu. Tužiteljica se u svom zahtjevu pozivala na odredbe Konvencije o plaćenom godišnjem odmoru (“Narodne novine” – Međunarodni ugovori broj: 3/02) kojima se omogućava znatno duži rok u kojem se stečeni godišnji odmor može iskoristiti, u odnosu na odredbe nacionalnog zakonodavstva, konstatirajući pri tome općepoznatu činjenicu da su međunarodni ugovori po pravnoj snazi iznad zakona. Tuženik je odbio zahtjev tužiteljice za korištenjem godišnjeg odmora iz 2023. godine, a o čemu je tužiteljica obaviještena 16. srpnja 2024. putem e-maila tuženika [adresa elektroničke pošte] s kojeg joj je proslijeđen odgovor pravne službe tuženika ([adresa elektroničke pošte]) pod naslovom “Godišnji odmor – prenošenje (ZR) od 15. srpnja 2024., da ista nema pravo na korištenje godišnjeg odmora iz 2023. godine te joj je proslijeđeno i mišljenje Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike od 4. siječnja 2023., a na koje se tuženik pozvao u odluci kojom je odbio zahtjev tužiteljice za korištenje godišnjeg odmora iz 2023. godine. Tužiteljica je podnijela tuženiku zahtjev za zaštitu prava od 16. srpnja 2024. protiv odluke tuženika od 15. srpnja 2024. koja joj je 16. srpnja 2024. u 10,36 sati dostavljena putem e-maila jer je predmetna odluka neosnovana i nezakonita, suprotna odredbama Ustava Republike Hrvatske, Konvenciji o plaćenom godišnjem odmoru i važećim zakonskim propisima. Predmetni zahtjev za zaštitu prava tuženik je zaprimio 17. srpnja 2024. Na podneseni zahtjev za zaštitu prava od 16. srpnja 2024. tužiteljica je 9. kolovoza 2024. zaprimila odgovor - podnesak tuženika, urbroj: 2176-125-02-5745-2/24 od 26. srpnja 2024. u vidu formalne Odluke kojom se odbija zahtjev radnice ZR, dr.med. (ovdje tužiteljice) da joj se nakon 30. lipnja 2024. odobri korištenje godišnjeg odmora za 2023. godinu te se u obrazloženju navode odredbe Zakona o radu koje reguliraju korištenje godišnjeg odmora. Ujedno je dana uputa o pravnom lijeku da se protiv predmetne odluke u roku od 15 dana od dana primitka, može podnijeti zahtjev za zaštitu prava Upravnom vijeću ustanove. S tim u vezi tužiteljica osobito ističe, da je je u smislu članka 133. stavka 1. Zakona o radu („Narodne novine“ broj: 93/14., 127/17., 98/19., 151/22., 46/23. i 64/23., dalje: ZOR) kojim je propisano da radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može u roku od petnaest dana od dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od saznanja za povredu prava zahtijevati od poslodavca ostvarenje toga prava, njezino saznanje da joj je poslodavac, ovdje tuženik odbio zahtjev za korištenje godišnjeg odmora na koji je stekla pravo u 2023. godini bilo 16. srpnja 2024. kada je zaprimila e-mail tuženika poslan sa službene e-mail adrese tuženika [adresa elektroničke pošte] , a u kojem e-mailu je proslijeđen obrazloženi odgovor pravne službe tuženika ([adresa elektroničke pošte]) da nema pravo na korištenje godišnjeg odmora iz 2023. godine te joj je u privitku e-maila proslijeđeno i Mišljenje Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike od 4. siječnja 2023., a na koje se tuženik pozvao u odluci kojom je odbio zahtjev tužiteljice za korištenje godišnjeg odmora iz 2023. godine. Nadalje, u predmetnom e-mailu citirana je odredba članka 84. stavka 4. ZOR te je navedeno: „Da se ZR, dr.med. ne može omogućiti korištenje godišnjeg odmora iz 2023. godine nakon 30. lipnja 2024. proizlazi i iz mišljenja Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike od 4. siječnja 2023.“ Citirana konstatacija tuženika koju je tužiteljica zaprimila putem službenog e-maila tuženika nedvojbeno predstavlja tužiteljičino saznanje o njezinoj povredi prava (na korištenje godišnjeg odmora), a sukladno članku 133. stavku 1. ZOR. Dakle, tužiteljica ističe da je zaprimila odluku da se njezin zahtjev za korištenje godišnjeg odmora iz 2023. godine odbija i to sa službenog e-maila tuženika na način da joj je proslijeđen dopis pravne službe tuženika s Mišljenjem Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike od 4. siječnja 2023. Ujedno tužiteljica ističe da Mišljenje Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike od 4. siječnja 2023. nije obvezujuće i na istom se ne može temeljiti odluka jer mišljenje Ministarstva ne može biti iznad Ustava, Međunarodnih ugovora, Direktiva, zakona i drugih pravnih akata. U skladu s odredbom članka 133. stavka 1. ZOR tužiteljica je istoga dana kada je saznala da joj je poslodavac odbio zahtjev (16. srpnja 2024.), podnijela poslodavcu, ovdje tuženiku zahtjev za zaštitu prava kojim traži ostvarenje svog prava. Obzirom da je tužiteljica već prethodno 16. srpnja 2024. podnijela tuženiku zahtjev za zaštitu prava na koji je dobila odgovor u vidu formalne Odluke da joj se odbija njezin zahtjev za korištenje godišnjeg odmora, ista nije postupila po pogrešnoj uputi o pravnom lijeku tuženika, navedenoj u Odluci od 26. srpnja 2024. da ponovno podnese zahtjev za zaštitu prava već u skladu s člankom 133. stavkom 2. ZOR u roku od 15 dana od dana zaprimanja odgovora tuženika na njezin zahtjev za zaštitu prava, podnosi ovu tužbu. Nadalje tužiteljica opsežno obrazlaže materijalno pravo i sudsku praksu temeljem koje smatra da je njen tužbeni zahtjev osnovan. Razlozi zbog kojih tužiteljica smatra da ima pravo iskoristiti cjelokupni godišnji odmor na koji je stekla pravo u 2023. godini, nakon 30. lipnja 2024. su sljedeći: Člankom 134. Ustava Republike Hrvatske propisano je da međunarodni ugovori koji su sklopljeni i potvrđeni u skladu s Ustavom i objavljeni, a koji su na snazi, čine dio unutarnjega pravnog poretka Republike Hrvatske, a po pravnoj su snazi iznad zakona. Njihove se odredbe mogu mijenjati ili ukidati samo uz uvjete i na način koji su u njima utvrđeni, ili suglasno općim pravilima međunarodnog prava. Odredbom članka 9. stavka 1. Konvencije o plaćenom godišnjem odmoru (“Narodne novine” – Međunarodni ugovori broj: 3/02) propisano je da se dio plaćenog godišnjeg odmora u neprekidnom trajanju iz članka 8. stavka 2. ove Konvencije (kojim člankom je propisano da jedan od dijelova mora biti u trajanju od najmanje dva radna tjedna neprekidno, osim ako nije drukčije predviđeno nekim sporazumom koji se primjenjuje na poslodavca i dotičnu zaposlenu osobu i pod uvjetom da je ta osoba na temelju dužine svog radnog odnosa stekla pravo na to razdoblje), odobrava i koristi najkasnije u roku od godine dana, a ostatak plaćenog godišnjeg odmora najkasnije u roku od osamnaest mjeseci od kraja godine u kojoj je ostvareno pravo na odmor. Na temelju točke III. Odluke o objavljivanju konvencija Međunarodne organizacije rada kojih je Republika Hrvatska stranka na temelju notifikacije o sukcesiji (»Narodne novine – Međunarodni ugovori« broj 6/95), Ministarstvo rada i socijalne skrbi Republike Hrvatske objavilo je Konvenciju o plaćenom godišnjem odmoru u Službenom listu Republike Hrvatske „Narodne novine“
– Međunarodni ugovori broj: 3/02. Člankom 31. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (dalje: Povelja), pod naslovom „Pošteni i pravični radni uvjeti” propisuje se sljedeće: „Svaki radnik ima pravo na radne uvjete kojima se čuvaju njegovo zdravlje, sigurnost i dostojanstvo. Svaki radnik ima pravo na ograničenje najduljeg radnog vremena, na dnevni i tjedni odmor te na plaćeni godišnji odmor.” Člankom 33. do 35. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja („Narodne novine“ broj: 29/18., 35/19., 78/19., 92/19., 56/20. i 3/23.) propisana je duljina trajanja i način korištenja godišnjeg odmora za radnike zaposlene u djelatnosti zdravstva. O pitanjima vezanim uz prenošenje godišnjeg odmora, Sud Europske unije izjašnjavao se više puta u svojim odlukama. Te odluke Suda Europske unije temelje se uglavnom na tumačenju Direktive 2003/88/EZ o određenim vidovima organizacije radnog vremena (dalje: Direktiva 2003/88/EZ). O pitanju korištenja godišnjeg odmora nakon referentnog razdoblja (razdoblje na koje se odnosi godišnji odmor), Sud Europske unije zauzeo je stav i izjašnjavao se u predmetima C-214/10, C-350/06/ i 520/06, C-178/15, C-214/16, C-579/12 RX-II. Odredbe Direktive 2003/88/EZ koje su u ovim predmetima tumačene su odredbe članka 7. Direktive prema kojima države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi svaki radnik imao pravo na plaćeni godišnji odmor u trajanju od najmanje četiri tjedna, ovisno o uvjetima za stjecanje prava i za odobravanje takvog odmora utvrđenim nacionalnim propisima i/ili praksom, a najkraći plaćeni godišnji odmor ne može se zamijeniti novčanom naknadom, osim u slučaju prestanka radnog odnosa. Tužiteljica osobito ističe predmet Suda Europske unije C-579/12 RX-II (KOMISIJA/STRACK), Odluka od 19. rujna 2013. u kojoj je Sud zauzeo stav o prijenosu dana plaćenog godišnjeg odmora koji nije mogao biti iskorišten zbog dugotrajnog bolovanja i to kako slijedi. U ovom predmetu Sud Europske unije najprije podsjeća da, u skladu s ustaljenom sudskom praksom Suda, razvijenom glede članka 7. Direktive Vijeća 93/104/EZ od 23. studenoga 1993. o određenim vidovima organizacije radnog vremena, a zatim i članka 7. Direktive 2003/88/EZ, pravo svakog radnika na plaćeni godišnji odmor valja smatrati načelom socijalnog prava Unije koje ima posebnu važnost i koje je izričito utvrđeno u članku 31. stavak 2. Povelje kojem se na temelju članka 6. stavak 1. prvog podstavka UEU-a daje ista pravna vrijednost kao i Ugovorom o Europskoj uniji (UEU) i Ugovorom o funkcioniranju Europske unije (UFEU, dalje: Ugovori). Iz sudske prakse Suda Europske unije proizlazi da se pravo na plaćeni godišnji odmor ne može tumačiti na ograničavajući način. Kad je riječ o situaciji u kojoj radnik nije mogao iskoristiti dane plaćenoga godišnjeg odmora zbog bolovanja, Sud Europske unije je, između ostalog, odlučio da se članak 7. stavak 1. Direktive 2003/88/EZ u načelu ne protivi nacionalnom zakonodavstvu kojim se predviđaju načini korištenja prava na plaćeni godišnji odmor koje se izričito daje tom Direktivom, uključujući i gubitak tog prava na kraju referentnog razdoblja ili razdoblja za prijenos, pod uvjetom da je radnik koji je izgubio pravo na plaćeni godišnji odmor uistinu imao mogućnost iskoristiti pravo koje mu je time dodijeljeno. S tim u vezi je Sud Europske odlučio da navedeni članak 7. stavak 1. Direktive 2003/88/EZ valja tumačiti u smislu da se protivi nacionalnim odredbama ili praksama kojima se predviđa da se pravo na plaćeni godišnji odmor gubi po isteku referentnog razdoblja i/ili razdoblja za prijenos utvrđenog nacionalnim pravom, čak i ako je razlog zbog kojega radnik nije mogao iskoristiti svoje pravo na plaćeni godišnji odmor činjenica da je bio na bolovanju tijekom cijelog referentnog razdoblja ili dijela tog razdoblja te da je njegova nesposobnost za rad trajala do kraja njegova radnog odnosa. Suprotnim tumačenjem ugrozila bi se bît socijalnog prava koje je na temelju članka 7. Direktive 2003/88 izravno dodijeljeno svakom radniku. Nadalje, pravo na godišnji odmor i pravo na naknadu po toj osnovi predstavljaju dva dijela jednog jedinstvenog prava. Dakle, u skladu s tom sudskom praksom, isključeno je da se pravo radnika na minimalni plaćeni godišnji odmor, koje je zajamčeno pravom Unije, smanjuje u situaciji u kojoj radnik nije mogao izvršiti svoju radnu obvezu zbog bolesti tijekom referentnog razdoblja. Sud Europske unije je isto tako naveo da se obzirom na dvostruku svrhu prava na godišnji odmor, a to je, s jedne strane, omogućiti radniku da se odmori od izvršavanja svojih zadaća koje je dužan obavljati prema ugovoru o radu i, s druge strane, omogućiti mu vrijeme za opuštanje i slobodne aktivnosti, pravo na plaćeni godišnji odmor koje je stekao radnik koji je tijekom nekoliko uzastopnih referentnih razdoblja bio nesposoban za rad, moglo bi ispunjavati oba dijela te svrhe samo ako taj prijenos ne prelazi određeno vremensko ograničenje. Međutim, Sud Europske unije je glede toga, izričito upućujući na činjenicu da je pravo na plaćeni godišnji odmor načelo socijalnog prava koje ima posebnu važnost i koje je isto tako utvrđeno u članku 31. stavak 2. Povelje, također jasno naveo da, kako bi se poštovalo to pravo kojemu je cilj zaštita radnika, svako razdoblje za prijenos treba znatno premašivati trajanje referentnog razdoblja za koje je to pravo dodijeljeno. Sud Europske unije je iz toga zaključio da razdoblje za prijenos od 9 mjeseci, s obzirom na to da je kraće od referentnog razdoblja, ne može biti dovoljno, ali je naprotiv smatrao da je razumno moguće zaključiti da se razdobljem za prijenos od 15 mjeseci ne ugrožava svrha prava na plaćeni godišnji odmor. Poštovanje bitnog sadržaja prava na plaćeni godišnji odmor, između ostaloga, podrazumijeva da svaki radnik koji je bio lišen mogućnosti da iskoristi to pravo zbog dugotrajnog bolovanja, može iskoristiti prijenos tog prava, bez njegova smanjenja, pri čemu trajanje razdoblja za prijenos mora znatno premašivati trajanje referentnog razdoblja za koje je ono dodijeljeno, a da se na temelju zaključaka izvučenih iz potrebe da se izbjegne neograničeno akumuliranje neiskorištenih dana godišnjeg odmora ne može to spriječiti. Tužiteljica također ističe stav domaćih sudova, vezano uz primjenu Direktive 2003/88 EZ u sudskim odlukama kojima se tumači primjena europskog prava vezano za korištenje i prijenos godišnjeg odmora odnosno pitanje vremenskog okvira za korištenje prenesenog godišnjeg odmora, te se poziva na presudu Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj: Gž R-1298/2022 od 19. rujna 2023., Gž R 2131/2021 od 6. prosinca 2022. Sukladno navedenom u konačno postavljenom tužbenom zahtjevu tužiteljica potražuje da se utvrdi se da je Odluka poslodavca Opće bolnice „dr. Ivo Pedišić“ Sisak, od 15. srpnja 2024. pod naslovom “Godišnji odmor – prenošenje (ZR) i Odluka Opće bolnice „dr. Ivo Pedišić“ Sisak Ur. broj: 2176-125- 02-5745-2/24 od 26. srpnja 2024. nezakonita te da tužiteljica ZR, dr. med. ima pravo i nakon 30. lipnja 2024. iskoristiti godišnji odmor u cijelosti u trajanju od 29 dana na koji je stekla pravo u 2023., te se nalaže poslodavcu priznati tužiteljici pravo na korištenje 29 dana godišnjeg odmora na koji je tužiteljica stekla pravo u 2023.
2. Na ročištu od 15. travnja 2025. tužiteljica je povukla dio tužbenog zahtjeva kojim traži naknadu plaće u visini prosječne mjesečne plaće u prethodna tri mjeseca te da sud odredi rok. Tužena se istome nije protivila pa je sud sukladno članku 193. stavak 2. ZPP-a, odlučio kao u izreci rješenja od 15. travnja 2025.
3. U odgovoru na tužbu zaprimljenom 17. listopada 2024. tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, te osporava osnovanost istog. Prije svega tuženica navodi da nisu ispunjene procesne pretpostavke za podnošenje ove tužbe obzirom da tužiteljica nije postupila u skladu s čl. 133. Zakona o radu odnosno protiv odluke poslodavca nije podnijela zahtjev za zaštitu prava. Člankom 133. st. 1. Zakona o radu propisano je da radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može u roku od petnaest dana od dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od saznanja za povredu prava zahtijevati od poslodavca ostvarenje tog prava, dok je st. 2. istog članka propisano da ako poslodavac u roku od petnaest dana od dana dostave zahtjeva radnika iz st. 1. ovog članka ne udovolji tom zahtjevu, radnik može u daljnjem roku od petnaest dana zahtijevati zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom. O zahtjevu radnice, ovdje tužiteljice, da joj se omogući korištenje godišnjeg odmora za 2023. godinu nakon 30. lipnja 2024. poslodavac, ovdje tuženik, odlučio je tek dana 26. srpnja 2024. kada je i donio Odluku Ur. broj: 2176-125- 02-5745-2/24, a koju Odluku je punomoćnica tužiteljice zaprimila 9. kolovoza 2024. U navedenoj Odluci dana je uputa o pravnom lijeku u kojoj jasno stoji ,,Protiv ove odluke Z može u roku od 15 dana, od dana primitka, podnijeti zahtjev za zaštitu prava Upravnom vijeću ustanove." Dakle, sukladno navedenoj uputi Radnica je trebala, ukoliko je bila nezadovoljna odlukom, u roku od 15 dana od dana njenog primitka podnijeti Upravnom vijeću tuženika zahtjev za zaštitu prava, što ista nije učinila već je odmah podnijela tužbu, a i to je u suprotnosti s čl. 133. Zakona o radu. Obzirom da radnica nije ispitivala proceduru propisanu čl. 133. Zakona o radu, odnosno prije podnošenja tužbe nije se obratila poslodavcu sa zahtjevom za zaštitu prava to se predlaže naslovnom sudu odbaciti tužbu. Pri ovome se osporava navod tužiteljice da je uputa o pravnom lijeku u Odluci poslodavca od 26. srpnja 2024. pogrešna, jer je uputa o pravnom lijeku dana sukladno čl. 133. st. 1. Zakona o radu (radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može u roku od petnaest dana od dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo zahtijevati ostvarenje tog prava) i dl. 98. st. 1. Pravilnika o radu (radnik koji smatra da mu je povrijeđeno neko pravo iz radnog odnosa odlukom ravnatelja ili ovlaštene osobe, može podnijeti zahtjev za zaštitu prava u roku od 15 dana računajući od dana primitka odluke). Dakle, tek protiv te odluke poslodavca od 26. srpnja 2024. kojom je odlučeno o njenom zahtjevu, tužiteljica je mogla podnijeti zahtjev za zaštitu prava (na što je bila i upućena u toj odluci i po kojoj uputi nije postupila), a ne protiv odgovora odjela za pravne i kadrovske poslove koji joj je dostavljen e-mailom od strane odjela za pedijatriju. Naime, čl. 97. Pravilnika o radu tuženika propisano je da sve odluke u svezi s ostvarivanjem prava i obveza iz radnog odnosa ili u vezi s radnim odnosom donosi ravnatelj ili osoba koju on ovlasti. Također, čl. 21. Statuta tuženika propisano, je između ostalog, da ravnatelj donosi odluke o pojedinačnim pravima radnika u slučajevima utvrđenim zakonom i drugim propisima. Kako odgovor Odjela za pravne i kadrovske poslove koji je dostavljen Odjelu za pedijatriju nije odluka ravnatelja o zahtjevu radnice (ovdje tuženice) niti je ravnatelj ikog drugog ovlastio da donese odluku o predmetnom zahtjevu radnice, to onda protiv tog odgovora radnica nije niti mogla podnijeti zahtjev za zaštitu prava, već je zahtjev za zaštitu prava mogla podnijeti tek protiv odluke poslodavca, a koju je poslodavac donio dana 26. srpnja 2024. i koju joj je putem punomoćnice dostavio 9. kolovoza 2024. i u kojoj je upućena da protiv nje može podnijeti zahtjev za zaštitu prava. Isto tako, ako bi se rokovi računali od podnošenja njenog zahtjeva za zaštitu prava od 16. srpnja 2024., kojeg je tuženica zaprimila 17. srpnja 2024., tada je tuženica kao poslodavac o tom zahtjevu trebala donijeti odluku u daljnjem roku od 15 dana (koji rok je istekao 1. kolovoza 2024.). obzirom da tuženica kao poslodavac nije donijela odluku povodom tog podnesenog zahtjeva za zaštitu prava to je tužiteljica tužbu mogla podnijeti u daljnjem roku od 15 dana odnosno do 15. kolovoza 2024.. Kako je tužba podnesena tek 23. kolovoza 2024. to je podnesena protekom prekluzivnog roka pa se istu i iz tog razloga predlaže odbaciti. Pri ovome se navodi da Odluka poslodavca od 26. srpnja 2024. je odluka o podnesenom zahtjevu radnice za korištenjem godišnjeg odmora (a što je razvidno i iz same odluke), a ne o njenom podnesenom zahtjevu za zaštitu prava. Osim toga, sukladno aktima tuženice odluku o podnesenom zahtjevu za zaštitu prava radnika donosi Upravno vijeće, a odluku od 26. srpnja 2024. je donio ravnatelj. Kako je tu odluku donio ravnatelj i u njoj je dana uputa o pravnom lijeku to je tužiteljica trebala postupiti po toj uputi o pravnom lijeku, a što ista nije učinila. U odnosu na tužbeni zahtjev tužiteljice, tuženica isti osporava u cijelosti kao neosnovan. Tuženica također navodi da je tužba neuredna budući da tužbeni zahtjev nije u cijelosti specificiran već se traži od suda da odredi rok u kojem bi tužiteljica koristila godišnji odmor iz 2023. godine. Tuženica čini nespornim da je tužiteljica zaposlenik tuženice i to od 28. listopada 2015. do 23. srpnja 2024. kao liječnik specijalizant, a od 24. srpnja 2024. kao liječnik specijalist pedijatrije. Tuženica čini nespornim da bi tužiteljica za 2023. imala pravo na 29 dana godišnjeg odmora. Tuženica osporava navod tužiteljice da su navodi Odjela za pravne poslove iz e-maila upućenog Odjelu za pedijatriju dana 15. srpnja 2024. kao i odluka tuženika Ur. broj: 2176-125-02-5745-2/24 od 26. srpnja 2024. nezakoniti obzirom da se isti temelje na Zakonu o radu i mišljenju Ministarstva rada koje je ovlašteno davati tumačenja i mišljenja odredbi zakona o radu. Čl. 76. Zakona o radu (NN 93/14, 127/17, 98/19; 151/22, 64/23, dalje ZR) propisano je da radnik ima pravo na plaćeni godišnji odmor za svaku kalendarsku godinu, a čl. 77. st. 1. istog zakona da radnik ima za svaku kalendarsku godinu pravo na godišnji odmor od najmanje 4 tjedna. Člankom 84. st. 4. ZR-a propisano je da godišnji odmor odnosno dio godišnjeg odmora koji je prekinut ili nije korišten u kalendarskoj godini u kojoj je stečen, zbog bolesti te korištenja prava na rodiljni, roditeljski ili posvojiteljski dopust te dopust radi skrbi i njege djeteta s težim smetnjama u razvoju, radnik ima pravo iskoristiti po povratku na rad, a najkasnije do 30. lipnja slijedeće kalendarske godine. Čl. 84. st. 5. ZR-a propisane su iznimke od st. 4. tog članka na način da godišnji odmor, odnosno dio godišnjeg odmora koji radnik zbog korištenja prava na rodiljni, roditeljski i posvojiteljski dopust te dopust radi skrbi i njege djeteta s težim smetnjama u razvoju nije mogao iskoristiti ili njegovo korištenje poslodavac nije omogućio do 30. lipnja slijedeće kalendarske godine, radnik ima pravo iskoristiti do kraja kalendarske godine u kojoj se vratio na rad. Obzirom da radnica ne spada u iznimke na koje bi se primijenila odredba čl. 84. st. 5. ZR-a, jer radnica godišnji odmor za 2023. nije koristila zbog bolesti, to se na istu primjenjuje odredba čl. 84. st. 4. ZR-u prema kojoj je radnica godišnji odmor za 2023. godinu mogla koristiti po povratku na rad, a najkasnije do 30. lipnja 2024. Također, tuženica je postupila sukladno mišljenju Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike od 4. siječnja 2023. u kojem se navodi: odredbom čl. 84. st. 4. Zakona o radu, koja je kogentne naravi, štiti se radnika od mogućih odgoda i zakidanja u pravovremenom ostvarivanju njegova prava na plaćeni godišnji odmor, na način da se Zakonom utvrđuje mogućnost prenošenja godišnjeg odmora te određuje krajnji rok do kojega poslodavac mora osigurati radniku korištenje pripadajućeg godišnjeg odmora. Sukladno citiranoj zakonskoj odredbi, radnik koji bi se nakon bolovanja (privremene nesposobnosti za rad zbog bolesti) vratio na rad sredinom lipnja tekuće godine i koji zbog bolesti nije iskoristio godišnji odmor za prethodnu kalendarsku godinu, imao bi pravo stečeni godišnji odmor iz prethodne godine prenijeti i iskoristiti do 30. lipnja tekuće godine. Nakon toga datuma, godišnji odmor iz prethodne kalendarske godine više ne bi mogao iskoristiti. Drugim riječima, u slučaju okončanja radnikove privremene nesposobnosti za rad zbog bolesti tijekom mjeseca lipnja tekuće godine, uslijed čega nakon povratka na radnik ne bi stigao u cijelosti iskoristiti godišnji odmor iz prethodne kalendarske godine koji je započeo, poslodavac ne bi bio dužan tome radniku nakon 30. lipnja osigurati korištenje godišnjeg odmora za prethodnu kalendarsku godinu, niti bi radi toga mogao trpjeti štetne posljedice. Poslodavac, koji bi u takvom slučaju, s radnikom dogovorio da se započeto korištenje godišnjeg odmora stečenog u prethodnoj godini, nastavi bez prekida i nakon 30. Iipnja, sve do njegova isteka u cijelosti, mogao bi radi toga, nakon inspekcijskog nadzora, ipak prekršajno odgovarati, unatoč tome što sama priroda takva dogovora postignutog na zahtjev radnika, ne bi upućivala na namjeru zlouporabe prava radnika zaštićenog kogentnom normom. Također se navodi da takvo stajalište izražava i novija sudska praksa Visokog prekršajnog suda. Slijedom svega naprijed navedenog, predlaže se naslovnom sudu odbaciti tužbu, podredno odbiti tužiteljicu sa tužbom i tužbenim zahtjevom u cijelosti, kao neosnovanim uz naknadu parničnog troška tuženici.
4. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u izvješće o privremenoj nesposobnosti za rad tužiteljice (stranica 15-36 spisa), e-mail korespondenciju tužitelja po punomoćniku i tuženika (stranica 37-40 spisa), zahtjev za zaštitu prava (stranica 41-43, 101-104 spisa), Konvenciju o plaćenom godišnjem odmoru (stranica 45-52 spisa), povijest bolesti tužiteljice (stranica 88-89 spisa), Odluku kojom se odbija zahtjev za korištenje godišnjeg odmora (stranica 98-100, 125-128, 165 spisa), Statut tuženika (stranica 107-115 spisa), Pravilnik o radu tuženika (stranica 130-154 spisa), Odluku o odobravanju plaćenog dopusta (stranica 164 spisa), saslušana je tužitelja kao stranka te ravnatelj tuženika.
5. Brižljivom analizom svih provedenih dokaza, sud nalazi tužbeni zahtjev djelomično neosnovanim, a djelomično se odbacuje kao preuranjen.
6. Stranke su učinile nespornim da bi tužiteljici za 2023. pripadalo pravo na 29 radnih dana godišnjeg odmora.
7. Tužiteljica ZR u svom stranačkom iskazu navodi da je zaposlena kod tuženika i to kao specijalist pedijatrije, a bila je i specijalizant, te je od 5. prosinca 2022. do 2. srpnja 2024. bila na dugotrajnom bolovanju koje je trajalo u kontinuitetu i koje nije prekidala u niti jednom trenutku. Kada se vratila sa bolovanja, odmah je 4. srpnja 2024., a koji je mail sama dostavila tuženiku 5. srpnja 2024., zatražila korištenje godišnjeg odmora za 2023. jer u toj godini nije ostvarila godišnji odmor budući da je cijelu tu godinu bila na bolovanju. Ona nije u 2023. niti do kraja lipnja 2024. tražila korištenje godišnjeg odmora za 2023. U tom razdoblju nije dobila nikakvo rješenje o korištenju godišnjeg odmora za 2023. Po njenom zahtjevu za korištenje godišnjeg odmora za 2023., isti od poslodavca nije dobila, pa je nakon toga tražila zahtjev za zaštitu prava, na koji joj je poslodavac odgovorio i otklonio njen zahtjev. Ona kod poslodavca radi 10-tak godina i uvijek su sve nedoumice rješavali mirnim putem pa joj ovo nije sjelo najbolje i osjeća se na neki način povrijeđenom, naročito što se bavila humanitarnim radom i pribavom donacija za vrijeme potresa i pandemije. Zahtjev za korištenje godišnje odmora uputila je na službeni mail odjela i nakon nekih 10-tak dana dobila je poruku na mobitel od glavne sestre odjela da je od pravne službe stigao mail koji joj je ona proslijedila na mail tužiteljice. Za ovaj godišnji odmor tužiteljica je prije slanja maila, pitala šeficu odjela, Dr. IR, te joj je ona rekla da se u svezi istoga obrati pravnoj službi. Za vrijeme trajanja bolovanja bila je dugo vremena nakon prve operacije slabo pokretna, išla je na fizikalne terapije u Zagreb, kontrole i sl., a potom krajem 2023. je ponovno išla na novu operaciju nakon koje je opet bio dugotrajan oporavak. Na tom bolovanju koje je trajalo više od godinu dana, nije bilo vremena za bilo kakav odmor niti se osjećala dobro da bi se odmarala, budući da se dva puta oporavljala od operacije tijekom tog vremena. Njena plaća nije svaki mjesec fiksna, odnosno varira od mjeseca do mjeseca, a imajući u vidu da tužiteljica svaki mjesec ima određeni fond noćnih smjena, rada vikendom, blagdanom i sl.
8. Zakonski zastupnik tuženika OR u svom iskazu navodi da je u vrijeme kada je ovdje tužiteljica tražila korištenje godišnjeg odmora za prethodnu godinu, bio vd ravnatelja te mu je poznata cjelokupna situacija. On kao ravnatelj potpisuje odluke te je s ovom situacijom bio upoznat, ali mu je poznato da je njihova pravna služba tražila mišljenje od nadležnog Ministarstva vezano uz ovu situaciju i sukladno preporuci Ministarstva su donijeli odluku. Naime, u pravilu uvijek i koliko je god to moguće, idu u korist zaposlenika, ali kada postoji preporuka od nadležnih Ministarstava koja je suprotna od onoga što pojedini radnik traži, tada se odluka donosi sukladno preporuci Ministarstva. Nije mu poznato da li je za tužiteljicu izdano rješenje za korištenje godišnjeg odmora za 2023., budući da je on preuzeo dužnost vd ravnatelja u prosincu 2023., kada je već kraj godine. Po struci je liječnik, te da nije pravnik pa ne zna kako i na koji način funkcioniraju pozitivno pravni propisi u RH, tako i u EU, iskazuje da za to postoji pravna služba koja o tome vodi računa. Tužiteljica je tražila godišnji odmor prije potpisivanja odluke koju je on potpisao, a kada točno, to ne zna. Iskazuje kako je on odgovorna osoba za donošenje odluka vezanih uz korištenje godišnjeg odmora i on ih donosi po prijedlogu njegove pravne službe, a odluke o korištenju godišnjeg odmora potpisuje šef odjela. Također nije nikoga ovlastio za donošenje odluke o korištenju godišnjeg odmora, za to je nadležan isključivo on.
9. Iz provedenog dokaznog postupka nesporno je utvrđeno da je tužiteljica zaposlena kod tuženika od 28. listopada 2015. i to najprije na radnom mjestu liječnika specijalizanta, a potom od 24. srpnja 2024. na mjestu liječnika specijalista pedijatrije. Nesporno je da je tužiteljica cijelu 2023. , kao i zaključno do 2. srpnja 2024. dio 2024 na bolovanju, a što potvrđuje i priložena dokumentacija ( izvješća o privremenoj nesposobnosti/spriječenosti za rad ). Nesporno je da je počela raditi 3. srpnja 2024., kada joj je za razdoblje od 3. srpnja 2024. do 23. srpnja 2024. priznato pravo na plaćeni dopust za polaganje specijalističkog ispita, a potom je koristila od 24. srpnja 2024. godišnji odmor za 2024. Tužiteljica je putem e- mail pošte zatražila 5. srpnja 2024. od poslodavca odobrenje za korištenjem godišnjeg odmora za 2023. Iz navedenih činjenica između stranka je nesporno da tužiteljica bi za 2023. godinu imala pravo na 29 radnih dana godišnjeg odmora, te je isto tako nesporno da je tužiteljica svoj zahtjev za godišnji odmor za 2023. stavila tek u srpnju 2024. kada je prekinula bolovanje.
10. Člankom 84. Zakona o radu (NN 93/2014, 127/2017, 98/2019, 151/2022, 64/2023) određeno je da se neiskorišteni dio godišnjeg odmora u trajanju dužem od dijela godišnjeg odmora iz članka 83. ovoga Zakona radnik može prenijeti i iskoristiti najkasnije do 30. lipnja sljedeće kalendarske godine. Radnik koji je ostvario pravo na razmjerni dio godišnjeg odmora u trajanju kraćem od dijela godišnjeg odmora iz članka 83. ovoga Zakona, može taj dio godišnjeg odmora prenijeti i iskoristiti najkasnije do 30. lipnja sljedeće kalendarske godine. Radnik ne može prenijeti u sljedeću kalendarsku godinu dio godišnjeg odmora iz članka 83. ovoga Zakona ako mu je bilo omogućeno korištenje toga odmora. Godišnji odmor, odnosno dio godišnjeg odmora koji je prekinut ili nije korišten u kalendarskoj godini u kojoj je stečen, zbog bolesti te korištenja prava na rodiljni, roditeljski i posvojiteljski dopust te dopust radi skrbi i njege djeteta s težim smetnjama u razvoju, radnik ima pravo iskoristiti po povratku na rad, a najkasnije do 30. lipnja sljedeće kalendarske godine. Iznimno od stavka 4. ovoga članka, godišnji odmor, odnosno dio godišnjeg odmora koji radnik zbog korištenja prava na rodiljni, roditeljski i posvojiteljski dopust te dopust radi skrbi i njege djeteta s težim smetnjama u razvoju nije mogao iskoristiti ili njegovo korištenje poslodavac nije omogućio do 30. lipnja sljedeće kalendarske godine, radnik ima pravo iskoristiti do kraja kalendarske godine u kojoj se vratio na rad. Dakle i naš Zakon o radu omogućuje korištenje godišnjeg odmora i nakon 30. lipnja ali samo radnik zbog korištenja prava na rodiljni, roditeljski i posvojiteljski dopust te dopust radi skrbi i njege djeteta s težim smetnjama u razvoju nije mogao iskoristiti ili njegovo korištenje poslodavac nije omogućio do 30. lipnja sljedeće kalendarske godine, što znači da temeljem odredaba ZR-a kao takvog tužiteljica ne bi imala pravo na korištenje godišnjeg odmora.
11. Međutim ovaj sud upire na dvije odluke Suda Europske unije u kojima se analizira mogućnost gubitka prava na plaćeni godišnji odmor zato što nije iskorišten u određenom vremenskom razdoblju. U prvom predmetu, razlog za prestanak prava na plaćeni godišnji odmor bilo je višegodišnje uzastopno bolovanje. U drugom, razlog za prestanak tog prava bio je nastup zastare. U oba predmeta, Sud Europske unije presudio je u korist radnika. iz prakse Suda Europske unije jasno proizlazi da je plaćeni godišnji odmor temeljno socijalno pravo od posebne važnosti. To je pravo uređeno primarnim pravom, i to člankom 31. stavkom 2. Povelje Europske unije o temeljnim pravima1, koja na temelju članka 6. stavka 1. Ugovora o Europskoj uniji ima istu pravnu snagu kao i osnivački ugovori. Navedeni članak Povelje glasi: Svaki radnik ima pravo na ograničenje najduljeg radnog vremena, na dnevni i tjedni odmor te na plaćeni godišnji odmor. Glavno obilježje toga prava je da se ono mora primjenjivati bez iznimki i ograničenja. Prava na plaćeni godišnji odmor dalje je razrađeno člankom 7. Direktive o radnom vremenu koji glasi: Države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi svaki radnik imao pravo na plaćeni godišnji odmor u trajanju od najmanje četiri tjedna, ovisno o uvjetima za stjecanje prava i za odobravanje takvog odmora utvrđenim nacionalnim propisima i/ili praksom. Najkraći plaćeni godišnji odmor ne može se zamijeniti novčanom naknadom, osim u slučaju prestanka radnog odnosa. Navedena odredba direktive dopušta da se provedba tog prava prilagodi „uvjetima za stjecanje prava i za odobravanje takvog odmora utvrđenim nacionalnim propisima i/ili praksom“, uvjeti kojima se negira sâmo postojanje prava nisu dopušteni. Hrvatska je prenijela članak 7. Direktive o radnom vremenu u Zakonu o radu. Radi se o odredbama koje uređuju nastanak prava na plaćeni godišnji odmor (članak 76.), njegovo trajanje (članak 77.), naknadu plaće za vrijeme godišnjeg odmora (članak 81.), način utvrđivanja godišnjeg odmora (članak 79.), novčanu naknadu za neiskorišteni godišnji odmor (članak 82.) i prenošenje godišnjeg odmora u sljedeću kalendarsku godinu (članak 84.). Osim Zakona o radu pravo na plaćeni godišnji odmor uređuju i drugi izvori.
12. Razvidno je da Hrvatski Zakon o radu, posebno njegov članak 84., koji propisuje prenošenje godišnjeg odmora u sljedeću kalendarsku godinu, nije u skladu s međunarodnom konvencijom. Valja navesti i to da Europska komisija prati ispravnu provedbu Direktive o radnom vremenu i u slučajevima njezine netočne ili neprovedbe pokreće postupke zbog povrede. Direktiva o radnom vremenu neutralna je u pogledu prava radnika na bolovanje i na korištenje plaćenog godišnjeg odmora. Prema odluci Suda Europske unije, ako se zakonodavstvom ili praksama radniku na bolovanju ne dopušta korištenje godišnjeg odmora tijekom bolovanja, dotični radnik mora imati mogućnost ostvariti to pravo nekom drugom prilikom. To će u pravilu biti kada se vrati s bolovanja na posao. Valja međutim imati na umu da neki pravni sustavi omogućuju korištenje prava na godišnji odmor i za vrijeme trajanja bolovanja. To je bilo jedno od pitanja koje se postavilo u tom predmetu. Sud Europske unije odgovorio je i na to pitanje tako što je pojasnio da se Direktivi o radnom vremenu ne protive nacionalni propisi ili prakse kojima se radniku na bolovanju dopušta korištenje plaćenog godišnjeg odmora tijekom bolovanja. Direktiva o radnom vremenu daje pravo na plaćeni godišnji odmor svakom radniku bez obzira na njegovo zdravstveno stanje i da ono ne može biti uvjetovano obvezom stvarnog rada tijekom godine u kojoj je stečeno pravo na godišnji odmor. Drugim riječima, radnik ostvaruje pravo na godišnji odmor i za kalendarsku godinu u kojoj nije radio zato što je većinu godine proveo na bolovanju. Budući da se člankom 7. stavkom 1. Direktive o radnom vremenu radnicima izravno dodjeljuje socijalno pravo, države članice ne mogu isključiti samo postojanje tog prava. Sud Europske unije pojasnio je da se navedenom članku Direktive protivi nacionalno zakonodavstvo ili praksa kojima se predviđa prestanak prava na plaćeni godišnji odmor na kraju kalendarske godine u kojoj je stečeno pravo na godišnji odmor i/ili razdoblja prijenosa ako su radnici bili na bolovanju tijekom cijele godine godišnjeg odmora i ako je njihova nesposobnost za rad trajala svo vrijeme radnog odnosa, zbog čega nisu mogli ostvariti svoje pravo na godišnji odmor. Presuda Suda Europske unije od **.**.2017., ĆR protiv The Sash Window Workshop Ltd i Richard Dollar, C- 214/16, ECLI:EU:C:2017:914 navodi da se prilikom donošenja odluke o ograničenju razdoblja prijenosa mora uzeti u obzir posebne okolnosti radnika koji je nesposoban za rad tijekom nekoliko uzastopnih kalendarskih godina. Stoga razdoblje prijenosa mora, među ostalim, osigurati da radnik ima, ako je to potrebno, razdoblja odmora koja se mogu rasporediti i planirati unaprijed i koja su dugoročno dostupna. Zaključio je da razdoblje prijenosa mora biti znatno dulje od kalendarske godine za koju je odobreno. Također u predmetu Kreuziger/Land Berlin raspravljalo se pravu na godišnji odmor vježbenika koji nije pravovremeno zatražio ostvarenje godišnjeg odmora iako je to mogao učiniti. U skladu s njemačkim zakonodavstvom primjenjivim u tom predmetu, pravo na plaćeni godišnji odmor nije prestalo zbog prestanka radnog odnosa kao takvog, nego zbog činjenice da radnik nije podnio zahtjev za njegovo korištenje tijekom razdoblja rada. I nije mogao tvrditi da zbog razloga neovisnih o svojoj volji nije mogao ostvariti svoje pravo prije raskida ugovora o radu. Naime, on je mogao iskoristiti godišnji odmor, ali ga nije voljno iskoristio te je umjesto toga zatražio novčanu naknadu. U tom je pogledu Sud Europske unije pojasnio da radnik ne bi trebao u potpunosti snositi teret stvarnog ostvarivanja prava na plaćeni godišnji odmor. Poslodavac mora ispuniti svoje obveze. Naravno, poslodavac ne može prisiliti svoje radnike da stvarno ostvare svoje pravo na plaćeni godišnji odmor. Međutim, on mora osigurati da radnici imaju mogućnost ostvariti takvo pravo. Sud Europske unije pojasnio je obvezu poslodavca. On mora poticati svoje radnike da iskoriste sve svoje dane godišnjeg odmora i, ako je to potrebno, formalno ih obavijestiti o tome. U tom pogledu, poslodavac mora obavijestiti radnike da će, ako ne iskoriste dane godišnjeg odmora na koje imaju pravo, oni biti izgubljeni na kraju kalendarske godine ili kasnijeg razdoblja prijenosa ili nakon prestanka radnog odnosa.
13. Dakle u tom pravcu sud smatra da je poslodavac trebao obavijestiti tužiteljicu o godišnjem odmoru i donijeti Odluku o godišnjem odmoru za 2023. za tužiteljicu, a na ročištu od 15. travnja 2025. z.z. tuženika se o tome nije mogao očitovati, a punomoćnica tuženika nije učinila nespornim ovu činjenicu iako punomoćnica tužitelja tvrdi da takva odluka nije donesena. U ovom dijelu sud nalazi da je teret dokaza na tuženiku te temeljem čl. 219 i 221 a ZPP-a sud nalazi da tuženik nije donio Odluku o godišnjem odmoru za 2023. za tužiteljicu, a što je bio dužan donijet.
14. Sukladno navedenom, tužiteljica bi imala pravo na utvrđenje prava na korištenje godišnjeg odmora za 2023., međutim između stranaka je sporan i prekluzivan rok za podnošenje ove tužbe sukladno članku 133. ZR-a.
15. Radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može u roku od petnaest dana od dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od saznanja za povredu prava zahtijevati od poslodavca ostvarenje toga prava. Ako poslodavac u roku od petnaest dana od dostave zahtjeva radnika iz stavka 1. ovoga članka ne udovolji tom zahtjevu, radnik može u daljnjem roku od petnaest dana zahtijevati zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom. Zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom ne može zahtijevati radnik koji prethodno poslodavcu nije podnio zahtjev iz stavka 1. ovoga članka, osim u slučaju zahtjeva radnika za naknadom štete ili drugog novčanog potraživanja iz radnog odnosa. Ako je zakonom, drugim propisom, kolektivnim ugovorom ili pravilnikom o radu predviđen postupak mirnoga rješavanja nastaloga spora, rok od petnaest dana za podnošenje tužbe sudu teče od dana okončanja toga postupka.
16. Dakle tužiteljica smatra da je podneskom od 4. srpnja 2024., a koji je uputila poslodavcu, ovdje tuženici putem elektroničke pošte 5. srpnja 2024. i to sa svoje e- mail adrese [adresa elektroničke pošte] na službenu e-mail adresu tuženika pedijatrija@obs,hr, tražila da joj se odobri korištenje godišnjeg odmora na koji je ostvarila pravo u 2023. godini, a koji nije bila u mogućnosti iskoristiti do dana podnošenja zahtjeva iz razloga što se nalazila na dugotrajnom bolovanju, u kontinuitetu od 5. prosinca 2022. do 2. srpnja 2024., s molbom da joj se odobri prvi dio korištenja godišnjeg odmora na koji je ostvarila pravo u 2023. godini, i to u razdoblju od 24. srpnja 2024. do 18. kolovoza 2024. Tužiteljica smatra da je tuženica odbila zahtjev tužiteljice za korištenjem godišnjeg odmora iz 2023. godine, a o čemu je tužiteljica obaviještena 16. srpnja 2024. putem e-maila tuženika [adresa elektroničke pošte] s kojeg joj je proslijeđen obrazloženi odgovor pravne službe tuženika ([adresa elektroničke pošte]) pod naslovom “Godišnji odmor – prenošenje (ZR) od 15. srpnja 2024., da ista nema pravo na korištenje godišnjeg odmora iz 2023. Tužiteljica je 16. srpnja 2024 protiv istog podnijela zahtjev za zaštitu prava radnika kada je zaprimila e-mail tuženika poslan sa službene e-mail adrese tuženika [adresa elektroničke pošte] , a u kojem e- mailu je proslijeđen obrazloženi odgovor pravne službe tuženika ([adresa elektroničke pošte]) da nema pravo na korištenje godišnjeg odmora iz 2023. godine te joj je u privitku e-maila proslijeđeno i Mišljenje Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike od 4. siječnja 2023., a na koje se tuženica pozvala u odluci kojom je odbila zahtjev tužiteljice za korištenje godišnjeg odmora iz 2023. Uvidom u spis j utvrđeno da tužiteljica podnosi ovopredmetnu tužbu 23. kolovoza 2024., a isto tako iz same tužbe je jasno vidljivo da je tužiteljica je formalnu Odluku broj: 2176-125-02-5745-2/24 od 26. srpnja 2024. u kojem se navodi da može protiv navedene odluke u roku od 15 dana podnijeti zahtjev za zaštitu prava radnika Upravnom vijeću ustanove. Iz obrazloženja tužbe i samog dokaznog postupka je jasno vidljivo da tužiteljica protiv ove odluke nije podnijela zahtjev za zaštitu prava radnika, jer smatra da je već isto učinila 16. srpnja 2024. kada je isti podnijela protiv proslijeđenog maila.
17. S druge strane tuženik smatra da tužiteljica nije pravovremeno i uopće podnijela zahtjev za zaštitu prava radnika na navedenu odluku pa sukladno navedenom nije mogla niti podnijeti ovu tužbu.
18. Uvidom u članak 21 Statuta Opće bolnice Dr. Ivo Pedišić od 17. veljače 2014. utvrđeno je da ravnatelj predstavlja i zastupa OB i organizira i vodi poslovanje OB, te je on taj koji između ostalog donosi odluke o pojedinačnim pravima radnika u slučajevima utvrđenim zakonom i drugim propisima. Člankom 26 Statuta utvrđeno je da ravnatelj ima zamjenika, pomoćnika za kvalitetu i pomoćnika za pravne poslove, međutim Statutom nije određeno da isti mogu donositi odluke i poduzimati radnje iz članka 21. Statuta, pa sukladno tome pomoćnik ravnatelja za pravne osobe nije ovlašten donositi niti odluku da li se tužiteljici dozvoljava korištenje godišnjeg odmora ili ne. Takvu odluku, a što proizlazi i iz iskaza samog ravnatelja koji je saslušan u ovom postupku utvrđeno je da on samostalno donosi sve odluke.
19. Sukladno navedenom ovaj sud nalazi da podnošenjem zahtjeva za zaštitu prava radnika od 16. srpnja 2024. tužiteljica je podnijela zahtjev protiv proslijeđenog maila pravne službe (stranica 39 spisa), no navedeni mail i mišljenje koje je u istom navedenom samo po sebi ne može predstavljati odluku poslodavca kojim se odlučuje o nekom pravu radnika, konkretno tužiteljice i kao takvu je uopće nije trebalo niti pobijati jer ista nije niti konačna niti s njom poslodavac može odlučivati o pravu tužiteljice, a što je poslodavac potvrdio donoseći 26. srpnja 2024. Odluku Ur. broj 2176-125-02-5745-2/24. Tužiteljica je tada kada je primila navedenu odluku trebala je na istu reagirati i ponovno pravodobno podnijeti zahtjev za zaštitu prava radnika, te ne postupajući na ovaj način dovela se u situaciju da je tužba u odnosu na isto preuranjena sukladno članku 133 ZR-a. Naime mail u kojem se iznosi mišljenje pravne službe od 15. srpnja 2024. dostavljen tužiteljici 16. srpnja 2024. nije odluka kojom je tuženik mogao odlučivati o pravu tužiteljice, niti isto može predstavljati odluku poslodavca koja se pobija, pa sukladno na isto u odnosu na ovaj dio valjalo je odbiti tužiteljicu jer za utvrđenje istog ne postoji pravni interes.
20. Odluka poslodavca kojom je odlučio o pravu tužiteljice na godišnji odmor je ona od 26. srpnja 2024. i u odnosu na istu tužiteljica je trebala sukladno čl. 133 ZR-a u roku od 15 dana podnijeti zahtjev za zaštitu prava radnika, te potom ukoliko tuženik ne prihvati isti podnijeti tužbu. Dakle kako je razvidno iz Odluke, a i iz same tužbe da je tužiteljica istu primila 9. kolovoza 2024., a tužba je podnesena 23. kolovoza 2024. da tužiteljica nije poštivala strogu zakonsku proceduru i rokove vezano uz isto, pa je valjalo u ovom dijelu odbaciti tužbeni zahtjev.
21. Temeljem članka 154. ZPP-a valjalo je odlučiti da svaka strana snosi svoj trošak postupka.
22. Radi svega navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci ove odluke.
Sisak, 29. svibnja 2025.
Sudac
Andrea Vasiljević
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude stranke imaju pravo na žalbu u roku od 15 dana od dana objave presude. Žalba se podnosi nadležnom Županijskom sudu putem ovog suda e- komunikacijom.
Dostavna naredba:
1. Tužitelju po punomoćnici Mihaeli Rastovac, odvjetnici iz Siska
2. Tuženiku Opća bolnica Dr. Ivo Pedišić Sisak, Ulica Josipa Jurja Strossmayera 59,
Sisak
